SEARCH

Pretražite zakone, komentare, pitanja i odgovore te druge sadržaje sa online platforme

Sudska praksa, Ustavni sud FBiH


Naslov Datum Objavljeno u Teritorija Oblast prava Preuzmi PDF
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifni broj 1. tačka 22. Odluke o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst (Službeni glasnik Opštine Ključ 5/14, 6/16 i 7/17), u vrijeme važenja, nije bio u skladu sa Ustavom FBiH 10.03.2021 Službene novine FBiH 19/21 Federacija BiH Finansijsko pravo komunalna taksa,ključ Broj 19 - Stranica 22 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 3. 2021. Г. Закон о привредним друштвима ("Службене новине Федерације БиХ", број 81/15) ПОГЛАВЉЕ II. (ФИРМА) Члан 11. (Појам) (1) Фирма је име под којим друштво послује. (2) Фирма се обавезно истиче на пословним просторијама друштва. Д. Одлука о комуналним таксама – Пречишћени текст ("Службени гласник Општине Кључ", бр. 5/14, 6/16 и 7/17) ТАРИФА КОМУНАЛНИХ ТАКСА Тарифни број 1. тачка 22. (Истакнута фирма) За сваки истакнути назив фирме, ознаку, обиљежје или натпис на објектима, управним зградама, пословним јединицама, продајним објектима и сл. којим се означава да одређено правно или физичко лице обавља извјесну дјелатност или занимање, плаћа се годишња накнада у износу како слиједи: 22. Спортске кладионице и пословнице спортских кладионица, лутрије и остале игре на срећу (по уплатном мјесту) - 1.000,00 КМ Ђ. Одлука о комуналним таксама ("Службени гласник Општине Кључ", број 8/19) Члан 26. Ступањем на снагу ове Одлуке престаје да важи Одлука о комуналним таксама – Пречишћени текст, објављена у "Службеном гласнику Општине Кључ", број 5/14, Одлуке о измјенама и допунама Одлуке о комуналним таксама објављене у "Службеном гласнику Општине Кључ", број 6/16 и 7/17. E. Судска пракса Уставног суда Федерације Пресуда број: У-59/17 од 14.02.2018. године ("Службене новине Федерације БиХ", број 24/18), Пресуда број: У-42/19 од 28.01.2020. године ("Службене новине Федерације БиХ", број 16/20) и др. 6. Чињенично стање и став Уставног суда Федерације Уставни суд Федерације је утврдио да у конкретном предмету нема чињеничних питања које би било потребно непосредно разјаснити на јавној расправи, па је у складу са чланом 13. став 1. Пословника Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине ("Службене новине Федерације БиХ", број 40/10 и 18/16), одржао сједницу Суда без јавне расправе на којој је размотрио оспорене одредбе Одлуке, предочено уставно питање подносиоца захтјева, одговоре на захтјев, релевантне одредбе Устава Федерације Босне и Херцего- вине, одредбе закона Федерације Босне и Херцеговине и судску праксу овог суда. Разматрајући све изнесено може се констатовати да је Општинско вијеће Општине Кључ донијело Одлуку о комуналним таксама – Пречишћени текст 2014. године, те да је оспореним Тарифним бројем 1. тачка 22. Одлуке прописано, да се за сваки истакнути назив фирме, ознаку, обиљежје или натпис на објектима, управним зградама, пословним јединицама, продајним објектима и сл. којим се означава да одређено правно или физичко лице обавља извјесну дјелатност или занимање, плаћа годишња накнада, и то: за спортске кладионице и пословнице спортских кладионица, лутрије и остале игре на срећу (по уплатном мјесту) у износу од 1.000,00 КМ. Као критериј за утврђивање висине такса на истакнуту фирму, наведена је само дјелатност, односно занимање, коју пословни субјекти, као обавезници плаћања таксе обављају. Истицање назива фирме је законска обавеза која је утврђена у члану 11. Закона о привредним друштвима ("Службене новине Федерације БиХ", број 81/15), а истим чланом је прописано, да се име фирме обавезно истиче на пословним просторијама и да је фирма име под којим друштво послује. На основу напријед наведеног, Уставни суд Федерације утврдио је релевантне чињенице за одлучивање у овом уставно-правном предмету које се могу свести на питање, да ли је врста дјелатности релевантан и објективан критериј за прописивање различите висине таксе за истакнуту фирму, те да ли је оспорена одредба Одлуке у вријеме важења била у складу са Уставом Федерације Босне и Херцеговине. Надаље је утврђено, да је оспорена одредба Одлуке, а и цијела Одлука, престала да се примјењује доношењем Одлуке о комуналним таксама која је објављена у "Службеном гласнику Општине Кључ", број 8/19 на начин да је одредбом члана 26. прописано, да ступањем на снагу ове Одлуке престаје да важи Одлука о комуналним таксама – Пречишћени текст ("Службени гласник Општине Кључ", бр. 5/14, 6/16 и 7/17). Имајући у виду напријед наведено, а с обзиром на постављено уставно питање од стране подносиоца захтјева, Уставни суд Федерације је размотрио да ли је оспорена одредба Одлуке у вријеме важења била у складу са одредбама Устава Федерације Босне и Херцеговине. Ово из разлога што се у конкретном случају ради о наплати комуналне таксе за истакнуту фирму за 2016. годину, а оспорена Одлука је престала да се примјењује даном објављивања Одлуке о комуналним таксама, а то је 03.07.2019. године. Код оваког утврђеног чињеничног стања, које је исказано у многобројним пресудама овог суда, врста дјелатности или занимања, не може бити релевантан критериј за прописивање различите висине комуналне таксе на истакнуту фирму, ознаку, обиљежје или натпис на пословним и осталим просторијама, објектима и мјестима, већ су реални и релевантни други критерији као што су подручје општине, односно града гдје се дјелатност обавља, недостатна дјелатност, величина обиљежја или натписа истакнуте фирме итд. Исто тако је стајалишта, да је финансијска способност и профит који правна и физичка лица остварују предмет опорезивања у складу са постојећом финансијском регулативом и релевантан је податак који је прецизно утврђен за сваког пореског обавезника. Утврђена висина комуналне таксе у споменутој Одлуци искључиво је одређена према врсти дјелатности за које је овај суд у већем броју одлука утврдио неуставност, односно да су исте супротне члану II.А.2. (1) ц) Устава Федерације Босне и Херцеговине којим је прописана једнакост пред законом. Имајући у виду напријед наведено, ријешено је као у изреци донесене пресуде. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: др sc. Ката Сењак, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић и проф. др Един Муминовић, судије Суда. Број У-9/20 03. фебруара 2021. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Др sc. Ката Сењак, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Bihaću u vezi sa ocjenom ustavnosti Tarifnog broja 1. tačka 22. Odluke o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst, na osnovu člana Srijeda, 10. 3. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 19 - Stranica 23 IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 03.02.2021. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Tarifni broj 1. tačka 22. Odluke o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst, ("Službeni glasnik Opštine Ključ", br.: 5/14, 6/16 i 7/17), u vrijeme važenja, nije bio u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Opštine Ključ". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Bihaću (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je podneskom broj: 001-0-Su-20-000386 od 04.05.2020. godine, koji je zaprimljen dana 06.05.2020. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) predočio je ustavno pitanje – ocjena ustavnosti Tarifnog broja 1. tačka 22. Odluke o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst (u daljem tekstu: osporena odredba Odluke). Ustavno pitanje se pojavilo, kao prethodno pitanje, u predmetu upravnog spora koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Bihaću, pod brojem: 01 0 U 015531 20 U pokrenut po tužbi tužioca "HATTRICK" d.o.o. Vitez, protiv Rješenja tuženog Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija, br. 03-15-856/16 I.S. od 26.11.2019. godine, u upravnoj stvari prijave komunalne takse za istaknutu firmu. U smislu člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud u Bihaću je ovlašten za postavljanje ustavnog pitanja Ustavnom sudu Federacije. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u postupku u ovom ustavno-sudskom predmetu su: Kantonalni sud u Bihaću, kao podnosilac zahtjeva, "HATTRICK" d.o.o. iz Viteza i Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija, kao stranke u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću i Opštinsko vijeće Opštine Ključ, kao donosilac osporene odredbe Odluke. 3. Bitni navodi zahtjeva Pred Kantonalnim sudom u Bihaću u toku je postupak rješavanja upravnog spora br. 01 0 U 015531 20 U koji je pokrenut po tužbi tužioca "HATTRICK" d.o.o. iz Viteza, protiv Rješenja tuženog Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija, br. 03-15-856/16 I.S. od 26.11.2019. godine, koje je doneseno po žalbi tužioca izjavljenoj protiv prvostepene odluke Porezne prijave Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni porezni ured Bihać, Porezna Ispostava Ključ, broj: 13-1/5-15-34-935/16, od 02.06.2016. godine, u predmetu razreza komunalne takse za istaknutu firmu za 2016. godinu. Pobijani akti su doneseni na osnovu osporene odredbe Odluke. Prilikom odlučivanja u ovoj upravnoj stvari pred Kantonalnim sudom u Bihaću pojavilo se ustavno pitanje, i to: da li je Tarifni broj 1. tačka 22. Odluke o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst koju je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Ključ, u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavno pitanje se pojavilo kao prethodno pitanje, zbog čega je Kantonalni sud u Bihaću morao zastati sa postupkom, obzirom da u osporenoj odredbi Odluke nisu dati jasni niti validni kriteriji za utvrđivanje visine predmetne takse. Visina godišnje takse za istaknutu firmu određena je u bitno različitim iznosima i isključivo zavisi o samo jednom kriteriju i to kriteriju djelatnosti, tako da pravna ili fizička lica koja obavljaju djelatnost na području Opštine Ključ ne uživaju pravo na jednakost pred zakonom, kako je to propisano članom II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva napominje da je u gotovo identičnoj situaciji, Ustavni sud Federacije u svojoj Presudi broj: U-65/17 od 18.06.2019. godine, zauzeo stanovište da Tarifni broj 1. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br.: 9/13, 1/14 i 11/14), u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je i u ovom slučaju zauzeo stav da propisivanje različite visine komunalne takse za istaknutu firmu ne može se zasnivati na kriteriju djelatnosti koju obaveznik obavlja, a što ujedno predstavlja i povredu ustavnog principa jednakosti pred zakonom. Zbog svega naprijed navedenog, Kantonalni sud u Bihaću predočava ustavno pitanje, kako bi Ustavni sud Federacije, donio presudu i utvrdio, da li je osporena odredba Odluke na osnovu koje je donesena pobijana drugostepena odluka, u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je dana 18.05.2020. godine u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao "HATTRICK" d.o.o. Vitez, Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija i Opštinsko vijeće Opštine Ključ, da kao stranke u postupku dostave odgovore na zahtjev. Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija i "HATTRICK" d.o.o. Vitez nisu dostavili odgovor na zahtjev. Opštinsko vijeće Opštine Ključ je dana 04.06.2020. godine, podneskom broj: 05-02-1020-14 od 01.06.2020. godine, Ustavnom sudu Federacije dostavilo odgovor na zahtjev. U svom odgovoru navodi da je donosilac osporene odredbe Odluke, na XVII redovnoj sjednici održanoj dana 22.04.2014. godine, donijelo Odluku o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst. Prilikom donošenja navedene Odluke, Opštinsko vijeće Opštine Ključ nije se rukovodilo isključivo jedinim kriterijem, tj. djelatnošću obaveznika komunalne takse nego i drugim kriterijima kao što je veličina zauzetog prostora, javne ili druge površine, podjele na zone područja Opštine Ključ u kojem se pravni subjekt nalazi i sl. Žele istaći da se u konkretnom slučaju radi o pravnom subjektu koji ima visoko akumulativnu djelatnost i nalazi se u užem gradskom jezgru grada Ključa, te na taj način ostvaruje visoke prihode i profit u Opštini Ključ, pa se nikako ne može dovesti u isti nivo sa određenim drugim pravnim subjektima koji su nisko akumulativni, čiji su prihod i profit daleko manji. Iz svih navedenih razloga opravdana je različita komunalna taksa za pojedine pravne subjekte i isticanje naziva firme za takve pravne subjekte. Imajući u vidu navedeno, predlažu da Ustavni sud Federacije prilikom ocjene ustavnosti uzme u obzir navode iz ovog odgovora, te utvrdi da su osporene odredbe Odluke u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nema povrede prava na jednakost u ovom predmetu. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II. A 2. (1) c) Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava: c) na jednakost pred zakonom; Broj 19 - Stranica 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 3. 2021. Član IV.C.3.10. (4) Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni sud a koja se jave tokom postupka pred ovim sudom. Član VI. 4. c) Opštinsko vijeće: c) donosi druge propise u izvršavanju opštinskih nadležnosti. Amandman VIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "U isključivoj su ovlasti Federacije: d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije." B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4. Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi: c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina naknada po osnovi korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti. C. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09) Član 8. stav 3. alineja 20. U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave posebno ulaze: - donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima i taksama iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave; Član 13. stav 1. i stav 2. alineja 4. Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu:"vijeće"). Vijeće u okviru svojih nadležnosti: - donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom; Član 36. U zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne samouprave donose propise o naknadama i taksama, kao i provedbene propise o oporezivanju. Član 37. Jedinicama lokalne samouprave pripadaju prihodi: a) vlastiti prihodi: - porezi za koje jedinica lokalne samouprave samostalno određuje stopu, u skladu sa zakonom, - lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje vijeće u skladu sa zakonom, - drugi prihodi utvrđeni zakonom ili odlukom vijeća; D. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/15) POGLAVLJE II. (FIRMA) Član 11. (Pojam) (1) Firma je ime pod kojim društvo posluje. (2) Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva. E. Odluka o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Opštine Ključ", br.: 5/14, 6/16 i 7/17) TARIFA KOMUNALNIH TAKSA Tarifni broj 1. tačka 22. (Istaknuta firma) Za svaki istaknuti naziv firme, oznaku, obilježje ili natpis na objektima, upravnim zgradama, poslovnim jedinicama, prodajnim objektima i sl. kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja naknada u iznosu kako slijedi: 22. Sportske kladionice i poslovnice sportskih kladionica, lutrije i ostale igre na sreću (po uplatnom mjestu) - 1.000,00 KM F. Odluka o komunalnim taksama ("Službeni glasnik Opštine Ključ", broj 8/19) Član 26. Stupanjem na snagu ove Odluke prestaje da važi Odluka o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst, objavljena u "Službenom glasniku Opštine Ključ", broj 5/14, Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama objavljene u "Službenom glasniku Opštine Ključ", broj 6/16 i 7/17. G. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj: U-59/17 od 14.02.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", bro: 24/18), Presuda broj: U-42/19 od 28.01.2020. godine ("Službene novine Federacije BiH", bro: 16/20) i dr. 6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom predmetu nema činjeničnih pitanja koje bi bilo potrebno neposredno razjasniti na javnoj raspravi, pa je u skladu sa članom 13. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10 i 18/16), održao sjednicu Suda bez javne rasprave na kojoj je razmotrio osporene odredbe Odluke, predočeno ustavno pitanje podnosioca zahtjeva, odgovore na zahtjev, relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, odredbe zakona Federacije Bosne i Hercegovine i sudsku praksu ovog suda. Razmatrajući sve izneseno može se konstatovati da je Opštinsko vijeće Opštine Ključ donijelo Odluku o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst 2014. godine, te da je osporenim Tarifnim brojem 1. tačka 22. Odluke propisano, da se za svaki istaknuti naziv firme, oznaku, obilježje ili natpis na objektima, upravnim zgradama, poslovnim jedinicama, prodajnim objektima i sl. kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća godišnja naknada, i to: za sportske kladionice i poslovnice sportskih kladionica, lutrije i ostale igre na sreću (po uplatnom mjestu) u iznosu od 1.000,00 KM. Kao kriterij za utvrđivanje visine taksa na istaknutu firmu, navedena je samo djelatnost, odnosno zanimanje, koju poslovni subjekti, kao obaveznici plaćanja takse obavljaju. Isticanje naziva firme je zakonska obaveza koja je utvrđena u članu 11. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/15), a istim članom je propisano, da se ime firme obavezno ističe na poslovnim prostorijama i da je firma ime pod kojim društvo posluje. Na osnovu naprijed navedenog, Ustavni sud Federacije utvrdio je relevantne činjenice za odlučivanje u ovom ustavnopravnom predmetu koje se mogu svesti na pitanje, da li je vrsta djelatnosti relevantan i objektivan kriterij za propisivanje različite visine takse za istaknutu firmu, te da li je osporena odredba Srijeda, 10. 3. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 19 - Stranica 25 Odluke u vrijeme važenja bila u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje je utvrđeno, da je osporena odredba Odluke, a i cijela Odluka, prestala da se primjenjuje donošenjem Odluke o komunalnim taksama koja je objavljena u "Službenom glasniku Opštine Ključ", broj 8/19 na način da je odredbom člana 26. propisano, da stupanjem na snagu ove Odluke prestaje da važi Odluka o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Opštine Ključ", br. 5/14, 6/16 i 7/17). Imajući u vidu naprijed navedeno, a s obzirom na postavljeno ustavno pitanje od strane podnosioca zahtjeva, Ustavni sud Federacije je razmotrio da li je osporena odredba Odluke u vrijeme važenja bila u skladu sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o naplati komunalne takse za istaknutu firmu za 2016. godinu, a osporena Odluka je prestala da se primjenjuje danom objavljivanja Odluke o komunalnim taksama, a to je 03.07.2019. godine. Kod ovakog utvrđenog činjeničnog stanja, koje je iskazano u mnogobrojnim presudama ovog suda, vrsta djelatnosti ili zanimanja, ne može biti relevantan kriterij za propisivanje različite visine komunalne takse na istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima, već su realni i relevantni drugi kriteriji kao što su područje opštine, odnosno grada gdje se djelatnost obavlja, nedostatna djelatnost, veličina obilježja ili natpisa istaknute firme itd. Isto tako je stajališta, da je finansijska sposobnost i profit koji pravna i fizička lica ostvaruju predmet oporezivanja u skladu sa postojećom finansijskom regulativom i relevantan je podatak koji je precizno utvrđen za svakog poreskog obaveznika. Utvrđena visina komunalne takse u spomenutoj Odluci isključivo je određena prema vrsti djelatnosti za koje je ovaj sud u većem broju odluka utvrdio neustavnost, odnosno da su iste suprotne članu II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisana jednakost pred zakonom. Imajući u vidu naprijed navedeno, riješeno je kao u izreci donesene presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: dr.sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin Muminović, sudije Suda. Broj U-9/20 03. februara 2021. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Dr. sc. Kata Senjak, s. r.
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvruđuje da Tarifni broj 1. stav 1. Zakona o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst (Službene novine KS 14/06, 34/07, 2/08, 31/12, 36/12 i 28/18) nije u skladu sa Ustavom FBiH i da član 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih taksa (Službene novine KS 1/13, 2/14, 6/18 i 2/19) nije u skladu sa Ustavom FBiH. 10.02.2021 Službene novine FBiH 11/21 Federacija BiH Privredno pravo presuda,komunalne takse Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 109 примијењени приликом доношења оспорене одредбе Закона и оспорене одредбе Одлуке. На основу изнијетог Уставни суд Федерације је одлучио као у изреци ове пресуде. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: др сц. Ката Сењак, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић и проф. др Един Муминовић, судије Суда. Број У-37/19 28.10.2020. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Др sc. Ката Сењак, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Sarajevu u vezi sa ocjenom ustavnosti člana 5. Tarifni broj 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama i člana 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih taksa, na osnovu člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 28.10.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Tarifni broj 1. stav 1. Zakona o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 14/06, 34/07, 2/08, 31/12, 36/12 i 28/18) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih taksa ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 1/13, 2/14, 6/18 i 2/19) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Sarajevu (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je podneskom broj: 09 O U 027655 16 U od 27.08.2019. godine predočio Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje kojim traži ocjenu ustavnosti člana 5. Tarifni broj 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama (u daljem tekstu: osporena odredba Zakona) i člana 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih taksa (u daljem tekstu: osporena odredba Odluke). Ustavno pitanje se pojavilo kao prethodno pitanje u upravnom sporu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko protiv tuženog Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, radi poništenja rješenja broj: 03-15-560/15 A.Z.H. od 19.10.2016. godine. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 06/95 i 37/03), stranke u ovom ustavno-sudskom predmetu su: podnosilac zahtjeva, Skupština Kantona Sarajevo kao donosilac osporene odredbe Zakona, Opštinsko vijeće Opštine Novi Grad Sarajevo kao donosilac osporene odredbe Odluke i stranke u upravnom sporu pred podnosiocem zahtjeva. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnosilac zahtjeva navodi da je pred tim sudom u toku upravni spor po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko protiv tuženog Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, radi poništenja rješenja broj: 03-15-560/15 A.Z.H. od 19.10.2016. godine, u upravnoj stvari prijavljivanja komunalne takse na istaknutu firmu. Istièe da je punomoænik tužioca predložio da Kantonalni sud u Sarajevu kod Ustavnog suda Federacije pokrene postupak za ocjenu ustavnosti osporene odredbe Zakona i osporene odredbe Odluke. Prijedlog punomoænika tužioca Kantonalni sud u Sarajevu smatra zasnovanim, cijeneæi da postoji moguænost da osporena odredba Zakona i osporena odredba Odluke nisu u skladu sa èlanom II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano da sva lica na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Osporenom odredbom Zakona visina godišnje takse je odreðena u bitno razlièitim iznosima i iskazana iskljuèivo po vrstama djelatnosti koju fizièka ili pravna lica obavljaju. Takoðer, navodi da je osporenom odredbom Odluke propisano je da visina takse za istaknutu firmu zavisi od djelatnosti taksenog obaveznika i zone u kojoj se nalazi poslovna ili druga prostorija, objekat i mjesto na kojem je istaknuta firma, oznaka, obilježje ili natpis, jer su po tom kriteriju uvedene takse u rasponu od 200,00 KM do 14.950,00 KM. Pored toga, smatra da postoji moguænost da se propisivanjem visine godišnje takse za istaknutu firmu, zavisno od vrste djelatnosti obaveznika plaæanja takse, vrši gruba diskriminacija tužioca i drugih obaveznika. Ona se odnosi na njihovo pravo na imovinu koje je zaštiæeno odredbama èlana II. A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i èlana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o osnovnim ljudskim pravima i slobodama. Ta diskriminacija se vrši bez stvarne svrhe i razumnog opravdanja, a da takvo razlièito tretiranje nije zasnovano na zakonu i ne slijedi legitiman javni interes. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je aktima broj: U-37/19 od 19.09.2019. godine u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije zatražio od "BH Play" d.o.o. Visoko, Federalnog ministarstva Finansija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, Skupštine Kantona Sarajevo i Opštinskog Vijeća Novi Grad Sarajevo, da kao stranke u ovom predmetu u roku od 30 dana od dana prijema akta Suda, dostave odgovor na zahtjev. U odgovoru na zahtjev Skupština Kantona Sarajevo je podneskom broj: 01-05-34549/19 od 16.10.2019. godine dostavila Izjašnjenje Zakonodavno-pravne komisije Skupštine Kantona Sarajevo broj: 01-01-34549/19 od 15.10.2019. godine, u kojemu je Zakonodavno-pravna komisija Skupštine Kantona Sarajevo prihvatila Izjašnjenje Ministarstva finansija Kantona Sarajevo broj: 08-01-14-34549/19 od 10.10.2019. godine. U Izjašnjenju Ministarstva finansija Kantona Sarajevo je navedeno da je Skupština Kantona Sarajevo na sjednici održanoj 27.06.2012. godine donijela Zakon, gdje je u članu 3. dodan novi stav (2) koji glasi: "Opštine će visinu takse za isticanje firme utvrditi po zonama koje su utvrđene opštinskim odlukama i drugim kriterijima u skladu sa ovim Zakonom". Smatraju da osporena odredba Zakona nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U prilogu odgovora dostavljeno je i obrazloženje Prijedloga Zakona. U istom, između ostalog je navedeno, da je jedan od razloga za donošenje ovog Zakona i izvršenje Presude Ustavnog suda Federacije broj: U-19/11 od 21.11.2011. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/11). Opštinsko Vijeće Novi Grad Sarajevo je dostavilo Izjašnjenje broj: 01-02-19367/19 od 01.10.2019. godine. U Izjašnjenju je navedeno da je Opštinsko vijeće Novi Grad Sarajevo na sjednici održanoj 27.12.2012. godine, donijelo Odluku o visini komunalnih taksa (u daljem tekstu: Odluka) na osnovu člana 3. Zakona o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 14/06, 34/07 i 31/12), Број 11 - Страна 110 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021. člana 13. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 49/06 i 51/09) i člana 33. Statuta Opštine Novi Grad Sarajevo – Novi prečišćeni tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 30/09). Navode da je Ustavni sud Federacije donio Presudu broj: U-19/11 od 21.11.2011. godine, kojom je utvrđeno, između ostalog, da član 2. Odluke o visini komunalne takse ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 39/05, 10/08 i 16/08) koju je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Novi Grad nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Pozivaju se i na obrazloženje te presude u kojem je, između ostalog, navedeno da samo propisivanje djelatnosti kao kriterija za određivanje visine komunalne takse za firmu ili naziv, nije relevantan kriterij za određivanje visine takse, nego su relevantni i drugi kriteriji kao što je područje opštine, odnosno grada gdje se djelatnost obavlja, veličina obilježja ili natpisa istaknute firme ili obavljanje određene niskoakumulativne djelatnosti. Postupajući u skladu sa gore pomenutom presudom, Skupština Kantona Sarajevo je donijela je Zakon. Na osnovu tog Zakona pristupilo se donošenju nove odluke, te je Opštinsko vijeće Novi Grad Sarajevo na sjednici održanoj 27.12.2012. godine donijelo Odluku koja je u cijelosti usklađena sa Zakonom i sa Presudom Ustavnog suda Federacije broj: U-19/11. Opštinsko Vijeće Novi Grad Sarajevo smatra da je osporena odredba Odluke u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija Sarajevo nije dostavilo odgovor, kao ni "BH Play" d.o.o. Visoko. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II. A 2. (1) c) Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava: c) na jednakost pred zakonom; Član IV.C.3.10. (4) Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni sud, a koja se jave tokom postupka pred određenim sudom. Član VI. 4. c) Opštinsko vijeće: c) donosi druge propise u izvršavanju opštinskih nadležnosti. Amandman VIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "U isključivoj su ovlasti Federacije: d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije. B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4. Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi: c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina naknada po osnovi korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti. C. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", broj: 81/15) POGLAVLJE II. (FIRMA) Član 11. (Pojam) (1) Firma je ime pod kojim društvo posluje. (2) Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva. D. Zakon o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 14/06) VII. Tarifa komunalnih taksa Član 23. Tarifni broj 1. stav 1. Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojima se označava da određena pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja taksa koja ne može biti veća od KM 1. iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata 5.000 2. iz oblasti proizvodnje i prerade duhana 5.000 3. iz oblasti proizvodnje alkoholnih pića i piva 5.000 4. iz oblasti proizvodnje bezalkoholnih pića 2.000 5. iz oblasti telekomunikacija (sjedište) 10.000 6. iz oblasti telekomunikacija (izdvojene lokacije van sjedišta) 2.000 7. iz oblasti bankarstva (sjedište, podružnice, filijale, ekspoziture i sl.) 10.000 8. bankomati i izdvojeni šalteri banaka 1.000 9. iz oblasti poštanskih usluga (sjedište) 5.000 10. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojene lokacije) 500 11. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojeni šalteri) 300 12. iz oblasti osiguranja i reosiguranja (sjedište) 10.000 13. iz oblasti osiguranja i reosiguranje (filijala-podružnica) 1.500 14. iz oblasti osiguranja i reosiguranja (izdvojeni šalteri) 500 15. iz oblasti igara na sreću i to: a) lutrija, lota, sportska prognoza, TV bingo (sjedište pravnog lica) 15.000 b) lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (svaka druga lokacija) 2.000 c) kasino (sjedište) 12.000 d) kasino (svaka druga lokacija) 2.000 e) sportske kladionice (sjedište) 12.000 f) sportske kladionice (svaka druga lokacija) 2.000 g) tombola i bingo u zatvorenom prostoru 5.000 16. aparati za posluživanje u stalnim prodajnim mjestima 300 17. aparati za samoposluživanje na ostalim lokacijama 200 18. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (sjedište) 1.500 19. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (podružnice ili službe) 500 20. iz oblasti proizvodnje električne energije u minielektranama 200 21. iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko 500 22. tržni centri, hipermarketi 5.000 23. tržnice i pijace 1.500 24. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 200 25. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u ostalim prodajnim mjestima 300 26. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli 1.200 27. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli i pansioni 1.000 28. iz oblasti ugostiteljstva-ostali objekti 500 29. u prijevozu robe motornim vozilima 100 30. u prijevozu putnika 300 31. u prijevozu putnika taxi automobilima 50 32. u advokatskoj djelatnosti 1.000 33. privatna zdravstvena zaštita 1.000 34. samostalne zanatske radnje 50 35. iz oblasti ostalih nepomentuih djelatnosti 150 Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 111 E. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 34/07) Član 5. U članu 23. Tarifni broj 1. mjenja se i glasi: "Tarifni broj 1. Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim ili drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojima se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja taksa koja ne može biti veća od: KM 1. iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata 5000 2. iz oblasti proizvodnje i prerade duhana 10.000 3. iz oblasti proizvodnje alkoholnih pića i piva 10.000 4. iz oblasti proizvodnje bezalkoholnih pića 2.000 5. iz oblasti telekomunikacija (sjedište) 10.000 6. iz oblasti telekomunikacije (izdvojene lokacije van sjedišta) 2.000 7. iz oblasti bankarstva (sjedište) 10.000 8. iz oblasti bankarstva (izdvojene lokacije van sjedišta) podružnice, filijale, ekspoziture) 5.000 9. izdvojeni bankomati i šalteri banaka 1.000 10. iz oblasti poštanskih usluga (sjedište) 5.000 11. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojene lokacije) 500 12. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojeni šalteri) 300 13. iz oblasti brokerskih kuća i lizinga (sjedište) 5.000 14. iz oblasti mikrokreditnih organizacija (sjedište) 3.000 15. iz oblasti brokerskih kuća i lizinga (izdvojene lokacije izvan sjedišta) 1.000 16. iz oblast mikrokreditnih organizacija (izdvojene lokacije izvan sjedišta) 750 17. iz oblasti osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (sjedište) 10.000 18. iz oblasti osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguiranju (trijala, podružnica) 2.000 19. iz oblasti osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (izdvojeni šalteri) 500 20. iz oblasti igara na sreću: a) lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (sjedište pravnog lica) 15.000 b) lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (svaka druga lokacija) 2.000 c) kasino (sjedište) 12.000 d) kasino (svaka druga lokacija) 2.000 e) sportske kladionice (sjedište) 12.000 f) sportske kladionice (svaka druga lokacija) 2.000 g) tombola i bingo u zatvorenom prostoru 5.000 21. aparati za samoposluživanje na stalnim lokacijama 300 22. aparati za samoposluživanje na ostalim lokacijama 200 23. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (sjedište) 1.500 24. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (podružnice ili službe) 500 25. iz oblasti proizvodnje električne energije u minielektranama 200 26. iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko 500 27. tržni centri, hipermarketi i poslovni centri 5.000 28. tržnice i pijace 1.500 29. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 200 30. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u ostalim prodajnim mjestima 300 31. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli 1.200 32. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli i pansioni 1.000 33. iz oblasti ugostiteljstva–prenoćišta 750 34. iz oblasti ugostiteljstva-ostali objekti 500 35. putničke agencije i rent-a-car agencije 750 36. u prijevozu robe motornim vozilima 100 37. u prijevozu putnika 300 38. u prijevozu putnika taxi automobilima 50 39. auto kuće i auto saloni 2.000 40. skladišta i otpadi 1.500 41. u advokatskoj djelatnosti 1.000 42. u notarskoj djelatosti 2.000 43. privatna zdravstvena zaštita 1.000 44. revizorske kuće 750 45. knjigovodstvene agencije 500 46. agencije za posredovanje 1.000 47. agencije za nekretnine 1.000 48. iz oblasti građevinarstva 500 49. samostalne zanatske radnje 50 50. iz oblasti ostalih nepomenutih djelatnosti 150 F. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona komunalnim taksama ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 31/12) Član 9. U poglavlju VII. Tarifa komunalnih taksa, u članu 23. Tarifni broj 1., tekst iza tačke 43. do kraja Tarifni broj 1. mjenja se i glasi: "44. apoteke (sjedište) 1.000 45. apoteke (izvan sjedišta) 300 46. biljne apoteke (sjedište) 300 47. biljne apoteke (izvan sjedišta) 200 48. posredništvo u trgovini 750 49. agencije za nekretnine 1.000 50. iz oblasti građevinarstva 500 51. samostalne obrtničke radnje 50 52. domaća radinost i fijakeristi 50 53. mjenjačnice 1.000 54. samostalni poljoprivrednici (i stočarstvo i pčelarstvo) 50 55. iz ostalih nepomnutih djelatnosti 150" G. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama ("Službene novine kantona Sarajevo", broj 28/18) Član 3. (Izmjene u članu 21. Tarifnom broju 1.) U članu 21. Tarifni broj 1. tač. 1., 8., 9., 26., 28., 29., 30., 31., 32., 33., 35., 51., 52., 55., 57. i 58. mijenjaju se i glase: "1. Iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata 4.000 8. Iz oblasti bankarstva (izdvojene lokacije izvan sjedišta, podružnice, filijale, ekspoziture) 3.000 9. izdvojeni bankomati i šalteri banaka 500 26. iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko 200 28. tržnice i pijace 500 29. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 100 30. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u ostalim prodajnim mjestima 150 31. u oblasti ugostiteljstva – hoteli 1.000 32. iz oblasti ugostiteljstva – moteli i pansioni 800 33. iz oblasti ugostiteljstva – prenoćišta 500 35. putničke agencije i renta car agencije 500 51. posredništvo u trgovini 500 52. agencija za nekretnine 500 55. domaća radinost i fijakeristi 25 57. samostalni poljoprivrednici (i stočarstvo i pčelarstvo) 25 58. iz ostalih nepomenutih djelatnosti 100" Član 4. (Ovlaštenje za utvrđivanje Novog prečišćenog teksta Zakona) Ovlašćuje se Zakonodavno-pravna komisija Skupštine Kantona Sarajevo da utvrdi Novi Prečišćeni tekst Zakona o komunalnim taksama. H. Odluka o visini komunalnih taksa ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 1/13 i 2/14) II. TARIFA KOMUNALNIH TAKSA Član 5. Tarifni broj 1. (osporena odredba Odluke) (1) Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja taksa po određenim djelatnostima i zonama kako slijedi: Број 11 - Страна 112 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021. DJELATNOSTI EXTRA ZONA I. ZONA II. ZONA III. ZONA KM KM KM KM 1. distribucija nafte i naftnih derivata 4.000,00 3.960,00 3.920,00 3.880,00 2. proizvodnja i prerada duhana 10.000 9.950 9.900 9.850 3. proizvodnja alkoholnih pića i piva 10.000 9.950 9.900 9.850 4. proizvodnja bezalkoholnih pića 2.000 1.970 1.940 1.910 5. telekomunikacija (sjedište) 10.000 9.950 9.900 9.850 6. telekomunikacija (izdvojene lokacije van sjedišta) 2.000 1.970 1.940 1.910 7. bankarstva (sjedišta) 10.000 9.950 9.900 9.850 8. bankarstva (izdvojene lokacije izvan sjedišta, podružnice, filijale, ekspoziture) 3.000,00 2.960,00 2.920,00 2.880,00 9. izdvojeni bankomati i šalteri banaka 500,00 470,00 440,00 410,00 10. poštanskih usluga (sjedište) 5.000 4.960 4.920 4.880 11. poštanskih usluga (izdvojene lokacije) 500 480 460 440 12. poštanskih usluga (izdvojeni šalteri) 300 290 280 270 13. brokerskih kuća i lizinga (sjedišta) 5.000 4.960 4.920 4.880 14. mikrokreditnih organizacija (sjedište) 3.000 2.970 2.940 2.910 15. brokerskih kuća i lizinga (izdvojene lokacije izvan sjedišta) 1.000 970 940 910 16. mikrokreditnih organizacija (izdvojene lokacije izvan sjedišta) 750 730 710 690 17. osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (sjedište) 10.000 9.950 9.900 9.850 18. osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (filijala, podružnica) 2.000 1.970 1.940 1.910 19. osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (izdvojeni šalteri) 500 480 460 440 20. igara na sreću, i to: - lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (sjedište pravnog lica) 15.000 14.950 14.900 14.850 - lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (svaka druga lokacija) 2.000 1.970 1.940 1.910 - kasino (sjedište) 12.000 11.950 11.900 11.850 - kasino (svaka druga lokacija) 2.000 1.970 1.940 1.910 - sportske kladionice (sjedišta) 12.000 11.950 11.900 11.850 - sportske kladionice (svaka druga lokacija) 2.000 1.970 1.940 1.910 - tombola i bingo u zatvorenom prostoru 5.000 4.960 4.920 4.880 21. aparati za samoposluživanje na stalnim lokacijama 300 290 280 270 22. aparati za posluživanje na ostalim lokacijama 200 190 180 170 23. proizvodnje i distribucije električne energije (sjedište) 1.500 1.470 1.440 1.410 24. proizvodnje i distribucije električne energije (podružnice ili službe) 500 480 460 440 25. proizvodnje električne energije u mini elektranama 200 190 180 170 26. vanjske trgovine i trgovine na veliko 200,00 180,00 160 140,00 27. tržni centri, hipermarketi i poslovni centri 5000 4.960 4.920 4.880 28. tržnice i pijace 500,00 470,00 440,00 410,00 29. trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 100,00 90,00 80,00 70,00 30. trgovine na malo koja se obavlja u ostalim prodajnim mjestima 150,00 140,00 130,00 120,00 31. ugostiteljstva - hoteli 1.000,00 970,00 940,00 910,00 32. ugostiteljstva - moteli i pansioni 800,00 770,00 740,00 710,00 33. ugostiteljstva - prenočišta 500,00 480,00 460,00 440,00 34. ugostiteljstva – ostali objekti 500 480 460 440 35. putničke agencije i renta car agencije 500,00 480,00 460,00 440,00 36. u prijevozu robe motornim vozilima 100 90 80 70 37. u prijevozu putnika 300 290 280 270 38. u prijevozu putnika taksi automobilima 50 45 40 35 39. auto-kuće i auto-saloni 2.000 1.970 1.940 1.910 40. skladišta i otpadi 1.500 1.470 1.440 1.410 41. U advokatskoj djelatnosti 1.000 970 940 910 42. u notarskoj djelatnosti 2.000 1.970 1.940 1.910 43. privatna zdravstvena zaštita 1.000 970 940 910 44. revizorske kuće 750 730 710 690 45. knjigovodstvene agencije 500 480 460 440 46. agencije za posredovanje 1.000 970 940 910 47. apoteke (sjedišta) 1.000 970 940 910 48. apoteke (izvan sjedišta) 300 290 280 270 49. Biljne apoteke (sjedišta) 300 290 280 270 50. biljne apoteke (izvan sjedišta) 200 190 180 170 51. posredništvo u trgovini 500,00 480,00 460,00 440,00 52. agencije za nekretnine 500,00 470,00 450,00 430,00 53. iz oblasti građevinarstva 500 480 460 440 54. samostalne obrtničke radnje 50 45 40 35 55. domaća radinost i fijakeristi 25,00 20,00 15,00 10,00 56. mjenjačnice 1.000 970 940 910 57. samostalni poljoprivrednici (i stočarstvo i pčelarstvo) 25,00 20,00 15,00 10,00 58. iz oblasti ostalih nepomenutih djelatnosti 100,00 90,00 80,00 70,00 Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 113 (2) Ako se pod jednom firmom obavlja više djelatnosti za koje je propisana različita taksa, taksa se razrezuje i plaća za djelatnost za koju je propisana najviša taksa, izuzev djelatnosti koja se, zbog prirode djelatnosti, obavlja na izdvojenoj lokaciji. (3) Ako je za tekuću godinu plaćena taksa, a tokom godine se promijeni sjedište ili vlasnik firme, taksa se za tu godinu ne razrezuje. (4) Taksa za istaknutu firmu razrezuje se i plaća u godišnjem iznosu za istaknutu firmu zatečenu na dan 1. januara godine za koju se porez vrši, srazmjerno periodu isticanja, a za istaknutu firmu koja se ističe u tokom godine, u visini koja odgovara srazmjerno vremenu isticanja firme do kraja godine. (5) Obaveznicima takse koji obavljaju djelatnost tradicionalnih i starih zanata/obrta koji su utvrđeni u Uredbi o zaštiti tradicionalnih i starih obrta ("Službene novine Federacije BiH", br. 66/09, 38/10 i 16/12), taksa se razrezuje u iznosu od 50%. 6. Praksa Ustavnog suda Federacije Presude broj: U-19/11 od 06.03.2012. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/11), U-26/16 od 22.03.2017. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 38/17), U-13/19 od 18.06.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 47/19) i dr. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom slučaju nema činjeničnih pitanja koja bi bilo potrebito neposredno razjasniti na javnoj raspravi, pa je na osnovu člana 13. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 40/10 i 18/16) održao sjednicu Suda bez javne rasprave na kojoj je razmotrio osporenu odredbu Zakona i osporenu odredbu Odluke, predočeno ustavno pitanje podnosioca zahtjeva, odgovore na zahtjev. Analizom drugih dokaza sadržanih u spisu, može se utvrditi da se postavljeno ustavno pitanje pojavilo kao prethodno pitanje u upravnom sporu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko, protiv tuženog Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, radi poništenja rješenja broj: 03-15-560/15 A.Z.H. od 19.10.2016. godine, te da je podnosilac zahtjeva u konkretnom upravnom sporu donio Rješenje o prekidu postupka do okonèanja postupka ocjene ustavnosti osporene odredbe Zakona i osporene odredbe Odluke. Takoðer, Ustavni sud Federacije utvrdio je da je Skupština Kantona Sarajevo donijela Zakon o komunalnim taksama - Preèišæen tekst 2006. godine i da je taj zakon pretrpio više izmjena i dopuna. Èlanom 4. Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama iz 2018. godine naloženo je Zakonodavno-pravnoj komisiji Skupštine Kantona Sarajevo da utvrdi Novi preèišæeni tekst tog zakona. To nije uèinjeno. Stoga je Ustavni sud Federacije u izreci ove presude u stavu 1. oznaèio iskljuèivo Tarifni broj 1. stav 1. tog Zakona kao predmet odluèivanja radi jasnoæe i preciznosti same izreke. Razmatrajući sve izneseno, Ustavni sud Federacije je utvrdio da je Skupština Kantona Sarajevo donijela osporenu odredbu Zakona kojom je propisala visinu i način plaćanja komunalnih taksa za svaku istaknutu firmu, obilježje ili natpis za fizička i pravna lica koja obavljaju djelatnost na području Kantona Sarajevo. Iz navedene odredbe Zakona proizilazi da je vrsta djelatnosti ključni kriterij za određivanje godišnje takse, a koja se plaća za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis. Implementirajući član 3. Zakona Opštinsko Vijeće Novi Grad Sarajevo je na sjednici održanoj 27.12.2012. godine donijelo Odluku o visini komunalnih taksa. Osporenom odredbom Odluke propisano je plaćanje godišnje takse za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovima i drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje. Iz tabelarne razrade osporene odredbe Odluke vidljivo je da su obaveznici plaćanja komunalne takse razvrstani prema vrsti djelatnosti i po zonama, ali i u tom slučaju djelatnost je primarni faktor koji presudno utječe na visinu komunalne takse. Analizom osporene odredbe Zakona i osporene odredbe Odluke može se zaključiti da je visina godišnje komunalne takse određena u bitno različitim iznosima i iskazana po vrstama djelatnosti koju fizička ili pravna lica obavljaju. Ustavni sud Federacije ponovno ukazuje da vrsta djelatnosti ili zanimanja ne može biti relevantan kriterij za propisivanje različite visine komunalnih taksa na istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima. Realni, relevantni mogu biti drugi kriteriji kao što su npr. područje opštine, odnosno grada gdje se djelatnost obavlja, veličina natpisa i sl. Iz tih razloga, osporena odredba Zakona i osporena odredba Odluke nisu u saglasnosti sa članom II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano, da sva lica na teritoriju Federacije Bosne i Heregovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. U odnosu na navode podnosioca zahtjeva o povredi prava na imovinu garantovanog odredbom člana II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, ovaj sud smatra da se ne treba upuštati u razmatranje tog navoda koji nije ničim argumentovan, obzirom na stajalište proizašlo iz utvrđenog činjeničnog stanja da osporena odredba Zakona i osporena odredba Odluke generišu povredu Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine garantovanog prava na jednakost pred zakonom. Ustavni sud Federacije napominje da je cijenio ustavnost odredbe člana 23. Tarifni broj 1. Zakona o komunalnim taksama - Prečišćen tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj: 14/06) koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo i odredbu člana 2. Odluke o visini komunalne takse ("Službene novine Kantona Sarajevo", br.: 39/05, 10/08 i 16/08) koju je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Novi Grad Sarajevo, te da je donio Presudu broj: U-19/11 od 21.11.2011. godine kojom je utvrdio da propisivanje različite visine godišnje takse na istaknutu firmu, naziv, znak ili obilježje po kriteriju djelatnosti predstavlja povredu ustavnog principa jednakosti pred zakonom utvrđenog odredbom člana II.A. 2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Evidentno je da obavezujući stavovi i standardi iz obrazloženja predmetne presude nisu primijenjeni prilikom donošenja osporene odredbe Zakona i osporene odredbe Odluke. Na osnovu iznijetog Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: dr.sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin Muminović, sudije Suda. Broj U-37/19 28. novembra 2020. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Dr.sc. Kata Senjak, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Sarajevu u svezi s ocjenom ustavnosti članka 5. Tarifni broj 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim pristojbama i članka 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih pristojbi, na temelju članka IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 28.10.2020. godine, donio je
Presuda kojom se utvrđuje da član 25. stav 2. i član 27. stav 6. Zakona o komunalnim djelatnostima (Službene novine BPK 9/13) nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH 08.01.2021 Službene novine FBiH 01/21 Federacija BiH Privredno pravo presuda,zakon o komunalnoj djelatnosti,komunalna djelatnost Petak, 8. 1. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 1 - Stranica 93 Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: др sc. Ката Сењак, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић и проф. др Един Муминовић, судије Суда. Број У-17/19 18. новембра 2020. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Др sc. Ката Сењак, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu jedne trećine poslanika u Skupštini Bosanskopodrinjskog kantona Goražde za utvrđivanje ustavnosti člana 25. stav (2), člana 26., člana 27. stav (6) i čl. 28. do 36. Zakona o komunalnim djelatnostima, na osnovu odredbe člana IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 18.11.2020. godine donio je PRESUDU Utvrđuje se da član 25. stav 2. i član 27. stav 6. Zakona o komunalnim djelatnostima ("Službene novine Bosanskopodrinjskog kantona Goražde", broj 9/13) nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Sekretar Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde je podneskom broj 01-05-155-1/19 od 14.03.2019. godine, dostavio Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev kojim jedna trećina poslanika u Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva) traži ocjenu ustavnosti člana 25. stav (2), člana 26., člana 27. stav (6), čl. 28. do 36. Zakona o komunalnim djelatnostima ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 9/13), (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona). Predmetni zahtjev u odnosu na osporeni član 25. stav (2) i član 27. stav (6) istog Zakona, nije bio obrazložen, pa je Sud aktom broj U-17/19 od 27.03.2019. godine, zatražio dopunu zahtjeva u tom pravcu, kao i da se u prijedlogu odluke konkretizira petit zahtjeva u odnosu na sve odredbe koje se osporavaju, imajući u vidu da je isti bio nerazumljiv. Sekretar Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde je aktom broj 01-05-155-4/19 od 15.04.2019. godine dostavio Ustavnom sudu Federacije dopunu zahtjeva podnosioca. 2. Stranke u postupku Na osnovu člana 39. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovome ustavnosudskom postupku su: podnosioci zahtjeva i Skupština Bosanskopodrinjskog kantona Goražde kao donosilac Zakona o komunalnim djelatnostima (u daljem tekstu: Zakon). 3. Bitni navodi zahtjeva Podnosioci zahtjeva navode da je osporenim odredbama Zakona uvedena obaveza plaćanja komunalne naknade i da iste nisu u saglasnosti sa članom II.A.1. c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Podnosioci zahtjeva navode da je "pravo na imovinu koje obuhvata prije svega pravo vlasništva, kao osnovni vlasničkopravni instrument bez obzira da li je vlasništvo prije bilo stečeno od države ili ne". Pravo vlasništva kao imovinsko pravo, u smislu člana 17. stav 1. Zakona o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH", br. 66/13 i 100/13), obuhvaća ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji vlasnik stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. Smatraju da je komunalna naknada ustvari drugi oblik naknade za korištenje građevinskog zemljišta koja Presudom Ustavnog suda Federacije broj U-64/17 od 23.10.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 94/18) ocijenjena neustavnom. U dopunjenom zahtjevu za ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Zakona, u odnosu na osporene odredbe člana 25. stav 2. i člana 27. stav 6. Zakona, podnosioci zahtjeva ističu da promet nekretnina, u dijelu koji se odnosi na kupovinu objekata, odnosno prijenosa prava vlasništva, predstavlja obligatorni odnos u domenu imovinskog prava, koji je u principu regulisan zakonom. Smatraju da stranke u prometu nekretninama u principu treba da imaju jednak tretman, odnosno, da se stavljanjem u obavezu jednoj strani da pruži dokaz o izmirenim obavezama plaćanja komunalnih usluga, koje svojim sadržajem nisu predmet prometa, niti sadržaja obligacije, ista strana stavlja u neravnopravan i diskriminirajući položaj. Plaćanje komunalnih usluga predstavlja obligatoran odnos između korisnika i davaoca usluga i isti se u slučaju spora rješava u postupku pred nadležnim sudom. Uslovljavanje prometa nekretnina plaćanjem komunalnih naknada pogoduje komunalnim organizacijama, koje se ovim stavljaju u povlašten položaj, a da pri tome nisu ni stranke u obligatornom odnosu prometa nekretnina. Stoga osporeni član 25. stav 2. Zakona predstavlja povredu prava na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Navode da se osporenom odredbom člana 27. stav 6., uslovljava raspolaganje nekretninom dok se ne plati komunalna naknada čime je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na jednakost pred zakonom. Nadalje, podnosioci zahtjeva navode da se osporenom odredbom člana 26. Zakona povrjeđuje pravo na jednakost pred zakonom, pravo na imovinu i pravo na zaštitu od diskriminacije uz napomenu da obavezu po osnovu komunalne naknade plaćaju samo građani Grada Goražde. Građani ostale dvije lokalne zajednice (opštine u sastavu istog kantona) ne plaćaju naknadu. Osporenim odredbama čl. 28. do 35. Zakona povrjeđuju se pravo na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu, dok se osporenim članom 36. Zakona, pored prava na jednakost pred zakonom i prava na imovinu, povrjeđuje i pravo na zaštitu od diskriminacije. Smatraju da zakonodavac nije naveo razuman razlog koji ga je opredijelio da oslobodi javna preduzeća, javne ustanove i ostala lica a da građane optereti. Također, zakonodavac nije naveo razuman razlog zašto je javna preduzeća i ustanove oslobodio od plaćanja komunalne naknade, a privatne opteretio. Prigovor izuzima lica u stanju socijalne potrebe i penzionere. 4. Odgovor na zahtjev Ustavni sud Federacije je aktom broj U-17/19 od 10.05.2019. godine, zatražio od Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, odgovor na zahtjev i dopunu zahtjeva za ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Zakona. Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde nije dostavila traženi odgovor. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2.(1) c) Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica unutar teritorije Federacije uživaju sljedeća prava: Broj 1 - Stranica 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 8. 1. 2021. c) na jednakost pred zakonom; Član IV.C.3.10.(2) b) (2) Ustavni sud: b) na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će da li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom; B. Zakon o komunalnim djelatnostima ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 9/13) (osporene odredbe) Član 25. stav (2) (Obaveznik plaćanja cijene komunalne usluge) (2) Kupovina objekata, odnosno prijenos vlasništva objekta ne može se ostvariti bez prethodno izmirenih obaveza komunalnih usluga od strane prodavca, odnosno korisnika objekta. Član 26. (Komunalna naknada) Za pokrivanje cijena iz segmenta zajedničke komunalne potrošnje, kao izvor sredstava utvrđuje se obaveza plaćanja komunalne naknade. Član 27. stav (6) (Obaveznik plaćanja komunalne naknade) (6) Kupovina objekata, odnosno prijenos vlasništva nad objektom, ne može se ostvariti bez prethodno izmirenih obaveza komunalne naknade od strane prodavca, odnosno korisnika objekta. Član 28. Komunalna naknada je javni prihod opštine. Član 29. (Način utvrđivanja komunalne naknade) Komunalna naknada utvrđuje se u zavisnosti od stepena opremljenosti naselja objektima i uređajima komunalne infrastrukture, razvijenosti javnog prijevoza putnika, namjene objekata, odnosno prostora i pripadnosti građevine, odnosno korisne površine, te građevine u određenoj zoni građevinskog zemljišta. Član 30. (1) Komunalna naknada određuje se za stambeni, proizvodni i poslovni prostor prema jedinici mjere izgrađene korisne površine (m²), a za otvoreni prostor – skladišta, stovarišta, pijace, kao i za drugi otvoreni prostor koji neposredno služi za obavljanje djelatnosti, prema jedinici mjere (m²) građevinskog zemljišta. (2) Korisna površina stambenog, proizvodnog i poslovnog prostora izračunava se u skladu sa posebnim propisima, a utvrđuje ga opštinski organ nadležan za komunalne poslove u postupku donošenja rješenja o utvrđivanju komunalne naknade. Član 31. Komunalna naknada utvrđuje se po jedinici mjere, na osnovu namjene i u zavisnosti od zone građevinskog zemljišta u kojoj se objekat nalazi, što se utvrđuje posebnim odlukama opština. Član 32. (1) Na osnovu namjene objekta definisan je koeficijent namjene (Kn) u iznosu: NAMJENA STAMBENI PROIZVODNI POSLOVNI Koeficijent namjene 1 1 2 (2) Koeficijent namjene za garažni prostor i vikend objekte jednak je koeficijentu namjene za stambeni prostor. (3) Za stambeni i garažni prostor, kao i vikend objekte koji se koriste za druge namjene, koeficijent namjene određuje se prema mjerilima za tu vrstu prostora za onaj dio korisne površine koji se za tu svrhu koristi. (4) Na osnovu zone građevinskog zemljišta u kojoj se objekat nalazi definisan je koeficijent zone (Kz) u iznosu: ZONA I II III IV V VI Koeficijent zone 1 0,6 0,4 0,2 0,1 0,05 (5) Za određivanje visine komunalne naknade u naseljima koja se nalaze van područja zona navedenih u stavu (4) ovog člana, a u kojima je obezbijeđen neki vid komunalne usluge iz segmenta zajedničke komunalne potrošnje, primjenjivat će se koeficijent VI zone. Član 33. (Visina komunalne naknade) Mjesečni iznos komunalne naknade za sve obaveznike iz člana 27. ovog Zakona izračunava se po formuli: Komunalna naknada = Kn x Kz x P x B, u kojoj je: Kn - koeficijent namjene, Kz - koeficijent zone, P - korisna površina objekta, odnosno zemljišta izražena u m² i B - vrijednost boda komunalne naknade izražena u KM. Član 34. (Utvrđivanje vrijednosti boda komunalne naknade) (1) Vrijednost boda komunalne naknade utvrđuje opštinsko vijeće na osnovu programa finansiranja komunalnih djelatnosti, vodeći računa da se visinom vrijednosti boda ne ugroze ekonomske i socijalne politike Kantona. (2) Vrijednost boda komunalne naknade utvrđuje se posebnom odlukom najkasnije do 31. decembra tekuće godine za narednu godinu. Ako se vrijednost boda komunalne naknade ne utvrdi do navedenog roka, visina komunalne naknade ostaje nepromijenjena. (3) Program iz stava (1) ovog člana sadrži: a) građenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture; b) nabavku opreme za obavljanje komunalne djelatnosti; c) obim i kvalitet održavanja pojedinih komunalnih objekata i uređaja; d) obavljanje komunalnih usluga iz člana 23. ovog Zakona; e) visinu potrebnih sredstava za realizaciju programa i raspored sredstava za svaku djelatnost posebno i po namjenama i f) mjere za sprovođenje programa. Član 35. (Rješenje o utvrđivanju komunalne naknade) (1) Obaveza i način plaćanja komunalne naknade za svakog pojedinog obaveznika utvrđuje se rješenjem koje donosi opštinski organ nadležan za komunalne poslove. (2) Rješenje iz stava (1) ovog člana donosi se za svaku kalendarsku godinu i to najkasnije do 31. januara za tekuću godinu. (3) Ukoliko opštinsko vijeće izvrši promjenu vrijednosti boda komunalne naknade, opštinski organ iz stava (1) ovog člana donosi novo rješenje za svakog obaveznika. (4) O žalbi protiv rješenja iz stava (1) ovog člana, u drugom stepenu rješava Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljem tekstu: Ministarstvo). Član 36. stav (1) (1) Vlasnici, odnosno korisnici iz člana 27. stav (1) ovog Zakona, koji se finansiraju iz budžeta Kantona i opština u sastavu Kantona, kao i ustanove čiji je osnivač Kanton ili Petak, 8. 1. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 1 - Stranica 95 opštine u sastavu Kantona, te vjerski objekti vjerskih zajednica koji služe obavljanju vjerskih obreda, oslobođeni su plaćanja komunalne naknade. 6. Praksa Ustavnog suda Federacije Presuda Ustavnog suda Federacije broj U-48/13 od 04.03.2014. ("Službene novine Federacije BiH", broj 30/14). 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Analizirajući navode podnosilaca zahtjeva i druge dokaze i priloge u spisu, a dovodeći ih u vezu sa relavantnim pravom, utvrđeno je sljedeće: Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijela je jedna trećina poslanika u Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona Goražde. Na osnovu odredbe člana IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine isti su ovlašteni za pokretanje postupka za utvrđivanje ustavnosti osporenih odredbi Zakona. Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde na 25. sjednici održanoj 29.07.2013. godine, donijela je Zakon kojim se određuju komunalne djelatnosti, principi, način obavljanja i finansiranje, te druga pitanja od značaja za uspješno obavljanje komunalnih djelatnosti na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (član 1.). Zakonom se, između ostalog, propisuje da su komunalne djelatnosti od javnog interesa i obavljaju se kao javne službe, a javni interes u komunalnim djelatnostima podrazumijeva zadovoljavanje onih potreba urbanog društva koje su nezamjenjiv uslov života i rada građana, državnih organa, privrednih i drugih subjekata na području Kantona. U odnosu na osporene odredbe člana 25. stav 2. i člana 27. stav 6., a imajući u vidu stajalište Ustavnog suda Federacije utvrđeno u Presudi broj U-48/13 od 04.03.2014. godine, Ustavni sud Federacije je mišljenja da promet nekretnina, u dijelu koji se odnosi na kupovinu objekta, odnosno prijenos prava vlasništva, predstavlja obligacioni odnos u domenu imovinskog prava, koji je u principu regulisan zakonom. Stranke u prometu nekretnina u principu treba da imaju jednak tretman. Stavljanjem u obavezu jednoj strani da pruži dokaz o izmirenim obavezama plaćanja komunalnih usluga, koje svojim sadržajem nisu predmet prometa, niti sadržaj obligacije, ista se bezrazložno stavlja u neravnopravan, pa i diskriminirajući položaj. Promet se čini otežanim za što ne postoji razuman razlog. Plaćanje komunalnih usluga predstavlja odnos korisnika i davaoca usluga i isti se u slučaju spora rješava u postupku pred nadležnim sudom. Uslovljavanje prometa nekretnina plaćanjem komunalnih naknada pogoduje komunalnim organizacijama, koje se ovim stavljaju u povlašten položaj, a da pri tome nisu ni stranka u obligacionom odnosu prometa nekretnina, iz čega proizlazi da ove dvije osporene odredbe povrjeđuju pravo na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije nije utvrđivao ustavnost osporenih odredbi Zakona (člana 26. i čl. 28. do 35.) jer navodi podnosilaca da je istim povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom zagarantovano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine nisu obrazloženi, a ovaj sud obzirom na materiju koju iste regulišu (komunalna naknada, način utvrđivanja komunalne naknade, visinu komunalne naknade, utvrđivanje vrijednosti boda komunalne naknade...) nije bio u mogućnosti da ispita ustavnost tih odredbi. Također, Ustavni sud Federacije nije utvrđivao ni ustavnost člana 36. stav (1) Zakona, obzirom da se u zahtjevu za ocjenu ustavnosti isti isključivo vezuje za član 27. Zakona, što po mišljenju Ustavnog suda Federacije nema osnova. Stoga je Ustavni sud Federacije odlučio kao u izreci ove Presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: dr. sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin Muminović, sudije Suda. Broj U-17/19 18. novembra 2020. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Dr. sc. Kata Senjak, s. r. URED VLADE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU 18 Na osnovu člana 97. Pravilnika o kancelarijskom poslovanju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 73/19), v.d. direktora Ureda Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za odnose s javnošću donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA KONTROLU PRAVILNOSTI VRŠENJA KANCELARIJSKOG POSLOVANJA 1. U Komisiju za kontrolu pravilnosti vršenja kancelarijskog poslovanja Ureda Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za odnose s javnošću imenuju se: 1. Tatjana Veljović, predsjednik 2. Mediha Đono, član 3. Mustafa Gramočelji, član. 2. Zadatak Komisije je da nakon 31.12.2020. godine, utvrdi da li se kancelarijsko poslovanje u Uredu vrši u skladu sa Pravilnikom o kancelarijskom poslovanju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 73/19). 3. O obavljenom poslu Komisija će podnijeti Izvještaj 15.01.2021. godine v. d. direktoru Ureda Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za odnose s javnošću. 4. Naknada za rad članovima Komisije bit će utvrđena posebnim rješenjem, u skladu sa članom 41. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 45/10, 111/12 i 20/17) i Uredbom o načinu osnivanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 48/14, 77/14, 97/14 i 58/15). 5. Ovo rješenje stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-45-152/20 28. decembra/prosinca 2020. godine Sarajevo V. d. direktora Dr. sci. Samira Demirović, s. r. FEDERALNA AGENCIJA ZA UPRAVLJANJE ODUZETOM IMOVINOM 19 Na osnovu članka 66., a u svezi s člankom 60. stavak (3) Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), te članka 28. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom ("Službene novine Federacije BiH", broj 71/14), ravnatelj Federalne agencije za upravljanje oduzetom imovinom donosi
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da odredbe člana 4. stav 2. i člana 5. stav 1. tač. m), n) i o) Zakona o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon (Službeni glasnik USK 4/09 i 12/18) nisu u skladu sa Ustavom FBiH 26.11.2020 Službene novine BPK 12/20 Federacija BiH Finansijsko pravo poklon,imovina,naslijeđe,porez Број 12 -страна1694tronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, protiv rje-šenja tuženog Federalnog ministarstva fi-nansija/Federalnog ministarstva financi-ja broj: 03-15-610/13 S.O. od 22.05.2019. godine, u upravnoj stvari razrezporeza na imovinu. U smislu člana IV.C.3.10.(4) Usta-va Federacije Bosne i Hercegovine, Kan-tonalni sud u Bihaću je ovlašten za pos-tavljanje ustavnog pitanja Ustavnom su-du Federacije.2.Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 2. Za-kona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službe-ne novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03), stranke u postupku u ovom usta-vno-sudskom predmetu su: Kantonalni sud u Bihaću kao podnosilac zahtjeva, „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Ca-zin i Federalno ministarstvo finansija/Fe-deralno ministarstvo financija kao stran-ke u postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću i Skupština Unsko-sanskog ka-ntona, kao donosilac osporenog Zakona. 3.Bitni navodi zahtjeva Pred Kantonalnim sudom u Biha-ću u toku je postupak rješavanja uprav-nog spora broj: 01 0 U 015060 19 U, koji je pokrenut po tužbi tužioca „Domino Ele-ctronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, zastupan po punomoćniku Mirzeti Duljković, ad-vokatu iz Sarajeva, protiv rješenja tužen-og Federalnog ministarstva finansija/Fe-deralnog ministarstva financija broj: 03-15-610/13 S.O. od 22.05.2019. godine, ko-je je doneseno po žalbi tužioca izjavljenoj protiv izmijenjene porezne prijave Porez-ne uprave Federacije BiH, Kantonalni ur-ed Bihać, Ispostava Cazin broj: 13-1/2-15-26. новембар/студени2020.2506/13-1 od 19.03.2013. godine, u pred-metu razreza poreza na imovinu za 2013. godinu. Pobijani akti su doneseni na osn-ovu osporenih odredbi Zakona.Podnosilac zahtjeva navodi da se prilikom odlučivanja u ovoj upravnoj st-vari pojavilo pitanje ustavnosti osporenih odredbi Zakona, zbog čega je Kantonalni sud u Bihaću morao zastati sa postupk-om, obzirom da je članom 4. stav 2. Zako-na o porezu na imovinu i porezu na na-slijeđe i poklon ustanovljena obavezapl-aćanja poreza na imovinu za lica koja su vlasnici ili korisnici stola u kasinu, auto-mata za igre na sreću i automata za za-bavne igre i da je ova obaveza ustanovlje-na samo za subjekte koji obavljaju djela-tnost u sferi zabavnih igara i igara na sr-eću. Obaveza je ustanovljena isključivo po kriteriju djelatnosti tako da se nameće pitanje da li su gore navedeni subjekti di-skriminisani u kom slučaju ne bi uživali jednakost pred zakonom, kako je to pro-pisano članom II.A.2.(1) c) Ustava Fede-racije Bosnei Hercegovine.Podnosilac zahtjeva ističe da je tu-žilac ukazao da je Ustavni sud Federacije u nizu presuda već zauzeo pravni stav da djelatnost ne može biti odlučni kriterij u propisivanju bilo kakvih obaveza, pa ni razlog za propisivanje poreza na imovinu samo za određene djelatnosti. Tužilac je u postupku po prigovoru na prvostepe-nu odluku ukazivao na činjenicu da su predmetni aparati stalna (osnovna sred-stva za rad) u smislu međunarodnih sta-ndarda iz Kodeksa računovodstvenih na-čela i računovodstvenih standarda, koji se primjenjuju u Federaciji Bosne i Herce-govine („Službene novine Federacije BiH“,broj: 50/98), te kao dokaz priložio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekon-omske struke-oblast finansijskog izvješta-vanja, da su automati za igre na sreću, 26. новембар/студени2020.evidentirani kao materijalne stavke za korištenje i pružanje usluga po Međuna-rodnim računovodstvenim standardima (tačka 16. MRS). Istima društvo obavlja registrovanu djelatnost i ostvaruje prih-od, odnosno dobiti u skladu sa pozitivn-im propisima na osnovu obaveza iz ost-varenog prihoda, odnosno dobiti, plaća porez na dobit, pa se time nameće pitanje da li sa tog aspekta ta sredstva mogu im-ati status oporezivih sredstava ili ne, te ukazuje da bi u tom slučaju bio primije-njen princip dvostrukog oporezivanja. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da je tužilac dokazao da su prema Međuna-rodnim računovodstvenim standardima, predmetni automati za igre na sreću sre-dstva kojima društvo obavlja registrova-nu djelatnost,pa se postavlja pitanje da li se ista sredstva mogu svrstati u sredstva-imovinu na koju se plaća porez ili se radi o posebnim sredstvima u imovini pravn-og lica koja bi kao takva bila podložna oporezivanju. Nesporna je činjenica da tužilac upravo predmetnim automatima kao materijalnim sredstvima obavlja re-gistrovanu djelatnost za korištenje i pr-užanje usluga u sferi igara na sreću. Na-meće se pitanje da li je tužilac kao obave-znik spornog poreza diskriminisan upra-vo zbog svoje djelatnosti, te da li se na ovaj način vrši gruba diskriminacija u po-gledu njegovih prava na imovinu, odnos-no da li je time povrijeđeno pravo na im-ovinu koje je zaštićeno odredbama člana II. 3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl-ana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u da-ljem tekstu: Evropska konvencija) što se diskriminacija vrši bez stvarne svrhe i ra-zumnog opravdanja. Takvo različito tre-tiranje subjekata u pravnom prometu nije zasnovano na zakonu i ne bi slijedilo le-gitimni javni interes. Propisivanje poreza Број 12 -страна169 5na imovinu na opisani način dovodi u pitanje i primjenu odredaba II/4 Ustava Bosne i Hercegovine kao i člana 14. i Pro-tokola I Evropske konvencije. Zbog svega naprijed navedenog, podnosilac zahtjeva je predočio ustavno pitanje, radi ocjene ustavnosti osporenih odredbi Zakona, na osnovu kojih su do-neseni pobijani upravni akti. 4.Bitni navodi odgovora na zahtjevU skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federa-cije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Fe-deracije je podnescima broj: U-47/19 od 26.11.2019. godine, zatražio od „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, Fede-ralnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija i Skupštine Unsko-sanskog kantona, da kao stranke u pos-tupku dostave odgovore na zahtjev.„Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, zastupan po punomoćniku Mirzeti Duljković, advokatu iz Sarajeva je dana 23.12.2019. godine, Ustavnom su-du Federacije dostavio odgovor na zahtj-ev Kantonalnog suda u Bihaću i punom-oć za zastupanje „Domino Electronic Sp-iele BH“d.o.o Cazin, u pravnoj stvari ko-ja se vodi pred ovim sudom. U odgovoru na zahtjev „Domino Electronic Spiele BH“d.o.o Cazin, navodi da je „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin pravno lice registrovano za ob-avljanje djelatnosti priređivanja igara na sreću na automatima u skladu sa Zakon-om o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“, br.: 48/15 i 60/15, u da-ljem tekstu: Zakon o igrama na sreću) kao sistemskim propisom, kojim se u po-tpun osti reguliše oblast priređivanja iga-ra na sreću, uključujući i sva fiskalna da-vanja koje plaćaju priređivači i koja su ut- Број 12 -страна1696vrđena kao isključivi prihod Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 7. stav 1. Zakona o igrama na sreću jepropisano da su prihodi ostvareni po osnovu nak-nada za priređivanje igara na sreću pri-hod Federacije Bosne i Hercegovine, dok se odredbama člana 106. i 107. propisuje obaveza i visina naknade koju plaćaju pr-iređivači i to: za izdavanje odobrenja za pri ređivanje igara na sreću, za otvaranje svakog novog posebnog automat kluba, za produženje važenja odobrenja i za sv-aki postavljeni automat. Članom 107. st-av 2. Zakona o igrama na sreću propisa-no je da osim naknada iz člana 106. i 107. stav 1. priređivači igara na sreću automa-tima dužni su, u korist budžeta Federaci-je Bosne i Hercegovine plaćati i mjesečnu naknadu u iznosu od 5% od osnovice, a osnovicu čini zbir dnevnih obračuna svih automata (stav 3.). Pored obaveza propi-sanih federalnim Zakonom o igrama na sreću, Zakonom o porezu na imovinu na-slijeđe i poklon propisuje se i dodatna obaveza priređivačima igara na sreću automatima. Ova obaveza se propisuje u vidu poreza na imovinu, pri čemu se kao „imovina“ uzimaju automati, koji su evi-dentirani kao materijalna sredstva-opre-ma, odnosno osnovna sredstva za rad (obavljanje djelatnosti), putem kojih pra-vno lice ostvaruje prihod, odnosno dobit, na koju društvo plaća porez na dobit, pa se stoga ova materijalna sredstva ne mo-gu svrstati u imovinu na kojuse plaća porez jer u suprotnom dolazi do dvostru-kog oporezivanja.U odgovoru se dalje postavlja pi-tanje da li kantonalne vlasti imaju pravo oporezivanja igara na sreću, obzirom na isključivost Zakona o igrama na sreću, kojim se propisuje isključiva nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine u pogle-du prava na vršenje ove djelatnosti, uslo- 26. новембар/студени2020.va pod kojima se djelatnost može obav-ljati, izdavanja dozvola, prava nadzora, te propisanih fiskalnih tereta (naknada) kako to definiše Zakon o igrama na sreću ( član 106. i 107.). Pitanje nadležnosti kan-tona za donošenje propisa iz oblasti opo-rezivanja igara na sreću, treba posmatrati i sa aspekta Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, br.: 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15). Odredbom člana 4. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH propisano je: “Federaciji pripadaju prihodi, kako slijedi: ... b) 100% od poreza na dobit preduzeća, banaka, i drugih finansijskih organizacija, društava za osiguranje i reosiguranje imovine i li-ca, pravnih lica iz oblasti elektroprivrede, pošte i telekomunikacija i pravnih lica iz oblasti igara na sreću i zabavnih igara ko-jima je to jedina djelatnost;“.Ističe da je važno ukazati da je dj-elatnost priređivanja igara na sreću, utvr-đena kao dozvoljena djelatnost prema Kl-asifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovi-ni, da je pravno lice upisano u sudski re-gistar za vršenje isključivo te djelatnosti, da je pravno lice platilo i plaća sve propi-sane fiskalne obaveze u skladu sa Zakon-om o igrama na sreću i ostalom postoje-ćom finansijskom regulativom, te da ima odobrenje (licencu) za vršenje te djelatno-sti i stoga ono ima pravo da pod jednak-im uslovima na tržištu prometa roba i us-luga obavlja svoju djelatnost radi sticanja profita.Nametnuta obaveza plaćanja po-reza na opremu pravnog lica, kao poreza na imovinu, osporenim odredbama Zak-ona diskriminira pravna lica koja obavlja-ju djelatnost priređivanja igara na sreću i to iz osnova djelatnosti kojuobavljaju. Ovakvu diskriminaciju prepoznao je Us-tavni sud Federacije u presudama kojima 26. новембар/студени2020.je odlučivao o ustavnosti opštinskih odl-uka o komunalnim taksama na istaknutu firmu, i to u Presudi broj: U-14/13 od 26.06.2013. godine, Presudi broj: U-28/15 od 18.05.2016. godine, Presudi broj: U-36/16 od 11.07.2017. godine i Presudi broj: U-4/17 od 12.09.2017. godine. Također, i u postupku ocjene ustavnosti Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon Bosansko-podrinjskog kantona u Presudi broj: U-51/17 od 15.10.2019. godine, Ust-avni sud Federacije je problematizovao pitanje unilateralnog uvođenja poreza na imovinu (u tom slučaju za oblast teleko-munikacija) od strane kantona, potrebu koordinacije kako međukantonalne, tako i između kantonalnih i federalnih vlasti, te konstatuje: “kako je visina poreza u os-porenim odredbama utvrđena bez objek-tivnih kriterija, nastanak pravnog parti-kularizma gotovo je izvjestan sa svim njegovim posljedicama“. Analogno ovoj presudi i u osporenim odredbama Zako-na, može se postaviti pitanje „pravnog partikularizma“ budući da oblast igara na sreću, potpada pod isključivu nadlež-nost i ingerenciju Federacije Bosne i Her-cegovine, a da kantoni na sasvim različite načine tretiraju pitanje poreza na sredst-va rada kojima pravna lica vrše djelatno-st priređivanja igara na sreću, pa neki ka-ntoni Tuzlanski, Srednjobosanski i Herc-egovačko-neretvanski ne propisuju takav porez uopšte, dok Unsko-sanski i Bosans-ko-podrinjski propisuju takav porez.Komparativnom metodom, a ana-logno navedenom pravnom stavu Ustav-nog suda Federacije, Zakonom o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon diskriminisani su obaveznici poreza na imovinu koji obavljaju djelatnost priređi-vanja igara na sreću, u odnosu na pravna lica koja obavljaju druge djelatnosti čija sredstva rada nisu oporezovana ovim Број 12 -страна1697Zakonom, odnosno diskriminisani su zb-og svoje djelatnosti. Slijedom naprijed izloženog, pre-dlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da odredbe člana 4. stav 2. i člana 5. stav 1. tač. m), n) i o) Zakona o porezu na imovinu i pore-zu na naslijeđe i poklon u dijelu Tarife, tarifni broj 4, nisu u saglasnosti sa Ustav-om Federacije Bosne i Hercegovine. „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, je dana 27.12.2019. godine, dostavio dopunu odgovora na zahtjev, uz koji je dostavio Elaborat Ekonomskog instituta u Sarajevu o ekspertizi poreza na imovinu i drugih dadžbina od juna 2015. godine i nalaz sudskog vještaka ek-onomske struke Bećiragić Asima vezano za status imovine pravnog lica kao op-reme društva koja služi za obavljanje re-gistrovane djelatnosti društva od 26.11.2010. godine i 31.10.2013. godine.U dopuni odgovora navodi da se ovim dokumentima, po pravilima ekono-mske struke, utvrđuje karakter i status opreme pravnih lica koja služi u vršenju djelatnosti pravnog lica, a koja zbog svog karaktera i statusa koji ima po pozitivn-im propisima, ne može biti oporezovana kao imovina u smislu spornih odredaba Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon.Skupština Unsko-sanskog kanto-na je dana 31.12.2019. godine, Ustavnom sudu Federacije dostavila odgovor na za-htjev, koji je utvrdila Komisija za ustav-na, zakonodavno-pravna i pitanja evrop-skih integracija ovog kantona. U odgovo-ru se navodi, da se prilikom donošenja Zakona o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon 2009. godine zakono-davac vodio isključivo imovinom i onim što predstavlja imovinu, te smatra da nije napravljena diskriminacija po osnovu ob- Број 12 -страна1698avljanja djelatnosti iz razloga što se porez na imovinu plaća i za autobuse, teretna motorna vozila sa prikolicom ili bez nje, plovnog objekta preko 7 metara dužine, itd., iz čega proizilazi da bi u društvima koja se registruju po osnovu transportne djelatnosti ljudi i roba, osnovna sredstva za rad bila autobusi, teretna motorna vo-zila i dr. Zakonodavac je mišljenja da su sredstva za rad prije svega „imovina“ bez obzira na to da li se ona knjiži kao sr-edstvo za rad, te da ni u kom slučaju ova-kvim pravnim rješenjem nije došlo do ra-zličitog tretiranja subjekata u pravnom prometu. Članom 4. stav 2. Zakona o igr-ama na sreću utvrđeno je da se igre na sr-eću dijele na klasične (lutrijske) i posebne igre na sreću. U posebne igre na sreću ubrajaju se igre u kasinu, igre na automa-tima, upravo na imovini koja se koristi za ovu posebnu vrstu igara na sreću, kao što je navedeno u članu 4. stav 2. Zakona o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon iz čega također proizilazi da se zakonodavac nije vodio djelatnošću pri-likom utvrđivanja obaveze razreza pore-za, već imovinom koju koriste ova priv-redna društva. Odgovor na zahtjev od strane Fe-deralnog ministarstva finansija/Federal-nog ministarstva financija nije dostavljen. 5.Relevantno pravo A.Ustav Federacije Bosne i HercegovineČlan II.A.2 (1) c)(1)Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:c)jednakost pred zakonom;26. новембар/студени2020.Član IV.C.3.10.(4)Ustavni sud također odlučuje o us-tavnim pitanjima koja mu predoči Vrho-vni sud ili pak neki kantonalni sud a koja se pojave u toku postupka pred tim sudom.Član IV.C.3.11.Kad Vrhovni sud ili neki kantonal-ni sud, u toku postupka koji se vodi pred sudom, smatraju da odgovarajući zakon nije u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet Ustavn-om sudu u skladu sa članom IV.C.10.(3).Amandman VIIINa Ustav Federacije Bosne i HercegovineČlan III.1. Ustava Federacije Bos-ne i Hercegovine mijenja se i glasi: U isključivoj su nadležnosti Fede-racije:c)donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federa-cije i fiskalna politika Federacije, Član III.4. l)Kantoni imaju sve nadležnosti ko-je nisu izričito povjerene federalnoj vlasti. Posebno su nadležni za:l)finansiranje djelatnosti kantonal-ne vlasti ili njenih agencija opore-zivanjem, zaduživanjem ili drug-im sredstvima. B.Ustav Unsko-sanskog kantona (prečišćeni tekst) („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“, br.: 1/04 i 11/04) 26. новембар/студени2020.Član 11. tačka f)Skupština Kantona:f)usvaja budžet Kantona i donosi zakone o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno finansi-ranje.C.Zakon o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“, br.: 48/15 i 60/15)Opšte odredbeČlan 1.Predmet zakonaOvim zakonom uređuju se: uslo-vi, način i subjekti priređivanja igara na sreću, vrste igara na sreću, osnovna nače-la, postupak za izdavanje i oduzimanje odobrenja za priređivanje posebnih igara na sreću, pravila i raspoređivanja priho-da od igara na sreću, osnivanje, oblik or-ganizovanja, organi upravljanja i rukovo-đenje Lutrijom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Lutrija BiH), naknada za priređivanje igara na sreću i naknade od uplata za učestvovanje u igrama na sre-ću, priređivanje igara na srećuputem in-terneta, nadzor, kazne za prekršaje i dru-ga pitanja od značaja za igre na sreću u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Priređivanje igara na sreću na te-ritoriji Federacije realizuje se putem Lu-trije BiH i pravnih licaregistrovanih za priređivanje igara na sreću.Član 7. stav (1)Raspodjela dijela prihoda po osnovu naknada od igara na srećuPrihodi ostvareni po osnovu nak- Број 12 -страна1699nada za priređivanje igara na sreću prih-od su Federacije.Član 8.Priređivanje igaraPriređivanje igara na sreću je isk-ljučivo pravo Federacije, ako ovim zako-nom nije drugačije određeno. Pravo priređivanja igara na sreću iz člana 4. ovog zakona Federacija preno-si na Lutriju BiH, kojoj za priređivanje ni-je potrebno posebno odobrenje Ministar-stva.Druga pravna lica, registrovana za priređivanje igara na sreću na teritoriji Federacije, mogu pod uslovima predviđ-enim ovim zakonom, na osnovu odobre-nja Ministarstva, priređivati igre iz člana 4. stav 3. ovog zakona.IV. Posebne igre na sreću 1. Igre u kasinimaČlan 54.Pravo priređivanjaPosebne igre na sreću u kasinima može priređivati:1)Lutrija BiH pod uslovima predviđe-nim ovim zakonom,2)Privredna društva registrovana za posebne igre na sreću sa sjedištem na teritoriji Federacije, koja se upisuju u sudski registar za obavljanje djelat-nosti posebnih igara na sreću u kasi-nima, na osnovu ovog zakona i odo-brenja Ministarstva.Na privredna društva iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe Zako-na o privrednim društvima ako ovim za-konom nije drugačije uređeno. Број 12 -страна1700Član 73.Priređivači iz člana 54. stav 1. ta-čka 2. ovog Zakona plaćaju jednokratnu naknadu za izdavanje odobrenja za pri-ređivanje igara na sreću u kasinu u izno-su od 500.000,00 KM.Naknada za produženje važenja odobrenja iznosi 200.000,00 KM.Dokaz o uplati naknade iz st. 1. i 2. ovog člana dostavlja se prilikom pod-nošenja zahtjeva za izdavanje odnosno produženje odobrenja.Član 74. st. 1., 2., 3., 4. i 5.Priređivači iz člana 54. stav 1. ta-čka 2. ovog zakona plaćaju godišnju nak-nadu po jednom kasinu u iznosu od 100.000,00 KM.Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se najkasnije do kraja godine za ko-ju se ista plaća.Svi priređivači igara na sreću u kasinima dužni su plaćati mjesečnu nak-nadu od prihoda igara na sreću koje pri-ređuju. Mjesečna naknada za priređivanje igara u kasinima iznosi 5% od osnovice za obračun naknade iz stava 4. ovog čl-ana, a uplaćuje se u korist budžeta Fede-racije, najkasnije desetog dana utekućem mjesecu za prethodni mjesec.Osnovicu za obračun mjesečne naknade čini zbir dnevnih obračuna svih stolova i zbir dnevnih obračuna svih au-tomata.(.......)26. новембар/студени2020.3. Igre na sreću na automatima Član 94.Igre na sreću automatimai pravo priređivanjaIgre na sreću na automatima mo-gu priređivati:1)Lutrija BiH pod uslovima utvrđenim ovim zakonom,2)Privredna društva sa sjedištem na te-ritoriji Federacije, koja se upisuju u sudski registar za obavljanje djelatno-sti igara na sreću na automatima, na osnovu ovog zakona i odobrenja Mi-nistarstva.Igre na sreću na automatima mo-gu se pod uslovima propisanim ovim za-konom, priređivati i sezonski u nepreki-dnom razdoblju od najmanje četiri do na-jviše šest mjeseci u jednoj kalendarskoj godini, i to najviše u dva automat kluba.Član 106.Za izdavanje odobrenja za prire-đivanje igara na sreću na automatima pr-ilikom otvaranja prvog posebnog autom-at kluba priređivač iz člana 95. stav 1. ta-čka 2. plaća naknadu u iznosu od 150.000,00 KM.Za otvaranje svakog novog pose-bnog automat kluba plaća se naknada u iznosu 100.000,00 KM.Naknada za produženje važenja odobrenja iznosi 25.000,00 KM.Dokaz o uplati naknade iz st. 1., 2. i 3. ovog člana dostavlja se prilikom pod-nošenja zahtjevaza izdavanje odnosno produženje odobrenja. 26. новембар/студени2020.Član 107.Osim naknada iz člana 107. ovog zakona, priređivači iz člana 95. stav 1. ta-čka 2. ovog zakona plaćaju naknade za svaki postavljeni automat 1.000,00 KM po automatu.Svi priređivači igara na sreću na automatima su dužni u korist budžeta Federacije BiH uplatiti i mjesečnu nak-nadu u iznosu od 5% od osnovice iz sta-va 3. ovog člana.Osnovicu za obračun mjesečne naknade čini zbir dnevnih obračuna svih automata.Osnovica za dnevni obračun poje-dinog automata za igre na sreću utvrđuje se tako da se iznos svih uplata umanji za iznos isplaćenih dobitaka igračima, a raz-lika predstavlja dnevni obračun za poje-dini automat za igre na sreću. Automati s više sjedećih mjesta smatrajuse jednim automatom i za njih se vodi poseban dnevni obračun.Naknada iz stava 2. ovog člana plaća se najkasnije do 10-og u mjesecu za prethodni mjesec. Naknade iz stava 1. ovog člana plaćaju se prilikom podnoše-nje zahtjeva za izdavanje odobrenja iz čl-ana 105. ovog zakona, odnosno podnoše-nja zahtjeva za odobravanje instaliranja svakog novog automata za igre na sreću.D.Ispravka Zakona o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“, broj: 60/15)U članu 106. u stavu 1. u trećem redu, riječi: "iz člana 95. stav 1. tačka 2." Број 12 -страна1701zamijeniti riječima: "iz člana 94. stav 1. tačka 2.". U članu 107. u stavu 1. riječi: "iz čl-ana 107. ovog Zakona, priređivači iz čla-na 95. stav 1. tačka 2. ovog Zakona", za-mijeniti riječima: "iz člana 106. ovog zak-ona, priređivači iz člana 94. stav 1. tačka 2. ovog Zakona"; u stavu 6. u drugom re-du riječi: "iz člana 105. ovog Zakona", za-mijeniti riječima: "iz člana 104. ovog Za-kona,".E.Zakon o pripadnosti javnih prih-oda u Federaciji Bosne i Herce-govine(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15)Član 1.Ovim Zakonom uređuje se prip-adnost javnih prihoda koji su ustanovlje-ni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federa-cija).Član 2.Definicija javnih prihodaJavnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se indirektni porezi, di-rektni porezi, naknade, takse, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakoni-ma i drugim propisima Bosne i Hercego-vine, Federacije, kantona i jedinica loka-lne samouprave.Član 3.Raspodjela javnih prihodaJavni prihodi, u smislu ovog Zak-ona, raspodjeljuju se između Federacije,
