SEARCH

Pretražite zakone, komentare, pitanja i odgovore te druge sadržaje sa online platforme

Sudska praksa, Ustavni sud BiH


Naslov Datum Objavljeno u Teritorija Oblast prava Preuzmi PDF
Druga djelomična odluka o dopustivosti i meritumu kojom se utvrđuje da druga rečenica stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona o krivičnom postupku BiH (Službeni glasnik BiH 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu u skladu sa odredbama člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda 13.04.2021 Službeni glasnik BiH 22/21 Bosna i Hercegovina Krivično pravo Utorak, 13. 4. 2021. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 22 - Strana 87 потпуности испуњава услове за именовање прописане у члану 43. Закона о Високом судском и тужилачком савјету Босне и Херцеговине. III Именовани преузима дужност 19.04.2021. године. IV Ова одлука ступа на снагу даном доношења. V Ова одлука ће бити објављена у "Службеном гласнику БиХ". Број 04-07-3-1411-1/2021 25. марта 2021. године Предсједник ВСТС-а БиХ Халил Лагумџија, с. р. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 400 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 5/16, rješavajući zahtjev Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 60. i člana 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Angelika Nuβberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2021. godine donio je DRUGU DJELOMIČNU ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odlučujući o zahtjevu Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti odredaba člana 109. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) utvrđuje se da druga rečenica stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu u skladu sa odredbama člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke uskladi drugu rečenicu stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sa odredbama člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke. Utvrđuje se da je prva rečenica stava 1. člana 109. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u skladu sa odredbama člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i odredbama člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Borjana Krišto, druga zamjenica predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva), podnijela je 27. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba člana 84. st. 2, 3, 4. i 5, člana 109. st. 1. i 2, čl. 117. tačka d), 118. stav 3, 119. stav 1, člana 216. stav 2, čl. 225. stav 2. i 226. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, u daljnjem tekstu: Zakon) sa odredbama čl. I/2, II/3.b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda zatraženo je 1. jula 2016. godine da dostave odgovore na zahtjev. 3. Predstavnički dom i Dom naroda su dostavili odgovore na zahtjev 1. augusta i 28. jula 2016. godine. 4. U skladu sa članom 90. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je na sjednici održanoj 30. i 31. marta 2017. godine donio odluku o izuzimanju Mirsada Ćemana, tada predsjednika Ustavnog suda, i sutkinje Seade Palavrić iz rada i odlučivanja o predmetnom zahtjevu, jer su kao predstavnici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine učestvovali u donošenju Zakona čije su odredbe osporene. 5. Ustavni sud je na plenarnoj sjednici održanoj 1. juna 2017. godine, na osnovu člana 60. Pravila Ustavnog suda, donio djelomičnu odluku (u daljnjem tekstu: Prva djelomična odluka) kojom je utvrdio da odredbe člana 84. st. 2, 3. i 4. Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 117. tačka d) Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 118. stav 3. Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 225. stav 2. Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 226. stav 1. Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 6. Istom odlukom Ustavni sud je utvrdio da su odredbe člana 84. stav 5. Zakona u skladu sa odredbama čl. I/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 119. stav 1. Zakona u skladu sa odredbama čl. I/2. i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 216. stav 2. Zakona u skladu sa Broj 22 - Strana 88 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 13. 4. 2021. odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. 7. Ustavni sud je tom prilikom odgodio donošenje odluke u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje saglasnosti odredaba člana 109. st. 1. i 2. Zakona sa odredbama člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 8. Podnositeljica zahtjeva je istakla da su odredbe člana 109. st. 1. i 2. Zakona suprotne članu II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. 9. U obrazloženju ovih navoda podnositeljica navoda je istakla da navedene odredbe propisuju uzimanje uzoraka krvi i druge ljekarske radnje, te kriterije prema kojima se, suprotno volji i pristanku okrivljenog lica i drugih lica, na njima provode medicinski tretmani, što može pokrenuti pitanje nečovječnog i ponižavajućeg tretmana iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Podnositeljica je ukazala na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je pravo na privatni život usko povezano s pojmom ličnog integriteta, a svako miješanje u tjelesni integritet mora biti propisano zakonom i mora biti razmjerno legitimnoj svrsi radi koje se provodi i zahtijeva pristanak tog lica. U smislu prakse Evropskog suda (podnositeljica zahtjeva precizirala je presude Evropskog suda), bilo kakvo preduzimanje prisilnog medicinskog tretmana s ciljem prikupljanja dokaza mora biti uvjerljivo opravdano činjenicama konkretnog slučaja, pri čemu je potrebno voditi računa o težini djela o kojem je riječ i mora se pokazati da su uzete u obzir alternativne metode za prikupljanje dokaza. Osim toga, taj postupak ne smije pratiti nikakav rizik trajnog oštećenja zdravlja osumnjičenog. Odredbe člana 109. st. 1. i 2. sa aspekta člana 3. Evropske konvencije ne preciziraju stepen do kojeg je prisilni medicinski zahvat bio nužan za pribavljanje dokaza, opasnost po zdravlje osumnjičenog, način na koji je procedura zahvata provedena, fizički bol i psihičku patnju koju je zahvat prouzrokovao, stepen ljekarskog nadzora koji je dostupan i učinke na zdravlje osumnjičenog. b) Odgovor na zahtjev 10. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma je istakla da je razmatrala predmetni zahtjev, te da je "sa šest glasova 'za', jednim glasom 'protiv' i jednim glasom 'uzdržan' usvojila zaključak koji glasi: Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH je razmotrila zahtjev Ustavnog suda BiH [...] i usvojila zaključak da je Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine". 11. Ustavnopravna komisija Doma naroda je navela da je razmotrila predmetni zahtjev, te da Ustavni sud, u skladu sa svojim nadležnostima, odluči o usaglašenosti Zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine. IV. Relevantni propisi 12. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03 - ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13 1) relevantne odredbe glase: 1 U toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donijela je i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 65/18). Član 109. Tjelesni pregled i druge radnje (1) Tjelesni pregled poduzet će se i bez pristanka osumnjičenog, odnosno optuženog ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak. Tjelesni pregled drugih osoba može se bez njihovog pristanka poduzeti samo onda ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili posljedica krivičnog djela. (2) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske nauke preduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak, mogu se poduzeti i bez pristanka osobe koja se pregleda - ako zbog toga ne bi nastupila kakva šteta po njeno zdravlje. (3) Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje Sud, a ako postoji opasnost od odlaganja - Tužitelj. (4) Nije dopušteno da se prema osumnjičenom, odnosno optuženom ili svjedoku primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza. (5) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnivati sudska odluka. V. Dopustivost 13. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine. 14. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: - Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. 15. Ustavni sud podsjeća da je zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona podnijela druga zamjenica predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju radi se o dijelu tog zahtjeva koji nije riješen u Prvoj djelomičnoj odluci. U toj odluci preostali dio zahtjeva ocijenjen je dopustivim u smislu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da je i ovaj dio zahtjeva dopustiv. VI. Meritum 16. Podnositeljica zahtjeva je istakla da su odredbe člana 109. st. 1. i 2. Zakona suprotne članu II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. 17. Ustavni sud je ustanovio da odredbe člana 109. Zakona propisuju: "Tjelesni pregled poduzet će se i bez pristanka osumnjičenog, odnosno optuženog ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak. Tjelesni pregled drugih osoba može se bez njihovog pristanka poduzeti samo onda ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili posljedica krivičnog djela. Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske nauke preduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak, Utorak, 13. 4. 2021. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 22 - Strana 89 mogu se poduzeti i bez pristanka osobe koja se pregleda - ako zbog toga ne bi nastupila kakva šteta po njeno zdravlje. Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje Sud, a ako postoji opasnost od odlaganja - Tužitelj. Nije dopušteno da se prema osumnjičenom, odnosno optuženom ili svjedoku primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza. Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnivati sudska odluka." 18. Ustavni sud uočava da je zakonodavac pobijanim odredbama propisao da se može preduzeti tjelesni pregled bez pristanka osumnjičenog, odnosno optuženog ako je to potrebno da se utvrde bitne činjenice važne za krivični postupak. Osim toga, iste radnje se mogu primijeniti i na druga lica, ali pod uvjetom da se na njihovom tijelu nalazi određeni trag ili posljedica krivičnog djela. Daljnjim pobijanim odredbama zakonodavac je dopustio preduzimanje ljekarskih radnji, ali prema pravilima medicinske struke, bez pristanka lica koja se pregledaju, radi utvrđivanja važnih činjenica za krivični postupak pod uvjetom da tim preduzimanjem ne bi nastupila šteta po njihovo zdravlje. 19. Dakle, s jedne strane, pobijane odredbe propisuju mogućnost tjelesnog pregleda, odnosno medicinske intervencije na osumnjičenom/optuženom bez njegovog pristanka (član 109. stav 1. prva rečenica i stav 2. Zakona). S druge strane, one propisuju tjelesni pregled i medicinske intervencije na drugim licima (član 109. stav 1. druga rečenica i stav 2. Zakona). 20. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Y.F. protiv Turske (vidi, Evropski sud, Y.F. protiv Turske, presuda od 22. jula 2003. godine, zahtjev broj 24209/94. stav 33) ponovio da se tijelo lica tiče najintimnijeg aspekta privatnog života. Dakle, tjelesni pregled, te prinudna medicinska intervencija, čak i manja, predstavljaju uplitanje u ovo pravo. Nesporno je, dakle, da odredbe Zakona omogućavaju miješanje u pravo na privatni život. Ustavni sud podsjeća da je takvo miješanje opravdano u smislu stava 2. člana 8. samo ako je "u skladu sa zakonom", ako teži jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2, te ako je "nužno u demokratskom društvu" kako bi se postigao taj cilj ili ciljevi. Dalje, "u skladu sa zakonom" na osnovu člana 8. stav 2, u načelu, zahtijeva, prvo, da sporna mjera ima određeni osnov u domaćem propisu, također, da se odnosi i na kvalitet predmetnog propisa koji treba da bude u skladu sa vladavinom prava, te dostupan licu na koje se odnosi koje mora, štaviše, moći da predvidi posljedice za sebe, te da mjera mora biti u skladu sa vladavinom prava (vidi, Evropski sud, Kruslin protiv Francuske, presuda od 24. aprila 1990. godine, zahtjev broj 11801/85, stav 27, Serija A br. 176-A). Dalje, Ustavni sud podsjeća da će se miješanje smatrati neophodnim u demokratskom društvu za legitiman cilj ako odgovara na hitnu društvenu potrebu i, naročito, ako je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići (vidi, Evropski sud, Coster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 2001. godine, zahtjev broj 24876/94, stav 104). U odnosu na stav 1. prva rečenica i stav 2. člana 109. Zakona (u odnosu na osumnjičene/optužene) 21. Ustavni sud zapaža da je zakonodavac propisao da tjelesni pregled osumnjičenog ili optuženog lica može biti naložen bez njegovog pristanka ako je to potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak. U vezi sa uzimanjem krvi i drugim ljekarskim radnjama, zakonodavac je propisao uvjet da preduzimanje tih radnji mora biti prema pravilima medicinske nauke, bez pristanka lica koja se pregledaju, radi utvrđivanja važnih činjenica za krivični postupak pod uvjetom da tim radnjama ne nastupa šteta po njihovo zdravlje. Dakle, iz navedenih odredaba slijedi da je jedini uvjet koji je zakonodavac propisao u prvom slučaju da je potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak. U odnosu na preduzimanje ljekarskih radnji, zakonodavac je propisao uvjet da tim preduzimanjem ne nastaje šteta po zdravlje lica koje pregledaju i da se one obavljaju u skladu sa pravilima medicinske nauke. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da mogu postojati odredbe sa širokim pojmovima koji naginju neodređenosti, ali da to može biti potrebno radi određivanja pravila od opće primjene (vidi, Evropski sud, Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 4, broj 22954/93 od 2. septembra 1998. godine), te radi izbjegavanja pretjerane rigidnosti (vidi, Evropski sud, Kokkinakis protiv Grčke, od 25. maja 1993, stav 40, Serija A broj 260-A). 22. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da Zakon o krivičnom postupku definira pravila opće primjene. Zakonodavac je propisao opće uvjete pod kojim će osumnjičeni/optuženi biti podvrgnuti mjerama iz pobijanih odredaba. Ustavni sud smatra da iz pobijanih odredaba ne proizlazi da lica (osumnjičeni/optuženi) na koja se te odredbe odnose ne mogu jasno i konkretno znati svoja prava i dužnosti i predvidjeti posljedice svog ponašanja. U tom kontekstu podrazumijeva se da "u skladu sa pravilima medicinske nauke" znači da je samo obučenom medicinskom osoblju dozvoljeno da preduzima takve mjere. Ako se na taj način tumače, pobijane odredbe zadovoljavaju uvjet "u skladu sa zakonom" iz člana 8. Evropske konvencije. U odnosu na pitanje da li ograničenja propisana pobijanim odredbama imaju legitiman cilj, Ustavni sud zapaža da pitanja koja su obuhvaćena pobijanim odredbama teže legitimnom cilju koji se ogleda u pribavljanju dokaza radi rasvjetljavanja krivične stvari i otkrivanju objektivne istine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na predmet Evropskog suda Schmidt protiv Njemačke (vidi, Schmidt protiv Njemačke, presuda od 16. augusta 2002. godine, broj predmeta 32352/02) u kojem je naznačeno: "Sud, dalje, smatra da je uzimanje uzoraka krvi i pljuvačke naređeno da bi se utvrdilo da li je apelant počinilac krivičnog djela. To djelo, koje se sastoji od bacanja sumnje na treće lice, krivotvorenja i klevete, jeste ozbiljne prirode u svjetlu posebnih okolnosti predmeta i povezano je sa istragom o fatalnom napadu na tursku porodicu koja je privukla pažnju javnosti širom države. Stoga je nalog imao legitiman cilj, tj. zaštitu interesa nacionalne i javne sigurnosti." Sudska praksa Evropskog suda, dakle, pokazuje da uvijek mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između javnog interesa pri procesuiranju krivičnog djela i prava lica o kojem je riječ. Pobijana odredba ne naznačava to eksplicitno, ali se mora tumačiti na taj način u svjetlu direktne primjenjivosti Evropske konvencije u Bosni i Hercegovini (član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine). 23. Ustavni sud, također, uočava da radnje preduzete u smislu pobijanih odredaba mogu podstaknuti i pitanje nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na predmet Jalloh protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke, presuda od 11. jula 2006. godine, zahtjev broj 54810/00, stav 70) u kojem je istaknuto da čl. 3. i 8. Evropske konvencije sami po sebi ne zabranjuju pribjegavanje medicinskoj proceduri suprotno volji osumnjičenog radi pribavljanja dokaza od njega o njegovoj upletenosti u počinjenje krivičnog djela, tj. prikupljanje dokaza na navedeni način samo po sebi ne predstavlja kršenje tih članova Evropske konvencije. Međutim, svako pribjegavanje prisilnoj medicinskoj intervenciji radi pribavljanja dokaza mora biti uvjerljivo obrazloženo činjenicama određenog predmeta (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke, presuda od 11. jula 2006. godine, predstavka broj 54810/00, stav 71). Navedeno je posebno važno za postupak u kojem treba pribaviti materijalni dokaz iz tijela. Interveniranje mora dosegnuti minimalni nivo ozbiljnosti da bi bilo obuhvaćeno Broj 22 - Strana 90 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 13. 4. 2021. opsegom člana 3. Postupak, dakle, ne smije predstavljati nikakav rizik da će doći do štete po zdravlje osumnjičenog ili velike tjelesne boli. Dalje, mora se dokazati da su ostale metode pribavljanja dokaza uzete u obzir. Težini krivičnog djela o kojem je riječ mora se posvetiti dužna pažnja. Osim toga, mora se razmotriti da li su ljekari naložili i proveli prisilni medicinski zahvat, da li je lice o kojem je riječ bilo pod neprekidnim medicinskim nadzorom, te da li je, zbog prisilnog medicinskog zahvata, došlo do bilo kakvog pogoršanja njegovog ili njenog zdravlja i da li je imalo trajne posljedice za njegovo ili njeno zdravlje. Dakle, Evropski sud zahtijeva da bilo koje miješanje u tjelesni integritet lica koje je provedeno s ciljem pribavljanja dokaza bude predmet stroge analize(vidi, također, Evropski sud, predmet Salikhov protiv Rusije, presuda od 3. maja 2012. godine, zahtjev broj 23880/05, stav 75). 24. Ustavni sud je već konstatirao da je zakonodavac razradio jasan opći pravni okvir i da je propisao opće uvjete pod kojim će osumnjičeni/optuženi biti podvrgnuti mjerama iz pobijanih odredaba na dovoljno jasan i predvidiv način. Ustavni sud je, također, zaključio da radnje preduzete u smislu pobijanih odredaba mogu podstaknuti pitanje nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, te, u vezi s tim, ukazao na standarde uspostavljene u praksi Evropskog suda. Odredbama člana 109. Zakona zakonodavac je regulirao pitanja pribavljanja dokaza koji se nalaze na ljudskom tijelu ili u ljudskom tijelu. Između ostaloga, zakonodavac je propisao da preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje Sud, a ako postoji opasnost od odgađanja – tužilac. Ustavni sud u pobijanim odredbama ne nalazi ništa što bi onemogućilo primjenu navedenih standarda iz prakse Evropskog suda. Ustavni sud podsjeća da je u članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine navedeno da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Dakle, na ovaj način utvrđena je obaveza da se u postupcima koji se vode i odlukama koje se donose primjenjuju standardi ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ako se uzme u obzir da se prava i slobode iz Evropske konvencije i njezinih protokola primjenjuju direktno u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, onda je jasno da odredbe Zakona, a posebno pobijane odredbe člana 109. st. 1. i 2. Zakona u dijelu koji se odnosi na osumnjičene/optužene treba da se tumače u skladu sa odredbama Evropske konvencije i sudske prakse Evropskog suda. S tim u vezi, Ustavni sud pri preduzimanju radnji u smislu pobijanih odredaba, odnosno primjene pobijanih odredaba, ukazuje na obavezu primjene navedenih standarda ljudskih prava i osnovnih sloboda. Uostalom, u suprotnom, ukoliko se pobijane odredbe primijene na način koji je suprotan navedenim standardima, tada će sudovi i, kao krajnja instanca, Ustavni sud biti u poziciji da osiguraju odgovarajuću zaštitu. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ustanovio da prva rečenica stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona (u odnosu na osumnjičene/optužene) nisu suprotni članu II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. U odnosu na stav 1. druga rečenica i stav 2. člana 109. Zakona (u odnosu na druga lica) 26. Ustavni sud uočava da je zakonodavac u pobijanim odredbama propisao mogućnost tjelesnog pregleda i drugih lica bez njihovog pristanka ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili posljedica krivičnog djela (druga rečenica stava 1. člana 109. Zakona). Dalje, Ustavni sud uočava da je u članu 109. stav 2. Zakona zakonodavac propisao mogućnost uzimanja uzoraka krvi i druge ljekarske radnje bez pristanka lica koje se pregleda, a koje se preduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak, ako zbog toga ne bi nastupila kakva šteta po njegovo zdravlje. Ustavni sud uočava da ovaj stav nije dovoljno precizan, ali da je očito da se odnosi i na osumnjičene/optužene i na druga lica. S tim u vezi, Ustavni sud će u nastavku analizirati ustavnost stava 2. u odnosu na druga lica, te drugu rečenicu stava 1. člana 109. Zakona. 27. Ustavni sud podsjeća da se takvo miješanje mora analizirati u svjetlu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je opravdano samo ako je "u skladu sa zakonom", ako slijedi jedan ili više legitimnih ciljeva iz stava 2. i ako je "neophodno u demokratskom društvu" radi postizanja tog cilja ili ciljeva (vidi gore). 28. U ovom predmetu zakonodavac je a priori predvidio da sva lica koja nisu osumnjičena za neko djelo (druga lica) mogu biti predmet tjelesnog pregleda i uzimanja uzoraka krvi i ostalih ljekarskih radnji bez njihove saglasnosti ako postoji konkretan trag ili ostale posljedice krivičnog djela na njihovom tijelu, ili radi analize i utvrđivanja drugih činjenica važnih za krivični postupak. Dakle, tekst odredbe je veoma širok, naročito u pogledu "ostalih medicinskih postupaka" koji mogu biti bilo šta, od analize DNK do ginekološkog pregleda. Jedini preduvjet za takvo miješanje jeste da je "potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak". 29. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, prema pravilu, pristanak je potreba radi bilo kojeg miješanja u tjelesni integritet lica koje nije osumnjičeno za neki zločin, nego je slučajno povezano s njim. Dakle, Evropski sud je istakao u navedenom predmetu Y.F. protiv Turske, stav 43: "Konačno, dok Sud prihvata tvrdnju Vlade da medicinski pregled pritvorenih lica koji obavlja ljekar sudske medicine može predstavljati značajnu zaštitu od lažnih optužbi za seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje, on smatra da svako miješanje u tjelesni integritet lica mora biti propisano zakonom, te da iziskuje pristanak tog lica. U protivnom, lice u osjetljivoj situaciji, kao što je pritvorenо, bilo bi lišeno zakonskih garancija protiv proizvoljnog djelovanja." Sud prihvata u svojoj sudskoj praksi da mogu postojati izuzeci od tog pravila u slučaju manjeg miješanja, kao što je uzimanje ćelijskog materijala brisom iz usne šupljine ili test DNK (vidi, Evropski sud, Romina Caruana protiv Malte, st. 29. i 30, zahtjev broj 41079/16). Međutim, u zakonu mora biti jasno naznačeno da su medicinske intervencije na licima koja nisu optužena ni za kakvo djelo dozvoljene bez pristanka tog lica pod striktno definiranim uvjetima, te da se uvijek moraju smatrati izuzetkom, a ne pravilom. Relevantni preduvjeti za tako širok spektar medicinskih intervencija mora biti jasno definiran zakonom. 30. Ustavni sud ponavlja da je zakonodavac predvidio da sva lica koja nisu osumnjičena za neko djelo (druga lica) mogu biti predmet tjelesnog pregleda i uzimanja uzoraka krvi i ostalih ljekarskih radnji bez njihove saglasnosti ako postoji konkretan trag ili ostale posljedice krivičnog djela na njihovom tijelu, ili radi analize i utvrđivanja drugih činjenica važnih za krivični postupak. Ustavni sud zapaža da tekst odredbe ne precizira šta se podrazumijeva pod "drugim ljekarskim radnjama". S obzirom na nedovoljnu preciznost i nedostatak dodatnih zaštitnih mjera za provođenje "drugih ljekarskih radnji" na "drugim licima", Ustavni sud smatra da ovaj dio odredbe nije u skladu sa načelom zakonitosti. 31. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je zakonodavac u cijelom tekstu člana 109. napravio jasnu razliku između pravila koja se primjenjuju na "osumnjičena i optužena lica " i na "druga lica ". Stoga, doslovno čitanje teksta člana 109. stav 3. sugerira da je sudski nalog zamijenjen nalogom tužioca u hitnom slučaju potreban samo za fizički pregled osumnjičenog ili optuženog. U stavu se, također, navode "druge radnje u vezi s tim", tj. one Utorak, 13. 4. 2021. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 22 - Strana 91 navedene u članu 109. stav 2, ali ne i primjena ove posebne zaštite na "druga lica". 32. Stoga, prema ovim odredbama, bez sudskog naloga nije moguće izvršiti fizički pregled osumnjičenog ili optuženog i druge radnje, dok se fizički pregled i druge radnje prema "drugim licima", prema odredbama člana 109. Zakona, mogu provesti bez sudskog naloga. 33. Imajući u vidu sve navedeno, propisivanjem na ovakav način zakonodavac nije regulirao preduvjete miješanja u tjelesni integritet "drugih lica" na dovоljno jasan način, te u ovom dijelu nije zadovoljio uvjet "u skladu sa zakonom" iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno nije osigurao da će miješanje u pravo iz člana 8. biti samo u onoj mjeri u kojoj je strogo nužno za očuvanje demokratskih institucija. Na koji će način zakonodavac urediti ovo pitanje nije u nadležnosti Ustavnog suda, ali zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz člana 8. Evropske konvencije, tj. zadovoljiti uvjet "u skladu sa zakonom", odnosno ograničiti se samo na ono što je nužno u demokratskom društvu. Ustavni sud u ovom dijelu podsjeća da nije pitanje ustavnosti neodgovarajuća implementacija određenih zakonskih rješenja ako su ta rješenja, sama po sebi, u skladu sa Ustavom. U takvim situacijama, u slučaju zloupotrebe u implementaciji zakonskih odredaba, postoje drugi odgovarajući mehanizmi zaštite. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvoj situaciji, već o situaciji da su pobijane odredbe, same po sebi, u svojoj implementaciji očito suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine. 34. Ustavni sud zaključuje da je druga rečenica stava 1. člana 109. Zakona suprotna članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zaključuje i da je stav 2. člana 109. Zakona u odnosu na to šta se odnosi i na druga lica suprotan članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije. 35. Imajući u vidu prethodni zaključak u vezi sa kršenjem člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud neće razmatrati kršenje člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. VII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da je druga rečenica stava 1. člana 109. Zakona u vezi sa stavom 3. suprotna članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zaključuje i da je stav 2. člana 109. Zakona u odnosu na to šta se odnosi i na druga lica suprotan članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije. 37. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da prva rečenica stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona (u odnosu na osumnjičene/optužene) nisu suprotni članu II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije, kako ih tumači i primjenjuje Evropski sud. 38. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 60. i člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sudija Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 5/16, rješavajući zahtjev Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) alineja b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 60. i članka 61. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Tudor Pantiru, sudac Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Angelika Nuβberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 26. ožujka 2021. godine donio je DRUGU DJELOMIČNU ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odlučujući o zahtjevu Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti odredaba članka 109. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) utvrđuje se da druga rečenica stavka 1. i stavak 2. članka 109. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu sukladni odredbama članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 61. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke uskladi drugu rečenicu stavka 1. i stavak 2. članka 109. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sa odredbama članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stavka obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama poduzetim s ciljem izvršenja ove odluke. Utvrđuje se da je prva rečenica stavka 1. članka 109. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sukladna odredbama članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i odredbama članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Borjana Krišto, druga zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva), podnijela je 27. lipnja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba članka 84. st. 2, 3, 4. i 5, članka 109.
Odluka Ustavnog suda BiH kojom se odbija kao neosnovana apelacija FBiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019., Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 213065 13 Pž od 6. marta 2019. i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine 17.02.2021 Bosna i Hercegovina Građansko i procesno pravo Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4840/19,rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne iHercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:Zlatko M. Knežević, predsjednikMato Tadić, potpredsjednikMirsad Ćeman, potpredsjednikValerija Galić, sutkinjaMiodrag Simović, sudijaSeada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 17. februara 2021. godinedonio je Predmet broj:AP-4840/192Odluka o dopustivosti i meritumuODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUOdbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne iHercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda FederacijeBiH broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine, PresudeKantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 213065 13 Pž od 6. marta2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine. OBRAZLOŽENJEI.Uvod1.Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalnopravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom suduBosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FederacijeBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine,Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 21306513 Pž od 6. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu:Općinski sud) broj 65 0 Ps 213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine.II.Postupak pred Ustavnim sudom 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskogsuda i Ecoplan d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. oktobra 2020. godineda dostave odgovor na apelaciju. 3.Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u perioduod 4. novembra do 4. decembra 2020. godine.III.Činjenično stanje4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnomsudu mogu se sumirati na sljedeći način. Predmet broj:AP-4840/193Odluka o dopustivosti i meritumu5.Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine obavezan jeapelant da isplati tužiocu iznos od 51.269,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22.septembra 2011. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.6.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su parnične stranke, nakon tenderskeprocedure, zaključili Ugovor od 27. decembra 2007. godine na osnovu kojeg je tužilac, kaoizvođač radova, izradio Idejno rješenje kolizije pristaništa i gradske marine u Neumu sapriobalnim pojasom (Faza I) i Glavni projekat pristana i gradske marine Neum sainfrastrukturom (Faza II), sve prema Dodatku A-E predmetnog ugovora, te da je apelant, kaonaručilac posla, primio izvršeno djelo sa kompletnom projektnom dokumentacijom i isplatiougovorenu cijenu od 399.544,47 KM. Naveo je da projektnim zadatkom, tužiočevom ponudom,niti predmetnim ugovorom nisu bili predviđeni geotehnički istražni radovi i geotehničkiizvještaji, te da ti radovi nisu bili uključeni ni u cijenu ugovorenih usluga, iz razloga što jepredmetni ugovor utemeljen na pretpostavci ugovarača da će za izradu projektnog zadatka bitidovoljni podaci iz izvedbenog projekta „Pristanišna obala Neum“ od decembra 1988. godineizvođača „Obala" Split. Nadalje je utvrđeno da za izradu ugovorenog djela nisu bili dovoljnipodaci iz izvedbenog projekta od 1988. godine i da je te podatke, prema Mišljenju instituta IGHd.d. Split od 8. januara 2008. godine, bilo nužno dopuniti dodatnim istražnim radovima. Takođeje utvrđeno da je o navedenom tužilac odmah usmeno obavijestio S.Š, zaposlenika Federalnogministarstva prometa i komunikacija Mostar, kao ovlaštenu osobu ispred ugovornog organa zapripremu dokumentacije i projektnog zadatka, uz dostavu Mišljenja instituta Split, te da jetužilac dobio usmeni nalog da posao uradi po važećoj zakonskoj regulativi i dopuni ugovorenodjelo dodatnim istražnim radovima. Općinski sud je utvrdio i da je tužilac izvršio potrebnegeološke i geomehaničke istražne radove, te da je za te radove ispostavio apelantu račun od 22.septembra 2008. godine u iznosu od 51.269,68 KM, koji račun apelant nije izmirio. S obziromda su geološki i geomehanički istražni radovi bili zakonski obavezni i uslov i osnova za izraduprojektnog zadatka, te da su navedeni radovi poduzeti na osnovu usmenog naloga apelantovogpredstavnika, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 17, 262. st. 1,277. i 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome se, u odnosuna pravnu valjanost usmenog sporazuma parničnih stranaka o proširenju obima radova zapredmetne vanugovorne radove, pozvao na odredbe čl. 69. st. 2. i 73. ZOO.7.Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 213065 13 Pž od 6. marta 2019. godine uvažena jetužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena u pogledu perioda isplate zakonske zateznekamate, na način da je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 51.269, 68 KM sa Predmet broj:AP-4840/194Odluka o dopustivosti i meritumuzakonskom zateznom kamatom od 22. septembra 2008. godine pa do isplate, te da munadoknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantova žalba odbijena i prvostepena presudapotvrđena.8.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da seu konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu u smislu odredbe člana 600. ZOO, te da jenesporno da su parnične stranke u cijelosti ispunile ugovorne obaveze, tužilac je izradio idostavio projektnu dokumentaciju, a apelant mu je za izvršeni posao isplatio naknadu. Istakao jeda je sporno pitanje naknade u visini od 51.269,68 KM, za geološke i geomehaničke istražneradove koji nisu ugovoreni, a čije plaćanje je tužilac tražio prema računu od 22. septembra2008. godine. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 624. stav 3. ZOO propisano daako je naknada ugovorena na osnovu proračuna bez izričitog jemstva poslenika za njegovutačnost, pa se u toku rada prekoračenje proračuna pokaže neizbježnim poslenik mora o tome bezodlaganja obavijestiti naručioca, inače gubi svako potraživanje zbog povećanih troškova. S timu vezi je istakao da iz računa od 22. septembra 2008. godine sa prilozima (računima Geotehnika94 d.o.o. Mostar i MOHO d.o.o. Zagreb, Ugovorima o autorskom djelu sa specifikacijomradova i troškova, izvještaju tužioca od 5. februara 2008. godine i tužiočevom obrazloženomzahtjevu za priznanje i izmirenje obveza od 16. decembra 2010 godine), te iskaza svjedoka S.Š,kao ovlaštene osobe apelanta za pripremu dokumentacije projektnog zadatka, i tužiočevogzakonskog zastupnika, neosporno proizlazi da je tužilac uredno obavijestio apelanta o potrebiizvršenja dodatnih radova, te da je tužilac dobio usmenu suglasnost za izvođenje tih radova kojinisu bili ugovoreni, s tim da će stranke to naknadno pismeno regulisati. S obzirom da sunavedeni geotehnički istražni radovi i geotehnički izvještaji prema Mišljenju IGH d.d. Split od8. januara 2008. godine bili zakonski obavezni i uslov i osnova za izradu projektnog zadatka, anisu bili navedeni u tenderu, ugovoreni, niti uračunati u cijenu ugovora, Kantonalni sud jezaključio da je tužilac, kao ovlaštena i stručna osoba, bio zakonski obvezan prije izrade idejnogrješenja i glavnog projekta, izvršiti sporne radove iako oni nisu bili ugovoreni, a što je i učinioprema usmenom dogovoru sa apelantovim predstavnicima. Stoga je zauzeo stanovište da su ukonkretnom slučaju ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 624. stav 3. ZOO, odnosno da jetužbeni zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa osnovan. Pri tome je istakao da apelant nijeosporio račun izdat na ime spornih vanugovornih radova, a koji račun odgovara specifikacijiizvršenih radova i troškova koji su mu dostavljeni u prilogu računa. U konačnici je ocijenioosnovanim tužiočeve žalbene navode da je ispravkom tužbe zatražena isplata zakonske zatezne Predmet broj:AP-4840/195Odluka o dopustivosti i meritumukamate počev od 22. septembra 2008. godine kada je dospjelo predmetno potraživanje, a ne od22. septembra 2011. godine. 9.Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine odbijena jeapelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.10.U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te jeistakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanimtužbeni zahtjev. Naveo je da su nižestepeni sudovi pravilno kvalifikovali predmetni ugovor kaougovor o djelu, te da tužilac, s obzirom da nije garantovao za tačnost proračuna u smisluodredbe člana 624. stav 2. ZOO, ima pravo na povećanje ugovorene naknade na ime povećanjatroškova u odnosu na prvobitno ugovorene, s obzirom da se radi o nužnim i nepredviđenimpovećanjima obima rada. Kako je tužilac bez odlaganja obavijestio apelanta o neizbježnostiprekoračenja ugovorenih radova, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilnoprimijenio odredbu člana 624. stav 3. ZOO, te je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore opogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog nepostojanja pismenog sporazuma ili aneksaugovora od strane ovlaštenih predstavnika u smislu tač. 1.4 i 2.3. predmetnog ugovora. S tim uvezi je istakao da je među parničnim strankama bilo nesporno da podaci iz izvedbenog projektaiz 1988. godine nisu bili dovoljni i da ih je prije izrade idejnog rješenja i glavnog projekta bilonužno dopuniti dodatnim istražnim radovima, o čemu je tužilac bez odlaganja obavijestioapelanta i dobio usmenu saglasnost i nalog za njihovo dodatno izvođenje prema zakonskojregulativi, te da će to naknadno regulisati i pismeno u smislu odredaba iz tač. 1.4. i 2.3. ipredmetnog ugovora, a do čega nije došlo. Pri tome je istakao da apelant u toku postupka nijedovodio u pitanje nužnost dodatnih radova koje je tužilac izveo i nastanak povećanih troškova.U konačnici Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne ipotpune razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i da ih kao pravilne prihvata, teda ostali apelantovi revizioni navodi nisu od odlučnog značaja za drugačiju odluku sa aspektapredmeta spora, u smislu odredbe člana 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnompostupku (u daljnjem tekstu: ZPP).IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije 11.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne iHercegovine. Apelant navodi da Vrhovni sud nije cijenio njegov revizioni navod da S.Š. nije bio Predmet broj:AP-4840/196Odluka o dopustivosti i meritumuovlaštena osoba za davanje bilo kakve saglasnosti za izvođenje radova s obzirom da je tačkom1.4. (OVLAŠTENI PREDSTAVNICI) predmetnog ugovora kao apelantov ovlašteni predstavniku vezi sa preduzimanjem radnji prema predmetnom ugovoru naveden I.M, pomoćnik ministra.Navodi da su redovni sudovi uzeli kao dokazanu činjenicu da je S.Š. bio apelantov ovlaštenipredstavnik za ugovaranje spornih istražnih radova samo na osnovu izjave navedenog lica itužiočevog zakonskog zastupnika, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnogprava s obzirom da državni službenik može preduzimati određene radnje u ime organa samo naosnovu i u obimu ovlaštenja datog od strane rukovodioca organa, koje ovaštenje S.Š. ukonkretnom slučaju nije imao. Apelant navodi i da je tačkom 2.3. predmetnog ugovoranavedeno da će se izmjene uslova i odredaba ugovora, uključujući i sve izmjene u predmetu iobimu ugovora, vršiti na osnovu pismenog sporazuma ugovornih strana, te da su redovni sudovis tim u vezi pogrešno primijenili odredbu člana 70. stav 2. ZOO. Navodi da je predmetni ugovorrealizovan i da je plaćena naknada, o čijoj visini nije bilo dileme, te da stoga nije bilo mjestaprimjeni odredbe člana 624. stav 3. ZOO. Apelant takođe navodi da redovni sudovi nisu cijenilinjegove navode da je u predmetnom računu navedeno da je izdat u skladu sa članom 2.3.predmetnog ugovora, a kojom ugovornom odredbom je određena pismena forma izmjenaugovora, koja u konkretnom slučaju nije ispoštovana. b)Odgovor na apelaciju12.Vrhovni sud je naveo da je donio zakonitu odluku i da ne stoje navodi iz apelacije.13.Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na koja se apelantpozvao.14.Općinski sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na koja se apelantpozvao.15.Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana i da apelant ponavlja navode koje je isticao upostupku pred redovnim sudovima. Naveo je da je S.Š. bio kontakt osoba u postupku javnenabavke i da je kao stručna osoba građevinske struke učestvovao u svim fazama predmetnogprojekta, od njegovog početka pa sve do njegovog zaključenja. Tužilac je naveo i da apelant utoku postupka nije dovodio u pitanje nužnost izvedenih vanugovornih radova, te da prihvatanjeizvedenih vanugovornih radova predstavlja konkludentnu radnju kojom je odobrio izvršeneradove. Predmet broj:AP-4840/197Odluka o dopustivosti i meritumuV.Relevantni propisi16.Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89,«Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i42/11)17.Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiHkako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismimaa koji u relevantnom dijelu glasi:Sloboda uređivanja obligacionih odnosaČlan 10.Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivatisuprotno „Ustavu Republike Bosne i Hercegovine“, prinudnim propisima temoralu društva.Dužnosti ispunjenja obavezaČlan 17.(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovornisu za njeno ispunjenje.(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionomodnosu ili na osnovu zakona.Ugovorena formaČlan 69.(1) Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da posebna forma bude uslovpunovažnosti njihovog ugovora.(2) Ugovor za čije je zaključenje ugovorena posebna forma može biti raskinut,dopunjen ili na drugi način izmijenjen i neformalnim sporazumom.(3) Ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da osiguraju dokazsvoga ugovora, ili da postignu što drugo, ugovor je zaključen kad je postignutasaglasnost o njegovoj sadržini, a za ugovarače je u isto vrijeme nastala obavezada ugovoru dadu predviđenu formu.Sankcija nedostatka potrebne forme
Odluka Ustavnog suda BiH kojom se odbija kao neosnovana apelacija protiv zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine 17.02.2021 Bosna i Hercegovina Radno pravo Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M.Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović iSeada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine,u predmetu broj AP-212/20,rješavajući apelaciju Šejle Nakičević i Lejle Ganić,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne iHercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUOdbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijele ŠejlaNakičević i Lejla Ganić protiv zaključka Općinskog suda u Sarajevubroj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine.OBRAZLOŽENJEI.Uvod1.Šejla Nakičević i Lejla Ganić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Adnan Novoadvokat iz Sarajeva, podnijele su 17. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne iHercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupkakoji je okončan poslije podnošenja apelacije Zaključkom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjemtekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine.2.Apelantice su 10. marta 2020. godine dopunile predmetnu apelaciju na način da su osporileZaključak Općinskog suda broj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine.II.Postupak pred Ustavnim sudom3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 18. marta 2020. i 3.januara 2021. godine da dostavi odgovore na apelaciju.4.Općinski sud je 7. maja 2020. i 19. januara 2021. godine dostavio odgovore na apelaciju. Predmet broj: AP-212/202Odluka o dopustivosti i meritumuIII.Činjenično stanje5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudumogu se sumirati na sljedeći način:6.Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 414384 14 Rs od 29. juna 2015. godine, koja je potvrđenapresudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 414384 15Rsž od 5. februara 2019. godine poništene su kao nezakonite Odluke tuženog (Energopetrol d.d.Sarajevo) o otkazu ugovora o radu te je tuženi obavezan da apelantice vrati na radna mjesta koja suobavljale prije otkaza ili da ih vrati na druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radnopravnogstatusa od dana otkaza ugovora o radu. Istom presudom odlučeno je da je tuženi dužan isplatitinaknade plata u određenim novčanim iznosima za određene vremenske periode sa zakonskimzateznim kamatama pa do isplate, te je naloženo tuženom da za apelantice obračuna i uplatidoprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene naknade plaća za naznačeni period.Određeno je da je tuženi dužan apelanticama nadoknaditi troškove postupka sa zakonskomzateznom kamatom. 7.Apelantice su 20. marta 2019. godine Općinskom sudu podnijele prijedlog za izvršenje protivizvršenika Energopetrol d.d. Sarajevo, na osnovu presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 414384 14Rs od 29. juna 2015. godine i presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 414384 15 Rsž od 5. februara2019. godine, radi vraćanja na rad i prinudne naplate potraživanja na novčanim sredstvimaizvršenika.8.Općinski sud je 27. marta 2019. godine donio rješenje o izvršenju broj 65 0 I 756472 19 I, te jeistog dana zaključkom naložio izvršeniku da pristupi provođenju rješenja u dijelu koji se odnosi navraćanje na rad apelantica i da o tome obavijesti sud pismenim putem u roku od osam dana, uzupozorenje da će mu se, ukoliko ne postupi po navedenom zaključku izreći novčana kazna u skladusa odredbom člana 17. Zakona o izvršnom postupku. 9.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je povodom navedenog zaključka izvršenik 9. aprila 2019.godine obavijestio Općinski sud da je u cijelosti postupio u skladu sa rješenjem o izvršenju kojimmu je, između ostalog, naloženo da uspostavi radno pravni status apelanticama na poslovimaotkazanog ugovora o radu ili drugim odgovarajućim poslovima.10.Navedeno rješenje o izvršenju je 12. aprila 2019. godine steklo status pravosnažnosti.11.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je Općinski sud zaključkom od 22. aprila 2019. godinenavedeni podnesak izvršenika dostavio punomoćniku apelantica. Punomoćnik apelantica je 30. Predmet broj: AP-212/203Odluka o dopustivosti i meritumuaprila 2019. godine dostavio očitovanje na zaključak suda u kojem je, između ostalog, predložio dase izvršni postupak nastavi do konačnog ispunjenja obaveza koje samo izvršenik može izvršiti, te jeujedno predlažio da sud izrekne novčanu kaznu izvršeniku. 12.Općinski sud je zaključkom od 3. jula 2019. godine dostavio predmetno rješenje o izvršenju naprovođenje UniCredit banci.13.Navedena banka je 19. jula 2019. godine obavijestila Općinski sud da je u cijelosti izvršenonavedeno rješenje, glavnica s pripadajućim kamatama i troškovima iz novčanih sredstava izvršenikau korist apelantica u ukupnom iznosu od 41.403,74 KM. 14.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je izvršenik 1. avgusta 2019. godine obavijestio Općinski sudda je izvršio uplatu doprinosa na dosuđene naknade plata za utvrđeni period na ime apelantica, te daje na taj način u cijelosti postupio po predmetnoj presudi temeljem čega predlaže da Općinski suddonese rješenje kojim se postupak smatra okončanim. 15.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je Općinski sud navedeni podnesak 9. septembra 2019.godine dostavio punomoćniku apelantica, a povodom kojeg je isti 11. septembra 2019. godinedostavio podnesak u kojem navodi da je nesporno da je provedena naplata novčanih potraživanja iuplata PIO doprinosa, ali da izvršenik nije izvršio obavezu označenu pod stavom I predmetnogrješenja o izvršenju, te nije apelantice vratio na rad shodno izvršnoj ispravi slijedom čega predlažeda se nastavi postupak do konačnog ispunjenja obaveza koje može izvršiti samo izvršenik.16.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je Općinski sud 12. novembra 2019. godine obavijestiopunomoćnika apelantica da je izvršenje provedeno u skladu sa izvršnom ispravom, nakon čega je 9.decembra 2019. godine punomoćnika apelantica dostavio Općinskom sudu podnesak kojimpredlaže nastavak izvršnog postupka do potpunog i adekvatnog izvršenja obaveze iz izvršneisprave, te da se naloži izvršeniku da dostavi dokaz da je uspostavio radno pravni status saapelanticama od 14. januara 2019. godine, te da apelantice vrati na adekvatno radno mjesto naneodređeno vrijeme.17.Navedeni podnesak Općinski sud je dostavio na izjašnjenje izvršeniku i pozvao ga da se u roku odtri dana izjasni.18.Izvršenik je 29. januara 2020. godine Općinskom sudu dostavio izjašnjenje u kojem je, izmeđuostalog, naveo da je u cijelosti postupio u skladu sa predmetnim rješenjem o izvršenju, da je donioodluke o vraćanju u radni odnos apelantica, ponudio im je Ugovore o radu na neodređeno vrijeme,te dao apelanticama da se izjasne, odnosno da dostave potpisan primjerak Ugovora o radu i Opisaradnog mjesta, te traženu dokumentaciju. Naveo je da apelantice nisu u ostavljenom roku dostavile