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Općine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi - Prečišćeni tekst nije u skladu sa Ustavom FBiH 28.10.2020 Službene novine FBiH 78/20 Federacija BiH Finansijsko pravo takse,komunalne takse,presuda Broj 78 - Strana 30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 28. 10. 2020. II Ова одлука ступа на снагу наредног дана од дана објављивања у "Службеним новинама Федерације БиХ". В. број 1438/2020 22. октобра 2020. године Сарајево Премијер Фадил Новалић, с. р. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1608 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi - Prečišćeni tekst, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 24.09.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br. 9/19 i 1/20) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Opštine Bosanski Petrovac". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je podneskom broj 01-27-21-1/19 od 12.04.2019. godine pokrenuo pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) postupak za utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (u daljem tekstu: osporena odredba Odluke). Podnosilac zahtjeva je Ustavnom sudu Federacije pod brojem 01-27-21-2/19 od 12.04.2019. godine podnio i Zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena osporene odredbe Odluke, do konačne odluke ovog suda o meritumu. Na osnovu člana IV.C.3.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe Odluke. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom ustavnosudskom postupku su: Premijer Federacije Bosne i Hercegovine, kao podnosilac zahtjeva i Opštinsko vijeće Opštine Bosanski Petrovac, kao donosilac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi čije odredbe se osporavaju. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnosilac zahtjeva u obrazloženju zahtjeva za ocjenu ustavnosti navodi da je osporenom odredbom Odluke utvrđeno da se komunalne takse plaćaju za uređaje za pružanje usluga kablovske televizije, mobilne telefonije i bežičnog interneta. Iz karaktera naprijed navedenih odredaba proizilazi da iste direktno obavezuju samo društva koja se bave određenom vrstom djelatnosti pružanja telekomunikacijskih usluga, između kojih su i "BH Telecom", d.d. Sarajevo i "JP HT Eronet", d.d. Mostar, kao društva u većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Odlukom o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi nisu određeni objektivizirani kriteriji, na osnovu kojih su propisane visine komunalnih taksi za telekom operatere, a kriterij za propisivanje istih je djelatnost koju pravno ili fizičko lice obavlja. Ovakav način utvrđivanja visine komunalne takse je u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer povrjeđuju odredbu člana II.A.2.(1) c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom se osigurava da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Podnosilac zahtjeva u prilog svojoj tvrdnji, da su osporene odredbe Odluke neustavne, navodi nekoliko presuda Ustavnog suda Federacije (br. U-31/07 od 27.05.2008. godine, U-5/09 od 13.10.2009. godine, U-12/11 od 04.10.2011. godine, U-36/12 od 26.02.2013. godine, U-32/15 od 18.05.2016. godine, U-4/17 od 12.09.2017. godine, U-36/16 od 11.07.2017. godine, U-6/17 od 12.09.2017. godine i U-7/17 od 14.02.2018. godine) i citira njihove pojedine dijelove. U tim je presudama naime utvrđeno, da vrsta djelatnosti ne može biti ključni kriterij za propisivanje komunalne takse, nego su relevantni drugi objektivni kriteriji iz čega se u zahtjevu zaključuje da je osporena odredba Odluke diskriminatorna. Pored pomenutog, podnosilac zahtjeva navodi da su telekom operateri privredna društva od državnog interesa i društveno odgovorne kompanije koje podržavaju sport, kulturu, socijalne i humanitarne djelatnosti i da svake godine u tu svrhu izdvajaju preko stotinu hiljada BAM samo na području Unskosanskog kantona. Telekom operateri, u skladu sa Zakonom o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", br. 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12) izdvajaju milionska sredstva u budžet Federacije Bosne i Hercegovine (navodno oko 10.5 miliona BAM) plaćajući licence za rad Regulatornoj agenciji za komunikacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: RAK), zbog čega nije opravdano nametati im dodatne obaveze u vidu plaćanja komunalnih taksi. U skladu sa Pravilom 80/2016 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije ("Službeni glasnik BiH", br. 95/16 i 16/17) telekom operateri su obavezni plaćati naknadu za korištenje dozvole za obavljanje djelatnosti telekomunikacijske mreže, javne fiksne telekomunikacijske mreže, pristup internetu i distribuciji audio – vizuelnih medijskih usluga, koje se obračunavaju po stopi od najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti u prethodnoj fiskalnoj godini. Također postoji obaveza plaćanja naknade za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi u skladu sa Odlukom o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 15/14). Navedene naknade utvrđene su jedinstveno od strane RAK. Nadalje, ukazuje na okolnost da iz obima GSM dozvole koju daje RAK proizilazi da je operater odnosno korisnik GSM dozvole dužan razviti svoju GSM uslugu za 80% populacije Bosne i Hercegovine i 80% dužine pojedinačnih saobraćajnica. Ističe da RAK nameće obavezu pokrivenosti teritorije, a Opštinsko vijeće Bosanski Petrovac nameće obavezu plaćanja taksi na jedina sredstva za pokrivanje prostora signalom. Za ove komunalne takse telekom operateri uplaćuju ogromna finansijska sredstva što dovodi u pitanje isplativost infrastrukture za pružanje mobilne telefonije na teritoriji Unsko – sanskog kantona, obzirom da su troškovi veći od prihoda. Na ovaj način ugrožena je i daljnji tehnološki napredak mobilne telefonije i izvjesno je da može doći do pada kvaliteta te usluge. Iz navedenih razloga smatra da je osporena odredbe Odluke suprotna članu II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Srijeda, 28. 10. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 78 - Strana 31 Hercegovine jer se pravna lica koja se bave pružanjem telekomunikacijskih usluga stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na druga pravna i fizička lica koja posluju na teritoriji te Opštine. Kad je u pitanju zahtjev za donošenje privremene mjere podnosilac zahtjeva navodi da je osporenom odredbom Odluke propisana komunalna taksa za pružanje usluga mobilne i fiksne telefonije, internet usluga, odnosno plaćanje taksi na bazne stanice, mikrobazne stanice, predajnike, antene i stubove. Za plaćanje ovako utvrđenih komunalnih taksi izdvajaju se ogromna finansijska sredstva što dovodi u pitanje isplativost infrastrukture za pružanje mobilnih usluga na teritoriju Unsko – sanskog kantona, obzirom da su troškovi veći od prihoda koji se ostvaruju. Zbog naprijed navedenog, smatra da bi daljnji tehnološki napredak u pogledu fiksne i mobilne telefonije, te internet usluga, mogao biti značajno ugrožen, a moglo bi čak doći i do pada kvaliteta usluga uslijed eventualne redukcije broja baznih stanica. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da je osporenom odredbom Odluke, kao kriterij za utvrđivanje komunalne takse uzeta djelatnost, što nije u skladu sa odredbama člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđeni kriterij kako to navodi podnosilac zahtjeva je isključivo djelatnost što je suprotno odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa iz tih razloga nema osnova za naplaćivanje ovako utvrđenih komunalnih taksi. Pored spomenutoga se navodi da je stajalište Ustavnog suda Federacije u ovom pogledu istaknuto u nekoliko presuda koje i navodi. Zbog svega navedenog predlaže, da Ustavni sud Federacije u skladu sa članom 44. Poslovnika Ustavnog suda Federacije donese privremenu mjeru kojom bi se obustavila primjena osporene odredbe Odluke do konačne odluke Suda. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je aktom broj U-22/19 od 17.05.2019. godine zatražio od Opštinskog vijeća Opštine Bosanski Petrovac da u roku od 15 dana od dana prijema akta ovog suda dostavi odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti i donošenje privremene mjere. Dana 03.06.2019. godine Opštinsko vijeće Opštine Bosanski Petrovac dostavilo je odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti i donošenje privremene mjere, podneskom broj 02/1- 23-1341-2/19 od 31.05.2019. godine u kojem navodi da je to Vijeće na 22. sjednici održanoj dana 12.11.2018. godine donijelo Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa, koja je objavljena u "Službenom glasniku Opštine Bosanski Petrovac", broj: 8/18. Navodi se da su razlozi za donošenje pomenute Odluke sadržani u tome što je opštinska Služba za stambeno – komunalnu djelatnost, vodoprivredu i zaštitu okoliša zaprimila dvije presude Kantonalnog suda u Bihaću, donesene u upravnom sporu koji se vodio po tužbi tužioca telekom operatera, protiv rješenja Komisije za žalbe i navedene opštinske Službe, a u postupku utvrđivanja obaveze plaćanja komunalne takse za korištenje uređaja i opreme, te za pružanje usluga mobilne telefonije za 2018. godinu. Navodi se da je iz, naprijed navedenih razloga, a poštujući presude Kantonalnog suda u Bihaću pristupljeno izmjeni osporene odredbe Odluke (Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi) i to na način da su dodate riječi "po komadu godišnje", te je visina naknade za opremu i uređaje određena po zonama u kojima se ista nalazi. Smatraju da je Opštinsko vijeće Opštine Bosanski Petrovac izmjenama i dopunama osnovne Odluke istu uskladilo sa odredbama člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U završetku odgovora, predlaže se da Ustavni sud Federacije "privremenu mjeru odbije kao neosnovanu". 5. Postupak ispitivanja procesnih pretpostavki za odlučivanje Ustavni sud Federacije je aktom broj U-22/19 od 17.05.2019. godine zatražio od podnosioca zahtjeva da u roku od 15 dana od dana prijema tog akta, precizira i dopuni svoj zahtjev na način da taksativno naznači da li se osporava u cijelosti ili samo djelimično Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi, da navede i obrazloži činjenice i dokaze koje se odnose na predmetni zahtjev, kao i da dostavi fotokopiju iz službenog glasila Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", broj 8/18). Podneskom broj: 01-27-21-3/19 od 14.05.2019. godine (dopuna zahtjeva), koji je u Ustavnom sudu Federacije zaprimljen dana 15.05.2019. godine, podnosilac zahtjeva precizira da se predmetnim zahtjevom za ocjenu ustavnosti u cijelosti osporava Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac, a koja je integralni dio Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi. Kao prilog dopune zahtjeva je dostavljena i tražena Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi iz 2018. godine. 6. Relevantno pravo A. Ustav Bosne i Hercegovine Član I Bosna i Hercegovina 4. Kretanje roba, usluga, kapitala i lica Postoji sloboda kretanja širom Bosne Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja, lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta. B. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2 (1) c) Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentu navedenom u Aneksu ovog Ustava. Posebno: (1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: c) jednakost pred zakonom. Član IV.C.3.10.(2) d) (2) Ustavni sud: d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li je neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom. Član VI.4.(1) c) i d) Opštinsko vijeće: c) usvaja opštinski budžet i donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast i d) donosi druge propise u izvršavanju opštinskih nadležnosti. Broj 78 - Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 28. 10. 2020. C. Zakon o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", br.: 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12) Član 1. st. 1. i 2. Predmet Zakona 1. Ovim zakonom reguliše se oblast komunikacija u Bosni i Hercegovini te uspostavljanje i rad Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, koji predviđa uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava. 2. Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitiranje (uključujući i kablovsku televiziju), i usluge i sredstva koja su s tim u vezi. Član 3. stav 1., stav 3. tač. a) i b) i stav 4. tačka e) Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine u oblasti komunikacija 1. U cilju sprovođenja ustavnih odredbi u oblasti komunikacija, Vijeće ministara je nadležno za kreiranje politike, a Agencija je nadležna za regulisanje oblasti komunikacija. 3. Agencija je nadležna za: a) regulisanje emiterskih i javnih telekomunikacionih mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola, utvrđivanje cijena, međupovezivanje i definisanje osnovnih uslova za obezbjeđivanje zajedničkih i međunarodnih komunikacionih sredstava; i b) planiranje, koordiniranje, namjenu i dodjelu radio – frekvencijskog spektra. 4. Vijeće ministara i Agencija, u skladu sa pojedinačnim nadležnostima definisanim ovim zakonom, preduzimaju sve razumne mjere za ostvarenje sljedećih ciljeva: e) obezbjeđenje efikasnog korištenja i efikasnog upravljanja resursima radio –frekvencija i brojeva u skladu sa propisima iz oblasti radio –komunikacija i drugim preporukama Međunarodne unije za telekomunikacije, i sa drugim međunarodnim sporazumima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina. Član 4. stav 2. d) Regulatorni principi emitovanja i telekomunikacija 2. Regulatorni principi telekomunikacija obuhvataju: d) nivo kvaliteta u pružanju telekomunikacionih usluga i telekomunikacione opreme će, što je prije moguće, biti kompatibilna sa opšteprihvaćenim standardima u Evropskoj uniji; Član 7. stav 1. Pružanje telekomunikacionih usluga 1. Za pružanje telekomunikacionih usluga putem mobilnih i fiksnih mreža potrebna je dozvola u skladu sa odredbama ovoga zakona. Član 10. stav 1. Izdavanje dozvola 1. Zahtjev za izdavanje dozvole upućuje se Agenciji. Agencija izdaje dozvolu u roku od dva mjeseca. U slučajevima u kojima treba primijeniti postupak utvrđivanja konkurentnosti i selektivnosti na osnovu poređenja, Agencija može produžiti period potreban za procjenu zahtjeva do četiri mjeseca kako bi osigurala da se postupak obavi na pravičan, razuman, otvoren, nediskriminatoran i transparentan način za sve zainteresovane strane. Član 34. Osnovni zahtjevi 1. Radio i telekomunikaciona terminalna oprema mora da ispunjava sljedeće osnovne zahtjeve: a) zahtjeve o zaštiti zdravlja i bezbijednosti korisnika i bilo kojih drugih lica; i b) zahtjeve koji se tiču elektromagnetne kompatibilnosti. 2. Radio-oprema ugrađuje se na takav način da efikasno koristi radio-frekvencijski spektar za zemaljske, svemirske i orbitalne radio-komunikacije i izbjegava štetne uticaje. 3. Smatraće se da je svaki uređaj koji ispunjava usklađene norme Evropske unije u skladu sa st. 1. i 2. ovoga člana. Član 37. tač. b) i c) Dužnosti Agencije 1. Shodno odredbama ovog zakona, dužnosti Agencije su: b) izdavanje dozvola emiterima i operaterima telekomunikacija u skladu sa odredbama ovoga zakona i praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola; c) planiranje, upravljanje, namjena i dodjela frekvencijskog spektra, praćenje njegovog korištenja, kao i održavanje i objavljivanje plana korištenja frekvencijskog spektra za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine; D. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) Član 1. Ovim Zakonom uređuje se pripadnost javnih prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Član 2. Javnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jednica lokalne samouprave. Član 13. stav 1. tačka c) Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi: c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; E. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 49/06 i 51/09) Član 13. stav 1. i stav 2. alineja 4. Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu: "vijeće") Vijeće u okviru svojih nadležnosti: - donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom; F. Pravilo 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije ("Službeni glasnik BiH", br. 92/18 i 50/19) Član 1. (Predmet pravila) Ovim Pravilom propisuje se obaveza plaćanja, način obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: naknada za dozvole), koje izdaje Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem Srijeda, 28. 10. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 78 - Strana 33 tekstu: Agencija) i određuju se izuzeci od plaćanja ovih naknada, kao i postupanje Agencije u slučaju neplaćanja istih. Član 2. (Obaveznici plaćanja naknade) Svi korisnici dozvola u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini dužni su plaćati naknade za dozvole, sa izuzetkom određenih korisnika koji su oslobođeni plaćanja naknada za dozvole, u skladu sa odredbama ovog Pravila. Član 7. (Vrste naknada) Naknade za dozvole su: a) naknada za administrativno-tehničku obradu zahtjeva za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole; b) godišnja naknada za dozvolu. Član 16. (Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama) (1) Naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija: mobilne telekomunikacione mreže, javne fiksne telekomunikacione mreže, pristup internetu, upravljanje multipleksom, distribucija audiovizuelnih medijskih usluga, distribucija medijskih usluga radija i ostalih usluga iz djelatnosti telekomunikacija, obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini. (2) Visina stope prema kojoj će se vršiti obračun godišnje naknade za dozvolu utvrđuje se posebnom odlukom koju donosi Vijeće Agencije na osnovu finansijskog plana Agencije za narednu godinu, u roku od 30 dana od dana usvajanja finansijskog plana za narednu godinu. Član 17. stav (1) (Utvrđivanje iznosa godišnje naknade za dozvole u telekomunikacijama) (1) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama Agencija utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom godišnjem prihodu korisnika dozvole. Član 18. (Minimalan iznos naknade za dozvole u telekomunikacijama) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama ne može biti niži od 1.000,00 KM, nezavisno o odredbama članova 16. i 17. ovog Pravila. Član 19. (Plaćanje naknade za dozvolu u telekomunikacijama) (1) Godišnja naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija plaća se na osnovu obračuna izvršenog u skladu sa članom 16. ovog Pravila. Agencija korisniku dozvole izdaje rješenje kojim se obračunava iznos naknade u dva jednaka dijela sa rokom plaćanja prvog dijela na dan 30.4. i drugog dijela sa rokom plaćanja na dan 30.9. tekuće godine. (2) Do konačnog utvrđivanja i obračuna visine godišnje naknade iz stava (1) ovoga člana, korisnik dozvole plaća godišnju naknadu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija akontativno u visini koja odgovara četvrtini godišnje naknade za dozvolu utvrđenu za prethodnu godinu. (3) Uplata akontacije godišnje naknade za dozvolu vrši se na osnovu rješenja Agencije kojim se utvrđuje visina akontacije za korištenje dozvole sa rokom plaćanja do 31.1. tekuće godine. (4) Izuzetno, godišnja naknada za dozvolu za korištenje brojeva i/ili kodova se obračunava u skladu sa članom 21. ovog Pravila, a plaća se u skladu sa članom 15. ovog Pravila. G. Odluka o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj: 15/14) Član 1. (Predmet Odluke) Ovom Odlukom utvrđuje se obaveza plaćanja, način obračuna i iznos naknade za korištenje radiofrekventnog spektra. Član 8. stav 1. (Kopneni mobilni sistemi) Naknada za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi (PMR, PAMR, telemetrija, telekomanda i sl.) zavisno od dodijeljenih radiofrekventnih kanala i broja opština na kojima se realizira radiokomunikacioni servis upotrebom tih radiofrekventnih kanala se utvrđuje na godišnjem nivou koji je dat u Tabeli 4. H. Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa - prečišćen tekst ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br.: 9/19 i 1/20) I – Opšte odredbe Član 1. Ovom Odlukom propisuju se komunalne takse, utvrđuje njihova visina i određuje način plaćanja na području Opštine Bosanski Petrovac (u daljem tekstu: Opština) te tarife komunalnih taksi. Član 2. Obaveznik takse je pravno i fizičko lice koje koristi predmet, prostor ili pruža uslugu za čije korištenje je propisano plaćanje takse. Ako za istu taksu postoje dva ili više obaveznika njihova obaveza je solidarna. Član 3. Komunalne takse propisuju se i plaćaju za: 1. za svaku istaknu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja određenu djelatnost ili zanimanje 2. organizovanje muzike u ugostiteljskim objektima (muzika uživo) 3. isticanje reklamnih natpisa (objava, reklama, oglasa i saopštenja) 4. pružanje usluga boravka - privremeni boravak u hotelima, motelima, prenoćištima, kampovima i kućnoj radinosti i ostalim objektima namijenjenim za goste u svrhu smještaja i boravka 5. održavanje manifestacija na javnim površinama 6. prodaja roba i pružanje usluga van poslovnih prostorija – trgovina, ugostiteljstvo, usluge 7. priređivanje zabavnih igara i igara na sreću 7.a. putem igara na bilijar stolovima, fliperima, pikadu i sl. 7.b. putem elektronskih i mehaničkih mašina i automata (slot mašine) 7.c. putem igara klađenja na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje (lutrija, loto, TV bingo) 8. korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i 9. korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluga - instaliranje bežičnog interneta 10. korištenje uređaja za pružanje usluga isporuke el. energije 11. korištenje uređaja za pružanje usluga isporuke signala kablovske televizije, digitalne televizije Broj 78 - Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 28. 10. 2020. 12. korištenje nadzemnih i podzemnih kablovskih instalacija u svrhu prijenosa signala, podataka, el. energije i sl. Član 4. Pojmovi i termini koji se upotrebljavaju u ovoj Odluci: 1. Pod istaknutom firmom podrazumijeva se ime pod kojim pravno ili fizičko lice posluje. 2. Pod organizovanjem i držanjem žive muzike u ugostiteljskim objektima podrazumijeva se povremeno ili svakodnevno izvođenje muzičkog programa uz pružanje ugostiteljskih usluga. 3. Pod reklamnim natpisima podrazumijevaju se sve vrste istaknutih natpisa kojim se reklamiraju proizvodi, usluge i dobra. 4. Održavanje javnih manifestacija - uz naplatu ulaznica (koncerti, video projekcije i sl.) komercijalnih prezentacija i prigodnih prodaja dobara. 5. Pod prodajom roba i pružanjem usluga izvan poslovnih prostorija podrazumijeva se pružanje ugostiteljskih usluga u ljetnjim baštama (registrovanim uz već postojeću vrstu ugostiteljskog objekta), izlaganje roba u vitrinama, prodaja roba na pokretnim stolovima, postavljanje i korištenje bankomata i aparata za prodaju proizvoda u originalnom pakovanju i pružanje ugostiteljskih usluga. 6. Pod korištenjem uređaja u svrhu priređivanja zabavnih igara i igara na sreću podrazumijeva se priređivanje zabavnih igara putem predmeta, aparata i drugih sredstava gdje je dobitak isključivo u određenom broju igara, priređivanje igara putem elektronskih ili mehaničkih aparata koji tokom igre omogućuju igraču dobitak u novcu ili žetonima koji su naplativi u novcu, priređivanje igre na automatima u posebnim klubovima (slot) sa mogućnošću višestrukog uloga i dobitka. 7. Pod instaliranjem bežičnog interneta podrazumijeva se sljedeće: - bazne stanice bežičnog interneta - mikrobazne stanice - predajnici - antene i stupovi. 8. Pod korištenjem uređaja za pružanja mobilne telefonije podrazumijevaju se sljedeći uređaji i oprema: - bazne stanice mobilne telefonije - mikrobazne stanice mobilne telefonije - predajnici (pasivni repetitori) - antene i stupovi. 9. Pod korištenjem uređaja kojima se vrši prijenos električne energije u smislu ove Odluke podrazumijevaju se sljedeći uređaji i opreme: trafo stanice 110/20/35 kV, trafostanice 110/20/20 kV, trafo stanice 10(20)0,4 kV i stubne trafo stanice. 10. Pod korištenjem uređaja za pružanje usluga kablovske televizije u smislu ove Odluke podrazumijeva se prijenos radio TV i TT signala i internet signala kablovskim putem do krajnjeg korisnika usluga. 11. Pod korištenjem nadzemnih i podzemnih kablovskih instalacija u svrhu prijenosa signala, podataka, el. energije i sl. podrazumijevaju se trase dalekovodi, elektro mreže,TT mreže i sl. 12. Pod površinom poslovnog prostora podrazumijeva se korisna površina na kojoj se obavlja odobrena poslovna aktivnost i pomoćne prostorije potrebne za obavljanje iste. 13. Pod vrstom poslovne aktivnosti podrazumijeva se opis aktivnosti kojom fizičko ili pravno lice ostvaruje fizički obim rezultata svoga rada. 14. Pod pogodnostima koje utječu na poslovanje, a nisu rezultat sopstvene aktivnosti podrazumijevaju se one pogodnosti koje su određene subjekte stavile u monopolistički položaj nastale administrativnim uređenjem. Član 5. Visina takse po predmetima i uslugama za čije korištenje se plaća taksa utvrđuje se Tarifom komunalnih taksi (u daljem tekstu: Tarifa), koja je sastavni dio ove Odluke. Član 15. stav 1. Obaveznik takse iz člana 2. stav 1. ove Odluke plaća taksu u godišnjem iznosu unaprijed za predstojeću godinu u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja Porezne uprave. TARIFA KOMUNALNIH TAKSI KOJE SE PLAĆAJU NA PODRUČJU OPŠTINE BOSANSKI PETROVAC Tarifni broj 8. – osporena odredba Za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije: Vrsta uređaja/opreme I. zona II. zona III. zona Bazna stanica mobilne telefonije KM/po komadu godišnje 9.000,00 KM 8.500,00KM 8.000,00KM Mikrobazne stanice mobilne telefonije KM/po komadu godišnje 5.000,00 KM 4.500,00KM 4.000,00KM Predajnici (pasivni repetitori) KM/po komadu godišnje 2.000,00 KM 1.800,00KM 1.600,00KM Antene i stupovi mobilne telefonije/po komadu godišnje 2.000,00 KM 1.800,00KM 1.600,00KM 7. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presude br. U-6/17 od 12.09.2017. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 94/17); U-7/17 od 14.02.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 26/18) i U- 20/18 od 18.06.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 49/19 od 12.07.2019.) i dr. 8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Nakon analize navoda iz zahtjeva i odgovora na zahtjev, osporenih odredaba Odluke i sa time povezanih odredbi koje se odnose na definicije pojmova i pripadajući tarifni broj, vezano za relevantne pravne propise, a posebno vodeći računa o ustavnom principu jednakosti pred zakonom, te uzimajući u obzir odluke i pravila donesena od strane RAK kao i druge dostupne činjenice i dokaze, utvrđeno je kako slijedi. Opštinsko vijeće Bosanski Petrovac je na svojoj 10. redovnoj sjednici održanoj dana 26.09.2013. godine, donijelo Odluku o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", broj 9/13) na osnovu ustavnog ovlaštenja iz člana VI.4. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i ovlaštenja koja mu pripadaju po odredbama člana 13. stav 2. alineja 4., te člana 34. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09) kao i člana 13. stav 1. tačka c) i stav 3. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15). Ista je u više navrata mijenjana i dopunjavana ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br.: 1/14, 11/14, 6/15, 12/15, 13/16, 8/18 i 2/19), a njen prečišćeni tekst utvrđivan je tri puta ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br.: 3/15, 12/15 i 9/19). Tom Odlukom, čija odredba se osporava u ovom ustavnosudskom predmetu, propisane su Srijeda, 28. 10. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 78 - Strana 35 komunalne takse, utvrđena njihova visina i određen način plaćanja na području Opštine Bosanski Petrovac, te utvrđena tarifa komunalnih taksa. Osporenom odredbom Odluke tj. Tarifnim brojem 8. su propisane obaveze plaćanja fiksnih iznosa određenih po zonama na godišnjem nivou za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije. Iz odredbi Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi – prečišćeni tekst proizilazi da se na plaćanje navedenog iznosa komunalne takse obavezuju po osnovu djelatnosti koju obavljaju "BH Telecom", d.d. Sarajevo i "JP HT Eronet", d.d. Mostar, kao društva koja djelatnost vrše u skladu sa Zakonom o komunikacijama, a odobrenje za rad dobila su od RAK. Za instaliranje neophodne tehničke opreme na osnovu planske dokumentacije izdato je odobrenje za građenje, kako bi se omogućio osnovni tehnološki proces koji podrazumijeva ovakva djelatnost za koju je izdata dozvola uz prethodno pribavljene potrebne saglasnosti. Uz to je važenje tih odobrenja i saglasnosti uslovljeno održavanjem zadatog standarda kvaliteta u pružanju telekomunikacijskih usluga, a pomenuta društva u skladu sa dozvolom RAK pružaju univerzalne telekomunikacijske usluge na teritoriji Bosne i Hercegovine, uz poštovanje principa objektivnosti, transparentnosti, nediskriminacije i proporcionalnosti. U skladu sa Pravilom 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije propisana je obaveza plaćanja, način obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini. Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini. Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama RAK utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom godišnjem prihodu korisnika dozvole. Uz to postoji i obaveza plaćanja naknade za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi, prema Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini. RAK je utvrdio ove naknade jedinstveno za sve telekom operatere u Bosni i Hercegovini. Prema Zakonu o komunikacijama, regulatorni principi odnose se na cijene telekomunikacijskih usluga koje treba da su transparentne i nediskriminatorne, dok standardi kvaliteta telekomunikacijskih usluga i kontrola njihovog poštivanja podliježu pravilima koje donosi RAK. Dakle, ne dovodeći u pitanje pravo Opštine Bosanski Petrovac da kao jedinica lokalne samouprave propisuje komunalne takse, mora se konstatovati da je taksa propisana osporenom odredbom Odluke zapravo godišnja naknada za korištenje uređaja i opreme koji služe za obavljanje registrovane djelatnosti čija visina je određena "po komadu". Kao takva, ona gubi karakter komunalne takse, kao "naknade koju pravni subjekti plaćaju državnim organima za pružanje neke usluge" i poprima karakter parafiskalnog nameta, koji je, uz to, usmjeren samo na privredna društva koja vrše tačno određenu djelatnost, u ovom slučaju je to "pružanje usluga mobilne telefonije". Vrsta djelatnosti, prema ustaljenoj sudskoj praksi ovoga suda, ne može biti kriterij za propisivanje vrste i visine komunalne takse, jer je korištenje tog kriterija protivno ustavnoj garanciji prava na jednakosti pred zakonom iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kako onda kad se radi o isticanju firme, tako i onda kad se radi o korištenju uređaja i opreme koja služi vršenju registrovane djelatnosti..U oba slučaja se radi o proizvoljnom propisivanju godišnjih naknada po vrsti djelatnosti, odnosno po pretpostavljenoj profitabilnosti različitih privrednih djelatnosti. Pravna lica koja se bave pružanjem telekomunikacijskih usluga, vršeći pritom djelatnost od posebnog društvenog interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine, u odnosu na ostvareni profit oporezuju se posebnim federalnim propisima, a, kako je ranije istaknuto, obaveznici su i plaćanja naknada za korištenje dozvola za obavljanje djelatnosti telekomunikacija prema Pravilu 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije, te naknada za korištenje radiofrekventnog spektra, prema Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini. Na osnovu izloženog, Ustavni sud Federacije je utvrdio da osporena odredba Odluke nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te je odlučeno kao u izreci ove presude. Kako je ovom presudom odlučeno o meritumu, Ustavni sud Federacije nije ni odlučivao o privremenoj mjeri kao sporednom zahtjevu. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: dr.sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin Muminović, sudije Suda. Broj U-22/19 24. septembra 2020. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Dr. sc. Kata Senjak, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih pristojbi koje se plaćaju na području Općine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi komunalnih pristojbi – Prečišćeni tekst, na temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 24.09.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Tarifni broj 8. Tarife komunalnih pristojbi koje se plaćaju na području Općine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi komunalnih pristojbi – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Općine Bosanski Petrovac", br. 9/19 i 1/20) nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Bosanski Petrovac". Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) je podneskom broj: 01-27-21-1/19 od 12.04.2019. godine pokrenuo pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) postupak za utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih pristojbi koje se plaćaju na području Općine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu: osporena odredba Odluke). Podnositelj zahtjeva je Ustavnom sudu Federacije pod brojem: 01-27-21-2/19 od 12.04.2019. godine podnio i Zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena osporene odredbe Odluke, do konačne odluke ovog suda o meritumu. Na temelju članka IV.C.3.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe Odluke.
Presuda kojom se utvrđuje se da član 17. stav 1. tačka 1) Odluke o komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih komunalnih taksa (Službene novine Opštine Maglaj 3/13 i 6/13) nije u skladu sa Ustavom FBiH 23.10.2020 Službene novine FBiH 77/20 Federacija BiH Finansijsko pravo takse,komunalne takse,presuda,maglaj Петак, 23. 10. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 99 Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: др сц. Ката Сењак, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић и проф. др Един Муминовић, судије Суда. Број У-39/19 24. септембра 2020. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Др sc. Ката Сењак, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 17. Odluke o komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih komunalnih taksa, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 24.09.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da član 17. stav 1. tačka 1) Odluke o komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih komunalnih taksa ("Službene novine Opštine Maglaj", br. 3/13 i 6/13), nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Opštine Maglaj". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podneskom broj 01-01-618-1/19 od 25.09.2019. godine dana 27.09.2019. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih komunalnih taksa (u daljem tekstu: Odluka). Podnosilac zahtjeva je posebno istakao član 17. stav 1. tačka 1) Odluke (u daljem tekstu: osporena odredba Odluke). Na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe Odluke. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom ustavnosudskom postupku su: podnosilac zahtjeva i Opštinsko vijeće Maglaj, kao donosilac Odluke. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnosilac zahtjeva u obrazloženju zahtjeva navodi da je u Odluci prilikom utvrđivanja, obračuna i naplate opštinske komunalne takse na istaknutu firmu kao opredjeljujući kriterij navedena vrsta djelatnosti koju obavlja poreski dužnik. Ovako utvrđene komunalne takse, po mišljenju podnosioca zahtjeva, u suprotnosti su sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer povrjeđuju odredbu člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojom je propisano da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Pored toga, to je u suprotnosti i sa stavom Ustavnog suda Federacije koji je u brojnim presudama tumačio da je u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ako se kao opredjeljujući i jedini relevantan kriterij za propisivanje komunalne takse uzme vrsta djelatnosti, a pri tome zanemare drugi kriteriji kao što su: veličina table sa istaknutim nazivom firme, mjesto na kojem se nalazi poslovni objekat i dr. U prilog toj tvrdnji navode se presude Suda br. U-31/07 od 27.05.2008. godine, U-24/08 od 17.03.2009. godine, U-21/08 od 27.01.2009. godine, U-5/09 od 13.10.2009. godine, U-12/11 od 04.10.2011. godine, U-36/12 od 26.02.2013. godine, U-14/13 od 26.06.2013. godine, U-65/13 od 13.05.2014. godine, U-32/15 od 18.05.2016. godine i U-36/16 od 11.07.2017. godine i dr. U konkretnom slučaju visina takse je određena u bitno različitim iznosima bez navođenja bilo kojeg objektivnog kriterija, pri čemu je preovladalo subjektivno predubjeđenje donosioca Odluke o finansijskoj sposobnosti svakog pojedinog poreskog obaveznika pri čemu se nije vodilo računa o tome da su finansijska sposobnost i visina profita koju ostvaruju privredni subjekti predmet oporezivanja u skladu sa postojećom zakonskom finansijskom regulativom. Svaki privredni subjekat ima zakonsku obavezu da istakne firmu, a svaka jedinica lokalne samouprave ima zakonsko pravo da na ime toga naplati taksu. Imajući u vidu način na koji je propisana visina komunalnih taksi, podnosilac zahtjeva predlaže ovom sudu donošenje presude kojom bi se utvrdilo da osporeni član Odluke nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je aktom broj U-39/19 od 11.10.2019. godine zatražio od Opštinskog vijeća Maglaj da dostavi odgovor na navode iz zahtjeva. Dana 14.11.2019. godine Načelnik Opštine Maglaj je dostavio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti aktom broj 02- 05-1-2111-1/19 od 13.11.2019. godine u kojem se navodi da je pravni osnov za donošenje Odluke sadržan u odredbama člana 13. stav 1. tačka c) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), člana 13. stav 2. alineja 4. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), Zakon o komunalnim taksama ("Službeni list SR BiH", br. 21/77, 35/88 i 26/99) i čl. 12. i 18. Statut Opštine Maglaj ("Službene novine Opštine Maglaj", br. 8/07, 3/08 i 6/08). Kao razloge za donošenje Odluke navodi neoznačenu presudu Ustavnog suda Federacije, zatim uvođenje poticajnih mjera u oblastima proizvodnje, poljoprivrede, tradicionalnih i starih zanata, djelimičnim i potpunim oslobađanjem od plaćanja komunalne takse za neka pravna i fizička lica, komplikovanost i nepraktičnost ranije istovrsne odluke iz 2004. godine zbog čega je početkom 2013. godine pokrenut postupak za izradu nove Odluke. Osporenom Odlukom umjesto ranijih šest, definisane su tri poslovne zone. Ističe da su u prvoj godini poslovanja novoosnovane firme koje se bave proizvodnjom i poljoprivredom potpuno oslobođene plaćanja komunalne takse, a novoosnovane firme ostalih djelatnosti su u prvoj godini plaćale 50% iznosa za komunalnu taksu. Lica koja obavljaju privrednu djelatnost u Starom gradu u Maglaju od 2013. do 2017. godine su bila oslobođena plaćanja komunalne takse i dr. Niko od zainteresovanih u Maglaju se nije do sada žalio na Odluku iz čega zaključuje da je ista pravična i zakonski utemeljena zbog čega predlaže Ustavnom sudu Federacije da donese presudu kojom će utvrditi da je Odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2 (1) c) Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: c) jednakost pred zakonom; Број 77 - Страна 100 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 23. 10. 2020. Član IV.C.3.10.(2) d) (2) Ustavni sud: d) na zahtjev Premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koji je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom. Član VI.4. c) Opštinsko vijeće: c) donosi propise u izvršavanju opštinskih nadležnosti, Amandman VIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "U isključivoj su nadležnosti Federacije: d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije. B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) Član 13. stav 1. tačka c) i stav 3. Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi: c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina naknada na osnovu korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni u njihovoj nadležnosti. C. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/15) POGLAVLJE II (FIRMA) Član 11. (Pojam) Firma je ime pod kojim društvo posluje. Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva. D. Odluka o komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih komunalnih taksa ("Službene novine Opštine Maglaj", br. 3/13 i 6/13) Član 2. stav 1. tačka 1. Na teritoriju Opštine Maglaj, propisuju se i naplaćuju komunalne takse za: 1. svaku istaknutu firmu, Član 15. Svako pravno i fizičko lice obavezno je istaknuti firmu na poslovnu prostoriju – sjedište i na poslovnu jedinicu u skladu sa Odlukom o registraciji pravnog lica i Rješenja o registraciji poslovne jedinice ili fizičkog lica o obavljanju određene djelatnosti. Član 16. Opštinska taksa se plaća na svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim prostorijama i objektima kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja djelatnost ili zanimanje u skladu sa Zakonom. Za svaki organizacioni dio preduzeća, prodajnog mjesta, ispostave, filijale i svih ostalih organizacionih oblika, taksa iznosi za svaki takav organizacioni dio 50% od iznosa propisanog za tu djelatnost. Pravno lice sa sjedištem izvan Opštine Maglaj koje u svom sastavu posjeduje poslovne jedinice locirane na području Opštine Maglaj, plaća punu taksu predviđenu ovom tarifom za prvu registrovanu poslovnicu, a za ostale poslovnice 50% od utvrđenog iznosa. Odredbe ovog člana stav 2. i 3. primjenjuju se i na fizička lica koja pored obavljanja djelatnosti u sjedištu imaju registrovan rad u izdvojenim poslovnim prostorijama. Za svaku voznu jedinicu koja ima istaknutu firmu, oznaku ili natpis, a koja se koristi za cestovni prijevoz roba ili gradski i prigradski kopneni prijevoz putnika, pravno ili fizičko lice će plaćati 10% od iznosa propisanog za tu djelatnost. Član 17. - Osporena odredba - Kriteriji za utvrđivanje, obračun i naplatu opštinske takse na istaknutu firmu su: 1.) Vrsta djelatnosti koju obavlja određeno pravno ili fizičko lice; 2.) Područje opštine odnosno zona u kojoj se nalazi sjedište, odnosno poslovna jedinica ili bilo koji drugi organizacioni oblik sa istaknutom firmom; 3.) Položajne pogodnosti obezbijeđene taksenom obavezniku u zoni u kojoj je istaknuta firma, koje utječu na poslovanje a nisu rezultat sopstvene aktivnosti taksenog obaveznika; 4.) Pravni status subjekta koji obavlja djelatnost (pravno ili fizičko lice). 6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj U-65/13 od 13.05.2014. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/14), Presuda broj U-20/19 od 03.12.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 97/19), Presuda broj U-1/20 od 21.04.2020. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 31/20) i dr. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom predmetu nema činjeničnih pitanja koje bi bilo potrebno neposredno razjasniti na javnoj raspravi, pa je u skladu sa članom 13. stav 1. u vezi sa članom 25. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) održao sjednicu bez javne rasprave na kojoj je razmotrio Odluku, osporene odredbe Odluke, zahtjev podnosioca, te odgovor na zahtjev, relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, relevantne pravne propise i ustavnosudsku praksu Suda. Opštinsko vijeće Maglaj je na svojoj 7. redovnoj sjednici održanoj 30.05.2013. godine donijelo Odluku, a na sjednici održanoj 17.10.2013. godine je donijelo Odluku o izmjeni i dopuni ove Odluke. Opština Maglaj je u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine bila nadležna da donese odluku o komunalnim taksama. Podnosilac zahtjeva je kao predmet zahtjeva označio kompletnu Odluku, ali je u obrazloženju zahtjeva cjelokupnu argumentaciju usmjerio na član 17. stav 1. tačka 1) Odluke, iz čega je Sud sa sigurnošću zaključio da on zapravo osporava samo ustavnost te odredbe Odluke. Osporenom odredbom Odluke je propisano da je kriterij za utvrđivanje, obračun i naplatu opštinske komunalne takse na istaknutu firmu vrsta djelatnosti koju obavlja određeno pravno ili fizičko lice. Uvidom u Tarifu takse na istaknutu firmu i druge komunalne takse utvrđeno je da su propisane godišnje takse u iznosima od 5 do 10.000 KM pri čemu su svi obaveznici svrstani u 17 područja, 96 djelatnosti i 42 tarifna broja. Pri tome se vodilo računa o području bavljenja privrednog subjekta (poljoprivreda, šumarstvo i ribolov, vađenje ruda i kamena, prerađivačka industrija i dr.), konkretnim djelatnostima kojima se poslovni subjekt bavi (proizvodnja prehrambenih proizvoda i pića, proizvodnja namještaja, štamparska djelatnost i dr.), te da li je riječ o fizičkom Петак, 23. 10. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 101 ili pravnom licu i u kojoj se od tri poslovne zone obavlja privredna djelatnost. Na osnovu već zauzetog stava ovoga suda u brojnim presudama, od kojih su neke i prethodno označene, vrsta djelatnosti ne može biti jedini relevantan kriterij za propisivanje različite vrste i visine komunalne takse, jer je korištenje tog kriterija protivno ustavnoj garanciji jednakosti pred zakonom iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Isto tako Sud smatra da su finansijska sposobnost i profit koji predmetni subjekti ostvaruju, predmet oporezivanja u skladu sa postojećom zakonskom regulativom iz oblasti finansija i to je relevantan podatak koji se precizno utvrđuje za svakog poreskog obaveznika. Kako se ovdje radi o naplati komunalne takse za istaknuti naziv firme, a ne o oporezivanju dohotka odnosno dobiti, ovaj sud smatra da je upotreba kriterija djelatnosti suprotna pomenutom ustavnom načelu jednakosti pred zakonom. Na osnovu izloženog, Ustavni sud Federacije je utvrdio da osporena odredba Odluke nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te je odlučio kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: dr. sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin Muminović, sudije Suda. Broj U-39/19 24. septembra 2020. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Dr. sc. Kata Senjak, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti članka 17. Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi pristojbi na istaknutu tvrtku i drugih komunalnih pristojbi, na temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 24.09.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da članak 17. stavak 1. točka 1) Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi pristojbi na istaknutu tvrtku i drugih komunalnih pristojbi ("Službene novine Općine Maglaj", br. 3/13 i 6/13), nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Općine Maglaj". Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podneskom broj 01-01-618-1/19 od 25.09.2019. godine dana 27.09.2019. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi pristojbi na istaknutu tvrtku i drugih komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu: Odluka). Podnositelj zahtjeva je posebice istakao članak 17. stavak 1. točka 1) Odluke (u daljnjem tekstu: osporena odredba Odluke). Na temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe Odluke. 2. Stranke u postupku Sukladno s člankom 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom ustavnosudskom postupku su: podnositelj zahtjeva i Općinsko vijeće Maglaj, kao donositelj Odluke. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnositelj zahtjeva u obrazloženju zahtjeva navodi da je u Odluci prilikom utvrđivanja, obračuna i naplate općinske komunalne pristojbe na istaknutu tvrtku kao opredjeljujući kriterij navedena vrsta djelatnosti koju obavlja poreski dužnik. Ovako utvrđene komunalne pristojbe, po mišljenju podnositelja zahtjeva, u suprotnosti su sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer povrjeđuju odredbu članka II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojom je propisano da sve osobe na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Pored toga, to je u suprotnosti i sa stavom Ustavnog suda Federacije koji je u brojnim presudama tumačio da je u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ako se kao opredjeljujući i jedini relevantan kriterij za propisivanje komunalne pristojbe uzme vrsta djelatnosti, a pri tome zanemare drugi kriteriji kao što su: veličina table s istaknutim nazivom tvrtke, mjesto na kojem se nalazi poslovni objekat i dr. U prilog toj tvrdnji navode se presude Suda br. U-31/07 od 27.05.2008. godine, U-24/08 od 17.03.2009. godine, U-21/08 od 27.01.2009. godine, U-5/09 od 13.10.2009. godine, U-12/11 od 04.10.2011. godine, U-36/12 od 26.02.2013. godine, U-14/13 od 26.06.2013. godine, U-65/13 od 13.05.2014. godine, U-32/15 od 18.05.2016. godine i U-36/16 od 11.07.2017. godine i dr. U konkretnom slučaju visina pristojbe je određena u bitno različitim iznosima bez navođenja bilo kojeg objektivnog kriterija, pri čemu je preovladalo subjektivno predubjeđenje donositelja Odluke o financijskoj sposobnosti svakog pojedinog poreskog obveznika pri čemu se nije vodilo računa o tome da su financijska sposobnost i visina profita koju ostvaruju gospodarski subjekti predmet oporezivanja sukladno s postojećom zakonskom financijskom regulativom. Svaki gospodarski subjekat ima zakonsku obvezu da istakne tvrtku, a svaka jedinica lokalne samouprave ima zakonsko pravo da na ime toga naplati pristojbu. Imajući u vidu način na koji je propisana visina komunalnih pristojbi, podnositelj zahtjeva predlaže ovom sudu donošenje presude kojom bi se utvrdilo da osporeni članak Odluke nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Sukladno s člankom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je aktom broj U-39/19 od 11.10.2019. godine zatražio od Općinskog vijeća Maglaj da dostavi odgovor na navode iz zahtjeva. Dana 14.11.2019. godine Načelnik Općine Maglaj je dostavio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti aktom broj 02- 05-1-2111-1/19 od 13.11.2019. godine u kojem se navodi da je pravni temelj za donošenje Odluke sadržan u odredbama članka 13. stavak 1. točka c) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), članka 13. stavak 2. alineja 4. Zakona o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), Zakon o komunalnim pristojbama ("Službeni list SR BiH", br. 21/77, 35/88 i 26/99) i čl. 12. i 18. Statut Općine Maglaj ("Službene novine Općine Maglaj", br. 8/07, 3/08 i 6/08). Kao razloge za donošenje Odluke navodi neoznačenu presudu Ustavnog suda Federacije, zatim uvođenje poticajnih mjera u oblastima proizvodnje, poljoprivrede, tradicionalnih i starih zanata, djelomičnim i potpunim oslobađanjem od plaćanja komunalne pristojbe za neke pravne i fizičke osobe, komplikovanost i nepraktičnost ranije istovrsne odluke iz 2004. godine zbog čega je početkom 2013. godine pokrenut postupak za izradu nove Odluke. Osporenom Odlukom umjesto ranijih šest, definirane su tri poslovne zone. Ističe da su u prvoj godini
Presuda kojom se Utvrđuje da član 6. stav (5) Zakona o koncesijama (Narodne novine Posavskog kantona 6/14 i 12/17) nije u skladu sa Ustavom FBiH 10.06.2020 Službene novine FBiH 60/20 Federacija BiH presuda,zakon o koncesijama,koncesije Broj 37 - Stranica 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine i jedne trećine poslanika u Skupštini Posavskog kantona za utvrđivanje ustavnosti člana 6. st. (4), (5) i (6) Zakona o koncesijama, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave, održanoj dana 05.05.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da član 6. stav (5) Zakona o koncesijama ("Narodne novine Posavskog kantona", br.: 6/14 i 12/17) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Obustavlja se postupak za ocjenu ustavnosti člana 6. st. (4) i (6) Zakona o koncesijama ("Narodne novine Posavskog kantona", br. 6/14 i 12/17), jer je prestala potreba za daljim vođenjem postupka. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 16.11.2018. godine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 1. Zakona o dopunama Zakona o koncesijama (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona). U zahtjevu istovremeno je predložio i donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena osporenih odredbi Zakona do donošenja presuda Ustavnog suda Federacije. Takođe, zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 6. st. (4), (5) i (6) Zakona o koncesijama (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona) podnijela je Ustavnom sudu Federacije dana 29.11.2018. godine jedna trećina poslanika u Skupštini Posavskog kantona. Istog dana Ustavnom sudu Federacije su dostavili i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena osporenih odredbi Zakona do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Federacije. Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti proističe iz odredbi člana IV.C.3.10.2. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Rješenje o spajanju postupaka Kako se u oba navedena predmeta radi o zahtjevima kojima se traži ocjena ustavnosti iste osporene odredbe Zakona, Ustavni sud Federacije je na sjednici održanoj dana 22.01.2019. godine, primjenom člana 38. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 6/95 i 37/03) odlučio da u oba zahtjeva odlučuje u jednom ustavnosudskom postupku, te je donio Rješenje o spajanju postupaka, broj U-29/18 od 22.01.2019. godine, te će se u ovom ustavnosudskom predmetu voditi jedinstven postupak i donijeti jedna odluka pod brojem U-29/18. 3. Stranke u postupku Na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, stranke u postupku u ovom predmetu su: Premijer Federacije Bosne i Hercegovine i jedna trećina poslanika u Skupštini Posavskog kantona, kao podnosioci zahtjeva i Skupština Posavskog kantona, kao donosilac osporenih odredbi Zakona. 4. Bitni navodi zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine smatra da su donošenjem člana 1. Zakona o dopunama Zakona o koncesijama i dodavanjem st. (4), (5) i (6) u članu 6. Zakona o koncesijama (u daljem tekstu: kantonalni Zakon o koncesijama) povrijeđeni član 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II (3) k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi sa Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, te Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH", br.: 66/13 i 100/13), Zakon o koncesijama ("Službene novine Federacije BiH", br.: 40/02 i 61/06 - u daljem tekstu: federalni Zakon o koncesijama) i Zakon o pravobranilaštvu ("Narodne novine Posavskog kantona", br.: 9/08 i 8/13) jer prije donošenja osporenih odredbi Zakona nije pribavljeno prethodno mišljenje pravobranioca. U članu 5. stav (1) tačka e) kantonalnog Zakona o koncesijama propisano je da predmet koncesije može biti samo poljoprivredno zemljište "koje ne podliježe restituciji". Donošenjem osporenih odredbi Zakona omogućena je dodjela koncesija u dugom vremenskom periodu od 40 godina na zemljištima koja su od 1946. godine do 1965. godine na nepravedan način oduzeta od ranijih vlasnika i tako im se po drugi put čini nepravda. Osporene odredbe Zakona samo doprinose pravnoj nesigurnosti i povredi ustavnog prava na imovinu, iako je obaveza organa vlasti bila da reguliše ovu oblast u skladu sa opštim interesima na ustavan i zakonit način. Citira dio presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1/11 od 13.07.2012. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/12) sa stavom Venecijanske komisije da "javna vlast, za razliku od privatnih osoba u načelu ima vlasništvo samo nad onom imovinom koja je potrebna za pružanje javnih usluga ili za ostvarenje prihoda". Postavlja pitanje kako neko ko nije vlasnik zemljišta može drugome ustupati pravo na to zemljište. Ukazuje da odredba člana 5. stav 1. kantonalnog Zakona o koncesijama "proširuje" predmet koncesije u odnosu na federalni Zakona o koncesijama propisujući da "predmet koncesije može biti iz različitih oblasti i za različite djelatnosti", a u članu 5. stav 1. tačka e) tog kantonalnog zakona po drugi put "proširuje" predmet koncesije u odnosu na federalni Zakon o koncesijama propisujući da predmet koncesije može biti "korištenje poljoprivrednog zemljišta, koje ne podliježe restituciji", što je u suprotnosti sa članom 3. stav 1. tačka 17. federalnog Zakona o koncesijama koji propisuje da predmetom koncesije može biti samo "korištenje poljoprivrednog zemljišta". Premijer Federacije Bosne i Hercegovine predlaže Ustavnom sudu Federacije da donese privremenu mjeru kojom bi se obustavila primjena osporenih odredbi Zakona do donošenja presude, a kako bi se, po njegovom mišljenju, spriječila velika i neotklonjiva materijalna šteta. Jedna trećina poslanika u Skupštini Posavskog kantona smatra da je osporenim odredbama Zakona došlo do povreda prve alineje Preambule, člana II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člana tačke 4. Aneksa Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koji se odnosi na Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine i dopunske protokole. Ukazuju da je osporenim odredbama Zakona došlo i do kršenja odredbi iz čl. 365., 366. i 367. Zakona o stvarnim pravima. Navode da član 365. ovoga Zakona propisuje ograničeno pravo raspolaganja poljoprivrednim zemljištem ako je stečeno na način da nije isplaćena pravična naknada vlasnicima, član 366. istoga Zakona propisuje zabranu ustanovljavanje tereta davanja u dugoročni zakup nekretnina na koje se odnose zakoni navedeni u članu 365. ovog zakona, a član 367. propisuje dalju zabranu raspolaganja nekretninama koje su državno vlasništvo stečeno bez pravnog osnova i naknade i uz ugovore zaključene pod prinudom. Navode da su osporenim odredbama Zakona povrijeđeni i čl. 98. i 117. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/09) jer se tu nije radilo o zemljištu u državnom vlasništvu, već samo o zemljištu trećih lica koja mogu, eventualno, u budućnosti postati državno zemljište. Pomenuti Zakon o stvarnim pravima i Zakon o poljoprivrednom zemljištu Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 61 su federalni propisi i predstavljaju hijerarhijske propise višeg reda u odnosu na kantonalni propis, a činjenica da kantonalni propis nije usklađen sa tim federalnim zakonima sama po sebi ukazuje na neustavnost tog kantonalnog propisa. Smatraju da se "neustavnim" osporenim odredbama Zakona omogućava institucijama vlasti u Posavskom kantonu da i zemljišta koja nemaju zakonit osnov "pretvore" u državnu svojinu čime se krše osnovni principi zakonitosti, vladavine prava i pravne sigurnosti u demokratskom društvu, a time i prvi stav Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Pravo vlasništva je toliko bitno da ono nije samo subjektivno pravo svakog građanina, već i ustavnopravni princip na kojem je zasnovan ustavni sistem naše države. Osporenim odredbama Zakona Skupština Posavskog kantona se miješa u pravo vlasništva koje neko treće lice ima upisano u zemljišnim knjigama i time zanemaruje načela povjerenja u zemljišne knjige i pod koncesiju daje zemljište koje "nije usaglašeno u zemljišnim knjigama". Ovo je potpuno suprotno konceptu prava vlasništva koje propisuje Zakon o stvarnim pravima da je vlasnik onaj ko je upisan u zemljišnim knjigama, a tako se ugrožava i ustavno pravo na svojinu. Naime, presumpcija ospornih odredbi Zakona je da se pod koncesiju daju zemljišta svih onih lica za koje država, u konkretnom slučaju Posavski kanton, "smatra" da je njeno, i tako pokazuje monopol da pod koncesiju daje bilo koje zemljište za koje nije usklađeno zemljišno-knjižno stanje, a to može biti bilo čije privatno zemljište na području toga kantona. Time se narušava koncept povjerenja u zemljišne knjige, svi vlasnici zemljišta u tom kantonu stavljaju se u položaj apsolutne pravne nesigurnosti i kantonalne vlasti se tako miješaju u pravo vlasništva svakog zemljišno-knjižnog vlasnika. Ističu da je miješanje u pravo na imovinu zemljišno-knjižnih vlasnika nezakonito, jer je suprotno Zakonu o stvarnim pravima i Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, a ne postoji ni javni interes koji bi mogao opravdati miješanje u pravo na imovinu. U zahtjevu za donošenje privremene mjere navodi se da bi nakon isteka roka za javni poziv od kraja 2018. godine preko 600 hektara zemlje u vlasništvu trećih lica, a ne države, moglo biti dodijeljeno na koncesiju, a obzirom da u ovom kantonu stanovnici uglavnom žive od poljoprivrede, to bi posljedice provođenja ovog javnog poziva mogle imati nesagledive posljedice po njih. 5. Bitni navodi odgovora na zahtjeve Ustavni sud Federacije je na osnovu člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine aktom broj U-29/18 od 30.11.2018. godine i aktom broj U-30/18 od 06.12.2018. godine zatražio od Skupštine Posavskog kantona odgovor u roku od 30 dana na zahtjeve za ocjenu ustavnosti i odgovor na zahtjeve za donošenje privremene mjere. Skupština Posavskog kantona je na oba pomenuta sudska akta dala odgovore dana 31.12.2018. godine pod brojevima: 01- 01-91/18-3 i 01-01-92/18-3 koje je Ustavni sud Federacije zaprimio dana 07.01.2019. godine. Iako su traženi odgovori dostavljeni Sudu pod različitim brojevima, sadržaj istih je identičan. Ova Skupština smatra da su podnosioci zahtjeva pogrešno protumačili osporene odredbe Zakona tvrdeći da se koncesijom ne daje zemljište koje nije u vlasništvu države, da se ne ograničava bilo koje pravo licima koja ostvaruju pravo na restituciju, niti se zemljišta koja podliježu restituciji daju u koncesiju. Osporena odredba Zakona iz člana 6. stav (4) jasno propisuje da se kao koncesija može dati poljoprivredno zemljište u vlasništvu države na kojemu zemljišno-knjižno stanje nije uređeno, a podnosioci zahtjeva su dio "nije uređeno" pogrešno protumačili kao da to zemljište nije u vlasništvu države. Skupština Posavskog kantona smatra da su podnosioci zahtjeva pošli od pogrešne pretpostavke da će predmet koncesije biti zemljište koje nije u vlasništvu države, a to nigdje nije navedeno. Smatra da prava ranijih vlasnika poljoprivrednog zemljišta ničim nisu ugrožena i pri tom se poziva na stav (5) osporene odredbe Zakona kojim se predviđa mogućnost zaštite njihovih eventualnih prava koja bi se ostvarila u bilo kojem postupku, pa i u postupku restitucije, te im se daje direktna prednost u odnosu na koncesionara i pred sklopljenim ugovorom o koncesiji. Podsjeća na odredbe iz čl. 341. i 361. Zakona o stvarnim pravima: član 341. stav 1. ovoga Zakona propisuje da se lice, koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu smatra vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica. U članu 341. stav 3. ovoga Zakona, propisano je da su državno vlasništvo sve stvari iz društvenoga vlasništva u pogledu kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje presumpcija vlasništva iz stava 1. istog člana, a nosilac prava vlasništva odrediće se posebnim zakonom. U članu 361. stav 1. ovoga Zakona propisano je da su izvanknjižni nosioci stvarnih prava dužni u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava u pogledu nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu. Postavlja pitanje zbog čega bi država trebala čekati unedogled i blokirati bilo kakav svoj dalji razvoj i napredak ako neko lice godinama nije pokrenulo postupak za upis svoga prava u zemljišne knjige, i to samo zato što bi to lice možda moglo u budućnosti svoje navodno pravo pokušati upisati u zemljišne knjige. Navodi i citira čl. 2., 3., 9. i 10. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Potcrtava odredbe iz navedenih članova koje propisuju da poljoprivredno zemljište, bez obzira na to u čijem je vlasništvu, uživa posebnu zaštitu i da se poljoprivredno zemljište ne može koristiti u druge svrhe, te da su poslovi upravljanja, zaštite, uređenja i racionalnog korištenja poljoprivrednog zemljišta poslovi od opšteg interesa za Bosnu i Hercegovinu, Federaciju, kantone i gradske-opštinske organe uprave nadležne za poslove poljoprivrede. Smatra da je pomenuta presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, neprimjenljiva na ovaj konkretan slučaj i da osporeni članovi Zakona ni u čemu nisu suprotni stavovima iz te presude. Citira sadržaj stava (4), kao dijela osporenih odredbi Zakona, smatrajući da isti ničim nije povrijeđen jer propisuje da se u koncesiju daje zemljište u vlasništvu države zbog čega smatra da je neosnovano pitanje podnosioca zahtjeva "kako neko ko nije titular vlasničkih prava nad imovinom može ustupati prava koja uopšte nema". Smatra da zbog toga neće doći do situacije da bilo koje pravno ili fizičko lice, koje bi naknadno dokazalo da je vlasnik zemljišta koje je dato u koncesiju, bude na bilo koji način oštećeno jer stav (5) iz osporenih odredbi Zakona propisuje raskidanje ugovora o koncesiji. U zahtjevu se, po mišljenju Skupštine, polazi od pogrešne pretpostavke da se kantonalnim Zakonom o koncesiji regulišu/mijenjaju vlasničkopravni odnosi na zemljištu, što nije tačno jer koncesija nije stvarno pravo niti može na bilo koji način uticati na pravo vlasništva na zemljištu. Ističe da osporene odredbe Zakona nisu pravilo nego iznimka, da se primjenjuju "iznimno" i to "nakon utvrđenog javnog interesa". Skreće pažnju da podnosilac zahtjeva ističe neusklađenost člana 5. kantonalnog Zakona o koncesijama sa federalnim Zakona o koncesijama, ali kako citirani član nije u zahtjevu naveden kao predmet ocjene ustavnosti, predlaže da zbog toga Ustavni sud Federacije zanemari ovoj navod. Smatra neosnovanim navod iz zahtjeva da je povrijeđen i Zakon o prvobranilaštvu samo zbog činjenice da prije donošenja Zakona o dopunama Zakona o koncesijama nije pribavljeno mišljenje pravobranioca jer ovaj zakon nije predstavljao "opšti akt kojim se uređuju imovinsko-pravni odnosi, prava i obaveze prema stvarima u vlasništvu Kantona, odnosno opštine" obzirom da se istim i nisu uređivali ni pomenuti odnosi, a pogotovo ne prava i obaveze, tim prije što se prethodno Broj 37 - Stranica 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020. mišljenje pravobranioca nije tražilo ni prilikom donošenja kantonalnog Zakona o koncesijama. Predlaže da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti i donošenje privremene mjere odbiju kao neosnovani jer su, između ostalog, i kontradiktorni sami sebi. Posebno ukazuje da bi usvajanje privremene mjere prouzrokovalo štetne posljedice za prava trećih lica, a posebno za poljoprivrednu proizvodnju na području ovoga kantona, i to na očuvanje, namjensko korištenje, povećanje proizvodne sposobnosti i unapređenje upravljanja poljoprivrednim zemljištem kao dobrom od opšteg interesa, a sve to bi bilo suprotno i osnovnim ciljevima Zakona o poljoprivrednom zemljištu. 6. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član III.2. h) Federalna vlast i kantoni nadležni su za: h) korištenje prirodnih bogatstava. Član IV.C.3.10. (2) (1) Ustavni sud: a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim ustavom; b) na zahtjev premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će da li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom; c) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera ili zamjenika Premijera, utvrdit će da li je predloženi ili usvojeni propis koji donosi organ federalne vlasti u skladu sa ovim ustavom; d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom. Član IV.C.3.12. b) Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno kada: b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Amandman XVIII Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, prevladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum". Amandman XCVI U članu IV.C.10. iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi: "(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili Federacije na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća, načelnika opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine". Dosadašnji st. (3) i (4) postaju st. (4) i (5). B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) Član 38. Kada se Ustavnom sudu dostavi više zahtjeva za ocjenjivanje ustavnosti istog propisa, Ustavni sud će o svim tim zahtjevima voditi, po pravilu, jedan postupak i donijeti jednu odluku. Spajanje predmeta u smislu stava 1. ovog člana neće se vršiti ako bi to uticalo na znatnije odugovlačenje postupka. C. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH", br. 66/13 i 100/13) Član 1. (1) Ovim zakonom uređuje se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda. (2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta. (3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako za njih nije zakonom drugačije propisano niti šta drugo proizilazi iz njihove pravne prirode. Član 2. Ograničenja stvarnih prava (1) pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom u skladu sa principima međunarodnog prava. (2) Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogastava, okoline, zdravlja ljudi, kulturnoistorijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima. Član 8. Dobra od opšteg interesa (1) Stvari za koje je posebnim zakonom određeno da su dobra od opšteg interesa uživaju posebnu zaštitu. (2) Stvari od opšteg interesa, a koje nisu istovremeno opšta dobra, ako što su npr. građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, historijskog i ekološkog značaja, mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava. (3) Vlasnici i nosioci drugih stvarnih prava na dobrima od opšteg interesa dužni su vršiti svoja prava u skladu sa načinom upotrebe i korištenja, propisanim posebnim zakonima. (4) Posebnim zakonom se propisuje da li vlasnici dobara od opšteg interesa imaju pravo na naknadu za ograničenja koja trpe i pod kojim uslovima. (5) Ako je vlasnik u pogledu neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), kantona ili jedinice lokalne samouprave, prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtjeva težu žrtvu, ili ga inače dovede u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je izvršena eksproprijacija onda on ima pravo na naknadu kao za Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 63 oduzimanje vlasništva, a što će se urediti posebnim zakonom. Član 341. Presumpcije (1) Lice, koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na ne izgrađenom građevinskom zemljištu smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica. (2) Lice koje se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1. ovoga člana, ili koja dokazuje suprotno od njega, dokazaće svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ono odnosno njen pravni prethodnik bio stekao pravo upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja, odnosno pravo korištenja prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavka koje su se za sticanje toga prava zahtijevale u trenutku sticanja. (3) Smatra se da su državno vlasništvo sve stvari iz društvenoga vlasništva u pogledu kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje presumpcija vlasništva iz stava 1. ovoga člana, a nosilac prava vlasništva odrediće se posebnim zakonom. Član 361. Obaveza uknjižbe stvarnih prava (1) Izvanknjižni nosioci stvarnih prava dužni su u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava u pogledu nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu. (2) Nadležno pravobranilaštvo dužno je u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nekretninama čiji je nosilac Federacija, kantoni odnosno jedinice lokalne samouprave, kao i upis javnih i opštih dobara. Član 365. Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni prostori (1) Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj/državnoj svojini ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu: 1) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ("Službeni list FNRJ", broj 64/45, "Službeni list FNRJ", br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i ("Službeni list SRBiH", broj 41/67); 2) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH ("Službeni list NR BiH", br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 14/51 i ("Službeni list SRBiH", broj 41/67); 3) Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama ("Službeni list FNRJ", broj 23/53 i "Službeni list SFRJ", broj 10/65); 4) Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača ("Službeni list DFJ", broj 36/45 i 52/45 i "Službeni list FNRJ", br.: 64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49); 5) Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća ("Službeni list FNRJ", br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53); 6) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63); 7) Osnovnog zakona o eksproprijaciji ("Službeni list FNRJ", broj 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime naknade dobili druge nekretnine; 8) Osnovnog zakona o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima ("Službeni list FNRJ", br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51); 9) Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list FNRJ", br. 63/46 i 105/46); 10) Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ", br. 43/65, 67/65 i 17/69); 11) Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama ("Službeni list SFRJ", br. 23/79, i 26/86); 12) Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ", broj 40/45); 13) Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ", broj 61/46); 14) Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 43/59). (2) Zabrana iz stava 1. ovog člana ne djeluje ako je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu ovog zakona. Član 366. Zabrana tereta i dugoročnog zakupa (1) Zabranjuje se ustanovljavanje tereta, davanje u dugoročni zakup na nekretninama na koje se odnose zakoni navedeni u članu 365. ovoga zakona. (2) Zabrana davanja u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme neće se primjenjivati kada se zgrade, stanovi ili poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom/državnom vlasništvu daju u zakup stranim državama za potrebe njihovih diplomatskih i konzularnih predstavništava, kao i njihovih organizacija i specijalizovanih agencija kao i organizacija i specijalizovanih agencija Organizacija ujedinjenih nacija, kao i tijela Evropske unije. Član 367. Nekretnine pribavljene u državno/društveno vlasništvo (1) Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine koje su na osnovu odluke državnog organa, a bez pravnog osnova i naknade pribavljene u društvenu/državnu svojinu, kao i na nekretnine koje su na osnovu ugovora o poklonu pribavljene u društvenu/državnu svojinu, a taj ugovor je zaključen pod prinudom. (2) Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine koje su pribavljene ili izgrađene sredstvima budžeta društveno-političkih zajednica, sredstvima za finansiranje zajedničkih potreba, ili sredstvima samodoprinosa. (3) Propisi kantona koji uređuju korištenje, upravljanje i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrada uskladiće se u roku od 6 mjeseci sa odredbama ovoga zakona. (4) Nekretnine čije pribavljanje ili izgradnja su finansirani sredstvima iz stava 2. ovoga člana, a dijelom iz drugih sredstava društvenopravnih lica, mogu biti u prometu tek kada se utvrde suvlasnički dijelovi. D. Zakon o poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/09), Član 1. Ovim Zakonom utvrđuju se: definicije, osnovni principi i upravljanje, zaštita, korištenje, uređenje, raspolaganje, evidencije, nadzor nad sprovođenjem ovog Zakona, krivične odredbe, prijelazne i završne odredbe, kao i ostala značajna pitanja koja se odnose na poljoprivredno zemljište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Broj 37 - Stranica 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020. Član 2. Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od opšteg interesa za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu, uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i pod uslovima utvrđenim ovim Zakonom. Član 98. Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država, osim onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom Zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema opštim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države obavezno se obezbjeđuje zaštita i unaprjeđenje privrednoekonomskih, ekoloških i drugih interesa države i njenih građana. Odluka iz stava 2. ovog člana nije upravni akt. Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena) mora biti donesen u skladu sa ovim Zakonom i drugim pratećim propisima koji regulišu ovu oblast. Akt donesen suprotno utvrđenoj proceduri iz stava 2. ovog člana, smatra se ništavnim. 3. Koncesija Član 117. Vlada kantona odlučuje o dodjeli koncesije na poljoprivrednom zemljištu na prijedlog kantonalnog ministarstva, a na osnovu javnog konkursa ili prikupljanjem javnih ponuda. Koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države dodijeliće se domaćem ili stranom pravnom licu čija ponuda bude proglašena najpovoljnijom. Koncesionar je obavezan zemljište koristiti u skladu sa Zakonom o koncesijama i ugovorenom namjenom te očuvati i povećati njegov kapacitet proizvodnje, sistematizovati i zaštititi na osnovama odgovarajućih projekata. Samo u sljedeća tri slučaja dodijeliće se koncesija na poljoprivrednom zemljištu: 1. od 25 do 50 godina za podizanje višegodišnjih nasada voćnjaka, vinograda i rasadnika, stočarske proizvodnje, uključujući ribarstvo, lov i ribolov, kao i pašnjake; 2. od 10 do 20 godina za drugo poljoprivredno iskorištavanje; 3. do 10 godina za rekreaciju, sport, turizam i ugostiteljstvo. Ako se pojave izuzetne okolnosti koje zahtijevaju ulaganja za koje je potreban duži vremenski period, ugovoreni rok se može produžiti, ali ne može biti duži od 50 godina. Vlada FBiH će svojom odlukom odrediti pojedine kategorije poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države za koje se ne može dati koncesija. Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države za čije je korištenje data koncesija, ne može se davati u zakup ili potkoncesiju. E. Zakon o koncesijama ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02 i 61/06) Član 1. Ovim Zakonom uređuju se: predmet, način i uslovi pod kojima se domaćim i stranim pravnim licima mogu dodjeljivati koncesije za osiguranje infrastrukture i usluga, te eksploatacija prirodnih resursa, finansiranje, projektovanje, izgradnja, obnova, održavanje i/ili rukovođenje radom te infrastrukture i svih za nju vezanih objekata i uređaja u oblastima koje su u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), nadležnost za dodjelu koncesija, osnivanje Komisije za koncesije Federacije, tenderski postupak, sadržaj ugovora o koncesiji, prava i obaveze koncesionara, rješavanje sporova i druga pitanja od značaja za dodjelu koncesija na teritoriji Federacije. Predmet koncesije Član 3. stav 1. tačka 17) Predmet koncesije, prema odredbama ovog zakona, jeste: 17) korištenje poljoprivrednog zemljišta; Definicije Član 4. Pojmovi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeće značenje: "Koncesor" - sva nadležna ministarstva ili organi vlasti Federacije koje odredi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vlada Federacije) da dodjeljuju koncesiju. "Koncesija" - pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od opšteg interesa određenih ovim zakonom. "Koncesionar" - pravno lice osnovano u skladu sa posebnim zakonima Federacije u vlasništvu domaćeg i/ili stranog pravnog lica kome se dodjeljuje koncesija i koje izvršava ugovor o koncesiji u skladu sa ovim zakonom. Nadležnost za dodjelu koncesija Član 5. Odluku o pristupanju dodjele koncesije za određeno dobro donosi Vlada Federacije na prijedlog resornog ministra. U slučaju spora o nadležnosti između Federacije i kantona za dodjelu koncesije, nadležni organi usaglašavaju uslove i način dodjele koncesije. Sporove koji nastanu u vezi sa nadležnošću za dodjelu koncesija između Federacije i kantona rješava Specijalna zajednička komisija za koncesije iz člana 8. stav 2. ovog zakona. Član 6. stav 2. Dodjela koncesije za predmete koji nisu sadržani u zakonu o koncesijama Bosne i Hercegovine i stavu 1. ovog člana uredit će se kantonalnim zakonom. Član 8. Komisija djeluje u svojstvu Komisije za koncesije Federacije kada obavlja funkcije i vrši ovlaštenja u vezi sa dodjelom koncesija koje su u isključivoj nadležnosti Federacije. Komisija djeluje u svojstvu Specijalne zajedničke komisije za koncesije kada obavlja funkcije i ovlaštenja u vezi sa dodjelom koncesija koje su u zajedničkoj nadležnosti Federacije i kantona ili u slučaju iz člana 5. stav 3. ovog zakona. Završne odredbe Član 40. Kantoni su dužni u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti zakon o koncesijama u skladu sa ovim zakonom, odnosno doneseni zakon uskladiti sa ovim zakonom. F. Zakon o koncesijama ("Narodne novine Posavskog kantona", br.: 6/14 i 12/17) Član 5. stav (1) tačka e) (Predmet koncesije) (1) Predmet koncesije, prema odredbama ovog Zakona, može biti iz različitih oblasti i za različite djelatnosti: e) korištenje poljoprivrednog zemljišta, koje ne podliježe restituciji; Član 6. - Osporena odredba - (Nadležnost za dodjelu koncesije) (1) Kanton odlučuje o dodjeli koncesije za predmete iz člana 5. ovog Zakona iz nadležnosti Kantona. Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 65 (2) Opštinsko vijeće odlučuje o dodjeli kocesije za korištenje građevinskog zemljišta, komunalnih djelatnosti (vodosnabdijevanje, odvođenje i prerada otpadnih voda, djelatnosti upravljanja otpadom na području opštine, održavanje javne čistoće, održavanje i upravljanja grobljima, održavanje lokalnih puteva, održavanje javne rasvjete, upravljanje javnim parkiralištima) i druge javne usluge (djelatnosti od opšteg interesa) iz nadležnosti opštine a koja se nalaze na području opštine, na način i po postupku definisanom u ovom Zakonu. (3) Izuzetno Odluku o dodjeli koncesije za ostala određena dobra navedena u članu 5. ovog zakona može donijeti i Opštinsko vijeće uz prethodnu saglasnost Vlade. (4) Izuzetno, nakon utvrđenog javnog interesa, Vlada može donijeti Odluku o dodjeli koncesije na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države na kojem zemljišno-knjižno stanje nije uređeno. U tom slučaju Koncesionar je dužan i ovlašten izvršiti usklađivanje zemljišno-knjižnog stanja o vlastitom trošku u roku od tri (3) godine od dana uvođenja u posjed, a naknada za koncesiju mu se umanjuje razmjerno troškovima usklađenja zemljišno-knjižnog stanja. (5) U slučaju da se pravosnažnom sudskom odlukom utvrdi pravo postojanja prava nekog trećeg lica na dijelu ili cijelom zemljištu za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji, u tom dijelu će Ugovorno tijelo raskinuti ugovor, a Koncesionar nema pravo potraživanja štete po ugovoru o koncesiji. (6) Postupak i način dodjele koncesije iz stava (4) ovoga člana regulisaće se Pravilnikom koji će donijeti Vlada. G. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) Član 42. stav 1. tačka 4. Rješenje o obustavi postupka 4. i u drugim slučajevima kada prestaje potreba za daljim vođenjem postupka. 7. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj U-32/18 od 06.03.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/19). 8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Nakon analize navoda iz Zahtjevā, dostavljenih odgovora na Zahtjeve i priloženih dokaza, na osnovu relevantnog prava i sudske prakse ovog suda, utvrđeno je sljedeće: Zahtjevima za ocjenu ustavnosti se osporene odredbe Zakona pretežno dovode u pitanje sa stanovišta garancije prava na imovinu iz člana II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koji garantuje pravo na imovinu. Takođe se dovode u vezu i sa povredom principa zakonitosti u odnosu na federalne zakone i to Zakon o stvarnim pravima, Zakon o koncesijama i Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Taj princip se u zahtjevu dovodi u vezu sa povredom prve alineje preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovorima na podnesene zahtjeve, koji su identični, ističe se da iz osporenih odredaba Zakona ne proističe da bi se u koncesiju davalo zemljište koje nije u vlasništvu države niti da bi se na bilo koji način ograničavalo bilo koje lice koje je ili koje bi ubuduće ostvarilo pravo na restituciju. Prema osporenim odredbama Zakona se u koncesiju može dati samo ono poljoprivredno zemljište koje je u vlasništvu države, a koje zemljišno-knjižno nije uređeno. Stanje u zemljišnim knjigama nije uređeno u pogledu vlasništva fizičkih i pravnih lica jer vanknjižni nosioci stvarnih prava nisu postupili u skladu sa članom 361. Zakona o stvarnim pravima u zakonom propisanom roku. Smatraju da ne mogu, kao kantonalna vlast, čekati u nedogled i blokirati razvoj i napredak jer bi, hipotetski, neko možda mogao u bližoj i daljoj budućnosti upisati svoje navodno pravo u zemljišne knjige. Prema njihovom mišljenju cilj donošenja zakona je u skladu sa ciljem utvrđenim u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Notorna je činjenica da u Federaciji Bosne i Hercegovine nije donesen Zakon o restituciji. Takođe je notorna činjenica da stanje zemljišnih knjiga u Federaciji Bosne i Hercegovine nije uređeno, i da taj problem postoji i kada je u pitanju poljoprivredno zemljište. Zbog takvog stanja pitanje stvarnog vlasništva je sljedstveno tome zaista upitno jer se postavlja pitanje ko može dati koncesiju nad zemljištem gdje nije uređeno zemljišno-knjižno stanje. Naime, osnovni princip pravne stabilnosti i sigurnosti vezan za sve naprijed navedene zakone podrazumijeva da niko ne može dati nekome neko pravo koje sam nema pa niti zaključiti obligacionopravni ugovor, što u suštini koncesija i jeste, ukoliko nema uknjiženo pravo svojine, i samim tim ovlaštenje da raspolaže jednim od elemenata tog prava, a to je pravo korištenja, nužnog za mogućnost zaključivanja ugovora o koncesiji. U konkretnom slučaju Ustavni sud Federacije je u toku rješavanja ovog predmeta ustanovio da je svojom ranijom Presudom broj U-32/18 od 06.03.2019. godine utvrdio da je članom 6. st. (3) i (4) Zakona o koncesijama povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Odžak. U relevantnom dijelu citiranom presudom je utvrđeno, osim da jedinica lokalne samouprave nije konsultovana u postupku donošenja propisa (osporenih odredbi) koje je se direktno tiču, i sljedeće: "Polazeći od navedenog, Ustavni sud Federacije je stanovišta da se dodjela koncesija na poljoprivrednom zemljištu od strane kantonalnih vlasti, a koje se nalazi na području opštine kao jedinice lokalne samouprave, ne može vršiti jednostranim provedbenim i pojedinačnim propisima i aktima, ne vodeći pri tome računa i o interesima Opštine Odžak. Ovo tim prije, jer se prilikom dodjele koncesija na predmetnom poljoprivrednom zemljištu, nužno moraju uzeti u obzir socijalni status i ekonomski položaj velikog broja lokalnog stanovništva kojem se na području Opštine Odžak mora osigurati jednak, i pod jednakim uslovima pristup javnim dobrima, odnosno koji već koriste takvo zemljište i trebaju imati mogućnost učešća u dodjeli koncesija za obradu predmetnog poljoprivrednog zemljišta od čega i od kojeg egzistiraju njihove porodice. Stoga, nije prihvatljivo da se Vlada Posavskog kantona oglušila o zahtjev Opštine Odžak za izdavanje saglasnosti da Opštinsko vijeće Odžak donese Odluku o dodjeli koncesije na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu na području Opštine Odžak, tim prije, jer se 1.066,60 hektara poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu nalazi isključivo na području Opštine Odžak, kao i da se u okviru takvog zemljišta nalazi i zemljište koje podliježe restituciji, zatim zemljište koje je već dato u zakup trećim licima, a Javni poziv je koncipiran na način da se cjelokupno zemljište daje u koncesiju isključivo kao jedna proizvodno-tehnološka cjelina za početni iznos koncesione naknade od 136.962,00 KM". Stoga je, imajući u vidu da se u ovom postupku za ocjenu ustavnosti zahtijeva preispitivanje odredbe člana 6. stav (4) sa stanovišta usaglašenosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine za koji je već, u ranijem postupku, utvrđeno da povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu Opštine Odžak, nužno prethodno utvrditi odnos ovakva dva zahtjeva sa aspekta pravnih posljedica odluka ovog suda. Broj 37 - Stranica 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020. Ustavnopravne posljedice i dejstvo odluka kojima je utvrđena povreda prava na lokalnu samoupravu kao prethodno pitanje Ustavni sud Federacije imao je u vidu ustavnu odredbu koja lokalnu samoupravu pozicionira kao ustavnu kategoriju, a Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi, kao međunarodnopravni obavezujući dokument koji ima posebnu pravnu snagu definisanu Amandmanom XVIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe, Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine je propisano da zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava ovaj sud. Ustavni sud Federacije podsjeća da presude po zahtjevima za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u kojima je utvrđena povreda tog prava, zavisno od predmeta spora, imaju dvojako dejstvo i pravne posljedice. Prvo, kako je u citiranoj presudi (U- 32/18) i navedeno u odnosu na konkretnu jedinicu lokalne samouprave koja je i pokrenula zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu i konačna je i obavezujuća u odnosu na tu jedinicu lokalne samouprave. Druga posljedica je identična sa posljedicama svih presuda ovog suda, koje su konačne i obavezujuće, pa i po zahtjevima za ocjenu ustavnosti, a što je propisano odredbom člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je lokalna samouprava ustavna kategorija, a predmet zahtjeva za zaštitu lokalne samouprave je utvrđivanje da li neki zakon ili propis donesen od strane kantonalne ili federalne vlasti, a koji se tiče jedinice lokalne samouprave povrjeđuje njeno pravo, koje po imperativnoj ustavnoj odredbi štiti upravo ovaj sud, to, imajući u vidu opšte načelo teritorijalne primjene zakona, odredba ili zakon za koji je utvrđeno da povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu konkretne jedinice lokalne samouprave ima dejstvo u odnosu na sve jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji taj zakon ili propis primjenjuje. Ovo je u skladu sa osnovnim načelom teritorijalne primjene zakona, odnosno propisa. Samim tim, takva presuda zahtijeva izmjenu i usaglašavanje tog propisa od strane zakonodavca u skladu sa stavovima Ustavnog suda Federacije iz obrazloženja odluke. Stoga je, kada se utvrdi povreda prava na lokalnu samoupravu, bez obzira na to da li u odnosu na jednu ili više jedinica lokalne samouprave, pravna posljedica takve odluke je da se isti propis ne može primjenjivati na teritoriji svih jedinica lokalne samouprave na koje se odnosi predmetni zakon, u okviru kantona kada je u pitanju kantonalni zakonodavac ili pak u okviru Federacije kada je u pitanju zakon ili propis koji donosi Parlament Federacije Bosne i Hercegovine u okviru svoje nadležnosti. To zahtijeva reakciju u vidu izvršenja ustavnosudske odluke od strane zakonodavca u jednom razumnom roku, ukoliko nije samom izrekom presude određeno drugačije. Ovim su precizno definisane pravne posljedice i po zahtjevima za zaštitu lokalne samouprave relevantna je odredba člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kada se utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propisi Federacije ili bilo kojeg kantona (ne pominje se grad i opština jer govorimo o posljedicama odluka po zahtjevima za zaštitu prava na lokalnu samoupravu), taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji odredi Sud, ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Konačno, od dana objave presude u "Službenim novinama Federacije BiH" i odgovarajućim službenim glasilima u Federaciji Bosne i Hercegovine, presuda kojom je utvrđena povreda prava na lokalnu samoupravu povodom nekog zakona ili odredbe zakona ili propisa koji je donesen na nivou kantona ili Federacije Bosne i Hercegovine, taj propis se neće primjenjivati. Svako drugo tumačenje pravnih posljedica i dejstva odluka ovog suda u postupcima za zaštitu prava na lokalnu samoupravu bi dovelo do potpune pravne nestabilnosti i pravne anarhije, jer bi se moglo tumačiti da zakon ili propis za koji je utvrđeno da povrjeđuje pravo neke jedinice lokalne samouprave, ne bude "na snazi", odnosno ne primjenjuje se u toj jedinici lokalne samouprave, a primjenjuje se i obavezujući je za druge jedinice lokalne samouprave. U konkretnom slučaju, kako je naprijed navedenom i dijelom citiranom presudom ovog suda utvrđena povreda prava na lokalnu samoupravu u odnosu na stav (4) člana 6. osporene odredbe Zakona, Ustavni sud Federacije je zaključio da se radi o presuđenoj stvari. Nadalje, sljedstveno tome, stav (6) člana 6. osporene odredbe Zakona čini jednu cjelinu sa stavom (4), jer je istim stavom propisano da će Vlada kantona donijeti Pravilnik kojim će regulisati postupak i način dodjele koncesije iz stava (4) člana 6. osporene odredbe Zakona. Kako je stav (6) neodvojiv od stava (4) člana 6. osporene odredbe Zakona to dijeli pravnu sudbinu stava (4), odnosno ne primjenjuje se od dana objave presude kojom je utvrđena povreda prava na lokalnu samoupravu. Stavom (5) člana iz 6. osporene odredbe Zakona regulišu se pravne situacije koje nastaju u vezi sa već zaključenim koncesionim ugovoraom nakon što se pravosnažnom sudskom odlukom utvrdi pravo nekog trećeg lica na dijelu ili cijelom zemljištu koje je dato u koncesiju u tom slučaju dolazi do raskida ugovora o koncesiji od strane ugovornog tijela pri čemu koncesionar nema pravo potraživanja po osnovu ugovora o koncesiji. Rješavajući pitanje ustavnosti stava (5) člana 6. osporene odredbe Zakona, Ustavni sud Federacije napominje da je oblast korištenja prirodnih bogatstava (član III.2.h), odnosno Amandman IX na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine), a u koje svakako spada poljoprivredno zemljište jedno od najvažnijih i najvrjednijih prirodnih bogatstava i resursa Federacije Bosne i Hercegovine, oblast za koju su nadležni Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni. U konkretnom slučaju to znači da vršenje ovih nadležnosti zahtjeva dogovor Federacije i svih kantona na trajnoj osnovi o načinu korištenja, konkretno ovdje poljoprivrednog zemljišta, pa i davanje i raspolaganje u vidu zasnivanja obligaciono-pravnog odnosa davanja koncesije. Stoga, iako nije zanemarljiva primjedba donosioca osporenog zakona koja se odnosi na dugo čekanje za uređenje zemljišno-knjižnog stanja, pa čak i mogućnost zastoja u korištenju tako važnog privrednog resursa, kako oni to nazivaju "državnog zemljišta na kojem nije uređeno zemljišno-knjižno stanje", svaki dodatak koji bitno mijenja odredbu federalnog zakona o koncesijama, a kako je to propisano u osporenom zakonu, mora biti usaglašen između kantonalnog i federalnog nivoa vlasti. Sve do uspostavljanja trajnog dogovora između federalne i kantonalnih vlasti, zakonodavno djelovanje u ovoj oblasti iziskuje najviši stepen pažnje i opreza, jer bilo kakva prethodno neusaglašena rješenja lako bi mogla dovesti do pravne nesigurnosti. U ovom slučaju tome naročito pogoduje nejasna i u sebi protivurječna zakonska odredba kojom se hoće utvrditi državno vlasništvo uz istovremenu konstataciju o neuređenom zemljišno knjižnom stanju i uzimanje u obzir hipotetičkih situacija eventualne buduće promjene titulara stvarnog prava na zemljištu, što već samo po sebi dovodi u pitanje valjanost zaključenih koncesionih ugovora. Stoga je u odnosu na pomenuti stav donesena odluka da nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud Federacije je donio odluku kao u izreci. Pritom se nije upuštao u analizu eventualne povrede prava na imovinu na koju su se pozivali podnosioci zahtjeva kao suvišno, obzirom na ovdje datu argumentaciju i odlučenje Suda. Ustavni sud Federacije nije odlučivao o privremenoj mjeri s obzirom da je donesena odluka o meritumu, pa je odlučivanje o privremenoj mjeri bespredmetno. Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 67 Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-29/18 05. maja 2020. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović, s. r. AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 825 Na temelju čl. 5. stavak (1) točka h) i 19. stavak (1) točka c) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 75/17), čl. 7. stavak (1) točka h) i 12. točka d) Statuta Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 03/18), i čl. 27., 28., 80., 81. i 95. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/17), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 28.05.2020. godine donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O IZRAČUNAVANJU KAPITALA BANKE Članak 1. U Odluci o izračunavanju kapitala banke ("Službene novine Federacije BiH", br. 81/17 i 50/19), u članku 34. stavku (4) točka b), broj "12,5" zamjenjuje se brojem "8,33". Članak 2. (1) U članku 51. stavak (1) se mijenja i glasi: "(1) Izloženosti prema jedinicama regionalne vlade ili lokalnih vlasti ponderiraju se kao izloženosti prema institucijama, osim u slučaju da se na njih primjenjuje ponder rizika naveden u stavku (3) ovoga članka. Povlašteni tretman za kratkoročne izloženosti iz članka 55. stavka (2) i članka 56. stavka (2) ove odluke ne primjenjuje se". (2) Iza stavka (2) dodaje se novi stavak (3) koji glasi: "(3) Za sve izloženosti prema kantonalnim vladama u Federaciji BiH, jedinicama regionalne vlade ili lokalne vlasti države članice EU, koje ne podrazumijevaju izloženosti iz stavka (4) ovoga člana, a koje su denominirane u domaćoj valuti, odnosno u eurima ili s valutnom klauzulom u eurima, dodjeljuje se ponder rizika 50%." (3) Dosadašnji stavak (3) postaje stavak (4). Članak 3. Direktor Agencije će u roku od 30 (trideset) dana od dana stupanja na snagu ove odluke izvršiti potrebno usklađivanje Upute za popunjavanje izvješća banke o regulatornom kapitalu, kreditnom, operativnom i tržišnom riziku i stopi financijske poluge, broj: 01-4914/17 od 22. prosinca 2017., kao i usklađivanju izvještajnih obrazaca koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine. Članak 4. (1) Ova odluka stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". (2) Odredba članka 1. ove odluke se primjenjuje od 31. prosinca 2020. Broj U.O. -45-02/20 28. svibnja 2020. godine Sarajevo Predsjednica Upravnog odbora Mr. sc. Ljerka Marić, v. r. Na osnovu čl. 5. stav (1) tačka h) i 19. stav (1) tačka c) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 75/17), čl. 7. stav (1) tačka h) i 12. tačka d) Statuta Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 03/18), i čl. 27., 28., 80., 81. i 95. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/17), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 28.05.2020. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O IZRAČUNAVANJU KAPITALA BANKE Član 1. U Odluci o izračunavanju kapitala banke ("Službene novine Federacije BiH", br. 81/17 i 50/19), u članu 34. stav (4) tačka b), broj "12,5" zamjenjuje se brojem "8,33". Član 2. (1) U članu 51. stav (1) se mijenja i glasi: "(1) Izloženosti prema jedinicama regionalne vlade ili lokalnih vlasti ponderišu se kao izloženosti prema institucijama, osim u slučaju da se na njih primjenjuje ponder rizika naveden u stavu (3) ovog člana. Povlašteni tretman za kratkoročne izloženosti iz člana 55. stava (2) i člana 56. stava (2) ove odluke ne primjenjuje se". (2) Iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi: "(3) Za sve izloženosti prema kantonalnim vladama u Federaciji BiH, jedinicama regionalne vlade ili lokalne vlasti države članice EU, koje ne podrazumijevaju izloženosti iz stava (4) ovog člana, a koje su denominirane u domaćoj valuti, odnosno u eurima ili sa valutnom klauzulom u eurima, dodjeljuje se ponder rizika 50%." (3) Dosadašnji stav (3) postaje stav (4). Član 3. Direktor Agencije će u roku od 30 (trideset) dana od dana stupanja na snagu ove odluke izvršiti potrebno usklađivanje Uputstva za popunjavanje izvještaja banke o regulatornom kapitalu, kreditnom, operativnom i tržišnom riziku i stopi finansijske poluge, broj: 01-4914/17 od 22.12.2017. godine, kao i usklađivanju izvještajnih obrazaca koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine. Član 4. (1) Ova odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". (2) Odredba člana 1. ove odluke se primjenjuje od 31.12.2020. godine. Broj U.O.-45-02/20 28. maja 2020. godine Sarajevo Predsjednica Upravnog odbora Mr. sc. Ljerka Marić, s. r. 826 Na temelju čl. 5. stavak (1) točka h) i 19. stavak (1) točka c) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 75/17), čl. 7. stavak (1) taočka h) i 12. točka d) Statuta Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 03/18), čl. 80. stavak (5) i 81. stavak (14) Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/17), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 28.05.2020. godine, donosi
Presuda Ustavnog suda FBiH - Obustavlja se postupak vezano za utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Službene novine FBIH 89/19) 22.05.2020 Službene novine FBiH 31/20 Federacija BiH Radno pravo presuda,ustavni sud fbih,zakon o radu Broj 31 - Stranica 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 22. 5. 2020. Херцеговине. Врховни суд Федерације ради рјешавања спорног правног питање постављеног од стране Општинског суда у Тузли, у складу са чланом 14. Закона о измјенама и допунама Закона о парничном поступку ("Службене новине Федерације БиХ", број 98/15), треба да заузме став о спорном правном питању које је од значаја за одлучивање о предметима који су у поступку пред судовима из којег разлога је и поставио уставно питање. Став Уставног суда Федерације у конкретном случају је, да се у односу на започете, а незавршене предмете пред редовним судом има примијенити релевантна одредба члана 114. Закона о раду који је објављен у "Службеним новинама Федерације БиХ", број 26/16. То се односи на предмете који су започети, а недовршени закључно са даном објаве пресуде број У-16/18 од 26.02.2020. године, а којом је утврђено да члан 9. Закона о измјенама и допунама Закона о раду, није у складу са Уставом Федерације Босне и Херцеговине. Како се оспорена одредба члана 9. Закона о измјенама и допунама Закона о раду по општим правилима не примјењује од дана објаве пресуде, то се до дана извршења пресуде односно усаглашавања исте са ставовима Уставног суда Федерације исказаним у образложењу споменуте пресуде, пред редовним судовима у Федерацији Босне и Херцеговине, поступци из радних односа требају проводити и окончати по одредбама члана 114. Закона о раду који је донесен 2016. године, све до усаглашавања споменуте одредбе од стране Парламента Федерације Босне и Херцеговине са ставом који је исказан у Пресуди број У- 16/18 од 26.02.2020. године. Ово због тога што Европска конвенција о заштити људских права и основних слобода и допунски протоколи према Анексу Устава Федерације Босне и Херцеговине имају правну снагу уставних одредби, што значи, да се директно примјењују у правном систему Федерације Босне и Херцеговине. Како је цитираном пресудом утврђена повреда из члана 6. став 1. Европске конвенције о заштити људских права и основних слобода (право на приступ суду), то рјешавајући конкретне предмете, редовни судови имају директно примијенити принципе из Еуропске конвенције о заштити људских права и основних слобода и ријешити започете, а недовршене предмете из области радних односа на начин, да се тужиоцима у тим поступцима омогући правично суђење и приступ суду уз једино ограничење везано за рокове застаре. С обзиром на наведено донесена је одлука као у изреци пресуде. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: Александра Мартиновић, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, проф. др Един Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда. Број У-48/19 21. априла 2020. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Александра Мартиновић, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o predočenom ustavnom pitanju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rad, na osnovu člana IV.C.3.10.(4). Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 21.04.2020. godine, donio je PRESUDU U odnosu na postavljeno ustavno pitanje, djelovanje Presude broj U-16/18, od 26.02.2020. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/20) je, da se član 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18) ne primjenjuje u započetim, a nezavršenim predmetima pred redovnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, te se isti imaju okončati u skladu sa članom 114. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16). Obustavlja se postupak po postavljenom ustavnom pitanju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine vezano za utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18), jer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj U-16/18, od 26.02.2020. godine utvrdio da isti nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i svim službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Obrazloženje 1. Predmet zahtjeva i podnosilac zahtjeva Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je podneskom broj 070-0-Su-19- 000980, od 29.10.2019. godine, koji je zaprimljen dana 28.11.2019. godine, a dopunjen i preciziran dana 16.12.2019. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) predočio ustavno pitanje – ocjena ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (u daljem tekstu: osporeni član Zakona). U smislu člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je ovlašten za postavljanje ustavnog pitanja Ustavnom sudu Federacije. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, stranke u postupku u ovom ustavno-sudskom predmetu su: Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, kao podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac osporenog člana Zakona. 3. Bitni navodi podnosioca zahtjeva Podnosilac zahtjeva podnio je ovom sudu zahtjev za rješavanje ustavnog pitanja koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti odredbe člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, a kojom odredbom je izmijenjen sadržaj odredbe člana 114. stav 3. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16), na način što se riječi "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju riječima "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom". Ističu, da je Opštinski sud u Tuzli na osnovu odredbe člana 61. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), podnio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja, uz koji je dostavio i spis tog suda broj 32 0 Rs 369527 19 Rs, navodeći da se kod Opštinskog suda u Tuzli nalazi veliki broj predmeta sa istim i sličnim zahtjevima i dilemama u postupanju, zbog čega je i navedeni sud dostavio ovaj zahtjev. Kako navodi podnosilac zahtjeva, sporno pravno pitanje koje je postavljeno od strane Opštinskog suda u Tuzli definisano je na sljedeći način: "Kako postupati po tužbama i tužbenim zahtjevima koji su kod suda zaprimljeni nakon stupanja na snagu Petak, 22. 5. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 31 - Stranica 25 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 09.11.2018. godine, kojim se traži isplata novčanog potraživanja ili naknada štete iz radnog odnosa za period koji obuhvata i period potraživanja radnika dospjelih na naplatu prije stupanja na snagu ovog zakona, ukoliko radnici kao tužioci nemaju dokaz da su se obraćali poslodavcu za internu zaštitu svojih prava u rokovima predviđenim u članu 114. Zakona o radu". Podnosilac zahtjeva navodi da je odredbom člana 114. stav 1. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku 30 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje toga prava, dok je stavom 2. istog člana propisano, da ako poslodavac u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovoga zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred mjerodavnim sudom. Stav 3. propisuje da zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovoga člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za nadoknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa. Odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, izmijenjen je sadržaj odredbe člana 114. Zakona o radu, tako što se u stavu 1. riječ "može" zamjenjuje sa riječima: "dužan je", dok u stavu 3. riječi "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju riječima "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom". Dakle, navedenim odredbama Zakona je utvrđena obaveza radnika da se u slučaju zahtjeva za isplatu novčanog potraživanja moraju prethodno obratiti poslodavcu da bi isti stekli pravo na sudsku zaštitu. Međutim, kako to proizilazi iz zahtjeva Opštinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja, brojni su predmeti u kojima se kao tužioci pojavljuju radnici čije je novčano potraživanje iz radnog odnosa nastalo i dospjelo u vrijeme važenja Zakona o radu iz 2016. godine, kada nije postojala obaveza radnika na prethodno obraćanje poslodavcu, a u kojima su tužbe za isplatu podnesene nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Rok za prethodno podnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je propisan odredbom člana 114. stav 1. Zakona o radu je prekluzivni rok, čijim se protekom gubi pravo na preispitivanje odluke poslodavca, a i mogućnost sudske zaštite prava, pa donesena odluka poslodavca u vezi tih prava postaje konačna i izvršna. Pored toga, prethodno obraćanje poslodavcu u propisanom roku od 30 dana je i procesna pretpostavka za vođenje parnice (član 53. Zakona o parničnom postupku), pa u slučaju da tužilac ne dostavi dokaz o prethodnom obraćanju poslodavcu, sud tužbu odbacuje. Također zakonodavac u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona u radu nije predvidio prijelazne odredbe već je samo naveo da zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". U konkretnom slučaju predmet potraživanja tužioca je naknada štete (izgubljene zarade) u vidu manje isplaćene mjesečne plate za period od 01.07.2017. godine do 07.04.2019. godine, koju tužilac potražuje u ukupnom iznosu od 5.040,00 KM (sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate). U ovom predmetu, radnik se obratio poslodavcu za ostvarivanje svojih prava iz radnog odnosa neposredno prije podnošenja predmetne tužbe, ali za cijeli period potraživanja od 01.07.2017. godine do 07.04.2019. godine, pa se pokazalo spornim da li je ovakvim zahtjevom radnik ostvario pravo na sudsku zaštitu. Tuženi je u svom odgovoru na tužbu osporio zahtjev tužioca u cijelosti, navodeći da je predmetna tužba podnesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, te da u skladu sa odredbom člana 114. Zakona o radu, tužilac poslodavcu nije podnio zahtjev za internu zaštitu svojih prava u rokovima predviđenim u zakonu, zbog čega je izgubio pravo na sudsku zaštitu, pa sud treba po službenoj dužnosti tužbu odbaciti. Podnosilac zahtjeva smatra da je osporenim članom Zakona povrijeđen jedan od osnovnih principa vladavine prava - princip pravne sigurnosti prema kome svako mora biti siguran u svoju pravnu poziciju, a to bi značilo da bi se na konkretan spor trebao primijeniti onaj propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka i dospijeća potraživanja. Osim toga, povrijeđen je i princip stečenih prava kao dio principa pravne sigurnosti, koji se odnosi na subjektivna prava pojedinaca koja su nastala i dospjela u ranijem režimu, a na koja promjena propisa ne smije utjecati. Na taj način došlo je do povrede prava tužioca iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer ograničavanje imovine tužioca u konkretnom slučaju ne bi bilo zakonito, odnosno ne zasniva se na domaćoj pravnoj osnovi koja je dovoljno dostupna, precizna i predvidiva. Predmetno miješanje u imovinu tužioca ne bi bilo ni opravdano jer nije preduzeto sa legitimnim ciljem radi ostvarenja javnog interesa, a ne ispunjava test pravične ravnoteže odnosno ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i željenog cilja, jer bi tužilac u tom slučaju morao snositi "poseban i prekomjeran teret". Također sadržaj osporenog člana Zakona dovodi u pitanje i način primjene člana 115. Zakona o radu, koji se odnosi na zastaru novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Na taj način radnik bi se morao za svako svoje novčano potraživanje, uključujući i ona koja dospijevaju mjesečno, svaki put u roku od 30 dana od dana povrede prava, obratiti poslodavcu sa zahtjevom za ostvarivanjem tog prava, što prema shvatanju podnosioca zahtjeva, stavlja na radnika nepotreban teret i onemogućava ga u direktnom pristupu sudu, na koji način dolazi do povrede člana 6. stava 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pravo na pristup sudu, kao sastavni dio prava na pravično suđenje, mora biti "praktično i učinkovito", a što se prema mišljenju podnosioca zahtjeva ne obezbjeđuje ovakvim zakonskim rješenjem. Naime, Aneksom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeni su instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, između ostalih u tački 4. Aneksa navedena je i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. U odredbi člana II. A 2. (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da će Federacija Bosne i Hercegovine osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda, između ostalih pojedinačno navedenih prava i prava na imovinu. S tim u vezi, podnosilac zahtjeva ističe, da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost i pojam "imovine" ne bi se trebao tumačiti na restriktivan način. Naime član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda obuhvata tri različita pravila. Prvo i opšte pravilo izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo odnosi se na lišavanje imovine i podvrgavanje izvjesnim uslovima, a treće da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu imovinu u skladu sa opštim interesom. Iz svih navedenih razloga podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će: 1. Utvrditi da odredba člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu nije u saglasnosti sa članom II. A 2. (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Broj 31 - Stranica 26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 22. 5. 2020. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. 2. Donijeti prijelazno rješenje da se do izvršenja presude, član 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu briše i zamjenjuje ranijim članom 114. stav 3. Zakona o radu, kojim je određeno da: "Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa". 3. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i svih kantona. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je dana 14.01.2020. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (Predstavnički dom i Dom naroda) kao stranku u postupku, radi dostave odgovora na navode podnosioca zahtjeva. Traženi odgovori od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nisu dostavljeni. Međutim, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je podneskom broj 03-01-79/2020, dana 31.01.2020. godine, Ustavnom sudu Federacije dostavila Mišljenje V. broj 128/2020, od 30.01.2020. godine, koje je u vezi sa članom 247. Poslovnika o radu Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/03 i 21/09), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine utvrdila na 208. sjednici, održanoj dana 30.01.2020. godine, a u odnosu na zahtjev za odgovor pred Ustavnim sudom Federacije u predmetu broj U-48/19 od 28.11.2019. godine (istim članom je propisano, da prijedlog ovlaštenog predlagaoca za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Federacije, koje je Dom naroda uputio Ustavnom sudu Federacije, Predsjedavajući Doma naroda upućuje Predsjedavajućem Predstavničkog doma i Premijeru Vlade Federacije Bosne i Hercegovine). U mišljenju se navodi da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine smatra, da osporenim članom Zakona nije uskraćeno pravo radnika na pristup sudu i pravično suđenje, kao ni pravo na imovinu utvrđeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te ista nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, odredbom člana 114. Zakona o radu, prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, pitanje zaštite prava iz radnog odnosa je bilo uređeno na način da je bilo predviđeno da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa. Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da je radnik kojem je otkazan ugovor o radu bio u obavezi da se prije traženja zaštite povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, prethodno obrati poslodavcu. Imajući u vidu da otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, radniku prestaje radni odnos, te da poslodavci nakon otkazivanja ugovora o radu nemaju obavezu udovoljavati zahtjevu za zaštitu prava kojeg podnosi radnik, to je predloženo da se prilikom ostvarivanja zaštite u slučaju nezakonitog otkaza ugovora o radu, radnik može obratiti nadležnom sudu, a bez da se prethodno obraća poslodavcu. Dakle, namjera predlagaoca navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu bila je da se radnicima u slučaju otkaza ugovora o radu iz navedenih razloga omogući zaštita povrijeđenih prava bez obaveze prethodnog obraćanja poslodavcu, a nikako da se ograničava pravo radnika na pristup sudu i pravično suđenje, kao i pravo na imovinu, kako se navodi u predmetnom zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Nadalje se navodi, da se prilikom utvrđivanja teksta predloženog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, u konsultacijama sa socijalnim partnerima, cijenio opravdanim i zahtjev Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, kao reprezentativnog predstavnika poslodavaca na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je iskazana potreba da poslodavac bude prethodno obaviješten o zahtjevu za ostvarivanje novčanih potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom da se u praksi nerijetko događa da poslodavac o potraživanjima radnika bude upoznat tek nakon što mu putem suda bude dostavljena tužba na odgovor. Odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu se ni na koji način nije uskratilo, niti ograničilo pravo radnika na pristup sudu, a obzirom da je u odredbi člana 114. stav 3. i dalje predviđena mogućnost ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom. Također kako se navodi, pomenutom odredbom se nije utjecalo na primjenu odredbe člana 115. Zakona o radu koja se odnosi na zastaru novčanih potraživanja, iz razloga što je istom utvrđen opšti zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa u roku od tri godine od dana nastanka obaveze. Kada je u pitanju primjena Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu na novčana potraživanja nastala prije stupanja na snagu istog, ističu kako ni u kojem slučaju nije moguća retroaktivna primjena pomenutog zakona, već da se isti primjenjuje isključivo od dana njegovog stupanja na snagu. Isto tako je navedeno, da je tekst Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu usaglašen sa socijalnim partnerima i upućen Ekonomsko-socijalnom vijeću za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, radi razmatranja. Ekonomsko-socijalno vijeće je na sjednici održanoj 19.12.2016. godine, podržalo spomenuti zakon u predloženom obliku. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član IV.C.3.10. (4) Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni sud a koja se jave tokom postupka pred dotičnim sudom. Član IV.C.3.12. Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno ako: a) Sud odlučuje o nekom sporu iz člana IV. C. 10 (1). Sve stranke u sporu pokoravaju se toj odluci i pridržavaju se svih naloga koje Sud izda tokom postupka ili po njegovu dovršetku. b) Sud utvrdi da neki zakon ili pak prijedlog zakona ili drugi propis Federacije, nekog od kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom, takav zakon ili drugi propis neće se primjenjivati i ne stupa na snagu, ukoliko se ne izmijeni na način koji odredi Sud, ili pak dok Sud ne odredi neke prijelazne mjere, koje ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. c) Sud odlučuje u nekom ustavnom pitanju predočenom po članu IV. C. 10 (3), njegova odluka obavezujuća za sud koji je predočio dotično pitanje u vezi sa postupkom tokom kojega se ono javilo, te ima isti učinak kao u (b). B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) Član 5. Ustavni sud provodi postupak na osnovu odredaba ovog zakona, a u pitanjima koja nisu uređena ovim zakonom može shodno primijeniti odgovarajuća pravila procesnih zakona. Petak, 22. 5. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 31 - Stranica 27 Pravila postupka koja nisu utvrđena ovim zakonom propisat će se poslovnikom Ustavnog suda. Član 40. stav 1. Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. C. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) Član 42. stav 1. tačka 4. Rješenje o obustavi postupka Sud će donijeti rješenje kojim obustavlja postupak kada je u toku postupka: (....), 4. i u drugim slučajevima kada prestaje potreba za daljim vođenjem postupka. Član 60. Djelovanje odluka Suda Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim pojedinačnim aktom donosenim na osnovu odredbi koje su prestale da važe na osnovu odluke Suda, ima pravo tražiti od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležno tijelo je dužno da ponovi postupak i uskladi akt sa odlukom Suda u roku od 90 dana od dana prijema zahtjeva. Ukoliko nadležni organ ne ponovi postupak i ne usaglasi akt sa odlukom Suda u roku iz stava 1. ovog člana, akt kojim je povrijeđeno pravo nekom licu prestaje da važi. Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana, može se podnijeti u roku od dvije godine od dana objavljivanja odluke u "Službenim novinama Federacije BiH", službenom glasilu kantona odnosno opštine. D. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16) Zaštita prava iz radnog odnosa Član 114. (1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku 30 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje toga prava. (2) Ako poslodavac u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovoga zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred mjerodavnim sudom. (3) Zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovoga člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za nadoknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa. XXIII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 173. Postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovoga zakona, završit će se prema odredbama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). E. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18) Član 9. U članu 114. stav (1), riječ "može", zamjenjuje se riječima: "dužan je". U stavu (3) riječi: "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju se riječima: "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom". F. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 98/15) Član 14. Iza člana 61. dodaje se novo poglavlje IIIa. i čl. od 61a. do 61f. koji glase: "IIIa. - POSTUPAK ZA RJEŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA Član 61a. (1) Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju, koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni će sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja. (2) Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja dužan je zastati sa postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom Federacije. Član 61b. (1) Zahtjev iz člana 61a. stav 1. ovoga zakona treba sadržati kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtjev se ne dostavlja strankama na očitovanje. (2) Ako stranka predloži pokretanje postupka za rješavanje spornog pravnog pitanja, a protivna stranka nije bila u mogućnosti očitovati se o prijedlogu, sud će dostaviti prijedlog drugoj stranci na očitovanje u roku osam dana od dana dostave prijedloga. (3) Prvostepeni sud dužan je uz zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja dostaviti i predmet Vrhovnom sudu Federacije. Član 61c. (1) Vrhovni sud Federacije odbacit će nepotpun ili nedopušten zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja. (2) Zahtjev iz stava 1. ovoga člana nedopušten je ako je o takvom zahtjevu Vrhovni sud Federacije već donio odluku. Član 61d. (1) Vrhovni sud Federacije rješava sporno pravno pitanje po pravilima postupka za usvajanje pravnih stavova. (2) Vrhovni sud Federacije odbit će riješiti sporno pravno pitanje ako ono nije od značaja za odlučivanje u većem broju predmeta u postupku pred prvostepenim sudom. (3) Vrhovni sud Federacije dužan je riješiti sporno pravno pitanje u roku 60 dana od dana prijema zahtjeva. Član 61e. (1) U odluci povodom zahtjeva za rješavanje spornog pravnog pitanja Vrhovni sud Federacije iznosi razloge kojima obrazlaže zauzeto pravno shvaćanje. (2) Odluka iz stava 1. ovoga člana dostavlja se sudu koji je pokrenuo postupak i objavljuje na internet stranici Vrhovnog suda Federacije ili na drugi pogodan način. Broj 31 - Stranica 28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 22. 5. 2020. Član 61f. Ako je Vrhovni sud Federacije riješio sporno pravno pitanje, stranke u postupku u koјеm se postavlja isto sporno pravno pitanje nemaju pravo tražiti njegovo rješavanje u parnici koja je u toku.". 6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda Ustavnog suda Federacije, broj U-16/18, od 26.02.2020. godine, objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 23/20. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je podneskom broj 070-0-Su-19-000980, od 29.10.2019. godine, koji je zaprimljen dana 28.11.2019. godine, a dopunjen i preciziran dana 16.12.2019. godine, Ustavnom sudu Federacije predočio ustavno pitanje – ocjena ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Ustavno pitanje se pojavilo u toku postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a po zahtjevu Opštinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja uz koji je i dostavljen spis tog suda broj 32 0 Rs 369527 19 Rs, navodeći da se kod Opštinskog suda u Tuzli nalazi veliki broj predmeta sa istim i sličnim zahtjevima i dilemama u postupanju. Kako navodi podnosilac zahtjeva, sporno pravno pitanje koje je postavljeno od strane Opštinskog suda u Tuzli definisano je na sljedeći način: "Kako postupati po tužbama i tužbenim zahtjevima koji su kod suda zaprimljeni nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 09.11.2018. godine, kojim se traži isplata novčanog potraživanja ili naknada štete iz radnog odnosa za period koji obuhvata i period potraživanja radnika dospjelih na naplatu prije stupanja na snagu ovog zakona, ukoliko radnici kao tužioci nemaju dokaz da su se obraćali poslodavcu za internu zaštitu svojih prava u rokovima predviđenim u članu 114. Zakona o radu". Kada je u pitanju osporeni član Zakona, Ustavni sud Federacije je, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj dana 26.02.2020. godine, donio Presudu broj U-16/18, kojom je utvrdio da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu naprijed navedeno, kada je u pitanju ocjena ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, donošenjem spomenute Presude Ustavnog suda Federacije broj U-16/18, od 26.02.2020. godine, koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 23/20 od 03.04.2020. godine, prestala je dalja potreba za vođenjem postupka, te se u skladu sa odredbom člana 42. stav 1. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, isti obustavlja. Međutim, članom IV.C.3.12. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, propisano je, da su Odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, posebno ako: sud utvrdi da neki zakon ili pak prijedlog zakona ili drugi propis Federacije, nekog od kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom, takav zakon ili drugi propis neće se primjenjivati i ne stupa na snagu, ukoliko se ne izmijeni na način koji odredi Sud, ili pak dok Sud ne odredi neke prijelazne mjere, koje ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Istim članom pod tačkom c) utvrđeno je da, ako Sud odlučuje o nekom ustavnom pitanju predočenom po članu IV.C.10 (3), njegova odluka je obavezujuća za sud koji je predočio dotično pitanje u vezi sa postupkom tokom kojeg se pitanje pojavilo, te ima isti učinak kao pod tačkom (b). Također, u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda Federacije u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na pravnu snagu. Donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2018. godine u Prijelaznim i završnim odredbama, nisu propisana prijelazna rješenja načina rješavanja započetih, a nezavršenih predmeta iz oblasti radnih odnosa. Kako se prema odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ne primjenjuje osporena odredba Zakona, od dana objave Presude broj U-16/18 od 26.02.2020. godine, potrebno je utvrditi njeno pravno djelovanje vezano za konkretno ustavno pitanje koje se odnosi na započete, a nezavršene postupke pred sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanje postavljenog od strane Opštinskog suda u Tuzli, u skladu sa članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 98/15), treba da zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetima koji su u postupku pred sudovima iz kojeg razloga je i postavio ustavno pitanje. Stav Ustavnog suda Federacije u konkretnom slučaju je, da se u odnosu na započete, a nezavršene predmete pred redovnim sudom ima primijeniti relevantna odredba člana 114. Zakona o radu koji je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 26/16. To se odnosi na predmete koji su započeti, a nedovršeni zaključno sa danom objave presude broj U- 16/18 od 26.02.2020. godine, a kojom je utvrđeno da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Kako se osporena odredba člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu po opštim pravilima ne primjenjuje od dana objave presude, to se do dana izvršenja presude odnosno usaglašavanja iste sa stavovima Ustavnog suda Federacije iskazanim u obrazloženju spomenute presude, pred redovnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, postupci iz radnih odnosa trebaju provoditi i okončati po odredbama člana 114. Zakona o radu koji je donesen 2016. godine, sve do usaglašavanja spomenute odredbe od strane Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa stavom koji je iskazan u Presudi broj U-16/18 od 26.02.2020. godine. Ovo zbog toga što Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i dopunski protokoli prema Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine imaju pravnu snagu ustavnih odredbi, što znači, da se direktno primjenjuju u pravnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je citiranom presudom utvrđena povreda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (pravo na pristup sudu), to rješavajući konkretne predmete, redovni sudovi imaju direktno primijeniti principe iz Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i riješiti započete, a nedovršene predmete iz oblasti radnih odnosa na način, da se tužiocima u tim postupcima omogući pravično
Presuda Ustavnog suda FBiH kojem se utvrđuje da je član 124. Zakona o radu (Službene novine FBiH 26/16 i 89/18) u saglasnosti sa Ustavom FBiH, a član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Službene novine FBiH 89/18) nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH 04.03.2020 Službene novine FBiH 23/20 Federacija BiH Radno pravo presuda,zakon o radu Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 111 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Milana Dunovića, za ocjenu ustavnosti člana 124. Zakona o radu, te o zahtjevu istog podnosioca za ocjenu ustavnosti člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, primjenom člana 38. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 26.02.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da je član 124. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 26/16 i 89/18) u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18) nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan Dunović (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podneskom broj: 03-01-2-301-1/18 od 05.07.2018. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 124. Zakona o radu, a podneskom broj: 03-01-2-301-2/18 od 05.07.2018. godine zatražio je i donošenje privremene mjere, kojom bi se privremeno obustavila primjena osporenog člana Zakona o radu. Takođe, podnosilac zahtjeva je dana 05.04.2019. godine, podneskom broj: 03-01-2-109-1/19 od 04.04.2019. godine, Ustavnom sudu Federacije podnio i zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti proističe iz odredbe člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Rješenje o spajanju postupaka Kako su na ovaj način oformljena dva predmeta: U-16/18 i U-21/19, a u oba se navedena predmeta radi o zahtjevima kojima se traži ocjena ustavnosti odredbi istog Zakona, Ustavni sud Federacije je, na sjednici održanoj dana 07.05.2019. godine, primjenom člana 38. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) riješio da će se o podnesenim zahtjevima odlučivati u istom postupku, te donio Rješenje o spajanju postupaka broj U-16/18 od 07.05.2019. godine. Shodno prednjem, Ustavni sud Federacije će u ovom ustavnosudskom predmetu voditi jedinstven postupak i donijeti jednu odluku, pod brojem U-16/18. 3. Stranke u postupku Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, stranke u ovom ustavnosudskom postupku su podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu čije se odredbe osporavaju. 4. Bitni navodi zahtjeva 4.1. Bitni navodi zahtjeva za ocjenu ustavnosti člana 124. Zakona o radu Podnosilac zahtjeva smatra da član 124. Zakona o radu nije u skladu sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i to: sa Alinejom 5. i 6. Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te članovima II.A.2.1), II.A.2., VII.3. i II.A.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe, imajući u vidu Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u kojem su pobrojani instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu snagu ustavnih odredbi, tvrdi da član 124. Zakona o radu nije u skladu sa članom 20. stav 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, samostalno i u vezi sa njenim članom 2., članovima 11. i 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1. Protokola 12. uz Evropsku konvenciju, sa članom 8. stav 1. tač. a) i c) i stav 3. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima - samostalno i u vezi sa njegovim članom 2., članom 22. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima-samostalno i u vezi sa njegovim članom 2., čl. 5. i 6. Evropske socijalne povelje, te sa Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 87. o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava, na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. Navodi da je članom 124. Zakona o radu ograničena sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, te s tim u vezi i niz drugih prava: pravo na kolektivno pregovaranje, pravo na štrajk, pravo na odgovarajuće uslove rada i sl. Pomenutim članom Zakona je propisano da se reprezentativnost sindikata utvrđuje s obzirom na ukupan broj zaposlenih u području djelatnosti, odnosno grani djelatnosti. Reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra se onaj sindikat koji, između ostalog, ispunjava uslov da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno kantona. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, zakonodavac je onemogućio sticanje reprezentativnosti brojnim sindikatima registrovanim i organizovanim na strukovnom/ profesionalnom nivou, a koji djeluju unutar područja/grane djelatnosti, što je za posljedicu imalo nelegitimno i protivustavno isključivanje ovih sindikata iz procesa kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora. Kao primjer navodi slučaj isključivanja strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije u pojedinim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine iz postupka kolektivnog pregovaranja - a na osnovu osporenog člana Zakona, iako isti okupljaju preko 70% zaposlenih doktora i stomatologa, što je, kako navodi, dovelo do potpisivanja masovnih otkaza od strane doktora i do učestalih obustava rada i uticalo na redovno pružanje usluga zdravstvene zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine. Mišljenja je da se zakonodavac, propisujući osporeni član Zakona nelegitimno umiješao u oblast sindikalnog udruživanja i djelovanja, jer je istim poništio mogućnost bilo kakvog djelovanja brojnih sindikalnih organizacija koje se uspostavljaju na strukovnom nivou, čak i pod pretpostavkom da isti okupljaju članstvo određene struke/profesije u 100-procentnom broju. Kriterij za priznanje reprezentativnosti sindikata koji iznosi najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani), dovodi do situacije da je strukovni nivo potpuno diskvalifikovan. Zakonodavac je, kako navodi, u ovom slučaju potpuno zanemario činjenicu da se unutar područja/grane djelatnosti u statusu zaposlenih nalaze lica čiji profesionalni angažman zahtijeva različit nivo odgovornosti, te samim tim i različite uslove rada, pa prema tome i obavezu uvažavanja različitih nivoa sindikalnog organizovanja - uključujući i organizovanje na strukovnom i profesionalnom nivou, a ne samo na nivou cjelokupnog područja djelatnosti. Podnosilac zahtjeva navodi da su u uporednom pravu poznata dva kriterija utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih organizacija. Prvi i ključni kriterij je kvalitativni kriterij kojim se utvrđuje nivo sindikalnog organizovanja s obzirom na koji se utvrđuje reprezentativnost. Drugi kriterij je brojnosti ili Број 23 - Страна 112 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020. kvantitativni kriterij kojim se određuje minimalan broj članova na određenom nivou organizacije koji sindikat mora da ima da bi se smatrao reprezentativnim – da bi, kao takav mogao da bude prihvaćen kao partner u procesima kolektivnog pregovaranja, te u drugim procesima od značaja za prava iz radnog odnosa. Od adekvatnog prepoznavanja kvalitativnog kriterija na nivou zakonskog akta direktno zavisi mogućnost ostvarivanja ustavom zagarantovane slobode udruživanja i djelovanja u oblasti rada i povodom rada, te povodom sindikalnog organizovanja. Suprotno obavezi ustavne naravi zakonodavac je u ovom slučaju kao kvalitativni kriterij isključivo definisao područje djelatnosti, kao relevantan nivo sindikalnog organizovanja, na koji se ima primjenjivati kvantitativni kriterij brojnosti kod utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih organizacija. U ovom slučaju je, kako smatra podnosilac zahtjeva, zakonodavac nelegitimnim utvrđivanjem kvalitativnog kriterija na nivou čitavog područja/grane djelatnosti, te vezivanjem kvantitativnog kriterija za ovako utvrđeni kvalitativni kriterij, potpuno onemogućio i ograničio slobodu sindikalnog udruživanja i djelovanja na nivou struke/ profesije od koje međutim, presudno zavisi sadržaj rada, uslovi rada, pa prema tome i sve ono što predstavlja i sadržaj kolektivnih ugovora na grupnom nivou, te ugovora o radu na individualnom nivou, a zbog čega se i osnivaju sindikalne organizacije. Isključivanje strukovnih sindikata iz mogućnosti da kao socijalni partneri učestvuju u procesu kolektivnog pregovaranja i ugovaranja uslova rada, po domino efektu dovodi do kršenja prava na kolektivno pregovaranje, potom do nemogućnosti korištenja legitimnih instrumenata sindikalne borbe kao što je pravo na štrajk, što su samo neke od posljedica neravnopravnog položaja i tretmana značajnog broja subjekata radno-pravnih odnosa u pogledu uživanja ustavom garantovane slobode udruživanja i sindikalnog djelovanja, a koje posljedice proizilaze iz osporenog člana Zakona. Tako je na osnovu primjene osporenog člana Zakona, oduzeta reprezentativnost strukovnim sindikatima doktora medicine i stomatologije u pojedinim kantonima, što je slučaj sa kojim je javnost upoznata. Riječ je o sindikalnim organizacijama koje su registrovane i upisane u registar udruženja u skladu sa zakonom upravo sa ciljem da učestvuju u procesima koje se tiču rada i uslove rada koji su specifični u oblasti zdravstva u pogledu doktorske profesije/struke što je i njihova registrovana djelatnost. Primjenom osporenog člana Zakona njima je oduzeta reprezentativnost bez obzira što okupljaju izuzetno visok procenat članstva, odnosno zaposlenih na strukovnom/profesionalnom nivou (preko 70%), te su isti isključeni iz procesa kolektivnog pregovaranja, te im je potom zabranjen štrajk kao legitimno sredstvo borbe za odgovarajuće uslove rada u demokratskom društvu - upravo iz razloga nepriznavanja legitimnosti. Osim toga spornim rješenjem u osporenom članu Zakona kreirano je stanje apsolutne pravne nesigurnosti i nejednakosti u smislu prakse nadležnih institucija javne vlasti koja se razlikuje od slučaja do slučaja i od kantona do kantona, uključujući i različitu i međusobno suprostavljenu sudsku praksu u sporovima koji su ovim povodom vođeni, što je neprihvatljivo sa stanovišta koherentnosti pravnog poretka i principa pravne sigurnosti. Podnosilac zahtjeva smatra da su navedenim, prema njegovom mišljenju nelegitimnim ograničenjem mogućnosti sindikalnog djelovanja odnosno, na strukovnom nivou, udruživanja u sindikalne organizacije, na prvom mjestu povrijeđene alineje 5. i 6. Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Smatra da je upravo osporenim članom Zakona, a iz razloga kako je to naprijed navedeno, odnosno diskvalifikacijom sindikalnih organizacija na strukovnom nivou iz mogućnosti djelovanja radi realizacije ciljeva zbog kojeg su i osnovane, direktno ograničena sloboda udruživanja čime je prekršen član 20. stav 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, samostalno, te u vezi sa njenim članom 2. Prema navodima podnosioca zahtjeva sasvim je jasno da je primjenom osporenog člana Zakona, ograničena sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja s obzirom na profesionalni status značajnog broja lica, te je time značajan broj radnika doveden u nepovoljan i diskriminirajući položaj u pogledu mogućnosti učešća u procesima koji su značajni za ostvarivanje prava koja proizilaze iz radnog odnosa. Važno je napraviti distinkciju između de iure diskriminacije i de facto diskriminacije, pri čemu podnosilac zahtjeva ukazuje na jednako neprihvatljivu pojavu pri kojoj – iako norme ne sadrže diskriminatorske odredbe na prvi pogled, to ne znači da ne dolazi do diskriminacije prilikom primjene istih. U stručnoj literaturi se za takve situacije koristi i termin posredna diskriminacija, koja prema definiciji nastupa kad prividno neutralna norma, kriterij ili praksa, na osnovu nekog ličnog svojstva ili statusa, onemogućava da grupa ljudi postigne svoj puni društveni i lični potencijal, osim kada je takva praksa objektivno potrebna radi opravdanog cilja u demokratskom društvu i kada su mjere preduzete za ostvarenje tog cilja prikladne i neophodne (EU Council Directive 2000/43/EC). Podnosilac zahtjeva smatra da je navedenim prekršena i alineja 6. Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer je, prema njegovom mišljenju sasvim jasno da isključivanje strukovnih sindikalnih organizacija da učestvuju u procesima koji se tiču prava na rad i povodom rada ne osigurava kako Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisuje najviše standarde ljudskih prava i sloboda. Upravo suprotno, ovakvim ograničavanjem derogira se ne samo sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, nego i čitav korpus drugih prava, od prava na kolektivno pregovaranje, do prava na rad i prava po osnovu rada na individualnom nivou. Pored navedenog, članom II.A.2.(1) l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, eksplicitno se garantuje sloboda udruživanja. Ustavotvorac ovu slobodu tretira kao jednu od osnovnih sloboda dajući joj značaj ustavne vrijednosti od najvišeg značaja za razvoj demokratskog društva u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sloboda udruživanja predstavlja nekada jedino efikasno sredstvo građana za ostvarivanje brojnih ciljeva i interesa, a u neposrednoj vezi je i sa slobodom izražavanja mišljenja. Sindikalno udruživanje i organizovanje je u demokratskom društvu jedino moguće i efikasno sredstvo koje osigurava mogućnost uticaja radnika na procese od značaja za uslove rada, ostvarivanje prava na rad i pravo po osnovu rada, ali i za perfektuaciju slobode izražavanja mišljenja po ovim pitanjima sa kojima je sloboda udruživanja u neposrednoj vezi. Članom II.A.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, obaveza javne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine je da osigura primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog Ustava. U Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine nabrojani su međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava čije odredbe u skladu sa ovim Aneksom imaju pravnu snagu ustavnih odredbi. Među nabrojanim instrumentima nalaze se i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, te Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Član 11. Evropske konvencije predviđa ograničenje ovih prava jedino u slučajevima kada je to neophodno u demokratskom društvu radi interesa nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Jasno je se da nelegitimno ograničenje slobode udruživanja i sindikalnog Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 113 djelovanja na strukovnom nivou, kako je to predviđeno osporenim članom Zakona, ne može pravdati razlozima nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, niti bi priznanje reprezentativnosti strukovnih sindikata proizvelo nerede ili zločine, niti bi ugrozilo zdravlje i moral, prava i slobode drugih lica, pa nisu poznati razlozi kojima se zakonodavac rukovodio propisujući ovakvu vrstu nelegitimnog ograničenja slobode udruživanja u vezi sa sindikalnim djelovanjem. Imajući u vidu naprijed navedeno, na direktan način se dovodi u pitanju mogućnost učešća u procesima od ključnog značaja za kolektivno pregovaranje i ugovaranje uslova rada u životno važnim oblastima – kao što je oblast zdravstva, obrazovanja, transporta, komunikacija i sl. Podnosilac zahtjeva smatra da zakonodavac u postupku donošenja osporenog člana Zakona nije utvrdio niti je mogao utvrditi poseban javni interes kako bi se ovakvo ograničavanje moglo smatrati razumnim, odnosno proprocionalnim legitimnom cilju koji se ograničavanjem želi postići, niti je uopšte moguća definicija legitimnog cilja koji bi na strukovnom nivou onemogućio doktorima i nosiocima drugih životno važnih profesija strukovno sindikalno djelovanje i predstavljanje u postupku kolektivnog pregovaranja, ali i pri upotrebi redovnih i legitimnih sredstava sindikalne borbe – kao što je štrajk. Zakonodavac nije apsolutno neograničen u pogledu mogućnosti ograničavanja prava i sloboda, te bi u svakom konkretnom slučaju bilo kakvog navedenog ograničavanja, morao pružiti valjane dokaze i argumente koji bi išli u prilog takvom ograničavanju, što u ovom slučaju zakonodavac nije uradio. Podnosilac zahtjeva zaključuje da su osporenim članom Zakona i zbog de facto diskriminacije i dovođenja u neravnopravan položaj s obzirom na slobodu udruživanja i mogućnost sindikalnog djelovanja na osnovu profesionalnog/strukovnog statusa, istovremeno prekršene i odredbe člana 1. Protokola 12. uz Evropsku konvenciju, koje propisuju opštu zabranu diskriminacije u pogledu svih prava i sloboda garantovanih zakonom. Podsjeća da u Bosni i Hercegovini funkcioniše evropskokontinentalni sistem zaštite ustavnosti, što presudno određuje poziciju redovnih sudova, ali i drugih nadležnih organa, s obzirom na primjenu normi u postupcima koji se pred njima vode, a što dovodi u pitanje pravo na efikasan pravni lijek za zaštitu ustavom garantovanih prava u slučajevima njihove diskvalifikacije putem zakonskih akata. To otvara pitanje uspjeha u eventualnim sudskim i drugim postupcima koji bi mogli da se pojave pred nadležnim organima povodom ograničavanja slobode udruživanja i sindikalnog djelovanja u ovom slučaju, na osnovu osporenog člana Zakona. Tako su u praksi prisutni slučajevi sudske zabrane štrajka koji su inicirani od strane strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije u Federaciji Bosne i Hercegovine zbog uskraćivanja reprezentativnosti ovim sindikatima, a po osnovu osporenog člana Zakona, iako to predstavlja kršenje člana 11. Evropske konvencije, o čemu postoji praksa Evropskog suda za ljudska prava u gotovo identičnom postupku koji je vođen povodom predstavke Hrvatskog strukovnog liječničkog sindikata, pri čemu je Evropski sud za ljudska prava utvrdio povredu člana 11. Evropske konvencije. U pravnom poretku Bosne i Hercegovine, postoji mogućnost zaštite ustavom garantovanih prava i sloboda pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, ali je to procedura koja bi zahtijevala prethodno iscrpljivanje svih drugih pravnih lijekova, što opet upućuje na potrebu dugogodišnjeg sudovanja i iziskuje značajne troškove. U tom slučaju presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po apelaciji bi mogla potpuno izgubiti svoju svrhu u smislu prevencije posljedica primjene osporenog člana Zakona, u smislu uslova rada utvrđenih kolektivnim ugovorima godinama zaključivanim uz nelegitimno isključenje strukovnih sindikalnih organizacija, te posljedica koje se tiču ograničenja sindikalnog djelovanja u pogledu mogućnosti organizovanja štrajka i upotrebe drugih legitimnih sredstava sindikalne borbe. Smatra da je osporenim članom Zakona indirektno povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je prekršena i odredba člana 8. stav 1. tačka (a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kojom se zabranjuje bilo kakva arbitrarnost javne vlasti u pogledu ograničavanja slobode sindikalnog udruživanja i djelovanja. U tom smislu ukazuje i na povredu člana 22. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Osporenim članom Zakona, prema mišljenju podnosioca zahtjeva direktno su prekršene odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, samostalno i u vezi sa članom 2. i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kojima se zabranjuje dovođenje u nepovoljniji položaj, odnosno diskriminacija po bilo kom osnovu, uključujući i profesionalni status u pogledu uživanja prava i sloboda koje su njima garantovane. Iz prethodno navedenog je jasno da se osporenim članom Zakona ograničava sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja po osnovu profesionalnog statusa, te se značajan broj lica dovodi u izrazito nepovoljan položaj. Ukazuje se na to da i Konvencija MOR-a br. 87. o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnog rada na koju se prethodna dva pakta referišu, garantuje slobodu na sindikalno udruživanje i djelovanje. Pored navedenog, u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine je na snazi i Evropska socijalna povelja. Navedeni međunarodni instrumenti/sporazumi za zaštitu ljudskih prava i sloboda na čije kršenje je podnosilac zahtjeva ukazao u svojim navodima, pobrojani su u Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kao dokumenti čije odredbe imaju pravnu snagu ustavnih odredbi u Federaciji Bosne i Hercegovine. Članom 6. Evropske socijalne povelje garantovano je pravo na kolektivno pregovaranje, te su propisane i konkretne obaveze za javne vlasti svake zemlje potpisnice, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, kako bi se ovo pravo perfektuiralo na adekvatan način i uz puno uvažavanje slobode udruživanja i sindikalnog djelovanja. Imajući u vidu sadržaj i posljedice primjene osporenog člana Zakona u ovom slučaju direktno su prekršene i naprijed navedene odredbe člana 5. i 6. Evropske socijalne povelje. Imajući u vidu naprijed navedeno, podnosilac zahtjeva u konačnici predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da osporeni član Zakona o radu nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva ostavlja Ustavnom sudu Federacije da cijeni da li ima potrebe za izricanjem prijelaznih rješenja. 4.2. Bitni navodi zahtjeva za ocjenu ustavnosti člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Podnosilac zahtjeva osporava član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, jer smatra da ta odredba nije u skladu sa čl. II.A.2. (1) i VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa čl. 6., 13. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Navodi da je članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisano da se radnik ne mora obraćati poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa prije podnošenja tužbe samo u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu sa zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od dana povrede prava, odnosno saznanja za povredu prava. Navedeni stav zakonodavca protivan je odredbama člana 6. Evropske konvencije. Prednje iz razloga što se na navedeni način Број 23 - Страна 114 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020. ograničava radniku pravo na pravično suđenje. Slobodan pristup sudu jedno je od osnovnih prava koje ne može biti uslovljeno ničim, a pogotovo ne prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu i to u nerazumno kratkom roku od 30 dana. Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukazivali su na to da član 6. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakom pravo da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili tribunal. Međutim, zakonodavac na ovaj način de facto onemogućava radnicima da podnesu tužbu sudu, uslovljavajući ih prvobitnim obraćanjem poslodavcu, koji je i povrijedio neko radnikovo pravo. Poziva se na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kreuz protiv Poljske od 19.06.2001. godine, te Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj: U-8/12 od 23.11.2012. godine ("Službeni glasnik BiH", broj: 10/13). Podnosilac zahtjeva nadalje ističe da se u prednje pomenutim odlukama sudova navodi da pravo na pristup sudu nije apsolutno, ali da eventualno ograničavanje tog prava ne može biti na štetu prava garantovanih, u konkretnom slučaju, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Pri ocjenjivanju da li je prekršeno pravo na pristup sudu, cijeni se da li je nametnuto ograničenje takvo da se njime umanjuje sama suština prava na pravično suđenje, a prema mišljenju podnosioca zahtjeva, uslovljavanje pristupa sudu prethodnim obraćanjem poslodavcu ima upravo taj efekat. Sistem vladavine prava jedan je od temelja ustavnih principa Federacije Bosne i Hercegovine i isti je nezamisliv bez prava na pravično suđenje, odnosno prava na slobodan pristup sudu. Rješenjem izmijenjenog člana 114. stav 3. Zakona o radu onemogućava radniku slododan pristup sudu bez prethodnog obraćanja poslodavcu u propisanom roku. Postavlja pitanje legitimnog cilja koji se postiže ovakvom odredbom. Nadalje, vrši komparaciju ranijih zakonskih rješenja sa odredbom koju osporava predmetnim zahtjevom te ističe da takva ili slična odredba ne postoji u Zakonu o radu Republike Srpske, kao ni u zakonodavstvu zemalja u okruženju. U konačnici zahtjeva, predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da član 9. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o radu nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Prethodni postupak Ustavni sud Federacije je u smislu člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine dana 11.07.2018. godine od oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zatražio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 124. Zakona o radu i odgovor na zahtjev za izdavanje privremene mjere. Traženi odgovori nisu dostavljeni. Istog dana je o pokretanju postupka obavijestio i Vladu Federacije Bosne i Hercegovine. U smislu prednje spomenutih odredaba Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je dana 09.04.2019. godine od oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zatražio i odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine podneskom broj 02/2-775/19 od 22.05.2019. godine, zaprimljen u Ustavni sud Federacije dana 23.05.2019. godine dostavio je Mišljenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine V. broj: 379/2019 od 25.04.2019. godine (u daljem tekstu: Mišljenje). U Mišljenju se navodi da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine smatra da odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu nije uskraćeno pravo radnika na pristup sudu i pravično suđenje utvrđeno Evropskom konvencijom, te da isti nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Prednje iz razloga što, kako se navodi, u ranijoj odredbi člana 114. Zakona o radu pitanje zaštite prava iz radnog odnosa je bilo uređeno na način da je bilo predviđeno da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa. Iz navedene zakonske odredbe proizilazilo je da je radnik kojem je otkazan ugovor o radu bio u obavezi da se prije traženja zaštite povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, prethodno obrati poslodavcu. Imajući u vidu da otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, radniku prestaje radni odnos, te da poslodavci nakon otkazivanja ugovora o radu nemaju obavezu udovoljavati zahtjevu za zaštitu prava kojeg podnosi radnik, to je predloženo da se prilikom ostvarivanja zaštite u slučaju nezakonitog otkaza ugovora o radu, radnik može obratiti nadležnom sudu, a bez da se prethodno obraća poslodavcu. Dakle, namjera predlagača navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu bila je da se radnicima u slučaju otkaza ugovora o radu iz navedenih razloga omogući zaštita povrijeđenih prava bez obaveze prethodnog obraćanja poslodavcu, a nikako da se ograničava pravo radnika na pristup sudu, kao i pravo na pravično suđenje. Nadalje se navodi, da se prilikom utvrđivanja predloženog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, u konsultacijama sa socijalnim partnerima, cijenio opravdanim i zahtjev Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, kao reprezentativnog predstavnika poslodavaca na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je iskazana potreba da poslodavac bude prethodno obaviješten o zahtjevu za ostvarivanje novčanih potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom da se u praksi nerijetko događa da poslodavac o potraživanjima radnika bude upoznat tek nakon što mu putem suda bude dostavljena tužba na odgovor. Odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu se ni na koji način nije uskratilo, niti ograničilo pravo radnika na pristup sudu, a obzirom da je u odredbi člana 114. stav (3) i dalje predviđena mogućnost ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom. Takođe kako se navodi, spomenutom odredbom se nije uticalo na primjenu odredbe člana 115. Zakona o radu koja se odnosi na zastaru novčanih potraživanja, iz razloga što je istom utvrđen opšti zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa u roku od tri godine od dana nastanka obaveze. Napominje se da je tekst Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu usaglašen sa socijalnim partnerima i upućen Ekonomsko - socijalnom vijeću na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, radi razmatranja. Ekonomsko - socijalno vijeće je na sjednici održanoj 19.12.2016. godine, podržalo spomenuti zakon u predloženom obliku. Traženi odgovor od Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavljen. 6. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Preambula Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (Amandman II i Amandman XXVII) Uvjereni da demokratske institucije zasnovane na poštovanju ljudskih prava i sloboda najbolje stvaraju sklad između sebe i svojih zajednica, Odbijajući nasilje rata, U želji da pridonesu unapređenju mira, U želji da unaprijede slobodu pojedinca i razvijaju slobodno tržište, Vođeni principima Povelje Ujedinjenih naroda, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, i Opštim okvirnim sporazumom Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 115 o miru u Bosni i Hercegovini, kao i njegovim aneksima (Opšti okvirni sporazum), Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, i građani Federacije Bosne i Hercegovine, koja je sastavni dio suverene države Bosne i Hercegovine, odlučni da osiguraju punu nacionalnu ravnopravnost, demokratske odnose i najviše standarde ljudskih prava i sloboda, ovim donose Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Član II. A 2.(1) k) i l) Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: k) imovinu; l) osnovne slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja; savjesti i uvjerenja; slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovjedanje; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja; uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; slobodu na rad; Član IV.C.3.10.(2) a) (2) Ustavni sud: a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim ustavom; (...) Amandman XVIII Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum". B. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Član 6. stav 1. Pravo na pravično suđenje 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde. Član 11. Sloboda okupljanja i udruživanja 1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja sa drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa. 2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije. C. Protokol (broj 1.) uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Član 1. Zaštita imovine Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. D. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Član 20. stav 1. 1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja. E. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Član 8. stav 1. tačka (a) i (c) i stav 3. 1. Države članice ovog pakta obavezuju se da osiguraju: (a) pravo koje ima svako lice da sa drugima osniva sindikate i da se učlani u sindikat po svom izboru, uz jedini uslov da pravila budu utvrđena od strane zainteresovane organizacije, u cilju unaprjeđenja i zaštite ekonomskih i socijalnih interesa. Ostvarivanje ovog prava može biti predmet jedino ograničenja predviđenih zakonom i koja predstavljaju potrebne mjere u demokratskom društvu, i u interesu nacionalne sigurnosti ili javnog poretka, ili zaštite prava i sloboda drugoga; (...) (c) pravo koje imaju sindikati da slobodno obavljaju svoju djelatnost, bez drugog ograničenja osim onog koje predviđa zakon, a koje predstavlja potrebnu mjeru u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti ili javnog poretka, ili radi zaštite prava i sloboda drugoga; (...) 3. Nijedna odredba ovog člana ne dopušta državama članicama Konvencije Međunarodne organizacije rada od 1948. godine o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnog rada da donosi zakonske mjere koje bi narušavale ili da primjenjuju zakon na način koji bi narušavao garancije predviđene navedenom konvencijom. F. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima Član 22. 1. Svako ima pravo slobodnog udruživanja sa drugim licima, uključujući pravo na osnivanja sindikata ili pristupanju njima u cilju zaštite svojih interesa. 2. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti vršenju tog prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su potrebna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, javnog poretka ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih lica. Ovaj član ne sprječava da se članovima oružanih snaga i policije nametnu zakonska ograničenja vršenja tog prava. 3. Ništa u ovom članu ne ovlašćuje države članice Konvencije Međunarodne organizacije rada od 1948. godine o slobodi sindikalnog udruživanja i zaštiti prava na udruživanje da preduzme zakonske mjere koje bi bile na štetu garancija iz Број 23 - Страна 116 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020. te Konvencije ili da primijene zakon na način koji bi bio na štetu tih garancija. G. Evropska socijalna povelja (revidirana) Član 5. Pravo na organizovanje U cilju osiguranja odnosno promicanja slobode radnika i poslodavaca da osnivaju lokalne, nacionalne ili internacionalne organizacije za zaštitu njihovih ekonomskih i socijalnih interesa, i da se uključuju u te organizacije, zemlje potpisnice se obavezuju da domaći zakon neće ograničavati, niti će se primjenjivati tako da ograničava ovu slobodu. Mjera u kojoj se garancije predviđene ovim članom odnose na policiju će se odrediti domaćim zakonima i propisima. Princip koji upravlja primjenom ovih garancija na pripadnike oružanih snaga i mjera u kojoj se one odnose na lica iz te kategorije će se jednako tako odrediti domaćim zakonima i propisima. Član 6. Pravo na kolektivno pregovaranje Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na kolektivno ugovaranje, zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da: 1. promovišu zajedničke konsultacije između radnika i zaposlenika; 2. promovišu, gdje je potrebno i pogodno, mehanizam za dobrovoljne pregovore između poslodavaca odnosno organizacija poslodavaca i organizacija radnika sa ciljem regulisanja uslova i pretpostavki za zapošljavanje preko kolektivnih ugovora; 3. promovišu uspostavu i korištenje odgovarajućeg mehanizma pomirenja i dobrovoljne arbitraže za rješavanje radnih sporova; i priznaju 4. pravo radnika i poslodavaca na kolektivnu akciju u slučaju sukoba interesa, uključujući ovdje pravo na štrajk, uz poštivanje obaveza koje eventualno proistječu iz kolektivnih sporazuma koji su ranije sklopljeni. H. Konvencija MOR-a br. 87. o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnog rada Član 3. 1. Radničke i poslodavačke organizacije imaju pravo na donošenje svojih statuta i administrativnih pravila, slobodnih izbora svojih predstavnika, organizovanje svoga upravljanja i djelatnosti i formulisanje svoga akcionog programa. 2. Javne vlasti moraju se uzdržavati svake intervencije takve prirode koja bi imala za cilj ograničenje ovoga prava ili ometanje zakonskog izvršenja. Član 8. 1. U ispunjenju prava koja su im ovom konvencijom priznata, radnici, poslodavci i njihove odgovarajuće organizacije dužni su da kao i druga lica i organizovane zajednice poštuju zakonitost. 2. Ne može se nacionalnim zakonodavstvom nanositi povreda niti isto primjenjivati na način na koji bi se mogla nanijeti povreda garancija predviđenih ovom konvencijom. I. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) Član 38. stav 1. Kad se Ustavnom sudu dostavi više zahtjeva za ocjenjivanje ustavnosti istog propisa, Ustavni sud će o svim tim zahtjevima voditi, po pravilu, jedan postupak i donijeti jednu odluku. J. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16) I. OSNOVNE ODREDBE Predmet zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plate, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Sloboda udruživanja Član 14. (1) Radnici imaju pravo, po svom slobodnom izboru, organizovati sindikat, te se u njega učlaniti, u skladu sa statutom ili pravilima tog sindikata. (2) Poslodavci imaju pravo, po svom slobodnom izboru, formirati udruženje poslodavaca, te se u njega učlaniti, u skladu sa statutom ili pravilima tog udruženja. (3) Sindikat i udruženja poslodavaca mogu se osnovati bez ikakvog prethodnog odobrenja. Dobrovoljnost članstva Član 15. (1) Radnici odnosno poslodavci slobodno odlučuju o svom stupanju ili istupanju iz sindikata, odnosno udruženja poslodavaca. (2) Radnik odnosno poslodavac ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu odnosno udruženju poslodavaca. Zaštita prava iz radnog odnosa Član 114. - ranije važeća odredba (1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. (2) Ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom. (3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa. Član 115. Sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze. Član 116. (1) Prije podnošenja tužbe radnik i poslodavac mogu se dogovoriti o mirnom rješavanju spora na način i pod uslovima predviđenim zakonom. (2) Ukoliko se postupak iz stava 1. ovog člana ne okonča u razumnom roku, koji ne može biti duži od 60 dana ili se postupak mirenja okonča neuspješno, radnik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu u rokovima iz člana 114. ovog zakona koji teku od dana okončanja postupka mirenja. Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 117 XV. REPREZENTATIVNOST SINDIKATA I UDRUŽENJA POSLODAVACA Uslovi reprezentativnosti sindikata Član 122. (1) Sindikat se smatra reprezentativnim: a) ako je registrovan kod nadležnog organa, u skladu sa zakonom; b) ako se finansira pretežno iz članarina i drugih vlastitih izvora; c) ako ima potreban procenat učlanjenosti zaposlenih, u skladu sa ovim zakonom. Reprezentativnost sindikata kod poslodavca Član 123. Reprezentativnim sindikatom kod poslodavca smatra se sindikat u koji je učlanjeno najmanje 20% zaposlenih od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca. Reprezentativnost sindikata za područje djelatnosti Član 124. Reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra se sindikat koji, pored uslova iz člana 122. ovog zakona ispunjava i uslov da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona. Reprezentativnost sindikata za teritoriju Federacije Član 125. Reprezentativnim sindikatom za teritoriju Federacije smatra se onaj sindikat koji, pored uslova iz člana 122. ovog zakona, ima najmanje 30% članova, u odnosu na ukupan broj zaposlenih u Federaciji, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. Uslovi za reprezentativnost sindikata kantona Član 126. Ukoliko je sindikat kantona organizacioni dio sindikata iz čl. 124. i 125. ovog zakona smatra se da ispunjava uslove iz člana 122. tač. a. i b. Reprezentativni sindikat Član 127. Ako sindikat iz čl. 123., 124. i 125. ovog zakona ne ispunjava uslov u pogledu procenta broja članova u odnosu na ukupan broj zaposlenih, reprezentativnim sindikatom smatra se sindikat sa najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja zaposlenih. Postupak utvrđivanja reprezentativnosti sindikata i udruženja poslodavaca na teritoriji Federacije odnosno području kantona Član 130. (1) Reprezentativnost sindikata odnosno udruženja poslodavaca na teritoriji Federacije, odnosno području kantona, na zahtjev zainteresovanih strana utvrđuje federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad. (2) Broj zaposlenih utvrđuje se na osnovu podataka nadležnih institucija, koje nadležno ministarstvo pribavlja službenim putem. (3) Poslodavac je dužan da na zahtjev sindikata izda potvrdu o broju zaposlenih. (4) Federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad, u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz stava 1. ovog člana, donosi rješenje o utvrđivanju reprezentativnosti sindikata, odnosno udruženja poslodavaca ako su ispunjeni uslovi utvrđeni ovim zakonom. (5) Protiv rješenja iz stava 4. ovog člana može se pokrenuti upravni spor. Ovlaštenja reprezentativnog sindikata i udruženja poslodavaca Član 131. (1) Sindikat odnosno udruženje poslodavaca kome je utvrđena reprezentativnost u skladu sa ovim zakonom ima pravo: a. zastupati svoje članove pred poslodavcem, organima vlasti, udruženjima poslodavaca, drugim institucijama odnosno pravnim licima; b. kolektivno pregovarati i zaključivati kolektivne ugovore; c. učestvovati u bipartitnim i tripartitnim tijelima sastavljenim od predstavnika organa vlasti, udruženja poslodavaca i sindikata i d. na druga prava u skladu sa zakonom. (2) Pravo zastupanja svojih članova pred poslodavcem imaju svi sindikati u skladu sa pravilima o organizovanju i djelovanju sindikata. XVI. KOLEKTIVNI UGOVORI Vrste kolektivnih ugovora Član 137. (1) Kolektivni ugovor može se zaključiti kao opšti, granski i pojedinačni (kod poslodavca). (2) Opšti kolektivni ugovor zaključuje se za teritoriju Federacije, a granski kolektivni ugovori za teritoriju Federacije ili područje jednog ili više kantona. Strane u kolektivnom pregovaranju Član 138. (1) Opšti kolektivni ugovor zaključuju reprezentativno udruženje poslodavaca i reprezentativni sindikat osnovani na teritoriji Federacije. (2) Granski kolektivni ugovor zaključuju reprezentativno udruženje poslodavaca i reprezentativni sindikat jednog ili više područja djelatnosti osnovani na teritoriji Federacije odnosno području jednog ili više kantona. (3) Granske kolektivne ugovore za zaposlene u organima državne službe, sudske vlasti, javnih ustanova i drugih budžetskih korisnika zaključuju nadležna ministarstva, odnosno Vlada Federacije i nadležna ministarstva i vlade kantona sa jedne strane i reprezentativni sindikati državnih službenika i namještenika, javnih ustanova i drugih budžetskih korisnika sa druge strane. (4) Pojedinačni kolektivni ugovor zaključuje reprezentativni sindikat kod poslodavca i poslodavac. (5) U postupku pregovaranja radi zaključivanja kolektivnih ugovora iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, reprezentativni sindikat dužan je da sarađuje sa drugim sindikatima sa manjim brojem članova, radi izražavanja interesa i zaposlenih koji su učlanjeni u taj sindikat. K. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18) Član 9. - osporena odredba U članu 114. stav (1), riječ "može", zamjenjuje se sa riječima: "dužan je". U stavu (3) riječi: "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju se riječima: "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom". 7. Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava 7.1. U odluci Evropske komisije za ljudska prava, McFeeley i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 8317/78 od 15. 05. 1980. godine, između ostalog se navodi: "114. Kao što pokazuje sam sadržaj člana 11. pojam slobode udruživanja, kojeg je poseban aspekt pravo osnivanja i Број 23 - Страна 118 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020. pridruživanja sindikatima, tiče se prava da se osnuje ili da se bude povezan sa skupinom ili organizacijom koja zastupa određene ciljeve...." 7.2. U predmetu Evropskog suda za ljudska prava, Wilson, Nacionalni sindikat novinara i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 30668/96, 30671/96 i 30678/96, između ostalog se navodi: "Sud ponavlja da član 11. stav 1. priznaje slobodu sindikata kao jedan oblik ili poseban aspekt slobode udruživanja... Riječi "radi zaštite svojih interesa" u članu 11. stavu 1. Konvencije nisu suvišne, pa Konvencija osigurava slobodu zaštiti zaposleničke interese (occupational interests) članova sindikata pomoću sindikalne akcije, provedbu i razvitak koje države ugovornice moraju dopustiti i učiniti mogućom. Dakle, sindikat mora biti slobodan boriti se za zaštitu interesa svojih članova, a pojedinačni članovi imaju pravo, radi zaštite svojih interesa, da se sindikat sasluša... Član 11., međutim ne osigurava nikakvo posebno postupanje (treatment) prema sindikatima ili njihovim članovima i ostavlja svakoj državi slobodan izbor sredstava koja će primijeniti za osiguranje prava na saslušanje..." 7.3. U predmetu Evropskog suda za ljudska prava, Hrvatski liječnički sindikat protiv Hrvatske, zahtjev br. 36701/09 od 27.11.2014. godine, u saglasnom mišljenju sudije Pinta de Albuquerquea, između ostalog se navodi: "8. Uzimajući u obzir predmet Demir i Baykara, pravo udruživanja radnika uključuje sljedeće ključne elemente: pravo na formiranje sindikata i pridruživanje njemu, zabranu ugovora uslovljenih članstvom u sindikatu (engl. closed-shop), pravo na kolektivno pregovaranje sa poslodavcem i pravo sindikata da nastoji uvjeriti poslodavca da sasluša ono što ima za reći u ime svojih članova...". 7.4. U presudi Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu Kreuz protiv Poljske, br. 28249/95 od 29.05.2001. godine, između ostalog se navodi: "53. "Pravo na sud" nije apsolutno. Ono može biti podložno implicitno dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Garantujući parničarima učinkovito pravo pristupa sudu radi utvrđivanja njihovih "prava i obaveza građanske naravi", član 6. stav 1. ostavlja državi slobodan izbor načina kojim će postići taj cilj, ali dok zemlje ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u tom smislu, konačna odluka u pogledu poštivanja zahtjeva Konvencije leži na Sudu (vidi naprijed navedene presude u predmetima Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ibid; i, mutatis mutandis, presudu u predmetu Airey protiv Irske od 9. oktobar 1979. godine, Serija A br. 32, str. 14.-15., stav 26.). "55. U tom kontekstu Sud naglašava da ograničenje postavljeno u odnosu na pristup sudu ili tribunalu neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. osim ako teži legitimnom cilju, a postoji razumna veza razmjernosti između uloženih sredstava i legitimnog cilja koji se želi ostvariti (vidi npr. presudu u predmetu Tinnelly & Sons Ltd. i drugi te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. jula 1998. godine, Reports 1998-IV, str. 1660. stav 72.)". 7.5. U presudi Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu Avdić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, App br.: 28357/11, 31549/11 i 39295/11 od 19.11.2013. godine, između ostalog se navodi: "32. Nadalje, "pravo na sud" nije apsolutno pravo. Ono podliježe dozvoljenim ograničenjima, posebno kada je riječ o uslovima dopuštenosti žalbe s obzirom da je, po prirodi stvari, potreban propis države koja u tom smislu uživa određenu slobodu procjene (vidi Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28.05.1985., serija A br. 93, str. 24-25, § 57). Međutim, ova ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup sudu na takav način ili u takvoj mjeri da to ugrožava samu suštinu toga prava. Konačno, takva ograničenja su protivna članu 6. stav 1. ukoliko se njima ne nastoji postići legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi Levages Prestations Services protiv Francuske, presuda od 23.10.1996., Izvještaji o presudama i odlukama 1996-V, str. 1543, § 40)." 8. Sudska praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U predmetu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 8/12 od 23.11.2012. godine, između ostalog se navodi: "16. Kako su Evropski i Ustavni sud, u svojoj jurisprudenciji, konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili "tribunal". Na ovaj način ova odredba sadrži "pravo na sud" iako ono nije eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav1. Evropske konvencije, a "pravo na pristup sudu" samo je jedan element tog prava bez kojeg ne bi bilo moguće uživanje u drugim garancijama propisanim navedenom odredbom. Naime, principi pravičnosti, javnosti i ekspeditivnosti sudskog postupka ne bi imali nikakve vrijednosti ukoliko se sudski postupak ne bi mogao pokrenuti. Osim toga, teško bi bilo zamisliti vladavinu prava, kao temeljni princip prava na pravično suđenje, bez mogućnosti pokretanja postupka pred sudom ili "tribunalom", pa se neće smatrati da je pravo na pristup sudu djelotvorno ako u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se de facto lice onemogućava da podnese tužbu sudu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tačka 52. sa daljim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj: 75/12)." "19. Dalje, pri ocjenjivanju da li je prekršeno pravo na pristup sudu Evropski sud procjenjuje da li su nametnuta ograničenja takva da se njima umanjuje sama suština prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Evropski sud naročito ističe da ograničenja prava na pristup sudu ili tribunalu neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako nemaju legitiman cilj i ako ne postoji proporcionalnost između sredstava ograničavanja tog prava i cilja koji se želi postići (ibid., Kreuz protiv Poljske, tačka 55). Cilj ovakve analize je zasnovan na principu da Evropska konvencija garantuje prava koja su praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna, koji ima naročit značaj zapravo pristupa sudu s obzirom na prominentno mjesto koje pravo na pravično suđenje ima u demokratskom društvu (idem., Kreuz protiv Poljske, tačka 57. sa daljim referencama). 9. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Na osnovu bitnih navoda zahtjeva i cjelokupne dokumentacije u spisu predmeta, a u svjetlu relevantnog prava, Ustavni sud Federacije utvrdio je činjenice koje su od značaja za donošenje odluke u ovom predmetu i to kako slijedi u nastavku. Podnosilac zahtjeva je kao Potpredsjednik Federacije, u skladu sa članom IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, lice ovlašteno za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Federacije. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine usvojio je Zakon o radu i to Predstavnički dom na sjednici održanoj 31.07.2015. godine, a Dom narod na sjednici održanoj 31.03.2016. godine. Objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH", broj: 26/16 od 06.04.2016. godine. Nakon toga Parlament Federacije Bosne i Hercegovine usvojio je Zakon o izmjenama i dopunama Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 119 Zakona o radu, koji je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj: 89/18 od 09.11.2018. godine. Zakonom o radu se, kako stoji u članu 1. uređuje zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plate, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova kao i pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Zakonom se zabranjuje diskriminacija radnika po bilo kom osnovu, a i u odnosu na uslove rada i sva prava iz radnog odnosa (član 8. i 10. Zakona). Zakonom se garantuje sloboda udruživanja radnika, kao pravo radnika da po svom slobodnom izboru, bez ikakvog prethodnog odobrenja organiziraju sindikat, te se učlane u isti (član 14. Zakona). Isto tako, radnik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu (član 15. stav (2) Zakona). U ovom ustavnosudskom predmetu, osporena je ustavnost člana 124. Zakona o radu, te ustavnost člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kojim je izmijenjena odredba člana 114. tog Zakona. 9.1. Činjenično stanje i stav Suda u pogledu ustavnosti člana 124. Zakona o radu Podnosilac u prvom zahtjevu traži ocjenu ustavnosti odredbe člana 124. Zakona o radu koja glasi: "Reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra se sindikat koji, pored uslova iz člana 122. ovog zakona ispunjava i uslov da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona". Uz ono što je o predmetu regulisanja Zakona o radu gore već rečeno, njime se regulišu i uslovi za reprezentativnost sindikata, pa se tako u skladu sa članom 122. Zakona, reprezentativnim smatra onaj sindikat koji je registrovan kod nadležnog organa u skladu sa zakonom, ako se finansira pretežno iz članarina i drugih vlastitih izvora i ako ima potreban procenat učlanjenosti zaposlenih, u skladu sa zakonom. U vezi sa naprijed navedenim, potrebno je navesti da Zakon ovaj procenat zaposlenih različito reguliše za reprezentativnost sindikata kod poslodavca, te isti iznosi 20% zaposlenih od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca, a za reprezentativnost sindikata za područje djelatnosti, traži se da pored uslova iz člana 122. Zakona ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona, isti slučaj je i sa reprezentativnošću sindikata za teritoriju Federacije (član 123.,124. i 125. Zakona). Nadalje, ako sindikat iz čl. 123., 124. i 125. Zakona ne ispunjava uslov u pogledu procenta broja članova u odnosu na ukupan broj zaposlenih, reprezentativnim sindikatom smatra se sindikat sa najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja zaposlenih (član 127. Zakona). Reprezentativnost sindikata odnosno udruženja poslodavaca na teritoriji Federacije, odnosno području kantona, na zahtjev zainteresovanih strana utvrđuje federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad (član 130. Zakona). Sindikati kojima je utvrđena reprezentativnost u skladu sa Zakonom o radu imaju određena prava, a to su pravo da zastupaju svoje članove pred poslodavcem, organima vlasti, udruženjima poslodavaca, drugim institucijama odnosno pravnim licima, kolektivno pregovaraju i zaključuju kolektivne ugovore, učestvuju u bipartitnim i tripartitnim tijelima sastavljenim od predstavnika organa vlasti, udruženja poslodavaca i sindikata i na druga prava u skladu sa zakonom (član 131. Zakona). Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u članu II.A.2., utvrđuje da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda koji su utvrđeni u dokumentima koji su navedeni u Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a između ostalih i: "pravo na slobodu udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima..". Dakle, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, garantuje slobodu udruživanja, a kao poseban aspekt te slobode, garantuje slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima. Pravo na slobodu udruživanja kao takvo, omogućava pojedincima da svoja prava i interese ostvaruju u zajednici sa drugima. Upravo ove garancije prava na udruživanje i mogućnost da se kroz različite oblike udruživanja efikasno ostvare zajednički ciljevi određene grupe pojedinaca, koje inače sam pojedinac ne bi mogao ostvariti odnosno ne bi ih mogao ostvariti na efikasan način, su od izuzetnog značaja za demokratsko društvo, kao i za ostvarivanje pluralizma unutar demokratskog društva, kao jedne od njegovih važnih karakteristika. Kada se govori o udruživanju, tu se ne radi o pukom udruživanju pojedinaca, već o udruživanju koje ima institucionalni karakter, koje ima utvrđenu strukturu i koje ima trajan karakter i stabilnost. Slobodu udruživanja u sindikalne organizacije bez ograničenja štite mnogi međunarodni instrumenti koji predstavljaju dio našeg ustavno-pravnog poretka i koji se primjenjuju na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine, a to su: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Evropska socijalna povelja, te Konvencija MOR-a br. 87. o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnog rada. Zajedničko svim ovim dokumentima jeste što su jednoglasni povodom garancije i zaštite prava na slobodu udruživanja, odnosno njegovog posebnog aspekta prava na osnivanje sindikata, jer sve u konačnici štite slobodu radnika da se bez ikakvih prethodnih odobrenja, diskriminacije i ograničavanja domaćeg zakona, udružuju u organizacije koje služe za promicanje njihovih ekonomskih i socijalnih interesa. Pojam reprezentativnosti sindikata podrazumijeva sposobnost i pravo sindikata na kolektivno pregovaranje, odnosno njihovu sposobnost i pravo da ravnopravno učestvuju u procesu pregovora između sindikata, kao predstavnika radnika, i jednog ili više poslodavaca radi postizanja dogovora o regulisanja prava iz radnog odnosa i uslova rada. Da bi kolektivno pregovaranje funkcionisalo isto mora biti uređeno u skladu sa zakonskim propisima, odnosno mora da egzistira u okviru jednog pravnog okvira. To bi značilo da radnici moraju imati pravo da osnivaju sindikate i pravo da se učlane u iste u skladu sa statutima i pravilima sindikata bez uplitanja države, a sa druge strane oni moraju, da bi imali uticaj na tržište rada i da bi mogli ravnopravno da učestvuju u kolektivnom pregovaranju, da posjeduju pregovaračku moć koja se ogleda u njihovoj brojnosti i njihovoj spremnosti i odgovornosti da učestvuju u kolektivnom pregovaranju, jer to je upravo i cilj postojanja sindikata i konačno ostvarenje punog prava na slobodu udruživanja u sindikate. Može se zaključiti da sindikat koji ne posjeduje, odnosno kome od strane nadležnih organa nije priznata reprezentativnost predstavlja samo udruženje pojedinaca koje egzistira "na papiru" i koje nije u mogućnosti da ostvari svoje zajedničke ciljeve na naprijed navedeni način, a zbog kojih ciljeva je i osnovano. Međutim, sloboda udruživanja, pa tako i sloboda udruživanja u sindikate ne spada u grupu apsolutnih prava, već u grupu tzv. kvalificiranih/relativnih prava, koja je u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i drugim naprijed navedenim međunarodnim dokumentima moguće ograničiti u određenim okolnostima. Zapravo, radi se o pravu u koje se država može valjano umiješati, uplitati i isto ograničiti pod određenim pretpostavkama. Tako se u članu 11. Evropske konvencije propisuje: "Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog Број 23 - Страна 120 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020. zaštite svojih interesa. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije". Član 11. stav 2. Evropske konvencije, propisuje pretpostavke koje moraju biti zadovoljene da bi država mogla ograničiti pravo na slobodu udruživanja, odnosno njenog posebnog aspekta - prava na osnivanje sindikata. Opšte pravilo koje je utvrđeno u jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava je da se u kvalifikovana konvencijska prava država može miješati, odnosno uplitati samo ukoliko je ograničenje prava: a) propisano zakonom, b) ima legitiman cilj, i ukoliko je c) nužno u demokratskom društvu. Radi se o uslovima koji moraju biti kumulativno ispunjeni kako ne bi nastupila povreda Evropske konvencije. Potrebno je dakle razmotriti da li je spornim aktom zakonodavca ograničena sloboda sindikalnog udruživanja, te ukoliko jeste, da li je to ograničavanje zakonito i opravdano, a potom i da li ono ima legitiman cilj, u opštem ili javnom interesu, te postoji li ravnoteža, između javnog interesa i efekata ograničenja prava, odnosno da li je takvo ograničenje nužno u demokratskom društvu, pri čemu pojam nužnosti predstavlja "prijeku društvenu potrebu". I konačno, valja razmotriti i to, da li je to ograničavanje prava bilo diskriminatorno u smislu člana 14., a u vezi sa članom 11. Evropske konvencije, te da li je došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije. Dakle najprije treba utvrditi da li se zakonodavac, propisivanjem osporenog člana Zakona, umiješao u slobodu udruživanja strukovnih/profesionalnih sindikata ograničavanjem slobode udruživanja u strukovne sindikate, na način da im je ograničio ili onemogućio njihovu reprezentativnost, a samim tim ih ograničio u učestvovanju u kolektivnom pregovaranju i time ih dalje ograničio u ostvarivanju njihovih prava iz rada i po osnovu rada? Imajući u vidu relevantni pravni okvir u Federaciji Bosne i Hercegovine, nesporno je da je radnicima zagarantovano pravo da bez ikakvih prethodnih odobrenja osnivaju sindikate. Takođe je nesporno da je zakonodavac Zakonom o radu ograničio kapacitet sindikata na posredan način, tako što je propisao kvantitavni kriterij prilikom utvrđivanja reprezentativnosti sindikata. Kako onih koji se osnivaju kod poslodavca, tako i onih koji se osnivaju za područje djelatnosti, za teritoriju Federacije, te na nivou kantona. Pritom je očigledno da se osporeni član Zakona ni na koji način ne odnosi na strukovne sindikate, već samo utvrđuje reprezentativnost sindikata za područje jedne ili više djelatnosti, kao što je npr. zdravstvo, obrazovanje i sl. Dakle jasno je da osporeni član Zakona ne utvrđuje kriterij kojim se uređuje, pa time i ne ograničava reprezentativnost strukovnih sindikata. Osim toga, Zakon o radu zasebnom odredbom (član 127.) dozvoljava utvrđivanje reprezentativnosti i onim sindikatima koji ne ispunjavaju propisane kvanitivane kriterije, pa se prema toj odredbi, ipak, reprezentativnim sindikatom smatra "sindikat sa najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja zaposlenih". Takođe je činjenica, da na nivou Federacije i kantona postoji više registrovanih strukovnih sindikata, kao što su npr. Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine, Sindikat doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog kantona, Sindikat doktora medicine i stomatologije Kantona Sarajevo. Takođe nesporna je činjenica da su i Sindikat doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog kantona i Sindikat doktora medicine i stomatologije Kantona Sarajevo, kao strukovni sindikati potpisnici kolektivnih ugovora, što je suprotno navodima podnosioca zahtjeva da je istima bila onemogućeno učestvovanje u kolektivnom pregovaranju. Dakle, u vezi sa navodima podnosioca zahtjeva da se osporenim članom Zakona ograničava sloboda udruživanja strukovnih sindikata, a u vezi sa navedenim testom proporcionalnosti, može se zaključiti da se zakonodavac osporenom odredbom istina umiješao, ali ne u slobodu udruživanja, već u područje djelovanja sindikata, i to samo onih koji djeluju za jedno ili više područja djelatnosti, a ne struke kako navodi podnosilac zahtjeva. Ono što se može zaključiti iz navoda podnosioca zahtjeva i drugih dokaza u spisu jeste da je došlo do različite primjene, može se i reći do različitog tumačenja osporenog člana zakona, od strane pojedinih nadležnih sudskih i upravnih organa, što je u konačnici rezultiralo navodnim ograničavanjem slobode djelovanja strukovnih sindikata nepriznavanjem njihove reprezentativnosti, pa i diskriminacije u odnosu na ostale sindikate koji djeluju na području Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe treba imati u vidu i odredbu člana 138. stav (5) Zakona o radu kojom se uređuje da je u postupku pregovaranja radi zaključivanja kolektivnih ugovora, reprezentativni sindikat "dužan da sarađuje sa drugim sindikatima sa manjim brojem članova, radi izražavanja interesa i zaposlenih koji su učlanjeni u taj sindikat". Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud Federacije smatra da nema elemenata neustavnosti u osporenom članu Zakona, jer se istim i ne reguliše reprezentativnost strukovnih sindikata, već da su problemi nastali upravo iz pojedinačnih akata koje su donosili pojedini sudski i upravni organi pogrešno tumačeći i primjenjujući osporeni član Zakona u vezi sa reprezentativnošću strukovnih sindikata. Iz svega iznesenog Ustavni sud Federacije zaključuje, da se cjelokupna pažljivo izložena argumentacija koju podnosilac zahtjeva koristi kako bi doveo u pitanje ustavnost osporene odredbe zapravo ne odnosi na samu tu odredbu, već na koncepciju Zakona o radu, koji u dijelu koji se odnosi na reprezentativnost sindikata ne sadrži izričite odredbe o reprezentativnosti strukovnih sindikata. To veoma jasno prističe iz samog zahtjeva, u kojem podnosilac zahtjeva izričito govori o "nedostatku adekvatnog prepoznavanja kvalitativnog kriterija na nivou zakonskog akta", što očigledno predstavlja koncepcijski prigovor na Zakon o radu u cjelini, ali ne i valjan argument u prilog neustavnosti konkretne odredbe osporenog člana 124. Zakona o radu. Kao takva, ta argumentacija svakako ima svoju težinu i utemeljenje, ako bi se raspravljalo o kvalitetu ukupnih zakonskih rješenja u materiji o kojoj je riječ, odnosno o relaciji između kvantitativnog i kvalitativnog kriterija pri utvrđivanju reprezantativnosti, ali ona ne može biti osnovom da se van snage, kao neustavna, stavi konkretna osporena odredba. Drugačije rečeno, to što podnosilac zahtjeva smatra da kvalitativni kriterij kod utvrđivanja reprezentativnosti sindikata u Zakonu nije "adekvatno prepoznat", ne daje mu nikako za pravo da tvrdi kako je kvantitativni kriterij za granske sindikate "nelegitimno utvrđen". Naime, podnosilac zahtjeva ničim ne osporava sadržinu same odredbe osporenog člana Zakona. On ne tvrdi da kod utvrđivanja reprezentativnosti sindikata ne treba uzimati u obzir granske sindikate, niti pak osporava kvantitativni kriterij odnosno procenat broja zaposlenih kao kriterij njihove reprezentativnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine odnosno na području kantona. Stvarni ratio njegove argumentacije je u tome da ukaže na to, kako Zakonom nije izričito regulisana i reprezentativnost strukovnih sindikata, iz čega i nastaju problemi u pojedinačnim sudskim i administrativnim postupcima. Taj istina vrlo ozbiljan koncepcijski prigovor, ne može međutim biti osnovom da se neustavnom proglasi postojeća odredba o reprezentativnosti Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 121 granskih sindikata, jer strukovni sindikati nisu uopšte predmet njenog regulisanja. Racionalan način ostvarenja onoga što podnosilac zahtjeva zapravo hoće, bila bi dopuna Zakona o radu odredbama kojima bi se expressis verbis regulisali i uslovi reprezentativnosti strukovnih sindikata, čime bi nestali problemi neujednačene prakse, a nikako proglašavanjem neustavnosti postojeće odredbe o reprezentativnosti granskih sindikata, čijoj sadržini podnosilac zahtjeva, zapravo, ništa i ne prigovara. Drugačije rečeno: osporenoj odredbi podnosilac zahtjeva ne prigovara ništa zbog onog što u njoj stoji, već joj prigovara zbog toga, što u njoj ne stoji još i ono što on smatra da bi trebalo. U prilog takvom zaključku dodatno govori gore spomenuta činjenica da je Zakonom o radu izričito propisana obaveza reprezentativnih sindikata da u postupku pregovaranja radi zaključivanja kolektivnih ugovora "sarađuju sa drugim sindikatima sa manjim brojem članova, radi izražavanja interesa i zaposlenih koji su učlanjeni u taj sindikat". Ono u čemu bi se podnosiocu zahtjeva moglo i trebalo dati za pravo je njegovo opravdano ukazivanje na značaj "koherentnosti pravnog poretka" i principa pravne sigurnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ali kada govori o tome, on ugrožavanje tih principa u ovom slučaju pogrešno pripisuje osporenom članu Zakona, koji je u tom pogledu neutralan, a ne različitim tumačenjima i nejednakoj praksi u postupcima organa koji je primjenjuju. Jer posredna diskriminacija o kojoj on u zahtjevu govori proističe upravo otud, a ne iz same osporene odredbe kao takve. Sljedstveno tome, iz nje ne proističe ni navodno "nelegitimno ograničenje slobode udruživanja u vezi sa sindikalnim djelovanjem". Upravo iz tih razloga¸u odredbi člana 8. stav 3. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, na koju se i sam podnosilac zahtjeva poziva, zabranjuje se državama članicama Konvencije br. 87. Međunarodne organizacije rada "da primjenjuju zakon na način koji bi narušavao garancije predviđene navedenom konvencijom". Navod podnosioca zahtjeva o neposrednom učinku osporene odredbe na slobodu sindikalnog udruživanja i djelovanja ne može se smatrati osnovanim i zato što mu protivriječe notorne društvene činjenice. U svim kantonima Federacije Bosne i Hercegovine su osnovani i djeluju sindikati doktora medicine i stomatologije od kojih su neki i zaključili kolektivne ugovore na kantonalnom nivou, a prema tome, osnovan je i Savez strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije Federacije Bosne i Hercegovine u koji su učlanjeni svi kantonalni strukovni sindikati i koji ukupno broji više od 4000 članova. Na sastanku u Tuzli, 21.03.2018. godine dogovoren je čak plan i program zajedničkog djelovanja između ovog Saveza i Strukovnog sindikata doktora medicine Republike Srpske. Kada bi predmetni Zakon bio tako rigidan kako ga podnosilac zahtjeva hoće predstaviti, teško da bi sve ovo bilo moguće. Iz svega navedenog, ne može se utvrditi da je sama osporena odredba člana 124. Zakona o radu protivna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, te je odlučeno kao u izreci ove presude. Kako je na ovaj način predmet u ovom dijelu meritorno riješen, nije se odlučivalo o privremenoj mjeri. 9.2. Činjenično stanje i stav Suda u pogledu ustavnosti člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Podnosilac zahtjeva smatra da je članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu došlo do povrede čl. II.A.2. (1) i VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 6., 13. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Prednje iz razloga što je navedenom odredbom zakonodavac propisao da se radnik za ostvarivanje prava iz radnog odnosa ne mora obraćati poslodavcu sa prethodnim zahtjevom prije podnošenja tužbe samo u slučaju otkaza ugovora o radu, dok se u svim drugim slučajevima kršenja njegovih prava radnik prvo mora obratiti poslodavcu sa zahtjevom za ostvarivanje tog prava, i to u propisanim prekluzivnim rokovima. Argumentacija podnosioca zahtjeva se najvećim dijelom bazira na činjenici da je članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, radniku ograničeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na slobodan pristup sudu. U tom pogledu, potrebno je imati u vidu da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično (pošteno) suđenje (fair trial), koje obuhvaća "pravo na sud" (right to a court), u kojem je važan aspekt pravo na pristup sudu (right to access to a court), to jest, pravo pokretanja postupka pred sudom (tribunalom). Naime, ostvarenje prava na pristup sudu pretpostavka je svih drugih garancija propisanih tim članom. Kada ne bi bilo garancije prava na pristup sudu, karakteristike koje sudski postupak opisuju kao pravičan, javan i brz uopšte ne bi imale nikakvu vrijednost, ako taj postupak nije moguće pokrenuti. Dakle, član 6. stav 1. Konvencije ne garantuje samo pravo na to da postupak bude pravičan, javan i brz kada se vodi pred tijelima koja imaju svojstvo nezavisnog i nepristranog suda, nego prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava garantuje i to da se o svim pravima koja imaju svojstvo "građanskih prava i obaveza" može pokrenuti postupak pred takvim organom. U kontekstu utvrđivanja predmetne povrede, nužno je spomenuti da se u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitivanje navodnih povreda relativno zaštićenih, derogabilnih, konvencijskih prava (konvencijska prava sa mogučnošću relativnog ograničenja) provodi sudskom tehnikom "same biti prava" (test of the very essence od rights). U tzv. derogabilna konvencijska prava spadaju i pravo na pošteno suđenje (član 6.), pravo na djelotvorno domaće pravno sredstvo (član 13.), zabrana diskriminacije (član 14.) i zaštita vlasništva (član 1. Protokola 1.) Radi utvrđivanja (ne)postojanja povrede derogabilnog konvencijskog prava potrebno je prvo ispitati da li je to pravo bilo odgovarajuće zaštićeno i je li nekim ograničenjem narušena sama bit tog prava (the very essence of the right), ocijeniti jesu li sporna ograničenja nametnuta u ostvarenju legitimnog cilja i jesu li sredstva koja su primijenjena radi ostvarivanja tog cilja bila razmjerna ili ne. U tom smislu i radi davanja odgovora na pitanje koje se tiče ograničavanja same biti prava, u konkretnom slučaju mora se postaviti pitanje: "Da li uslovljavanje prethodnim obaveznim obraćanjem poslodavcu u slučaju povrede nekog od prava iz radnog odnosa ograničava radniku "pravo na sud", na način protivan članu 6. stav. 1. Konvencije? Pri tome je važno ponovo spomenuti da "pravo na sud" nije apsolutno, već da ono može biti podložno implicitno dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Takođe treba ponovo naglasiti i to da postavljeno ograničenje pristupa sudu neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije osim ako ne teži legitimnom cilju i pritom postoji razumna razmjernost između primijenjenih ograničenja i legitimnog cilja koji se želi ostvariti. U konkretnom slučaju, bit prava (the very essence of the right) sadržana u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" se, naravno, ogleda najprije u procesnopravnoj garanciji pristupa sudu, jer karakteristike koje sudski postupak opisuju kao pravičan, javan i brz, nemaju nikakvog značaja, ako se sudski postupak ne može pokrenuti. U ovom konkretnom ustavnosudskom predmetu se može izvesti zaključak da je predmetnom izmjenom člana 114. Zakona o radu pravo radnika na slobodan pristupu sudu bez sumnje ograničeno u vrlo ozbiljnoj mjeri, tako što su osporenim izmjenama Zakona o radu uvedene "procesne smetnje kojima se de facto lice onemogućava da podnese tužbu sudu", kako to u svojoj odluci broj U-8/12 od 23.11.2012. godine Број 23 - Страна 122 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020. konstatuje Ustavni sud Bosne i Hercegovine, sa referencom na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kreuz protiv Poljske (br. 28249/95 od 29.05.2001. godine). Dovodeći ovaj konkretni ustavnosudski predmet u taj kontekst, iz navedenog se ne može izvesti zaključak o razmjernosti između primijenjenih sredstava i legitimnog cilja koji se želi ostvariti, već se prije može konstatovati upravo nedostatak legitimnog cilja, što sljedstveno vodi do povrede konvencijski i ustavno zagarantovanog prava – prava na pristup sudu. Kako je ranije navedeno u tačci 5. ovog obrazloženja, Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je, na traženje Ustavnog suda Federacije da odgovori na zahtjev, dostavio Mišljenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao predlagača Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. U tom se mišljenju navodi da: "namjera predlagača navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu bila je da se radnicima u slučaju otkaza ugovora o radu iz navedenih razloga omogući zaštita povrijeđenih prava bez obaveze prethodnog obraćanja poslodavcu....", kao i: ".. cijenio se opravdanim i zahtjev Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, kao reprezantativnog predstavnika poslodavaca na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je iskazana potreba da poslodavac bude prethodno obaviješten o zahtjevu za ostvarivanje novčanih potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom da se u praksi nerijetko događa da poslodavac o novčanim potraživanjima radnika bude upoznat tek nakon što mu putem suda bude dostavljena tužba na odgovor, iako bi poslodavac ista izvršio i na osnovu obavještenja radnika". Međutim, pravna situacija stvorena izmjenom odredbe člana 114. Zakona o radu je, na žalost, daleko od toga i ima posve drugačiji smisao i posve drugačije pravne posljedice. Najprije, u toj odredbi nije riječ o nikakvom "obavještavanju" poslodavca, već o podnošenju zahtjeva poslodavcu za ostvarivanje prava koje je radniku povrijeđeno, a prema tome je podnošenje tog zahtjeva, umjesto što je ranije bilo opciono, ("može") sada za radnika postalo obligatorno ("dužan je"), jer ne učini li to "zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati", jer mu to izričito zabranjuje odredba stava 3. člana 114. Zakona o radu. Pravo na pristup sudu, po isteku tih rokova, radniku ostaje dostupno samo u slučaju otkaza ugovora o radu, ali ne i onda kada se radi o potraživanju naknade štete ili drugom novčanom potraživanju iz radnog odnosa, što je prije izmjene bilo moguće. Nadalje, od trenutka podnošenja zahtjeva poslodavcu, pravo radnika da traži pravnu zaštitu pred sudom je, izričitom odredbom stava 2. člana 114. Zakona o radu, suspendovano na rok od 30 dana do kada poslodavac o njemu treba da odluči (alternativno: da se u roku od 60 dana postigne dogovor o mirnom rješavanju spora prema članu 116. Zakona o radu). A po isteku tog roka (odnosno rokova), počinje teći novi rok od 90 dana u kome radnik istina ima pravo na sudsku zaštitu, ali po isteku tog roka njegova eventualna tužba postaje nepravovremena, premda posebni zastarni tok za potraživanja iz radnog odnosa traje 3 godine. Jasno je, prema tome, da je pravo radnika na sudsku zaštitu njegovih prava iz radnog odnosa osporenim izmjenama člana 114. Zakona o radu podvrgnuto "kombinovanom" ograničenju. Najprije vremenskom ograničenju obavezom da se prethodno u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom mu je pravo povrijeđeno zahtjevom obrati poslodavcu, a potom i obavezom da narednih 30 dana čeka odluku poslodavca (60 dana ukoliko se provodi postupak mirenja), te potom gore spomenutim daljim rokom od 90 dana čije propuštanje će njegovu tužbu sudu učiniti nepravovremenom. Iako rokovi o kojima je riječ, osporenom odredbom člana 9. nisu izmijenjeni u pogledu svog trajanja, ta odredba mijenja njihov procesnopravni karakter. Tako je rok od 30 dana za prethodno obraćanje poslodavcu ranije za radnika bio instruktivan, jer to obraćanje nije ni bilo dužnost, već opcija, tako da je radnik imao slobodan pristup sudu i za vrijeme tečenja tog roka i nakon njegova isteka i to u pogledu svih novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Sada je, naprotiv, pristup sudu zapriječen dužnošću prethodnog obraćanja poslodavcu u tom roku, a propuštanjem tog roka nastupa prekluzija i pristup sudu više nije moguć. Jedini izuzetak je sada otkaz ugovora o radu, jer samo u toj situaciji radnik ima slobodan pristup sudu bez ograničenja. Slično bi se moglo reći i za rok koji počinje teći ukoliko se radnik i poslodavac uspiju sporazumjeti o mirnom rješavanju spora. Naime od trenutka kada je takav postupak pokrenut, pravo radnika na pristup sudu suspendovano je do momenta okončanja tog postupka ili do momenta u kojem postane izvjesno da je postupak mirenja neuspješan, a najduže 60 dana. Dakle tek nakon neuspjeha postupka mirenja, a najkasnije nakon isteka 60 dana, pravo na podnošenje tužbe sudu postaje radniku ponovo dostupno, u novom prekluzivnom roku od 90 dana iz člana 114. stav 2. Zakona o radu. Pritom, ovaj je rok u otvorenoj suprotnosti sa imperativnom odredbom istog tog Zakona kojom je za sva novčana potraživanja iz radnog odnosa propisan rok zastarjelosti od 3 godine. Premda pitanje unutrašnje (ne)usklađenosti zakona izlazi iz okvira nadležnosti Ustavnog suda Federacije, nemoguće je zatvoriti oči pred činjenicom da je zakonodavac, bitno ograničavajući pravo radnika na slobodan pristup sudu, doveo u međusobnu kontradikciju procesne principe pravovremenosti i dopustivosti tužbe, sa imperativnom odredbom o roku zastarjelosti, na što s pravom ukazuje i podnosilac zahtjeva. Zato, bez obzira na pravni okvir postavljen zahtjevom u ovom predmetu, mora biti rečeno da odredba o zastarjelosti novčanih potraživanja iz radnog odnosa ovdje ima supremaciju. Prema tome, kada se izmijenjena odredba člana 114. Zakona o radu sistematski protumači, i potom dovede u kontekst sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, i praksom Evropskog suda za ljudska prava, (npr. u slučaju Avdić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, App br.: 28357/11, 31549/11 i 39295/11 od 19.11.2013. godine), sa sigurnošću se može konstatovati ne samo to da ne postoji razmjernost između efekata primijenjenih pravnih sredstava i legitimnog cilja koji se time želi postići, već se, kod ovako očigledne favorizacije poslodavca nameće i samo pitanje postojanja legitimnog, odnosno društvenog opravdanog cilja. Grubost ovakvog ograničavanja prava na pristup sudu dolazi do posebnog izražaja kada se to ograničavanje posmatra u kontekstu potraživanja radnika koja dospijevaju periodično i čije ostvarivanje iziskuje takođe periodično podnošenje zahtjeva. U takvim situacijama primjena osporene odredbe u odnosu na svaki novi zahtjev koji radnik treba da podnese, ne samo da poprima karakter svojevrsnog "procesnog maltretiranja", već bi, uz sve rečeno, mogla dovesti i do povrede ustavne garancije prava na imovinu iz člana II.A.2.(1.) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kada se takve situacije uzmu u obzir, najblaže rečeno su krajnje neuvjerljivi navodi predlagača Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu o navodnoj potrebi "da poslodavac bude prethodno obaviješten o zahtjevu za ostvarivanje novčanih potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom da se u praksi nerijetko događa da poslodavac o novčanim potraživanjima radnika bude upoznat tek nakon što mu putem suda bude dostavljena tužba na odgovor, iako bi poslodavac ista izvršio i na osnovu obavještenja radnika". Ustavni sud Federacije stoga smatra, da postavljanje ovakvih ograničenja prava na pristup sudu nije u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, jer nema sumnje da se potraživanja iz radnog odnosa mogu podvesti pod pojam Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 123 "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" o kojima se u toj odredbi, pored ostalog, govori. Čak i kada bi ratio legis osporenih izmjena člana 114. Zakona o radu bila opšteprisutna afirmacija mirnog rješavanja sporova (Alternative Disput Resolution-ADR) i, sljedstveno tome rasterećenje redovnih sudova, ovakva ograničenja su pretjerana. Bit mirnog rješavanja sporova jest dobrovoljnost odnosno manifestovani konsenzus stranaka, pa su tom smislu sasvim dovoljne odredbe zakona koje regulišu mogućnost postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora i dovoljno je bilo da se radnik zakonom obaveže da obavijesti poslodavca o namjeri podizanja tužbe ili o tome da je ona podnesena, a ne da se uvode ovako "invazivne" restrikcije jednog tako elementarno i esencijalno značajnog prava u svakom demokratskom društvu, kao što je pravo pristupa sudu. Ne smije se zaboraviti, kada su individualni ugovori o radu u pitanju, da se radnik uopšteno smatra "slabijom stranom" u tom ugovoru, te da svaka dodatna restrikcija njegovih prava, pogotovo u sferi pravne zaštite pred sudom i pogotovo procesne prirode, mora biti s najvećom pažnjom razmotrena, a zakonska rješenja kojima se takve restrikcije uvode pažljivo izbalansirana, što se u ovom slučaju, prema utvrđenju Ustavnog suda Federacije nikako ne može reći. Ne smije se izgubiti iz vida ni to da su materijalnopravne garancije iz člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije posredno, organski utemeljene u odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja je po svom smislu i značenju bazična, jer govori o "utvrđivanju građanskih prava i obaveza". Iz tog razloga Ustavni sud Federacije smatra, da bi primjenom osporene odredbe člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu u određenim okolnostima i te garancije mogle biti dovedene u pitanje, jer izvjesno stavlja nesrazmjeran teret na radnika kao stranku, u postupcima utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno, u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak sudije Suda. Broj U-16/18 26. februara 2020. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Milana Dunovića, za ocjenu ustavnosti članka 124. Zakona o radu, te o zahtjevu istog podnositelja za ocjenu ustavnosti članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, na temelju članka IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, primjenom članka 38. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 26.02.2020. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da je članak 124. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 26/16 i 89/18) u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da članak 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj: 89/18) nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan Dunović (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podneskom broj 03-01-2-301-1/18 od 05.07.2018. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 124. Zakona o radu, a podneskom broj 03-01-2-301-2/18 od 05.07.2018. godine zatražio je i donošenje privremene mjere, kojom bi se privremeno obustavila primjena osporenog članka Zakona o radu. Također, podnositelj zahtjeva je dana 05.04.2019. godine, podneskom broj 03-01-2-109-1/19 od 04.04.2019. godine, Ustavnom sudu Federacije podnio i zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti proističe iz odredbe članka IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Rješenje o spajanju postupaka Kako su na ovaj način oformljena dva predmeta U-16/18 i U-21/19, a u oba se navedena predmeta radi o zahtjevima kojima se traži ocjena ustavnosti odredbi istog Zakona, Ustavni sud Federacije je, na sjednici održanoj dana 07.05.2019. godine, primjenom članka 38. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) riješio da će se o podnesenim zahtjevima odlučivati u istom postupku, te donio Rješenje o spajanju postupaka broj U-16/18 od 07.05.2019. godine. Shodno prednjem, Ustavni sud Federacije će u ovom ustavnosudskom predmetu voditi jedinstven postupak i donijeti jednu odluku, pod brojem U-16/18. 3. Stranke u postupku Na temelju članka 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, stranke u ovom ustavnosudskom postupku su podnositelj zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donositelj Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu čije se odredbe osporavaju. 4. Bitni navodi zahtjeva 4.1. Bitni navodi zahtjeva za ocjenu ustavnosti članka 124. Zakona o radu Podnositelj zahtjeva smatra da članak 124. Zakona o radu nije sukladan s odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i to: sa Alinejom 5. i 6. Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te člancima II.A.2.1), II.A.2., VII.3. i II.A.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Također, imajući u vidu Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u kojem su pobrojani instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu snagu ustavnih odredbi, tvrdi da članak 124. Zakona o radu nije sukladan s člankom 20. stavak 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, samostalno i u svezi s njenim člankom 2., člancima 11. i 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člankom 1. Protokola 12. uz Europsku konvenciju, s člankom 8. stavak 1. toč. a) i c) i stavak 3. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima – samostalno i u svezi s njegovim člankom 2., člankom 22. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima-samostalno i u svezi s njegovim člankom 2., čl. 5. i 6. Europske socijalne povelje, te s Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 87. o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava, na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. Navodi da je člankom 124. Zakona o radu ograničena sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, te s tim u svezi i niz drugih prava: pravo na kolektivno pregovaranje, pravo na štrajk, pravo na odgovarajuće uvjete rada i sl. Pomenutim člankom Zakona je propisano da se reprezentativnost sindikata utvrđuje s obzirom na ukupan broj uposlenih u području djelatnosti,
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije u skladu sa Ustavom FBiH 11.12.2019 Službene novine FBiH 93/19 Federacija BiH Radno pravo zakon o pio Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 63 1623 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o predočenom ustavnom pitanju od strane Kantonalnog suda u Zenici koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti člana 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti istog člana, na osnovu čl. IV.C.3.10.(2)a) i člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 12.11.2019. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/18) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i službenim glasilima kantona. Obrazloženje 1. Podnosioci zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Zenici dana 26.12.2018. godine podneskom broj 004-0-SuDp-18-001429 od 25.12.2018. godine predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti člana 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: osporena odredba Zakona). Zahtjev je zaveden pod brojem U-36/18. Zahtjev za ocjenu ustavnosti osporene odredbe Zakona je dostavio i potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan Dunović, podneskom broj 03-01-2-37-1/19 od 07.02.2019. godine. Uz podneseni zahtjev za ocjenu ustavnosti zatraženo je i određivanje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena osporenog člana Zakona do konačne odluke Ustavnog suda Federacije. Zahtjev je zaveden pod brojem: U-11/19. Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva oba podnosioca sadržano je u članu IV.C.3.10.(2) a) odnosno IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Rješenje o spajanju postupaka Imajući u vidu da se radi o zahtjevima za ocjenu ustavnosti istog člana Zakona, Ustavni sud Federacije je na sjednici održanoj 28.05.2019. godine, primjenom člana 38. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) donio Rješenje broj U- 36/18 o spajanju postupaka u predmetima U-11/19 i U-36/18, te će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem: U- 36/18. 3. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine stranke u ovom postupku su: Kantonalni sud u Zenici kao podnosilac predočenog ustavnog pitanja, Faruk Turkić iz Zenice i Federalni Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje/Federalni Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni Zavod) kao stranka u postupku pred redovnim sudom koji je predočio ustavno pitanje i Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao podnosilac zahtjeva za ocjenu ustavnosti, te Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac osporene odredbe Zakona. 4. Bitni navodi zahtjeva Kantonalni sud u Zenici je ovom sudu predočio ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe Zakona. U obrazloženju zahtjeva se navodi da je kod tog suda u toku upravni spor po tužbi tužioca Faruka Turkića iz Zenice protiv rješenja tuženog Federalnog Zavoda u upravnoj stvari prestanka isplate starosne penzije. Tokom trajanja postupka postavilo se ustavno pitanje i to: "da li je osporena odredba Zakona po kojima je tužiocu prestalo pravo na isplatu starosne penzije, a koje pravo mu je priznato pravomoćnim i konačnim rješenjem prvostepenog organa Kantonalne administrativne službe u Zenici matični broj 1134624364 od 13.05.2011. godine, primjenom tada važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine", te da od toga, kao prethodnog pitanja, zavisi rješavanje ovog upravnog spora. Pozivajući se na član IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud u Zenici predočio je ustavno pitanje utvrđivanja usklađenosti osporene odredbe Zakona sa odredbama člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, smatrajući da se određivanjem prestanka korištenja predmetnog prava na penziju povrjeđuju ustavne odredbe o jednakosti pred zakonom i pravu na imovinu, a na što je tužilac osnovano ukazivao u tužbi, kojom je pokrenuo upravni spor, pozivajući se na citirane propise, kao i Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12 od 30.10.2013. godine, kojom je utvrđena neustavnost sadržajno identične odredbe, člana 114. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", broj 134/11). Pored predočenog ustavnog pitanja od strane Kantonalnog suda u Zenici, zahtjev za ocjenu ustavnosti osporenog člana Zakona podnio je i Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine smatrajući da pomenuta odredba da nije u skladu sa članom II.A.2.(1) c), k), l), n) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Amandmanom XVIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine te sa članom 1. Protokola 1. i članom 1. Protokola br. 12. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, čl. 17. i 23. Evropske socijalne povelje, te Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, iz razloga jer se ovim članom obustavlja isplata penzije u slučaju stjecanja statusa osiguranika u obaveznom osiguranju. Osporenim članom Zakona određeno je da: "Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata penzije se obustavlja za period trajanja osiguranja". Prema članu 10. stav (1) ovog Zakona osiguranik u obaveznom osiguranju su: a) lica zaposlena na osnovu ugovora o radu ili drugog akta poslodavca (u daljem tekstu: osiguranik zaposlenik), b) lica koja obavljaju samostalnu djelatnost (u daljem tekstu: osiguranik samostalnih djelatnosti), c) lica koja obavljaju vjersku službu (u daljem tekstu: osiguranik vjerski službenik) i d) lica koja obavljaju poljoprivrednu djelatnost (u daljem tekstu: osiguranik poljoprivrednik), izuzev osiguranika iz člana 12. tačka c), d), e) i f), istog Zakona isplata penzije se obustavlja za period trajanja osiguranja. Ističe da su od predmetne obustave izuzeti članovi privrednog društva ili druge organizacije koje za svoj rad primaju ugovornu naknadu, članovi organa upravljanja ili organa nadzora koji za svoj rad primaju ugovornu naknadu, lica koja obavljaju poslove na osnovu ugovora o djelu, autorskog ili drugog ugovora i za izvršeni posao ostvaruju ugovorenu naknadu i lica izabrana i imenovana na javnu funkciju ako za obavljanje iste ostvaruju naknadu. Nadalje, smatra da pravo na penziju spada u kategoriju stečenih prava koje se kao takvo ne može ograničiti ili oduzeti i koje je zaštićeno odredbama člana II.A.2.(1) c), k), l), n) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Navodi na činjenicu da se o predmetnoj pravnoj problematici izjasnio i Ustavni sud Republike Srpske, koji je svojom odlukom broj U-38/12 od 30.10.2013. godine, utvrdio da: "član 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", broj 134/11), nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske". Smatra da je pravo na isplatu penzije stečeno pravo i da isto spada u kategoriju imovinskih prava građana koje se mora na jednak način štititi na cijelom teritoriji Bosne i Hercegovine, i da je Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi ranije zaključio da pravo na penziju spada u okvir pojma prava na mirno uživanje imovine, Broj 93 - Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019. pod uslovom da je pravo na penziju stečeno na osnovu prava države potpisnice. Pored pomenutog se navodi da je osporena odredba Zakona suprotna članu II.A.2. tačka c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojom se građanima garantuje jednakost pred zakonom pri čemu se posebno ukazuje na stečeno pravo na penziju pod zakonom propisanim uslovima. Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se pored uobičajnog pojma vlasništva, istim pojmom obuhvaćaju i sva stečena prava nekog lica uključujući takva privatnopravna dobra kao što je stečeno pravo u sastavu penzijskog ili socijalnog osiguranja (slučaj "Gavella protiv Hrvatske"), u kojem ovaj Sud zaključuje da: "Vlasništvo može biti postojeće vlasništvo ili imovina, uključujući potraživanja u odnosu na koja podnosilac zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno, tj. da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva". Također, smatra da se primjenom osporenog člana krše i odredbe člana 1. Evropske socijalne povelje od 03.05.1996. godine, kao i član 30. tačka b., te član 6. st. 1. i 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od 16.12.1966. godine i čl. 17. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima od 10.12.1948. godine. Zbog svega navedenog, Potpredsjednik Federacije predlaže da Ustavni sud Federacije donese Presudu kojom se utvrđuje da osporena odredba nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Iz istih razloga predlaže i donošenje Rješenja o privremenoj mjeri do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije o ustavnosti osporene odredbe Zakona. 5. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je u odnosu na predočeno ustavno pitanje na osnovu člana 16., a u vezi sa članom 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine aktom broj U-36/18 od 23.01.2019. godine, zatražio odgovor od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog zavoda i Faruka Turkića iz Zenice. Isto tako, Ustavni sud Federacije je u odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti u smislu člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine aktom broj U-11/19 od 13.02.2019. godine zatražio od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine odgovor na podneseni zahtjev, te, aktom broj U-11/19 od 13.02.2019. godine i mišljenje od Federalnog zavoda. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor. Federalni zavod je dostavio odgovor broj FZ3/2/2-35-1- 618-9/18 MB/OB: 1134624364 od 07.02.2019. godine, u kojemu je navedeno da je tužiocu priznato pravo na starosnu penziju počev od 05.02.2011. godine, u skladu sa članom 30. Zakona. Tužilac je na dan priznavanja prava na starosnu penziju imao navršenih 65 godina života i 38 godina, 7 mjeseci i 10 dana penzijskog staža. Tužilac je prema službenim podacima matične evidencije aktivnih osiguranika koja se vodi kod tuženog dana 01.06.2011. godine, zasnovao radni odnos, dok je prema podacima finansijske datoteke ista penzija isplaćivana redovito, zaključno sa 28.02.2018. godine. Članom 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da "korisniku penzije, koji je istu ostvario prije navršenih 40 godina staža, odnosno 65 godina života i korisniku invalidske penzije koji zasnuje radni odnos ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11. tač. 1. i 2. Zakona, penzija se ne isplaćuje za to vrijeme, a najduže do navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života". Navodi se da je članom 152. Zakona koji je stupio na snagu 01.03.2018. godine, propisano, da "danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06, 04/09 i 55/12)", a da je polazeći od osporene odredbe, te činjenice da je žalilac na dan 01.03.2018. godine, imao status osiguranika u obaveznom osiguranju, a isti nije lice iz člana 12. tač. c), d), e) i f) Zakona, prvostepeni organ je u postupku po službenoj dužnosti, donio rješenje kojim je tužiocu prestalo pravo na isplatu starosne penzije, počev od 01.03.2018. godine, zbog statusa osiguranika u obaveznom osiguranju. Rješavajući po žalbi, drugostepeni organ je donio rješenje kojim je žalba tužioca odbijena kao neosnovana. Smatraju da pravo na rad tužioca ni na koji način nije ugroženo primjenom osporene odredbe Zakona, već je naprotiv data mogućnost korisniku penzije da mu se privremeno obustavi isplata penzije, te da nakon što mu prestane obavezno osiguranje podnese zahtjev za ponovnu isplatu iste. Ističu da je u javnom interesu da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju na zakonit način, a kako je u konkretnom slučaju i postupljeno, takvim postupanjem nisu povrijeđena Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine zagarantovana ljudska prava. U odgovoru Ustavnom sudu Federacije, tužilac u upravnom sporu Faruk Turkić iz Zenice navodi da je pravovremeno podnio tužbu Kantonalnom sudu u Zenici, radi poništenja rješenja broj FZ3/2/2-35-1-618-3/18 od 24.05.2018. godine, te je predložio Kantonalnom sudu u Zenici da zastane sa postupkom i da Ustavnom sudu Federacije predoči ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti, dok je Federalni zavod dostavio Mišljenje broj FZ1/3-49-4-3763-2/19 od 06.03.2019. godine, koje je u cijelosti identično odgovoru koje je Federalni zavod dostavio u odnosu na predočeno ustavno pitanje, smatrajući da je osporena odredba u cijelosti u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 6. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2.(1) k) "Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: k) imovinu; Član IV.C.3 10.(2) Ustavni sud: a) Na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa ustavom; b) Na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će da li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom; c) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera ili zamjenika Premijera, utvrdit će da li je predloženi ili usvojeni propis koji donosi organ federalne vlasti u skladu sa ovim ustavom; d) na zahtjev premijera ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koji je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom. Član IV.C.3.10 (4) (4) Ustavni sud odlučuje i o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili neki kantonalni sud a koja se jave tokom postupka pred dotičnim sudom. Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 65 Član VII. 3. Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosne i Hercegovine i Federacije, te opšta pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju neusaglašenosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, prevladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum. Član 12. stav 1. tačka b) Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno kada: b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili pedloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. B. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Protokol 1. Član 1. Zaštita imovine Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje penzije. Niko ne može biti lišen svoje iovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. C. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/18) Član 2. stav 1. tačka a) (Pojmovi) Pojedini pojmovi u smislu ovog zakona imaju sljedeće značenje: a) Penzijsko i invalidsko osiguranje na osnovu generacijaske solidarnosti je sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u kojem se osiguranicima na principima uzajamnosti i solidarnosti osiguravaju prava za slučaj nastanka rizika starosti, invalidnosti i tjelesne onesposobljenosti, a članovima njihovih porodica prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika prava. Član 3. Osiguranicima se na principima uzajamnosti i solidarnosti obavezno osiguravaju prava za slučaj starosti ili invalidnosti, a članovima njihovih porodica pravo za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine. Član 4. st. (2) i (3) (2) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju se i koriste pod uslovima propisanim ovim zakonom. (3) Obim prava zavisi od dužine penzijskog staža osiguranika i visine plate i osnovice osiguranja na koju je plaćen doprinos na penzijsko i invalidsko osiguranje, izuzev u slučajevima propisanim zakonom. Član 5. st. (1) i (2) (Opšti principi o pravima) (1) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva, lična i materijalna prava i ne mogu se prenijeti na drugoga niti se mogu naslijeđivati. (2) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti. Član 12. tač. c), d), e) i f) (Osiguranik samostalnih djelatnosti) c) član privrednih društva ili druge organizacije, koji za svoj rad prima ugovorenu naknadu (u daljem tekstu: ugovorena naknada), d) član organa upravljanja ili organa nadzora, koji za svoj rad prima ugovorenu naknadu, e) lice koja obavlja poslove na osnovu ugovora o djelu, autorskog ili drugog ugovora i za izvršeni posao ostvaruje ugovorenu naknadu, i f) lice izabrano ili imenovano na javnu funkciju ako za obavljanje te funkcije ostvaruje naknadu. Član 116. (osporena odredba) Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata penzije se obustavlja za period trajanja osiguranja. D. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske, br. 134/11, 82/13, 96/13 i 103/15) Član 12. stav 1. tač. g) i d) Osiguranik samostalnih djelatnosti je: g) član organa upravljanja ili nadzora, koji za svoj rad prima ugovorenu naknadu; d) lice koje obavlja poslove na osnivanju ugovora o djelu, autorskog ili drugog ugovora i za izvršen posao ostvaruje naknadu. Član 141. stav 1. (odredba koja je proglašena neustavnom) (1) Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. t. g) i d) ovog zakona, isplata penzije se obustavlja za period tog osiguranja. E. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) Član 38. Kad se Ustavnom sudu dostavi više zahtjeva za ocjenjivanje ustavnosti istog propisa, Ustavni sud će o svim tim zahtjevima voditi, po pravilu, jedan postupak i donijeti jednu odluku. Spajanje predmeta u smislu stava 1. ovog člana neće se vršiti ako bi to utjecalo na znatnije odugovlačenje postupka. 7. Sudska praksa Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine br. AP 639/04 od 23.09.2005. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 83/05), AP 406/08 od 13.05.2010. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 84/10), AP 2075/14 od 07.03.2017 godine ("Službeni glasnik BiH", broj 32/17) i dr. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12 od 30.10.2013. godine ("Službeni glasnik RS", broj 96/13). 8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Analizom navoda iz predočenog ustavnog pitanja i podnesenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti osporenog člana Zakona i odgovora na zahtjev, uvažavanjem ustavnosudske prakse u Bosni i Hercegovini, na osnovu naprijed označenih relevantnih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Ustavni sud Federacije utvrdio je sljedeće: Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon), donio je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma od 24.01.2018. godine i na sjednici Doma naroda od 25.01.2018. godine. Isti je Broj 93 - Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019. objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 13/18 21.01.2018. godine, te je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Zakonom je ustanovljeno, na principima uzajamnosti i solidarnosti, obavezno i dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje, te su propisani uslovi za ostvarivanje prava po osnovu ovog osiguranja. Između ostalog, osporenom odredbom Zakona propisano je da će se obustaviti isplata penzija korisnicima koji steknu status osiguranika u obaveznom osiguranju izuzev članova privrednog društva ili druge organizacije, koji za svoj rad primaju ugovorenu naknadu, članovima organa upravljanja ili organa nadzora, koji za svoj rad primaju ugovorenu naknadu, licima koja obavljaju poslove po osnovu ugovora o djelu te licima izabranim ili imenovanim na javnu funkciju ako za obavljanje te funkcije primaju naknadu. Ustavni sud Federacije je u rješavanju ovog predmeta imao u vidu i činjenice da se pravo na penziju utvrđuje pravomoćnim odlukama nadležnih organa, da su prava iz penzijskog i invalidskog osiguranju neotuđiva, lična i materijalna prava koja se ne mogu prenijeti na drugoga, ne mogu se naslijeđivati i ne mogu zastarjeti (član 5. Zakona). Nesporno je prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, a što je potvrđeno i odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao i praksom Ustavnog suda Republike Srpske dapenzija spada u stečena prava imovinskog karaktera. Takva imovinska prava spadaju pod opseg ispitivanja i zaštite u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga je, uzimajući u obzir iznijeto, Ustavni sud Federacije u rješavanju konkretne ustavnopravne stvari pošao od prava i sloboda utvrđenih u članu II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava i sloboda koje čine sastavni dio Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Odredbom člana 1. Protokola br. 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, je propisano da svako fizičko lice ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. U konkretnom slučaju ovdje se radi o ličnoj imovini i pravu koje je neotuđivo, lično i materijalno, ne može se prenijeti na drugoga niti se može naslijeđivati. Izuzeci od ovog opšteg pravila su definisani na način da niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava, kao i da ove odredbe ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim za regulisanje korištenja imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza i drugih dažbina ili kazni. Ustavni sud Federacije je, prije svega, imao u vidu pravnu prirodu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i činjenicu da se radi o pravima stečenim pod zakonski propisanim uslovima. Naime, članom 3. Zakona propisano je da se obaveznim i dobrovoljnim osiguranjem, na principima dobrovoljnosti i uzajamnosti, osiguranicima osiguravaju prava za slučaj starosti i invalidnosti, a u slučaju smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine, pravo se osigurava članovima njihovih porodica. Pored toga, prema istom Zakonu, obim prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zavisi od dužine penzijskog staža osiguranika i visine plate i osnovica osiguranja na koje je plaćan doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, a prava stečena po ovom osnovu su lična prava i ne mogu se prenositi na druga lica i ne zastarijevaju. Ustavni sud Federacije nadalje konstatuje da se osporenom odredbom Zakona, kojom se propisuje obustava isplate penzije u slučaju stjecanja statusa osiguranika u obaveznom osiguranju, neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti u eventualnom opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno ograničio neometano uživanje tog prava na stečenu imovinu (penziju), u suštini derogirao stečeno pravo fizičkog lica na neometano uživanje imovine, a što nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stajalište ovog suda je da se u konkretnom slučaju, ne može donosilac osporene odredbe Zakona pozivati na izuzetke od opšteg pravila da svako ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, jer ne postoji utvrđen javni interes koji bi eventualno opravdavao derogiranje ovog stečenog prava. Druge eventualne povrede ljudskih prava garantovanih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnim instrumentima za zaštitu istih, a na koje se poziva u zahtjevima, Ustavni sud Federacije smatra da nije nužno razmatrati, s obzirom na utvrđenu nesaglasnost sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine osporene odredbe Zakona zbog povrede prava na imovinu, imajući u vidu da se od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH" iste ne primjenjuju, jer je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisano dejstvo odluka kojima je utvrđena neustavnost. Obzirom da je ovim odlučeno u meritumu zahtjeva, Ustavni sud Federacije nije odlučivao o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-36/18 12. novembra 2019. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o predočenom ustavnom pitanju od strane Kantonalnog suda u Zenici koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti članka 116. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, te zahtjevu Dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti istog članka, na temelju čl. IV.C.3.10.(2)a) i članka IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 12.11.2019. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da članak 116. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/18) nije sukladan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i službenim glasilima kantona. Obrazloženje 1. Podnositelji zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Zenici dana 26.12.2018. godine podneskom broj 004-0-SuDp-18-001429 od 25.12.2018. godine predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti članka 116. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: osporena odredba Zakona). Zahtjev je zaveden pod brojem U- 36/18. Zahtjev za ocjenu ustavnosti osporene odredbe Zakona je dostavio i dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan Dunović, podneskom broj 03-01-2-37-1/19 od 07.02.2019. godine. Uz podneseni zahtjev za ocjenu ustavnosti zatraženo je i određivanje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena osporenog članka Zakona do konačne odluke Ustavnog suda Federacije. Zahtjev je zaveden pod brojem U-11/19.
Rješenje Ustavnog suda FBiH kojim se odbacuje zahtjev potpredsjednika FBiH Milana Dunovića za ocjenu ustavnosti Poziva poreznim obaveznicima koji ostvaruju prihode iz inostranstva 29.11.2019 Službene novine FBiH 90/19 Federacija BiH porezni obaveznici Broj 90 - Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1577 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Milana Dunovića za rješavanje spora između Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine sa jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa druge strane i ocjenu ustavnosti Poziva poreznim obaveznicima koji ostvaruju prihode iz inostranstva objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine dana 12.07.2018. godine, na osnovu člana 26. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), u vezi sa članom 41. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16), na sjednici održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je RJEŠENJE Odbacuje se zahtjev potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Milana Dunovića za rješavanje spora između Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine sa jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa druge strane jer podnosilac zahtjeva nije ovlašteno lice za pokretanje postupka za rješavanje ovog spora. Odbacuje se zahtjev potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Milana Dunovića za ocjenu ustavnosti Poziva poreznim obaveznicima koji ostvaruju prihode iz inostranstva, objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine dana 12.07.2018. godine, jer Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije nadležan za odlučivanje. Rješenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, Milan Dunović (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podneskom broj 03-01-2-137-1/19 od 09.05.2019. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za rješavanje spora između Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija (u daljem tekstu: Federalno ministarstvo) i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Porezna uprava Federacije) sa jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa druge strane. Predmetnim zahtjevom se traži i ocjena ustavnosti Poziva poreznim obaveznicima koji ostvaruju prihode iz inostranstva objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave Federacije dana 12.07.2018. godine (u daljem tekstu: Poziv) sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Istog dana podnosilac zahtjeva je Ustavnom sudu Federacije aktom broj 03-01-2-137-2/19 podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno obustavila primjena Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine Federacije BiH", broj 30/18, u daljem tekstu: Pravilnik), te s tim u vezi i primjena Poziva. Podnosilac zahtjeva je dana 30.05.2019. godine, aktom broj 03-01-2-137-7/19 Ustavnom sudu Federacije podnio Dopunu zahtjeva. 2. Bitni navodi zahtjeva Podnosilac zahtjeva u dijelu zahtjeva koji se odnosi na rješavanje spora navodi da je predmetni spor nastao između Federalnog ministarstva i Porezne uprave Federacije sa jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa druge strane. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva postupanjem organa javne uprave/izvršne vlasti došlo je do povrede čl. IV.A.a., IV.A.7.20. (1) d), IV.B.3.7.e) tač. (I) - (IV) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U bitnom, podnosilac zahtjeva navodi da je predmetni spor nastao povodom akta Poreske uprave Federacije, koji je samo nominalno nazvan Pozivom, dok u materijalnom smislu, po svojoj sadržini predstavlja akt kojim se propisuje retroaktivno dejstvo opštih akata izvršne vlasti, u konkretnom slučaju Pravilnika. Poreska uprava Federacije objavljujući Poziv nametnula je građanima Federacije Bosne i Hercegovine obavezu plaćanja poreza na dohodak koji se ostvaruje iz inostranstva na retroaktivnoj osnovi. Pojašnjava da je Zakonom o porezu na dohodak ("Službene novine Federacije BiH", br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13) propisana obaveza plaćanja poreza na dohodak koji se ostvaruje iz inostranstva, u što spada i dohodak tj. prihod od tzv. freelancinga, odnosno pružanja intelektualnih usluga naručiocima od strane nezavisnih profesionalaca. Navodi se, da bi građani na koje se odnose odredbe pomenutog Zakona mogli blagovremeno izvršiti propisanu obavezu nije bilo dovoljno samo njeno zakonsko propisivanje, nego je bilo potrebno da organi/institucija izvršne vlasti blagovremeno donesu i usklade provedbene opšte akte iz svoje nadležnosti, te da propišu poseban obrazac putem kojeg će se vršiti prijava i obračun poreza na dohodak koji je ostvaren iz inostranstva. Potrebne akte tj. Pravilnik i Obrazac AMS-1035, Federalno ministarstvo donijelo je tek u mjesecu aprilu 2018. godine. Navedeni akti nisu sporni, već je sporna njihova retroaktivna primjena koja je utvrđena Pozivom. Smatra da je narušen princip podjele vlasti jer je egzekutiva neovlašteno preuzela nadležnosti zakonodavca, te je materiju koja bi, s obzirom na retroaktivnost i sadržaj obaveze koja je u pitanju, jedino mogla biti regulisana posebnim lex specialis zakonom, dakle na nivou zakonodavne vlasti. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ocjenu ustavnosti Poziva, navodi se da je istim došlo do povrede: alineje 1., 4., 5. i 6. preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i čl. II.A.2. (1) (k) i II.A.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čl. 8., 10. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, čl. 2.3.b) i 14. Međunarodnog pakta građanskim i političkim pravima. Navodi da Poziv samo formalno nosi naziv Poziv i po svom sadržaju predstavlja propis opšteg karaktera izvršne vlasti kojim se, u materijalnom smislu nameću obaveze građanima Federacije Bosne i Hercegovine na retroaktivnoj osnovi. Predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da je došlo do neustavnog preuzimanja nadležnosti Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine od strane Poreske uprave Federacije i Federalnog ministarstva, a povodom retroaktivnog dejstva i retroaktivne primjene Pravilnika, za vremenski period prije njihovog objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH" i stupanja na snagu, kao i utvrditi da Poziv nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva ostavlja Ustavnom sudu Federacije da cijeni da li ima potrebe za izricanjem prijelaznih rješenja. U Dopuni zahtjeva, podnosilac zahtjeva, ističe da organi poreske uprave u različitim kantonima i poreskim ispostavama u Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 33 Federaciji Bosne i Hercegovine, postupaju od slučaja do slučaja, te da u nekim kantonima i poreskim ispostavama se samovlasno retroaktivno dejstvo navedenih akata proširuje i na 2014. godinu. Kao prilog je dostavljeno: Obavijest Poreske ispostave Lukavac, broj 13-3/6-15-20-3848-1/19 od 26.04.2019. godine, Zapisnik o inspekcijskom nadzoru Kantonalnog poreskog ureda Sarajevo, broj 13-9-02-15-20-523-1/19 od 08.05.2019. godine, Poziv Poreske ispostave Tuzla, broj 13-3/1-49-1-4623 od 03.09.2018. godine, Poziv Poreske ispostave Hadžići, broj 13-9/8-15-579/18 AM od 18.07.2018. godine i Nalog za plaćanje poreskih obaveza Poziv Poreske ispostave Bihać, broj 13-1/1-15-29-3150-2/18 RS od 09.11.2018. godine. 3. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član IV.C.3.10. (1) i (2) (1) Osnovna funkcija Ustavnog suda je rješavanje sporova: a) između kantona; b) između kantona i federalne vlasti; c) između grada i njegovog kantona ili federalne vlasti; d) između opštine i grada; e) između opština i njihovih kantona ili federalne vlasti; i f) između institucija federalne vlasti ili unutar pojedinih institucija federalne vlasti. (2) Ustavni sud: a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim ustavom; b) na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će da li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom; c) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera ili zamjenika Premijera, utvrdit će da li je predloženi ili usvojeni propis koji donosi organ federalne vlasti u skladu sa ovim ustavom; d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom. B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) Član 26. stav 1. Ustavni sud na sjednici bez rasprave odlučuje o odbacivanju zahtjeva kad nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu, kad podnosilac zahtjeva nije ovlašten za pokretanje postupka, kad zahtjev nije podnesen u zakonom predviđenom roku, kad je Ustavni sud o toj stvari već odlučio ili kad ne postoje druge procesne pretpostavke za odlučivanje o suštini stvari. Član 31. Rješavanje sporova o pravima i dužnostima između institucija federalne vlasti ili unutar pojedinih institucija federalne vlasti, kantona ili opštine pokreće se pred Ustavnim sudom zahtjevom te institucije, kantona ili opštine čije je pravo povrijeđeno ili kojoj je, nesaglasno ustavu, federalnom zakonu ili drugom propisu, kantonalnom zakonu ili drugom propisu, nametnuta određena obaveza. Član 33. stav 1. Stanke u postupku rješavanja spora su institucija federalne vlasti, odnosno organizacioni oblik te institucije, kanton ili opština koja je podnijela zahtjev za rješavanje spora i institucija federalne vlasti, odnosno organizacioni oblik te institucije, kanton ili opština u odnosu na koju je postavljen zahtjev. C. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10 i 18/16) Član 41. stav 1. Rješenje o odbacivanju zahtjeva Kad Sud na sjednici bez javne rasprave donosi rješenje o odbacivanju zahtjeva pridržavat će se razloga navedenih u članu 26. stav 1. Zakona i rješenje, zasnivati na samo jednom razlogu, ukoliko Sud ne odluči drugačije. 4. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Analizirajući zahtjev podnosioca, a imajući u vidu relevantno pravo, u ovom predmetu Ustavni sud Federacije je utvrdio sljedeće: Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine podnio je Ustavnom sudu Federacije zahtjev za rješavanje spora i ocjenu ustavnosti, čija je sadržina bliže opisana u tač. 1. i 2. obrazloženja odluke. Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je osnovna funkcija Ustavnog suda Federacije rješavanje sporova između kantona, između kantona i federalne vlasti, između grada i njegovog kantona ili federalne vlasti, između opštine i grada, između opština i njihovih kantona ili federalne vlasti, i između institucija federalne vlasti ili unutar pojedinih institucija federalne vlasti. Prema odredbama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine zahtjev za rješavanje spora pred Ustavnim sudom Federacije pokreće se zahtjevom institucije, kantona ili opštine čije je pravo povrijeđeno ili kojoj je, nesaglasno ustavu, federalnom zakonu ili drugom propisu, kantonalnom zakonu ili drugom propisu nametnuta određena obaveza. Stranke u postupku rješavanja spora su institucija federalne vlasti, odnosno organizacioni oblik te institucije, kanton ili opština koja je podnijela zahtjev za rješavanje spora i institucija federalne vlasti, odnosno organizacioni oblik te institucije, kanton ili opština u odnosu na koju je postavljen zahtjev. Imajući u vidu navedene odredbe, može se utvrditi da u konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva nije ovlašteno lice za pokretanje postupka za rješavanje spora, jer isti nije stranka u postupku. Nadalje, u odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti Poziva, Ustavni sud Federacije nadležan je za utvrđivanje da li je u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova ili zakon koji su usvojila oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo zakonodavno tijelo kantona, predloženi ili usvojeni propis koji donosi tijelo federalne, kantonalne, gradske ili opštinske vlasti. Svi ovi akti imaju karakter opštih pravnih akata i samo ti akti, pod određenim uslovima mogu biti predmet ocjene ustavnosti od strane Ustavnog suda Federacije. Poziv čija se ocjena ustavnosti traži po svojoj prirodi ne predstavlja opšti pravni akt (zakon, odnosno propis) za čiju ocjenu ustavnosti je nadležan Ustavni sud Federacije, te ne može biti predmet ocjene ustavnosti. Eventualno, prava i obaveze koje se utvrđuju po osnovu pojedinačnih akata drugih organa u upravnom ili redovnosudskom postupku, a mogu da proisteknu iz Poziva koji predstavlja samo jednu radnju u postupku, mogu biti predmet ispitivanja zakonitosti takvih rješenja pred upravnim i/ili sudskim organima i institucijama koje rješavaju o pojedinačnim pravima i obavezama. Broj 90 - Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019. Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je utvrdio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog ustavnosudskog postupka, pa je na osnovu člana 26. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 41. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, odlučio kao u izreci ovog rješenja. Ovo rješenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-26/19 15. oktobra 2019. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Milana Dunovića za rješavanje spora između Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine s jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine s druge strane i ocjenu ustavnosti Poziva poreznim obveznicima koji ostvaruju prihode iz inozemstva objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine dana 12.07.2018. godine, na temelju članka 26. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), u svezi s člankom 41. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16), na sjednici održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je RJEŠENJE Odbacuje se zahtjev dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Milana Dunovića za rješavanje spora između Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine s jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine s druge strane jer podnositelj zahtjeva nije ovlaštena osoba za pokretanje postupka za rješavanje ovog spora. Odbacuje se zahtjev dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Milana Dunovića za ocjenu ustavnosti Poziva poreznim obveznicima koji ostvaruju prihode iz inozemstva, objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine dana 12.07.2018. godine, jer Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije nadležan za odlučivanje. Rješenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, Milan Dunović (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podneskom broj 03-01-2-137-1/19 od 09.05.2019. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za rješavanje spora između Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porezna uprava Federacije) s jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine s druge strane. Predmetnim zahtjevom se traži i ocjena ustavnosti Poziva poreznim obveznicima koji ostvaruju prihode iz inozemstva objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave Federacije dana 12.07.2018. godine (u daljnjem tekstu: Poziv) sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Istog dana podnositelj zahtjeva je Ustavnom sudu Federacije aktom broj 03-01-2-137-2/19 podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno obustavila primjena Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine Federacije BiH", broj 30/18, u daljnjem tekstu: Pravilnik), te s tim u svezi i primjena Poziva. Podnositelj zahtjeva je dana 30.05.2019. godine, aktom broj 03-01-2-137-7/19 Ustavnom sudu Federacije podnio Dopunu zahtjeva. 2. Bitni navodi zahtjeva Podnositelj zahtjeva u dijelu zahtjeva koji se odnosi na rješavanje spora navodi da je predmetni spor nastao između Federalnog ministarstva i Porezne uprave Federacije s jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine s druge strane. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva postupanjem organa javne uprave/izvršne vlasti došlo je do povrede čl. IV.A.a., IV.A.7.20. (1) d), IV.B.3.7.e) toč. (I) - (IV) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U bitnom, podnositelj zahtjeva navodi da je predmetni spor nastao povodom akta Poreske uprave Federacije, koji je samo nominalno nazvan Pozivom, dok u materijalnom smislu, po svojoj sadržini predstavlja akt kojim se propisuje retroaktivno dejstvo općih akata izvršne vlasti, u konkretnom slučaju Pravilnika. Poreska uprava Federacije objavljujući Poziv nametnula je građanima Federacije Bosne i Hercegovine obvezu plaćanja poreza na dohodak koji se ostvaruje iz inozemstva na retroaktivnoj osnovi. Pojašnjava da je Zakonom o porezu na dohodak ("Službene novine Federacije BiH", br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13) propisana obveza plaćanja poreza na dohodak koji se ostvaruje iz inozemstva, u što spada i dohodak tj. prihod od tzv. freelancinga, odnosno pružanja intelektualnih usluga naručiteljima od strane neovisnih profesionalaca. Navodi se, da bi građani na koje se odnose odredbe pomenutog Zakona mogli blagovremeno izvršiti propisanu obavezu nije bilo dovoljno samo njeno zakonsko propisivanje, nego je bilo potrebno da organi/institucija izvršne vlasti blagovremeno donesu i usklade provedbene opće akte iz svoje nadležnosti, te da propišu poseban obrazac putem kojeg će se vršiti prijava i obračun poreza na dohodak koji je ostvaren iz inozemstva. Potrebne akte tj. Pravilnik i Obrazac AMS-1035, Federalno ministarstvo donijelo je tek u mjesecu travnju 2018. godine. Navedeni akti nisu sporni, već je sporna njihova retroaktivna primjena koja je utvrđena Pozivom. Smatra da je narušeno načelo podjele vlasti jer je egzekutiva neovlašteno preuzela nadležnosti zakonodavca, te je materiju koja bi, s obzirom na retroaktivnost i sadržaj obveze koja je u pitanju, jedino mogla biti regulirana posebnim lex specialis zakonom, dakle na nivou zakonodavne vlasti. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ocjenu ustavnosti Poziva, navodi se da je istim došlo do povrede: alineje 1., 4., 5. i 6. preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i čl. II.A.2. (1) (k) i II.A.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 6., 13. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 8., 10. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, čl. 2.3.b) i 14. Međunarodnog pakta građanskim i političkim pravima. Navodi da Poziv samo formalno nosi naziv Poziv i po svom sadržaju predstavlja propis općeg karaktera izvršne vlasti kojim se, u materijalnom smislu nameću obveze građanima Federacije Bosne i Hercegovine na retroaktivnoj osnovi. Predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da je došlo do neustavnog preuzimanja nadležnosti Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine od strane Poreske
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 21. Tarife br. 11. i 12. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst-"Službene novine Opštine Cazin" 1/15) nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH, a da su član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. i član 21. Tarifa br. 8. u saglasnosti sa Ustavom FBiH 29.11.2019 Službene novine FBiH 90/19 Federacija BiH Finansijsko pravo komunalne takse Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 53 Зеничко-добојског кантона за прибављање пољопривредне сагласности у поступку издавања урбанистичке сагласности, а односе се на промјену намјене пољопривредног земљишта у грађевинско, све у складу са чланом 50. Закона о пољопривредном земљишту. Наводи се и то, да је у периоду 2017.-2018. година у просјеку поднесено 348 захтјева годишње од чега је за око 35% потребно прибавити пољопривредну сагласност. Уставни суд Федерације наглашава да се у поднесеном захтјеву не оспорава и не елаборира издавање пољопривредне сагласности, односно члан 50. Закона о пољопривредном земљишту који тиме и није предмет захтјева за заштиту права на локалну самоуправу. Насупрот томе, надлежна Служба за катастар ове јединице локалне самоуправе наводи да је вршена кореспонденција између општине и наведеног кантоналног министарства која се односи на тумачење закона, јер је од стране Министарства промијењена пракса и обавијештени су да се неће издавати пољопривредна сагласност док се не прибави сагласност Скупштине Зеничко-добојског кантона на Просторни план општине, те да од марта 2018. године надлежно министарство одбија издавање пољопривредне сагласности на појединим подручјима за које процјењује да није дозвољена градња иако је општинским важећим просторним планом на тим истим подручјима дозвољена градња. Надаље се елаборира члан 50. став 3. оспореног Закона у смислу квалитета законске норме и чињенице неусклађености евиденција суда и катастра, чињенице да постоје општине на подручју истог кантона које уопште немају земљишне књиге, исте нису ни ажурне, те се инвеститорима са подручја Општине Тешањ захтијева достављање земљишно књижног изватка са уписом права власништва 1/1. Сматрају да због таквог неажурног стања у земљишнокњижној евиденцији нису дужни да трпе грађани Општине Тешањ. Надаље, Служба за катастар наводи да се у посљедње вријеме суочава са различитим тумачењем Просторног плана Општине Тешањ који је урађен у складу са Уредбом о јединственој методологији за израду докумената просторног уређења ("Службене новине Федерације БиХ", број 63/04), а да надлежно кантонално министарство по њиховом захтјеву доноси пољопривредну сагласност за поједине захтјеве узимајући у обзир само графички дио Просторног плана (парцеле које су у графичком дијелу Плана идентификоване као "урбана подручја"), а занемарујући "урбана подручја", односно просторе у којима је дозвољена изградња објеката у складу са Одлуком о провођењу Просторног плана. Коначно у циљу рјешавања запримљених захтјева, ова Служба је упутила захтјев Скупштини Зеничко-добојског кантона за издавање сагласности на планску документацију Општине Тешањ на који још увијек нису добили никакав одговор, а дана 15.05.2014. године су упутили иницијативу кроз захтјев Парламенту Федерације Босне и Херцеговине за измјену Закона о пољопривредном земљишту који ни до данас није узет у разматрање. Сагледавајући проблематику која је презентована у релевантној документацији и изјашњењима, Уставни суд Федерације је утврдио да се у конкретном случају, а према наводима општинске службе која се управо тиме и бави, проблематизује члан 50. оспореног Закона и то са становишта његове "непроводивости", због измјене тумачења Закона од стране кантоналног министарства и чињенице неуређеног земљишно-књижног стања и на подручју Зеничко-добојског кантона. Уставни суд Федерације је јасног опредјељења да је пољопривредно земљиште једно од најзаштићенијих економских добара, те да посебно случајеви пренамјене из пољопривредног у грађевинско, који de facto резултирају смањењем, и то трајним, пољопривредног земљишта, захтијевају усаглашену, јасну и закониту процедуру између свих нивоа власти, почев од јединице локалне самоуправе, кантона, до нивоа Федерације Босне и Херцеговине. Уставни суд Федерације такође је утврдио да је оспорени Закон донесен 2009. године. Очигледно, а према наводима Савеза општина и градова који је захтијевао доношење подзаконских аката за његово провођење, па и према наводима подносиоца захтјева који оспорава искључиво члан 49. ст. 3. и 4. тог Закона (давање сагласности на планове просторног уређења за мање просторне цјелине од стране скупштине кантона), у суштини се проблематизује нерјешавање већег броја активних предмета у којима се тражи претварање пољопривредног у грађевинско земљиште. У конкретном случају не може се говорити о повреди права на локалну самоуправу, него се ради о одређеним појединачним споровима између јединице локалне самоуправе (службе за катастар, урбанизам и имовинско- правне послове те јединице) и кантона (тачније речено надлежног кантоналног министарства за пољопривреду и скупштине кантона у вези са давањем сагласности на планове просторног уређења) у тумачењу закона о спорним питањима у вези са рјешавањем конкретних предмета у управним поступцима издавања потребних дозвола. Проблем нерјешавања већег броја активних предмета у којима се тражи претварање пољопривредног у грађевинско земљиште не представља питање које се рјешава у поступку заштите права на локалну самоуправу коју осигурава Уставни суд Федерације. Уставни суд Федерације сматра да се овдје ради о спору који треба да буде ријешен између наведених нивоа власти у нормативном смислу давањем тумачења и заједнички на партнерским основама како промовише стандард из члана 52. Закона о принципима локалне самоуправе, а појединачни неријешени случајеви на које указује подносилац захтјева и његова надлежна служба, требају се ријешити провођењем појединачних поступака пред надлежним органом за сваки конкретан предмет. Из наведених разлога Уставни суд Федерације је одлучио као у изреци ове пресуде. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: Александра Мартиновић, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, проф. др Един Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда. Број У-12/18 15. октобра 2019. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Александра Мартиновић, с. р. 1579 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. i člana 21. Tarife br. 8., 11. i 12. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) i zahtjeva za izdavanje privremene mjere, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da član 21. Tarife br. 11. i 12. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst - "Službene novine Opštine Cazin", broj 1/15) nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Broj 90 - Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019. Utvrđuje se da su član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. i član 21. Tarifa br. 8. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst - "Službene novine Opštine Cazin", broj: 1/15) u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Grada Cazin". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) koristeći ovlaštenje iz člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podneskom broj: 01-27- 1034-1/18 od 18.01.2019. godine, dana 18.01.2019. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za ocjenu ustavnosti (u daljem tekstu: zahtjev) odredbi člana 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. (u daljem tekstu: osporene odredbe Odluke) i odredbi člana 21. Tarife br. 8., 11. i 12. (u daljem tekstu: osporene odredbe Tarifa) Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst), koju je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Cazin (u daljem tekstu: donosilac osporene Odluke). Pozivajući se na član 44. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) podnosilac zahtjeva je istog dana i pod istim brojem podnio Ustavnom sudu Federacije i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarife. Na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje ustavnosti osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarife. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom postupku su: podnosilac zahtjeva i donosilac osporene Odluke. 3. Bitni navodi zahtjeva Zahtjevom se dovodi u pitanje ustavnost osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarifa kojima se utvrđuje obaveza plaćanja komunalne takse za korištenje podzemnih i nadzemnih instalacija, pružanje usluga kablovske televizije, mobilne telefonije i bežičnog interneta, odnosno kojima je utvrđena obaveza plaćanja komunalne takse za pružanje usluga fiksne, mobilne telefonije i internet usluga, te plaćanje istih na podzemne i nadzemne instalacije, bazne stanice, mikrobazne stanice, predajnike (pasivne repetitore), antene i stubove. Podnosilac zahtjeva smatra da iz karaktera osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarifa proizilazi da iste direktno obavezuju samo društva koja se bave određenom vrstom djelatnosti pružanja telekomunikacionih usluga, kao što su "BH Telecom" d.d. Sarajevo i "JP HT Eronet" d.d. Mostar (u daljem tekstu: pomenuta društva) i koja su u većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Navodi da se radi o društvima čija je osnovna djelatnost pružanje telekomunikacionih usluga, te su podzemne instalacije, nadzemne instalacije, bazne stanice, mikrobazne stanice, predajnici, antene i stubovi, sredstva jedinstvene infrastrukture i telekomunikacionog sistema koji se ne može drugačije tretirati od ostalih dijelova jedinstvene mreže. Smatra da nema osnova da se naplaćivanje komunalnih taksi od pomenutih društava, kao usluga od javnog interesa, tretira kao priređivanje zabavnih igara i igara na sreću, što je po mišljenju podnosioca zahtjeva apsolutno nedopustivo. Posebno ističe da Odlukom o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) nisu određeni objektivni kriteriji za utvrđivanje visine takse i da se tome pristupilo proizvoljno u čemu vidi povredu prava na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Smatra da djelatnost firme i ostvareni profit privrednog društva ne mogu biti relevantni kriteriji za utvrđivanje visine takse, a posebno zbog toga što se posebnim finansijskim propisima reguliše plaćanje na dobit. U prilog ovoj tvrdnji citira dijelove obrazloženja iz presuda Ustavnog suda Federacije br. U-05/09 od 13.10.2009. godine i U- 36/16 od 11.07.2017. godine, te navodi i druge slične presude Suda. U zahtjevu se dalje navodi da su pomenuta društva u većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i da se radi o privrednim društvima od državnog interesa i društveno odgovornim kompanijama koje podržavaju sport, kulturu, socijalnu i humanitarnu djelatnosti na prostoru Bosne i Hercegovine, te u iste svrhe svake godine izdvajaju preko 100.000,00 KM na području Unsko-sanskog kantona. Pomenuta društva uplaćuju u Budžet Federacije Bosne i Hercegovine na osnovu Zakona o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", br.: 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12) samo putem plaćanja licenci za rad Regulatornoj agenciji za komunikacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: RAK) oko 10,5 miliona KM godišnje, zbog čega nema opravdanja da im se nameću i dodatne obaveze u vidu plaćanja komunalnih taksa. RAK nameće obavezu pomenutim društvima da kao korisnici GSM dozvole razvijaju tu vrstu usluge na 80% populacije u Bosni i Hercegovini i 80% dužine pojedinačnih saobraćajnica, a donosilac osporene odredbe Odluke i osporene odredbe Tarifa nameće obavezu plaćanja taksi na jedina sredstava za pokrivanje GSM signalom (bazne stanice, mikrobazne stanice, stubovi i antene) što je suprotno članu II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer se na opisani način povređuje pravo na jednakost pred zakonom, te predlaže Ustavnom sudu Federacije da to utvrdi u svojoj presudi. Naglašava da se za plaćanje ovako utvrđenih komunalnih taksi izdvajaju ogromna finansijska sredstva što dovodi u pitanje isplativost infrastrukture za pružanje mobilnih usluga na teritoriji Unsko-sanskog kantona, jer su troškovi veći od prihoda koji se ostvaruju. Istovremeno sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti, podnosilac zahtjeva podnio je i zahtjev za privremenu mjeru koju suštinski obrazlaže na identičan način, kao i zahtjev. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-4/19 od 22.01.2019. godine zatražio od donosioca osporene Odluke da dostavi odgovor na navode zahtjeva i zahtjeva za izdavanje privremene mjere. Gradsko vijeće Grada Cazin je Ustavnom sudu Federacije dana 12.02.2019. godine dostavilo odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti podneskom broj 01/GV-05-1272/19 od 08.02.2019. godine. Istog dana podneskom broj 01/GV-05-1272-1/19 od 08.02.2019. godine dostavljen je odgovor na zahtjev za izdavanje privremene mjere. U odgovoru na zahtjev za ocjenu ustavnosti se ističe da je podneseni zahtjev neosnovan jer se zasniva na netačnim navodima da je propisanom taksom porezni obaveznik dvostruko oporezivan, jer se taksa plaća samo po jednom osnovu. Dalje je navedeno da je neosnovan i navod iz zahtjeva da nema zakonskog osnova za donošenje Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi, jer je navedena odluka donesena na osnovu ustavnog ovlaštenja iz člana VI.4. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te ovlaštenja iz člana 9. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, člana 13. stav 1. tačka c) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 55 35/14 i 94/15) i čl. 36. i 37. Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09). Poziva se na presudu ovog suda broj: U-12/08 od 14.10.2008. godine, u kojoj je Ustavni sud Federacije utvrdio da je Opštinsko vijeće ovlašteno za donošenje Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi. Zbog svega izloženog zahtjev se osporava kao neosnovan, te predlaže donošenje presude u tom pravcu, a u odnosu na zahtjev za izdavanje privremene mjere predlaže se da se isti odbije kao neosnovan. 5. Relevantno pravo A. Ustav Bosne i Hercegovine Član I Bosna i Hercegovina 4. Kretanje roba, usluga, kapitala i lica Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta. B. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2 (1) c) Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: c) jednakost pred zakonom. Član IV.C.3.10.(2) d) (2) Ustavni sud: d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom. C. Zakon o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", br. 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12) I - UVOD I OPŠTE ODREDBE Član 1. st. 1. i 2. Predmet Zakona 1. Ovim zakonom reguliše se oblast komunikacija u Bosni i Hercegovini te uspostavljanje i rad Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, koji predviđa uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacionih sredstava. 2. Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitovanje (uključujući kablovsku televiziju) i usluge i sredstva koja su s tim u vezi. Član 3. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine u oblasti komunikacija 1. U cilju sprovođenja ustavnih odredbi u oblasti komunikacija, Vijeće ministara nadležno je za kreiranje politike, a Agencija je nadležna za regulisanje oblasti komunikacija. 2. (..) 3. Agencija je nadležna za: a) regulisanje emiterskih i javnih telekomunikacionih mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola, utvrđivanje cijena, međupovezivanje i definisanje osnovnih uslova za obezbjeđivanje zajedničkih i međunarodnih komunikacionih sredstava; i b) planiranje, koordiniranje, namjenu i dodjelu radiofrekvencijskog spektra. 4. Vijeće ministara i Agencija, u skladu sa pojedinačnim nadležnostima definisanim ovim zakonom, preduzimaju sve razumne mjere za ostvarenje sljedećih ciljeva: (...) e) obezbjeđenje efikasnog korištenja i efikasnog upravljanja resursima radio-frekvencija i brojeva u skladu sa propisima iz oblasti radio-komunikacija i drugim preporukama Međunarodne unije za telekomunikacije, i sa drugim međunarodnim sporazumima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina. Član 4. stav 2. d) Regulatorni principi emitovanja i telekomunikacija 2. Regulatorni principi telekomunikacija obuhvataju: d) nivo kvaliteta u pružanju telekomunikacionih usluga i telekomunikacione opreme će, što je prije moguće, biti kompatibilan sa opšteprihvaćenim standardima u Evropskoj uniji. III - TELEKOMUNIKACIONE USLUGE Član 7. Pružanje telekomunikacionih usluga 1. Za pružanje telekomunikacionih usluga putem mobilnih i fiksnih mreža potrebna je dozvola u skladu sa odredbama ovog zakona. (...). Član 10. Izdavanje dozvola 1. Zahtjev za izdavanje dozvole upućuje se Agenciji. Agencija izdaje dozvolu u roku od dva mjeseca. U slučajevima u kojima treba primijeniti postupak utvrđivanja konkurentnosti i selektivnosti na osnovu poređenja, Agencija može produžiti period potreban za procjenu zahtjeva do četiri mjeseca da bi obezbijedila da se postupak obavi na pravičan, razuman, otvoren, nediskriminatoran i transparentan način za sve zainteresovane strane. (...). Član 34. Osnovni zahtjevi 1. Radio i telekomunikaciona terminalna oprema mora da ispunjava sljedeće osnovne zahtjeve: a) zahtjeve o zaštiti zdravlja i bezbjednosti korisnika i bilo kojih drugih lica; i b) zahtjeve koji se tiču elektromagnetne kompatibilnosti. 2. Radio-oprema ugrađuje se tako da efikasno koristi radiofrekvencijski spektar za zemaljske, svemirske i orbitalneradio- komunikacije i izbjegava štetne uticaje. 3. Smatraće se da je svaki uređaj koji ispunjava usklađene standarde Evropske unije u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana. Član 37. tač. b) i c) Dužnosti Agencije 1. Shodno odredbama ovog zakona, dužnosti Agencije su: b) izdavanje dozvola emiterima i operatorima telekomunikacija u skladu sa odredbama ovog zakona i praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola; c) planiranje, upravljanje, namjena i dodjela frekvencijskog spektra, praćenje njegovog korištenja kao i održavanje i objavljivanje plana korištenja frekvencijskog spektra za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine. D. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) Član 1. Ovim Zakonom uređuje se pripadnost javnih prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Broj 90 - Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019. Član 2. Javnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave. Član 13. Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi: (...) c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; (...). E. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09) Član 13. stav 2. alineja 4. Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu: "vijeće"). Vijeće u okviru svojih nadležnosti: - donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom; Član 34. Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na odgovarajuće sopstvene finansijske izvore kojima lokalni organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje nadležnosti u skladu sa zakonom. Jedan dio finansijskih izvora jedinica lokalne samouprave će se ostvarivati od lokalnih taksi i naknada čiju stopu jedinica lokalne samouprave utvrđuje u okviru zakona. (...) Član 36. U zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne samouprave donose propise o naknadama i taksama, kao i provedbene propise o oporezivanju. Član 37. Jedinicama lokalne samouprave pripadaju prihodi: a) vlastiti prihodi: - porezi za koje jedinica lokalne samouprave samostalno određuje stopu, u skladu sa zakonom; - lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje vijeće u skladu sa zakonom; - (...). F. Pravilo 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije ("Službeni glasnik BiH", br. 92/18 i 50/19) DIO PRVI - UVODNE NAPOMENE Član 1. (Predmet pravila) Ovim Pravilom propisuje se obaveza plaćanja, način obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: naknada za dozvole), koje izdaje Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem tekstu: Agencija) i određuju se izuzeci od plaćanja ovih naknada, kao i postupanje Agencije u slučaju neplaćanja istih. DIO DRUGI - ZAJEDNIČKE ODREDBE GLAVA I - OBAVEZE PLAĆANJA I VRSTE NAKNADA ZA DOZVOLE Član 2. (Obaveznici plaćanja naknade) Svi korisnici dozvola u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini dužni su plaćati naknade za dozvole, sa izuzetkom određenih korisnika koji su oslobođeni plaćanja naknada za dozvole, u skladu sa odredbama ovog Pravila. Član 7. (Vrste naknada) Naknade za dozvole su: a) naknada za administrativno-tehničku obradu zahtjeva za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole; b) godišnja naknada za dozvolu. DIO TREĆI - POSEBNE NAKNADE GLAVA I - NAČIN OBRAČUNA I IZNOSI GODIŠNJIH NAKNADA ZA DOZVOLE U TELEKOMUNIKACIJAMA, RADIOKOMUNIKACIJAMA I EMITOVANJU Član 16. (Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama) (1) Naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija: mobilne telekomunikacione mreže, javne fiksne telekomunikacione mreže, pristup internetu, upravljanje multipleksom, distribucija audiovizuelnih medijskih usluga, distribucija medijskih usluga radija i ostalih usluga iz djelatnosti telekomunikacija, obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini. (2) Visina stope prema kojoj će se vršiti obračun godišnje naknade za dozvolu utvrđuje se posebnom odlukom koju donosi Savjet Agencije na osnovu finansijskog plana Agencije za narednu godinu, u roku od 30 dana od dana usvajanja finansijskog plana za narednu godinu. Član 17. stav (1) (Utvrđivanje iznosa godišnje naknade za dozvole u telekomunikacijama) (1) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama Agencija utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom godišnjem prihodu korisnika dozvole. Član 18. (Minimalan iznos naknade za dozvole u telekomunikacijama) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama ne može biti niži od 1.000,00 KM, nezavisno o odredbama članova 16. i 17. ovog Pravila. Član 19. (Plaćanje naknade za dozvolu u telekomunikacijama) (1) Godišnja naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija plaća se na osnovu obračuna izvršenog u skladu sa članom 16. ovog Pravila. Agencija korisniku dozvole izdaje rješenje kojim se obračunava iznos naknade u dva jednaka dijela sa rokom plaćanja prvog dijela na dan 30.04. i drugog dijela sa rokom plaćanja na dan 30.09. tekuće godine. (2) Do konačnog utvrđivanja i obračuna visine godišnje naknade iz stava (1) ovoga člana, korisnik dozvole plaća godišnju naknadu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija akontativno u visini koja odgovara četvrtini godišnje naknade za dozvolu utvrđenu za prethodnu godinu. (3) Uplata akontacije godišnje naknade za dozvolu vrši se na osnovu rješenja Agencije kojim se utvrđuje visina Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 57 akontacije za korištenje dozvole sa rokom plaćanja do 31.01. tekuće godine. (4) Izuzetno, godišnja naknada za dozvolu za korištenje brojeva i/ili kodova se obračunava u skladu sa članom 21. ovog Pravila, a plaća se u skladu sa članom 15. ovog Pravila. G. Odluka o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 15/14) GLAVA I - OSNOVNE ODREDBE Član 1. (Predmet Odluke) Ovom Odlukom utvrđuje se obaveza plaćanja, način obračuna i iznos naknade za korištenje radiofrekventnog spektra. Član 8. (Kopneni mobilni sistemi) (1) Naknada za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi (PMR, PAMR, telemetrija, telekomanda i sl.) zavisno od dodijeljenih radiofrekventnih kanala i broja opština na kojima se realizuje radiokomunikacioni servis upotrebom tih radiofrekventnih kanala se utvrđuje na godišnjem nivou koji je dat u Tabeli 4. (...) H. Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) ("Službene novine Opštine Cazin", broj 1/15) Član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. (osporene odredbe Odluke) Komunalne takse (u daljem tekstu: takse) plaćaju se za: 8. Za postavljanje podzemnih i nadzemnih instalacija, 9. Pružanje usluga kablovske televizije, 10. Korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije, 11. Korištenje uređaja za pružanje usluga bežičnog interneta. Član 21. (osporene odredbe Tarifa) TARIFA br. 8. a) Za izgrađene trase dalekovoda, PTT mreže, elektromreže i slično (nadzemne i podzemne instalacije) po 1 metru dužnom mreže........ 0,20 KM/ godišnje b) Za stubove ulične rasvjete koji su u vlasništvu Opštine Cazin, a koji se koriste za potrebe kablovske televizije plaća se godišnja taksa u iznosu od..... 10,00 KM /stubu. TARIFA br. 11. (korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije) a) bazne stanice mobilne telefonije - 10.000,00 KM/ godišnje b) mikrobazne stanice mobilne telefonije - 5.000,00 KM/ godišnje c) predajnici (pasivni repetitori) - 2.000,00 KM / godišnje d) antena i stubovi - 1.000,00 KM/ godišnje Obračun komunalne takse se vrši za svaki uređaj (opremu) mobilnog operatera na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je instaliran uređaj (oprema) mobilnog operatera na području Opštine Cazin. TARIFA br. 12. (korištenje uređaja za pružanje usluga bežičnog interneta) a) bazne stanice za bežični internet - 2.000,00 KM/ godišnje b) mikrobazne stanice za bežični internet - 1.000,00 KM/ godišnje c) predajnici (pasivni repetitori) - 500,00 KM/ godišnje d) antena i stubovi - 300,00 KM/ godišnje Obračun komunalne takse se vrši za svaki uređaj (opremu) bežičnog interneta na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je instaliran uređaj (oprema) bežičnog interneta operatera na području Opštine Cazin. 6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj U-8/17 od 14.03.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/18), Presuda broj U-5/17 od 18.04.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 56/18), Presuda broj U-22/18 od 26.03.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/19) i dr. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Nakon analize navoda iz zahtjeva i odgovora na zahtjeve, osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarifa, relevantnih pravnih propisa, ustavnosudske prakse i drugih dostupnih činjenica i dokaza, utvrđeno je sljedeće: Odlukom o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) su utvrđeni osnovi za naplatu komunalne takse na području Opštine Cazin i njeni obaveznici, propisana su oslobađanja od taksene obaveze, te načini prijave i utvrđivanja visine komunalne takse. Naplaćivanje komunalne takse propisano je u osporenim odredbama Odluke za: istaknutu firmu, reklamne natpise, privremeno zauzimanje javnih površina, prodaju roba ili pružanje usluga izvan poslovnih prostorija, priređivanje igara na bilijar stolovima, fliperima, pikadu i dr. sredstvima, priređivanje igara klađenja na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje (lutrija, loto, TV bingo), priređivanje igara na sreću putem elektronskih ili mehaničkih mašina i automatima (slot mašine), organizovanje i držanje žive muzike u ugostiteljskim objektima, korištenje prostora za kampove, a ono što je posebno važno za ovaj predmet plaćanje komunalnih taksi propisano je i za postavljanje podzemnih i nadzemnih instalacija (član 3. stav 1. tačka 8. osporene odredbe Odluke), pružanje usluga kablovske televizije (član 3. stav 1. tačka 9. osporene odredbe Odluke), korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije (član 3. stav 1. tačka 10. osporene odredbe Odluke) i korištenje uređaja za pružanje usluga bežičnog interneta (član 3. stav 1. tačka 11. osporene odredbe Odluke). U osporenim odredbama Tarifa, propisane su obaveze plaćanja fiksnih iznosa na godišnjem nivou, i to: 0,20 KM godišnje po 1 metru dužnom mreže za izgrađene trase dalekovoda, PTT mreže, elektromreže i slično (nadzemne i podzemne instalacije), 10,00 KM po stubu za stubove ulične rasvjete koji su u vlasništvu Opštine Cazin, a koji se koriste za potrebe kablovske televizije (član 21. Tarifa br. 8.). Takođe, u osporenim odredbama Tarifa su propisane obaveze plaćanja posebnih komunalnih taksi za svaki uređaj (opremu) mobilnog operatera i bežičnog interneta na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je instalisan uređaj, i to: 10.000,00 KM za bazne stanice mobilne telefonije; 5.000,00 KM za mikrobazne stanice mobilne telefonije; 2.000,00 KM za predajnike (pasivne repetitore) i 1.000,00 KM za antenu i stubove (član 21. Tarifa br. 11.); 2.000,00 KM za bazne stanice za bežični internet; 1.000,00 KM za mikrobazne stanice za bežični internet; 500,00 KM za predajnike (pasivne repetitore) i 300,00 KM za antenu i stubove (član 21. Tarifa br. 12.). Pojmovi "postavljanje nadzemnih i podzemnih instalacija", "pružanje usluga kablovske televizije", "korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije" i "korištenje uređaja za pružanje usluga bežičnog interneta", koji su utvrđeni kao posebni osnovi za naplatu ove komunalne takse su posebno navedeni i definisani u odredbama člana 4. tač. 8., 9., 10. i 11. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) i sugerišu da ti uređaji funkcionišu, tj. emituju signal mreže mobilnog operatera, odnosno prenose signale kojima se odvija komunikacija između korisnika mreže. Podnosilac zahtjeva pri tome ukazuje na činjenicu da mobilni operateri moraju udovoljiti zadatom standardu kvaliteta svoje usluge. Tako iz obima GSM Broj 90 - Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019. dozvole koju daje RAK, za korisnika dozvole, dakle mobilnog operatera, proističe dužnost da razvije uslugu za 80% populacije Bosne i Hercegovine i 80% dužine pojedinačnih saobraćajnica. Dakle, sa jedne strane RAK nameće obavezu visokog procenta pokrivenosti GSM signalom, a sa druge strane donosilac osporene Odluke nameće obavezu plaćanja takse na pojedinačna sredstva (postrojenja, odnosno uređaje) kojima se ta pokrivenost ostvaruje (bazne stanice, mikrobazne stanice, predajnici, stubovi i antene). Obaveza plaćanja komunalne takse po ovom osnovu, propisana osporenim odredbama Odluke odnosi se na pomenuta društva koja se bave pružanjem usluga bežičnog interneta, mobilne telefonije, prenošenjem signala kablovske i digitalne televizije, dakle djelatnostima od javnog interesa čije vršenje uz to iziskuje korištenje složene tehničke infrastrukturne opreme na odgovarajući način razmještene u prostoru i dijela radiofrekventnog spektra u mikrotalasnom području, pa je u tom pogledu podložno tehničkim, ali i pravnim standardima, te obavezi plaćanja posebnih naknada utvrđenih propisima na nivou Bosne i Hercegovine. Zbog toga je Ustavni sud Federacije pitanje o kojem se odlučuje u ovom predmetu, morao staviti u širi pravni kontekst. Pomenuta društva djelatnost vrše u skladu sa Zakonom o komunikacijama, odobrenje za rad dobila su od RAK, i na plaćanje komunalne takse po osnovu osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarifa, obavezuju se po osnovu djelatnosti koju obavljaju, a to su u osnovi pružanje telekomunikacionih usluga putem mobilnih mreža. Da bi instalisala neophodnu tehničku opremu, pomenuta društva, prethodno su morala izraditi plansku dokumentaciju i dobiti odobrenje za građenje, kako bi se omogućio osnovni tehnološki proces koji podrazumijeva ova djelatnost. Uz to je važenje tih odobrenja i saglasnosti uslovljeno održavanjem zadatog standarda kvaliteta u pružanju telekomunikacionih usluga. Ove mobilne operatere za pružanje univerzalnih telekomunikacionih usluga na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, uz obavezu poštovanja principa objektivnosti, transparentnosti, nediskriminacije i proporcionalnosti, na prijedlog RAK imenovalo je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. U skladu sa Pravilom 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije propisana je obaveza plaćanja, način obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini. Vrste naknada za dozvole su: za administrativno-tehničku obradu zahtjeva za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole i godišnja naknada za dozvolu. Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini. Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama RAK utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom godišnjem prihodu korisnika dozvole. Uz to postoji i obaveza plaćanja naknade za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi, prema Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini. Ove naknade utvrđene su jedinstveno od strane RAK za sve telekom operatere u Bosni i Hercegovini. Prema Zakonu o komunikacijama, regulatorni principi odnose se na cijene telekomunikacionih usluga koje treba da su transparentne i nediskriminatorne, dok standardi kvaliteta telekomunikacionih usluga i kontrola njihovog poštivanja podliježu pravilima koje donosi RAK. U skladu sa pomenutim odredbama Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovini, donosilac osporene Odluke je nadležan da donese propis kojim se uređuje naplaćivanje komunalnih taksi na području Grada Cazin (član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11.), kao i propisivanje vrsta komunalnih taksi, radi čega je utvrđeno da je u tom dijelu odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Da bi se zahtjev u cjelini riješio potrebno je razmotriti i odredbe Tarifa koje propisuju obavezu plaćanja komunalnih taksa na godišnjem nivou. U članu 21. u tarifi br. 8. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) propisana je obaveza plaćanja komunalne takse na godišnjem nivou od 0,20 KM po dužnom metru mreže za izgrađene trase dalekovoda, PTT mreže, elektromreže i slično (nadzemne i podzemne instalacije), odnosno 10,000 KM po stubu za stubove ulične rasvjete koji su u vlasništvu Opštine Cazin, a koji se koriste za potrebe kablovske televizije. U istome članu tarife br. 11. i 12. propisana je obaveza plaćanja komunalne takse na godišnjem nivou za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i bežičnog interneta u iznosima od 300,00 KM do 10.000,00 KM. Iz navedenog se može uočiti da su u svim osporenim dijelovima Odluke navedeni određeni iznosi za plaćanje komunalnih taksa na godišnjem nivou, a da su kao jedinice mjere uzeti dužni metar instalacija za mobilne i internet veze ili svaki pojedini komad opreme koji se koristi za pružanje navedenih usluga. Prilikom određivanja tih iznosa nije naveden bilo kakav kriterij na osnovu kojih su ti iznosi određeni, te se može zaključiti da su visine svih tih iznosa određene proizvoljno i da se kao jedini kriterij koristila djelatnost kojom se davaoci pomenutih usluga bave. Vrsta djelatnosti, prema utvrđenoj sudskoj praksi ovoga suda, ne može biti kriterij za propisivanje vrste i visine komunalne takse. Pravna lica koja se bave pružanjem telekomunikacionih usluga, u odnosu na ostvareni profit oporezuju se posebnim federalnim propisima, a, kako je ranije istaknuto, obaveznici su i plaćanja naknada za korištenje dozvola za obavljanje djelatnosti telekomunikacija, prema Pravilu 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije, te naknada za korištenje radiofrekventnog spektra, prema Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Ustavni sud Federacije u ovom dijelu utvrdio da osporene odredbe Tarife nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je ovom presudom odlučeno u meritumu, Ustavni sud Federacije nije ni odlučivao o privremenoj mjeri kao sporednom zahtjevu. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-4/19 15. oktobra 2019. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti članka 3. stavak 1. toč. 8., 9., 10. i 11. i članka 21. Tarife br. 8., 11. i 12. Odluke o komunalnim pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi (prečišćeni tekst) i zahtjeva za izdavanje privremene mjere, na temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifni broj 8., tač. 8.1, 8.2, 8.3, 8.4, 8.7, 8.8, 8.9. i 8.10 Tarife komunalnih taksa na području Opštine Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH 12.11.2019 Službene novine FBiH 93/19 Federacija BiH Finansijsko pravo komunalne takse Broj 93 - Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019. мјесеци од дана објаве ове пресуде у службеном гласилу, Уставни суд Федерације је у складу са тачком 3. изреке цитиране пресуде донио опште правне акте који у цијелости супституишу законско регулисање и отклањају посљедице настале неизвршавањем уставносудске одлуке. У складу са свим изложеним, Уставни суд Федерације одлучио као у изреци овог рјешења. Ово рјешење Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: Александра Мартиновић, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, проф. др Един Муминовић и др сц. Ката Сењак, судије Суда. Број У-16/16 12. новембра 2019. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Александра Мартиновић, с. р. 1622 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 4. stav 1. tač. 8. i 9., člana 5. stav 1. tač. 7. i 8. i Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih taksa na području Opštine Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa, na osnovu člana IV. C. 3. 10 (2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Tarifni broj 8. i to: tač. 8.1; 8.2; 8.3; 8.4; 8.7; 8.8; 8.9. i 8.10 Tarife komunalnih taksa na području Opštine Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", br. IV/17 i III/19) nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da su član 4. stav 1. tač. 8. i 9. i član 5. stav 1. tač. 7. i 8. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", br. IV/17 i III/19) u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Opštine Bosansko Grahovo". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je dana 31.10.2017. godine podnio Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev broj 01-27-1177-1/17 za ocjenu ustavnosti odredbi člana 4. stav 1. tač. 8. i 9., člana 5. stav 1. tač. 7. i 8 (u daljem tekstu - osporene odredbe Odluke) i Tarifinog broja 8. Tarife komunalnih taksa na području Opštine Bosansko Grahovo (u daljem tekstu - osporena Tarifa) Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa - u daljem tekstu - osporena Tarifa). 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom postupku su: podnosilac zahtjeva i Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo, kao donosilac Odluke. 3. Bitni navodi zahtjeva Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo na sjednici održanoj dana 28.03.2017. godine donijelo je osporenu Odluku. Istom se utvrđuje obaveza plaćanja komunalne takse za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluga - instaliranje bežičnog interneta, odnosno utvrđuje se obaveza plaćanja komunalne takse za pružanje usluga mobilne telefonije, odnosno plaćanje istih na bazne stanice, mikrobazne stanice, predajnike, antene i stubove. Iz karaktera naprijed navedenih odredaba proizilazi da iste direktno obavezuju samo društva koja se bave određenom vrstom djelatnosti pružanja telekomunikacionih usluga, između ostalih BH Telecom d.d. Sarajevo i JP HT Eronet d.d. Mostar, kao društva koja su u većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Odlukom, kao kriterij za utvrđivanje takse uzeta je djelatnost koju pravno ili fizičko lice obavlja, što svakako nije u skladu sa odredbama člana II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koji propisuje da sva lica uživaju prava na jednakost pred zakonom. Ovakav stav zauzeo je Ustavni sud Federacije u brojnim presudama, gdje je jasno utvrđeno da je u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, propisivati vrstu djelatnosti kao relevantan kriterij za propisivanje takse, nego su realni i relevantni drugi kriteriji kao što su područje opštine, odnosno grada gdje se djelatnost obavlja, što dalje znači da je propisivanje ovakve odredbe diskriminatorno. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, podnosilac zahtjeva smatra da osporene odredbe Odluke nisu u skladu sa članom II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer se pravna lica koja se bave djelatnošću mobilne telefonije stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na druga pravna i fizička lica koja posluju na teritoriju opštine, te stoga predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da osporene odredbe i osporena Tarifa nisu u saglasnosti sa članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud Federacije je aktom broj U-63/17 od 10.11.2017. godine zatražio od Opštinskog vijeća Opštine Bosansko Grahovo da se izjasne na navode iz zahtjeva za ocjenu ustavnosti. Dana 23.11.2017. godine Načelnik Opštine Bosansko Grahovo je dostavio odgovor pod brojem: 01- 15-1526/17. U Odgovoru je navedeno da se osporenom Odlukom komunalna taksa plaća za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije, a članom VI.4.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da Opštinsko vijeće usvaja opšinski budžet i donosi propise o oporezivanju kao i da na druge načine osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna i federalna vlast. Pored toga članom 13. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) propisano je da jedinice lokalne samouprave pripadaju javni prihodi, naknade i takse u skladu sa propisima ovih jedinica, te drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije, kantona i ovih jedinica, te da je, obzirom da ne postoje federalni niti kantonalni zakoni o komunalnim taksama, ubiranje taksa regulisano Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09). Iz odredbi ovog zakona nesporno proizlazi pravo jedinica lokalne samouprave da regulišu komunalne takse kao vid pribavljanja javnih prihode. Smatraju da su svi mobilni operateri u jednakom položaju iako se u zahtjevu spominju samo dva operatera i to BH Telecom d.d. Sarajevo i JP HT Eronet d.d. Mostar, te im je isti položaj pri utvrđivanju visine naknadne komunalne takse. Svi navedeni mobilni operatori pružaju svoje usluge koje naplaćuju od krajnjih potrošača kroz mjesečne naknade, a prihodi od komunalne takse su prihodi Opštine Bosansko Grahovo. Osporenim odredbama i osporenom Tarifom Odluke se propisuje da se za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluga plaća naknada u vidu komunalne takse, a uređaji i oprema samo predstavljaju dijelove složenih sistema koji Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 49 povezuju telekomunikacionu mrežu u gradskim i izvangradskim sredinama. Predlažu da Ustavni sud Federacije odbije zahtjev podnosioca kao neosnovan. 5. Relevantno pravo A) Ustav Bosne i Hercegovine Član I Bosna i Hercegovina 4. Kretanje roba, usluga, kapitala i lica Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja, lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta. B) Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2 (1) c) (1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: c) jednakost pred zakonom; Član IV.C.3.10.(2) d) (2) Ustavni sud: d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom. Član VI.4.b) Opštinsko vijeće: b) usvaja opštinski budžet i donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast. C) Zakon o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", br. 31/03, 75/06, 50/08 i 98/12) I - UVOD I OPŠTE ODREDBE Član 1. st. 1. i 2. Predmet Zakona 1. Ovim se zakonom reguliše oblast komunikacija u Bosni i Hercegovini te uspostavljanje i rad Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, koji predviđa uspostavu i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacionih sredstava. 2. Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitovanje (uključujući kablovsku televiziju) i usluge i sredstva koja su s time u vezi. Član 3. stav 3. tačka a) i stav 4. tačka e) Nadležnost institucija Bosne i Hercegovine u oblasti komunikacija 3. Agencija je nadležna za: a) regulisanje emiterskih i javnih telekomunikacionih mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola, utvrđivanje cijena, međupovezivanje i definisanje osnovnih uslova za osiguranje zajedničkih i međunarodnih komunikacionih sredstava; i 4. Vijeće ministara i Agencija u skladu sa pojedinačnim nadležnostima definisanim ovim Zakonom preduzimaju sve razumne mjere za ostvarivanje sljedećih ciljeva: e) siguranje učinkovitog korištenja i učinkovitog upravljanja resursima radio frekvencija i brojeva u skladu sa propisima iz oblasti radiokomunikacija i drugim preporukama Međunarodne unije za telekomunikacije, i drugim međunarodnim sporazumima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina. Član 4. stav 2. d) Regulatorni principi emitovanja i telekomunikacija 2. Regularni principi telekomunikacija obuhvataju: d) razina kvalitete u pružanju telekomunikacionih usluga i telekomunikacione opreme će, što je prije moguće, biti kompatibilna sa opšteprihvaćenim normama u Evropskoj uniji; III - TELEKOMUNIKACIONE USLUGE Član 7. stav 1. Pružanje telekomunikacionih usluga 1. Za pružanje telekomunikacionih usluga putem mobilnih i fiksnih mreža potrebna je dozvola u skladu sa odredbama ovoga zakona. Član 10. stav 1. Izdavanje dozvola 1. Zahtjev za izdavanje dozvole upućuje se Agenciji. Agencija izdaje dozvolu u roku od dva mjeseca. U slučajevima u kojima treba primijeniti postupak utvrđivanja konkurentnosti i selektivnosti na osnovu poređenja, Agencija može produžiti razdoblje potrebno za procjenu zahtjeva do četiri mjeseca kako bi osigurala da se postupak obavi na pravičan, razuman, otvoren, nediskriminatoran i transparentan način za sve zainteresovane strane. Član 34. Osnovni zahtjevi 1. Radio i telekomunikaciona terminalna oprema mora ispunjavati sljedeće osnovne zahtjeve: a) zahtjeve o zaštiti zdravlja i sigurnosti korisnika i bilo kojih drugih lica; i b) zahtjeve koji se tiču elektromagnetne kompatibilnosti. 2. Radiooprema bit će ugrađena na takav način da učinkovito koristi radiofrekvencijski spektar za zemaljske, svemirske i orbitalne radiokomunikacije i izbjegava štetne utjecaje. 3. Smatrat će se da je svaki uređaj koji ispunjava usklađene norme Evropske unije u skladu sa st. 1. i 2. ovoga člana. Član 37. stav 1. tač. b) i c) Dužnosti Agencije 1. Shodno odredbama ovog zakona, dužnosti Agencije su: b) izdavanje dozvola emiterima i operaterima telekomunikacija u skladu sa odredbama ovoga zakona i praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola; c) planiranje, upravljanje, namjena i dodjela frekvencijskog spektra, praćenje njegovoga korištenja, kao i održavanje i objava Plana korištenja frekvencijskog spektra za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine; D) Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) Član 2. Javnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave. Član 13. stav 1. tačka c) Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; Broj 93 - Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019. E) Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09) Član 13. stav 2. alineja 4. Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu: vijeće). Vijeće u okviru svojih nadležnosti: - donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom; F) Pravilo 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije ("Službeni glasnik BiH", br. 92/18 i 50/19) DIO PRVI - UVODNE NAPOMENE Član 1. (Predmet pravila) Ovim Pravilom propisuje se obaveza plaćanja, način obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: naknada za dozvole), koje izdaje Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem tekstu: Agencija) i određuju se izuzeci od plaćanja ovih naknada, kao i postupanje Agencije u slučaju neplaćanja istih. DIO DRUGI - ZAJEDNIČKE ODREDBE GLAVA I - OBAVEZE PLAĆANJA I VRSTE NAKNADA ZA DOZVOLE Član 2. (Obaveznici plaćanja naknade) Svi korisnici dozvola u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini dužni su plaćati naknade za dozvole, sa izuzetkom određenih korisnika koji su oslobođeni plaćanja naknada za dozvole, u skladu sa odredbama ovog Pravila. Član 7. (Vrste naknada) Naknade za dozvole su: a) naknada za administrativno-tehničku obradu zahtjeva za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole; b) godišnja naknada za dozvolu. DIO TREĆI - POSEBNE NAKNADE GLAVA I - NAČIN OBRAČUNA I IZNOSI GODIŠNJIH NAKNADA ZA DOZVOLE U TELEKOMUNIKACIJAMA, RADIOKOMUNIKACIJAMA I EMITOVANJU Član 7. stav (1) (Utvrđivanje iznosa godišnje naknade za dozvole u telekomunikacijama) (1) Iznos godišnje naknade za dozvole u telekomunikacijama Agencija utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom godišnjem prihodu korisnika dozvole. Član 16. (Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama) (1) Naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija: mobilne telekomunikacijske mreže, javne fiksne telekomunikacijske mreže, pristup internetu, upravljanje multipleksom, distribucija audiovizuelnih medijskih usluga, distribucija medijskih usluga radija i ostalih usluga iz djelatnosti telekomunikacija, obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini. (2) Visina stope prema kojoj će se vršiti obračun godišnje naknade za dozvolu utvrđuje se posebnom odlukom koju donosi Savjet Agencije na osnovu finansijskog plana Agencije za narednu godinu, u roku od 30 dana od dana usvajanja finansijskog plana za narednu godinu. Član 18. (Minimalan iznos naknade za dozvole u telekomunikacijama) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama ne može biti niži od 1.000,00 KM, nezavisno o odredbama člana 16. i 17. ovog Pravila. Član 19. (Plaćanje naknade za dozvolu u telekomunikacijama) (1) Godišnja naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija plaća se na osnovu obračuna izvršenog u skladu sa članom 16. ovog Pravila. Agencija korisniku dozvole izdaje rješenje kojim se obračunava iznos naknade u dva jednaka dijela sa rokom plaćanja prvog dijela na dan 30.04. i drugog dijela sa rokom plaćanja na dan 30.09. tekuće godine. (2) Do konačnog utvrđivanja i obračuna visine godišnje naknade iz stava (1) ovoga člana, korisnik dozvole plaća godišnju naknadu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija akontativno u visini koja odgovara četvrtini godišnje naknade za dozvolu utvrđenu za prethodnu godinu. (3) Uplata akontacije godišnje naknade za dozvolu vrši se na osnovu rješenja Agencije kojim se utvrđuje visina akontacije za korištenje dozvole sa rokom plaćanja do 31.01. tekuće godine. (4) Izuzetno, godišnja naknada za dozvolu za korištenje brojeva i/ili kodova se obračunava u skladu sa članom 21. ovog Pravila, a plaća se u skladu sa članom 15. ovog Pravila. G) Odluka o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 15/14) Član 1. (Predmet Odluke) Ovom Odlukom utvrđuje se obaveza plaćanja, način obračuna i iznos naknade za korištenje radiofrekventnog spektra. Član 8. (Kopneni mobilni sistemi) (1) Naknada za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi (PMR, PAMR, telemetrija, telekomanda i sl.) zavisno od dodijeljenih radiofrekventnih kanala i broja opština na kojima se realizuje radiokomunikacioni servis upotrebom tih radiofrekventnih kanala se utvrđuje na godišnjem nivou koji je dat u Tabeli 4. H) Statut Opštine Bosansko Grahovo ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", broj 21/07) Član 24. stav 1. tačka 6. Opštinsko vijeće u okviru svoje nadležnosti: 6. Donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima Opštine u skladu sa zakonom; I) Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", br. IV/17 i III/19) Član 4. stav 1. tač. 8. i 9. (Osporene odredbe) Komunalne takse propisuju se i plaćaju za: 8. korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije 9. korištenje uređaja u svrhu pružanja internet uslugainstaliranja bežičnog interneta Član 5. stav 1. tač. 7. i 8. Pojmovi i termini koji se upotrebljavaju u ovoj Odluci: 7. Pod instaliranjem bežičnog interneta podrazumijeva se sljedeće: Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 51 - bazne stanice bežičnog interneta - mikrobazne stanice - predajnici - antene i stupovi. 8. Pod korištenjem uređaja za pružanje mobilne telefonije podrazumijevaju se sljedeći uređaji i oprema: - bazne stanice mobilne telefonije - mikrobazne stanice mobilne telefonije - predajnici (pasivni repetitori) - antene i stupovi. IV. NAČIN UTVRĐIVANJA VISINE KOMUNALNE TAKSE Član 20. U postupku utvrđivanja visine takse na području Opštine Bosansko Grahovo kao opšti kriterij uzimaju se: 1. površina prostora po m² koji se koristi, 2. zone utvrđene ovom Odlukom u kojima se koriste predmeti, prostori ili pružaju usluge, 3. dužina trase instalacija, 4. broj stupova, trafoa objekata i uređaja baznih stanica, antena prijemnika, odašiljača i dr. Područje Opštine Bosansko Grahovo shodno tački 2. ovog člana dijeli se na 3 zone: DIO A. I Zona Obuhvata ove zone koje čine područje grada oivičenog ulicama IV Krajiške brigade i Livanjski put koji obuhvata ulice Maršala Tita, Gavrila Principa, Đure Pucara, Huseina Abdičevića, Ive Lole Ribara, Vojislava Ivetića, Crnopotočka, Miloša Tice, Sime Bajića, 27. juli, Narodnih heroja, Radnička, Dalmatinska, Braće Bajića i Trg Đure Pucara Starog. Ova zona obuhvata i industrijsku zonu uz put Bosansko Grahovo - Preodac u pojasu širine 250 metara sa jedne i druge strane puta od raskrsnice istog i magistralnog puta Bosansko Grahovo - Livno, do mosta na rijeci Korani na ulazu u naseljeno mjesto Obljaj, područje graničnog prijelaza Strmica širine 250 metara sa jedne i druge strane magistralnog puta Bosansko Grahovo-Knin mjereno od ivice kolovoza lijevo i desno od graničnog prijelaza udaljeno 2 km u pravcu naseljenog mjesta Zaseok. DIO B. II Zona Obuhvata ove zone koji čini Vikend naselje u Borovači, Malom Tičevu i Peocu, Fabriku ciglarskih proizvoda u Vidovićima i područje udaljeno 250 m od iste, te pojas širine 500 m sa jedne i druge strane magistralnog puta Bosansko Grahovo- Knin, Bosansko Grahovo-Livno i Bosansko Grahovo-Drvar mjereno od ivice kolovoza lijevo i desno do granice sa susjednim opštinama. DIO C. III Zona Sva područja koja nisu u obuhvatu I i II zone. TARIFA KOMUNALNIH TAKSA NA PODRUČJU OPŠTINE BOSANSKO GRAHOVO Tarifni broj 8. (osporena Tarifa) Taksa na "korištenje uređaja i opreme" iz tarifnog broja 8 plaća se na godišnjem nivou 8.1. Bazna stanica mobilne telefonije 8.500,00 8.2. Mikrobazne stanice mobilne telefonije 4.000,00 8.3. Predajnici (pasivni repetitori) mobilne telefonije 1.600,00 8.4. Antene i stubovi mobilne telefonije 1.600,00 8.5. Podzemne i nadzemne instalacije u svrhu prijenosa električne energije, telefonskog signala, TV signala, Internet signala i sl. (po jednom metru dužine nadzemnih i podzemnih 0,10 vodova) 8.6. Za korištenje stupova ulične rasvjete koji su u vlasništvu opštine a koji se koriste za potrebe kablovske TV (taksa po svakom stupu) 0,10 8.7. Bazna stanica bežičnog interneta 7.000,00 8.8. Mikrobazne stanice bežičnog interneta 3.500,00 8.9. Predajnici bežičnog interneta 1.400,00 8.10. Antene i stupovi bežičnog interneta 1.400,00 8.11. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El. energije-trafo stanice 110/20/35 kV 25.000,00 8.12. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El. energije-trafo stanice 110/20/10 kV 20.000,00 8.13. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El. energije-trafo stanice 110/20/0,4 kV 1.000,00 8.14. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El. energije-stubne trafo stanice 500,00 8.15. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El. energije-trafo stanice 110/35/10 kV 30.000,00 Obračun komunalne takse se vrši za svaki uređaj (opremu) na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je instaliran uređaj (oprema) za prijenos električne energije, bežičnog interneta, mobilnog operatera, kablovskog operatera na području Opštine Bosansko Grahovo. J) Odluka o izmjenama i dopunama Odluke u komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", broj III/19) Član 1. U tački 10. člana 4. stav 1. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", broj IV/17) iza riječi "usluga" dodaju se riječi " prijenos i". Član 2. U Tarifi komunalnih taksa na teritoriju Opštine Bosansko Grahovo koja čini sastavni dio Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa iza člana 1. ove Odluke u Tarifnom broju 8, u tačkama 8.11., 8.12., 8.13., 8.14. i 8.15. iza riječi prijenos dodaju se riječi " i isporuka". 6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj U-4/17 od 12.09.2017. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 57/17), Presuda broj U-6/17 od 12.09.2017. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 94/17), Presuda broj U-7/17 od 14.02.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/18) i dr. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Analizom zahtjeva, odgovora na zahtjev, primjenom relevantnog prava uključujući i odluku i pravila koju je donio Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem tekstu: RAK), kao i drugih relevantnih dokaza, utvrđeno je sljedeće: Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo na sjednici održanoj dana 28.03.2017. godine donijelo je Odluku. Pravni osnov za donošenje Odluke sadržan je u članu 13. stav 2. alineja 4. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, članu 13. stav 1. tačka 3. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i članu 24. stav 1. tačka 6. Statuta Opštine Bosansko Grahovo. Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo je na sjednici održanoj dana 05.03.2019. godine donijelo Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa. Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo ovlašteno je za donošenje ovih odluka u skladu sa odredbama Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Odlukom je, između ostalog, propisano da se na teritoriju te opštine propisuju i naplaćuju komunalne takse i za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije, predajnika, antena i stubova, te da su obaveznici sva pravna i Broj 93 - Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019. fizička lica koja posluju na teritoriju opštine i koriste predmet, prostor ili pružaju usluge za čije korištenje je propisano plaćanje komunalne takse. Kada je u pitanju komunalna taksa koja se plaća za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluga - instaliranje bežičnog interneta, osporenom Tarifom taksa na "korištenje uređaja i opreme" plaća se na godišnjem nivou i to: tačka 8.1. za baznu stanicu mobilne telefonije propisana je visina taksa u iznosu od 8.500,00 KM, tačka 8.2. za mikrobazne stanice mobilne telefonije propisana je visina takse u iznosu od 4. 000,00 KM, tačka 8.3. za predajnike (pasivni repetitori) mobilne telefonije propisana je visina takse u iznosu od 1.600,00 KM, tačka 8.4. za antene i stubovi mobilne telefonije propisana je visina takse u iznosu od 1.600,00 KM, tačka 8.5. za podzemne i nadzemne instalacije u svrhu prijenosa električne energije, telefonskog signala, TV signala, Internet signala i sl. (po jednom metru dužine nadzemnih i podzemnih vodova), propisana je visina takse u iznosu od 0,10 KM, tačka 8.7. za baznu stanicu bežičnog interneta propisana je visina takse u iznosu od 7.000,00 KM, tačka 8.8. za mikrobazne stanice bežičnog interneta propisana je visina takse u iznosu od 3.500,00 KM, tačka 8.9. za predajnike bežičnog interneta propisana je visina takse u iznosu od 1.400,00 KM i tačka 8.10. za antene i stupove bežičnog interneta propisana je visina takse u iznosu od 1.400,00 KM. Na plaćanje komunalne takse po osnovu osporene odredbe Odluke, obavezuju se, po osnovu djelatnosti koju obavljaju, privredna društva koja u osnovi pružaju telekomunikacione usluge putem mobilnih mreža, u konkretnom slučaju su to pored ostalih, "BH Telecom" d.d. Sarajevo i "JP HT Eronet" d.d. Mostar, kao društva u većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Radi se o društvima koja djelatnost vrše u skladu sa Zakonom o komunikacijama, a odobrenje za rad dobila su od RAK-a. U skladu sa Pravilom 89/2018 o naknadama za dozvole RAK-a subjekti (BH Telecom d.d. Sarajevo i JP HT Eronet d.d. Mostar) imaju obavezu plaćanja naknada za korištenje dozvole za obavljene djelatnosti telekomunikacione mreže, javne fiksne telekomunikacione mreže, pristup internetu i distribuciju audiovizuelnih medijskih usluga, a obračunava se po stopi od najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti u prethodnoj fiskalnoj godini. Isto tako, postoji obaveza plaćanja naknade za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi u skladu sa Odlukom za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini. Ove naknade utvrđeno su jedinstveno od strane RAK-a za svaki od dva pomenuta društva. Prema Zakonu o komunikacijama regulatorni principi emitovanja obuhvataju cijene telekomunikacionih usluga koje moraju biti transparentne i nediskriminatorske, a RAK donosi pravila kojima uređuje kriterije kvaliteta za pružanje univerzalnih telekomunikacionih usluga i kontroliše njihovo poštovanje. U odnosu na tač. 8.1., 8.2., 8.3., 8.4., 8.7., 8.8., 8.9. i 8.10. osporene Tarife Sud smatra da nisu u dovoljnoj mjeri objektivizirani kriteriji koji su bili opredjeljujući za propisivanje visine takse za mobilne operatere koji posluju na teritoriji Opštine Bosansko Grahovo. Zbog toga Ustavni sud Federacije zaključuje da u odnosu na ove tačke osporene Tarife nema propisanih kriterija na osnovu kojih se utvrdila visina godišnje takse za korištenje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluga. Stoga Sud zaključuje da se Opštinsko vijeće Opštine Bosanska Grahovo prigodom donošenja Odluke rukovodilo proizvoljnim pristupom o mogućem profitu i zaradi koju ostvaruju ta pravna lica, iako se iste u odnosu na ostvareni profit oporezuju posebnim federalnim propisima. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud Federacije je stajališta, koje je iskazano i u dosadašnjim presudama kada je odlučivao o komunalnim taksama, da vrsta djelatnosti ne može biti relevantan kriterij za propisivanje različite visine komunalne takse, nego su realni i relevantni drugi kriteriji kao što je područje grada odnosno opštine, nedostatna djelatnost itd. Isto tako je stajališta da složenost opreme odnosno uređaja ili finansijska sposobnost i ostvareni profit privrednog društva također ne može biti kriterij za određivanje različite visine komunalne takse iz razloga, što je to predmet oporezivanja u skladu sa postojećom zakonskom regulativom. U konkretnom slučaju prema mišljenju Ustavnog suda Federacije kod određivanja visine komunalne takse u osporenim odredbama Odluke, postoji proizvoljnost koja se jedino pravda vrstom i složenošću telekomunikacionih uređaja. Ustavni sud Federacije je cijenio okolnosti koje su od značaja za zaštitu prava na jednakost pred zakonom, a koje proističu iz navoda podnijetog zahtjeva i priloženih dokaza, interes pravne sigurnosti, kao i eventualne posljedice koje bi mogle nastupiti ako bi se nastavile sprovoditi odredbe osporene Odluke. Iz tih razloga smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koji propisuje da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Ovo iz razloga što su kod utvrđivanja visine komunalne takse propisani različiti kriteriji za pravna i fizička lica koja koriste određene predmete, prostor ili pružaju uslugu ne teritoriji Opštine Bosansko Grahovo. Tač. 8.5., 8.6., 8.11., 8.12., 8.13., 8.14. i 8.15. osporene Tarife Ustavni sud Federacije nije razmatrao, jer iz sadržine zahtjeva i cjelokupne ponuđene argumentacije proističe da podnosilac zahtjeva osporava samo one tačke osporene Tarife koje se odnose na korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i bežičnog interneta. Osporenim odredbama i to članom 4. regulisano je da se komunalne takse propisuju i plaćaju, između ostalog, i za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije (stav 1. tačka 8.) i korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluge - instaliranje bežičnog interneta (stav 1. tačka 9.), dok su članom 5. pojašnjeni pojmovi i termini koji se upotrebljavaju u ovoj Odluci. Tako da je stavom 1. tačka 7. istog člana propisano šta se podrazumijeva pod pojmom bežičnog interneta, a stavom 1. tačka 8. propisano je koji uređaji i oprema su obuhvaćeni pojmomkorištenje uređaja za pružanje mobilne telefonije. Obzirom na materiju koju regulišu osporene odredbe Ustavni sud Federacije, je utvrdio da su iste u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu iznesenog Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-63/17 15. oktobra 2019. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti članka 4. stavak 1. toč. 8. i 9., članka 5. stavak 1. toč. 7. i 8. i Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih pristojbi na području Općine Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi, na temelju članka IV. C. 3. 10 (2) d)
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifa komunalnih taksa, koje se plaćaju na području Opštine Bužim, Tarifni broj 5. tač. 1. do 21. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa (Službeni glasnik Opštine Bužim 10/05, 1/07, 5/09 i 7/09), u vrijeme važenja, nije bila u saglasnosti sa Ustavom FBiH 18.10.2019 Službene novine FBiH 77/19 Federacija BiH Finansijsko pravo presuda,tarifni broj,komunalne takse Број 77 - Страна 18 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 18. 10. 2019. утврђену одредбом члана II.А.2. (1) ц) Устава Федерације Босне и Херцеговине, о чему свједочи уставносудска пракса овог суда настала у бројим ранијим одлукама, од којих су само неке споменуте у тачки 6. образложења ове пресуде. Уставни суд Федерације је надаље утврдио, да је Одлука чија одредба се оспорава, престала да важи ступањем на снагу Одлуке о комуналним таксама и Тарифи комуналних такса Општине Бужим ("Службени гласник Општине Бужим", број 4/17). Упркос томе, а имајући у виду да се овдје ради о предоченом уставном питању, те да је оспорена одредба Одлуке престала да се примјењује доношењем нове одлуке 2017. године и да се ради о наплати комуналне таксе за 2015. годину гдје је оспорена одредба Одлуке и даље релевантна за одлучивање у конкретном управном спору, па је Уставни суд Федерације одлучио о њеној уставности у вријеме важења. На основу свега изложеног, одлучено је као у изреци ове пресуде. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једно- гласно у саставу: Александра Мартиновић, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, проф. др Един Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда. Број У-53/17 24. септембра 2019. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Александра Мартиновић, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Bihaću u vezi sa ocjenom ustavnosti Tarife komunalnih taksa, koje se plaćaju na području Opštine Bužim, Tarifni broj 5. tač. 1. do 21. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa, na osnovu člana IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 24.09.2019. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Tarifa komunalnih taksa, koje se plaćaju na području Opštine Bužim, Tarifni broj 5. tač. 1. do 21. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bužim", br. 10/05, 1/07, 5/09 i 7/09), u vrijeme važenja, nije bila u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Opštine Bužim". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Bihaću (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) aktom broj 01 0 U 011395 16 U od 26.09.2017. godine predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u vezi utvrđivanja ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa (u daljem tekstu: Odluka), koju je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Bužim. Ustavni sud Federacije je u skladu sa članom 36. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), dana 19.01.2018. godine, zatražio od podnosioca zahtjeva dopunu zahtjeva na način da tačno precizira, za koje odredbe Odluke se traži ocjena ustavnosti, te iste obrazloži. Podnosilac zahtjeva dana 09.02.2018. godine, dostavio je Ustavnom sudu Federacije dopunu zahtjeva u kojem traži ocjenu ustavnosti Tarife komunalnih taksa, koje se plaćaju na području Opštine Bužim, Tarifnog broja 5. tač. 1. do 21. Odluke (u daljem tekstu: osporena odredba Odluke). 2. Stranke u postupku Stranke u postupku u ovom predmetu su na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) Kantonalni sud u Bihaću, "BH Play" d.o.o. Visoko, Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija i Opštinsko vijeće Opštine Bužim. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnosilac zahtjeva je obavijestio Ustavni sud Federacije da vodi upravni spor po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija, broj 03-15-290/15 A.Z.H. od 11.04.2016. godine i da se u toku trajanja postupka pojavilo ustavno pitanje, da li je Odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Prema navodima podnosioca zahtjeva, zahtjev je podnesen na osnovu člana IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Amandmanom VIII. d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, regulisano je donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije Bosne i Hercegovine i fiskalna politika Federacije Bosne i Hercegovine koja je u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu ustavnih ovlaštenja, Federacija Bosne i Hercegovine je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), kojim je uređena pripadnost javnih prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i odnosi u nadležnosti sistema finansiranja Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenih funkcija Federacije Bosne i Hercegvine i kantona. U članu 13. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, propisano je da jedinicama lokalne samouprave pripadaju javni prihodi i to: naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave (član 13c.), drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i jedinica lokalne samouprave (član 13b.), te da opštinska vijeća donose propise kojima se uređuje visina naknada na osnovu korištenja i uređenja zemljišta, kao visina drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti (član 13. stav 3.). Ustavni sud Federacije je u skladu sa članom 36. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine aktom broj U-53/17 od 19.01.2018. godine, zatražio od podnosioca zahtjeva dopunu zahtjeva na način da tačno precizira, za koje odredbe Odluke traži ocjenu ustavnosti, te iste obrazloži. Podnosilac zahtjeva je aktom broj 01 0 U 011395 16 U od 16.02.2018. godine, dostavio dopunu zahtjeva, u kom je navedeno da se traži ocjena ustavnosti osporene odredbe Odluke (Tarifnog broja 5. tač. 1. do 21.), s obzirom da je ista neustavna i diskriminirajuća, jer je visina komunalne takse na istaknuti naziv firme određena u bitno različitim iznosima u zavisnosti od djelatnosti kojom se firma bavi. Navodi se da osporena odredba Odluke nije u saglasnosti sa članom II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je aktom broj U-53/17 od 03.10.2017. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, zatražio od "BH Play" d.o.o. Visoko, Federalnog ministarstva finansija/ Federalnog ministarstva financija i Opštinskog vijeća Opštine Bužim, da dostave odgovor na navode podnosioca. Петак, 18. 10. 2019. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 19 "BH Play" d.o.o. Visoko i Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija nisu dostavili odgovor. Opštinsko vijeće Bužim je 20.10.2017. godine, dostavilo Očitovanje broj 01-01-3373-2/17 od 18.10.2017. godine. U Očitovanju je navedeno da je članom 8. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), članom 13. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, članom 12. Zakona o lokalnoj samoupravi Unsko-sanskog kantona ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona, broj 8/11) i članom 4. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, utvrđeno da propisivanje i naplata komunalnih taksa spada u izvorne nadležnosti jedinice lokalne samouprave. Jedinice lokalne samouprave prema svom ustavnom položaju imaju puno diskreciono pravo propisivanja komunalnih taksa, kako u pogledu obaveznika, tako i u pogledu visine komunalnih taksa za isticanje naziva firme poslovnih subjekata koje posluju na području jedinice lokalne samouprave, što je i suština nadležnosti organa jedinice lokalne samouprave da u skladu sa mjesnim prilikama uređuju pitanja iz nadležnosti lokalnih poslova. Djelatnost propisivanja i naplate komunalnih taksa za isticanje naziva firme nije zakonom isključena niti ograničena za jedinice lokalne samouprave zavisno od raznih kriterija, posebno uzimajući u obzir područje opštine gdje se djelatnost obavlja, veličine obilježja ili natpisa istaknute firme ili obavljanja određenih djelatnosti. U postupku utvrđivanja visine komunalne takse na području Opštine Bužim kao opšti kriterij uzimaju se: površina prostora po m² koja se koristi, zone utvrđene Odlukom unutar kojih se koriste uređaji, sredstva, instalacije, prostori ili se pružaju usluge, dužina trase instalacija, broj stupova, transforma-torskih stanica, baznih relejnih stanica, antena, prijemnika, uređaja odašiljača i slično. Nadalje se navodi da je Odluka stavljena van snage novom Odlukom o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa Opštine Bužim ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 4/17). 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2. (1) c) Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju prava na: c) na jednakost pred zakonom; Član IV.C.3.10 (4) (4) Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni sud a koja se jave tokom postupka pred tim sudom. Član VI.4.b) Opštinsko vijeće: b) odobrava opštinski budžet i donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast. Amandman VIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "U isključivoj su ovlasti Federacije: (...), d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije." B. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) Član 42. stav 1. tačka 2. Rješenje o obustavi postupka Sud će donijeti rješenje kojim obustavlja postupak kada je u toku postupka: 2. oporeni opšti akt prestao da važi, osim u slučaju kada Sud odlučuje o postavljenom ustavnom pitanju od strane nadležnog suda, C. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14, 94/15) Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4. Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi: c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina naknada po osnovu korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti. D. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09) Član 13. stav 1. i stav 2. alineja 4. Tijelo odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu: "vijeće"). Vijeće u okviru svojih nadležnosti: - donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom; E. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", 81/15) Član 11. (Pojam) Firma je ime pod kojim društvo posluje. Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva. F. Odluka o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 10/05) Tarifa komunalnih taksa, koje se plaćaju na području Opštine Bužim Tarifni broj 5. Fizička i pravna lica za svaku istaknutu firmu, natpise i slično što zamjenjuje firmu plaćaju godišnju taksu i to: 1) TRGOVINA a) prodavnice novina i duhanskih prerađevina (kiosci) 200.00 KM b) drugi kiosci 100.00 KM c) butici, specijalizirane prodavnice, klasične prodavnice i mesnice 200.00 KM d) samoposluge, diskontne prodavnice i dragstori 250.00 KM e) skladišta-stovarišta (specijalizirana) 300.00 KM f) skladišta-stovarišta građevinskog materijala i prehrane i tržnice na veliko 750.00 KM g) tržnice na malo, autopijace i stočne pijace 400.00 KM h) robne kuće i trgovački centri 500.00 KM i) trgovina na veliko na osnovu uzoraka, u tranzitu, usluge posredovanja i prateće usluge 350.00 KM j) benzinske pumpne stanice 600.00 KM k) skladišta za lož ulje 500.00 KM l) plinske pumpne stanice 300.00 KM 2) ZANATSKE RADNJE I DRUGE USLUŽNE DJELATNOSTI 100.00 KM 3) UGOSTITELJSTVO a) kantine i pripremnice obroka (catering), objekti brze prehrane, sobe za iznajmljivanje, buregdžinice, ćevabdžinice, aščinice, bosanske kafane 150.00 KM b) buffeti, pivnice, bistroi, kafane, caffe-barovi, caffeslastičarne, ljetnje bašte, zdravljaci-mliječni restorani, pizzerije, konobe, krčme i gostionice 200.00 KM c) restorani i saloni za posebne prilike 350.00 KM d) kampovi i apartmani 300.00 KM e) pansioni 300.00 KM Број 77 - Страна 20 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 18. 10. 2019. f) hoteli i moteli 600.00 KM g) barovi, noćni barovi, disko klubovi i disko barovi 500.00 KM h) apartmanska naselja, hoteli hotelska naselja 800.00 KM 4) PUTNIČKE I TURISTIČKE AGENCIJE I OSTALE TURISTIČKE USLUGE 100.00 KM 5) LJEKARSKE ORIDNACIJE I STOMATOLOŠKE ORDINACIJE 500.00 KM 6) ADVOKATSKE KANCELARIJE 300.00 KM 7) KNJIGOVODSTVENI I DRUGI BIRO 300.00 KM 8) AUTO-ŠKOLE 150.00 KM 9) PRIJEVOZ STVARI I PUTNIKA U PUTNOM SAOBRAĆAJU 100.00 KM 10) POGREBNE DJELATNOSTI 100.00 KM 11) MJENJAČNICE 500.00 KM 12) PREDSTAVNIŠTVA FIRMI 500.00 KM 13) OSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA (POSLOVNICE EKSPOZITURE I FILIJALE) 1.000.00 KM 14) BANKE (POSLOVNICE, EKSPOZITURE I FILIJALE) 1.200.00 KM 15) OBJEKTI IGARA NA SREĆU: TOMBOLA, LUTRIJA I OSTALE IGRE NA SREĆU 800.00 KM 16) SPORTSKE KLADIONICE 1.500.00 KM 17) PROIZVODNA PRIVREDNA DRUŠTVA 300.00 KM 18) PRERADA DRVETA 800.00 KM 19) EKSPLOATACIJA OSTALIH MINERALNIH SIROVINA 400.00 KM 20) POSLOVNE JEDINICE KOJE PRUŽAJU TELEKOMUNIKACIJSKE USLUGE 3.000.00 KM 21) POSLOVNE JEDINICE KOJE PRUŽAJU DISTRIBUCIJU ELEKTRIČNE ENERGIJE I POŠTANSKE USLUGE 1.500.00 KM (...) G. Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnim taksama ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 5/09) Član 2. Kod Tarife komunalnih taksa, u tarifnom broju 5. stav 1. dodaje se tačka 23. MIKROKREDITNE ORGANIZACIJE H. Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnim taksama ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 7/09) Član 1. U Odluci o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bužim", br. 10/05) mijenja se i dopunjuje Tarifni broj 5. stav 1. a izmjena i dopuna se odnosi na sljedeće tačke: 1. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 5. te on glasi: Ljekarske ordinacije, stomatološke ordinacije i apoteke 500,00 KM 2. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 23. te on glasi: Mikrokreditne organizacije 1.200,00 KM 3. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 24. te on glasi: Stanice za tehnički pregled vozila 700,00 KM 4. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 25. te on glasi: Notarske kancelarije 1.000,00 KM 5. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 26. te on glasi: Veterinarske stanice u privatnom vlasništvu 500,00 KM I. Odluka o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa Opštine Bužim ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 4/17) Član 23. Stupanjem na snagu ove Odluke, ranija Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 10/05), kao i sve izmjene i dopune te Odluke i Tarife stavljaju se van snage. Član 25. Ova Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku Opštine Bužim". 6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj U-16/17, od 18.04.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 57/18), Presuda broj U-65/17, od 18.06.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/19), Presuda broj U-13/19, od 18.06.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 47/19) i dr. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Nakon analize zahtjeva i preciziranog zahtjeva, odgovora na zahtjev, priložene dokumentacije u spisu predmeta, te nakon razmatranja Odluke, posebno u dijelu u kojem je osporena, te u svjetlu odgovarajućih propisa, a naročito ustavnog principa jednakosti pred zakonom, ne dovodeći u pitanje pravo Opštine Bužim da kao jedinica lokalne samouprave propisuje komunalne takse, koje pravo je zasnovano na Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (član VI. 4. b) i c), Zakonu o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (član 13. stav 2. alineja 4) i Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine (član 13. stav 1. tačka c), Ustavni sud Federacije utvrdio je sljedeće: Opštinsko vijeće Opštine Bužim donijelo je Odluku čija je odredba osporena, a istom su za područje te Opštine propisane komunalne takse, utvrđene tarife i način plaćanja. Prema osporenoj odredbi Odluke, zbog čije je primjene podnosilac zahtjeva i predočio ustavno pitanje ovom Sudu, visina propisane takse za istaknuti naziv firme zavisi samo od jednog kriterija, a to je djelatnost taksenog obaveznika. Razrada osporene odredbe Odluke na očigledan način pokazuje da su obaveznici komunalne takse o kojoj se radi, razvrstani po djelatnostima, pa zavisno o tome imaju plaćati taksu u rasponu od 100,00 KM (npr. za kioske), pa do 1.200,00 KM (npr. za banke - poslovnice, ekspozitute i filijale). Kako se ovdje radi o naplati komunalne takse za istaknuti naziv firme, a ne oporezivanju dohotka, odnosno dobiti, Ustavni sud Federacije smatra da takva, apsolutna, dominacija kriterija djelatnosti, protuslovi ustavnom principu jednakosti pred zakonom, jer isticanjem naziva firme privredni subjekti zapravo primjenjuju odredbu člana 11. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/15) kojom je propisano, da se firma obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva, a da u konkretnom slučaju zbog toga opština ne pruža nikakvu konkretnu uslugu. Isticanjem naziva firmi privrednih subjekata podstiče se odvijanje privrednih djelatnosti na njenom području. Stoga se utvrđivanje različite visine komunalne takse za pojedine taksene obaveznike ne može zasnivati na kriteriju djelatnosti koju obaveznik obavlja, već bi, eventualno, moglo biti određeno na drugim, racionalnim i objektiviziranim kriterijima kao što su npr. forma i veličina istaknutog naziva firme, područje (zona) opštine na kojem se privredni subjekt nalazi i na kojem je istaknut naziv firme. Ovaj sud je, upravo štiteći ustavni princip jednakosti pred zakonom građana Federacije Bosne i Hercegovine i pravnih lica koja na njenom teritoriju vrše određenu djelatnost, već ranije, odlučujući u nizu predmeta ove vrste, zauzeo jasan stav da propisivanje različite visine godišnje komunalne takse za istaknuti naziv firme, znak ili obilježje po kriteriju djelatnosti, predstavlja povredu ustavnog principa jednakosti pred zakonom utvrđenu odredbom člana II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, o čemu svjedoči ustavnosudska praksa ovog suda nastala u brojim ranijim odlukama, od kojih su samo neke spomenute u tački 6. obrazloženja ove presude. Ustavni sud Federacije je nadalje utvrdio, da je Odluka čija odredba se osporava, prestala da važi stupanjem na snagu Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa Opštine Bužim ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 4/17). Uprkos tome, a imajući u vidu da se ovdje radi o predočenom ustavnom pitanju, te da je osporena odredba Odluke prestala da se primjenjuje donošenjem nove odluke 2017. godine i da se radi o naplati komunalne takse za 2015. godinu gdje je osporena odredba Петак, 18. 10. 2019. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 21 Odluke i dalje relevantna za odlučivanje u konkretnom upravnom sporu, pa je Ustavni sud Federacije odlučio o njenoj ustavnosti u vrijeme važenja. Na osnovu svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-53/17 24. septembra 2019. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Bihaću u svezi s ocjenom ustavnosti Tarife komunalnih pristojbi, koje se plaćaju na području Općine Bužim, Tarifni broj 5. toč. 1. do 21. Odluke o komunalnim pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi, na temelju članka IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 24.09.2019. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Tarifa komunalnih pristojbi, koje se plaćaju na području Općine Bužim, Tarifni broj 5. toč. 1. do 21. Odluke o komunalnim pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi ("Službeni glasnik Općine Bužim", br. 10/05, 1/07, 5/09 i 7/09), u vrijeme važenja, nije bila u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Bužim". Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) aktom broj 01 0 U 011395 16 U od 26.09.2017. godine predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u svezi utvrđivanja ustavnosti Odluke o komunalnim pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu: Odluka), koju je donijelo Općinsko vijeće Općine Bužim. Ustavni sud Federacije je sukladno s člankom 36. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), dana 19.01.2018. godine, zatražio od podnositelja zahtjeva dopunu zahtjeva na način da točno precizira, za koje odredbe Odluke se traži ocjena ustavnosti, te iste obrazloži. Podnositelj zahtjeva dana 09.02.2018. godine, dostavio je Ustavnom sudu Federacije dopunu zahtjeva u kojem traži ocjenu ustavnosti Tarife komunalnih pristojbi, koje se plaćaju na području Općine Bužim, Tarifnog broja 5. toč. 1. do 21. Odluke (u daljnjem tekstu: osporena odredba Odluke). 2. Stranke u postupku Stranke u postupku u ovom predmetu su na temelju članka 39. stavak 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) Kantonalni sud u Bihaću, "BH Play" d.o.o. Visoko, Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija i Općinsko vijeće Općine Bužim. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnositelj zahtjeva je obavijestio Ustavni sud Federacije da vodi upravni spor po tužbi tužitelja "BH Play" d.o.o. Visoko protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija, broj 03-15-290/15 A.Z.H. od 11.04.2016. godine i da se u tijeku trajanja postupka pojavilo ustavno pitanje, da li je Odluka sukladna sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Prema navodima podnositelja zahtjeva, zahtjev je podnesen na temelju članka IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Amandmanom VIII. d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, regulirano je donošenje propisa o financijama i financijskim institucijama Federacije Bosne i Hercegovine i fiskalna politika Federacije Bosne i Hercegovine koja je u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Na temelju ustavnih ovlaštenja, Federacija Bosne i Hercegovine je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), kojim je uređena pripadnost javnih prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i odnosi u nadležnosti sustava financiranja Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenih funkcija Federacije Bosne i Hercegvine i kantona. U članku 13. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, propisano je da jedinicama lokalne samouprave pripadaju javni prihodi i to: naknade i pristojbe sukladno s propisima jedinica lokalne samouprave (članak 13c.), drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i jedinica lokalne samouprave (članak 13b.), te da općinska vijeća donose propise kojima se uređuje visina naknada na temelju korištenja i uređenja zemljišta, kao visina drugih naknada, novčanih kazni i pristojbi u njihovoj nadležnosti (članak 13. stavak 3.). Ustavni sud Federacije je sukladno s člankom 36. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine aktom broj U-53/17 od 19.01.2018. godine, zatražio od podnositelja zahtjeva dopunu zahtjeva na način da točno precizira, za koje odredbe Odluke traži ocjenu ustavnosti, te iste obrazloži. Podnositelj zahtjeva je aktom broj 01 0 U 011395 16 U od 16.02.2018. godine, dostavio dopunu zahtjeva, u kom je navedeno da se traži ocjena ustavnosti osporene odredbe Odluke (Tarifnog broja 5. toč. 1. do 21.), s obzirom da je ista neustavna i diskriminirajuća, jer je visina komunalne pristojbe na istaknuti naziv tvrtke određena u bitno različitim iznosima u ovisnosti od djelatnosti kojom se tvrtka bavi. Navodi se da osporena odredba Odluke nije u suglasnosti s člankom II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da sve osobe na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je aktom broj U-53/17 od 03.10.2017. godine, sukladno članku 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, zatražio od "BH Play" d.o.o. Visoko, Federalnog ministarstva finansija/ Federalnog ministarstva financija i Općinskog vijeća Općine Bužim, da dostave odgovor na navode podnositelja. "BH Play" d.o.o. Visoko i Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija nisu dostavili odgovor. Općinsko vijeće Bužim je 20.10.2017. godine, dostavilo Očitovanje broj 01-01-3373-2/17 od 18.10.2017. godine. U Očitovanju je navedeno da je člankom 8. Zakona o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), člankom 13. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, člankom 12. Zakona o lokalnoj samoupravi Unsko-sanskog kantona ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona, broj 8/11) i člankom 4. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, utvrđeno da propisivanje i naplata komunalnih pristojbi spada u izvorne nadležnosti jedinice lokalne samouprave. Jedinice lokalne samouprave prema svom ustavnom položaju imaju puno diskreciono
Presuda Ustavnog suda FBiH kojem se utvrđuje da odredba člana 21. Tarifni broj 1. stav 1. Zakona o komunalnim taksama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde nije u skladu sa Ustavom FBiH 06.10.2019 Službene novine BPK 08/19 Federacija BiH Finansijsko pravo presuda,kounalna taksa,ustav fbih Broj 8 – strana 926nsko-podrinjskog kantona Goražde (u daljem tekstu: Osporena odredba Zako-na) i člana 4. Tarifni broj 1. stav 1. Odlu-ke o visini komunalnih taksa Opštine Goražde (u daljem tekstu: Osporena od-redba Odluke).2. Bitni navodi zahtjevaPodnosilac zahtjeva navodi da Osporena odredba Zakona i Osporena odredba Odluke nisu u skladu sa član-om II.A.2.(1)c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Her-cegovine, uživaju pravo na jednakost pred zakonom, jer je visina komunalne takse na istaknutu firmu određena u bit-no različitim iznosima na osnovu djela-tnosti koja nije objektivan kriterij koji bi opravdao različito utvrđene iznose tak-si. Mada je propisan i kriterij poslovne zone, to nije utjecalo da tarifa bude obje-ktivna. Uvedena je formulacija natpis na „izuzetno atraktivan način, na izuzetno velikim površinama, na atraktivan način i na manjim površinama“ i sl. Unaprijed i paušalno se određuje koje su to djela-tnosti koje imaju takve natpise bez uvi-da u stvarne natpise odnosno istaknute firme, te se tako igrom riječi pokušava izbjeći primjena ustavnog prava na jed-nakost pred zakonom i vrši se diskrimi-nacija određenih djelatnosti.Podnosilac zahtjeva smatra da komunalna taksa na istaknutu firmu mora biti jednaka za sve obaveznike bez obzira na vrstu djelatnosti kojom se firma bavi i bez obzira na veličinu oba-veznika, odnosno na finansijsku sposob-nost i profit koji subjekt ostvaruje. Visi-na može ovisiti o mjestu gdje se firma odnosno tabla ističe, o zonama grada i 10. jun/lipanj 2019.veličini table, a nikako se ne može od-ređivati na način kako je propisano. Ti-me se prema navodima iz zahtjeva krše odredbe člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije na osnovu člana IV.C.3.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, donese presudu kojom će izreći da Osporena odredba Zakona i Osporena odredba Odluke nisu u skla-du sa Ustavom Federacije Bosne i Herc-egovine.3. Bitni navodi odgovora na zahtjev U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Fede-racije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 6/95 i 37/03) Ustavni sud Federacije je aktom broj: U- 15/18 od 29.05.2018. godine, za-tražio od Skupštine Bosansko-podrinjsk-og kantona Goražde, da dostavi odgo-vor na navode podnosioca zahtjeva. Ta-kođer, Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-15/18 od 21.09.2018. godine, za-tražio od Gradskog vijeća Grada Goraž-de da dostavi odgovor na navode podn-osioca zahtjeva.Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde nije dostavila traženi odgovor.Gradsko Vijeća Grada Goražde je podneskom broj: 01-05-2-3910 od 23.10.2018. godine, dostavilo odgovor, u koje-mu je navedeno da se u članu IV.C.3.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercego-vine, ne spominje jedna trećina poslani-ka u Skupštine kantona te da jedna tr-ećina poslanika u Skupštini Bosansko- 10. jun/lipanj 2019.podrinjskog kantona Goražde, nije ovla-štena da podnese zahtjev za ocjenu us-tavnosti propisa Gradskog, odnosno Opštinskog vijeća.4. Relevantno pravoA)Ustav Federacije Bosnei HercegovineČlan II.A.2.(1) c)Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumen-tima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:(1)Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: c) jednakost pred zakonom. Član IV.C.3 10.(2) b) i d)Ustavni sud: a)Na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakon-odavnom tijelu kantona, utvrdit će da li su ustav kantona i aman-dman na ustav, predloženi zak-on ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;d)na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom.B)Zakon o pripadnosti javnih priho-da u Federaciji Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, broj:22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15)Broj 8 – strana 927Član 10. stav 1.Kantonima pored udjela u raspo-djeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, pripadaju i drugi javni prihodi, kako slijedi:c)naknade i takse u skladu sa kan-tonalnimpropisima.Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4.Pored udjela u raspodjeli priho-da iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi, kako slijedi:c)naknade i takse u skladu sa pro-pisima jedinica lokalne samoup-rave.Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina naknada po osnovi korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti.C)Zakon o principima lokalne samo-uprave u Federaciji Bosne i Herce-govine („Službene novine Federaci-je BiH“, br.: 49/06 i 51/09)Član 13. stav 1. i 2. alineja 4.Organ odlučivanja jedinice lokal-ne samouprave je opštinsko vijeće u op-štini i gradsko vijeće u gradu ( u daljem tekstu: vijeće).Vijeće u okviru svojih nadležno-sti:-donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa Broj 8 – strana 928zakonom.D)Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercego-vine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 6/95 i 37/03)Član 26. stav 1.Ustavni sud na sjednici bez rasp-rave odlučuje o odbacivanju zahtjeva kad nije nadležan za odlučivanje o zah-tjevu, kad podnosilac zahtjeva nije ovla-šten za pokretanje postupka, kad zahtj-ev nije podnesen u zakonom predviđen-om roku, kad je Ustavni sud o toj stvari već odlučio ili kad ne postoje druge pro-cesne pretpostavke za odlučivanje o suš-tini stvari.Član 41.Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno dazakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti, koji je st-upio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.E)Poslovnik Ustavnog suda Federaci-je Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 40/10 i 18/16)Član 25.Javna rasprava zakazuje se kada je potrebno neposredno raspraviti odno-sno razjasniti pitanje značajno za dono-šenje odluke. 10. jun/lipanj 2019.O potrebi održavanja javne rasp- rave odlučuje Sud.Član 41. stav 1.Rješenje o odbacivanju zahtjevaKad Sud na sjednici bez javne ra-sprave donosi rješenje o odbacivanju za-htjeva pridržavat će se razloga navede-nih u članu 26. stav 1. Zakona i rješenje, zasnivati na samo jednom razlogu, ukol-iko S ud ne odluči drugačije.F)Zakon o komunalnim taksama Bos-ansko-podrinjskog kantona Goraž-de („Službene novine Bosansko-pod-rinjskog kantona Goražde“, broj : 16/11, 15/14 i 5/17)Član 21. Tarifni broj 1. stav 1.(Osporene odredbe Zakona)Tarifni broj 1.„Za svaku istaknutu firmu, ozn-aku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i slično, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja registrovanu djela-tnost ili zanimanje zavisno od lokacije i načina isticanja, plaća se u opštinama sa područja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde godišnja taksa kako slijedi:I ZONAI ZONA se određuje granicama I zone utvrđene opštinskim odlukama o određivanju gradskog građevinskog i ostalog zemljišta i zoniranju. R.B.O pi sIZNOS TAKSE1.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na izuzetnoatraktivan nač-in te na izuzetno velikim površinama, a to supra-vna i fizička lica iz oblas-ti distribucije nafte i naft-nihderivata, oblasti tele-komunikacija, iz oblastibankarstva,iz oblasti ig-ara na sreću (kasino, lut-rija, loto, tombola, bingo,sportska prognoza, spor-tska kladionica, itd.)3.600,00 KM2.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivan način i/ili na izuzetno velikim površi-nama, a to su pravna ifi-zička lica iz oblasti osig-uranja i reosiguranja (os-iguravajućadruštva), iz oblasti proizvodnje i dis-tribucije električne ener-gije, tržni centri i hiper-marketi 2.400,00 KM3.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin i na vel-ikim površinama, a to su pravna i fizička lica izoblasti proizvodnje duh-ana i alkoholnih pića, iz oblastipoštanskih uslu-ga, iz oblasti mikrokredi-tnih organizacijai broke-rskih kuća, tržnice i pija-ce, u oblasti ugostiteljst-va –hoteli i moteli 1.200,00 KM4.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin i na ve-Broj 8 – strana 929likim površinama, a to su pravna i fizička licau ob-lasti pružanja tehničkih usluga – tehnički servisi, u advokatskoj djelatnos-ti, u notarskoj djelatnosti, u oblasti privatne zdrav-stvene zaštite i privatne apoteke 1.000,00 KM5.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manjeatraktivan način i/ili na manjim površina-ma, a to su pravna ifizi-čka li ca iz oblasti proizv-odnje bezalkoholnih pi-ća, oblastiproizvodnje električne energije u mini elektranama, oblasti ind-ustrijske proizvodnje ko-ja nije obuhvaćena drug-imtačkama, iz oblasti gr-ađevinske djelatnosti, iz oblastimeđunarodnog transporta roba i usluga, iz oblasti ostalogprevoza robe i putnika, iz oblasti vanjske trgovine, u obla-stizdravstvene zaštite ži-votinja 700,00 KM6.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manjeatraktivan način i na manjim površinama, a to su pravna ifizička lica iz oblasti trgovine koju obavlja pravno lice upo-slovnim jedinicama, dru-gim objektima, te iz obla-sti trgovinekoja se obav-lja na ostalim prodajnim mjestima, oblasti ugosti-teljstva pansioni, barovi i restorani, oblastiugostit- Broj 8 – strana 930eljstva, aščinice, ćevab-džinice te objekti u koji-ma se točealkoholna i bezalkoholna pića, knji-govodstvene usluge (bir-oi islično)400,00 KM7.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ne ističu na manjim površinama i na način koji nije atrakti-van, a to su pravna ifizi-čka lica iz oblasti ugostit-eljstva – bosanske kafane i ostaliobjekti u kojima se ne toče alkoholna pića, samostalne zanatske rad-nje i iz ostalih nepome-nutih oblasti 120,00 KMOSTALE ZONEOSTALE ZONE su sve zone izu-zev I zone utvrđene opštinskim odluka-ma o određivanjugradskog građevin-skog i ostalog zemljišta i zoniranjuR.B.O p i sIZNOS TAKSE1.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na izuzetnoatraktivan nač-in tena izuzetno velikim površinama, a to supra-vna i fizička lica iz oblas-ti distribucije nafte i naft-nihderivata, oblasti tele-komunikacija, iz oblasti bankarstva, izoblasti ig-ara na sreću (kasino, lut-rija, loto, tombola, bingo,sportska prognoza, spor-tska kladionica, itd.) 3.000,00 KM2.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na10. jun/lipanj 2019.atraktivannačin i/ili na izuzetno velikim površi-nama, a to su pravna ifi-zička lica iz oblasti osig-uranja i reosiguranja (os-iguravajućadruštva), iz oblasti proizvodnje i dis-tribucije električne ener-gije, tržni centri i hiper-marketi 2.000,00 KM3.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin na veli-kim površinama, a to su pravna i fizička lica izoblasti proizvodnje duh-ana i alkoholnih pića, iz oblastipoštanskih uslu-ga, iz oblasti mikrokredi-tnih organizacija ibroke-rskih kuća, tržnice i pija-ce, u oblasti ugostiteljs-tva –hotelii moteli 1.000,00 KM4.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin i na ma-njim površinama, a to su pravna i fizička lica uob-lasti pružanja tehničkih usluga – tehnički servisi, u advokatskoj djelatnos-ti, u notarskoj djelatnosti, u oblastiprivatne zdrav-stvene zaštite i privatne apoteke 800,00 KM5.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manje atraktivan način i/ili na manjim površina-ma, a to su pravna ifizi-čka lica iz oblasti proiz-vodnje bezalkoholnih pi-ća, oblastiproizvodnjeelektrične energije u mini 10. jun/lipanj 2019.elektranama, oblastiind-ustrijske proizvodnje ko-ja nije obuhvaćena drug-imtačkama, iz oblasti gr-ađevinske djelatnosti, iz oblastimeđunarodnog transporta roba i usluga, iz oblasti ostalogprevoza robe i putnika,iz oblasti vanjske trgovine, u obla-stizdravstvene zaštite ži-votinja 700,00 KM6.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manje atraktivan način i na manjim površinama, a to su pravna ifizička lica iz oblasti trgovine koju obavlja pravno lice upo-slovnim jedinicama, dru-gim objektima, te i obla-sti trgovinekoja se obav-lja na ostalim prodajnim mjestima, oblasti ugostit-eljstva pansioni, barovi i restorani, oblasti ugostit-eljstva, aščinice, ćevab-džinice te objekti u koji-ma se toče alkoholna ibezalkoholna pića, knji-govodstvene usluge (bir-oi i slično)300,00 KM7.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ne ističu na manjim površinama i na način koji nije atrakti-van, a to su pravna ifizi-čka lica iz oblasti ugostit-eljstva – bosanske kafane i ostaliobjekti u kojima se ne toče alkoholna pića, samostalne zanatske rad-nje i iz ostalih nepome-nutih oblasti 100,00 KM.“Broj 8 – strana 931G)Zakon o izmjenama i dopunama Zakonao komunalnim taksama Bo-sansko-podrinjskog kantona Gora-žde(„Službene novine Bosansko-po-drinjskog kantona Goražde“, broj: 5/17)Član 2.U poglavlju VI – Tarifa komu-nalni taksi u članu 21. Tarifni broj 1. iza stava (5) se dodaju stavovi (6) i (7), koji glase:„Subjekti iz tačke 6. stava (1) ov-og Tarifnog broja, a to su pravna i fizi-čka lica iz oblasti trgovine koju obavlja pravno lice u poslovnim jedinicama, dr-ugim objektima, te iz oblasti trgovine koja se obavlja na ostalim prodajnim mj-estima, oblasti ugostiteljstva pansioni, barovi i restorani,oblasti ugostiteljstva, aščinice, ćevabdžinice, te objekti u koji-ma se toče alkoholna i bezalkoholna pi-ća, knjigovodstvene usluge (biroi i slič-no), ukoliko oznake, obilježja i natpise ističu na površinama manjim od 3m² pl-aćaju 50% komunalne takse predviđene u tački 6. stav (1) ovog Tarifnog broja.Subjekti iz tačke 7. ovog Tarifnog broja, a to su pravna i fizička lica iz ob-lasti ugostiteljstva –bosanske kafane i ostali objekti u kojima se ne toče alko-holna pića, samostalne zanatske radnje i iz ostalih nepomenutih oblasti ukoliko oznake, obilježja i natpise ističu na pov-ršinama manjim od 3m² plaćaju 50% ko-munalne takse predviđene u tački 6. St-av (1) ovog Tarifnog broja.“5. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije1.Presuda Ustavnog suda Federacije broj: U-55/13 od 01.04.2013. godine(„Službene novine Federacije BiH“, Broj 8 – strana 932broj: 31/14);2.Presuda Ustavnog suda Federacije broj: U-26/16 od 22.03.2016. godine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 38/17);3.Presuda Ustavnog suda Federacije broj: U- 62/17 od 14.3.2018. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 36/18) i dr.6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda FederacijeUstavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom predmetu nema činje-ničnih pitanja koja bi bilo potrebno nep-osredno razjasniti na javnoj raspravi, pa je u skladu sa članom 25. Poslovnika Us-tavnog suda Federacije Bosne i Hercego-vine, održao sjednicu bez javne raspra-ve, na kojoj je razmotrio navode iz zah-tjeva, odgovora na zahtjev, relevantne ustavne i zakonske odredbe, te, u skladu sa u više navrata utvrđenom i objavlje-nom ustavnosudskom praksom, odlučio kao u izreci.Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde je ovlaštena donositi propise o uvođenju naknada i taksa na svome području. Podnosilac zahtjeva je ovlašten da pokrene postupak pred Ust-avnim sudom Federacije za utvrđivanje ustavnosti kantonalnog zakona. Zakon o komunalnim taksama Bosansko-podri-njskog kantona Goraždeu dijelu koji se odnosi na utvrđivanje visine takse na is-taknutu firmu ili natpis je već bio pred-met ocjene ustavnosti i presudom ovog suda broj:U-55/13 od 1. aprila 2014.god-ine koja je objavljena u „Službenim novi- nama Federacije BiH“, broj: 31/14 je ut-vrđena neustavnost odredbe člana 21.Tarifni broj 1. stav 1. tog zakona, pri če- 10. jun/lipanj 2019.mu je djelatnost obaveznika bila kriterij za propisivanje različitih visina takse. Ista odredba je zatim u dva navrata izm-ijenjena i to na način da je, osim ponovo uvedenog kriterija djelatnosti, propisan kumulativnoi kriterij zone (prva i osta-le), zatim kriterij o stepenu atraktivnosti natpisa i konačno površine ( do 3m2 ili preko 3m2). Analizirajući Osporenu odredbu Zakona, Ustavni sud Federacije je utvr-dio da visina godišnje komunalne takse, za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilj-ežje ili natpis na poslovnim i drugim pr-ostorijama, objektima i slično, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja registrovanu djelatnost ili zanimanje, a isticanje natpisa ili firme je zakonska obaveza, i nadalje u pretež-nom, najvećem dijelu zavisi od vrste dje-latnosti što je već ocijenjeno kao neusta-vno, a ne od drugih objektiviziranih kri-terija. Vrsta djelatnosti koju obavlja oba-veznik ne može biti niti isključivi (kao što je bila u naprijed citiranoj presudi), a niti pretežni ili uopšte kriterij za utvrđi-vanje visine takse po ovom osnovu, što je, ponavljamo, utvrđeni ustavnosudski stav objavljen u brojnim presudama ov-og suda. Naime, taj kriterij se suštinski bazira na pretpostavljenoj finansijskoj moćiobaveznika i njegovom profitu, što je pak egzaktan podatak koji se kroz po-stupak oporezivanja utvrđuje za svakog obaveznika pojedinačno. Visina takse na postavljanje natpisa ili firme se, bazira-no pretežno na ovom kriteriju djelatno-sti, ali i dijelom na potpuno neodrediv-om i neobjektiviziranom kriteriju „ atra-ktivnosti“, u Osporenoj odredbi Zakona propisuje u bitno različitim iznosima, te se kao takva ne može prihvatiti, jer pov-rjeđuje pravo na jednakost zagarantova- 10. jun/lipanj 2019.no svim licima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.Ustavni sud Federacije smatra da nije nužno da ponovo obrazlaže dugo-godišnji, u više navrata utvrđeni i objav-ljeni stav relevantan i za rješavanje ovog predmeta, već upućuje zakonodavca na obrazloženja presuda koje su javno ob-javljene i time i dostupne, a odnose se na pitanje utvrđivanja kriterija za propi-sivanje visine taksi na firmu ili natpis. Samo dio bogate ustavnosudske prakse u ovom segmentu spomenut je u tački 6. ove presude.U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ocjenu ustavnosti Osporene odredbe Odluke, Ustavni sud Federacije je utvrdio da podnosilac zahtjeva nije ovlašten da podnese zahtjev za ocjenu ustavnosti predloženog ili usvojenog pr-opisa opštinske vlasti, te je u tački 2. Iz-reke presude u tom dijelu zahtjev odb-acio. No, podsjećamo na posljedice neu-stavnosti utvrđene u tački 1. izreke pre-sude i u odnosu na Osporenu odredbu Odluke, jer je zakonski osnov za njeno donošenje sadržan, između ostalog, u odredbi člana 3. Zakona okomunalnim taksama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, a stavovi iz ove presude su re-levantni i u odnosu na zakonodavnu ak-tivnost lokalne samouprave u toj oblasti.Ovu presudu Ustavni sud Fede-racije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda.