Odluka Ustavnog suda BiH o dopustivosti i meritumu - Usvaja se apelacija "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo 10.02.2021 Službene novine FBiH 11/21 Bosna i Hercegovina Radno pravo Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 143 48. Такође, уступање радника корисничким предузећима је предмет и Директиве број 2008/104/ЕЗ Европског парламента и Савјета Европске уније од 19. новембра 2008. године о раду путем предузећа за привремено запошљавање. У члану 1 - Подручје примјене - одређено је да се "Директива примјењује на раднике са уговором о запошљавању или радном односу с предузећем за привремено запошљавање који су уступљени предузећима корисницима за рад на одређено вријеме под њиховим надзором и руководством". Уставни суд запажа, у односу на државе из окружења БиХ, да је наведена директива преузета у правни поредак Републике Хрватске – чланом 2 Закона о раду. У вези са наведеним, Уставни суд запажа да је конкретна врста ангажмана радника дозвољена у Европској унији, као и у сусједној држави Републици Хрватској. Босна и Херцеговина је у јуну 2008. године потписала Споразум о стабилизацији и придруживању између БиХ и Европске уније, који је ступио на снагу 1. јуна 2015. године. Сљедећи корак је подношење захтјева за чланство у Европској унији, а до тада ће се водити преговори, између осталог, и о усклађености законодавства БиХ са европским прописима. Стварање одговарајућег правног оквира у области тржишта рада и тржишног привређивања након закључивања наведеног споразума примјеном међународних стандарда и стандарда Европске уније у области рада свакако је нужност на путу БиХ ка европским интеграцијама. 49. Стога, узимајући у обзир све релевантне околности конкретног случаја, Уставни суд сматра да је, због претјераног формализма редовних судова у примјени члана 4 у вези са чланом 170 став 1 ЗОР-а, дошло до кршења апелантовог права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције. Такође, прекршено је апелантово право из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције, јер су редовни судови арбитрарно тумачили обавезе БиХ и њених органа према Конвенцији МОР-а број 181. VIII. Закључак 50. Уставни суд закључује да је прекршено апелантово право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције у ситуацији када су редовни судови исказали претјерани формализам у примјени одредбе члана 4 у вези са чланом 170 став 1 ЗОР-а утврдивши да су се остварили сви елементи бића прекршаја који је апеланту стављен на терет, чиме је нарушена суштина апелантовог права на правично суђење. Такође, прекршено је апелантово право из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције, јер су редовни судови арбитрарно тумачили обавезе БиХ и њених органа према Конвенцији МОР-а број 181. 51. На основу члана 59 ст. (1) и (2) и члана 62 став (1) Правила Уставног суда, Уставни суд је одлучио као у диспозитиву ове одлуке. 52. Према члану VI/5 Устава Босне и Херцеговине, одлуке Уставног суда су коначне и обавезујуће. Предсједник Уставног суда Босне и Херцеговине Златко М. Кнежевић, с. р. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 809/19, rješavajući apelaciju "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. decembra 2018. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. decembra 2018. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava za inspekcijske poslove) zatraženo je 15. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalna uprava za inspekcijske poslove su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 30. septembra 2020. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Inspektor rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: kantonalni inspektor) je 22. januara 2018. godine u 12.20 sati i 23. januara 2018. godine u 9.15 sati u apelantovim prostorijama izvršio inspekcijski nadzor i o tome sačinio zapisnik broj UP-1-14-09-34-0060018-09/30. Kantonalni inspektor je utvrdio i zapisnički konstatirao da je apelant radno angažirao lica koja su zatečena na radu prilikom inspekcijskog nadzora u apelantovim radnim prostorijama na obavljanju poslova koji predstavljaju poslove iz apelantove registrirane djelatnosti i predmeta poslovanja. U zapisniku je konstatirano da su navedena lica poslove obavljala na osnovu Ugovora o angažiranju radne 1 Одлука објављена у "Службеном гласнику БиХ", број 79/20 Број 11 - Страна 144 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021. snage zaključenog između "Prevent Direkta" d.o.o. Sarajevo, kao davaoca usluge (u daljnjem tekstu: davalac usluge), i apelanta, kao korisnika usluge, te da ta lica imaju zaključen ugovor o radu sa davaocem usluge, odnosno da nemaju zaključen ugovor o radu sa apelantom kod kojeg su obavljala navedene poslove. Dalje je navedeno da Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) ne poznaje institut "ustupanja" radnika od drugog pravnog lica, već da propisuje način zasnivanja radnog odnosa zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i radnika u kojem je poslodavac lice koje radniku daje posao i za kojeg je radnik dužan obavljati poslove prema ugovoru o radu. U konkretnom slučaju, kako je zaključio kantonalni inspektor, postoji situacija u kojoj radnik koji ima zaključen ugovor o radu sa davaocem usluge obavlja poslove iz apelantove registrirane djelatnosti, odnosno "ustupa" se kao radna snaga apelantu, a što ZOR ne poznaje. Zapisnik je dostavljen apelantu radi davanja eventualnih primjedaba. 6. Apelant je 26. januara 2018. godine kantonalnom inspektoru dostavio primjedbe na zapisnik od 22. i 23. januara 2018. godine. Kantonalni inspektor je 7. februara 2018. godine apelantu dostavio odgovor na navedene primjedbe, te ga obavijestio da će, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta. 7. Kantonalni inspektor je 19. februara 2018. godine Općinskom sudu, shodno članu 62. u vezi sa članom 54. stav 1. Zakona o prekršajima, podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, kao pravnog lica, zbog prekršaja iz člana 4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 1. istog zakona. U zahtjevu je navedeno da prilikom inspekcijskog nadzora apelant sa zatečenim licima nije zasnovao radni odnos, a s obzirom na to da su navedena lica obavljala poslove koji proizlaze iz apelantove redovne i registrirane djelatnosti, njih je apelant mogao angažirati samo zaključivanjem ugovora o radu i prijavom na obavezna osiguranja, a što nije učinio, čime se ostvarilo biće prekršaja iz člana 4. ZOR-a. 8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 693371 18 Pr od 9. jula 2018. godine apelant je proglašen odgovornim zato što je 22. januara 2018. godine u 12.20 sati i 23. januara 2018. godine u 9.15 sati u apelantovim prostorijama inspekcijskim nadzorom koji je izvršio kantonalni inspektor utvrđeno i zapisnički konstatirano da je apelant radno angažirao putem ugovora o angažiranju radne snage od davaoca usluge na poslovima iz apelantove redovne djelatnosti 56 poimenično navedenih lica, čime je počinio prekršaj iz člana 4. ZOR-a, pa mu je na osnovu člana 170. stav 1. istog zakona utvrđena novčana kazna u iznosu od po 500,00 KM za svakog zatečenog radnika, te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 15.000,00 KM. Također je odlučeno da je apelant dužan platiti i troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja. 9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, postupajući po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, zakazao usmeni pretres 26. juna 2018. godine na koji su uredno pristupile stranke u postupku. Nakon što je proveo predložene dokaze optužbe i dokaze apelantove odbrane Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je analizom i ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ih u vezu sa navodima apelantove odbrane utvrdio da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti. Istaknuto je da je u predmetnom prekršajnom postupku utvrđeno da je između stranaka u postupku nesporno da je 56 lica koja su zatečena kod apelanta prilikom inspekcijskog nadzora bilo u radnopravnom statusu kod davaoca usluge, a što su sve oni potvrdili kako svojim izjavama tokom usmenog pretresa, tako i materijalnim dokazima koje su predložili i koji su provedeni na usmenom pretresu. 10. Općinski sud je, dalje, istakao da je odredbom člana 4. stav 1. ZOR-a propisano da se zasnivanje radnog odnosa temelji na činjenici stupanja na rad radnika na osnovu zaključenog ugovora o radu, a da je stavom 2. istog člana propisano da, nakon zaključivanja ugovora o radu, poslodavac je dužan prijaviti radnika na penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti u skladu sa Zakonom. Također je istaknuto da je članom 5. ZOR-a propisano da poslodavac, u smislu navedenog zakona, jeste fizičko ili pravno lice koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu. Navedene zakonske odredbe, kako je zaključio Općinski sud, ukazuju da poslodavac sa zaposlenicima mora zaključiti ugovor o radu ako se obavljaju poslovi iz osnovne –redovne djelatnosti poslodavca. U konkretnom slučaju apelant je, što nije sporno među strankama, angažirao na osnovu ugovora o angažiranju radne snage (koji je zaključio sa davaocem usluge) lica, koja su u izreci tog rješenja bliže pobrojana, radi obavljanja poslova iz apelantove redovne, odnosno osnovne djelatnosti, a sa kojima nije zaključio, niti je mogao zaključiti ugovor o radu. Na osnovu rezultata provedenog postupka, nesporno je utvrđeno da je prilikom inspekcijskog nadzora utvrđeno da su lica navedena u izreci rješenja zatečena na radu u apelantovim radnim prostorijama na obavljanju poslova operatera na montaži i savijanju, kontroli kvaliteta, logističara na proizvodnji, manipulanta u skladištu, saradnika na izmjeni alata, a koji predstavljaju poslove iz registrirane djelatnosti i koji su predmet apelantovog redovnog poslovanja. 11. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je sud ocijenio apelantovu odbranu kojom je negirao pravni osnov za pokretanje prekršajnog postupka, a time i prekršaj koji mu se stavlja na teret, navodeći da su lica navedena u izreci rješenja u radnom odnosu kod davaoca usluge, a na osnovu zaključenog ugovora o radu, te da su angažirana na poslovima kod apelanta po osnovu Ugovora o angažiranju radne snage zaključenog između apelanta i davaoca usluge. Prema navedenom ugovoru, apelant angažira radnike zaposlene kod davaoca usluge, a koji na taj način angažira radnu snagu na osnovu obavljanja svoje djelatnosti koja je kvalificirana za ustupanje ljudskih resursa (šifra djelatnosti 78.30). Međutim, kako je smatrao Općinski sud, navedeni dokazi nisu osnovani, jer je članom 4. u vezi sa članom 5. ZOR-a propisano da zaključivanjem ugovora o radu radnik stupa na rad i zasniva radni odnos kod poslodavca koji daje posao radniku na osnovu ugovora o radu, a koji u konkretnom slučaju nisu zaključila lica zatečena na radu kod apelanta. Dalje je istaknuto da sud nije prihvatio kao osnovane navode apelantove odbrane da je svrha odredbe člana 4. ZOR-a sprečavanje "rada na crno", jer su odredbe čl. 4. i 5. ZOR-a jasne i decidirane da radnik može stupiti na rad na osnovu zaključenog ugovora o radu, čime i zasniva radni odnos sa poslodavcem koji mu daje posao na temelju ugovora o radu pri obavljanju poslova iz redovne djelatnosti poslodavca. Općinski sud je zaključio da, kada su u pitanju poslovi iz redovne djelatnosti za koje je privredni subjekt registriran, moraju biti zaključeni ugovori o radu između privrednog subjekta i lica - radnika koji obavlja te redovne djelatnosti kod tog poslodavca. 12. Također, Općinski sud nije prihvatio navode apelantove odbrane da je kantonalni inspektor prilikom vršenja inspekcijskog nadzora polazio od stava "da sve što nije izričito Zakonom dozvoljeno je zabranjeno i predstavlja protivpravnu radnju" zbog toga što takvi navodi ne znače da je ZOR-om, odnosno članom 4. dozvoljeno angažirati lica bez zaključenog ugovora o radu, i to u poslovima iz osnovne i redovne djelatnosti poslodavca. U konkretnom slučaju radi se o situaciji da je apelant angažirao lica, bliže navedena u izreci rješenja, na način da obavljaju poslove iz redovne djelatnosti, a da sa njima nije zaključen ugovor o radu, kako to propisuje član 4. ZOR-a. Zaključeno je da takav apelantov stav nije u skladu sa navedenom odredbom Zakona zbog čega je, prema mišljenju suda, apelant i počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Dalje, u odnosu na apelantove prigovore da i sam Općinski sud angažira lica na održavanju čistoće u okviru zgrade Općinskog suda koja obavljaju zaposlenici drugog pravnog lica, Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 145 Općinski sud je smatrao da se istaknuti prigovori ne mogu poistovjetiti sa konkretnim prekršajem koji je počinio apelant zbog toga što poslovi održavanja čistoće u Općinskom sudu ne spadaju u poslove osnovne i redovne djelatnosti Općinskog suda, niti su poslovi na održavanju čistoće Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta u Općinskom sudu predviđeni kao osnovna djelatnost. Apelantov prigovor da je Ugovor o angažiranju radne snage zaključen između apelanta i davaoca usluge još zakonit pravni posao, odnosno da on nije ništavan, prema ocjeni Općinskog suda, ne znači i ne omogućava apelantu da može na osnovu njega angažirati lica iz drugog privrednog subjekta na poslove iz svoje redovne djelatnosti, a da pri tome nemaju zaključene ugovore o radu sa tim poslodavcem, kako to predviđa član 4. ZOR-a. Općinski sud se u prilog svojim zaključcima pozvao na usvojenu praksu Kantonalnog suda u rješenjima broj 65 0 Pr 679360 18 Pžp od 25. maja 2018. godine, te broj 65 0 Pr 615128 17 Pžp od 27. jula 2017. godine u sličnim pravnim situacijama. 13. Apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja Općinskog suda je odbijena kao neosnovana Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. decembra 2018. godine. 14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant žalbu podnio zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima i zbog odluke o sankciji koja je izrečena okrivljenom apelantu. Navedeno je da je apelant u žalbi ukazao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno člana 4. ZOR-a, te da u konkretnom slučaju nisu ostvarena obilježja bića tog prekršaja, budući da su u konkretnom slučaju svi spomenuti radnici u trenutku inspekcijskog nadzora bili u radnom odnosu i prijavljeni po svim vidovima obaveznog osiguranja kod privrednog društva-davaoca usluge, što znači da se ne radi o radnicima koji nisu prijavljeni. U žalbi je navedeno i da je potenciranje prvostepenog suda na osnovnoj redovnoj djelatnosti zbog koje poslodavac sa zaposlenima mora zaključiti ugovor o radu pogrešno, jer zakon ne pravi distinkciju između redovne i drugih djelatnosti, kao i da je davalac usluge registrirano privredno društvo za ustupanje ljudskih resursa, u skladu sa 181. konvencijom Međunarodne organizacije rada. Konačno je predloženo da se preinači pobijano rješenje na način da se obustavi prekršajni postupak, ili da se pobijano rješenje ukine i zakaže usmeni pretres. 15. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je pobijano rješenje ispitao u granicama apelantovih žalbenih prigovora. Utvrđeno je da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud održao usmeni pretres 26. juna 2018. godine, te da iz zapisnika o usmenom pretresu i obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je na usmenom pretresu omogućeno apelantu da se brani, da je apelant upoznat sa pravima koja mu pripadaju u skladu sa članom 5. Zakona o prekršajima, u skladu sa kojim je apelant iznio odbranu. Istaknuto je da je apelant u svojoj odbrani naveo zašto smatra da nije odgovoran za predmetni prekršaj, da mu je omogućeno da predlaže dokaze, kao i da postavlja pitanja suprotnoj strani, u skladu sa principom kontradiktornosti, te da je navedena prava apelant tokom usmenog pretresa i iskoristio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci dao argumentirano obrazloženje zašto je određene dokaze prihvatio kao dokazane i da je svoju odluku zasnovao na dokazima iznesenim na usmenom pretresu, kao i argumente zašto nije došlo do povrede pravila prekršajnog postupka. Pri tome taj sud je smatrao da je prvostepeni sud poštivao načelo ravnopravnosti stranaka u postupku pred sudom i da nije doveo apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na ovlašteni organ. 16. U pogledu žalbenih navoda da se u konkretnom slučaju nije mogao voditi ni prekršajni postupak protiv apelanta zbog toga što u konkretnom slučaju nije počinjen prekršaj iz člana 4. ZOR-a i da je na taj način došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je utvrdio da su istaknuti navodi neosnovani ocjenjujući pri tome utvrđeno činjenično stanje prilikom inspekcijske kontrole. Dalje je navedeno da se sud nije upuštao u razmatranje apelantovih žalbenih prigovora koji se odnose na povredu materijalnog propisa, budući da je apelant u žalbi samo paušalno naveo da je došlo do povreda odredaba 181. konvencije Međunarodne organizacije rada, pri tome ne obrazlažući istaknute prigovore. Kada su u pitanju povrede materijalnog propisa o prekršaju odredbom člana 86. Zakona o prekršajima, iste povrede su taksativno navedene. Navodi na koje se apelant pozvao u svojoj žalbi, kako je utvrdio Kantonalni sud, ne mogu se podvesti ni pod jednu tačku odredaba člana 86. Zakona o prekršajima. Kantonalni sud je ocijenio da, stoga, nije ni mogao razmatrati žalbu u tom dijelu. Pored toga je navedeno da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede materijalnog propisa o prekršaju, odnosno bitne povrede prekršajnog postupka na koje se pozvao. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da je privredni subjekt osnovao inozemni osnivač iz Savezne republike Njemačke i da predstavlja dio grupacije "Veritas AG" koja posluje širom svijeta, te da u BiH ima privredni značaj. Dalje je naveo da je krajem 2017. godine sa davaocem usluge (privrednim društvom "Prevent Direkt" d.o.o. Sarajevo) zaključio ugovor o angažiranju radne snage za period od godinu dana. Istakao je da je, prema navedenom ugovoru, davalac usluge ustupio apelantu radnike, i to po apelantovoj narudžbi za potrebe obavljanja konkretnog posla, a da pri tome davalac usluge sa tim radnicima ima zaključene ugovore o radu na puno radno vrijeme, uredno prijavljene poreznoj upravi. Ističe da, budući da nije zasnovan radni odnos između apelanta i radnika (ni u formalnom, niti u neformalnom smislu), prema apelantovom mišljenju, nije ni postojala obaveza da se postupa prema članu 4. ZOR-a, te da nije ni došlo do povrede navedene odredbe. Prema apelantovom mišljenju, pravni argument u obrazloženju odluka redovnih sudova da se radi o apelantovim "redovnim djelatnostima" za koje je potrebno zaključiti ugovor o radu, nema uporišta u zakonu i nije osnovan, jer je djelatnost ustupanja ljudskih resursa dozvoljena Zakonom o klasifikaciji djelatnosti, a niti jednom drugom zakonskom odredbom nije zabranjena takva djelatnost, pa ni Zakonom o privrednim društvima. Apelant smatra da se u konkretnoj situaciji zakon treba tumačiti de lege ferenda. Također, apelant ističe da je institut ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu Evropske unije i da je direktno primijenjen i inkorporiran u nacionalno zakonodavstvo Republike Hrvatske, kao i da je u procesu unošenja i u zakonodavstvo Republike Srbije povodom pregovora o pristupanju EU-pregovaračko Poglavlje 19 (Socijalna politika i zapošljavanje) a koje podrazumijeva primjenu Direktive broj 2008/104/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 19. novembra 2008. godine. Navedena direktiva definira opći okvir primjenjiv na radne uvjete zaposlenih putem agencija koje se bave ustupanjem radne snage. Dalje je istakao da Direktiva broj 2008/104/EZ predstavlja sekundarni izvor prava i da je ona dio pravne stečevine Evropske unije i da ona upravo dozvoljava privrednim društvima da se bave ustupanjem radnika sa stručnim znanjem drugim društvima za njihove potrebe, te da na taj način ostvaruju dobit. Pored toga, 181. konvencija Međunarodne Број 11 - Страна 146 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021. organizacije rada od 19. juna 1997. godine definirala je i regulirala primjenu instituta ustupanja radnika. U članu 1. stav 1. tačka b) Konvencije je navedeno: "U ovoj konvenciji izraz privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, nezavisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih usluga na tržištu rada: (b) usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika s ciljem da se stavljaju na raspolaganje trećoj strani, koja može biti fizičko ili pravno lice (u daljem tekstu: korisničko preduzeće), koje im dodjeljuje zadatke i vrši nadzor nad izvršenjem tih zadataka;" 18. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili smisao i svrhu krivičnih odredaba ZOR-a u vezi sa čl. 4. i 5. koje je propisao zakonodavac sa ciljem da se spriječi "rad na crno". Naime, kako apelant ističe, u konkretnom slučaju on nema nikakav odnos sa zatečenim radnicima, već u apelantovim prostorima u ime i za račun poslodavca (davaoca usluge) navedena lica obavljaju poslove na osnovu važećeg obligacionog ugovora između pravnih lica, te se plaćanja vrše po osnovu ugovora isključivo između pravnih lica na ime izvršenih usluga. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz apelacije proizlazi da se u cijelosti radi o navodima koji su izneseni i u apelantovoj žalbi podnesenoj tom sudu protiv rješenja Općinskog suda, a koji su već bili predmet ocjene tog suda prilikom odlučivanja o žalbi. Navedeno je da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te da su u obrazloženju odluke dati razlozi za odlučenje tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je pred tim sudom proveden prekršajni postupak u skladu sa zakonom, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 21. Kantonalni inspektor je u odgovoru na apelaciju naveo da su redovni sudovi svoje odluke temeljili konsultirajući važeću odredbu člana 4. ZOR-a. Dalje je navedeno da način na koji je u konkretnom slučaju apelant angažirao radnike od drugog pravnog lica nije propisan važećim ZOR-om kao zakonska mogućnost, pa, u skladu s tim, proizlazi i da se ostvarivanje prava na rad kao osnovne slobode ostvaruje na način koji je u skladu s važećim odredbama ZOR-a. Istaknuto je da je Kantonalni sud u svojim brojnim odlukama, koje su dostavljene u prilogu odgovoru, usvojio stav prema kojem apelant nije mogao angažirati radno osoblje posredstvom drugog pravnog lica kao poslodavac za izvršavanje poslova iz osnovne djelatnosti, i to u svojim prostorijama. U odnosu na apelantove navode da je institut ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu Evropske unije, istaknuto je da BiH nije članica Evropske unije, te da se, stoga, u BiH primjenjuje domaće važeće zakonodavstvo. V. Relevantni propisi 22. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 26/16, 89/18, 23/20 - OUS FBiH i 31/20 - OUS FBiH) u relevantnom dijelu glasi: Zasnivanje radnog odnosa Član 4. (1) Stupanjem na rad radnika na osnovu zaključenog ugovora o radu zasniva se radni odnos. (2) Nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan prijaviti radnika na penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti (u daljem tekstu: obavezno osiguranje) u skladu sa zakonom. Pojam poslodavca Član 5. Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu. XXII. KAZNENE ODREDBE Član 170. stav (1) (1) Pojedinačnom novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac - pravno lice, za svakog radnika sa kojim ne zaključi ugovor o radu i ne izvrši prijavu na obavezno osiguranje, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000, 00 KM (član 4.). 23. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" broj 81/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. (Opće odredbe) Ovim zakonom uređuje se osnivanje, poslovanje, upravljanje i prestanak privrednih društava (u daljnjem tekstu: društvo) u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija). Član 2. (Društvo) (1) Društvo je pravno lice koje samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i pružanja usluga na tržištu radi sticanja dobiti. (2) Društvo mogu osnovati i domaća i strana fizička i pravna lica ako zakonom nije drugačije određeno. Član 6. (Djelatnost) (1) Društvo počinje obavljati svoju djelatnost nakon upisa u registar društava i objavljivanja registracije u skladu sa zakonom kojim se uređuje registracija privrednih društava. (2) Djelatnosti za koje je zakonom utvrđeno da se mogu obavljati samo na osnovu saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa mogu se obavljati nakon dobijanja dozvole, saglasnosti ili drugog akta nadležnog organa. (3) Ukoliko zakonom ili drugim propisom nisu utvrđeni uvjeti za dobijanje saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa iz stava (2) ovog člana, federalna ministarstva će u skladu s ovim zakonom, svako u okviru svoje nadležnosti, utvrditi te uvjete. (4) Djelatnosti za koje je posebnim zakonom propisano da se obavljaju u određenom obliku privrednog društva, ne mogu se obavljati u drugom obliku privrednog društva. Član 7. (Mogućnost obavljanja i drugih djelatnosti društva) (1) Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u registar društava. (2) Društvo može obavljati i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u registar društava u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti. 24. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 76/06, 100/08 i 32/10) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 1. (Predmet zakona) Ovim Zakonom utvrđuje se pojam klasifikacije djelatnosti u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: KDBiH), značaj i cilj zakona, primjena zakona i donošenje Odluke o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Odluka). Član 5. (Osnov KDBiH) (1) KDBiH se zasniva na Statističkoj nomenklaturi ekonomskih aktivnosti Evropske unije NACE i uporediva je s Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 147 međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda (ISIC). (2) KDBiH se mora stalno usklađivati sa svim zvaničnim promjenama Statističke nomenklature ekonomskih aktivnosti Evropske unije, a time i s međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda. Član 14. (Usklađivanje zakona) Entitetski zakoni i zakon Brčko Distrikta, kojima se uređuje klasifikacija djelatnosti, uskladit će se s ovim Zakonom u roku od 90 dana nakon njegovog stupanja na snagu. 25. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 64/07 i 80/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 1. Ovim Zakonom utvrđuje se pojam, primjena i upotreba klasifikacije djelatnosti, osnove na kojima se zasniva, subjekti na koje se odnosi i druga pitanja od značaja za klasifikacije djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija). Član 4. Klasifikacija djelatnosti zasniva se na Statističkoj nomenklaturi ekonomskih aktivnosti Evropske unije (NACE) i uporediva je sa međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda - Internacionalni standard industrijske klasifikacije (ISIC). Usklađivanja Klasifikacije djelatnosti sa statističkim standardom iz stava 1. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 76/06, 100/08 i 32/10). Član 5. Odluka o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini primjenjuje se na teritoriji Federacije. 26. Odluka o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 ("Službeni glasnik BiH" broj 47/10) glasi: Član 1. (Predmet Odluke) Ovom Odlukom propisuje se Klasifikacija djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 (u daljnjem tekstu: Klasifikacija djelatnosti BiH 2010), sa nazivima i šiframa djelatnosti koje obuhvataju područja, oblasti, grane i razrede ekonomskih djelatnosti, koja će se primjenjivati na teritoriji Bosne i Hercegovine. Član 4. (Sastavni dio Odluke) Sastavni dio ove Odluke čine: a) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010, b) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010 sa objašnjenjima, c) Metodologija za statističku primjenu Klasifikacije djelatnosti BiH 2010. 78. Djelatnost posredovanja u zapošljavanju 78.30 Ostalo ustupanje ljudskih resursa Ovaj razred uključuje ustupanje ljudskih resursa klijentima. Jedinice koje su ovdje razvrstane predstavljaju poslodavca za zaposlenike u vezi s pitanjima plaće, poreza, doprinosa i ostalim kadrovskim pitanjima. Međutim, nisu odgovorne za stručno vođenje ili nadzor zaposlenika. Ustupanje ljudskih resursa obično je dugoročno ili stalno (na neodređeno vrijeme), a jedinice koje su ovdje razvrstane obavljaju veliki broj zadaća u vezi s upravljanjem ljudskim potencijalima, a u vezi su s ovim ustupanjem. Ovaj razred isključuje: - ustupanje ljudskih resursa zajedno s nadzorom ili vođenjem poslovanja (vidi razred koji se odnosi na ekonomsku djelatnost tog preduzeća) - ustupanje ljudskih resursa radi privremene zamjene ili potrebe za dodatnom radnom snagom klijenta (vidi 78.20) 27. Odluka o ratifikaciji Konvencije o privatnim agencijama za zapošljavanje broj 181 iz 1997. godine i Preporuke o privatnim agencijama za zapošljavanje broj 188 iz 1997. godine Međunarodne organizacije rada ("Službeni glasnik BiH" - Međunarodni ugovori, broj 8/09) Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997, broj 181, u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav (1) 1. U svrhu ove konvencije, termin privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, neovisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih usluga na tržištu rada: (a) usluge spajanja između ponuda i prijava za zapošljavanje, bez toga da privatna agencija za zapošljavanje postane stranka u radnom odnosu koji može iz toga proisteći; (b) usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu toga da ih se stavi na raspolaganje trećem licu, koje može biti fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: "korisničko preduzeće") koje postavlja njihove poslove i nadzire izvršenje tih poslova; (c) ostale usluge vezane za traženje posla, utvrđene od strane nadležnog organa nakon konsultacija s najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika, poput pružanja informacija, koje nemaju za cilj povezivanja konkretnih ponuda i prijava za zapošljavanje. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. decembra 2018. godine a apelacija je podnesena 22. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant pobija odluku Kantonalnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Број 11 - Страна 148 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021. Pravo na pravično suđenje 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. 35. Apelant smatra da mu je u predmetnom prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopće primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 36. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema ZOR-u. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Kad je riječ o prirodi prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije jeste da odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sva lica koja krše ZOR, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju i sl. Kad je riječ o svrsi kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema ZOR-u, jeste da se osigura poštivanje propisa o zaključivanju ugovora o radu i prava i obaveza koji iz njega proizlaze, te kažnjavanje lica koja krše te propise. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o "krivičnoj" optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretni slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 879/14 od 22. decembra 2016. godine, tačka 30, dostupne na www.ustavnisud.ba). 37. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je odlukama redovnih sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. 38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava. 40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u predmetnom prekršajnom postupku, nakon izvođenja dokaza i ocjene dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelant privredno društvo kojem je drugo privredno društvo-davalac usluge Ugovorom o angažiranju radne snage ustupilo 56 radnika za obavljanje poslova koji su potrebni apelantu. Navedeni ugovor je zaključen između apelanta i davaoca usluge na određeni period. Odredbama tog ugovora je regulirano da je predmet ugovora ustupanje radne snage za potrebe apelanta putem angažiranja radnika od davaoca usluge prema trajanju, obimu i vrstama posla, te stručnom profilu radne snage. Ugovorom je, također, utvrđeno da ustupljeni radnici za sve vrijeme trajanja angažmana kod primaoca usluge ostaju zaposlenici davaoca usluge koji je njihov poslodavac i koji ima sve obaveze prema tim radnicima koje proistječu iz radnog odnosa (kao što su, naprimjer, plaće, naknade plaće, godišnji odmori, bolovanja i dr.). Pored toga je utvrđeno da ustupanje radne snage neće nikada biti na neodređeno vrijeme, te su utvrđeni cijena, obračun i plaćanje za angažirane radnike kao obaveza apelanta-primaoca usluge prema poslodavcu radnika. 41. Ustavni sud ističe da je u konkretnom postupku utvrđeno da je apelantu davalac usluge ugovorom ustupio 56 radnika da u apelantovoj firmi obavljaju poslove koji su potrebni apelantu, ali da te radnike za obavljene poslove plaća njihov poslodavac. Također, Ustavni sud ističe da je nesporno utvrđeno da su navedeni radnici zaključili ugovore o radu kod davaoca usluge kao svog poslodavca i da su kod njega prijavljeni na obavezna osiguranja (penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti) u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da ustupljeni radnici kod apelanta, ustvari, obavljaju posao za svoju firmu koja ih je ustupila, jer su oni potrebni apelantu, za šta apelant plaća njihovom poslodavcu po osnovu ugovora o angažiranju radne snage koji je apelant zaključio sa poslodavcem ustupljenih radnika. Također, nesporno je utvrđeno da je davalac usluge za ustupljene radnike kao njihov poslodavac uplatio sve doprinose propisane zakonom. 42. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u zapisniku inspekcijske kontrole i nakon provedenog prekršajnog postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da ZOR ne poznaje institut "ustupanja" Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 149 radnika od drugog pravnog lica, već da propisuje način zasnivanja radnog odnosa zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i radnika u kojem je poslodavac lice koje radniku daje posao i za kojeg je radnik dužan obavljati poslove prema ugovoru o radu, odnosno da ugovori o radu moraju biti zaključeni kada su u pitanju poslovi iz osnovne-redovne djelatnosti za koju je privredni subjekt registriran. 43. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelant počinio prekršaj iz člana 4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 1. za šta je apelant novčano kažnjen kao da su ustupljeni radnici obavljali "rad na crno". 44. Ustavni sud zapaža da ZOR izričito ne zabranjuje konkretni vid angažiranja radne snage (po osnovu ugovora o ustupanju radne snage). Dalje, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu tvrdili da ustupanje radnika nije generalno zabranjeno, već da nije moguće ustupanje radnika radi "obavljanja osnovne djelatnosti" za koju je privredni subjekt registriran. Međutim, Ustavni sud zapaža da zakoni o klasifikaciji djelatnosti BiH i Federacije BiH, kao i Odluka o klasifikaciji djelatnosti 2010 – šifra djelatnosti 78.30 - ustupanje ljudskih resursa ne propisuju nikakav uvjet da se navedena djelatnost - ustupanje ljudskih resursa ne može odnositi na obavljanje osnovne (registrirane) djelatnosti društva. Iz Odluke o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 proizlazi da je za djelatnost pod šifrom 78.30 dato obrazloženje u kojem je navedeno: "Ovaj razred uključuje ustupanje ljudskih resursa klijentima. Jedinice koje su ovdje razvrstane predstavljaju poslodavca za zaposlenike u vezi s pitanjima plaće, poreza, doprinosa i ostalim kadrovskim pitanjima. Međutim, nisu odgovorne za stručno vođenje ili nadzor zaposlenika." Također, Ustavni sud zapaža da iz odredaba Zakona o privrednim društvima proizlazi da djelatnosti društva nisu podijeljene na osnovne i sporedne, već da su djelatnosti društva sve one koje su upisane u registar društva. Pored toga, navedenim zakonom je definirano društvo kao pravno lice koje samostalno obavlja djelatnost radi stjecanja dobiti, određeno kada ono i pod kojim uvjetima započinje djelatnost, kao i mogućnost obavljanja i drugih djelatnosti (čl. 2, 6. i 7). Dalje, Ustavni sud zapaža da predmetni ugovor o angažiranju radne snage, koji je u konkretnom slučaju pravni osnov za apelantovo angažiranje radnika, ni na koji način nije doveden u pitanje u konkretnom postupku, odnosno da njegova pravna valjanost nije pobijana, niti osporena u konkretnom postupku. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Odlukom o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 propisana djelatnost ustupanja ljudskih resursa za koju je, pored ostalih, registriran davalac usluge, te da ne propisuje da se ta djelatnost ne može odnositi na ustupanje radnika radi obavljanja osnovne djelatnosti društva. U takvim okolnostima, kada pravna valjanost ugovora o angažiranju radne snage nije dovedena u pitanje, a koji je u konkretnom slučaju pravni osnov za ustupanje radnika apelantu od davaoca usluge koji je regulirao radni odnos radnika zaključivanjem ugovora o radu i uplatom obaveznih zakonskih osiguranja, Ustavni sud smatra da nema osnova za tvrdnju nadležnih organa da su ustupljeni radnici radili nezakonito. 45. Dalje, član 170. stav 1. ZOR-a predviđa kaznu ako se ne zaključi ugovor o radu, ali i drugi kumulativni uvjet - ako se ne izvrši prijava na obavezno osiguranje. Također, Ustavni sud ističe da iz člana 4. stav 2. ZOR-a proizlazi da se ugovor o radu vezuje za prijavljivanje radnika i plaćanje obaveza propisanih zakonom (nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan prijaviti radnika na obavezno osiguranje u skladu sa zakonom - penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti). Dakle, za postojanje bića prekršaja iz člana 170. stav 1. ZOR-a suština je da je ispunjen i drugi kumulativni uvjet, to jeste da je plaćeno osiguranje. U konkretnom slučaju uopće nije bilo sporno da se ustupljenim radnicima plaća obavezno osiguranje. Gledano sa aspekta prava radnika, Ustavni sud smatra da je ustupljenim radnicima svejedno to što ih je njihov poslodavac poslao drugom da rade (ustupio ih apelantu), jer su oni plaćeni od svog poslodavca za posao koji obavljaju kod apelanta. Oni, zapravo, rade kod apelanta, ali za račun svog poslodavca koji ih je ustupio apelantu, pri čemu apelant za ustupanje plaća davaocu usluge shodno zaključenom ugovoru. Gledano sa aspekta zaštite javnog interesa da se plaćaju doprinosi propisani zakonom, Ustavni sud zapaža da je i taj uvjet ovdje ispunjen, jer nije bilo sporno da je ustupilac radnika uplatio radnicima sve doprinose propisane zakonom. Imajući u vidu navedeno, da su ustupljeni radnici zasnovali radni odnos ugovorom o radu kod davaoca usluge, da im je njihov poslodavac uplatio obavezna osiguranja koja ZOR predviđa, da, zapravo, obavljaju posao za račun svog poslodavca radi izvršavanja apelantovih poslova, i to prema prethodno zaključenom ugovoru između apelanta i davaoca usluge, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredaba člana 4. u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a kada su zaključili da je apelant počinio prekršaj propisan članom 170. stav 1. ZOR-a. Ustavni sud zaključuje da je na taj način narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1592/17 od 10. aprila 2019. godine, broj AP 2978/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). 46. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju o privatnim agencijama za zapošljavanje 1997, broj 181 Međunarodne organizacije rada (u daljnjem tekstu: Konvencija MOR-a broj 181) kojom je u članu 1. definirano da u svrhu te konvencije termin privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, nezavisno od javnih organa, koje na tržištu rada pruža, pored ostalog, "usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu toga da ih stavlja na raspolaganje trećem licu, koje može biti fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: ''korisničko preduzeće''), koje postavlja njihove poslove i nadzire izvršenje tih poslova". 47. Imajući u vidu konkretni postupak Ustavni sud zapaža da se apelant u predmetnom prekršajnom postupku pozvao na navedenu Konvenciju MOR-a broj 181. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ističe da, budući da je BiH ratificarala navedenu konvenciju, ima obavezu da je poštuje, odnosno da je primjenjuju njeni organi. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama potpuno ignorirali navedenu konvenciju, odnosno da nisu ponudili argumentirano obrazloženje zašto su smatrali da ona nije relevantna u konkretnom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Konvencija MOR-a broj 181, ustvari, primjenjuje putem Odluke o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 prema kojoj je dozvoljeno ustupanje radnika bez uvjeta da li se radi o osnovnoj djelatnosti društva ili ne. Pored toga, zakoni o klasifikaciji djelatnosti u BiH i u Federaciji BiH propisuju da se klasifikacija djelatnosti mora usklađivati sa međunarodnim standardima u oblasti rada (član 5, odnosno član 4. navedenih zakona). Imajući u vidu da redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje u odnosu na navedenu konvenciju koja obavezuje BiH i na koju se apelant pozvao u konkretnom postupku, Ustavni sud zaključuje da je osporena odluka u tom dijelu arbitrarna, odnosno da je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kojim se garantira pravo na obrazloženu odluku. 48. Također, ustupanje radnika korisničkim preduzećima je predmet i Direktive broj 2008/104/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evropske unije od 19. novembra 2008. godine o radu putem preduzeća za privremeno zapošljavanje. U članu 1. - Područje primjene - određeno je da se "Direktiva primjenjuje na radnike sa ugovorom o zapošljavanju ili radnom odnosu s preduzećem za privremeno zapošljavanje koji su ustupljeni preduzećima korisnicima za rad na određeno vrijeme pod Број 11 - Страна 150 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021. njihovim nadzorom i rukovodstvom". Ustavni sud zapaža, u odnosu na države iz okruženja BiH, da je navedena direktiva preuzeta u pravni poredak Republike Hrvatske – članom 2. Zakona o radu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je konkretna vrsta angažmana radnika dozvoljena u Evropskoj uniji, kao i u susjednoj državi Republici Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je u junu 2008. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i Evropske unije, koji je stupio na snagu 1. juna 2015. godine. Sljedeći korak je podnošenje zahtjeva za članstvo u Evropskoj uniji, a do tada će se voditi pregovori, između ostalog, i o usklađenosti zakonodavstva BiH sa evropskim propisima. Stvaranje odgovarajućeg pravnog okvira u oblasti tržišta rada i tržišnog privređivanja nakon zaključivanja navedenog sporazuma primjenom međunarodnih standarda i standarda Evropske unije u oblasti rada svakako je nužnost na putu BiH ka evropskim integracijama. 49. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je, zbog pretjeranog formalizma redovnih sudova u primjeni člana 4. u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a, došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, prekršeno je apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi arbitrarno tumačili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji MOR-a broj 181. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 4. u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a utvrdivši da su se ostvarili svi elementi bića prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, čime je narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje. Također, prekršeno je apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi arbitrarno tumačili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji MOR-a broj 181. 51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 809/19, rješavajući apelaciju "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. prosinca 2018. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Armin Mušija, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 22. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. prosinca 2018. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava za inspekcijske poslove) zatraženo je 15. rujna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalna uprava za inspekcijske poslove su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 22. do 30. rujna 2020. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Inspektor rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: kantonalni inspektor) je 22. siječnja 2018. godine u 12.20 sati i 23. siječnja 2018. godine u 9.15 sati u apelantovim prostorijama izvršio inspekcijski nadzor i o tome sačinio zapisnik broj UP-1-14-09-34-0060018-09/30. Kantonalni inspektor je utvrdio i zapisnički konstatirao da je apelant radno angažirao osobe koje su zatečene na radu prilikom inspekcijskog nadzora u apelantovim radnim prostorijama na obavljanju poslova koji predstavljaju poslove iz apelantove registrirane djelatnosti i predmeta poslovanja. U zapisniku je konstatirano da su navedene osobe poslove obavljale na temelju Ugovora o angažiranju radne snage zaključenog između "Prevent Direkta" d.o.o. Sarajevo, kao davatelja usluge (u daljnjem tekstu: davatelj usluge), i apelanta, kao korisnika usluge, te da te osobe imaju zaključen ugovor o radu sa davateljem usluge, odnosno da nemaju zaključen ugovor o radu sa apelantom kod kojeg su obavljale navedene poslove. Dalje je navedeno da Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) ne poznaje institut "ustupanja" radnika od druge pravne osobe, već da propisuje način zasnivanja radnog odnosa zaključivanjem ugovora 1 Одлука објављена у "Службеном гласнику БиХ", број 79/20
Odluka Ustavnog suda BiH o nošenju zaštitnih maski i zabrani kretanja bh. građana donesene zbog pandemije koronavirusa 22.12.2020 Bosna i Hercegovina Građansko i procesno pravo presuda,maske,zabrana kretanja Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3683/20, rješavajući apelacije E. Š. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana i člana 72. st. (2), (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je Predmet broj: AP-3683/20 2 Odluka o dopustivosti i meritumu ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Djelimično se usvajaju apelacije E.Š, Lejle Dragnić, Vesne Hadžović, Slavena Raguža, Ivana Džalte, Daria Hrkaća, Muhameda Hundura i Harisa Agića podnesene protiv Naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine i Naredbe Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo broj 62-20/2020 od 12. oktobra 2020. godine. Utvrđuje se kršenje prava na „privatni život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelanta E.Š., te prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelante Lejlu Dragnić, Vesnu Hadžović, Slavena Raguža, Ivana Džaltu, Daria Hrkaća, Muhameda Hundura i Harisa Agića. Odbijaju se kao neosnovane apelacije u dijelu zahtjeva da se ukine Naredba Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine i Naredba Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo broj 62-20/2020 od 12. oktobra 2020. godine. Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema ove Odluke, preduzmu aktivnosti i usklade svoje djelovanje sa standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Predmet broj: AP-3683/20 3 Odluka o dopustivosti i meritumu Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te standardima iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kako su navedeni u ovoj Odluci. Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u narednom roku od 15 dana od isteka roka iz stava 3. dispozitiva ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o provođenju naloga iz stava 3. dispozitiva ove odluke. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“. OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. E. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati Nina Kisić i Goran Dragović iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Naredbe Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni krizni štab) broj 62-20/2020 od 12. oktobra 2020. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-3683/20. 2. Lejla Dragnić i Vesna Hadžović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupaju advokati Nina Kisić i Goran Dragović iz Sarajeva, podnijele su 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Federalni krizni štab) broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine. Apelantice su, također, tražile od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se Predmet broj: AP-3683/20 4 Odluka o dopustivosti i meritumu navedena naredba (u tački 3.) stavila van snage, posebno „imajući u vidu da su lokalni izbori zakazani za 15. novembar 2020. godine“. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-4072/20. 3. Slaven Raguž iz Mostara, Ivan Džalto iz Čapljine i Dario Hrkać iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Naredbe Federalnog kriznog štaba broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-4076/20. 4. Muhamed Hundur i Haris Agić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Tešnja, podnijeli su 13. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Naredbe Federalnog kriznog štaba broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP- 4109/20. II. Postupak pred Ustavnim sudom 5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 23. oktobra do 20. novembra 2020. godine zatraženo je od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), Federalnog ministarstva zdravstva, Federalnog kriznog štaba, Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo zdravstva), Kantonalnog kriznog štaba, Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP KS) da dostave odgovor na apelaciju. 6. Vlada FBiH (Ured za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom), Federalno ministarstvo zdravstva, Kantonalno ministarstvo zdravstva, Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo i MUP KS su, u periodu od 29. oktobra do 1. decembra 2020. godine, dostavili odgovore na apelacije. 7. Kantonalni krizni štab i Zavod za javno zdravstvo nisu dostavili odgovore na apelacije u ostavljenom roku. 8. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto i slično pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravila Ustavnog suda), donio odluku o spajanju navedenih apelacija br. AP-3683/20, AP-4072/20, AP- 4076/20 i AP-4109/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3683/20. Predmet broj: AP-3683/20 5 Odluka o dopustivosti i meritumu III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. a) U odnosu na AP-3683/20 10. Apelant E.Š. je podnio apelaciju protiv Naredbe Kantonalnog kriznog štaba od 12. oktobra 2020. godine i iznio apelacione navode kako to slijedi. 11. Apelant ističe da su mu osporenom Naredbom prekršena prava iz čl. II/3.b), f) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega se navodi da se predmetna apelacija podnosi u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, budući da bi odluku nadležnog suda (u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda) apelant mogao obezbijediti samo na način da prekrši navedenu osporenu Naredbu, te da radi toga bude procesuiran. Navedeno bi, po ocjeni apelanta, stavljalo prevelik teret na njega. Dalje se navodi kako je vidljivo da se radi o opštem aktu kojim se krše ljudska prava i osnovne slobode apelanta. Zatim apelant ističe da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj sudskoj praksi tretirao pitanja koja se protežu u ovoj apelaciji pod povredom člana 3. EKLJP (zabrana nehumanog i ponižavajućeg tretmana), dok je redovni sud u Strasbourg (Francuska) pitanje obaveznog nošenja maski tretirao u vezi povrede članova 8. i 10. Evropske konvencije. Također se apelant referirao i na praksu redovnog suda u Berlinu (Njemačka) koji se bavio pitanjem proporcionalnosti novog ograničenja radnog vremena „pubova i barova“ kao mjere u borbi protiv COVID-19. 