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se proglasilo neustavnim odredbe pet federalnih zakona koji propisuju da se za određene pravne poslove mora imati notarski obrađena isprava, ne ostavljajući nikakvu drugu mogućnost. Riječ je o odredbama Zakona o registraciji poslovnih subjekata, Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama, Zakona o nasljeđivanju i Porodičnog zakona, koje se naslanjaju na član Zakona o notarima, a koji je još 2015. godine proglašen neustavnim. 05.07.2019 Službene novine TK 05/19 Federacija BiH Privredno pravo presuda,notari,zakon Broj 5 - Strana 498SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Član 147. (osporena odredba)Ugovor o davanju u zalog(1) Ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, dužnik ili neko treći (zalogodavac) obavezuje se da će radi osnivanja založnog prava, predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javni registar kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Druga strana se pri tome obavezuje da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javnog registra, ili će mu natrag prenijeti pravo.(2) Ništave su sve odredbe ugovora suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom.(3) Ništave su odredbe ugovora da će zalog preći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti ili da ne može nikom drugom dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga.(4) Ništave su i odredbe da vjerovnik može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, osim ako zalog ima propisanu cijenu ili ako je određena na osnovu procjene vještaka.(5) Ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mora biti u formi notarski obrađene isprave.Član 190. (osporena odredba)Osnivanje zemljišnog duga(1) Zemljišni dug se osniva na osnovu izjave volje koju je vlasnik nekretnine koja se opterećuje dao u formi notarski obrađene isprave, a nastaje upisom u zemljišnu knjigu.(2) U zemljišnu knjigu se upisuje visina, dospjelost i kamata zemljišnog duga.Član 278. (osporena odredba)Osnivanje pravnim poslom(1) Na osnovu pravnog posla, realni teret se osniva njegovim izvođenjem iz vlasništva nekretnine koja se njime opterećuje, a na način određen zakonom.(2) Pravni posao o osnivanju stvarnog tereta mora biti u obliku notarski obrađene isprave i mora sadržavati odredbe o osnivanju tereta na određenoj nekretnini, njegovom sadržaju i korisniku tereta.(3) Suvlasnici ili zajednički vlasnici na nekretnini mogu samo saglasno odrediti da se optereti realnim teretom.Član 305. (osporena odredba)Osnivanje prava građenja(1) Pravo građenja osniva se na osnovu pravnog posla ili odluke suda.(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku notarski obrađene isprave.D. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 58/02, 19/03 i 54/04)Član 41. (osporena odredba)Zainteresovana lica(1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisano u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.(2) Odobrenje prema stavu 1. ovog člana mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtijeva notarska obrada.(3) Odobrenje iz stava 1. ovog člana može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.(4) Za ispravku zemljišne knjige nije potrebno odobrenje iz stava 1. ovog člana ako se dokaže netačnost. Ovo posebno važi za upis ili brisanje ograničenja raspolaganja.(5) Pravo koje je ograničeno na životni vijek nosioca prava smije nakon njegove smrti, ukoliko nisu isključeni zaostaci činidbi, biti brisano samo uz odobrenje pravnog nasljednika, ako brisanje treba uslijediti prije isteka jedne godine od smrti nosioca prava ili ako je pravni nasljednik zemljišnoknjižnom uredu podnio prigovor protiv brisanja. Prigovor se po službenoj dužnosti upisuje u zemljišnu knjigu. Ukoliko je nosilac prava proglašen umrlim, rok od godinu dana počinje teći od dana pravosnažnosti rješenja kojim se vrši proglašenje nestalog lica umrlim ili rješenja o dokazivanju smrti.(6) Odobrenje pravnog nasljednika predviđeno u stavu 4. ovog člana nije potrebno ukoliko je u zemljišnoj knjizi upisano da je brisanje prava dovoljan dokaz o smrti nosioca prava.Član 58. (osporena odredba)Prenos prava prilikom otpisaUkoliko se vrši podjela zemljišnoknjižnih tijela, upisi stvarnih prava koja opterećuju tuđe zemljište ostaju u zemljišnoknjižnom ulošku koji se dalje vodi i istodobno se prenosi u nove dijelove. Ovo ne važi ukoliko notarski obrađeni sporazum između vlasnika zemljišnoknjižnog tijela i zainteresovanog određuje nešto drugo.E. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 80/14)Notarski testamentČlan 70. (osporena odredba)(1) Testament može zavještatelju sačiniti notar u formi notarski obrađene isprave u skladu sa posebnim zakonom kojim se uređuje postupak notarske obrade isprava.(2) Notarski testament iz stava 1. ovog člana je oblik redovnog i javnog testamenta. Broj 5 - Strana 499SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Forma ugovora o nasljeđivanjuČlan 128. (osporena odredba) Ugovor o nasljeđivanju se zaključuje u formi notarski obrađene isprave. Obaveza je notara da stranke pouči o svim nasljednopravnim posljedicama ugovora o nasljeđivanju, kao i mogućnostima njegovog raskida ili opoziva. Prestanak ugovora o nasljeđivanjuČlan 130. (osporena odredba)(1) Ugovor o nasljeđivanju stranke mogu raskinuti spo-razumom koji mora biti u formi notarski obrađene isprave.(2) Ukoliko brak prestane razvodom ili poništenjem, odnosno ako prestane vanbračna zajednica, prestaje i ugovor o nasljeđivanju, osim ako u samom ugovoru nije određeno drukčije.(3) Jednostrani raskid ili opoziv ugovora o nasljeđivanju nije dopušten, osim ako je zakonom drukčije određeno.(4) Jedna ugovorna strana može pobijati ugovor o nasljeđivanju ukoliko su pri njegovom zaključivanju postojale mane volje.Jednostrani raskid ili opoziv ugovoraČlan 131. (osporena odredba)(1) Ukoliko je nasljeđivanje jedne strane ugovorom o nasljeđivanju bilo uslovljeno ispunjenjem obaveze druge strane, ugovor se zbog neizvršenja može jednostrano raskinuti po opštim pravilima obligacionog prava.(2) Ako su nakon zaključenja ugovora o nasljeđivanju na strani jedne ugovorne strane ispunjene pretpostavke za isključenje iz nasljeđivanja ili i prije toga, a druga ugovorna strana za to nije znala, druga ugovorna strana može u zakonom propisanoj formi izvršiti isključenje iz naslijeđa, čime se smatra da je izvršila opoziv svojih raspolaganja u ugovoru o nasljeđivanju, osim ako prilikom isključenja izričito ne odredi da se isključenje ne odnosi na dio obuhvaćen ugovorom o nasljeđivanju.(3) Jednostrani opoziv mora biti učinjen u formi notarski obrađene isprave i saopšten drugoj strani, inače ne proizvodi djelovanje.(4) Lice koje je nedostojno za nasljeđivanje ne može steći ništa ni na osnovu ugovora o nasljeđivanju. Prava druge ugovorne strane ostaju nepromijenjena.Uslov valjanosti sporazumaČlan 136. (osporena odredba)(1) Ustupanje i raspodjela imovine u smislu odredaba člana 135. ovog zakona punovažni su samo ako su se sa tim saglasila sva djeca i drugi ustupiteljevi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu.(2) Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života mora biti sastavljen u formi notarski obrađene isprave.(3) Potomak koji nije dao saglasnost može je dati naknadno u istoj formi.(4) Ustupanje i raspodjela imovine ostaju punovažni ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao naslijeđa, ili je isključen iz naslijeđa, ili je nedostojan.FormaČlan 147. (osporena odredba)(1) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave.(2) Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora o doživotnom izdržavanju i u ispravi naznači da je tako postupljeno.Odricanje od naslijeđaČlan 163. (osporena odredba)(1) Nasljednik se može odreći od naslijeđa izjavom u formi notarski obrađene isprave ili izjavom datom na zapisnik kod suda do donošenja prvostepene odluke.(2) Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od naslijeđa ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.(3) Ako su potomci maloljetni, za ovo odricanje nije potrebno odobrenje starateljskog organa.(4) Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa samo u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.(5) Ako se odreknu od naslijeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavitelja pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda. Za slučaj da se nasljedstva odreknu ostali nasljednici prvog nasljednog reda, bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu.Odricanje od naslijeđa koje nije otvorenoČlan 167. (osporena odredba)(1) Odricanje od naslijeđa koje nije otvoreno nema nikakvo pravno djelovanje.(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom sa pretkom odreći od naslijeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni drug odriče od naslijeđa koje bi mu kao bračnom drugu pripalo nakon smrti njegovog bračnog druga.(3) Za punovažnost ovog ugovora potrebno je da bude sastavljen u formi notarski obrađene isprave.(4) Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao, ako ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno.Pravo nasljednog dijela prije diobeČlan 176. (osporena odredba)(1) Nasljednik može prije diobe ili prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelomično, samo na sunasljednike.(2) Ugovor o prenosu nasljednog dijela mora biti notarski obrađen. Broj 5 - Strana 500SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.(3) Ugovor nasljednika sa licem koje nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela obavezuje nasljednika samo da po izvršenoj diobi preda svoj dio saugovoratelja, odnosno po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenese svoj dio na saugovorača.Nasljednička izjavaČlan 237. (osporena odredba)(1) Svako je ovlašten, ali niko nije dužan dati nasljedničku izjavu.(2) Za lice koje nije dalo izjavu o odricanju od naslijeđa smatra se da želi biti nasljednikom.(3) Lice koje je valjano dalo izjavu da prihvaća naslijeđe ne može ga se više odreći.(4) Nasljedničku izjavu potpisuju, odnosno stavljaju rukoznak nasljednik ili njegov zastupnik.(5) Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu, navest će razlog ovlaštenom licu koje će to zabilježiti u zapisniku.(6) Izjava o primanju naslijeđa ili o odricanju od naslijeđa koja je podnesena sudu mora biti notarski obrađena, kao i punomoć za davanje nasljedničke izjave. Ovu izjavu ili punomoć sa istim pravnim djelovanjem nasljednik može dati i pred konzularnim predstavnikom ili diplomatskim predstavnikom Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove. (7) U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nužni dio.(8) Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo po bilo kojem osnovu.(9) Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji želi dati izjavu može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom na zapisnik, odnosno predajom ostavinskom sudu isprave iz stava 6. ovog člana.(10) Prilikom davanja izjave o odricanju od naslijeđa ovlaštena lica će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili i u ime svojih potomaka.F. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 35/05, 41/05 i 31/14)Član 238. (osporena odredba)(1) Organ starateljstva, vodeći računa o dobrobiti djeteta, nastojat će da se roditelji sporazumiju o visini, odnosno o povišenju doprinosa za izdržavanje djeteta kada to zahtijevaju povećane potrebe djeteta ili to omogućavaju bolje materijalne prilike roditelja. (2) Sporazum iz stava 1. ovog člana roditelji mogu zaključiti i pred notarom u formi notarski obrađene isprave. Notar je dužan ovu ispravu dostaviti organu starateljstva. (3) Sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana ima snagu izvršne isprave. Član 258. (osporena odredba)(1) Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi bračnih drugova prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja bračne zajednice. (2) Za punovažnost ugovora nužno je da isprava bude notarski obrađena. G. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br.: 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16)Član 23. (osporena odredba)Izvršna isprava(1) Izvršne isprave su:1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno,3) izvršna notarska isprava;4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.H. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br.: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, “Službeni list RBiH”, br.: 2/92, 13/93 i 13/94 i “Službene novine Federacije BiH”, br. 29/03 i 42/11)OSNOVNI PRINCIPISloboda uređivanja obligacionih odnosaČlan 10.Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva.I – SAGLASNOST VOLJAKad je ugovor zaključenČlan 26.Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.VI - FORMA UGOVORANeformalnost ugovoraČlan 67.(1) Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.(2) Zahtjev zakona da ugovor bude zaključen u određenoj formi važi i za sve kasnije izmjene ili dopune ugovora. Broj 5 - Strana 501SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.(3) Ali su punovažne kasnije usmene dopune o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana.(4) Punovažne su i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.Raskidanje formalnih ugovoraČlan 68.Formalni ugovori mogu biti raskinuti neformalnim sporazumom, izuzev ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo ili ako cilj zbog koga je propisana forma za zaključenje ugovora zahtijeva da raskidanje ugovora bude obavljeno u istoj formi.Ugovorena formaČlan 69.(1) Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da posebna forma bude uslov punovažnosti njihovog ugovora.(2) Ugovor za čije je zaključenje ugovorena posebna forma može biti raskinut, dopunjen ili na drugi način izmijenjen i neformalnim sporazumom.(3) Ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da osiguraju dokaz svoga ugovora, ili da postignu što drugo, ugovor je zaključen kad je postignuta saglasnost o njegovoj sadržini, a za ugovarače je u isto vrijeme nastala obaveza da ugovoru dadu predviđenu formu.Sankcija nedostatka potrebne formeČlan 70.(1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo.(2) Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.Pretpostavka potpunosti ispraveČlan 71.(1) Ako je ugovor zaključen u posebnoj formi, bilo na osnovu zakona bilo po volji stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.(2) Ipak, biće punovažne istovremene usmene pogodbe o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, ukoliko nisu u suprotnosti sa njegovom sadržinom ili ako nisu protivne cilju zbog koga je forma propisana.(3) Punovažne su i istovremene usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili obje strane ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.Sastavljanje ispraveČlan 72.(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa.(3) Za zaključenje dvostranog ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.(4) Zahtjev pismene forme je ispunjen ako strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju teleprinterom ili nekim drugim sredstvom koje omogućava da se sa izvjesnošću utvrde sadržina i davalac izjave.Kad je izvršen ugovor kome nedostaje formaČlan 73.Ugovor za čije se zaključenje zahtjeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.8. Sudska praksa 8.1. Presuda Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 30/16 od 20.04.2016. godine). 8.2. Rješenje Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 08.07.2016. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 59/16 od 29.07.2016. godine). 8.3. Rješenje Ustavnog suda Federacije broj: U-15/10 od 05.12.2016. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 8/17 od 03.02.2017. godine). 8.4. Rješenje Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 20.12.2017. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 29/18 od 18.04.2018. godine).8.5. Odluka o dopustivosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP-2481/16 od 07.03.2017. godine.8.6. Odluka o dopustivosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP-2567/16 od 16.02.2018. godine, sa Zaključkom i Ispravkom od 23.04.2018. godine.9. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda FederacijeAnalizirajući navode zahtjeva, odgovora na zahtjev, usmena izlaganja stranaka u postupku i punomoćnika zainteresovanih lica te isključivo priloge koje ovaj sud barem dijelom smatra relevantnim, utvrđeno je činjenično stanje, te donesena odluka kao u izreci iz sljedećih razloga:9.1. Suština navoda zahtjeva se može u relevantnom dijelu svesti na sljedeće: zahtjevom se traži ocjena kompletnih odredbi zakona navedenih u izreci ove presude; zahtjevom se osporava njihova ustavnost bazirano na dva ključna elementa, a to su da su osporene odredbe zakona proistekle iz ranije važeće odredbe člana 73. Zakona o notarima i da, imajući u vidu da je navedena odredba ocijenjena Broj 5 - Strana 502SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.neustavnom, njenu pravnu sudbinu trebaju slijediti i osporene odredbe zakona jer više ne postoji pravni osnov za njihovu primjenu; da su osporene odredbe zakona u nesaglasnosti sa određenim ustavnim pravima kao što su pravo na imovinu, zabrana diskriminacije, jednakost pred zakonom i dr., koje su narušene imajući u vidu rad notarijata kao javne službe u smislu opsega poslova koji obavlja notar, te da se navedeno direktno kosi sa autonomijom volje građana. Punomoćnik zainteresovane Advokatske komore se pridružio navodima zahtjeva insistirajući na pitanju autonomije volje građanina prema Zakonu o obligacionim odnosima u odnosu na pojedine osporene odredbe Zakona. Ustavni sud Federacije primjećuje da zahtjevom nisu obuhvaćeni niti su osporeni ostali zakoni koji propisuju obaveznu notarski obrađenu ispravu (npr. Zakon o faktoringu, objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 14/16), kao niti sve odredbe u zakonima koji se dijelom osporavaju (npr. član 22. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine), ali je ovaj sud u smislu člana 13. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ograničen navodima podnesenog zahtjeva u tom pravcu.9.2. S druge strane, punomoćnici druge strane u postupku su insistirali na činjenici da osnov za donošenje osporenih odredbi zakona jeste Ustav, a ne ranije važeći član 73. Zakona o notarima; da ne postoji hijerarhija zakona, niti ustavni pojam „sistemski zakon“; da podnosilac zahtjeva nije opredijelio zahtjev na način da se o njemu može meritorno odlučivati; da je pitanje uvođenja tzv. „latinskog notarijata“ u isključivoj nadležnosti zakonodavca tako da ovaj sud ne može o istom raspravljati ni u ovom predmetu; da kako u ranijoj odluci Suda nije ocijenjena kao neustavna forma „notarski obrađena isprava“ tako se pred ovim sudom ne može uspješno postavljati pitanje ustavnosti osporenih odredbi zakona; da ovaj sud nije nadležan da ocjenjuje ustavnost nekog propisa sa stanovišta eventualne harmonizacije propisa što je u nadležnosti zakonodavca; te konačno, da smatraju da Sud može i da sačeka sa donošenjem odluke do izvršenja Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, jer to može biti prethodno pitanje. U suprotnom smatraju da treba donijeti odluku kojom se utvrđuje da su osporene odredbe zakona u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Punomoćnik Notarske komore koji se pridružuje navodima druge strane u postupku je osim toga istakao i da uporište za uvođenje notarski obrađene isprave u pojedine osporene zakonske odredbe nalazi i u Zakonu o obligacionim odnosima. 9.3. U toku ovog postupka od strane stranaka i zainteresovanih lica, te po zahtjevu Ustavnog suda Federacije od strane Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva pravde dostavljeni su brojni prilozi i dokumentacija. Ustavni sud Federacije je stava da većina priloga nije relevantna za donošenje odluke u ovom predmetu, što će nadalje ukratko i obrazložiti.9.3.a) Prilozi punomoćnika podnosioca zahtjeva u vidu dopisa Notarske komore, te korespondencija unutar Notarske komore nisu relevantni za ovaj postupak, kao takvi nemaju svojstvo dokaza za ovo ustavnosudsko odlučivanje jer se i ne odnose na pitanje ocjene ustavnosti prema podnesenom zahtjevu. 9. 3. b) Prilozi u vidu dopisa Opštinskog suda u Zenici od 10.06.2016. godine koji je dostavljen i ovom sudu, kojim se postavljaju brojna pitanja, a između ostalih da li je neko od ovlaštenih lica podnio ovom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti svih ostalih zakona, naročito vezano za konkretne odredbe Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine, te kojim se daje inicijativa da se podnese zahtjev za ocjenu ustavnosti i predlaže pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredaba zakona pomenutih u obrazloženju presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, relevantno je isključivo u smislu utvrđivanja činjenice da je u primjeni odredbi Zakona o notarima i ovdje osporenih zakona došlo do „konfuzije“, odnosno da redovni sud u tom pravcu problematizuje pitanje vršenja svojih nadležnosti.9.3.c) Pokazaoci iz poreskih uprava u Federaciji Bosne i Hercegovine u odnosu na promet nepokretnosti koje je prezentovao punomoćnik podnosioca zahtjeva, kao i iz određenih opštinskih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koji pokazuju procentualno učešće advokature u odnosu na samostalno sačinjavanje takvih ugovora od strane građana prije donošenja Zakona o notarima, pri čemu je manji procenat takvih pravnih poslova sačinjen od strane advokata, relevantan je isključivo u dijelu u kojem se od strane ovog suda može zaključiti i potvrditi njegov stav i iz ranije Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, da se u ovom slučaju ne radi o „sukobu“ između notarijata i advokature, da u tom pravcu opseg poslova koji je zakonodavac dodijelio notarijatu izuzimajući, prema navodima podnosioca zahtjeva, advokaturu iz tog procesa, nije pitanje kojim se bavio ili će se baviti ovaj sud. Isto se odnosi i na priloge koje je u tom pravcu dostavila druga strana u postupku. Ovaj sud posmatra navedeno u kontekstu prava građanina, odnosno fizičkih i pravnih lica koja su u određenom ugovornom odnosu i legitimnosti cilja za uvođenje obaveze notarski obrađene isprave u gotovo sve segmente pravnog života u Federaciji Bosne i Hercegovine. Iz navedenog se samo može zaključiti da je prije stupanja na snagu Zakona o notarima, najveći procenat sačinjenih privatnih isprava u obliku ugovora o prenosu prava vlasništva sačinjen od samih ugovornih strana (fizičkih ili pravnih lica), a pretežan broj (procentualno gotovo u cijelosti) akata za upis u sudski registar pravnih lica sačinjen od strane tih pravnih lica. 9.3.d) Brojni zakoni iz različitih oblasti koji su na snazi u entitetu Republika Srpska, kao i zakoni koji tretiraju oblast notarijata ili javnog bilježništva u zemljama u susjedstvu i drugi posebni zakoni, relevantni su isključivo u dijelu koji pokazuje da su različite države (misli se na susjedne države) na drugačiji način regulisale ovo pitanje. U pitanju su ili zemlje Evropske unije kao što je Republika Hrvatska ili zemlje koje su u kandidatskom ili sličnom statusu, pa se iz navedenog može samo zaključiti da prigovor, odnosno navod druge strane u postupku da je tu oblast trebalo regulisati zbog evropskih integracija Bosne i Hercegovine, ne stoji u smislu toga da je jasno da niti jednim međunarodnim aktom relevantnim za ovaj proces nije zahtijevano niti propisano koji tip notarijata treba da bude uveden na teritoriju i Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno kakva konkretna Broj 5 - Strana 503SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.zakonodavna rješenja su nužna, nego je to ostavljeno na slobodnu procjenu zakonodavca. Stoga se i ne može argumentovano pozivati na tu činjenicu za rješavanje ovog ustavnosudskog predmeta. Istovremeno analizirajući u tom pravcu odluke Ustavnog suda Republike Srpske i Apelacinog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te zakone koji su na snazi u Republici Srpskoj, jedino što se može meritorno zaključiti je da pomenuti sudovi nisu rješavali postavljena pitanja u meritumu, tako da se ne može pozivati na različitu praksu sudova u Bosni i Hercegovini. Takođe, a u skladu sa organizacijom vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i u Federaciji Bosne i Hercegovine, ova materija je u isključivoj nadležnosti entiteta, a pitanje harmonizacije entitetskih propisa na nivou cijele Bosne i Hercegovine, sem u dijelu u kojem ovaj sud potvrđuje da je to dobra intencija, nije relevantno za rješavanje ovog predmeta. Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, izuzev apelacija kojima se „osporava“ ranija presuda ovog suda, a koje pokazuju izuzetnu upornost zakonodavca u smislu ne izvršavanja konačne i obavezujuće presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, ni na koji način ne doprinose utvrđivanju relevantnih činjenica za ovaj predmet.9.3.e) Prilozi druge strane u postupku u vidu Ekonomske studije o notarijatu, stručnih članaka iz te oblasti, izvoda iz zaključaka sa konferencija itd., iako zanimljivo pravno štivo, nisu relevantni i nemaju status dokaza u ovom ustavnosudskom predmetu. Naime, oni se u ključnom bave isključivo promovisanjem „latinskog notarijata“ u Federaciji Bosne i Hercegovine i njegovim uspjesima, kao i istorijatom notarske službe. Po mišljenju ovog suda pretežno predstavljaju materiju zagovaranja za uvođenje tog tipa notarijata, i ne mogu biti od značaja u rješavanju ovog konkretnog predmeta.9.3.f) Ustavni sud Federacije je pribavio, odnosno zatražio podatke od Federalnog ministarstva pravde i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine za dostavljanje obrazloženja koje je prethodilo donošenju osporenih zakona, te je imalo u vidu obrazloženja Zakona o stvarnim pravima, Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine i dr. Ustavni sud Federacije konstatuje da obrazloženja ovlaštenog predlagača zakona koja su prethodila njihovom usvajanju, suštinski ne tretiraju razloge pojedinih zakonskih rješenja koja su ovdje osporena. 9.3.g) Takođe, zatražena je informacija o izvršenju presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine. Od strane punomoćnika Federalnog ministarstva pravde dostavljen je u formi prednacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima, koji se nalazi u parlamentarnoj proceduri. To Ministarstvo je predložilo da ovaj sud zastane sa daljim postupanjem u ovom predmetu do odlučivanja Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine o pomenutom zakonu. Istovremeno je navedeno da je pravno neosnovan navod da je pravni osnov za donošenje osporenih odredbi zakona neki drugi zakon. Iz ovog teksta Prednacrta, koji je u maju 2018. godine dostavljen u parlamentarnu proceduru, a radi, kako je navedeno, usaglašavanja sa presudom ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, vidljivo je da se ovaj put ovlašteni predlagač zakona opredijelio za potpuno drugačije rješavanje pitanja notarijata kao javne službe. Obaveza notarski obrađene isprave je predložena u odnosu na raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica i pravne poslove kojima se obećava neka činidba kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u tom slučaju nadomještava izvršenjem obećane činidbe. Uvodi se postupak solemnizacije (potvrđivanja) isprave kod pravnih poslova regulisanja imovinskih odnosa između bračnih i vanbračnih drugova, prenosa ili sticanja vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama i kada su u pitanju osnivačka akta i promjena statuta privrednih društava, koja, po predloženom rješenju, mogu sačinjavati i druga lica, a biti potvrđena od strane notara po zakonskoj proceduri kada, ukoliko je isprava sačinjena u skladu sa zakonom, notarskom potvrdom dobija snagu javne isprave. U ovom dijelu, uz uvažavanje argumenata ovlaštenog podnosioca zahtjeva, Ustavni sud Federacije je sadržaj predloženog teksta Prednacrta sagledao isključivo u svjetlu potvrđene činjenice da ne stoje argumenti da postoji „opasnost“ po pravni život u Federaciji Bosne i Hercegovine i pravnu sigurnost i stabilnost u osporenim oblastima, ukoliko se oblast notarijata uredi i na drugačiji način. Na takvoj kvalifikaciji su insistirali punomoćnici druge strane u postupku, te pretežni dio svojih izlaganja i usmjerili na, u suštini, ponovno osporavanje odnosno dovođenje u pitanje presude ovog suda u predmetu broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, u odnosu na ranije važeći član 73. Zakona o notarima. 9.4. Ustavni sud Federacije podsjeća da je Presudom broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine raniji član 73. Zakona o notarima ocijenjen neustavnim. Presuda donesena te godine, još nije izvršena, odnosno tek u maju 2018. godine je od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine utvrđen tekst Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima i upućen u parlamentarnu proceduru. U međuvremenu, od donošenja navedene presude pa do danas, zakonodavac je kao druga strana u tom postupku u dva navrata pred ovim sudom tražio preispitivanje citirane presude u odnosu na član 73. Zakona o notarima. Rješenjima ovog suda broj: U-15/10 od 08.07.2016. i 05.12.2016. godine ovaj sud je odbio prijedloge o preispitivanju citirane presude. U međuvremenu je, zakonodavac pokrenuo i apelaciju pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine u odnosu na citiranu presudu ovog suda, koja je u predmetu broj: AP-2481/16 tog suda Odlukom o dopustivosti od 07.03.2017. godine odbačena kao nedopuštena, jer po opštepoznatom stavu i tumačenju nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine taj sud nije nadležan za preispitivanje presuda/odluka entitetskih ustavnih sudova u apstraktnoj kontroli ustavnosti. No, gotovo istovremeno, Notarska komora putem većeg broja notara, takođe je podnijela apelaciju protiv pomenute presude, iako nije niti bila stranka u tom postupku, kao što nije niti u ovom. Slijedom već utvrđenog stava Ustavni sud Bosne i Hercegovine je Odlukom broj: AP-2567/16 od 16.02.2018. godine istu odbacio kao nedopuštenu iz istih razloga.Rješenjem ovog suda broj: U-15/10 od 20.12.2017. godine utvrđeno je da Presuda Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine nije izvršena.Imajući u vidu sve navedene činjenice, radnje koje je zakonodavac preduzimao, te činjenicu da je u cilju izvršenja pomenute presude tek u maju 2018. godine Vlada Federacije Broj 5 - Strana 504SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Bosne i Hercegovine kao ovlašteni predlagač dostavila zakonodavcu tekst u vidu Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima, Ustavni sud Federacije decidno ističe da stanje neustavnosti u odnosu na ovu oblast i u odnosu na odredbe Zakona o notarima koje su ocijenjene neustavnim, a koje se prema sili Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ne mogu primjenjivati od dana objave presude u „Službenim novinama Federacije BiH“, traje izuzetno dugo i direktno predstavlja kršenje odredbe o konačnosti i obaveznosti odluka ovog suda koja je ustavni imperativ. Bez poštivanja i izbjegavanjem ili neosnovanim odugovlačenjem izvršenja presuda ovog suda, a u konkretnom slučaju ocjenjujemo da je došlo do grubog kršenja razumnog roka za izvršenje presude ovog suda, ne može se govoriti o ustavnosti i zakonitosti u Federaciji Bosne i Hercegovine koja je ključ za društvo zasnovano na principima vladavine prava.Osporene odredbe zakona u ovom postupku, ne samo prema navodima podnosioca koji ih direktno povezuje sa Presudom ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, nego i dijelom prema navodima druge strane u postupku u kojem je jedan od prijedloga da se zastane sa odlučivanjem u ovom predmetu do eventualnog usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima, što je stav i ovlaštenog predlagača zakona, potvrđuje činjenicu da je rješavanje u ovom ustavnosudskom predmetu neodvojivo od pitanja posljedica neustavnosti ranije odredbe člana 73. Zakona o notarima. Ustavni sud Federacije utvrđuje da je Zakon o notarima sistemski zakon, što je pojam opšteprihvaćen u pravnoj teoriji, da kao takav sadrži materijalnopravne i procesnopravne, te organizacione norme kojim se na sveobuhvatan način propisuje notarijat u Federaciji Bosne i Hercegovine. Stoga je neprihvatljiv argument druge strane u postupku koji se svodi na to da taj zakon, odnosno ranije važeća odredba člana 73. Zakona o notarima, nije bila ili nije, a takođe ne može biti osnov za donošenje ovih posebnih zakonskih odredbi koje su osporene u ovom predmetu. U formalnopravnom smislu svakako da je osnov za donošenje svih zakona od strane zakonodavca sadržan u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju suštinski je osnov za propisivanje obaveznosti notarski obrađene isprave upravo u sistemskom zakonu koji tretira oblast notarijata, a to je Zakon o notarima. Pri tome se ne dovodi u pitanje hijerarhija zakona koja ne postoji u ustavnopravnom životu u Federaciji Bosne i Hercegovine. No, Ustavni sud Federacije podsjeća da su u Federaciji Bosne i Hercegovine na snazi zakoni (primjera radi Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, objavljen u „Službenim novina Federacije BiH“, br.: 49/06 i 51/09), koji nalažu usklađivanje drugih zakona, takođe sa zakonom koji je u formalnopravnom smislu iste pravne snage. Ustavni sud Federacije podsjeća na navode ovlaštenog predlagača, pa i druge strane u postupku da će, po donošenju izmjena Zakona o notarima biti nužno usaglasiti osporene odredbe zakona sa izmijenjenim tekstom Zakona o notarima. Ustavni sud Federacije takođe podsjeća na obrazloženje Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, u dijelu koji glasi: „Kao što je naprijed obrazloženo osporena odredba člana 73. Zakona je stoga u cijelosti ocijenjena neustavnom, te danom objave u „Službenim novina Federacije BiH“, odredbe koje su ocijenjene takvim više nisu na snazi. U vezi s tim kako je u međuvremenu donesen jedan broj posebnih zakona koji su propisivali obaveznu notarsku obradu određenih pravnih poslova, a kako zakonski osnov u ovom sistemskom zakonu, po kojem je ta mogućnost propisana više ne postoji, te se implikacije ove ustavnosudske odluke proširuju i na posebne odredbe“. Primjera radi Zakon o osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj: 23/17) stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja u službenom glasilu tj. dana 06.04.2017. godine, nakon što se odredba ranijeg člana 73. Zakona o notarima nije mogla primjenjivati. Očigledno je da je donijet od strane zakonodavca primjenom njegovih ustavnih zakonodavnih ovlaštenja, ali i da je ranije važećom odredbom člana 73. Zakona o notarima bila propisana mogućnost donošenja „budućih zakonskih rješenja“, koja će propisivati obaveznu notarski obrađenu ispravu. Kako jasno proizilazi iz navedenog dijela obrazloženja Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, implikacije te presude direktno se proširuju i na ovakvu zakonodavnu aktivnost zakonodavca. Ustavni sud Federacije ne nalazi da je, imajući u vidu sve činjenice ovog predmeta, potrebno da utvrđeni i obrazloženi stav u toj presudi koriguje ili mijenja.9.5. Ustavni sud Federacije, iako nerado, u rješavanju ovog konkretnog ustavnosudskog predmeta, imajući u vidu sve prethodno navedene činjenice, osporene odredbe Zakona i to dijelu u kojem se imperativno propisuje isključivo obaveza notarski obrađene isprave u različitim oblastima, mora posmatrati i u kontekstu usaglašenosti zakona kao jednom od principa za uspostavu vladavine prava i riješiti ovu ustavnopravnu situaciju. Bjelodano je utvrđena činjenica da je osporenima odredbama zakona u dijelu kako je to odlučio ovaj sud, narušen osnovni princip, a to je princip vladavine prava, koji uključuje pravnu sigurnost i stabilnost. Kao što je dijelom obrazloženo i u presudi ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, osnovni princip ocjene zakona je, osim principa obavezne dostupnosti, preciznosti i predvidljivosti, ključni da je zakonsko rješenje u skladu sa vladavinom prava. Vladavina prava u tom konvencijskom smislu podrazumijeva da su zakonska rješenja donesena u cilju razvoja demokratskih institucija u društvu, uz poštivanje principa nužnosti i srazmjernosti. U ustavnopravnom smislu vladavina prava podrazumijeva obavezu zakonodavca da donosi zakone u najboljem javnom i društvenom interesu, koji pritom, moraju biti međusobno usklađeni. I iz navoda ovlaštenog predlagača zakona, Federalnog ministarstva pravde proizilazi da će eventualno donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima kako je predložen, zahtijevati istovremenu zakonodavnu aktivnost na usklađivanju i drugih posebnih zakona, od kojih su neki ovdje i osporeni. Na isti način, nepostojanje u pravnom životu odredbe člana 73. Zakona o notarima, a kojom se propisivala i regulisala nadležnost notara u smislu obaveznosti notarski obrađene isprave za određene pravne poslove, konsekventno je proizvodila posljedicu u vidu nužnosti da se u razumnom roku citirana odredba izmijeni u skladu sa uputstvima iz obrazloženja presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine i istovremeno posebni zakoni kojima je in concreto propisana obaveza notarski obrađene isprave, usaglase sa sistemskom, izmijenjenom odredbom o nadležnosti notara. Broj 5 - Strana 505SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Kako, međutim, do toga u nerazumno dugom vremenskom periodu nije došlo, a iz utvrđenih činjenica se zaključuje i da zakonodavna aktivnost u pogledu izvršenja ranije presude ovog suda je tek u nekoj početnoj fazi, koju bi trebala slijediti zakonodavna aktivnost u odnosu na ove posebne odredbe iz posebnih zakona koje se u suštinskom smislu naslanjaju na nadležnost notarijata za sačinjavanje notarski obrađene isprave, to je ovaj sud ovo stanje ozbiljnog kršenja ustavnosti dugog trajanja, morao riješiti. Navedeno je „iako nerado“, jer je međusobno usklađivanje zakona direktna obaveza i nadležnost zakonodavca. No, u ovakvoj ustavnopravnoj situaciji, Ustavni sud Federacije je slijedeći vrhunski ustavni princip vladavine prava, utvrdio da osporene odredbe zakona iz izreke presude, isključivo u onim dijelovima u kojima ne ostavljaju nikakvu mogućnost ugovornim stranama koje sklapaju određeni pravni posao, a kao takve nisu propisane niti u Zakonu o notarima, nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Ustavni sud Federacije ne smatra da je potrebno da ponavlja argumentaciju iz konačne i obavezujuće Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, koja je u odnosu na ovdje osporene odredbe Zakona pretežnim dijelom relevantna i za rješavanje po ovom predmetu. Ustavni sud Federacije u tom pravcu može da dopuni da argument druge strane u postupku da u procesu evropskih integracija u Bosni i Hercegovini, i entitet Federacija Bosne i Hercegovine je bio obavezan da uvede notarijat kao javnu službu, da ga ne osporava, naprotiv. No, niti jednim dokumentom nije, niti može biti propisana obaveza, kojom se nalaže državi u kojem obimu i na koji način, te koji od modusa notarijata će smatrati najprimjerenijim i propisati ga. Takođe, Ustavni sud Federacije ponovno ističe da je stanovišta da je harmonizacija propisa iz određenih oblasti na nivou Bosne i Hercegovine poželjna. No, činjenica da je dijelom, na prostoru drugog entiteta, donesen Zakon o notarima i posebni zakoni kojima se preferira tzv. „latinski tip notarijata“, te da se ni Ustavni sud Republike Srpske, niti Apelacioni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nisu bavili tim pitanjem (donošenjem procesnih odluka, neprihvaćanjem inicijative i nisu razmatrali postavljena pitanja o notarijatu u meritumu), nisu u konkretnom slučaju takve prirode da bi uticale na donošenje ove ustavnosudske odluke. Pri tom, činjenica da je u zemljama u susjedstvu, koje su ili dio Evropske unije, kao što je Republika Hrvatska ili takođe kao i Bosna i Hercegovine u procesu pridruživanja, Republika Srbija i Republika Crna Gora, uvedena notarska služba sa potpuno drugačijim uređenjem nadležnosti notara, jeste zanimljiva sa stanovišta uporednog prava, ali ne može biti i nije od ključnog značaja za rješavanje ovog ustavnosudskog predmeta.9.6. Argumentacija druge strane u postupku da od strane ovog suda nije ocijenjena kao neustavna forma notarski obrađene isprave u prethodnom postupku, tako se ne može pokretati ustavnosudska zaštita u ovom konkretnom postupku nije prihvatljiva, osim u dijelu u kojem i druga strana u postupku, suprotno argumentaciji kojom osporava „vezu“ između predmeta u kojem je ocijenjena ustavnost pojedinih odredbi Zakona o notarima sa ovim postupkom, posredno ovim potvrđuje da se suština rješavanja po ovom ustavnosudskom predmetu ne može odvojiti od konačne i obavezujuće presude u predmetu ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine. Iz izreke ove presude jasno proizilazi da je pitanje notarski obrađene isprave posmatrano u odnosu na osporene odredbe isključivo u kontekstu davanja ekskluziviteta za takvu strogu formu zaključenja pravnih poslova u gotovo svim sferama ugovaranja, a ne u kontekstu koji mu pridaje druga strana u postupku. Pri svemu ovome, treba imati na umu da je propisivanje stroge forme pravnih poslova izuzetak u materiji građanskog i poslovnog (trgovačkog, privrednog) prava, u kojoj uopšteno dominira princip slobode (autonomije) volje i slobodne dispozicije.Kako takvi pravni poslovi podrazumijevaju disponiranje privatnim pravima, svako ograničavanje i otežavanje takvog disponiranja od strane zakonodavca mora biti sa najvećom pažnjom odmjereno i nesumnjivo zasnovano na javnom interesu. Upravo zato, svako propisivanje takvih ograničenja mora da se dovede u vezu sa ustavnim i zakonskim garancijama koje stoje na strani građana, odnosno pravnih subjekata i njihove slobodne dispozicije svojim privatnim pravima, ali i sa onim garancijama koje stoje na strani zaštite njihove privatnosti uopšte. Jer, te garancije zapravo omogućavaju da se realizuje jedno od najbitnijih ličnih svojstava (kapaciteta) pravnih subjekata: njhova poslovna sposobnost, kao pravna podloga na kojoj oni, upravo svojom slobodnom voljom, djeluju radi ostvarivanja svojih životnih i poslovnih interesa. Integritet te slobode uređivanja obligacionih odnosa ne može se odvojiti od ustavnih garancija primjene „najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda“ utvrđenih samim ustavom ili međunarodnim pravnim instrumentima koji imaju ustavni rang, niti se može izolovati od ustavne garancije na „jednakost pred zakonom“. Ne može ga se, isto tako, odvojiti i izolovati ni od garancije prava na privatnost, jer se ta krupna garancija u svome aspektu zaštite privatnosti s obzirom na imovinske interese, bez sumnje, uz sve ostalo, odnosi i na aktivnosti profesionalne i poslovne naravi. Kada se osporene odredbe promatraju u tome kontekstu, sasvim se jasno ukazuje njihov ograničavajući učinak u svim slučajevima kada one utvrđuju da pravnim subjektima koji su naumili zaključiti valjan pravni posao ili preduzeti valjanu pravnu radnju u disponiranju svojim privatnim pravima ostaje samo jedan put: notarski obrađena isprava. „Oštrina“ tog ograničenja je očevidna, čak i uz punu svijest o tome da se svako subjektivno pravo može zakonom ograničiti zbog „viših“ razloga.Stoga u ovom predmetu nije, niti može biti upitno pravo zakonodavca da u opštem interesu propisuje ograničenja u privatnopravnoj sferi, ali jeste i treba biti upitno da li su oštrina ovog ograničenja, s obzirom na ranije pravno stanje, te njegova širina, s obzirom na broj osporenih odredbi, u skladu sa gore pomenutim ustavnim garancijama. Drugačije rečeno, da li su već postojeća ograničenja slobodne dispozicije zbog neophodnosti naročite forme pojedinih pravnih poslova bila tako neefikasna i da li je stepen pravne sigurnosti subjekata i sigurnosti pravnog prometa bio toliko nizak, da je to iziskivalo da se u gotovo cjelokupnom privatnopravnom području pravni subjekti (fizička i pravna lica) liše svake mogućnosti izbora u pogledu načina zaključenja valjanih pravnih poslova i načina Broj 5 - Strana 506SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.preduzimanja valjanih pravnih radnji i da im se nametne samo forma notarski obrađene isprave? Ustavni sud Federacije smatra da je inače opravdana i neophodna briga zakonodavca za sigurnost pravnog prometa i pravnu sigurnost pravnih subjekata u privatnopravnim odnosima, u ovom slučaju dobila zakonodavni izraz koji pravni subjekti s pravom mogu percipirati kao „nametnutu brigu“, što je samo po sebi contradictio in adiecto, i što stvara logičnu asocijaciju na pravno područje u kojem je „nametnuta briga“ društveni i zakonodavni imperativ kao jedino rješenje: starateljstvo.Stoga se osporene odredbe moraju posmatrati iz aspekta ograničavanja slobode (autonomije) volje pravnih subjekata, kao njihovog ličnog svojstva (kapaciteta). A to nameće zaključak da je, u odnosu na ranije pravno stanje u kojem je, propisanom strožijom formom, već bila manifestovana briga zakonodavca za stepen pravne sigurnosti i sigurnost pravnog prometa, u pojedinim pravnim poslovima koji to nesumnjivo iziskuju, osporenim odredbama učinjen radikalan korak kojim je, prema stanovištu Ustavnog suda Federacije, narušen delikatni balans između javnog i privatnog interesa.To je, s jedne strane, rezultovalo neprimjerenim sužavanjem principa slobodne dispozicije, koje u privatnopravnoj sferi predstavlja pravnu vrijednost najvišeg ranga, neodvojivu od integriteta pravnog subjekta. Ali, ne samo to. Sa druge strane, ugroženo je pravo na jednakost pred zakonom onih pravnih subjekata koji, uprkos svojim kvalifikacijama, verifikovanim znanjima i vještinama, ne mogu više raditi ono što su, kao stručnjaci, ranije mogli, a što se, opet, ne može odvojiti od njihovog profesionalnog integriteta. To osporene odredbe, dovodi u opreku prema ustavnim garancijama uživanja najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda iz člana II.2. i jednakosti pred zakonom iz člana II.2.1.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je većinom glasova u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Xihanović, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i HercegovineAleksandra Martinović, v.r.Na osnovu člana 28. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 6/95 i 37/03), a u vezi sa članom 21. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Fe
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da je članom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji FBiH povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla 25.06.2019 Federacija BiH Privredno pravo električna energija Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 727 Федерације БиХ”, број: 66/13 од 28.08.2013. године, несумњиво се закључује да је прописивањем својеврсне одговорности које се намећу општинама као јединицама локалне самоуправе, а које су предмет регулисања оспорене одредбе Закона, јер подразумијевају издавање прописаних правних аката и дозвола, те и чињења од стране општинских органа за регулисање издавања обавезне урбанистичко – грађевинске документације, уклањање непрописно изграђених објеката и сл., а без истовременог преноса и потребних средстава за њихово вршење, повријеђено право локалне самоуправе, па тиме и Града Тузла као јединице локалне самоуправе. У конкретном случају утврђено је да према оспореној одредби Закона, електроенергетски субјект није дужан плаћати посебне накнаде осим накнаде за концесију и накнада утврђених другим законима, односно, електроенергетски субјект који обавља своју дјелатност као јавну услугу има право своје инсталације постављати у јавне површине као и у путном појасу путне инфраструктуре, али се ослобађа накнаде у складу са важећим техничким и другим прописима, уз обавезу прибављања сагласности од институција надлежних за управљање јавним површинама, које су имовина јединица локалне самоуправе. Наиме, из утврђеног чињеничног стања несумњиво се закључује да из става 2. члана 73. Закона проистиче да електроенергетски субјект као инвеститор није дужан да плаћа накнаде које својим прописом одреди јединица локалне самоуправе, због тога што је доношење Закона о концесији и других закона изван надлежности јединица локалне самоуправе. Према овој одредби, у случају да је инвеститор изградње електроенергетског објекта електроенергетски субјект који је претходно ријешио имовинско-правне односе, јединица локалне самоуправе нема право да својим прописом утврди и да наплати било какву накнаду, као што је накнада за издавање урбанистичко-грађевинске документације (нпр. урбанистичке сагласности, одобрење за грађење, употребна дозвола). Издавању урбанистичко- грађевинске документације претходе одређени трошкови, као што су трошкови увиђаја, исколчења грађевине, комисије за технички преглед објекта при издавању употребне дозволе и сл. Ове трошкове претходно сноси орган јединице локалне самоуправе који је надлежан за издавање тих одобрења, а накнадно их у складу са својим прописом о накнадама наплаћује од инвеститора. Осим тога, када је у питању изградња електроенергетског објекта и уколико је инвеститор електроенергетски субјект, трошкове издавања дозвола, одобрења и других накнада сноси непосредно јединица локалне самоуправе, јер је према овој одредби електроенергетски субјект ослобођен плаћања било каквих накнада осим оних прописаних законом. Такође, из одредбе става 3. члана 73. Закона проистиче да електроенергетски субјект без накнаде има право постављати своје инсталације у јавне површине као и у путном појасу путне инфраструктуре. Из ове одредбе произилази да електроенергетски субјект није дужан да плаћа накнаде за инсталације постављене у јавним површинама и путном појасу у надлежности јединица локалне самоуправе, чиме се јединицама локалне самоуправе онемогућава доношење прописа којима се утврђује накнада за коришћење јавних добара у случају да таква добра користи електроенергетски субјект. Уважавајући чињеницу да електроенергетски сектор, као сектор од општег јавног интереса може имати одређене погодности, какве су и предвиђене Законом, Уставни суд Федерације сматра да те погодности не могу бити на штету права јединица локалне самоуправе, те, уколико виши ниво власти прописује ослобађања од такси и накнада које припадају јединицама локалне самоуправе, дужан је истовремено обезбиједити и приенос средстава за њихово обављање, што оспореном одредбом Закона није учињено. На основу изложеног Уставни суд Федерације је утврдио да је оспореном одредбом Закона на јединице локалне самоуправе извршен својеврстан пренос послова и надлежности без истовременог преноса потребних средстава за њихово вршење, на који начин се поврјеђује право једница на локалну самоуправу, у конкретном случају, право на локалну самоуправу Града Тузла. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једногласно у саставу: Александра Мартиновић, предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, проф. др Един Муминовић и др сц. Ката Сењак, судије Суда. Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Александра Мартиновић, с.р. Bosna i Hercegovina FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Broj: U-10/19 Sarajevo, 18.06.2019. godine Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Gradonačelnika Grada Tuzla za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa primjenom člana 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave, održanoj dana 18.06.2019. godine, donio je P R E S U D U 1. Utvrđuje se da je članom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br.: 66/13 i 94/15), povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla. 2. Presudu objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH”, “Službenim novinama Tuzlanskog kantona” i “Službenom glasniku Grada Tuzla”. Broj 7 - Strana 728 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god. O b r a z l o že nj e 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Gradonačelnik Grada Tuzla (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podneskom broj: 02/05-A-000454- 2019 od 22.01.2019. godine, koji je u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zaprimljen dana 25.01.2019. godine, podnio je zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa primjenom člana 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: osporena odredba Zakona). U skladu sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije. 2. Stranke u postupku Stranke u postupku u ovom predmetu na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine su: podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnosilac zahtjeva smatra da je osporenom odredbom Zakona jedinicama lokalne samouprave nametnuta obaveza u vidu izdavanja propisanih pravnih akata i dozvola, te činjenja od strane organa jedinica lokalne samouprave, kao što su izdavanje obavezne urbanističko-građevinske dokumentacije, a da istovremeno nije izvršen prijenos potrebnih sredstava za njihovo vršenje, čime se povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu. Obrazlaže da u konkretnom slučaju, elektroenergetski subjekt prema osporenoj odredbi Zakona, nije dužan plaćati posebne naknade, osim naknade za koncesiju i naknade utvrđene zakonima. Navodi da elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu, ima pravo postavljati svoje instalacije u javne površine, kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, ali da se oslobađa naknade u skladu sa važećim tehničkim i drugim propisima, uz obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama, koje su izvorna imovina jedinice lokalne samouprave. Podnosilac zahtjeva smatra da ove pogodnosti, koje su utvrđene osporenom odredbom Zakona idu na štetu prava jedinica lokalne samouprave. Sa tim u vezi, zaključuje da ukoliko viši nivo vlasti propisuje oslobađanje od taksi i naknada, koje pripadaju jedinicama lokalne samouprave, dužni su istovremeno obezbijediti prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što osporenom odredbom Zakona nije učinjeno. Ponavlja da se iz osporene odredbe Zakona može zaključiti da elektroenergetski subjekt, kao investitor, nije dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje Zakona o koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne samouprave. To znači da, prema osporenoj odredbi Zakona, u slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta, elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinskopravne odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada za izdavanje urbanističko-građevinske dokumentacije (npr. urbanistička saglasnost, odobrenje za građenje, upotrebna dozvola). Izdavanje navedene dokumentacije jedinici lokalne samouprave proizvodi određene troškove, kao što su troškovi uviđaja, iskoličenja građevine, troškovi komisije za tehnički pregled objekta pri izdavanju upotrebne dozvole i sl. Navedene troškove prethodno snosi organ jedinice lokalne samouprave, koji je nadležan za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih u skladu sa svojim propisima o naknadama, naplaćuje od investitora. Iz navedenih razloga podnosilac zahtjeva smatra da je osporenom odredbom Zakona ovoj jedinici lokalne samouprave povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu iz člana 8. stav 2. i čl. 10., 11., 53., 56. i 58. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon o principima lokalne samouprave) i člana 4. stav 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, jer je federalni nivo vlasti nametnuo obavezu jedinici lokalne samouprave, bez prijenosa potrebnih sredstava za njenu realizaciju. Podsjeća da su, u skladu sa članom 58. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave, koji je stupio na snagu 07.09.2006. godine, Federacija i kantoni bili dužni uskladiti svoje zakone sa navedenom odredbom, te izvršiti prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave u roku od šest mjeseci, od dana njegovog stupanja na snagu. Na osnovu iznesenog podnosilac predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da je osporenom odredbom Zakona povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla, jer su mu nametnute obaveze bez dodjele sredstava potrebnih za njihovo djelotvorno obavljanje. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br.: 6/95 i 37/03), Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-10/19 od 11.02.2019. godine zatražio od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine da dostave odgovor na podneseni zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema akta. Odgovor nije dostavljen. Takođe, u skladu sa članom 17. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-10/19 od 11.02.2019. godine zatražio od Saveza opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Savez opština i gradova) da obavijeste Sud da li su, i na koji način učestvovali u postupku konsultacija u ime ove jedinice lokalne samouprave u toku priprema, odnosno donošenja Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Savez opština i gradova je podneskom broj: 70/19 od 05.03.2019. godine obavijestio da je bio konsultovan tokom javne rasprave u proceduri donošenja Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 66/13) tokom mjeseca decembra 2011. godine. Odredbe Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 729 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 94/15) nisu relevantne za ovaj predmet. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Amandman XVIII Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: “Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum.” Amandman XCVI U članu IV.C.10 iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi: “(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili Federacije na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća, načelnika opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine.” Dosadašnji st. (3) i (4) postaju (4) i (5); B. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi Član 2. Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave Princip lokalne samouprave bit će utvrđen zakonodavstvom zemlje potpisnice i, gdje je to moguće - ustavom. Član 3. stav 1. Koncept lokalne samouprave 1. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona, regulišu i rukovode znatnim dijelom javnih poslova, na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva. Član 4. Djelokrug lokalne samouprave 1. Osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti bit će utvrđeni ustavom ili statutom, time se, međutim, ne sprječava prenošenje na lokalne vlasti prava i odgovornosti za specifične zadatke, u skladu sa zakonom. 2. Lokalne vlasti će, u granicama zakona, imati puno diskreciono pravo da provode svoje inicijative u vezi sa svim stvarima koje nisu isključene iz njihove nadležnosti, niti stavljene u nadležnost neke druge vlasti. 3. Javni poslovi će se po pravilu, vršiti prije svega od strane onih vlasti koje su najbliže građanima. Prilikom prenošenja odgovornosti na neku drugu vlast vodit će se računa o obimu i prirodi posla, kao i o zahtjevima efikasnosti i ekonomičnosti. 4. Prava povjerena lokalnim vlastima će po pravilu biti puna i isključiva. Ona ne smiju biti uskraćena ili ograničena od strane neke druge-centralne ili regionalne vlasti, osim u slučajevima predviđenim zakonom. 5. U slučajevima prenošenja ovlaštenja sa centralnih ili regionalnih na lokalne vlasti, lokalnim vlastima će, u što je moguće većoj mjeri, biti dozvoljeno da prilagođavaju njihovo provođenje u lokalnim uslovima. 6. Lokalne vlasti će biti konsultovane, u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču. Član 6. stav 1. Odgovarajuća organizacija uprave i izvori sredstava za obavljanje poslova lokalne vlasti 1. U mjeri u kojoj to nije u sukobu sa opštim statutarnim odredbama, lokalne vlasti će imati mogućnost da određuju vlastitu internu upravnu strukturu, u cilju njenog prilagođavanja lokalnim potrebama i efikasnog rukovođenja radom organa uprave. Član 9. Izvori finansiranja lokalnih vlasti 1. Lokalne vlasti će, u skladu sa ekonomskom politikom zemlje, imati pravo na odgovarajuće vlastite izvore finansiranja, kojima će raspolagati slobodno, u okviru svojih ovlaštenja. 2. Izvori finansiranja lokalnih vlasti će biti primjereni njihovim dužnostima koje propisuju ustav i zakon. 3. Najmanje jedan dio sredstava lokalnih vlasti će poticati od lokalnih taksi i naknada za koje lokalne vlasti, u mjeri utvrđenoj statutom, imaju pravo da utvrđuju stope. 4. Sistemi finansiranja na kojima se zasnivaju izvori sredstava lokalnih vlasti treba da budu dovoljno raznoliki i elastični kako bi omogućili usklađivanje, u najvećoj mogućoj mjeri, sa stvarnom procjenom troškova za obavljanje njihovih aktivnosti. 5. Potreba zaštite finansijski slabijih lokalnih vlasti nalaže uspostavljanje odgovarajućih postupaka ili mjera finansijskog izjednačavanja, sa ciljem ispravljanja posljedica nejednake distribucije izvora finansiranja odnosno finansijskog opterećenja lokalnih vlasti. Takvim postupcima ili mjerama se ne mogu sužavati prava lokalnih vlasti koje one imaju u okviru svoje nadležnosti. 6. Lokalne vlasti će, na odgovarajući način, biti konsultovane u pogledu metoda na osnovu kojeg će im biti dodijeljeni redistribuirani izvori finansiranja. 7. Koliko god je to moguće, sredstva koja se prenose lokalnim vlastima neće imati karakter namjenskih sredstava. Dodjelom tih sredstava ne može se ugroziti diskreciono pravo lokalnih vlasti da vode politiku u okviru svojih ovlaštenja. 8. Kako bi im se omogućilo uzimanje kredita za kapitalne investicije, lokalnim vlastima je prijeko potrebno omogućiti pristup nacionalnom tržištu kapitala, u skladu sa zakonom. Broj 7 - Strana 730 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god. Član 11. Zakonska zaštita lokalne samouprave Lokalne vlasti imaju pravo na pravna sredstva radi osiguranja slobodnog obavljanja svojih dužnosti i poštovanja principa lokalne samouprave uspostavljenih ustavom ili zakonom zemlje kojoj pripadaju. Član 13. Vlasti na koje se Povelja odnosi 1. Principi lokalne samouprave, sadržani u ovoj Povelji odnose se na sve kategorije lokalnih vlasti koje postoje na teritoriji zemlje potpisnice (...). C. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br.: 49/06 i 51/09) II. Definicija lokalne samouprave Član 2. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama zakona, regulišu i upravljaju određenim javnim poslovima na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva. Član 7. Jedinica lokalne samouprave ima pravo slobodnog i samostalnog raspolaganja svojom imovinom u skladu sa zakonom. Jedinica lokalne samouprave samostalno raspolaže finansijskim sredstvima u skladu sa zakonom. III. Samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave Član 8. Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo da se bavi svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti na osnovu ustava i zakona. Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima iz vlastitih nadležnosti, koje ne mogu biti ograničene ili uskraćene od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom. U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave posebno spadaju: - (...) - utvrđivanje politike korištenja i utvrđivanje visine naknada za korištenje javnih dobara; - utvrđivanje i vođenje politike raspolaganja, korištenja i upravljanja građevinskim zemljištem; - utvrđivanje politike upravljanja i raspolaganja imovinom jedinice lokalne samouprave; - (...) - donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima i taksama iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave; - (...). Osim ukoliko zakon ne odredi da neku nadležnost treba smatrati povjerenom, nadležnost, ustanovljena ili predviđena zakonom, smatra se vlastitom nadležnošću jedinice lokalne samouprave. Član 11. Prijenos i povjeravanje novih poslova jedinicama lokalne samouprave bit će praćeni dodjelom sredstava potrebnih za njihovo efikasno obavljanje. Član 34. Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na odgovarajuće sopstvene finansijske izvore kojima lokalni organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje nadležnosti u skladu sa zakonom. Jedan dio finansijskih izvora jedinica lokalne samouprave ostvarivat će se od lokalnih taksi i naknada čiju stopu jedinica lokalne samouprave utvrđuje u okviru zakona. Finansijska sredstva jedinica lokalne samouprave bit će srazmjerna njihovim nadležnostima koje su im dodijeljene zakonom. Svaki prijenos novih funkcija biti će praćen finansijskim sredstvima potrebnim za njihovo efikasno izvršavanje. Zakonodavac je dužan pribaviti mišljenje od Saveza opština i gradova o svim pitanjima koja se odnose na dodjelu sredstava, kao i o svim promjenama zakona koje mogu utjecati na finansijske obaveze jedinica lokalne samouprave. U skladu sa utvrđenom fiskalnom politikom, zakonom se utvđuju vrste poreza, naknada, doprinosa i taksi koji u cijelosti ili djelimično pripadaju jedinicama lokalne samouprave kao izvorni prihodi. Član 56. Federalne, odnosno kantonalne vlasti dužne su u najvećoj mogućoj mjeri konsultovati jedinice lokalne samouprave u postupku donošenja propisa koji ih se direktno tiču. Konsultovanje, u smislu iz prethodnog stava ovog člana, federalne, odnosno kantonalne vlasti vrše putem saveza opština i gradova. Član 58. stav 2. Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni dužni su da usklade svoje zakone sa ovim zakonom, te da izvrše prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave ovim zakonom, u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Član 59. Prijenos poslova i nadležnosti dodijeljenih ovim Zakonom, kao i odgovornost jedinica lokalne samouprave za njihovo vršenje, počet će istovremeno sa prijenosom sredstava potrebnih za njihovo obavljanje. D. Zakon o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br.: 66/13 i 94/15); Član 73. st. 2. i 3. (osporena odredba) (2) Na objekte čiji su imovinsko-pravni odnosi uređeni u skladu sa stavom (1) ovog člana, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, a u slučaju nastanka štetnog događaja dužan je učinjenu štetu nadoknaditi. (3) Elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 731 postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture bez naknade u skladu sa važećim tehničkim i drugim propisima, uz obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama. 6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj: U-7/16 od 06.06.2017. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 54/17), Presuda broj: U-12/17 od 25.10.2017. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 92/17), Presuda broj: U-4/18 od 17.12.2018. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 103/18) i dr. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije U ovom ustavno sudskom predmetu Ustavni sud Federacije nije zakazao javnu raspravu iz razloga što nema spornih činjeničnih pitanja koja bi bilo nužno utvrditi na javnoj raspravi uz učešće stranaka u postupku, a već ima izgrađenu ustavnosudsku praksu u pogledu osporenog člana Zakona. Uvidom u odredbe Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđeno je da se ovim Zakonom uređuje funkcionisanje elektroenergetskog sektora, elektroprivredne djelatnosti, razvoj i funkcionisanje tržišta električne energije, kao i opšti uslovi za isporuku električne energije, planiranje i razvoj, izgradnja, rekonstrukcija i održavanje elektroenergetskih objekata, te nadzor nad provođenjem ovog Zakona, dok se prijenos električne energije i druga pitanja vezana za upravljanje i vođenje elektroenergetskog sistema ne regulišu ovim Zakonom. U postupku rješavanja ovog predmeta Ustavni sud Federacije je pošao od odredbe člana IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojima zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud, a postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe, navedenim odredbama je propisano da Ustavni sud Federacije odlučuje o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili Federacije na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća, načelnika opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navedene odredbe proizilazi da je Gradonačelnik Grada Tuzla ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije za zaštitu prava na lokalnu samoupravu. Prema odredbama člana 58. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave, Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni bili su dužni uskladiti svoje zakone sa citiranim zakonom, te izvršiti prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Kako je taj Zakon stupio na snagu dana 07.09.2006. godine, a Zakon o električnoj energiji donesen i objavljen u “Službenim novinama Federacije BiH”, broj: 66/13 od 28.08.2013. godine, nesumnjivo se zaključuje da je propisivanjem svojevrsne odgovornosti koje se nameću opštinama kao jedinicama lokalne samouprave, a koje su predmet regulisanja osporene odredbe Zakona, jer podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata i dozvola, te i činjenja od strane opštinskih organa za regulisanje izdavanja obavezne urbanističko – građevinske dokumentacije, uklanjanje nepropisno izgrađenih objekata i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za njihovo vršenje, povrijeđeno pravo lokalne samouprave, pa time i Grada Tuzla kao jedinice lokalne samouprave. U konkretnom slučaju utvrđeno je da prema osporenoj odredbi Zakona, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, odnosno, elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, ali se oslobađa naknade u skladu sa važećim tehničkim i drugim propisima, uz obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama, koje su imovina jedinica lokalne samouprave. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo se zaključuje da iz stava 2. člana 73. Zakona proističe da elektroenergetski subjekt kao investitor nije dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje Zakona o koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Prema ovoj odredbi, u slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinsko-pravne odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada za izdavanje urbanističko-građevinske dokumentacije (npr. urbanističke saglasnosti, odobrenje za građenje, upotrebna dozvola). Izdavanju urbanističko-građevinske dokumentacije prethode određeni troškovi, kao što su troškovi uviđaja, iskolčenja građevine, komisije za tehnički pregled objekta pri izdavanju upotrebne dozvole i sl. Ove troškove prethodno snosi organ jedinice lokalne samouprave koji je nadležan za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih u skladu sa svojim propisom o naknadama naplaćuje od investitora. Osim toga, kada je u pitanju izgradnja elektroenergetskog objekta i ukoliko je investitor elektroenergetski subjekt, troškove izdavanja dozvola, odobrenja i drugih naknada snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je prema ovoj odredbi elektroenergetski subjekt oslobođen plaćanja bilo kakvih naknada osim onih propisanih zakonom. Takođe, iz odredbe stava 3. člana 73. Zakona proističe da elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo postavljati svoje instalacije u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća naknade za instalacije postavljene u javnim površinama i putnom pojasu u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, čime se jedinicama lokalne samouprave onemogućava donošenje propisa kojima se utvrđuje naknada za korištenje javnih dobara u slučaju da takva dobra koristi elektroenergetski subjekt. Uvažavajući činjenicu da elektroenergetski sektor, kao sektor od opšteg javnog interesa može imati određene pogodnosti, kakve su i predviđene Zakonom, Ustavni sud Federacije smatra da te pogodnosti ne mogu biti na štetu prava jedinica lokalne samouprave, te, ukoliko viši nivo vlasti propisuje oslobađanja od taksi i naknada koje pripadaju Broj 7 - Strana 732 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god. jedinicama lokalne samouprave, dužan je istovremeno obezbijediti i prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što osporenom odredbom Zakona nije učinjeno. Na osnovu izloženog Ustavni sud Federacije je utvrdio da je osporenom odredbom Zakona na jedinice lokalne samouprave izvršen svojevrstan prijenos poslova i nadležnosti bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava za njihovo vršenje, na koji način se povrjeđuje pravo jednica na lokalnu samoupravu, u konkretnom slučaju, pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof.dr. Edin Muminović i dr.sc. Kata Senjak, sudije Suda. Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine A l e ksandra Martinović, v.r. Bosna i Hercegovina FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Broj: U-10/19 Sarajevo, 18.06.2019. godine Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Gradonačelnika Grada Tuzla za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u svezi s primjenom članka 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine, na temelju članka IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u svezi s Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave, održanoj dana 18.06.2019. godine, donio je P R E S U D U 1. Utvrđuje se da je člankom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br.: 66/13 i 94/15), povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla. 2. Presudu objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH”, “Službenim novinama Tuzlanskog kantona” i “Službenom glasniku Grada Tuzla”. O b r a z l o že nj e 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Gradonačelnik Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podneskom broj: 02/05-A-000454- 2019 od 22.01.2019. godine, koji je u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zaprimljen dana 25.01.2019. godine, podnio je zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u svezi s primjenom članka 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: osporena odredba Zakona). Sukladno s Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije. 2. Stranke u postupku Stranke u postupku u ovom predmetu na temelju Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine su: podnositelj zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnositelj zahtjeva smatra da je osporenom odredbom Zakona jedinicama lokalne samouprave nametnuta obveza u vidu izdavanja propisanih pravnih akata i dozvola, te činjenja od strane organa jedinica lokalne samouprave, kao što su izdavanje obvezne urbanističko-građevinske dokumentacije, a da istovremeno nije izvršen prijenos potrebnih sredstava za njihovo vršenje, čime se povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu. Obrazlaže da u konkretnom slučaju, elektroenergetski subjekt prema osporenoj odredbi Zakona, nije dužan plaćati posebne naknade, osim naknade za koncesiju i naknade utvrđene zakonima. Navodi da elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu, ima pravo postavljati svoje instalacije u javne površine, kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, ali da se oslobađa naknade sukladno s važećim tehničkim i drugim propisima, uz obvezu pribavljanja suglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama, koje su izvorna imovina jedinice lokalne samouprave. Podnositelj zahtjeva smatra da ove pogodnosti, koje su utvrđene osporenom odredbom Zakona idu na štetu prava jedinica lokalne samouprave. S tim u svezi, zaključuje da ukoliko viši nivo vlasti propisuje oslobađanje od pristojbi i naknada, koje pripadaju jedinicama lokalne samouprave, dužni su istovremeno obezbijediti prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što osporenom odredbom Zakona nije učinjeno. Ponavlja da se iz osporene odredbe Zakona može zaključiti da elektroenergetski subjekt, kao investitor, nije dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje Zakona o koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne samouprave. To znači da, prema osporenoj odredbi Zakona, u slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta, elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinskopravne odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada za izdavanje urbanističko-građevinske dokumentacije (npr. urbanistička suglasnost, odobrenje za građenje, uporabna dozvola). Izdavanje navedene dokumentacije jedinici lokalne samouprave proizvodi određene troškove, kao što su troškovi uviđaja, iskoličenja građevine, troškovi komisije za tehnički pregled objekta
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje se da je člankom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji FBiH povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Kladanj 25.06.2019 Federacija BiH Privredno pravo električna energija Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 745 i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za njihovo vršenje, povrjeđuju pravo lokalne samouprave, pa time i Opštine Kladanj kao jedinice lokalne samouprave. Naime, prema propisanom stanju stvari, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, odnosno, elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, ali se oslobađa naknade u skladu sa važećim tehničkim i drugim propisima, uz obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama, a iste su izvorno imovina jedinica lokalne samouprave. Također je propisana obaveza organa lokalne uprave na uklanjanje nepropisano izgrađenih objekata, bez utvrđene naknade, a u suprotnom elektroenergetski subjekt može pokrenuti tužbu kod nadležnog suda. Ustavni sud Federacije uvažava činjenicu da elektroenergetski sektor, kao sektor od opšteg javnog interesa može imati određene pogodnosti, kakve su i predviđene Zakonom, no, one ne mogu biti na štetu prava jedinica lokalne samouprave, te, ukoliko viši nivo vlasti propisuje oslobađanja od taksa i naknada koje pripadaju jedinicama lokalne samouprave, dužan je istovremeno obezbijediti i prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što osporenim odredbama Zakona nije učinjeno. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo se zaključuje da iz stava 2. člana 73. Zakona proističe da elektroenergetski subjekt kao investitor nije dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje zakona o koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Prema ovoj odredbi, u slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinsko – pravne odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada za izdavanje urbanističko – građevinske dokumentacije (npr. urbanističke saglasnosti, odobrenje za građenje, upotrebna dozvola). Izdavanju urbanističko - građevinske dokumentacije prethode određeni troškovi, kao što su troškovi uviđaja, iskoličenja građevine, komisije za tehnički pregled objekta pri izdavanju upotrebne dozvole i sl. Ove troškove prethodno snosi organ jedinice lokalne samouprave koji je nadležan za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih u skladu sa svojim propisom o naknadama naplaćuje od investitora. Osim toga, kada je u pitanju izgradnja elektroenergetskog objekta i ukoliko je investitor elektroenergetski subjekt, troškove izdavanja dozvola, odobrenja i drugih naknada snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je prema ovoj odredbi elektroenergetski subjekt oslobođen plaćanja bilo kakvih naknada osim onih propisanih zakonom. Također, iz odredbe stava 3. člana 73. Zakona proističe da elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo postavljati svoje instalacije u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća naknade za instalacije postavljene u javnim površinama i putnom pojasu u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, čime se jedinicama lokalne samouprave onemogućava donošenje propisa kojima se utvrđuje naknada za korištenje javnih dobara u slučaju da takva dobra koristi elektroenergetski subjekt. Iz svega izloženog može se zaključiti da je Federacija Bosne i Hercegovine na ovaj način na jedinice lokalne samouprave izvršila svojevrstan prijenos poslova i nadležnosti bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava za njihovo vršenje kroz osporene odredbe Zakona, jer podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata i dozvola, te i određene aktivnosti opštinskih organa u postupku izdavanja obavezne urbanističko–građevinske dokumentacije, i sl., a bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava za njihovo vršenje, čime je povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Kladanj. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof.dr. Edin Muminović i dr.sc. Kata Senjak, sudije Suda. Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine A l e k sandra Martinović, v.r. Bosna i Hercegovina FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Broj: U-12/19 Sarajevo, 18.06.2019. godine Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Načelnika Općine Kladanj za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u svezi s primjenom članka 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine, na temelju članka IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u svezi s Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave, održanoj dana 18.06.2019. godine, donio je P R E S U D U 1. Utvrđuje se da je člankom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 66/13 i 94/15), povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Kladanj. 2. Presudu objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“, „Službenim novinama Tuzlanskog kantona“ i „Službenom glasniku Općine Kladanj“. O b r a z l o ž e nj e 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Načelnik Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) dana 11.02.2019. godine dostavio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u svezi s primjenom članka 73. st. 2. i 3. Zakona Broj 7 - Strana 746 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god. o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: osporene odredbe Zakona). Sukladno s Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije. 2. Stranke u postupku Stranke u postupku u ovom predmetu na temelju Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine su: podnositelj zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnositelj zahtjeva smatra da su osporene odredbe Zakona neusklađene s člankom 9. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i člankom 8. stavak 3. Zakona o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 49/06 i 51/09) – (u daljnjem tekstu: Zakon o načelima lokalne samouprave). Prema odredbi članka 73. stavak 2. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o električnoj energiji), elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća nijednu naknadu osim naknade koncesije i naknada utvrđenih drugim zakonima. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski subjekt kao investitor nije dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, jer je donošenje zakona o koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Prema ovoj odredbi, Općina Kladanj nema pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu (npr. naknadu izdavanja urbanističko-građevinske dokumentacije kao što su urbanistička suglasnost, odobrenje za građenje, uporabnu dozvola i dr.), u slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinsko-pravne odnose. Izdavanju urbanističko-građevinske dokumentacije prethode određene radnje: uviđaj, iskoličenje građevine, izlazak na lice mjesta komisije za tehnički pregled objekta pri izdavanju uporabne dozvole itd., a sve te radnje izazivaju određene troškove koje snosi organ jedinice lokalne samouprave nadležan za izdavanje tih odobrenja. Opisane radnje obavljaju uposlenici općine, koji plaću primaju iz općinskog proračuna koji se popunjava naplatom naknada. U slučaju izgradnje elektroenergetskog objekta čiji je investitor elektroenergetski subjekt, troškove izdavanja dozvola, odobrenja i drugih naknada snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je ovom odredbom elektroenergetski subjekt oslobođen plaćanja bilo kakvih naknada osim onih propisanih zakonom. Ovom odredbom Općina Kladanj dovedena je u neravnopravan položaj u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine i kantone kojima je ostavljena mogućnost da zakonima propisuju i naplaćuju naknade za izdavanje urbanističko-građevinske dokumentacije i druge naknade u slučaju da se radi o elektroenergetskim objektima za koje Federacija Bosne i Hercegovine, odnosno, kanton izdaju takvu dokumentaciju. Osim toga, investitori koji nisu elektroenergetski subjekti i ne grade elektroenergetske objekte su obvezni da plaćaju naknade, čime se dovode u neravnopravan položaj s elektroenergetskim subjektima kao investitorima. Člankom 73. stavak 3. Zakona o električnoj energiji, propisano je da elektroenergetski subjekt ima pravo postavljati svoje instalacije u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture bez naknade. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća naknade za instalacije postavljene u javnim površinama i putnom pojasu čime se jedinica lokalne samouprave onemogućava da donosi propise kojima utvrđuje naknadu za korištenje javnih dobara u slučaju da takva dobra koristi elektroenergetski subjekt. Dakle, elektroenergetskom subjektu dozvoljava se korištenje lokalnih resursa (građevinskog zemljišta i sl.) bez prava jedinice lokalne samouprave da odredi i naplati naknadu za korištenje tih resursa. Iz naprijed navedenog jasno se vidi da se osporenim odredbama Zakona za vlasnike elektroenergetskih objekata propisuju posebne pogodnosti, čime se krši osnovno pravo na jednakost pred zakonom i vrši diskriminacija, a sve na račun jedinica lokalne samouprave. Osporenim odredbama Zakona povrjeđuju se prava iz nadležnosti Općine Kakanj zasnovana na članku 9. Europske povelje o lokalnoj samoupravi i članku 8. stavak 3. Zakona o načelima lokalne samouprave. Ukazuje se na praksu Ustavnog suda Federacije i navode presude toga suda s brojevima: U-55/14 od 07.10.2015. godine i U-12/17 od 25.10.2017. godine. Na temelju iznesenog podnositelj predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojim će utvrditi da je osporenim odredbama Zakona povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Kladanj jer su istoj nametnute dodatne obveze bez dodjele sredstava potrebnih za njihovo djelotvorno obavljanje. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Sukladno s člankom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03), Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-12/19 od 18.03.2018. godine zatražio od oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine da dostave odgovor na podneseni zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema akta. Zastupnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nisu dostavili odgovore, ali je to učinila Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dostavljanjem Mišljenja broj: 347/2019 od 18. 04. 2019. godine s prilogom u vidu Informacije Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije broj: 05-02-592/19 od 05.04.2019. godine. Ovim Mišljenjem u cijelosti se prihvata navedena Informaciju vezana za Presudu Ustavnog suda Federacije broj: U-12/19 od 18.03.2019. godine kojom se ocjenjivala ustavnost istih osporenih odredbi Zakona. Imajući u vidu presude Ustavnog suda Federacije s brojevima: U-55/14 od 07.10.2015. godine, U-5/16 od 22.01.2016. godine i U-4/18 od 17.12.2018. godine, u kojima je, između ostalog, utvrđeno da osporene odredbe Zakona povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu općina Novo Sarajevo, Konjic i Olovo. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine smatra da nema posebnog pravnog osnova za učešće u ovom postupku i da nema svrhe da dostavlja traženi odgovor ovome sudu smatrajući da se u konkretnom slučaju suštinski radi o presuđenoj stvari (res Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 747 iudicata), istina s drugim podnositeljem zahtjeva, i da se ne bi mogla očekivati drugačija presuda. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine VI. Općinske vlasti Članak 2. (1) U općini se ostvaruje lokalna samouprava. Amandman XVIII Članak VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: „Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesuglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum.“ Amandman XCVI U članku IV.C.10 iza stavka (2) dodaje se novi stavak (3) koji glasi: „(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti općine i gradovi, kao i udruženja općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili Federacije na zahtjev općinskog ili gradskog vijeća, načelnika općine ili gradonačelnika grada, ili udruženja općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine.“ Dosadašnji st. (3) i (4) postaju (4) i (5); B. Europska povelja o lokalnoj samoupravi Članak 2. Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave Načelo lokalne samouprave bit će utvrđeno zakonodavstvom zemlje potpisnice i, gdje je to moguće - ustavom. Članak 3. stavak 1. Koncept lokalne samouprave 1. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona, reguliraju i rukovode znatnim dijelom javnih poslova, na temelju vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva. Članak 4. Djelokrug lokalne samouprave 1. Osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti biće utvrđeni ustavom ili statutom, time se, međutim, ne sprječava prenošenje na lokalne vlasti prava i odgovornosti za specifične zadatke, sukladno sa zakonom. 2. Lokalne vlasti će, u granicama zakona, imati puno diskreciono pravo da provode svoje inicijative u svezi sa svim stvarima koje nisu isključene iz njihove nadležnosti, niti stavljene u nadležnost neke druge vlasti. 3. Javni poslovi će se po pravilu, vršiti prije svega od strane onih vlasti koje su najbliže građanima. Prilikom prenošenja odgovornosti na neku drugu vlast vodit će se računa o obimu i prirodi posla, kao i o zahtjevima efikasnosti i ekonomičnosti. 4. Prava povjerena lokalnim vlastima će po pravilu biti puna i isključiva. Ona ne smiju biti uskraćena ili ograničena od strane neke druge-centralne ili regionalne vlasti, osim u slučajevima predviđenim zakonom. 5. U slučajevima prenošenja ovlaštenja s centralnih ili regionalnih na lokalne vlasti, lokalnim vlastima će, u što je moguće većoj mjeri, biti dozvoljeno da prilagođavaju njihovo provođenje u lokalnim uvjetima. 6. Lokalne vlasti će biti konzultirane, u najvećoj mogućoj mjeri, blagovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču. Članak 9. Izvori financiranja lokalnih vlasti 1. Lokalne vlasti će, sukladno s ekonomskom politikom zemlje, imati pravo na odgovarajuće vlastite izvore financiranja, kojima će raspolagati slobodno, u okviru svojih ovlaštenja. 2. Izvori financiranja lokalnih vlasti će biti primjereni njihovim dužnostima koje propisuju ustav i zakon. 3. Najmanje jedan dio sredstava lokalnih vlasti će potjecati od lokalnih pristojbi i naknada za koje lokalne vlasti, u mjeri utvrđenoj statutom, imaju pravo da utvrđuju stope. 4. Sustavi financiranja na kojima se zasnivaju izvori sredstava lokalnih vlasti treba da budu dovoljno raznoliki i elastični kako bi omogućili usklađivanje, u najvećoj mogućoj mjeri, sa stvarnom procjenom troškova za obavljanje njihovih aktivnosti. 5. Potreba zaštite financijski slabijih lokalnih vlasti nalaže uspostavljanje odgovarajućih postupaka ili mjera financijskog izjednačavanja, s ciljem ispravljanja posljedica nejednake distribucije izvora financiranja odnosno financijskog opterećenja lokalnih vlasti. Takvim postupcima ili mjerama se ne mogu sužavati prava lokalnih vlasti koje one imaju u okviru svoje nadležnosti. 6. Lokalne vlasti će, na odgovarajući način, biti konzultirane u pogledu metoda na temelju kojeg će im biti dodijeljeni redistribuirani izvori financiranja. 7. Koliko god je to moguće, sredstva koja se prenose lokalnim vlastima neće imati karakter namjenskih sredstava. Dodjelom tih sredstava ne može se ugroziti diskreciono pravo lokalnih vlasti da vode politiku u okviru svojih ovlaštenja. 8. Kako bi im se omogućilo uzimanje kredita za kapitalne investicije, lokalnim vlastima je prijeko potrebno omogućiti pristup nacionalnom tržištu kapitala, sukladno sa zakonom. Članak 11. Zakonska zaštita lokalne samouprave Lokalne vlasti imaju pravo na pravna sredstva radi osiguranja slobodnog obavljanja svojih dužnosti i poštovanja Broj 7 - Strana 748 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god. načela lokalne samouprave uspostavljenih ustavom ili zakonom zemlje kojoj pripadaju. Članak 13. Vlasti na koje se Povelja odnosi 1. Načela lokalne samouprave, sadržana u ovoj Povelji odnose se na sve kategorije lokalnih vlasti koje postoje na teritoriji zemlje potpisnice (...). C. Zakon o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 49/06 i 51/09) II. Definicija lokalne samouprave Članak 2. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama zakona, reguliraju i upravljaju određenim javnim poslovima na temeljima vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva. Članak 7. Jedinica lokalne samouprave ima pravo slobodnog i samostalnog raspolaganja svojom imovinom sukladno sa zakonom. Jedinica lokalne samouprave samostalno raspolaže financijskim sredstvima sukladno sa zakonom. III. Samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave Članak 8. Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo da se bavi svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti na temelju ustava i zakona. Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima iz vlastitih nadležnosti, koje ne mogu biti ograničene ili uskraćene od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom. U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave posebice spadaju: - (...) - utvrđivanje politike korištenja i utvrđivanje visine naknada za korištenje javnih dobara; - utvrđivanje i vođenje politike raspolaganja, korištenja i upravljanja građevinskim zemljištem; - utvrđivanje politike upravljanja i raspolaganja imovinom jedinice lokalne samouprave; - (...) - donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima i pristojbama iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave; - (...). Osim ukoliko zakon ne odredi da neku nadležnost treba smatrati povjerenom, nadležnost, ustanovljena ili predviđena zakonom, smatra se vlastitom nadležnošću jedinice lokalne samouprave. Članak 11. Prijenos i povjeravanje novih poslova jedinicama lokalne samouprave bit će praćeni dodjelom sredstava potrebnih za njihovo efikasno obavljanje. Članak 34. Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na odgovarajuće sopstvene financijske izvore kojima lokalni organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje nadležnosti sukladno sa zakonom. Jedan dio financijskih izvora jedinica lokalne samouprave ostvarivat će se od lokalnih pristojbi i naknada čiju stopu jedinica lokalne samouprave utvrđuje u okviru zakona. Financijska sredstva jedinica lokalne samouprave bit će srazmjerna njihovim nadležnostima koje su im dodijeljene zakonom. Svaki prijenos novih funkcija biti će praćen financijskim sredstvima potrebnim za njihovo efikasno izvršavanje. Zakonodavac je dužan pribaviti mišljenje od Saveza općina i gradova o svim pitanjima koja se odnose na dodjelu sredstava, kao i o svim promjenama zakona koje mogu utjecati na financijske obveze jedinica lokalne samouprave. Sukladno s utvrđenom fiskalnom politikom, zakonom se utvđuju vrste poreza, naknada, doprinosa i pristojbi koji u cijelosti ili djelomično pripadaju jedinicama lokalne samouprave kao izvorni prihodi. Članak 59. Prijenos poslova i nadležnosti dodijeljenih ovim Zakonom, kao i odgovornost jedinica lokalne samouprave za njihovo vršenje, počet će istovremeno s prijenosom sredstava potrebnih za njihovo obavljanje. D. Zakon o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 66/13 i 94/15) Članak 73. st. 2. i 3. - osporene odredbe - Rješavanje imovinsko-pravnih odnosa (2) Na objekte čiji su imovinsko-pravni odnosi uređeni sukladno sa stavkom (1) ovog članka, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, a u slučaju nastanka štetnog događaja dužan je učinjenu štetu nadoknaditi. (3) Elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture bez naknade sukladno s važećim tehničkim i drugim propisima, uz obvezu pribavljanja suglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama. 6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj: U-55/14 od 07.10.2015. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 5/16), Presuda broj: U-12/17 od 25.10.2017. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 92/17), Presuda broj: U-4/18 od 17.12.2018. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 103/18) i dr. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije U ovom ustavno sudskom predmetu Ustavni sud Federacije nije zakazao javnu raspravu ocjenjujući da za to nema razloga jer nema spornih činjeničnih pitanja na koja bi bilo neophodno dobiti razjašnjenja na javnoj raspravi Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 749 uz učešće stranaka u postupku, tim prije što već postoji izgrađena ustavnosudska praksa Ustavnog suda Federacije u pogledu osporenih odredbi Zakona. U postupku rješavanja ovog predmeta Ustavni sud Federacije je pošao od članka VI.2. (1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem se u općinama ostvaruje pravo na lokalnu samoupravu, Europske povelje o lokalnoj samoupravi, međunarodnih ugovora, općih pravila međunarodnog prava i drugih sporazuma koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine i čine sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. Zakonom se uređuje funkcioniranje elektroenergetskog sektora, elektroprivredne djelatnosti, razvoj i funkcioniranje tržišta električne energije, kao i opći uvjeti za isporuku električne energije, planiranje i razvoj, izgradnja, rekonstrukcija i održavanje elektroenergetskih objekata, te nadzor nad provođenjem ovog zakona, dok se prijenos električne energije i druga pitanja vezana za upravljanje i vođenje elektroenergetskog sustava ne reguliraju ovim zakonom. Prema stavku 2. članka 58. Zakona o načelima lokalne samouprave, Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni bili su dužni uskladiti svoje zakone s citiranim zakonom, te izvršiti prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Kako je taj Zakon stupio na snagu dana 07.09.2006. godine, a Zakon o električnoj energiji donesen i objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 66/13 od 28.08.2013. godine, nesumnjivo se zaključuje da je propisivanjem svojevrsne odgovornosti koje se nameću općinama kao jedinicama lokalne samouprave, a koje su predmet reguliranja osporenim odredbama Zakona, jer podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata i dozvola, te i činjenja od strane općinskih organa za reguliranje izdavanja obvezne urbanističko – građevinske dokumentacije, uklanjanje nepropisno izgrađenih objekata i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za njihovo vršenje, povrjeđuju pravo lokalne samouprave, pa time i Općine Kladanj kao jedinice lokalne samouprave. Naime, prema propisanom stanju stvari, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, odnosno, elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, ali se oslobađa naknade sukladno s važećim tehničkim i drugim propisima, uz obvezu pribavljanja suglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama, a iste su izvorno imovina jedinica lokalne samouprave. Također je propisana obveza organa lokalne uprave na uklanjanje nepropisano izgrađenih objekata, bez utvrđene naknade, a u suprotnom elektroenergetski subjekt može pokrenuti tužbu kod nadležnog suda. Ustavni sud Federacije uvažava činjenicu da elektroenergetski sektor, kao sektor od općeg javnog interesa može imati određene pogodnosti, kakve su i predviđene Zakonom, no, one ne mogu biti na štetu prava jedinica lokalne samouprave, te, ukoliko viši nivo vlasti propisuje oslobađanja od pristojbi i naknada koje pripadaju jedinicama lokalne samouprave, dužan je istovremeno obezbijediti i prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što osporenim odredbama Zakona nije učinjeno. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo se zaključuje da iz stavka 2. članka 73. Zakona proističe da elektroenergetski subjekt kao investitor nije dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje zakona o koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Prema ovoj odredbi, u slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinsko – pravne odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada za izdavanje urbanističko – građevinske dokumentacije (npr. urbanističke suglasnosti, odobrenje za građenje, uporabna dozvola). Izdavanju urbanističko - građevinske dokumentacije prethode određeni troškovi, kao što su troškovi uviđaja, iskoličenja građevine, komisije za tehnički pregled objekta pri izdavanju uporabne dozvole i sl. Ove troškove prethodno snosi organ jedinice lokalne samouprave koji je nadležan za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih sukladno sa svojim propisom o naknadama naplaćuje od investitora. Osim toga, kada je u pitanju izgradnja elektroenergetskog objekta i ukoliko je investitor elektroenergetski subjekt, troškove izdavanja dozvola, odobrenja i drugih naknada snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je prema ovoj odredbi elektroenergetski subjekt oslobođen plaćanja bilo kakvih naknada osim onih propisanih zakonom. Također, iz odredbe stavka 3. članka 73. Zakona proističe da elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo postavljati svoje instalacije u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća naknade za instalacije postavljene u javnim površinama i putnom pojasu u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, čime se jedinicama lokalne samouprave onemogućava donošenje propisa kojima se utvrđuje naknada za korištenje javnih dobara u slučaju da takva dobra koristi elektroenergetski subjekt. Iz svega izloženog može se zaključiti da je Federacija Bosne i Hercegovine na ovaj način na jedinice lokalne samouprave izvršila svojevrstan prijenos poslova i nadležnosti bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava za njihovo vršenje kroz osporene odredbe Zakona, jer podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata i dozvola, te i određene aktivnosti općinskih organa u postupku izdavanja obvezne urbanističko–građevinske dokumentacije, i sl., a bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava za njihovo vršenje, čime je povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Kladanj. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof.dr. Edin Muminović i dr.sc. Kata Senjak, suci Suda. Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine A l e ksandra Martinović, v.r.