12. Prema navodima apelanta, navedena osporena naredba nije bazirana na zakonu, ista je suprotna Evropskoj konvenciji, a apelant uslijed iste trpi nenadoknadivu štetu svakodnevno. S tim u vezi se ističe da osporena naredba sadrži iznimke, ali da one nisu konkretizovane, kao i da je apsolutno nekonkretna i nepredvidiva. U tom smislu se navodi da nije jasno šta Kantonalni krizni štab podrazumijeva pod terminom “sportista na treninzima”, odnosno, da li se ovdje radi o profesionalnim sportistima na treningu u za to predviđenim prostorima, ili se odnosi na obične ljudi koji treniraju radi sopstvenog zdravlja: jogging, brzo hodanje, te kako da MUP KS razlikuje ove kategorije. 13. Dalje se ističe da apelant ima fizičku smetnju-prepreku, koja mu otežava disanje i u normalnim okolnostima, a posebno u situaciji nošenja dodatne fizičke prepreke. Stoga apelant smatra da je u konkretnom slučaju na njega stavljen prekomjeran teret i da mjere nisu proporcionalne cilju Predmet broj: AP-3683/20 6 Odluka o dopustivosti i meritumu koji se želi postići, a naročito se ističe da nadležni organi nisu prethodno razmotrili bilo kakve blaže mjere (odnosno, prepreke u oba „sinusa-deviatio septi nasi“). U svjetlu svog zdravstvenog stanja, apelant navodi da ograničavanjem udisaja kiseonika maska na licu apelanta može dovesti do glavobolja, nesvjestice, nedovoljne zasićenosti krvi kiseonika i dr. posljedica. Nadalje, višesatno kontinuirano nošenje maski, koje je obavezno pod prijetnjom prekršajne odgovornosti osporenom naredbom, prema navodima apelanta dovodi do kožnih infekcija, razvoja mikroorganizama u vlažnoj i toploj atmosferi oba respiratorna ulaza i izlaza (usta i nos)/faktičko kreiranje. Kada je riječ o primjeni člana 3. Evropske konvencije, apelant navodi da pod zaštitu tog člana spada i prinudni medicinski tretman, smatrajući da je u konkretnom slučaju obaveza nametnuta osporenom naredbom najbliža prinudnom medicinskom tretmanu-prinudnom jer je ista nametnuta pod prijetnjom prekršajne odgovornosti (putem novčane kazne). Dakle, apelant smatra da u konkretnom slučaju obaveze nošenja maske za lice, u odsustvu bilo kakve studije stručnjaka, nejasnoj naredbi i iznimkama od iste, predstavlja nehuman i degradirajući postupak, posebno imajući u vidu način kako je ista formulisana, kao i trajanje iste. 14. U nastavku apelacije apelant ističe da osporena naredba nije objavljena u službenom glasniku Kantona Sarajevo, već na internetu i u sredstvima javnog informisanja, što „naravno“ nije zakonski način objave pravnog akta čije nepoštivanje povlači prekršajnu odgovornost. Također se ukazuje da se „na prvi pogled čini da donošenje osporene naredbe ima legitiman cilj-zaštitu javnog zdravlja“, evidentno je da je njeno donošenje suprotno tom cilju, odnosno, štetno je po javno zdravlje i dosljedna primjena iste ugrožava i sam život. S tim u vezi se apelant referirao na dokument Svjetske zdravstvene organizacije (u daljnjem tekstu: SZO) pod naslovom „Preporuka o upotrebi maski u kontekstu bolesti COVID-19“ (objavljen 6. aprila 2020. godine na engleskom jeziku) u kojem je navedeno da ne postoje dokazi da nošenje maski (medicinskih ili drugih vrsta maski) od strane zdravih osoba u širem okruženju može spriječiti zarazu od virusa (respiratornih), uključujući i COVID -19. Dakle, prema navodima apelanta, preporukama SZO se jasno pravi razlika između osoba sa simptomima i svih drugih osoba, pa se preporučuje da bi prva kategorija trebala nositi maske, dok za ostala lica takve preporuke nema. 15. Pri tome se navodi da osporena naredba ostavlja dojam arbitrarnosti, jer kod njenog donošenja nisu uzeti u obzir relevantni pokazatelji (ne postoje dostupni statistički podaci o broju testiranih uzoraka na način da bi bilo jasno; koliko od testiranih uzoraka predstavlja retestiranje; da li se radi o testiranim kontaktima osoba kod kojih je prisustvo COVID-19 već utvrđeno; koliko je u svakom trenutku aktivnih slučajeva COVID-19 na 100 000 stanovnika, odnosno, procentualno) na osnovu kojih se mogu donositi zaštitne mjere. Također se navodi i da se osporena naredba Predmet broj: AP-3683/20 7 Odluka o dopustivosti i meritumu primjenjuje pod prijetnjom prekršajne odgovornosti, te da ista predstavlja dodatni finansijski teret građanima Kantona Sarajevo. 16. Konačno, kada je riječ o samom pravnom osnovu osporene naredbe, apelant ističe da je istu donio Kantonalni krizni štab i to na temelju Naredbe Federalnog kriznog štaba broj 01-33- 5472/20 od 1. oktobra 2020. godine, odnosno uprkos jasnim uputama Ustavnog suda iz odluke broj AP-1217/20 od 22. aprila 2020. godine. Dakle, apelant smatra da je i dalje izostala reakcija zakonodavca i to u konkretnom slučaju dvostruko (Parlamenta FBIH i Kantonalne skupštine Kantona Sarajevo). S tim u vezi je ukazano i da Vlada Kantona Sarajevo i Kantonalna skupština ne nadziru u dovoljnoj mjeri Kantonalni krizni štab. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, te ukine osporenu Naredbu Kantonalnog kriznog štaba. b) U odnosu na AP-4072/20 17. Apelantice Lejla Dragnić i Vesna Hadžović (AP-4072/20) smatraju da im je osporenom Naredbom Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja), te s tim u vezi zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. One prije svega navode da predmetnu apelaciju podnose u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, budući da bi odluku nadležnog suda mogle obezbijediti samo na način da prekrše osporenu Naredbu, te da radi toga budu procesuirane. S tim u vezi se navodi da je jasno da bi ovaj način uspostavljanja nadležnosti Ustavnog suda BIH stavljao prevelik teret na apelantice. Naime, apelantice se referiraju na tačku 3. navedene osporene Naredbe, kojom se ograničava kretanje stanovništva na cijelom teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine u vremenu od 23:00 uvečer do 05:00 sati ujutro narednog dana. S tim u vezi navode da navedena tačka naredbe sadrži određene iznimke, ali da ona ugrožava proces provođenja lokalnih izbora u Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom smislu apelantice ističu da su obje posmatrači na lokalnim izborima, te s toga ne spadaju niti u jednu od iznimki navedenih u osporenoj Naredbi. Posebno se navodi da one nisu uposlenici kojima bi eventualno poslodavac mogao dati odobrenje za kretanje u razdoblju od 23:00 uvečer do 05:00 ujutro narednog dana, kao i da posmatrači trebaju da borave na izbornim mjestima od prije početka odvijanja glasanja pa sve do okončanja brojanja glasova što je znatno nakon 23 sata uvečer. Predmet broj: AP-3683/20 8 Odluka o dopustivosti i meritumu 18. Dalje se navodi da osporena Naredba, u dijelu na koji se odnosi na ograničavanja kretanja stanovništva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ne sadrži nikakvo obrazloženje na koji način upravo ovo ograničenje treba da doprinese rješavanju epidemije COVID-19, s obzirom da „nijednom ovim zastupnicima poznatom ili javno objavljenom istraživanju“ nije navedeno da se virus COVID-19 brže širi u određeno vrijeme dana ili noći. Također se ističe da je u samoj osporenoj naredbi u tački 13.II navedeno da naredba ima rok važenja 14 dana, a što uključuje lokalne izbore od 15. novembra 2020. godine. Isto tako se navodi da u konkretnom slučaju nikakve blaže mjere od sprječavanja apelantica da napuštaju svoj stan nisu razmotrene, odnosno da je sama odluka potpuno arbitrarna, jer nije jasno na osnovu kojih kriterija je zabranjeno kretanje baš u periodu od 23 sata uvečer do 5 sati ujutro. 19. Na osnovu svega navedenog, a posebno imajući u vidu da su lokalni izbori zakazani za 15. novembar 2020. godine, predlaže se da Ustavni sud temeljem člana 64. Pravila Ustavnog suda donese privremenu mjeru kojom će se osporena Naredba u tački 3. staviti van snage. c) U odnosu na AP-4076/20 20. Apelanti Slaven Raguž, Ivan Džalto i Dario Hrkać smatraju da su im osporenom Naredbom Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine prekršena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja), te s tim u vezi zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. 21. Prije svega se navodi da se predmetna apelacija podnosi u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, budući da „apelacija ukazuje na ozbiljno kršenje prava na slobodu kretanja unutar Federacije Bosne i Hercegovine, zabranom kretanja u vremenu od 23.00 sata navečer do 05.00 sati ujutro na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, koju je uvelo tijelo uprave koje za to nema ovlaštenja, a čime su apelanti, kao i drugi građani ovog entiteta diskriminirani u odnosu na ostale građane Bosne i Hercegovine“. S tim u vezi apelanti prije svega ukazuju da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine još 31. maja 2020. godine donijela Odluku da 31. maja 2020. godine prestaje stanje nesreće uzrokovane pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, apelanti ističu da Federalni krizni štab nema nikakve Ustavne niti zakonske ovlasti apelantima uskraćivati slobodu kretanja, a posebno naređivati Kantonalnim Ministarstvima unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine da nadziru provođenje ove naredbe, kao što to nezakonito čini donošenjem ovog propisa. U tom smislu se navodi da se uvidom u osporenu Naredbu može utvrditi da se prilikom donošenja ove Naredbe Predmet broj: AP-3683/20 9 Odluka o dopustivosti i meritumu Federalni krizni štab ne poziva niti na jedan zakonski propis, nego samo na podzakonske i interne akte, što također ukazuje na to da ne postoji nikakav valjan zakonski temelj kojim je ovom tijelu uprave dana ovlast zadiranja u ustavom zagarantirana ljudska prava i temeljne slobode. Štaviše, apelanti smatraju da, čak i kada bi postojao neki zakonski temelj za donošenje ove mjere, i kada bi čak krizni štab bio ovlašten donijeti ovakvu mjeru, po ocjeni apelanata ova mjera ostala besmislena i neproporcionalno rigorozna, a posebno imajući u vidu općepoznatu činjenicu da je kretanje stanovništva ionako najmanje frekventno u periodu na koji se naredba odnosi (između 23:00 sata uvečer i 05:00 ujutro). Također se ukazuje da nije jasno zašto je ta granica postavljena baš na 23:00 sata uvečer i baš na 05:00 sati ujutro (što čini potpuno razumnim kolokvijalni izraz „da virus napada samo po noći“) a ne na širi vremenski period. 22. U svjetlu navedenog, apelanti postavljaju pitanje je li nužno da oni obrazlažu organima javne vlasti razloge i motive zbog kojih se nalaze van svojih domova poslije 23:00 sata, odnosno da rade u privatnim uredima do kasno u noć, da vole prošetati kada završi radni i obiteljski dan, da se vole družiti kasno, da vole šetati u 04:00 ujutro, da vole šetati psa u ponoć. U tom smislu apelanti postavljaju pitanje iz kojih odredaba proizlazi pravo Federalnog kriznog štaba da to brani građanima ili da od građana zahtijeva naprijed navedena objašnjenja, odnosno „jesmo li napustili koncept vladavine prava???“. Također apelanti postavljaju pitanje „je li dovoljno sačiniti i pročitati statistički pregled broja zaraženih osoba da bi tijelo uprave moglo preuzeti apsolutnu moć i pravo zadirati u Ustavna prava i slobode građana???“. Pritom, apelanti ukazuju i da se, za razliku od aprila ove godine, javna vlast ne može ekskulpirati ,,novonastalošću“ situacije, nego je morala u takvoj situaciji donijeli adekvatna (zakonska) rješenja, a ne ostaviti tijelima uprave (ministarstvu zdravstva) da proizvoljno zadire u ustavna prava i slobode, te na temelju statističkih podataka (čiji rezultati su po naravi podložni promjeni) povećava ili smanjuje mjeru zadiranja u ustavna ljudska prava i temeljne slobode. 23. Konačno, apelanti ističu da građani drugog entiteta (Republike Srpska) i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine nemaju navedene restrikcije kretanja, te da nije jasno mogu li se građani drugog entiteta nesmetano kretati na području entiteta Federacije Bosne i Hercegovine, kao i obratno, što nadalje otvara pitanje kvalitete i ovog dijela ,,zakona“. Imajući u vidu navedeno, apelanti predlažu da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava i ukine osporenu Naredbu Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine. Predmet broj: AP-3683/20 10 Odluka o dopustivosti i meritumu d) U odnosu na AP-4109/20 24. Apelanti Muhamed Hundur i Haris Agić smatraju da im je osporenom Naredbom Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja). Prije svega se navodi da se predmetna apelacija podnosi u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, budući da nema odluke „nadležnog suda“ koju bi mogli obezbijediti samo ukoliko bi bili sankcionisani zbog kršenja navedene osporene Naredbe, a što bi predstavljalo dodatni teret u trenutnoj situaciji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dalje se ističe da je osporena Naredba „sporna, neustavna i nezakonita“, pritom se referirajući na sadržaj iste i to Poglavlje I Opće odredbe (član 3) i Poglavlje XIII prijelazne i završne odredbe (tačka 5). Navedenim odredbama, po ocjeni apelanata, se zadire u njihovo pravo na kretanje. S tim u vezi se ističe da Federalni krizni štab „ni po Ustavu ni po Zakonu nije ovlašten da donosi opće naredbe kojima se ograničava sloboda kretanja građana“. Pozivanjem na odredbu člana 6. stav (5) Pravilnika o organizaciji i načinu rada Federalnog kriznog štaba („Službene novine FBiH“, broj 10/12), Federalni krizni štab je, prema mišljenju apelanata, nezakonito proširio svoja ovlaštenja. S tim u vezi se ističe da Federalni krizni štab nema osnova da donosi općenitu Naredbu za građane, već da donosi Naredbu isključivo za zdravstvene ustanove ili privatne zdravstvene radnike kada upravlja i koordinira njihovim radom, te da se svi moraju pridržavati tih Naredbi donesenih za rad zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika. 25. Kako nije donesena Odluka od strane Vlade FBiH o proglašenju stanja prirodne nesreće, te pošto ni rukovodni organ - Krizni štab Federalne uprave civilne zaštite kao jedini ovlašteni organ koji to može uraditi - nije donio Naredbu o ograničavanju slobode kretanja, apelanti smatraju da im je narušeno njihovo pravo na slobodu kretanja. Pritom je ukazano da iz izjava označenih zvaničnika (Gorana Čerkeza) proizlazi da je osporena Naredba donesena isključivo iz razloga što nadležni organi ne obavljaju svoj posao u skladu sa zakonom i ovlaštenjima, a ne zato što druge blaže mjere nisu dale očekivane rezultate odnosno zato što je osporena Naredba (o ograničenju kretanja) neophodno potrebna. e) Odgovor na apelaciju (AP-3683/20) 26. Vlada FBiH (Ured za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom) je navela da je Svjetska zdravstvena organizacija 12. juna 2020. godine donijela novi dokument kojim se ažuriraju smjernice od 6. aprila 2020.godine u cilju učinkovite prevencije prijenosa COVID-19. Istaknuto je da je u ovim (novim) smjernicama navedeno da Vlade trebaju ohrabriti javnost da nosi maske Predmet broj: AP-3683/20 11 Odluka o dopustivosti i meritumu u specifičnim situacijama i okruženjima kao dio sveobuhvatnog pristupa suzbijanju širenja SARS-CoV-2, te da su maske ključna mjera pri sprječavanju prijenosa virusa i da smanjuju potencijalnu zarazu od inficirane osobe sa ili bez simptoma, odnosno da su ljudi koji nose masku zaštićeni od zaraze i da se sprječava dalje širenje zaraze ukoliko ih nosi osoba koja je zaražena. S obzirom na navedene preporuke, ukazano je da su Federacija BiH i Kanton Sarajevo uveli restriktivne mjere radi zaštite zdravlja stanovništva, među kojima je i mjera obaveze nošenja zaštitne maske u otvorenom prostoru. Takvo postupanje, po ocjeni Vlade FBiH, nameće i sama Evropska konvencija u smislu pozitivne obaveze koje proizlaze iz primjerice prava na život (član 2) ili prava na privatni i porodični život u koje ulazi i zaštita zdravlja (član 8) te od države zahtjeva akciju, jer bi se nepoduzimanje mjera ili njihovo nepravodobno poduzimanje (ali i neodgovarajuće i nedostatno informiranje javnosti) moglo smatrati povredom pozitivnih obaveza države. S tim u vezi je ukazano i da je članom 15. stav 1. Evropske konvencije predviđeno da u doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka strana ugovornica može da preduzme mjere koje odstupaju od njenih obaveza po Konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju iziskuje hitnost situacije. Stoga je navedeno da je iz tih razloga nametanje obaveze nošenja zaštitnih maski u zatvorenom i otvorenom prostoru, uz izuzetke, neophodna mjera radi očuvanja zdravlja zajednice i sprječavanja širenja zarazne bolesti. 27. Federalno ministarstvo zdravstva je (također i u ime Federalnog kriznog štaba) prije svega ukazalo na hronologiju dešavanja povodom epidemije COVID-19 na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i odlukama koje su donesene u tom smislu, pritom navodeći i podatke u vezi sa epidemiološkom situacijom o kretanju COVID-19 u Federaciji Bosne i Hercegovine za period do 14. oktobra 2020. godine. Zatim je ukazano da je u vrijeme donošenja osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba od 12. oktobra 2020. godine na snazi bila Naredba Federalnog kriznog štaba od 1. oktobra 2020. godine koja je u Poglavlju XII (Prijelazne i završne odredbe) dozvoljavala kantonalnim kriznim štabovima ministarstva zdravstva uvođenje restriktivnijih i drugačijih mjera spram procjene epidemiološke situacije, a koju mogućnost je upravo iskoristio Kantonalni krizni štab donoseći navedenu osporenu Naredbu od 12. oktobra 2020. godine u uslovima ozbiljno pogoršane COVID-19 epidemiološke situacije u Federaciji BiH. Dalje je navedeno da je Federalni krizni štab osnovan u skladu sa članom 187. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i članom 60. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. S tim u vezi je ukazano da se postupanje u aktualnoj epidemiološkoj situaciji uzrokovanoj novim koronavirusom (COVID- 19) provodi u skladu sa navedenom odredbom člana 187. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a u cilju upravljanja i koordiniranja rada sektora zdravstva u Federaciji BiH, i to kroz imenovani Predmet broj: AP-3683/20 12 Odluka o dopustivosti i meritumu Federalni krizni štab, kao i imenovane krizne štabove kantonalnih ministarstava zdravstva. Dalje je ukazano da su, u skladu sa odredbom člana 6. stav (5) Pravilnika o organiziranju i načinu rada Federalnog kriznog štaba, naredbe i odluke tog Federalnog kriznog štaba obvezujuće za krizne štabove kantonalnih ministarstava zdravstva, zdravstvene ustanove, nositelje privatne prakse, te pravne i fizičke osobe, kao i da Federalni krizni štab djeluje do proglašavanja prirodne i druge nesreće. 28. Zatim je istaknuto da je, saglasno članu 3. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, regulisano da je zaštita od zaraznih bolesti dužnost jedinica lokalne samouprave - općina, kantona i Federacije, zdravstvenih ustanova, zavoda zdravstvenog osiguranja, nositelja privatne prakse, privrednih društava i drugih pravnih i fizičkih lica. Stoga je navedeno da je članom 70. navedenog Zakona predviđen prekršaj za fizičko lice ako ne omogući postupanje po članu istog Zakona. Također je ukazano da je Pravilnikom o organiziranju i načinu rada Federalnog kriznog štaba utvrđeno da se isti odnosi na postupanje i Federalnog kriznog štaba i kriznih štabova kantonalnih ministarstava zdravstva. U tom smislu je navedeno da su, shodno članu 6. navedenog Pravilnika, naredbe koje se donose obvezujuće, te da nije predviđeno da se iste objavljuju u službenim glasilima, ali su one dostupne javnosti na web stranici kriznih štabova, vlada, kao i ministarstava zdravstva u Federaciji BiH, a redovito se prenose putem medija, te putem konferencija za medije, kao i društvenih mreža. Stoga je, po ocjeni Federalnog ministarstva zdravstva, javnost transparentno i u cijelosti upoznata sa naredbama koje se donose u kontekstu ove ozbiljne javno-zdravstvene krize izazvane COVID-19 u Federaciji BiH. 29. Potom je Federalno ministarstvo zdravstva navelo da su neosnovani navodi da je mjerom kojom je propisano obavezno nošenje zaštitne maske prekršen član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da je došlo do kršenja odredbi Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano, između ostalog, da je Evropskom konvencijom (član 15. stav 1.) predviđeno da u doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka strana ugovornica može da poduzme mjere koje odstupaju od njenih obveza po Evropskoj konvenciji (što uključuje i zabranu diskriminacije), i to u najnužnijoj mjeri koju iziskuje hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu. Iz navedenog je ukazano da Evropska konvencija poznaje mogućnost da u situaciji kao što je trenutna pandemija COVID-19 u Svijetu i epidemija COVID-19 u Federaciji BiH država propiše mjere kojima se nalaže odgovarajuće postupanje u populaciji, kao što je obavezno nošenje zaštitnih maski koje se mora promatrati kao važna preventivna i protuepidemijska mjera koja se mora provoditi zajedno sa ostalim mjerama kao što su: održavanje fizičke distance, često pranje i dezinfekcija Predmet broj: AP-3683/20 13 Odluka o dopustivosti i meritumu ruku, provjetravanja prostorija i sl. kada je takvo ograničenje u interesu javnog zdravlja. Također je ukazano i da opasnost po život i zdravlje, koja prijeti usljed pojave potpuno novog koronavirusa, ima iznimno veliku težinu u odnosu na nametnute preventivne i protuepidemijske mjere obaveznog nošenja zaštitnih maski. Imajući to u vidu, u poređenju sa opasnosti po život i zdravlje, Federalno ministarstvo zdravstva je istaklo da navedene mjere koje su temporalnog karaktera, u konkretnim okolnostima koje prati epidemiološko izvješće, dakako imaju svoju opravdanost i težinu. Ovo posebno ukoliko se uzmu u obzir dalekosežne posljedice po zaštitu života i zdravlja, koje bi mogle da nastupe u slučaju da, primjerice, ove mjere nisu poduzete. U tom smislu je istaknuto da, država, tj. njena nadležna tijela, ne smiju da se dovedu u poziciju da svjesno prihvate odgovornost za primjenu blažih mjera odnosno isključivanje navedenih općih mjera, kao što su obveze nošenja zaštitne maske, u okolnostima kad postoje nedvojbene opasnosti da bi njihovo provođenje, a prema svim dostupnim saznanjima o načinu i brzini širenja zaraze (novog koronavirusa), dovelo do povećanog stepena oboljelih, a u konačnici i umrlih. S tim u vezi je navedeno su maske ključna mjera za zaustavljanje transmisije virusa i čuvanje života, budući da one reduciraju potencijalni rizik izloženosti virusu od zaraženih osoba, bile one sa simptomima ili ne, kao i da su osobe koje nose maske zaštićene od infekcije. 30. U uvjetima kada su ugroženi životi i zdravlje građana, uključujući i apelanata, Federalno ministarstvo zdravstva je istaklo da je Federalni krizni štab donio adekvatne naredbe, te da je u konkretnom slučaju zadovoljeno načelo proporcionalnosti jer se nijednom drugom blažom mjerom ovaj cilj nije mogao ostvariti u vrijeme kada je mjera izrečena. Stoga je ukazano da niti jedna mjera, uključujući i određivanje mjere obaveznog nošenja zaštitnih maski u zatvorenom i otvorenom prostoru za opću populaciju, uz navođenje određenih izuzetaka definiranih preporukama Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, nema za cilj sprječavanje ili ograničavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda, nego se poduzimaju isključivo u interesu zaštite javnog zdravlja stanovništva Federacije BiH. 31. Kada je u pitanju mjera ograničenja kretanja u konkretnom slučaju, navedeno je da iz medijskih napisa, kao i inspekcijskih nalaza temeljem nadzora ugostiteljskih objekata, proizlazi da se mjera ograničenja rada ne duže od 23 sata nije poštovala, tačnije, da se radi o mjeri koja se masovno kršila. Navedeno je, između ostalog, opredijelilo Federalni krizni štab za utvrđivanje mjere ograničenja kretanja u terminu od 23:00 sata naveče do 05:00 sati ujutro. Također je ukazano da je navedena mjera ograničenja kretanja, koja se provodi zajedno sa svim ostalim mjerama, od iznimnog značaja u situaciji rapidno-horizontalnog širenja virusa SARS-CoV-2 u zajednici. Pritom je navedeno i da je navedena mjera donesena temeljem člana 54. stav (2) tačka Predmet broj: AP-3683/20 14 Odluka o dopustivosti i meritumu 2. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koja daje pravo Federalnom ministarstvu zdravstva da istu može uvesti kao posebnu izvanrednu zaštitnu mjeru. 32. Kantonalno ministarstvo zdravstva je naveo da je širenje zaraze virusom COV1D-19 u Kantonu Sarajevu iziskivalo neophodno donošenje određenih mjera u cilju suzbijanja širenja koronavirusa i u cilju zaštite stanovništva. Dalje je navedeno da su članovi Kantonalnog kriznog štaba vrhunski stručnjaci, te da je osporena naredba tog organa donesena u cilju zaštite stanovništva od koronavirusa i suzbijanja širenja koronavirusa. Isto tako je navedeno i da apelant spada u posebnu kategoriju stanovništva koja je osjetljiva i spada u rizične grupe obolijevanja od COVID-19 sa komplikacijama koje mogu uslijediti (kod kojih se javljaju simptomi i komplikacije koje mogu ugroziti život), te da je u apelantovom interesu da svi oko njega nose zaštitne maske jer se jedino na taj način obezbjeđuje 95% sigurnosti od nemogućnosti prenosa koronavirusa. Navedeno je, po ocjeni Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo potvrđeno od Svjetske zdravstvene organizacije, a što dalje potvrđuje opravdanost osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba. Također je ukazano i da je apelant dostavio medicinsku dokumentaciju koja datira od 2011. godine, odnosno da je njegovo zdravstveno stanje nepoznanica u oktobru 2020. godine. Stoga je navedeno da apelant nije dokazao da se osporenom Naredbom krši neko od apelantovih ljudskih prava. Zatim je istaknuto i da maske, koje su osporenom Naredbom propisane, nisu uzrok zdravstvenih teškoća građana, te unosa smanjenog kisika. Pritom je ukazano i da je osnovni cilj donošenja osporene Naredbe bio da se zaštiti stanovništvo na području Kantona Sarajevo i da se suzbije širenje zaraze koronavirusa, te da su mjere iz osporene Naredbe u skladu sa legitimnim ciljem. 33. Dalje je navedeno da su apsolutno neosnovani navodi apelacije da je osporena Naredba neprimjenjiva, jer nije objavljena u Službenim novinama. S tim u vezi je istaknuto da je u stavu 3. osporene Naredbe zaduženo Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo da informiše javnost o novim mjerama. U tom smislu je Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo istaklo da je, u konkretnom slučaju, na svim web portalima, u svim dnevnim novinama javnost upoznata sa novim Naredbama i mjerama i prekršajne odgovornosti u slučaju nepoštivanja naredbe. Upoznavanje javnosti na način da se objave Naredbe u svim sredstvima javnog informisanja (radio, tv, portali i dnevne novine kao i na web stranici Vlade Kantona Sarajevo, Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo) je način koji je mnogo svrsishodniji, sveobuhvatniji. Građani Kantona Sarajevo redovno prate sredstva informisanja (printana i elektronska) i to je jedan od efikasnijih načina informisanja građana Kantona Sarajeva o novim Naredbama, mjerama i odgovornostima u slučaju nepoštivanja istih Predmet broj: AP-3683/20 15 Odluka o dopustivosti i meritumu mjera. Na jedan od prednjih načina je, prema navodima Ministarstva zdravstva Kantona Sarajeva, upoznat sa Naredbom i sam apelant. Također je navedeno i da pretplatnici Službenih novina nisu i ne moraju biti građani Kantona Sarajevo, te da mali broj građana (samo oni koji su poslom vezani za Službene novine) su pretplatnici Službenih novina u kojem slučaju su im podaci iz Službenih novina dostupni. Stoga je navedeno da je dostupnost informacija javnosti mnogo veća i transparentnija na način da se informacija objavi u svim sredstvima informisanja, a ne kako to pogrešno se u apelaciji navodi u Službenim novinama. 34. Konačno je ukazano i da je jasno da se u vremenu borbe protiv pandemije COVID-19 donose mjere kojima se možda djelimično ograničavaju konvencijska odnosno ustavna prava, te da Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava ne zabranjuju a priori uvođenje takvih mjera, kao i da bi se nepreduzimanje mjera kao i njihovo nepravovremeno preduzimanje moglo smatrati povredom pozitivnih obaveza države. Stoga je istaknuto da se osporenom Naredbom Kantonalnog kriznog štaba uspostavlja pravična ravnoteža sa javnim interesom zaštite javnog zdravlja, odnosno da se njome ne ograničava apelantu niti jedno od ljudskih prava na koje se isti poziva. U tom smislu se Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo pozvalo na odluku Ustavnog suda broj AP-1844/20, predlažući da se predmetna apelacija odbaci kao nedopustiva ili neosnovana. 35. Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo je naveo da je apelacija nedopustiva i neosnovana. Naime, istaknuto je da šira slika širenja zaraze u Kantonu Sarajevo iziskivala neophodno donošenje određenih mjera u cilju suzbijanja širenja koronavirusa u cilju zaštite stanovništva. Dalje je navedeno i da je neosnovan navod apelacije da struka nije konsultovana prije donošenja osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba. U nastavku odgovora su suštinski istaknuti navodi koji su prethodno navedeni u odgovoru Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo. 36. MUP KS je navelo da je u cilju realizacije tačaka osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba, a koje su u nadležnosti Uprave policije, na web stranici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, pored redovno objavljenog teksta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (“Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 34/20), objavljeno je 15. oktobra 2020. godine obavještenje građanima pod nazivom: „Apel građanima za pridržavanje naredbi nadležnih organa o obaveznom nošenju zaštitnih maski“ u kojem je ukazano na relevantne odredbe Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i navedene osporene Naredbe. Dalje je navedeno da je obaveza Uprave policije prema tački 3. osporene Naredbe bila informisati javnost u Kantonu Sarajevo o aktuelnim zakonskim rješenjima Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a ne o sadržaju osporene Naredbe Kantonalnog kriznog Predmet broj: AP-3683/20 16 Odluka o dopustivosti i meritumu štaba. Međutim, ukazano je da je Uprava policije na web stranici Ministarstva objavila i tekst Naredbe jer postoji uska pravna i činjenična povezanost između ova dva akta kako bi javnost bila upoznata sa istima na što kvalitetniji i adekvatniji način. U tom smislu je istaknuto i da je 15. oktobra 2020. godine policijski komesar uputio instruktivni akt u kojem je navedeno “Imajući u vidu da je predmetna Naredba donesena, odnosno dostavljena Upravi policije MUPa Kantona Sarajevo na dan početka primjene, te uvažavajući činjenicu da nije bilo dovoljno vremena da se sa sadržajem iste pravilno i blagovremeno upozna šira javnost, potrebno je da se u dane 15. i 16. oktobra 2020. godine od strane policijskih službenika na terenu iskaže prihvatljivi stepen tolerancije i razumijevanja prema građanima, u smislu upozoravanja na obavezu nošenja zaštitnih maski, odnosno njihovog pravilnog korištenja (nošenja preko nosa i usta)“. Dakle, navedeno je da je djelovanje Uprave policije u konkretnom slučaju vršeno na osnovu zakona, rješenja ili naredbi nadležnih organa i ni u jednom segmentu nisu vršene bilo kakve aktivnosti koje su u suprotnosti sa čl. 3, 8. i 10. Evropske konvencije. IV. Relevantni propisi 37. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase: Član X Izmjene i dopune [...] 2. Ljudska prava i osnovne slobode Nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba. 38. U Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službene novine FBiH“, broj 29/05) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim Zakonom utvrđuju se zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti. Član 3. Predmet broj: AP-3683/20 17 Odluka o dopustivosti i meritumu Zaštita od zaraznih bolesti dužnost je jedinica lokalne samouprave - općina, kantona i Federacije, zdravstvenih ustanova, zavoda zdravstvenog osiguranja, nosioca privatne prakse, privrednih društava i drugih pravnih i fizičkih lica. Član 4. Zaštita od zaraznih bolesti sastoji se u organiziranju i provođenju: 1. mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti [...] Član 6. 1. Epidemiju zarazne bolesti u dva ili više kantona proglašava i određuje zaraženim odnosno ugroženim područjem federalni ministar zdravstva (u daljnjem tekstu: federalni ministar) na osnovu epidemiološkog izvještaja zdravstvene ustanove i kantonalnog zavoda za javno zdravstvo (u daljnjem tekstu: kantonalni zavod), uz stručno mišljenje Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalni zavod). [...] 3. Proglašenje epidemije iz st. 1. i 2. ovog člana objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH". IV- MJERE OSIGURANJA RADI ZAŠTITE STANOVNIŠTVA OD ZARAZNIH BOLESTI Član 54. Radi zaštite stanovništva Federacije od unošenja kolere, kuge, virusnih hemoragičnih groznica, žute groznice, SARS-a i drugih zaraznih bolesti preduzimaju se mjere predviđene ovim Zakonom i međunarodnim sanitarnim konvencijama i drugim međunarodnim ugovorima. Radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stava 1. ovog člana Federalno ministarstvo zdravstva može narediti posebne vanredne zaštitne mjere protiv tih bolesti: [...] 2. zabrana kretanja stanovništva, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima; [...] Predmet broj: AP-3683/20 18 Odluka o dopustivosti i meritumu 6. druge mjere u skladu sa međunarodnim propisima. Član 60. U slučaju izrazito pogoršane epidemiološke situacije federalni ministar odnosno nadležni kantonalni ministar imenuje krizni štab sa zadatkom organiziranja i koordiniranja mjera za suzbijanje određenih zaraznih bolesti. 39. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“, br. 46/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 187. U većim incidentnim situacijama kada nije proglašeno stanje prirodne i druge nesreće iz člana 189. ovog zakona s ciljem upravljanja i koordiniranja rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika formira se krizni štab Federalnog ministarstva, odnosno kantonalnog ministarstva (u daljnjem tekstu: krizni štab) koji djeluje do momenta proglašavanja prirodne i druge nesreće, kada ulogu upravljanja akcijama zaštite i spašavanja na teritoriji Federacije, odnosno području kantona preuzima Federalni, odnosno kantonalni štab civilne zaštite. Veća incidentna situacija iz stava 1. ovog člana je bilo koji događaj koji predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi u određenoj zajednici, te uzrokuje ili bi mogao uzrokovati takav broj ili vrstu žrtava koje nije moguće zbrinuti redovnom organizacijom rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika. Članove kriznog štaba iz stava 1. ovog člana imenuje nadležni ministar zdravstva. Federalni ministar pravilnikom uređuje organiziranje i način rada kriznog štaba u smislu ovog člana. 40. Zakon o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94, 8/95, 58/02, 19/03, 2/06 i 8/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 19. stav (2) Predmet broj: AP-3683/20 19 Odluka o dopustivosti i meritumu Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom. 41. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 35/05 od 20. juna 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 66. (1) Federalni i kantonalni organi uprave i samostalne upravne organizacije mogu donositi podzakonske propise iz svoje nadležnosti u cilju omogućavanja izvršavanja zakona i drugih propisa za koje su zaduženi. (2) Organi uprave i upravne organizacije iz stava 1. ovog člana mogu donositi sljedeće podzakonske propise: pravilnik kao provedbeni propis i uputstvo, instrukciju i naredbu kao opće akte. (3) Izuzetno, posebnim zakonom može se predvidjeti drugačiji naziv podzakonskog propisa, ako je to adekvatnije prirodi materije koja se treba urediti tim propisom (metodologija i sl.). 42. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 18/07, 7/08 i 34/20). 43. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: POGLAVLJE II. PREKRŠAJI PROTIV JAVNOG REDA I MIRA I PREKRŠAJNE SANKCIJE Član 8. stav (5) tačka m) (Prekršaji i novčane kazne za fizička lica) (5) Novčanom kaznom od 500,00 do 1.500,00 će se kazniti za prekršaj: [...] m) ko ne postupi po naredbi nadležnog organa kojim se propisuju mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti. Član 13a. Predmet broj: AP-3683/20 20 Odluka o dopustivosti i meritumu Policijski službenici ovlaštenog organa vrše kontrolu postupanja ili provođenja naredbi iz člana 8. stav (5) tač. d) i m) ovog zakona i preduzimaju mjere i radnje iz svoje nadležnosti, samo ukoliko je to izričito navedeno u naredbi. 44. Pravilnik o organiziranju i načinu rada kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-37-419/12 od 23. januara 2012. godine („Službene novine FBiH“, broj 10/12) u relevantnom dijelu glasi: Na osnovu člana 187. stav 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/10), federalni ministar zdravstva donosi PRAVILNIK O ORGANIZIRANJU I NAČINU RADA KRIZNOG ŠTABA FEDERALNOG MINISTARSTVA ZDRAVSTVA I – OPĆE ODREDBE Član 1. Ovim Pravilnikom utvrđuje se organizacija i način rada Kriznoga štaba Federalnog ministarstva zdravstva (u daljem tekstu: Ministarstvo). Odredbe ovog Pravilnika shodno se primjenjuju i na organizaciju i način rada kantonalnih kriznih štabova. Član 2. U većim incidentnim situacijama, kada nije proglašeno stanje prirodne i druge nesreće osniva se Krizni štab Federalnog ministarstva zdravstva, odnosno kantonalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Krizni štab). Veća incidentna situacija iz stava 1. ovog člana je bilo koji događaj koji predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi, u određenoj zajednici, te uzrokuje ili bi mogao uzrokovati veći broj ili vrstu žrtava koje nije moguće zbrinuti redovnom organizacijom rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika. II – ORGANIZACIJA I NAČIN RADA KRIZNOG ŠTABA [...] 2. Način rada Kriznog štaba Član 6. Predmet broj: AP-3683/20 21 Odluka o dopustivosti i meritumu Krizni štab, u većim incidentnim situacijama koje predstavljaju ozbiljnu prijetnju zdravlju ljudi u određenoj zajednici, upravlja i koordinira radom zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika. Aktivnosti iz stava 1. ovoga člana Krizni štab provodi do momenta kada nadležni organi Federacije i kantona proglase stanje prirodne ili druge nesreće na teritoriju Federacije, odnosno području kantona, a kada ulogu upravljanja akcijama zaštite i spašavanja preuzima Federalni, odnosno kantonalni štabovi civilne zaštite u skladu sa Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/03, 22/06 i 43/10). Krizni štab iz stava 1. ovog člana radi u sjednicama. Krizni štab iz stava 1. ovog člana donosi naredbe i odluke. Naredbe iz stava 4. ovog člana obavezujuće su za kantonalne krizne štabove, zdravstvene ustanove i privatnu praksu, kao i druge pravne i fizičke osobe. [...] Član 8. Krizni štab ima preventivnu ulogu u svom radu s ciljem sprečavanja i ublažavanja posljedica na zdravlje ljudi kod većih incidentnih situacija. [...] 45. Pravilnik o načinu rada i funkcionisanju štabova i povjerenika civilne zaštite („Službene novine Federacije BiH“, br. 77/06, 5/07 i 32/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 33. (1) Prestanak stanja prirodne ili druge nesreće utvrđuje se odlukom. (2) Odluku o prestanku stanja prirodne ili druge nesreće donosi isti organ vlasti koji je donio odluku o proglašenju stanja prirodne ili nesreće. Odluka iz stava 1. ovog člana sadrži: [...] 4) potrebu nastavka rada štaba CZ i nakon donošenja odluke o prestanku stanja prirodne ili druge nesreće i rok do kada će raditi štab CZ, ako je potrebno da štab CZ nastavi svoj rad, Predmet broj: AP-3683/20 22 Odluka o dopustivosti i meritumu [...] 6) obaveze za organe uprave, odnosno općinske službe za upravu da okviru svoje redovne djelatnosti vrše i dodatne poslove koji se odnose na otklanjanje svih posljedica koje su nastale od prirodne ili druge nesreće i rok za obavljanje tih poslova, [...] 8) druge zadatke za koje se procijeni da su potrebni. (3) Odluka iz stava 1. ovog člana odmah se saopćava putem sredstava javnog informiranja i objavljuje u službenim novinama ili službenom glasniku općine, kantona, odnosno Federacije, s tim da se primjerak odluke mora obavezno dostaviti štabu CZ koji je na ugroženom području rukovodio akcijama zaštite i spašavanja radi realizacije donešene odluke. 46. Odluka o prestanku proglašenja prestanka stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Hercegovine broj 701/2020 od 29. maja 2020. godine („Službene novine FBiH“, broj 34/20 od 3. juna 2020. godine) glasi: Na osnovu člana 19. stav (2) Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94, 8/95, 58/02, 19/03, 2/06 i 8/06), a u vezi sa članom 33. st. (1) i (2) Pravilnika o načinu rada i funkcionisanju štabova i povjerenika civilne zaštite („Službene novine Federacije BiH“, br. 77/06, 5/07 i 32/14), na prijedlog Federalnog štaba civilne zaštite, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na 176. hitnoj sjednici, održanoj 29.05.2020. godine, donosi ODLUKU O PROGLAŠENJU PRESTANKA STANJA NESREĆE UZROKOVANO POJAVOM KORONAVIRUSA (COVID -19) NA PODRUČJU FEDERACIJE BIH I. Ovom odlukom proglašava se prestanak stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID -19) na području Federacije BiH (u daljem tekstu: Federacije), koje je proglašeno Odlukom o proglašenju stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID 19) na području Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj: 21/20). II. Predmet broj: AP-3683/20 23 Odluka o dopustivosti i meritumu Stanje nesreće iz tačke I. ove odluke prestaje dana 31.05.2020. godine. III. Zadužuju se Federalni štab civilne zaštite i Krizni štab Federalnog ministarstva zdravstva da i dalje prate i procjenjuju stanje epidemiološke situacije na području Federacije i na bazi istog utvrđuju mjere i aktivnosti na sprečavanju širenja koronavirusa (COVID -19). Zadužuje se Federalna uprava civilne zaštite da u slučaju potrebe, stavi na raspolaganje snage i sredstva iz sastava odgovarajućih federalnih specijaliziranih jedinica civilne zaštite i službi zaštite i spašavanja Federacije Bosne i Hercegovine. IV. Zadužuju se rukovodioci organa uprave i upravnih organizacija Federacije i kantona, odnosno rukovodioci općinskih/gradskih službi za upravu, da u okviru svoje redovne djelatnosti obavljaju i dodatne poslove koji se odnose na otklanjanje posljedica koje su nastale djelovanjem nesreće. V. Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u „Službenim novinama Federacije BiH“. Ova odluka će bit objavljena putem printanih i elektronskih sredstava informisanja. 47. Naredba o proglašenju epidemije zarazne bolesti COVID-19 broj 01-33-3997/20 od 13. jula 2020. godine („Službene novine FBiH“, broj 48/20 od 17. jula 2020. godine) glasi: Na osnovu člana 6. stav (1) Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05) i člana 66. stav (2) Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), na osnovu epidemiološkog izvještaja Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo, epidemiološkog izvještaja Doma zdravlja Tešanj i Doma zdravlja Maglaj, epidemiološkog izvještaja Instituta za javno zdravlje Zenica, te epidemiološkog izvještaja Doma zdravlja Živinice i Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona, kao i uz stručno mišljenje Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, federalni ministar zdravstva donosi Predmet broj: AP-3683/20 24 Odluka o dopustivosti i meritumu NAREDBU O PROGLAŠENJU EPIDEMIJE ZARAZNE BOLESTI COVID-19 1. Proglašava se epidemija zarazne bolesti COVID-19 za ugroženo područje, teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Za vrijeme trajanja epidemije zarazne bolesti COVID-19 preduzimaju se slijedeće mjere predviđene Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), a i to kako slijedi: vršenje sanitarnog nadzora na graničnim prelazima koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i provođenje mjera u vezi sa vršenjem tog nadzora; karanten; osiguranje potrebnih rezervi vakcina, kada vakcine budu dostupne, imunizacija stanovništva, kada vakcine budu dostupne, kao i provođenje i drugih mjera koje naredi federalni ministar zdravstva odnosno Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. 3. Mjere iz tačke 2. ove naredbe finansiraju se iz sredstava Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine shodno finansijskim mogućnostima u fiskalnoj godini. 4. Ova naredba stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". 48. Naredba Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-5472/20 od 1. oktobra 2020. godine glasi: Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva, u cilju daljnjeg praćenja situacije I poduzimanja mjera radi sprječavanja i ranog otkrivanja slučaja bolesti izazvane novim koronavirusom (COVID -19), koja je Zaključkom Vlade Federacije BiH, V. broj 164/2020 od 31.01.2020, godine proglašena zaraznom bolešću čije je spriječavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH, sukladno točki III. stavak (1) Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH", broj 34/20), kao i odredbi članka 6. stavak (5) Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada Kriznog stožera Federalnog ministarstva (“Službene novine Federacije BiH', broj 10/12), na 17. sjednici održanoj 01.10.2020. godine, donio je sljedeću NAREDBU I OPĆE NAREDBE Predmet broj: AP-3683/20 25 Odluka o dopustivosti i meritumu 1. Naređuje se obvezno nošenje zaštitnih maski u zatvorenom prostoru uz poštivanje distance od minimalno 2 metra, kao i u otvorenom prostoru, ukoliko na otvorenom prostoru nije moguće održavati fizičku distancu od 2 metra između osoba. [...] X. NAREDBE ZA MJERODAVNE INSPEKCIJSKE ORGANE I MJERODAVNE UPRAVE POLICIJA 1. Zadužuju se Federalna uprava za inspekcijske poslove kantonalne/županijske uprave za inspekcijske poslova, kao i inspekcije organizirane pri mjerodavnim ministarstvima u kantonu/županiji, odnosno mjerodavni općinski i gradski inspektori da pojačaju inspekcijski nadzor svih inspekcija, a u cilju kontrole provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje jurisdikcije, kao i kontrolu ove naredbe. 2. Zadužuje se FMUP - Federalna uprava policije i MUP kantona - Uprava policije sukladno točki IV Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH", broj 34/20), poduzimaju mjere iz svoje mjerodavnosti kao potpora inspekcijskim službama, a u cilju kontrole provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje jurisdikcije. 3. Zadužuju se Federalna uprava za inspekcijske poslove, kantonalne/županijske uprave za inspekcijske poslove, kao i inspekcije organizirane pri mjerodavnim ministarstvima u kantonu/županiji, odnosno mjerodavni općinski i gradski inspektori da dostave Kriznom stožeru Federalnog ministarstva zdravstva, odnosno kriznim stožerima kantonalnih/županijskih ministarstava zdravstva izvješća o pojačanom inspekcijskom nadzoru svih inspekcija, a u cilju kontrole provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje jurisdikcije, te da navedena izvješća nastave dostavljati u kontinuitetu svakih 14 dana. Krizni stožeri kantonalnih/županijskih ministarstava zdravstva navedena objedinjena izvješća za područje kantona/županije dostavljaju Kriznom stožeru Federalnog ministarstva zdravstva. XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Predmet broj: AP-3683/20 26 Odluka o dopustivosti i meritumu 1. Dozvoljava se kantonalnim/županijskim stožerima ministarstava zdravstva uvođenje restriktivnijih i drugačijih mjera spram procjene epidemiološke situacije u kantonu/županiji, odnosno općini uz redovito obavještavanje Kriznog stožera Federalnog ministarstva zdravstva. 2. Naredba se donosi sa rokom važenja od 14 dana računajući od dana početka primjene ove Naredbe. 3. Nakon isteka roka iz Poglavlja XII. točka 2. ove naredbe, zadužuje se Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva da sagleda kompletnu epidemiološku situaciju COVID-19 u Federaciji BiH i sačini procjenu rizika, a radi razmatranja mogućnosti i potrebe izmjene mjera utvrđenih ovom Naredbom, te nakon toga odluči novom naredbom o mjerama koje se poduzimaju i u kojem roku. 4. Ova naredba stupa na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od dana, godine 49. Naredba Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo broj 62-20/2020 od 12. oktobra 2020. godine glasi: Krizni štab Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo u cilju daljnjeg praćenja situacije i poduzimanja mjera radi sprečavanja i ranog otkrivanja eventualnog slučaja bolesti izazvane novim korona virusom (COV1D - 19). koja je Zaključkom Vlade Federacije BiH V. broj 164/2020 od 31. januara 2020. godine, proglašena zaraznom bolešću čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH. a u skladu sa tačkom XII. (prijelazne i završne odredbe) Naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj: 01-33-5472/20 od 1. oktobra 2020. godine, na sjednici održanoj 12.10.2020. godine, donosi NAREDBU 1. Naređuje se obavezno propisno nošenje zaštitnih maski preko usta i nosa za zaštitu respiratornog sistema, u zatvorenom i otvorenom prostoru, osim sportista na utakmicama. treninzima i sportskim aktivnostima, vozača na biciklu, električnom romobilu i motociklu, kao i druga izuzeća shodno preporukama i smjernicama Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine i Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo. Predmet broj: AP-3683/20 27 Odluka o dopustivosti i meritumu 2. Za provođenje ove Naredbe, u skladu sa odredbama člana 8. stav (5) tačka m). a u vezi člana 13a. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 18/07. 7/08 i 34/20) zadužuje se Uprava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. 3. U slučaju nepoštivanja tačke 1. ove Naredbe, policijski službenici Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo će postupiti u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira iz tačke 2. ove Naredbe. Uprava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo dužna je informisati javnost u Kantonu Sarajevo o aktuelnim zakonskim rješenjima Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 4. Ova Naredba stupa na snagu danom donošenja, i ista će se primjenjivati od 15.10.2020. godine do 31.12.2020. godine. 5. Za sve vrijeme primjene ove Naredbe. Krizni štab Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo će sagledati kompletnu epidemiološku situaciju (COV1D -19) u Kantonu Sarajevo i sačiniti procjenu rizika, radi razmatranja mogućnosti i potrebe izmjene mjera utvrđenih ovom Naredbom, te nakon toga odlučiti novom Naredbom o mjerama koje treba poduzeti i u kojem roku. 50. Naredba Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine u relevantnom dijelu glasi: Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva, u cilju daljnjeg praćenja situacije i poduzimanja mjera radi sprječavanja i ranog otkrivanja slučaja bolesti izazvane novim koronavirusom (COVID -19), koja je Zaključkom Vlade Federacije BiH, V. broj 164/2020 od 31.01.2020. godine proglašena zaraznom bolešću čije je spriječavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH, sukladno točki III. stavak (1) Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID- 19) na području Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 34/20), kao i odredbi članka 6. stavak (5) Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada Kriznog stožera Federalnog ministarstva (“Službene novine Federacije BiH”, broj 10/12), na 21. redovnoj sjednici održanoj 09.11.2020. godine, u uvjetima ozbiljno pogoršane COVID-19 epidemiološke situacije na području Federacije BiH, donio je sljedeću NAREDBU Predmet broj: AP-3683/20 28 Odluka o dopustivosti i meritumu I. OPĆE ODREDBE [...] 3. Ograničava se kretanje pučanstva na cijelom teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine u vremenu od 23:00 sata uvečer do 5:00 sati ujutru narednog dana. Iz stavka (1) ove točke izuzimaju se svi uposlenici koji su uključeni u provođenje mjera i aktivnosti na rješavanju epidemije COVID-19 na području Federacije BH, uposlenici kojima se proces rada odvija u smjenama, međugradski i međunarodni prijevoz putnika, taxi služba, kao i vozači teretnih vozila u domaćem i međunarodnom transportu. Uposlenici iz stavka (2) koji su uključeni u provođenje mjera i aktivnosti na rješavanju epidemije COVID-19 na području Federacije BH, uposlenici kojima se proces rada odvija u smjenama, moraju imati odobrenje poslodavca za kretanje u razdoblju od 23 sata uvečer do 5 sati ujutru narednog dana Za kontrolu točke 3. Poglavlja I. „Opće naredbe“ zadužuje se kantonalne/županijske uprave policija nadležnih kantonalnih/županijskih ministarstava unutarnjih poslova sukladno kantonalnim/županijskim propisima o javnom redu i miru. [...] X. NAREDBE ZA MJERODAVNE INSPEKCIJSKE ORGANE I MJERODAVNE UPRAVE POLICIJA 1. Zadužuju se Federalna uprava za inpekcijske poslove kantonalne/županijske uprave za inspekcijske poslova, kao i inspekcije organizirane pri mjerodavnim ministarstvima u kantonu/županiji, odnosno mjerodavni općinski i gradski inspektori da pojačaju inspekcijski nadzor svih inspekcija, a u cilju kontrole provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje jurisdikcije, kao i kontrolu ove naredbe. 2. Zadužuje se FMUP - Federalna uprava policije i MUP kantona - Uprava policije sukladno točki IV Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Flercegovine (,,Službene novine Federacije BiH", broj 34/20), poduzimaju mjere iz svoje mjerodavnosti kao potpora inspekcijskim službama, a u cilju kontrole Predmet broj: AP-3683/20 29 Odluka o dopustivosti i meritumu provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje jurisdikcije. [...] XIII PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE 1. Dozvoljava se kantonalnim/županijskim stožerima ministarstava zdravstva uvođenje restriktivnijih i drugačijih mjera spram procjene epidemiološke situacije u kantonu/županiji, odnosno općini uz redovito obavještavanje Kriznog stožera Federalnog ministarstva zdravstva. 2. Naredba se donosi sa rokom važenja od 14 dana računajući od dana početka primjene ove Naredbe. 3. Nakon isteka roka iz Poglavlja XII. točka 2. ove naredbe, zadužuje se Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva da sagleda kompletnu epidemiološku situaciju COVID-19 u Federaciji BiH i sačini procjenu rizika, a radi razmatranja mogućnosti i potrebe izmjene mjera utvrđenih ovom Naredbom, te nakon toga odluči novom naredbom o mjerama koje se poduzimaju i u kojem roku. 4. Ovom Naredbom stavlja se van snage Naredba broj 01-33-6191/20 od 4.11.2020. godine. 5. Ova naredba stupa na snagu danom donošenja, primjenjuje se od dana 10.11.2020. godine, izuzev točke 3. Poglavlja I. „Opće naredbe" koja se počinje primjenjivati od 11.11. 2020. godine. V. Dopustivost 51. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 52. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da se apelant E. Š. (AP-3683/20) pozvao na garancije iz člana 3, 8. i 10. Evropske konvencije zbog nametanja obaveze maske (preko usta i nosa u zatvorenom i otvorenom prostoru) na osnovu osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba od 12. oktobra 2020. godine. Imajući u vidu sam sadržaj apelacionih navoda, treba podsjetiti da Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj izrečene mjere, Predmet broj: AP-3683/20 30 Odluka o dopustivosti i meritumu ispitivanju navedene osporene odluke i svih ostalih navoda apelacije treba pristupiti sa aspekta, ne kako to predlaže apelant, već u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ističe da suština svakog pojedinačnog slučaja određuje da li se određeni životni aspekt može okvalifikovati kao „privatni život“, odnosno „privatnost“ u smislu Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na uspostavljene principe iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, kojima je između ostalog na općenit način istaknuto da „privatni život“ obuhvata širok spektar aktivnosti u ličnoj sferi (S. i Marper protiv Ujedinjenog kraljevstva , stav 66), iz čega slijedi da će se uzeti u obzir sve promjene koje se događaju u društvu. Osim takozvanog „užeg kruga“ u okviru koga pojedinac slobodno živi svoj život po vlastitom nahođenju i koji apsolutno isključuje bilo koga spolja, pravo na privatni život obuhvata i odnose koje pojedinac uspostavlja sa svim ostalim ljudskim bićima, odnosno „vanjskim svijetom“ u smislu „privatnog društvenog života“ (vidi Niemetz protiv Njemačke, Bărbulescu protiv Rumunije [GC], stav 71. i Botta protiv Italije, stav 32). Isto tako, lični izbor željenog izgleda pojedinca (npr. kako je neko ošišan ili način njegovog/njenog oblačenja), bilo na javnom ili na privatnom mjestu, odnosi se na izraz njegove ličnosti i tako spada u pojam „privatnog života“. Stoga će, u principu, i mjera koja je preduzeta od strane organa javne vlasti , a kojom se ograničava izbor ove vrste predstavljati miješanje u vršenje prava na poštovanje privatnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije (S.A.S. protiv Francuske, presuda od 1. jula 2014. godine, broj aplikacije 43835/11, stav 107). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nametanje obaveze nošenja maske, u skladu sa osporenom Naredbom Kantonalnog kriznog štaba, u konkretnom slučaju potpada pod član 8. Evropske konvencije. 53. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 54. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 55. U konkretnom slučaju, apelant E.Š. (AP-3683/20) tvrdi da mu je osporenom odlukom Kantonalnog kriznog štaba prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana Predmet broj: AP-3683/20 31 Odluka o dopustivosti i meritumu 8. Evropske konvencije, dok ostali apelanti (AP-4072/20, AP-4076/20 i AP-4109/20) tvrde da im je osporenom Naredbom Federalnog kriznog štaba prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja), te s tim u vezi pojedini apelanti navode i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da sve četiri podnesene apelacije ukazuju na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega su, prema praksi Ustavnog suda, dopustive u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3376/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 56. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sve tri apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum a) U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. 57. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 58. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Član 8. Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Predmet broj: AP-3683/20 32 Odluka o dopustivosti i meritumu 59. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta. 60. Član 2. Protokola broj 4 u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. [...] 3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu 61. Imajući u vidu apelacione navode u kontekstu činjenica konkretnih predmeta, te zaključaka Ustavnog suda iz dijela ove Odluke-Dopustivost, Ustavni sud smatra da nametanje obaveze nošenja maske predstavlja miješanje u pravo na „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. 62. Isto tako Ustavni sud smatra da ograničavanje kretanja stanovništva (na cijelom teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine u vremenu od 23:00 sata uvečer do 5:00 sati ujutru narednog dana) na osnovu Naredbe Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine predstavlja nesumnjivo „miješanje“ u pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. 63. S obzirom na okolnosti konkretnih predmeta, Ustavni sud prije svega ponavlja da je zaštita populacije od opasnosti Covida 19 veliki i težak izazov za vlasti u svim državama. Stoga je jasno i da mjere koje se u takvoj situaciji nalažu nesumnjivo ograničavaju niz konvencijskih odnosno ustavnih prava. Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ne zabranjuju a priori uvođenje takvih mjera. Naprotiv, pozitivne obveze koje nalaže Evropska konvencija kako bi se ostvario legitimni cilj zaštite zdravlja ljudi, zahtijevaju od država članica aktivnu brigu i pravovremenu reakciju. Stoga bi se nepreduzimanje mjera kao i njihovo nepravovremeno preduzimanje, moglo smatrati povredom Predmet broj: AP-3683/20 33 Odluka o dopustivosti i meritumu pozitivnih obveza države (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1217/20 od 22. aprila 2020. godine, stav 36; dostupna na www.ustavnisud.ba). 64. Ustavni sud podsjeća da Bosna i Hercegovina nije obavijestila Generalnog sekretara Vijeća Evrope da derogira Evropsku konvencije po osnovu člana 15. Evropske konvencije, što je stvar ocjene državnih vlasti koje neće preispitivati ni Evropski, pa ni Ustavni sud, budući da je to mogućnost, ali ne i obaveza. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđen ustavni status Evropske konvencije, prema kojem taj akt ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Također, članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine je utvrđen katalog prava koja su identična pravima navedenim u Evropskoj konvenciji i protokolima uz Evropsku konvenciju, a prema članu X/2. Ustava Bosne i Hercegovine nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba. 65. Istovremeno, neophodno je da za svako odstupanje postoji jasan osnov u domaćem pravu kako bi se obezbijedila zaštita od proizvoljnosti, i svako odstupanje mora da bude striktno neophodno za borbu protiv javne opasnosti, što u okolnostima konkretnog slučaja podrazumijeva i borbu protiv epidemije COVID-19. 66. Zatim, Ustavni sud podsjeća da predmetne apelacije pokreću pitanja iz okvira garancija kvalifikovanih sloboda/prava, u kontekstu kojih je javnoj vlasti dozvoljeno miješanje u ova prava samo u slučajevima predviđenim Evropskom konvencijom. Razvijena je bogata praksa Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu testa koji je potrebno izvršiti u ovakvim slučajevima da bi se kroz odgovore na pitanja iz testa došlo do zaključka da li je konkretnim postupanjem javne vlasti došlo do kršenja ovih prava. Ustavi sud će, u specifičnim okolnostima date situacije, analizirati sva pitanja iz navedenog testa. 67. Kada je u pitanju „zakonitost“ osporenih odluka, Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda osporena mjera mora da ima neku osnovu u domaćem pravu, uz zahtjev da isti bude pristupačan osobi koja je u pitanju i predvidljiv po pitanju očekivanih posljedica (vidi slučaj Amann protiv Švajcarske, stav 50). Prije svega, Ustavni sud konstatuje da osporene naredbe kriznih štabova pri nadležnim ministarstvima zdravstva nisu donesene na osnovu novih „zakona“, kao što su to učinile mnoge zemljama regulirajući novonastalu situaciju u vezi sa COVID-19, već na osnovu postojećeg pravnog okvira kojim je regulisano pitanje zdravstvene zaštite na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u situaciji nastaloj nakon ukidanja stanja prirodne nesreće uzrokovane zaraznom bolešću COVID-19 i naknadnog proglašenja epidemije Predmet broj: AP-3683/20 34 Odluka o dopustivosti i meritumu iste. Tako Ustavni sud zapaža da su se donosioci osporenih naredbi prevashodno u tim odlukama pozvali na podzakonske akte i odluke koje su donesene temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Isto tako, Ustavni sud ima u vidu da se Federalno ministarstvo zdravstva u svom odgovoru na apelaciju referiralo osim navedenog Zakona i na Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Polazeći od premise da je zadatak i obaveza donosioca odluke (koji predstavlja miješanje) da ponudi i obrazloži pravni osnov za donošenje u svjetlu same njene „zakonitosti“, Ustavni sud smatra da nije u njegovoj nadležnosti da pronalazi pravni osnov mimo osporene odluke, budući da je primjena i tumačenje prava prvenstveno u nadležnosti domaćih organa javne vlasti, dok je uloga Ustavnog suda samo u tome da odgovori je li takva primjena prava bila proizvoljna. S druge strane, Ustavni sud naglašava da u vanrednim situacijama kakva je nesporno i ova sa COVID-19, nadležne javne vlasti imaju širi prostor slobodne procjene („margin of appreciation“) ne samo u izboru mjera koje preduzimaju u zaštiti javnog zdravlja, već i kod primjene prava na temelju kojeg se u okviru njihovih nadležnosti takve mjere donose, kod ispunjavanja obaveza iz Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primijećuje da je postojeći pravni, odnosno „zakonski“ okvir za donošenje osporenih odluka, od strane kriznih štabova nadležnih ministarstava zdravstva, općenit (generalan) i prije usmjeren na djelovanje prema zdravstvenom sistemu, nego na mjere prema stanovništvu, što je posljedica i činjenice da postojeći zakoni kojima je regulisana ova oblast ipak nisu predvidjeli uslove koje je prouzrokovala pandemija COVID-191. Međutim, i pored navedene općenitosti, Ustavni sud prihvata da je postojeći „zakon“ u svom širem konvencijskom značenju (propisi pobliže navedeni u dijelu ove Odluke-Relevantni propisi) predvidio mogućnost za donošenje odgovarajućih odluka u cilju sprječavanja širenja zaraznih bolesti. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju (nakon donošenja odluke o prestanku stanja nesreće uzrokovane pojavom COVID-19 od 3. juna 2020. godine na teritoriji FBiH) propisi na koje su se javne (izvršne) vlasti oslonili nisu bez potpunog utemeljenja na „zakonu“. 68. Što se tiče mjera koje javna vlast (konkretno krizni štab pri ministarstvu zdravstva) preduzima, odnosno što se tiče mjera osporenih konkretnim apelacijama, Ustavni sud smatra da one u 1 Ustavni sud napominje da su Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (član 8. Stav 1.) navedene zarazne bolesti koje su obuhvaćene ovim zakonom, ali da je također ostavljena mogućnost (stav 2.) da ako se pojavi opasnost od drugih zaraznih bolesti, čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) može, na prijedlog federalnog ministra i uz stručno mišljenje Federalnog zavoda, odrediti da se za zaštitu stanovništva od takvih bolesti primjenjuju sve ili pojedine mjere predviđene ovim Zakonom. Zaključkom Vlade Federacije BiH od 31. januara 2020. godine COVID-19 je proglašena zaraznom bolešću čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH. Predmet broj: AP-3683/20 35 Odluka o dopustivosti i meritumu načelu bitno ne odstupaju od mjera koje se preduzimaju i u nizu drugih država i koje preporučuje i Svjetska zdravstvena organizacija. Činjenica je da su one u konkretnom slučaju donesene od strane struke tj. ministarstva zdravstva pa se Ustavni sud ne smatra nadležnim niti pozvanim da te mjere cijeni sa ovog tj. stručnog medicinskog aspekta. Ali u svakom slučaju mjere kojima se zadire u osnovna ljudska prva i to u ovako masovnom obimu u odnosu na cjelokupno stanovništvo, moraju biti i proporcionalne cilju kojem se teži, što podrazumijeva njihovu primjenu nakon podrobne analize i zaključka, te analize da druge blaže mjere ne bi vodile javnom cilju i moraju biti pod stalnim preispitivanjem kako ne bi trajale duže od neophodnog. Ono što je posebno važno, mjere koje javne vlasti preduzimaju u svim svojim segmentima moraju biti primjerene demokratskom društvu, odnosno biti usmjerene ka zaštiti demokratskog poretka od prijetnji tom poretku, kao i da je neophodno uložiti svaki napor da se zaštite vrijednosti demokratskog društva, koje pored primarnog cilja zaštite života ljudi na određenom prostoru uključuje i poštivanje ljudskih prava i sloboda. 69. U svjetlu prethodno spomenute nužnosti zaštite demokratskog poretka, Ustavni sud podsjeća da su neograničene ovlasti izvršne vlasti (de iure ili de facto) jedna od glavnih opasnosti demokratskom poretku, te da kao takve predstavljaju obilježje apsolutističkih i diktatorskih sistema. Naime, savremeni se konstitucionalizam izgradio protiv takvih sistema i stoga osigurava nadmoć zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud ističe da su sigurnost države i njenog stanovništva vitalni javni i privatni interesi koji zaslužuju zaštitu i mogu dovesti do privremenog odstupanja od određenih ljudskih prava. Stoga su bitna ograničenja trajanja, okolnosti i opseg takvih ovlasti. Dalje, Ustavni sud ističe da se javna sigurnost može učinkovito osigurati samo u demokratiji koja u potpunosti poštuje vladavinu prava. To prvenstveno zahtijeva parlamentarnu kontrolu, a potom i sudsku kontrolu postojanja i trajanja proglašene izvanredne situacije kako bi se izbjegle zloupotrebe. Navedeno a priori korespondira sa samom demokratijom, odnosno jednim od osnovnih njenih principa, tj. principom podjele vlasti. Pritom, Ustavni sud podsjeća da demokratija konstituiše fundamentalni element „Evropskog javnog poretka“, dok sama Evropska konvencija u svojoj srži nameće obavezu zadržavanja i promovisanja ideala i vrijednosti demokratskog društva. Drugim riječima, demokratija je jedini (politički) model predviđen Evropskom konvencijom i u skladu sa njom kompatibilan. Isto tako, Evropski sud je naglasio i da niko ne može biti ovlašten da se oslanja na odredbe Evropske konvencije kako bi oslabio ili uništio vrijednosti demokratskog društva (vidi npr. Ždanoka protiv Latvije, broj aplikacije 58278/00, presuda od 16. marta 2006. godine, st. 98. i 99.). Pritom, Ustavni sud ukazuje da je podjela vlasti (ovlaštenja) važno pitanje demokratskog Predmet broj: AP-3683/20 36 Odluka o dopustivosti i meritumu društva u kojem javnost ima legitiman interes da bude upoznata (vidi Guja protiv Moldavije, presuda od 12. februara 2008. godine, stav 88.), iz čega proizlazi da podjela vlasti neminovno utječe na određivanje opsega prava iz Evropske konvencije. 70. Međutim, u situacijama u kojima se radi o masovnim ograničenjima kvalifikovanih ljudskih prava, odnosno u situacijama u kojima samo tijela formirana od organa izvršne vlasti preduzimaju mjere iz s ciljem zaštite zaštite zdravlja ljudi, Ustavni sud smatra da kod ocjene takvih mjera nije dovoljno samo provesti klasični test ispitivanja takvog miješanja. U takvim situacijama je, prema mišljenju Ustavnog suda, nužno analizu takvih mjera i ograničenja dovesti prije svega u vezu sa mehanizmima zaštite kojima se uspostavlja kontrola nad takvim djelovanjem tijela izvršne vlasti, kako bi se osiguralo poštivanje naprijed spomenutih vrijednosti demokratskog društva i temeljnih principa na kojima ista počiva. To se prevashodno odnosi na kontrolu zakonodavne vlasti nad djelovanjem izvršne vlasti u takvim situacijama. Kada se radi o vanrednim situacijama koje su od utjecaja na sigurnost i zdravlje ljudi, Ustavni sud ukazuje da parlament ima ovlast i obavezu da preispita vanredno stanje u redovnim intervalima i da ga obustavi ako je neophodno. Nadalje, post hoc ovlasti parlamenta za odgovaranje njemu, odnosno pravo da provodi upite i istrage o provedbi ovlasti u vanrednim situacijama su izuzetno važni za procjenu ponašanja vlade, tj. organa i tijela izvršne vlasti. Uobičajena je praksa u demokratskim sistemima da u takvim situacijama zakonodavno tijelo, u svjetlu postojanja izvanredne situacije, prethodno prenese svoje nadležnosti na izvršnu vlast ili naknadno odobri takvo postupanje izvršne vlasti. U svakom slučaju, nadzor zakonodavne vlasti mora postojati, posebice u vanrednoj situaciji koju karakteriše objektivna nemogućnost spoznaje njene prirode i opasnosti i u kojoj postoji neizvjesnost u pogledu samog njenog trajanja. U takvim slučajevima je neophodno postojanje takvog pravnog okvira, na osnovu kojeg izvršna vlast preduzima mjere (kojima se na općenit i direktan način ograničavaju ili ukidaju prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije), koji suštinski uspostavlja ograničenja izvršnoj vlasti s ciljem onemogućavanja iste da zloupotrebljava svoja ovlaštenja. Posljedično navedenom se nameće kao nužnost stavljanje naglaska sa konvencionalnog odnosa „zakonodavac-građanin“ na odnos „zakonodavac-izvršna vlast“ u kontekstu ocjene ne samo da li izvršna vlast zloupotrebljava svoje ovlasti, već da li je zakonodavna vlast dodijelila, odnosno odobrila izvršnoj vlasti tako široke ovlasti. Postavljanje adekvatnih i jasnih ograničenja/granica (koje se moraju poštovati) ima za posljedicu praktično onemogućavanje izvršne vlast da zloupotrebljava svoje ovlasti. Predmet broj: AP-3683/20 37 Odluka o dopustivosti i meritumu 71. Dalje, Ustavni sud ističe da se prepreke za djelotvornu provedbu zakona mogu pojaviti ne samo zbog nezakonitog ili nemarnog postupanja vlasti, već i zbog toga što je kvaliteta zakonodavstva otežana za njegovu primjenu. Stoga je od bitne važnosti ocijeniti u specifičnim okolnostima je li „zakon“ provodiv u praksi, a što uključuje kako stadij koji prethodi usvajanju tog zakona, tako i naknadno provjeravanje je li taj zakon efektivno primijenjen. To znači da se, ex ante i ex post, evaluacija zakonodavstva mora provesti kada je u pitanju vladavina prava. Isto tako, Ustavni sud ukazuje da obnašanje moći koje dovodi do suštinski nepravednih, nerazumnih, iracionalnih ili opresivnih odluka krši vladavinu prava. Kako je prethodno navedeno, suprotno je vladavini prava da u diskreciono pravo izvršne vlasti spadaju nesputana ovlaštenja. Svrha kako člana 8. Evropske konvencije tako i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju je da u demokratskom poretku postoji izvjesna zaštita od proizvoljnih miješanja u navedena prava od strane javnih vlasti. 72. Uobzirivši naprijed navedeno, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju borbe protiv zarazne bolesti COVID-19 nesporno radi o pravno kompleksnom i izolovanom slučaju sa kojim se nadležne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, ali i svih ostalih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, nisu imale ranije priliku susresti. Nesporno je, također, da se radilo i radi o situaciji koja ugrožava sigurnost stanovništva u zdravstvenom smislu, te da je tijelo formirano od izvršne vlasti donijelo mjere u borbi protiv pandemije-epidemije COVID-19 koje se u kontekstu navoda predmetnih apelacija ogledaju između ostalog u obavezi nošenja maske u zatvorenom i otvorenom prostoru, odnosno ograničenju slobode kretanja u temporalnom smislu. Pritom, Ustavni sud naglašava da je okvir Evropske konvencije postavljen tako da, između ostalog, pomogne državama da osmisle kako će reagovati na krizne situacije. Dakle, ni sama Evropska konvencija, kao ni Ustav Bosne i Hercegovine, se ne može posmatrati kao prepreka za preduzimanje mjera kojima se primarno štiti život pojedinaca, odnosno njihovo zdravlje, već ona ima za cilj da se njome obezbijedi da bilo koje mjere koje se preduzmu u ostvarivanju tog cilja budu srazmjerne. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega konstatuje da općenito ne postoji čvrst i jedinstven stav u pogledu svih relevantnih pitanja u vezi pandemije, pa tako ni čvrst zdravstveni, naučni stav u pogledu najbolje prakse u suzbijanju širenja navedene zarazne bolesti. Međutim, među mjere koje se jedinstveno preporučuju su držanje distance između ljudi, nošenje maske i odgovarajuće pridržavanje higijenskih mjera. S druge strane, postoji opća pozitivna obaveza, koja svakako uključuje i javne vlasti u Bosni i Hercegovini, da preduzimaju potrebne i poznate mjere za zdravstvenu zaštitu stanovništva. Predmet broj: AP-3683/20 38 Odluka o dopustivosti i meritumu 73. Kada se analizira situacija u Bosni i Hercegovini, odnosno u Federaciji Bosne i Hercegovine od početka pandemije (odluke javnih vlasti) jasno je da mjere osporene apelacijama nisu donesene na početku pandemije jer je od tada prošao dovoljan vremenski period u kojem je bila neophodna konsolidacija svih segmenata javne vlasti za razliku od početnog stadija navedene pandemije. Ipak, osporene mjere su donesene na osnovu naredbi kriznih štabova ministarstava zdravstva. Dakle, radi se o jednom reduciranom segmentu izvršne vlasti čije je djelovanje u osnovi po svojoj prirodi privremenog karaktera. Istina, Vlada FBiH je Odlukom o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovane COVID-19 ovlastila Krizni štab Federalnog ministarstva zdravstva da između ostalog utvrđuje mjere radi sprečavanja širenja koronavirusa (COVID -19). Međutim, po ocjeni Ustavnog suda ovakav pravni okvir djelovanja kriznih štabova je postavljen na preširok način i bez adekvatne kontrole, odnosno učešća kako najviše izvršne vlasti, tako i zakonodavne vlasti, a što je za posljedicu imalo donošenje mjera (iako usmjerenih na zaštitu zdravlja) kojima se jednom dijelu stanovništva Federacije Bosne i Hercegovine (Kanton Sarajevo-obaveza nošenja maski), odnosno njenom cjelokupnom stanovništvu (temporalno ograničenje kretanja) ozbiljno zadire u osnovna ljudska prava, tj. ograničavaju se pa i ukidaju temeljna ljudska prava. Navedeno, na šta je prethodno već ukazano, neminovno dovodi u pitanje i sam princip vladavine prava koji podrazumijeva postojanje sigurnosnih mehanizama relevantnih za sva prava iz Evropske konvencije, a posebice onih koji se tiču odnosa pozitivnih i negativnih obaveza države. Uključivanjem organa izvršne vlasti u ovaj aspekt demokratskog poretka, javlja se nemogućnost pravljenja jasne razlike između obaveze javne vlasti da se ne miješa u neko pravo iz Evropske konvencije sa jedne strane, te dužnosti te iste vlasti za preduzimanje pozitivnih mjera radi zaštite prava iz Evropske konvencije s druge strane. U takvim slučajevima, razlika između pozitivnih i negativnih obaveza nije tako jasna. Dakako, takva razlika postaje izraženija u situacijama koje uključuju složen obrazac djelovanja, odnosno nedjelovanja javnih vlasti u ovisnosti od formulacije primarne obaveze javne vlasti koja se u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti zdravlja stanovništva. Međutim, neadekvatno i neblagovremeno djelovanje javnih vlasti, a što se ponajprije odnosi na zakonodavnu vlast kao najvišu po hijerarhiji u demokratskom poretku u svjetlu osiguranja ravnoteže između različitih interesa-prava, dovodi također do kršenja potonjih, ukoliko ta ista vlast propusti regulisati negativne efekte zadiranja izvršne vlasti u prava pojedinaca i stanovništva i u cjelini. Kada se dovede u vezu zahtjev da miješanje u ljudska prava bude zasnovano na zakonitosti i kada se uzmu u obzir ovi atributi demokratskog društva, jasno je da je u konkretnom slučaju izostala neophodna uloga zakonodavne i najviše izvršne vlasti, zbog čega mjerama (nametnutim osporenim odlukama) nedostaju ovi bitni elementi da bi se u potpunosti moglo smatrati da su u Predmet broj: AP-3683/20 39 Odluka o dopustivosti i meritumu skladu sa standardima kvalifikovanih ljudskih prava koja su konkretno u pitanju. U demokratskom društvu, ovako značajne mjere, iako usmjerene na zaštitu zdravlja, nakon dužeg perioda postojanja opasnosti-pandemije, i kada je i ubuduće neizvjesno njeno trajanje i tok, moraju biti pod stalnom kontrolom zakonodavne vlasti i uz učešće najvišeg organa izvršne vlasti. Dakle, trebalo bi da sa njihove strane budu procjenjivane, odobravane i kontinuirano provjeravane. Na obavezu (pro)aktivnog djelovanja zakonodavne vlasti u odnosu na krizu izazvanu COVID-19, Ustavni sud je već ukazao i odluci broj AP-1217/20. Činjenica da je od proglašenja navedene epidemije-pandemije proteklo preko devet mjeseci, po mišljenju Ustavnog suda dodatno pojačava obavezu svih nivoa vlasti, u kontekstu zaštite demokratskog principa podjele vlasti i poštivanja vladavine prava, u ovakvim vanrednim situacijama. Nepreuzimanje odgovornosti i iskazana pasivnost od strane najvišeg zakonodavnog tijela u Federaciji BiH (Parlamenta FBiH) da na jasan i blagovremen način u okviru svojih ovlaštenja uspostavi okvir djelovanja izvršne vlasti u svojoj sveukupnosti, za sve vrijeme trajanja pandemije-epidemije COVID-19, neminovno otvara mogućnost narušavanja postizanja ravnoteže između različitih interesa (prava) na koje je prethodno ukazano. To, po ocjeni Ustavnog suda, također nije dovelo ni do neophodnog minimiziranja rizika od eventualne zloupotrebe ovlasti jednog tijela organa uprave (kriznih štabova ministarstava zdravstva) u kontekstu postojanja općenitog pravnog okvira njegovog djelovanja i stepenom ovlaštenja u ovakvoj situaciji. Prema tome, Ustavni sud smatra da je (ne)postupanje javne vlasti, a primarno Parlamenta FBiH, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u suprotnosti sa osiguranjem poštivanja garancija obuhvaćenih pravom na „privatni život“ i pravom na „slobodu kretanja“, s obzirom da u konkretnom slučaju miješanje u ustavna prava ne zadovoljava princip sadržan u testu neophodnosti („democratic necessity test“). 74. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnim slučajevima prekršeno ustavno pravo na „privatni život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te ustavno pravo na „slobodu kretanja“ iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. 75. Ustavni sud, međutim, ne može prihvatiti apelacije u dijelu u kojem je postavljen zahtjev da se osporene Naredbe ukinu, odnosno stave van pravne snage, s obzirom na postojeću zdravstvenu situaciju i u Bosni i Hercegovini i u svijetu i činjenicu da za uvođenje neophodnih mjera zaštite stanovništva od pandemije svakako postoji veliki javni interes, kao i da bi mogle nastati negativne posljedice ako bi se osporene naredbe odmah ukinule. Predmet broj: AP-3683/20 40 Odluka o dopustivosti i meritumu 76. Ustavni sud ukazuje da je, prema svojoj ustavnoj ulozi, korektiv preostalih segmenata javne vlasti, zakonodavne i izvršne, kako bi se osiguralo funkcionisanje svih u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud ima nadležnost i obavezu da u konkretnom slučaju zahtijeva od najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti da odmah preduzmu mjere iz svoje nadležnosti, kako bi svako eventualno miješanje u ustavna prava bilo u skladu sa standardima iz Ustava BiH i Evropske konvencije, navedenim i u ovoj odluci i da o tome na odgovarajući način obavijesti javnost i Ustavni sud. b) Ostali navodi 77. Pojedini apelanti smatraju, također, da su osporenim mjerama ograničenja „slobode kretanja“ diskriminirani u smislu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S Obzirom na utvrđeno kršenje prava na „slobodu kretanja“ iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o diskriminaciji. VII. Zaključak 78. Ustavni sud je zaključio da miješanje u osnovna ljudska prava i slobode garantovane Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, u konkretnom slučaju prava na privatni život i na slobodu kretanja, koje je izvršeno Naredbama uskih segmenata izvršne vlasti o obaveznom nošenju zaštitnih maski i o ograničenju kretanja, u konkretnom slučaju kriznih štabova ministarstava zdravstva, kada je izostalo aktivno učešće u donošenju i preispitivanju naređenih mjera od strane najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti, predstavlja kršenje navedenih ljudskih prava i sloboda. 79. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da je neosnovan dio apelacija u kojem se zahtijeva ukidanje osporenih naredbi, zato što bi takvim ukidanjem, s obzirom na nesumnjiv javni interes za uvođenje neophodnih mjera zaštite stanovništva od pandemije, mogle nastati negativne posljedice prije nego što zakonodavna i najviša izvršna vlast preduzmu mjere u okviru svojih ovlaštenja i obaveza. 80. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 81. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev pojedinih apelanata za donošenje privremene mjere. Predmet broj: AP-3683/20 41 Odluka o dopustivosti i meritumu 82. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Odluka Ustavnog suda BiH kojom se utvrđuje povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs262265 13 Rsž od 30.10.2017. u dijelu u kojem je odlučeno o isplati jubilarne nagrade, odbija se kao neosnovana apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 262265 13 Rsž od 30.10.2017. u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće 10.11.2020 Bosna i Hercegovina Radno pravo Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1854/19,rješavajući apelaciju Jasmine Zelić-Hadžiomerović i advokata Nedima Muhića, podnesenu uime Ljuljane Vranac i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3)tačka d), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), usastavu:Zlatko M. Knežević, predsjednikMato Tadić, potpredsjednikMirsad Ćeman, potpredsjednikValerija Galić, sutkinjaMiodrag Simović, sudijaSeada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je Predmet brojAP 1854/192Odluka o dopustivosti i meritumuODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUDjelimično se usvaja apelacija Jasmine Zelić-Hadžiomerović.Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godine u dijelu u kojem jeodlučeno o isplati jubilarne nagrade.Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan pohitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od danadostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine opreduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Zelić-Hadžiomerović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda uSarajevu broj 65 0 Rs 262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godineudijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće.Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokatNedim Muhić u ime Ljuljane Vranac, Enise Šandrk i NedimaOhranovića protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godine zato što ju je podnijeloneovlašteno lice. Predmet brojAP 1854/193Odluka o dopustivosti i meritumuOBRAZLOŽENJEI.Uvod1.Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2019. godine u ime Ljuljane Vranac,Enise Šandrk, Jasmine Zelić-Hadžiomerović i Nedima Ohranovića (u daljnjem tekstu:prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelant ili apelanti), svi iz Sarajeva,apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv PresudeKantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 262265 13 Rsžod 30. oktobra 2017. godine. S obzirom na to da advokat Nedim Muhić, koji je u ime apelanatapodnio apelaciju, uz apelaciju nije priložio punomoć za zastupanje apelanata, od navedenogadvokata je dopisom od 7. septembra 2020. godine zatraženo da dostavi punomoć. AdvokatNedim Muhić je 15. septembra 2020. godine dostavio punomoć za zastupanje trećeapelantice, au odnosu na prvoapelanticu, drugoapelanticu i četvrtoapelanta nije dostavio punomoć zazastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.II.Postupak pred Ustavnim sudom2.Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3536/17 od 27. februara 2018. godine (dostupnana www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 481/18 koju su apelantipodnijeli 25. januara 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262265 13Rsž od 30. oktobra 2017. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog sudaizjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije biladonesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinogdonošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju ukojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovuodluku Ustavnog suda.3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo (udaljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. septembra 2020. godine da dostave odgovore naapelaciju.4.Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. septembra 2020. godine. Tuženi u ostavljenom roku nijedostavio odgovor na apelaciju. Predmet brojAP 1854/194Odluka o dopustivosti i meritumuIII.Činjenično stanje5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudumogu se sumirati na sljedeći način.6.Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 262265 12Rs od 10. juna 2013. godine obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Ministarstvo prostornoguređenja i zaštite okoliša) da apelantima isplati razliku naknade toplog obroka za period od 1.januara 2011. godine do 31. oktobra 2012. godine, razliku naknade za korištenje godišnjegodmora – regresa za 2011. godinu, razliku plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbogpovećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu u periodu od 1. januara 2011.godine do 31. oktobra 2012. godine, a trećeapelantici i jubilarnu nagradu za neprekidan rad uorganima uprave od 10 godina, a sve u novčanim iznosima bliže označenim u izreci presude sazakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.7.Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev ucijelosti osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno dasu apelanti u periodu utuženja bili zaposlenici tuženog, kao i da su koristili godišnji odmor uutuženom periodu. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbe čl. 2. i 3. stav 3. Općeg kolektivnogugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i ukazao da je članom 1.Kolektivnog ugovora o izmjenama OKU-a, a kojim je izmijenjen član 9. OKU-a, propisano dausklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jednom godišnje uskladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovuzvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim, navedeno je da je VladaFederacije BiH u skladu s navedenim ovlaštenjem, a primjenom od 1. marta 2008. godine,povećala neto satnicu sa 1,75 KM na 1,95 KM. Budući da tuženi apelantima nije povećao plaćuu skladu s povećanjem najniže satnice, odnosno kako satnicu apelanata nije uskladio spovećanjem najniže satnice na osnovu povećanih troškova života većih od 5%, Općinski sud jeistakao da apelantima pripada pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće.8.Također, Općinski sud je naveo da je potraživanje razlike naknada za topli obrok osnovano jergranski kolektivni ugovor – Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti uFederaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU), koji propisuje najpovoljnije pravo za ove apelante,nije prestao važiti istekom šest mjeseci od dana stupanja na snagu OKU-a. Nadalje, istaknuto jeda nijedna od odredaba OKU-a takvo rješenje ne predviđa nego propisuje obavezu usklađivanja,pa tako prijelazne i završne odredbe OKU-a ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu Predmet brojAP 1854/195Odluka o dopustivosti i meritumuprestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskihkolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. OKU-a može imati zapravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. U vezi s tim, ukazano jeda je navedenim GKU-om, i to odredbama člana 31, propisano pravo službenika i namještenikana naknadu za ishranu najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH, a kako tuženiu smislu tog člana nije apelantima isplatio naknadu za topli obrok, to je Općinski sud tunaknadu dosudio kao u izreci.9.Nadalje, Općinski sud je naveo da je članom 32. GKU-a propisano pravo na naknadu plaće zakorištenje godišnjeg odmora najmanje u iznosu od 70% njegove plaće ili najmanje u visiniprosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke oregresu, ako je to za službenika povoljnije, pa je i ta naknada dosuđena kao u izreci.10.Najzad, Općinski sud je istakao da između parničnih stranka nije sporno, a što je utvrđeno iznalaza vještaka, da je trećeapelantica ostvarila 10 godina neprekidnog rada u organima uprave.U vezi s tim, ukazano je da je članom 28. GKU-a propisano da će se službeniku isplatitijubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnimmogućnostima, i to za navršenih 15 godina neprekidnog rada po osnovici za utvrđivanje visinejubilarne nagrade 1,25 prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodna tri mjeseca, odnosnoza navršenih pet godina neprekidnog rada po osnovici za utvrđivanje visine jubilarne nagrade0,5 prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodna tri mjeseca, a koju visinu tuženi nijeosporio, pa je Općinski sud u cijelosti usvojio trećeapelanticin postavljeni tužbeni zahtjev u tomdijelu.11.Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godine žalbatuženog je uvažena djelimično, te je preinačena prvostepena presuda u odluci o isplatio isplatirazlike isplaćene plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova životaviše od 5% u nominalnom iznosu, tako da je apelantima odbijen zahtjev za isplatu razlikeisplaćenih plaća iz navedenog osnova za period od 1. januara 2011. godine do 31. oktobra 2012.godine, a trećeapelantici je odbijen i zahtjev za isplatu jubilarne nagrade za neprekidan rad uorganima uprave od 10 godina, pa je tuženi obavezan da isplati apelantima iznose bližeoznačene u izreci presude, koji su niži od iznosa dosuđenih prvostepenom presudom. Također, uostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.12.Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da se navodima žalbe tuženog osnovanoprigovara odluci prvostepenog suda kojom je tuženi obavezan na isplatu razlike plaća po osnovu
Odluka Ustavnog suda BiH kojom se djelimično usvaja apelacija „Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac 15.01.2020 Bosna i Hercegovina Radno pravo Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3758/18,rješavajući apelaciju „Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana VI/3.b)Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. PravilaUstavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“broj 94/14), u sastavu:Zlatko M. Knežević, predsjednikMato Tadić, potpredsjednikMirsad Ćeman, potpredsjednikValerija Galić, sutkinjaMiodrag Simović, sudijaSeada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je Predmet brojAP 3758/182Odluka o dopustivosti i meritumuODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUDjelimično se usvaja apelacija „Global Ispat koksnaindustrija“ d.o.o. Lukavac.Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenjeodluke u razumnom roku u postupku koji je okončan PresudomVrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 P 06427616 Rev od 12. aprila 2018. godine.Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu„Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac isplati iznos od600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenjaodluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanjaove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantuzakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dioiznosa naknade određene ovom odlukom.Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od trimjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne iHercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.Odbija se kao neosnovana apelacija „Global Ispat koksnaindustrija“ d.o.o. Lukavac podnesena protiv Presude Vrhovnog sudaFederacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 P 064276 16 Rev od 12.aprila 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine u odnosu na ostale aspekte Predmet brojAP 3758/183Odluka o dopustivosti i meritumuprava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava iosnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne iHercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranudiskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.OBRAZLOŽENJEI.Uvod1.„Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaAhmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom suduBosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FederacijeBosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 P 064276 16 Rev od 12. aprila2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine.II.Postupak pred Ustavnim sudom2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskogsuda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Mirsade Dizdarević kao punomoćnikatužilaca, zatraženo je u periodu od 31. oktobra do 14. novembra 2019. godine da dostaveodgovore na apelaciju.3.Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužilaca su u periodu od 1. do 21.novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.III.Činjenično stanje4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnomsudu mogu se sumirati na sljedeći način.5.Tužioci (fizička lica) podnijeli su 6. jula 2009. godine tužbu Općinskom sudu u Tuzli protivapelanta radi isplate razlike plaće.
Odluka Ustavnog suda BiH kojom se odbija kao neosnovana apelacija T.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 11 0 K 016947 16 Kž 3 od 26.01.2017. vezano za krivično djelo Nesavjestan rad u službi 19.04.2017 Bosna i Hercegovina Krivično pravo korupcija

KONTAKT INFORMACIJE

Udruženje poslodavaca u Federaciji Bosne i Hercegovine (UPFBiH)
Maršala Tita 6
71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Tel: +387 (33) 264-830
Fax: +387 (33) 552-461

Mail: info@upfbih.ba
ID: 4200019920007

UDRUŽENJE POSLODAVACA

Udruženje poslodavaca u FBIH osnovano je 2002. godine kao dobrovoljna neprofitna i nezavisna organizacija poslodavaca u FBiH. UPFBiH štiti i zastupa prava i interese svojih članova radeći na stvaranju uslova za povoljnije poslovno okruženje.

POSJETITE NAS

SOCIAL MEDIA

Copyright © 2019 - Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine - Sva prava zadržana