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 29. tačka 2) u dijelu koji glasi: „notarski obrađen“ i tačka 3) u dijelu koji glasi: „notarski utvrđen“ i član 36. stava (1) u dijelu koji glasi: „notarski obrađene“ Zakona o registraciji poslovnih subjekata u FBiH (Službene novine FBiH 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14) nisu u skladu sa Ustavom FBiH 06.03.2019 Narodne novine Županije Posavske 03/19 Federacija BiH notar,registracija pravnih subjekata i njihove slobodne dispozicije svojim privatnim pravima, ali i s onim garancijama koje stoje na strani zaštite njihove privatnosti uopće. Jer, te garancije zapravo omogućavaju da se realizira jedno od najbitnijih osobnih svojstava (kapaciteta) pravnih subjekata: njhova poslovna sposobnost, kao pravna podloga na kojoj oni, upravo svojom slobodnom voljom, djeluju radi ostvarivanja svojih ţivotnih i poslovnih interesa. Integritet te slobode ureĊivanja obligacijskih odnosa ne moţe se odvojiti od ustavnih garancija primjene „najvišeg nivoa meĊunarodno priznatih prava i sloboda“ utvrĊenih samim ustavom ili meĊunarodnim pravnim instrumentima koji imaju Stranica | 92NARODNE NOVINE Županije Posavske03.06.2019. Broj 3ustavni rang, niti se moţe izolirati od ustavne garancije na „jednakost pred zakonom“. Ne moţe ga se, isto tako, odvojiti i izolirati ni od garancije prava na privatnost, jer se ta krupna garancija u svome aspektu zaštite privatnosti s obzirom na imovinske interese, bez sumnje, uz sve ostalo, odnosi i na aktivnosti profesionalne i poslovne naravi. Kada se osporene odredbe promatraju utome kontekstu, sasvim se jasno ukazuje njihov ograniĉavajući uĉinak u svim sluĉajevima kada one utvrĊuju da pravnim subjektima koji su naumili zakljuĉiti valjan pravni posao ili poduzeti valjanu pravnu radnju u disponiranju svojim privatnim pravima ostaje samo jedan put: notarski obraĊena isprava. „Oštrina“ tog ograniĉenja je oĉevidna, ĉak i uz punu svijest o tome da se svako subjektivno pravo moţe zakonom ograniĉiti zbog „viših“ razloga.Stoga u ovom predmetu nije, niti moţe biti upitno pravo zakonodavca da u općem interesu propisuje ograniĉenja u privatnopravnoj sferi, ali jeste i treba biti upitno da li su oštrina ovog ograniĉenja, s obzirom na ranije pravno stanje, te njegova širina, s obzirom na broj osporenih odredbi, sukladni s gore spomenutim ustavnim garancijama. Drugaĉije reĉeno, da li su već postojeća ograniĉenja slobodne dispozicije zbog neophodnosti posebne forme pojedinih pravnih poslova bila tako neefikasna i da li je stupanj pravne sigurnosti subjekata i sigurnosti pravnog prometa bio toliko nizak, da je to iziskivalo da se u gotovo cjelokupnom privatnopravnom podruĉju pravni subjekti (fiziĉke i pravne osobe) liše svake mogućnosti izbora u pogledu naĉina zakljuĉenja valjanih pravnih poslova i naĉina poduzimanja valjanih pravnih radnji i da im se nametne samo forma notarski obraĊene isprave? Ustavni sud Federacije smatra da je inaĉe opravdana i neophodna briga zakonodavca za sigurnost pravnog prometa i pravnu sigurnost pravnih subjekata u privatnopravnim odnosima, u ovom sluĉaju dobila zakonodavni izraz koji pravni subjekti s pravom mogu percipirati kao „nametnutu brigu“, što je samo po sebi contradictio in adiecto, i što stvara logiĉnu asocijaciju na pravno podruĉje u kojem je „nametnuta briga“ društveni i zakonodavni imperativ kao jedinorješenje: starateljstvo.Stoga se osporene odredbe moraju posmatrati iz aspekta ograniĉavanja slobode (autonomije) volje pravnih subjekata, kao njihovog osobnog svojstva (kapaciteta). A to nameće zakljuĉak da je, u odnosu na ranije pravno stanje u kojem je, propisanom stroţijom formom, već bila manifestirana briga zakonodavca za stupanj pravne sigurnosti i sigurnost pravnog prometa, u pojedinim pravnim poslovima koji to nesumnjivo iziskuju, osporenim odredbama uĉinjen radikalan korak kojim je, prema stanovištu Ustavnog suda Federacije, narušen delikatni balans izmeĊu javnog i privatnog interesa.To je, s jedne strane, rezultiralo neprimjerenim suţavanjem naĉela slobodne dispozicije, koje u privatnopravnoj sferi predstavlja pravnu vrijednost najvišeg ranga, neodvojivu od integriteta pravnog subjekta. Ali, ne samo to. S druge strane, ugroţeno je pravo na jednakost pred zakonom onih pravnih subjekata koji, usprkos svojim kvalifikacijama, verificiranim znanjima i vještinama, ne mogu više raditi ono što su, kaostruĉnjaci, ranije mogli, a što se, opet, ne moţe odvojiti od njihovog profesionalnog integriteta. To osporene odredbe, dovodi u opreku prema ustavnim garancijama uţivanja najvišeg nivoa meĊunarodno priznatih prava i sloboda iz ĉlanka II.2. i jednakostipred zakonom iz ĉlanka II.2.1.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Na temelju svega iznesenog, odluĉeno je kao u izreci ove presude
Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o električnoj energiji u FBiH (Općina Olovo) 31.12.2018 Službene novine ZDK 19/18 Federacija BiH Privredno pravo presuda,električna energija Broj 19 strana 2112 - ponedjeljak, 31.12.2018. 558. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu Hercegovine, a u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne P R E S U D U 1. 2. inama Federacije dobojskog 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva zahtjeva) podneskom broj: 02-01-1-173/18 od 24.01.2018. godine, koji je u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zaprimljen dana 01.02.2018. godine, dostavio je zahtjev za daljem tekstu: osporene odredbe Zakona). U skladu sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije. 2. Stranke u postupku Stranke u postupku u ovom predmetu na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine su: podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine. 3. Bitni navodi zahtjeva odredbi Zakona jasno vidi da su u suprotnosti sa Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i 49/06 i 51/09) - u daljem tekstu: Zakon o principima lokalne samouprave. - zakonima. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski subj svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, jer m propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu (npr. naknadu - elektroenergetskog objekta elektroenergetski subjekt koji -pravne odnose. Izdavanju - dokumentacije prethode odreizdavanju izdavanje tih odobrenja. Navedene radnje obavljaju aju da se radi o izgradnji elektroenergetskog objekta i da je dozvola, odobrenja i drugih naknada snosila bi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je ovom odredbom elektroenergetski subjekt os bilo kakvih naknada osim propisanih zakonom. Ovom - se radi o elektroenergetskim objektima za koje Federacija Bosne i Hercegovine, odnosno, kanton izdaju takvu - energetski subjekti i ne grade elektroenergetske objekte su kao investitorima. ponedjeljak, 31.12.2018. - Broj 19 strana 2113 elektroenergetski subjekt ima pravo postavljati svoje infrastrukture bez naknade. Iz ove odredbe proizilazi da - energetski subjekt. Dakle, elektroenergetskom subjektu zemlji Zakona za vlasnike elektroenergetskih objekata propisuju i osnovno pravo na nepropisnom odstojanju bez saglasnosti elektroenergetskog subjekta. Prednjim je stvorena obaveza za jedinice objekata, nezavisno od toga da li je jedinica lokalne samouprave doprinijela nelegalnoj gradnji na bilo koji - ts zakonskih odredbi, jedi- - rijalne izdatke za jedinicu lokalne uprave bez da je prenosi obaveze kojim se direktno smanjuje Iz prednje navedenog, proizilazi da je Zakonom 11., 34., 53., 56. i 58. Zakona o principima lokalne samouprave. osporenim odredbama Zakona er su joj nametnute obaveze bez dodjele sredstava potrebnih za njihovo 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-4/18 od Federacije Bosne i Hercegovine da dostave odgovor na podneseni zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema akta. Federacije Bosne i Hercegovine nisu dostavili odgovor. gradova Federacije Bosne i Hercegovine bio konsultovan mjeseca decembra 2011. godine. Odredbe Zakona o izmjenama i dopu predmet. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine se ostvaruje lokalna samouprava. Amandman XVIII mijenja se i glasi: Broj 19 strana 2114 - ponedjeljak, 31.12.2018. io zakonodavstva Federacije. Amandman XCVI koji glasi: prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud i B. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave - - ustavom. Koncept lokalne samouprave 1. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona, reguliraju i rukovode znatnim dijelom javnih poslova, na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog Djelokrug lokalne samouprave 1. Osnovn zakonom. 2. diskreciono pravo da provode svoje inicijative u vezi vlasti. 3. 4. li -centralne ili zakonom. 5. jeno da uslovima. 6. Izvori finansiranja lokalnih vlasti 1. 2. biti primjereni 3. od lokalnih taksi i naknada za koje lokalne vlasti, u stope. 4. Sistemi finansiranja na kojima se zasnivaju izvori sredstava lokalnih vlasti treba da budu dovoljno ponedjeljak, 31.12.2018. - Broj 19 strana 2115 5. slabijih lokalnih vlasti ispravljanja posljedica nejednake distribucije izvora vlasti. Takvim postupcima ili mjerama se ne mogu 6. biti dodijeljeni redistribuirani izvori finansiranja. 7. Kolik diskreciono pravo lokalnih vlasti da vode politiku u 8. anje kredita za kapitalne investicije, lokalnim vlastima je prijeko potrebno skladu sa zakonom. Lokalne vlasti imaju pravo na pravna sredstva radi osiguranja s ustavom ili zakonom zemlje kojoj pripadaju. Vlasti na koje se Povelja odnosi 1. odnose se na sve kategorije lokalnih vlasti koje postoje na teritoriji zemlje potpisnice (...). C. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine II. Definicija lokalne samouprave Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog Jedinica lokalne samouprave ima pravo slobodnog i samostalnog raspolaganja svojom imovinom u skladu sa zakonom. finansijskim sredstvima u skladu sa zakonom. III. Samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo da se bavi vlasti na osnovu ustava i zakona. lokalne samouprave posebno spadaju: (...) janja i raspolaganja imovinom jedinice lokalne samouprave; (...) lokalne samouprave; (...). treba smatrati povjerenom, n jedinice lokalne samouprave. Prijenos i povjeravanje novih poslova jedinicama potrebnih za njihovo efikasno obavljanje. Broj 19 strana 2116 - ponedjeljak, 31.12.2018. Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje Jedan dio finansijskih izvora jedinica lokalne zakona. Finansijska sredstva jedinica lokalne samouprave bit dodijeljene zakonom. Svaki prijenos novih funkcija biti dodjelu sredstava, kao i o svim promjenama zakona koje mogu utjecati na finansijske obaveze jedinica lokalne samouprave. koji u cijelosti samouprave kao izvorni prihodi. Zakonom, kao i odgovornost jedinica lokalne samouprave sredstava potrebnih za njihovo obavljanje. D. Zakon o Hercegovine - osporene odredbe - -pravnih odnosa (2) - je (3) Elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije propisima, uz obavezu pribavljanja elektroprivrednih djelatnosti (3) bez uklanjanje objekta. (4) elektroenergetski a. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda broj: U-55/14 od 07.10.2015. godine - broj: 54/17) i broj: U- 12/17 od 25.10.2017. godine 7. Federacije U ovom ustavno sudskom predmetu Ustavni sud Federacije nije zakazao javnu raspravu jer nije bilo potreb Fe ostvaruje pravo na lokalnu samoupravu, Evropske povelje koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovini. ponedjeljak, 31.12.2018. - Broj 19 strana 2117 Zakonom sektora, elektroprivredne djelatnosti, razvoj i funkcioezana za upravljanje i zakonom. samouprave, Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni bili iz mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Kako je taj Zakon stupio na snagu dana 07.09.2006. godine, a Zakon jedinicama lokalne samouprave, a koje su predmet regulisanja osporenim odredbama Zakona, jer podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata i dozvola, i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za Naime, prema propisanom stanju stvari, elektroenergetski knade osim naknade odnosno, elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije infrastrukture, ali obaveza organa lokalne uprave na uklanjanje nepropisano g javnog jedinicama lokalne samou lokalne samouprave. Prema ovoj odredbi, u investitor izgradnje elektroenergetskog objekta elektropravne odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu ozvola). Izdavanju - - gr za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih u skladu sa od investitora. Osim toga, kada je u pitanju izgradnja elektroenergetskog objekta i ukoliko je investitor elektroenergetski subjekt, snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je prema ovoj odre zakonom. da elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo ao i u putnom pojasu putne infrastrukture. Iz ove odredbe elektroenergetski subjekt. objekat bez svojom imovinom. Broj 19 strana 2118 - ponedjeljak, 31.12.2018. Iz sta odredbama Zakona, na istovremenog prijenosa potrebnih sredstava za njihovo lokalnu samouprav Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: dr.sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj: U-4/18 Sarajevo, 17.12.2018. godine Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
Rješenje kojom se utvrđuje da Presuda Ustavnog suda FBiH U-55/14 o Zakonu o električnoj energiji u FBiH nije izvršena 07.12.2018 Službene novine SBK 08/18 Federacija BiH Privredno pravo rješenje,presuda,zakon o električnoj energiji,fbih Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u predmetu utvrđivanja izvršenja odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu stava 2. člana 5. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 6/95 i 37/03) i stava 7. člana 61. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 40/10 i 18/16), na sjednici održanoj dana 20. 12. 2017. godine, donio je R J E Š E NJ E Utvrđuje se da Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine, objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 5/16 od 22. 1. 2016. godine, kojom se utvrđuje da član 68., te stavovi 2. i 3. člana 73. i stavovi 3. i 4. člana 76. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 66/13) povređuju pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, Sarajevo, i Općine Konjic, nije izvršena. Rješenje objaviti u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ i službenim novinama kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. O b r a z l o ž e nj e Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) na sjednici s javnom raspravom, održanoj dana 7. 10. 2015. godine, donio je presudu kojom je utvrđeno da član 68., stavovi 2. i 3. člana 73. i stavovi 3. i 4. člana 76. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine povređuju pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, Sarajevo, i Općine Konjic. Ustavni sud Federacije je aktom, broj: S-96/16 od 17. 10. 2016. godine, zatražio od premijera Federacije Bosne i Hercegovine informaciju o izvršenju osam presuda Ustavnog suda Federacije, a među njima i o izvršenju Presude, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine. Premijer Federacije Bosne i Hercegovine je dopisom, broj: 03-11-1267/2016 od 1. 12. 2016. godine, dostavio Ustavnom sudu Federacije odgovor o stanju izvršenja odluka Ustavnog suda Federacije, odnosno o preduzetim aktivnostima za njihovo izvršenje, a u vezi sa izvršenjem Presude, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine, naveo je da je ta presuda ostala neizvršena. Ustavni sud Federacije, u funkciji zaštite principa ustavnosti kao osnove demokratije i vladavine prava, odlučio je kao u izreci Rješenja iz sljedećih razloga: SLUŽBENE NOVINE 12. jula 2018. godine SREDNJOBOSANSKOG KANTONA Broj 8 – stranica 2155 Članom IV.B.3.7.c) (I) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je premijer Federacije Bosne i Hercegovine odgovoran da „provodi politiku i izvršava zakone federalne vlasti, uz obavezu da se brine o provedbi sudskih odluka sudova Federacije“. Članom IV.C.3.12. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da su odluke Ustavnog suda Federacije konačne i obavezujuće, a članovima 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine regulišu se pravne posljedice donesenih odluka. Članom 61. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da su odluke Suda konačne i obavezujuće, da su organi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom, dužni provoditi odluke Suda, te da Ustavni sud Federacije, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Suda o preduzetim mjerama, donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Suda nije izvršena i dostavlja ga nadležnom tužilaštvu, odnosno drugom organu nadležnom za izvršenje koji odredi Sud. Polazeći od spomenutih odrednica, a nakon uvida u podatke koje je dostavio premijer Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Presuda ovog suda, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine, nije izvršena. Stoga je Ustavni sud Federacije, u skladu sa spomenutim odrednicama, odlučio kao u izreci ovoga rješenja. Ovo rješenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: Vesna Budimir, predsjednica Suda, Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda.
Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o građevinskom zemljištu FBiH 23.10.2018 Službene novine FBiH 94/18 Federacija BiH Privredno pravo Ustavni sud FBiH,zakon,građevinsko zemljište Pregled Dokumenata| Broj 94/18 Početna (/) / Dokumenti (/Docs/) / Službene novine Federacije BiH (/Docs/Drzavni) / Dokumenti pregled Službene novine Federacije BiH, broj 94/18 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti odredbe člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 2. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 23.10.2018. godine, donio je sljedeću: PRESUDU 1. Utvrđuje se da odredbe člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 2. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 67/05) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je aktom broj: 03-01-2-218-2/17 od 03.11.2017. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 2. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona). 2. Stranke u postupku Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom ustavno-sudskom postupku su: Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac osporenih odredbi Zakona. 3. Bitni navodi podnosioca zahtjeva Podnosilac zahtjeva u svomu zahtjevu navodi da je ovlašten, ali i ustavno-pravno obavezan da pokreće postupke koji imaju za cilj preispitivanje ustavnosti propisa ukoliko postoji opravdana sumnja u suprotno, te da se predmetni zahtjev tiče velikog broja Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 1 of 15 12/11/2018, 3:18 PM građana i da je javni interes za ovaj postupak po njegovom mišljenju nesporan. Neophodno je pokrenuti postupak ocjene ustavnosti Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), iz razloga što ovaj Zakon između ostalog, reguliše pitanje korištenja i naplate za gradska građevinska zemljišta, a koja su u privatnom vlasništvu, te ističe da je institut korištenja i dodjele gradskog građevinskog zemljišta srodno povezan sa institutom prava vlasništva kao temeljnim pravom jednog demokratskog društva. Navodi da je Zakonom o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH", broj 66/13 i 100/13), uveden institut superficies solo cedit, odnosno institut pravnog jedinstva nekretnine i da je navedenim zakonom riješeno i pitanje transformacije gradskog građevinskog zemljišta sa pravom korištenja u privatno pravo vlasništva, te da smatra da su osporene odredbe Zakona u koliziji sa ustavnim standardima, prije svega sa pravom na imovinu. Smatra da je važno da se ispita ustavnost osporenih odredbi Zakona, iz razloga što je u Republici Srpskoj utvrđena neustavnost čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06), koji se tiču identičnih pravnih pitanja, te u svom zahtjevu podnosilac zahtjeva upućuje na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj: U-16/08 od 18.03.2011. godine. Podnosilac zahtjeva konstatuje da je Zakon o građevinskom zemljištu, donesen kako bi riješio "(...) uslove i način sticanja prava na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja kao i naknade za korištenje ovog zemljišta" (član 1. Zakona). Nadalje ističe, da predmetni Zakon utvrđuje obavezu svih nosilaca prava na građevinskom zemljištu da plaćaju naknade, a koje naknade se uvijek plaćaju u određenom trenutku, kao što je momenat dodjele gradskog građevinskog zemljišta, izdavanje urbanističke dozvole za izgradnju na gradskom građevinskom zemljištu kao i/ili zbog same činjenice korištenja zemljišta. Zakonodavac u članu 2. Zakona o građevinskom zemljištu definiše pojam gradskog građevinskog zemljišta kao svako "izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera", te dalje u članu 4. istog Zakona navodi "Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se: izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja, a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona". Podnosilac zahtjeva ističe da se predmetnim Zakonom propisuju tri vrste naknada za gradsko građevinsko zemljište u korist opština gdje se konkretno zemljište nalazi, a to su: naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište, naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da je u Federaciji Bosne i Hercegovine, slično kao u Republici Srpskoj, uređena supremacija Zakona o stvarnim pravima, nad svim drugim propisima koji uređuju istu ili sličnu oblast, te je u istom, regulisano pravo vlasništva kao jedinstveno pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja, odnosno članom 17. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, propisano je: "Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom", članom 20. se propisuje: "Pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom", a članom 371. st. 2. i 3. istog zakona, propisuje se: "Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti sa odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona. U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona". Na osnovu navedenog, smatra da se može izvući par bitnih činjeničnih zaključaka, odnosno da je u citiranim normama Zakona o građevinskom zemljištu propisana naknada za korištenje zemljišta koja je na identičan način bila propisana u Zakonu o građevinskom zemljištu Republike Srpske, te da je takva naknada u Republici Srpskoj proglašena neustavnom. U Federaciji Bosne i Hercegovine je na snazi Zakon o stvarnim pravima koji propisuje principe jedinstvenosti zemljišta, te supremaciju tog zakona u odnosu na druge zakone, te iz toga proizilazi i pravna obaveza da se Zakon o građevinskom zemljištu uskladi sa Zakonom o stvarnim pravima. Nadalje ističe, da i pored naprijed navedenih činjenica u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji još jedan dodatan problem, koji se odnosi na različitu praksu primjene osporenih odredbi Zakona. Kao konkretne primjere, navodi primjer primjene Zakona o građevinskom zemljištu u Opštini Donji Vakuf, Gradu Zenica i Opštini Centar Sarajevo. U vezi sa naprijed navedenim, podnosilac zahtjeva navodi primjer Opštine Donji Vakuf koja pripada Srednjobosanskom kantonu. Naime, nadležni organ opštine je donio Odluku o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Opštine Donji Vakuf", broj 6/04), kojom Odlukom se propisuje obaveza plaćanja svih gore označenih naknada kako je to regulisano u Zakonu o građevinskom zemljištu. Konkretno navedena opština je pored obaveze plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta, istu uvela kao mjesečnu i trajnu naknadu koju plaćaju i vlasnici zemljišta. Dalje navodi da postoji slična praksa i u Gradu Zenica koja pripada Zeničko-dobojskom kantonu, gdje je na snazi Odluka o građevinskom zemljištu Grada Zenica (prečišćeni tekst), ("Službene novine Opštine Zenica", br. 4/07, 2/08, 5/08, 1/10, 2/11, 2/12, 2/13 i 1/14, "Službene novine Grada Zenica", br. 2/15, 2/16, 3/17 i 2/18), kojom Odlukom propisuje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta). Ističe, da za razliku od naprijed navedenih jedinica lokalne samouprave, Opština Centar Sarajevo, uopšte ne propisuje naknadu za korištenje zemljišta za vlasnike i/ili korisnike gradskog građevinskog zemljišta. Tako je Opština Centar Sarajevo u 2015. godini donijela Odluku o građevinskom zemljištu ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 17/15), gdje je u članu 43. propisala: "Visina rente po m2 za izgradnju građevina, utvrđuje se množenjem osnovice iz prethodnog člana sa fiksnim procentom rente, utvrđen zakonom, u zavisnosti od pripadnosti građevinskog zemljišta određenoj zoni". U Opštini Centar Sarajevo dakle ne postoji renta koja funkcioniše kao mjesečna naknada već samo jednokratna. Podnosilac zahtjeva tvrdi da su osporene odredbe Zakona povrijedile odredbe iz člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 2 of 15 12/11/2018, 3:18 PM Hercegovine, samostalno i u vezi sa zabranjenom diskriminacijom iz člana II.A.2.(1) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a sve u vezi sa članom II.A.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji nalaže da će svi sudovi, organi uprave, institucije koje vrše javna ovlaštenja i drugi organi federalne vlasti primjenjivati i poštivati prava i slobode predviđene aktima navedenim u Aneksu. Također je mišljenja da su osporene odredbe Zakona stvorile mogućnost njihove različite primjene od strane opština kao nosilac prava lokalne samouprave, iz razloga što su zbog nedostatka jasnog definisanja pojma rente, opštine donosile različite provedbene propise na nivou svojih lokalnih zajednica, što je dovelo do nejednakog imovinskog tretmana građana Federacije Bosne i Hercegovine pred zakonom, koje su konkretno dovele do situacije da se krši ustavna zabrana diskriminacije. U vezi sa naprijed navedenim, podnosilac zahtjeva postavlja i pitanje jednakog tretmana građana na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, a u vezi sa naprijed navedenom Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, prema kojoj se smatra neustavnim da se bilo koja naknada naplaćuje od vlasnika i korisnika gradskog građevinskog zemljišta. U svom zahtjevu dalje ističe, da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine štiti pravo na imovinu kroz dva člana, i to: kroz član II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kroz član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pravo na imovinu obuhvata prije svega pravo vlasništva, kao osnovni vlasničko-pravni institut bez obzira da li je vlasništvo prije bilo definisano, tj. stečeno od države ili ne. Pravo vlasništva kao imovinsko pravo, u smislu člana 17. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, obuhvata ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji vlasnik stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. Samim tim pravo vlasništva obuhvata i prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta. U vezi sa naprijed navedenim podnosilac zahtjeva upućuje na odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/01/7224, od stava 70., te odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1874/05, tačka 10. i dalje, broj AP 851/04, tačka 25. i dalje, broj: AP 113/04, tačka 22. i dalje. Dalje navodi da se u članu 63., ali i u članu 73. stav 1., Zakona o građevinskom zemljištu koji se odnosi na regulativu naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (kao treće samostalne vrste naknade), propisuje: "Odlukom opštinskog vijeća kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju se osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku:...". Članom 73. stav 1. detaljnije je propisana naknada za korištenje građevinskog zemljišta koja je navedena i spomenuta i u članu 63. spornog Zakona. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da se time zakonodavac umiješao u pravo na imovinu svih vlasnika koji imaju nekretnine u gradskoj građevinskoj zoni na način da im je osporenim članovima propisana obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koju po obimu treba da definišu opštine. Na osnovu izloženog zaključuje, da se plaćanje naknade ovog tipa, može definisati kao "ograničavanje" ili "nadziranje" prava na imovinu, kao jedan od dva oblika "miješanja" u pravo na imovinu, te postavlja pitanje da li je ovakvo ograničenje opravdano u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ističe, da za miješanje u pravo na imovinu, bilo da se radi o lišavanju ili nadziranju tog prava, mora biti ispunjen niz pretpostavki. Miješanje u pravo na imovinu, bez obzira koje prirode ta imovina bila, dozvoljeno je samo uz poštovanje zakonskih pretpostavki, te osim toga svako miješanje u pravo na imovinu mora osiguravati balans između interesa pojedinca i javnih interesa, dakle, mora zadovoljiti principe adekvatnosti i proporcionalnosti. Prvi standard opravdanosti miješanja države u pravo na imovinu, jeste da bude zakonito. Kako član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, propisuje, miješanje u pravo na imovinu je dozvoljeno "pod uslovima predviđenim zakonom...". Obaveza zakonitosti ima centralni značaj u okviru principa pravne države da bi se opravdale intervencije svake vrste u pravo vlasništva (vidjeti Odluku Ustavnog suda BiH broj: AP 1048/04, tačka 28.). Zakonska osnova mora ispunjavati standarde iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao što su javnost, tj. pristupačnost i transparentnost (vidjeti Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 559/04, tačka 35.). Razmatrajući navedene standarde "zakonitosti miješanja" u ljudsko pravo na imovinu, smatra da postoje barem dva razloga zašto ovaj princip miješanja u pravo na imovinu u konkretnom slučaju nije zadovoljen. Kao prvi razlog navodi da osporene odredbe Zakona nisu u saglasnosti sa superiornim Zakonom o stvarnim pravima, dok kao drugi razlog navodi da osporene odredbe Zakona nisu dovoljno jasne i precizne kako bi se javna vlast mogla zaista zakonito ponašati u skladu sa istim. Niko ne spori da Zakon o građevinskom zemljištu formalno ne ispunjava sve atribute koji se zahtijevaju principom zakonitosti u smislu pristupačnosti pravne norme, jer zakon je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH". Međutim, podnosilac zahtjeva smatra, da osporene odredbe zakona nisu u skladu sa, prije svega, principom lex superior derogat legi inferiori. Upravo zbog eksplicitne norme člana 371. st. 2. i 3. Zakona o stvarnim pravima, ovaj princip je u konkretnom slučaju po svojoj pravnoj snazi jači od principa lex specialis derogat lege generali. Podnosilac zahtjeva dalje ističe kada se pročita definicija iz člana 73. Zakona o građevinskom zemljištu, može se doći do zaključka da je zakonodavac terminom renta pokušao uvesti naknadu kojom korisnik ili vlasnik koristi određenu infrastrukturu na gradskom građevinskom zemljištu. Dakle to je naknada za određene pogodnosti za koje vlasnik i/ili korisnik nije sam doprinio. Tako se u članu 64. Zakona, zakonodavac poziva da su te pogodnosti "već izgrađene infrastrukture", a u članu 73. pogodnosti se odnose na to šta određeno zemljište pruža korisniku: "...obim i stepen izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta". Podnosilac zahtjeva dalje navodi da se može primjetiti da je zakonodavac definicijama ovih naknada (koje je poistovjetio sa pojmom rente) naveo sve moguće pogodnosti koje se sigurno naplaćuju i kroz korištenje nekih drugih usluga (komunalne usluge). Kao drugi razlog nezakonitosti jeste što su osporene odredbe konfuzne. Naime, zakonodavac je u članu 73. Zakona, označio naknadu za korištenje građevinskog zemljišta terminom "renta". Renta, kao pojam Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 3 of 15 12/11/2018, 3:18 PM nije definisana zakonom per se. Iz Zakona nije jasno da li se radi o trajnoj renti, godišnjoj ili nekoj drugoj vrsti rente. Zakonodavac pojam rente dovodi u vezu i sa naknadom za dodjelu na korištenje gradskog građevinskog zemljišta, ali i sa trećom vrstom naknade koja se odnosi na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Upravo iz razloga što zakonodavac nije u spornom Zakonu odredio i definisao šta znači renta (koji je njen obim i svrha), desilo se da su opštine u korist svojih budžeta definisale da se ovdje konkretno radi o mjesečnoj naknadi. Tu mjesečnu naknadu plaćaju svi: i vlasnici i oni kojima se dodjeljuje pravo korištenja radi građenja, kao i korisnicima gradskog građevinskog zemljišta koje je u privatnom vlasništvu korisnika. U predmetnom zakonu imamo dvije različite naknade koje se definišu kao renta i uzimaju u obzir različite pogodnosti (član 64. stav 1. tačka 2. i član 73. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu). Podnosilac zahtjeva dalje navodi, da čak i ako je miješanje u pravo na imovinu zakonito u smislu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, tj. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, onda mora biti ispunjena još jedna pretpostavka: miješanje koje je zakonski predviđeno mora biti preduzeto u nekom legitimnom javnom/opštem interesu (upućuje na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 74/03, tačka 31., te Presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21.02.1986. godine, Serija A broj 98., stav 41.). Pravo vlasništva obuhvata pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja. Vlasništvo ne smije i ne može biti ograničeno na način da plaća naknadu državi zbog korištenja vlasništva (u nekim opštinama kao trajna renta na mjesečnom nivou!). Na osnovu člana 63. spornog Zakona, država ima opravdanje da ubire naknade ukoliko se počinje gradnja na zemljištu u gradskoj građevinskoj zoni u smislu korištenja pogodnosti postojeće infrastrukture koja okružuje gradsko građevinsko zemljište. Država naplaćuje naknade kroz: a) naknadu za dodjelu građevinskog zemljišta, b) naknadu za uređenje građevinskog zemljišta, te c) komunalne usluge. Ukoliko će država uvoditi davanja za vlasnike zemljišta zato što su vlasnici određenih nekretnina u zonama gradske sredine (gdje se nalaze određene pogodnosti), takva naknada ne smije nikako biti naknada za korištenje zemljišta (korištenje je vlasničkopravno ovlaštenje). Dakle, osporene odredbe Zakona koje propisuju naknadu u vidu rente su van javnog interesa, tim prije što se ova odredba u nekim opštinama tumači i kao trajna renta države u privatnom vlasništvu. Svaki vlasnik nekretnine, a shodno adekvatnoj tržišnoj cijeni, koju odredi poreska uprava, plaća porez na promet nepokretnosti, kao nenamjenski porez. Prema tome, kod prometa nekretnina, kupac plaća porez državi, a visina tog poreza upravo zavisi od toga koliko je gradsko građevinsko zemljište vrijedno. Ta vrijednost se određuje u dobrom dijelu i činjenicom da je određeno zemljište pogodno ili ne u smislu infrastrukturnih pogodnosti. Svaki vlasnik nekretnina, koji koristi gradsku infrastrukturu, za čije pogodnosti je platio naknadu po osnovu člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu, plaća i troškove korištenja te infrastrukture (voda, struja, putarina, komunalno čišćenje itd.). Cijena ovih usluga ne obuhvata samo efektivno potrošeno korisno dobro, već i sve druge troškove koji su potrebni da bi se ta infrastruktura u potpunosti održavala. Naglašava da pored svega gore navedenog, pojedine opštine naplaćuju i komunalnu naknadu. Kao primjer podnosilac zahtjeva navodi Opštinu Donji Vakuf koja je donijela Odluku o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Opštine Donji Vakuf", broj 04/09), u kojoj je opština propisala da je svrha komunalne naknade održavanje komunalne infrastrukture (vidjeti član 3. Odluke), a potom i odredila da se i ove komunalne naknade plaćaju na mjesečnom nivou (vidjeti član 13. Odluke). Sličnu Odluku ima i Grad Zenica. Zaključuje da obzirom na naprijed navedeno, nema potrebe ograničavati pravo vlasništva još jednom naknadom za korištenje. Vlasnik zemljišta je kupovinom istog kupio i pravo korištenja, a kako je već i zauzeo stav Ustavni sud Republike Srpske. Imajući u vidu sve naprijed izloženo smatra da osporene odredbe Zakona ne zadovoljavaju princip zakonitosti u smislu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti imaju svoju opravdanost u javnom interesu, zbog čega su protivne pravu na imovinu iz člana II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Dalje ističe, da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, članom II.A.2.(1) d), zabranjuje bilo koji oblik diskriminacije u vezi sa pravima i slobodama iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Također, navodi, da članom 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, propisana je zabrana diskriminacije u vezi sa pravima iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, tj. bilo kojeg prava koji se garantuje pravnim sistemom Federacije Bosne i Hercegovine. Osim toga, podnosilac zahtjeva dalje navodi da se ovo pravo primjenjuje kao akcesorno pravo uz pravo na jednakost pred zakonom koje se štiti članom II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva ističe da država treba i mora ubirati naknade kada se vlasnik zemljišta prilikom izgradnje zemljišta priključuje na određene pogodnosti koje je država već uredila. Takve pogodnosti najčešće obuhvataju različite segmente gradske infrastrukture, položaj blizu gradskih usluga zdravstva, školstva, saobraćajnica itd. Međutim, priključenje na ovu infrastrukturu je jedno, a diskriminatorno i suprotno osnovnim principima prava vlasništva je da se ova naknada ubire doživotno. Ovo posebno u situaciji kada komunalna preduzeća za održavanje infrastrukture imaju druge zakonske osnove da ubiru naknade za održavanje i naknade za priključke na iste usluge. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, smatra da osporene odredbe Zakona nisu u skladu sa članom II.A.2.(1) k), članom II.A.2.(1) c), a u vezi sa članom II.A.2.(1) d) Ustava Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i predlaže donošenje presude kojom se iste proglašavaju nesaglasnim sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Postupak pripreme za sjednicu Suda Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 4 of 15 12/11/2018, 3:18 PM U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federcije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je dana 13.11.2017. godine, prepis zahtjeva dostavio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine (Predstavničkom domu i Domu naroda) kao stranci u postupku, radi pribavljanja odgovora na navode podnosioca, odnosno, isti dan je o pokretanju postupka obavijestio i Vladu Federacije Bosne i Hercegovine. Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Dom naroda), je svojim aktom broj: 02-02-2015/17, od 12.12.2017. godine, koji je zaprimljen u ovom Sudu dana 14.12.2017. godine, zatražio produženje roka za dostavljanje odgovora na zahtjev što mu je i odobreno. Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Predstavnički dom) je aktom broj: 01-02-2015/17 od 14.12.2017. godine, koji je zaprimljen u ovom Sudu dana 15.12.2017. godine, ovom Sudu dostavio informaciju vezanu za zahtjev za utvrđivanje – ocjenu ustavnosti Zakona o građevinskom zemljištu. U navedenom aktu navode da je Predstavnički dom skupa sa Domom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, razmatrao i usvojio Zakon o građevinskom zemljištu. Tekst navedenog zakona sa svim drugim odlukama i rješenjima dostavljen je uz prijedlog Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti ovog zakona. Obzirom da se u zahtjevu navodi da je ovaj Zakon "u koliziji sa ustavnim standardima, prije svega pravom na imovinu", ukazuju da će o tom stajalištu i drugim navodima iz zahtjeva, punomoćnici Predstavničkog doma iznijeti konkretne stavove kada bude zakazana rasprava o ovom zakonu. Traženi odgovori i u naknadno datim rokovima nisu dostavljeni. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II. A 2. (1) c), d) i k) Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: (...) c) jednakost pred zakonom d) zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu; (...) k) imovinu; Član II.A.6. Svi sudovi, organi uprave, institucije koje vrše javna ovlaštenja i drugi organi federalne vlasti primjenjivat će i poštovati prava i slobode predviđene u aktima navedenim u Aneksu. Član IV.C.3.10.(2) a) (2) Ustavni sud: a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim ustavom; Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 5 of 15 12/11/2018, 3:18 PM (...) Amandman XVIII Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum". B. (Evropska) konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Član 14. Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Protokol uz (Evropsku) konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Prvi protokol") Član 1. Zaštita imovine Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Član 5. Odnos prema Konvenciji Visoke strane ugovornice smatraju odredbe članova 1., 2., 3. i 4. ovog protokola kao dodatne članove Konvencije i sve odredbe Konvencije primjenjuju se u skladu s tim. Protokol broj 12. uz (Evropsku) konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Član 1. Opšta zabrana diskriminacije 1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status. 2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminisati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1. Član 3. Odnos prema Konvenciji Države članice smatraju odredbe čl. 1. i 2. ovog protokola kao dopunske članove Konvencije i sve odredbe Konvencije primjenjuju se u skladu s tim. Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 6 of 15 12/11/2018, 3:18 PM C. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH", br. 66/13 i 100/13) Član 1. Vlasništvo i druga stvarna prava (1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda. (2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta. (3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako za njih nije zakonom drugačije propisano niti što drugo proizilazi iz njihove pravne prirode. Član 2. Ograničenja stvarnih prava (1) Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom u skladu sa principima međunarodnog prava. (2) Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi, kulturno-historijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima. Član 3. Nosioci vlasništva i drugih stvarnih prava (1) Svako fizičko i pravno lice može biti nosilac prava vlasništva i drugih stvarnih prava. (2) Samo je jedna vrsta prava vlasništva nezavisno o nosiocu prava vlasništva. Član 17. Sadržaj prava vlasništva (1) Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. (2) Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva drugog lica. Član 20. Ograničenja prava vlasništva na osnovu zakona Pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom. Član 371. st. 2. i 3. Prestanak važenja zakona (2) Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti sa odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona. (3) U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona. Član 373. stav 2. Tumačenje i primjena zakonskih odredaba Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 7 of 15 12/11/2018, 3:18 PM (2) Danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno dijelova zgrada od pripadanja zemljišta će se tumačiti i primjenjivati samo u skladu sa principom pravne jedinstvenosti nekretnine. D. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 67/05) I - OPŠTE ODREDBE Član 1. Ovim zakonom uređuju se uslovi i način sticanja prava na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja kao i naknade za korištenje ovog zemljišta. Član 2. Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02). Ostalo građevinsko zemljište u smislu ovog zakona je izgrađeno i neizgrađeno zemljište namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju, a koje se nalazi van zona gradskog građevinskog zemljišta, odnosno van gradova i naselja gradskog karaktera. Član 3. Izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera na gradskom građevinskom zemljištu i ostalom građevinskom zemljištu obavlja se u skladu sa prostornim planom i smatra se opštim interesom. Član 4. stav 1. Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. IX - NAKNADA Član 62. Fizičko i pravno lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta. Naknadu iz prethodnog stava, osim naknade za preuzeto zemljište dužan je da plati i raniji vlasnik koji je ostvario prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu. Iznos naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište utvrđuje se rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti. Licu kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može se izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba prava korištenja zemljišta radi građenja u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi, dok ne podnese dokaz da je platilo naknadu za zemljište i naknadu za uređenje zemljišta. Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 8 of 15 12/11/2018, 3:18 PM Član 63. Naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište, naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se prema osnovama i mjerilima propisanim ovim zakonom i odlukom opštinskog vijeća. Osnovi i mjerila za određivanje visine naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje, naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta moraju biti razgraničeni i međusobno usklađeni. Sredstva koja se ostvaruju iz naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje, naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente), koriste se za troškove naknade ranijim vlasnicima, za troškove uređenja zemljišta i troškove izrade prostorno-planske dokumentacije. Fizička lica kojima su dodijeljene građevinske parcele bez naknade u periodu od 6. aprila 1992. godine do stupanja na snagu ovog zakona i čija su prijeratna imovinska prava vraćena u skladu sa relevantnim zakonima o povratu imovine iz člana 46. stav 7., izgubit će pravo na oslobađanje od plaćanja naknade za dodjelu zemljišta. Fizička lica koja su izgubila pravo na dodjelu zemljišta bez naknade u skladu sa prethodnim stavom će platiti naknadu u iznosu i roku utvrđenom ovim zakonom. Niko se ne može osloboditi obaveze plaćanja naknade utvrđene ovim zakonom, osim u slučajevima predviđenim čl. 90. i 91. ovog zakona, te se ovim stavljaju van snage sve odluke, uredbe i drugi propisi koje su u suprotnosti sa ovim zakonom. Opština će pokrenuti postupak za izmirenje duga u skladu sa važećim zakonima. d) Naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta Član 73. Odlukom opštinskog vijeća kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju se osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta. Mjerilima na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta može se to zemljište kategorisati različito, prema pogodnostima koje pruža i s obzirom na položaj u naseljenom mjestu i određenu namjenu korištenja (za stanovanje, za proizvodnju ili drugu privrednu djelatnost i kuće u kojima vlasnici stalno ne stanuju, nego ih povremeno koriste za odmor). Odlukom iz stava 1. ovog člana određuju se i način i rokovi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Rješenje o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donosi opštinski organ uprave nadležan za komunalne poslove, odnosno organizacija koju je opštinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova. U slučaju neplaćanja naknada za korištenje građevinskog zemljišta, svoja potraživanja opština ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom. Član 74. Naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, određuje se u skladu sa odlukom iz člana 73. ovog zakona, prema jedinici površine zemljišta (m2), odnosno prema jedinici izgrađene korisne površine u iznosu od 0,01 %. Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 9 of 15 12/11/2018, 3:18 PM Član 75. Obaveznici naknade iz prethodnog člana su vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Obaveznik naknade utvrđuje se na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta. Vlasnik stana, odnosno nosilac stanarskog prava, kao i zakupac poslovnih prostorija ili neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, dužan je da obavezniku iz stava 1. ovog člana, naknadi iznos naknade, koji nije sadržan u stanarini, odnosno zakupnini. 6. Sudska praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U predmetu broj U 5/98 II, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, te članova 35.,.37.,.54.,.57.,.58.,.59. i 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine donio je Djelimičnu Odluku broj U 5/98 II, od 18. i 19.02.2000. godine, u kojoj se između ostalog navodi: 29. Različiti pravni sistemi entiteta, sa različitim oblicima imovine ili propisima imovinskog prava, zaista mogu stvoriti prepreku za slobodu kretanja roba i kapitala koja je garantovana članom I/4. Ustava BiH. Štaviše, Ustavom garantovano pravo na privatnu imovinu, kao institucionalni garant u cijeloj Bosni i Hercegovini, zahtijeva okvirno zakonodavstvo na nivou države Bosne i Hercegovine radi specifikacije standarda koji su neophodni da bi se ispunile prethodno elaborirane pozitivne obaveze Ustava. Takvo okvirno zakonodavstvo bi, dakle, trebalo odrediti bar razne oblike imovine, nosioce tih prava, te opšte principe za njihovo izvršavanje u smislu imovinskog prava koje obično predstavlja element zakonika građanskog prava u demokratskim društvima. U predmetu broj AP 113/04, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 113/04, od 18.03.2005. godine, u kojoj se između ostalog navodi: 22. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je pravo korištenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja, koje predstavlja pravo sa ekonomskom vrijednošću i može se smatrati apelanticinom «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te Ustavni sud smatra da je član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju. 23. Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine, kojim je apelantica lišena ranije stečenog prava. 24. Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i opšteg javnog interesa. U predmetu broj AP 559/04, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, rješavajući apelaciju Fehima Pejdaha na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), donio je Odluku o meritumu broj AP 559/04, od 02.12.2005. godine, u kojoj se između ostalog navodi: 32. Član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu. 33. Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba da se daju odgovori na pitanja kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 10 of 15 12/11/2018, 3:18 PM interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opšti interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, od 25. marta 1999. godine). 36. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje proporcionalno, odnosno da li postoji fer balans između zahtjeva za opšti interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava djelovanje i princip Drittwirkung efekta na području zaštite ljudskih prava, konkretno u vezi sa pravom na imovinu, gdje države potpisnice Evropske konvencije imaju obavezu i odgovornost za uspostavljanje preventivnih mjera i mehanizama kojima se štiti pravo pojedinca na mirno uživanje imovine, te se pruža zaštita od miješanja i lišavanja imovine bez obzira na to od koga to dolazilo (od službenih lica državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Naime, države potpisnice Evropske konvencije, prema članu 1. Evropske konvencije, imaju obavezu osigurati svakome unutar svoje jurisdikcije prava i slobode definirane Konvencijom, što uzevši zajedno sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, znači da privatni pojedinac treba biti zaštićen od miješanja i lišavanja svoje imovine od drugog pojedinca. U predmetu broj AP 98/03, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, rješavajući apelaciju I.Š., iz Brčkog, na osnovu člana VI/3.(b)Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je Odluku broj AP 98/03, od 27.10.2004. godine, u kojoj se između ostalog navodi: 32. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti. (Evropski sud za ljudska prava, Marckxprotiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999., tačka 120., odluke januar - juli 1999.; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000., tačka 53., odluke januar - juni 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001., tačka 154.). 7. Sudska praksa Ustavnog suda Republike Srpske Ustavni sud Republike Srpske donio je Odluku broj: U-16/08, od 18.03.2011. godine, kojom je utvrdio da čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, a u kojoj Odluci se između ostalog navodi: " Imajući u vidu razloge osporavanja navedenih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Sud je imao u vidu i Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80), koji se, u vrijeme donošenja osporenog zakona, u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92), i koji je u članu 3. stav 1. propisivao sadržaj prava svojine i davao ovlaštenje vlasniku da stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Pored navedenog, Sud je imao u vidu i da je nakon podnošenja inicijative donesen Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 124/08), kojim je u članu 17. stav 1. na identičan način propisan sadržaj svojine. Ovaj zakon, koji je stupio na snagu 4. januara 2009. godine, a primjenjuje se od 1. januara 2010. godine, uređuje na drugačiji način sticanje, korištenje, zaštitu i prestanak prava svojine te utvrđuje jednu vrstu prava svojine bez obzira o kojem se nosiocu prava svojine radi. Saglasno tome, odredbom stava 3. člana 355. Zakona naloženo je zakonodavcu da u roku od tri mjeseca od dana početka primjene navedenog zakona, tj. do 1. aprila 2010. godine, usaglasi propise o građevinskom zemljištu. Ocjenjujući ustavnost čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Sud je ocijenio da osporene odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Naime, Sud je imao u vidu da pojam korištenja zemljišta nije samostalno pravo koje predstavlja specijalni pravni režim na zemljištu, već samo jedan od elemenata prava svojine, i ne može biti uslov za nastanak obaveze plaćanja sporne naknade. Imajući u vidu da pravo svojine obuhvata pravo posjedovanja, pravo korištenja i pravo raspolaganja na stvari, Sud je ocijenio da jedinstven režim prava vlasništva na objektu i zemljištu pod njim i na onom koje služi za redovnu upotrebu tog objekta isključuje obavezu plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Saglasno navedenom, Sud je ocijenio da se obaveza plaćanja naknade za trajno korištenje izgrađenog i neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta (trajna renta) za sva fizička i pravna lica, bez obzira na to da li se radi o zemljištu u državnom ili privatnom vlasništvu, prema članu 59. stav 2. Ustava Republike Srpske, u vezi sa članom 60. stav 1. Ustav, nije mogla utvrditi i za privatne vlasnike zemljišta, te da osporenim odredbama zakonodavac to pravo ograničava." Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 11 of 15 12/11/2018, 3:18 PM 8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Nakon uvida u podneseni zahtjev, relevantno pravo, navedenu sudsku praksu i druge dokaze koji su relevantni za odlučenje u ovom ustavno-sudskom predmetu, Ustavni sud Federacije utvrdio je sljedeće: Podnosilac zahtjeva je u skladu sa članom IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, lice ovlašteno za podnošenje ovog zahtjeva za ocjenu ustavnosti. Podnosilac zahtjeva zatražio je ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, i to: člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 2. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", te čl. 73., 74. i 75. Zakona. Osporene odredbe Zakona uvode i regulišu naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koju Zakon u čl. 63. stav 3. definiše i kao rentu, a koju svojom odlukom utvrđuje opštinsko vijeće i određuje osnove i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta. Osporene odredbe Zakona podnosilac zahtjeva smatra suprotnim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, i to: člana II.A.2.(1) k) (pravo na imovinu), člana II.A.2.(1) c) (pravo na jednakost pred zakonom), a u vezi sa članom II.A.2.(1) d) (pravo na zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu), te suprotnim odredbama člana 14. (zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa članom 1. Protokola broj 1. (zaštita imovine) i članom 1. Protokola broj 12. (opšta zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Parlament Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma od 05.01.2004. godine i na sjednici Doma naroda od 03.12.2003. godine donio je Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. Predmetnim Zakonom se uređuju uslovi i način sticanja prava na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja, kao i naknade za korištenje ovog zemljišta. Gradskim građevinskim zemljištem u smislu navedenog Zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata. Izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera na gradskom građevinskom zemljištu i ostalom građevinskom zemljištu obavlja se u skladu sa prostornim planom i smatra se opštim interesom. Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Članom 62. Zakona propisuju su naknade koje se odnose na gradsko građevinsko zemljište, gdje se određuje: "Fizičko i pravno lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta." Dalje se navodi, da se iznos naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište utvrđuje rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti. Iz navedene odredbe proizilazi da se radi o dvije vrste naknade: naknada za dodijeljeno zemljište i naknada za troškove uređenja tog zemljišta, koje se plaćaju: prva, prilikom izdavanje rješenja o dodjeli zemljišta, a druga, prilikom dobijanja urbanističke saglasnosti. Članom 63. Zakon uvodi tri vrste obaveznih naknada koje se plaćaju za gradsko građevinsko zemljište, i to: a) naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište, b) naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i c) naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koje naknade se utvrđuju prema osnovama i mjerilima propisanim Zakonom i odlukom opštinskog vijeća. Dalje istim članom reguliše se da osnovi i mjerila za određivanje visine naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje, naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta moraju biti razgraničeni i međusobno usklađeni, te da se sredstva koja se ostvaruju iz navedenih naknada koriste za troškove naknade ranijim vlasnicima, za troškove uređenja zemljišta i troškove izrade prostorno-planske dokumentacije. U osporenom članu 73. Zakona regulisana je sporna naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta koju Zakon označava kao rentu, i u kojem je propisano da se odlukom opštinskog vijeća kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta. Mjerilima na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta može se to zemljište kategorisati različito, prema pogodnostima koje pruža i s obzirom na položaj u naseljenom mjestu i određenu namjenu korištenja (za stanovanje, za proizvodnju ili drugu privrednu djelatnost i kuće u kojima vlasnici stalno ne stanuju, nego ih povremeno koriste za odmor). Navedenom odlukom opštinskog vijeća određuju se i način i rokovi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Rješenje o Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 12 of 15 12/11/2018, 3:18 PM određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donosi opštinski organ uprave nadležan za komunalne poslove, odnosno organizacija koju je opštinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova. Osporenim članom 74. je regulisan način određivanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Osporenim članom 75. Zakona je propisano ko su obaveznici predmetne naknade: "vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta". U vrijeme donošenja Zakona o građevinskom zemljištu na snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine je bio Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98). U međuvremenu, od donošenja osporenog zakona došlo je do promjene pravnog režima na nekretninama, odnosno do transformacije vlasničko-pravnih odnosa u Federaciji Bosne i Hercegovine i pretvorbe društvenog vlasništva (prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja) u privatno vlasništvo, tj. u pravo vlasništva, a koja pravna reforma se ogleda u donošenju Zakona o stvarnim pravima. Navedenim zakonom uređuje se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda, a kao stvarna prava se navode: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta. Članom 2. Zakona o stvarnim pravima regulisani su uslovi ograničenja stvarnih prava, odnosno da se pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom u skladu sa principima međunarodnog prava. Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi, kulturno-historijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima. Istim zakonom je i definisan i sadržaj prava vlasništva, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. Navedenim zakonom se uspostavlja i princip superficies solo cedit, odnosno princip pravnog jedinstva nekretnine, odnosno pravnog jedinstva zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno. Također, zakonom je određeno da će se propisi o građevinskom zemljištu usaglasiti sa odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog Zakona. U ovom segmentu očigledno je da Zakon o građevinskom zemljištu nije pretrpio izmjene u smislu usklađivanja istog sa Zakonom o stvarnim pravima. U ovom ustavno-sudskom predmetu, Ustavni sud Federacije je proveo test opravdanosti miješanja u pravo na imovinu u kontekstu opšteg pravnog akta, konkretno Zakona o građevinskom zemljištu. Opšte pravilo koje je utvrđeno u jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava je da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano isto mora zadovoljiti određene kumulativno postavljene uslove, prije svega a) vladavine prava i zakonitosti, b) legitimnog cilja u opštem ili javnom interesu, c) pravedne ravnoteže između javnog interesa zajednice i zaštite imovinskih prava. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se radi o imovini u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, ukoliko se radi o imovini da li postoji miješanje u pravo na imovinu, o kojem obliku miješanja u pravo na imovinu se radi, da li je to miješanje provedeno u skladu sa principima vladavine prava i zakonitosti, da li je to miješanje imalo legitiman cilj u opštem ili javnom interesu, da li postoji ravnoteža, odnosno odnos adekvatnosti i proporcionalnosti između javnog interesa i zaštite prava na imovinu. U ovom konkretnom slučaju evidentno je postojanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, jer se naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) plaća za korištenje gradskog građevinskog zemljišta koje je u privatnom i u državnom vlasništvu. Naime, obaveznici plaćanja sporne naknade su vlasnici i korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Notorna je činjenica da je pravo vlasništva jedno od osnovnih imovinskih prava i osnovni svojinsko-pravni institut. Pravo vlasništva kao imovinsko pravo obuhvata ovlaštenje njegovog nosioca da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje koristi i da sa njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. Također, pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu (kao relikt ranijeg režima vlasničko-pravnih odnosa), predstavlja pravo sa ekonomskom vrijednošću i u tom smislu može se smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U kontekstu transformacije vlasničko-pravnih odnosa i Zakona o stvarnim pravim, a kako je to i naprijed navedeno, pravo korištenja se ne može posmatrati kao poseban pravni režim na zemljištu, niti se isto može smatrati posebnim stvarnim pravom, već samo kao jedan od elemenata prava vlasništva, odnosno kao jedno od vlasničko - pravnih ovlaštenja, te kao takvo ne bi se moglo smatrati osnovom za nastanak obaveze plaćanja sporne naknade. Nadalje, analizirajući osporene odredbe Zakona u smislu člana 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije, Ustavni sud Federacije je zaključio, da se radi o jednom od oblika ograničavanja prava vlasništva, odnosno samim tim i miješanja države u pravo na imovinu, koje se ogleda u nadziranju, odnosno kontroli korištenja imovine propisivanjem naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente) kako na gradskom građevinskom zemljištu u privatnom vlasništvu, tako i na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine garantuje pravo na imovinu, kao jedan od ustavno-pravnih principa, dok član 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije propisuje da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje imovine, te da je miješanje u pravo na imovinu dozvoljeno samo u javnom interesu, i pod uslovima predviđenim u zakonu i opštim principima međunarodnog prava. U ovom predmetu činjenica je da je naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) propisana Zakonom o građevinskom zemljištu koji je svima dostupan i objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH". Zakonodavac je propisao naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koju označava kao rentu, te ostavio pravo Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 13 of 15 12/11/2018, 3:18 PM jedinicama lokalne samouprave da istu određuju i utvrđuju osnove i mjerila za naplaćivanje nakande, što su iste i učinile donošenjem odluka o građevinskom zemljištu kao provedbenim aktima predmetnog zakona. Iz dokaza u spisu slijedi da su jedinice lokalne samouprave na različit način definisale pojam "rente" kao i kriterije i visinu naknade, čime je, čini se, uspostavljen sa ustavnog aspekta prava na jednakost pred zakonom, različit tretman fizičkih i pravnih lica, obzirom na mjesto izgradnje objekta. Konačno, Ustavni sud Federacije je ispitao da li je izvršeno miješanje proporcionalno, odnosno da li postoji fer balans između javnog interesa i zaštite prava na imovinu. Ustavni sud Federacije je zauzeo stav da u ovom ustavno-sudskom predmetu zakonodavac ni u jednom trenutku nije dokazao postojanje opravdanog i legitimnog cilja za propisivanje sporne naknade. Naime, ograničavanje stvarnih prava, u ovom kontekstu prava vlasništva moguće je samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim u zakonu u skladu sa principima međunarodnog prava. Konkretno u članu 2. stav 2. Zakona o stvarnim pravima decidno se navodi da se zakonom, u javnom interesu, a naročito radi "zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi, kulturno – historijske baštine i sl.", može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima. Ustavni sud Federacije je stajališta da propisivanje sporne naknade, nije opravdano i nije u javnom interesu, pogotovo imajući u vidu činjenicu da fizička i pravna lica prilikom dodjele gradskog građevinskog zemljišta plaćaju naknadu za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta, nakon toga plaćaju naknade jedinicama lokalne samouprave prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti, građevinske dozvole i upotrebne dozvole, te plaćaju različite vrste komunalnih naknada. Pri tome treba uzeti u obzir i činjenicu, da i pored plaćanja svih naprijed navedenih naknada, prilikom prometa nekretnina, u ovom slučaju gradskog građevinskog zemljišta, propisana je i zakonska obaveza plaćanja poreza na promet, čija visina prvenstveno zavisi od vrijednosti samog gradskog građevinskog zemljišta. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud Federacije je zaključio da konkretno ograničavanje, odnosno miješanje u pravo na imovinu propisivanjem sporne naknade kao rente koja se naplaćuje doživotno narušava ravnotežu i fer balans između javnog interesa i zaštite prava na imovinu, i samim tim zaključuje da miješanje u pravo na imovinu nije poduzeto sa legitimnim ciljem u javnom ili opštem interesu. Države potpisnice Evropske konvencije, prema članu 1. Evropske konvencije, imaju obavezu osigurati svakome unutar svoje jurisdikcije prava i slobode definisane Konvencijom, što uzevši zajedno sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, znači da svaki pojedinac ima pravo na mirno uživanje svoje imovine i treba biti zaštićen od miješanja i lišavanja svoje imovine bez obzira na to od koga to dolazilo (od drugih pojedinaca ili od državnih organa). Također, ponavljamo, iz dokaza u spisu, Ustavni sud Federacije je utvrdio da je u pojedinim jedinicama lokalne samouprave došlo do različitog tumačenja ove naknade/rente, tako da su pojedine opštine istu propisivale i naplaćivale na različite načine, dok su je pojedine opštine potpuno isključile, što bi u konačnici moglo dovesti do nejednakog tretmana građana Federacije Bosne i Hercegovine pred zakonom. Međutim, Ustavni sud Federacije je zauzeo stajalište da se ne treba upuštati u detaljno razmatranje naprijed navedenih činjenica u ovom ustavno-sudskom predmetu, jer je već utvrdio da osporene odredbe Zakona generišu povredu ustavom zagarantovanog prava na imovinu. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-64/17 23. oktobra 2018. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Aleksandra Martinović, s. r. Hvala što ste naš pretplatnik. Koristite pogodnosti koje dobijate pretplatom. Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 14 of 15 12/11/2018, 3:18 PM O nama Javno preduzeće Novinskoizdavačka organizacija SLUŽBENI LIST BOSNE I HERCEGOVINE. Sva prava pridržana. 2014 Adresa Džemala Bijedića 39/III 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Email: sllist@sllist.ba (mailto:sllist@sllist.ba) Email (mailto:info@sllist.ba) Email (mailto:urednistvo@sllist.ba) Email (mailto:info@sllist.ba) Email (mailto:racunovodstvo@sllist.ba) Email (mailto:pretplata@sllist.ba) Email (mailto:info@sllist.ba) Kontakti Centrala Tel: 033/722-030 Uredništvo Tel: 033/722-038 Pravna služba Tel: 033/722-051 Računovodstvo Tel: 033/722-045, Fax: 033/722-046 Pretplata Tel: 033/722-054 Ekspedit Tel: 033/722-041 Email (mailto:info@sllist.ba) Email (mailto:oglasi@sllist.ba) Prodaja Tel: 033/722-079 Oglasni odjel Tel: 033/722-049 i 033/722-050, Fax: 033/722-074 Tehnički sekretar Tel: 033/722-061, Fax: 033/722-064 Ured direktora Tel: 033/722-061 Komercijala Tel: 033/722-042 2014 © JP NIO Službeni list Bosne i Hercegovine. Sva Prava Pridržana. Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs= 15 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate nije sukladan sa Ustavom FBiH 11.09.2018 Službene novine FBiH 89/18 Federacija BiH Finansijsko pravo presuda,zatezna kamata,kamata Petak, 9. 11. 2018. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 89 - Stranica 9 ПРAВИЛНИК О ИЗМЈЕНAМA ПРAВИЛНИКA О ТЕХНИЧКОМ ПРЕГЛЕДУ ГРAЂЕВИНЕ Члан 1. У Правилнику о техничком прегледу грађевине ("Службене новине Федерације БиХ", број 58/14), у члану 2. став 1. ријечи: "на приједлог водитеља поступка" бришу се. Члан 2. У члану 3. став 1. ријеч "четврте" замјењује се ријечју "двије". Члан 3. У члану 4. алинеја 2 брише се. Члан 4. У члану 7. став 1. ријеч: "урбаним" замјењује се ријечима: "урбанистичко-техничким". Члан 5. У члану 9 став 2. ријеч "писменој" замјењује се ријечју: "писаној". Члан 6. У члану 10. став 1. алинеја 3 ријечи: "грађевинском дозволом" замјењују се ријечима: "одобрењем за грађење". Став 2. мијења се и гласи: "Завршно извјешће израђује главни надзорни инжењер на основу записника о примопредаји радова и документације од осталих именованих надзорних инжењера". Члан 7. Члан 16. мијења се и гласи: "До формирања листе стручних лица за вршење техничких прегледа, у складу са чланом 2. овог Правилника, Министарство ће именовати комисију с раније формираних листа." Члан 8. Овај правилник ступа на снагу наредног дана од дана објаве у "Службеним новинама Федерације БиХ". Број 05-23-2-839/14-9 5. октобра 2018. године Сарајево Министaр Јосип Мартић, с. р. Na temelju člana 76. stav 2. Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/06, 72/07, 32/08, 4/10, 13/10 i 45/10), federalni ministar prostornog uređenja donosi PRAVILNIK O IZMJENAMA PRAVILNIKA O TEHNIČKOM PREGLEDU GRAĐEVINE Član 1. U Pravilniku o tehničkom pregledu građevine ("Službene novine Federacije BiH", broj 58/14), u članu 2. stav 1. riječi: "na prijedlog voditelja postupka" brišu se. Član 2. U članu 3. stav 1. riječ "četvrte" zamjenjuje se riječju "dvije". Član 3. U članu 4. alineja 2 briše se. Član 4. U članu 7. stav 1. riječ: "urbanim" zamjenjuje se riječima: "urbanističko-tehničkim". Član 5. U članu 9 stav 2. riječ "pismenoj" zamjenjuje se riječju: "pisanoj". Član 6. U članu 10. stav 1. alineja 3 riječi: "građevinskom dozvolom" zamjenjuju se riječima: "odobrenjem za građenje". Stav 2. mijenja se i glasi: "Završno izvješće izrađuje glavni nadzorni inženjer na osnovu zapisnika o primopredaji radova i dokumentacije od ostalih imenovanih nadzornih inženjera". Član 7. Član 16. mijenja se i glasi: "Do formiranja liste stručnih lica za vršenje tehničkih pregleda, u skladu sa članom 2. ovog Pravilnika, Ministarstvo će imenovati komisiju s ranije formiranih lista." Član 8. Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-23-2-839/14-9 5. oktobra 2018. godine Sarajevo Ministar Josip Martić, s. r. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1645 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, na temelju članka IV.C.3.10.(2)a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 25.9.2018. godine, donio je PRESUDU 1. Utvrđuje se da Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br. 101/16) nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) je dana 27.04.2017. godine, podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate (u daljnjem tekstu: Osporeni zakon) Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije). Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva proističe iz odredbe IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Stranke u postupku Prema odredbi članka 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom postupku su: Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, kao ovlašteni podnositelj zahtjeva, te Zastupnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine kao donositelji Osporenog zakona. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnositelj zahtjeva, Osporeni zakon, osporava u formalnom i materijalnom smislu, kako po proceduri donošenja, tako i po sadržaju. Razlozi formalne neustavnosti sadržani su u činjenici da je Osporeni zakon donesen po skraćenom postupku u Zastupničkom domu i Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, iako za to, kako podnositelj zahtjeva navodi, nisu bili ispunjeni nužni uvjeti propisani poslovnicima domova. Poslovnici domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine predstavljaju Broj 89 - Stranica 10 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 9. 11. 2018. kategorije ustavne naravi, na koje upućuje Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Odredbom stavka 1. članka 172. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 69/07 i 2/08), propisano je kako slijedi: "Kad nije u pitanju složen i obiman zakon, podnositelj prijedloga zakona može umjesto nacrta podnijeti prijedlog zakona i predložiti da se prijedlog zakona pretresa po skraćenom postupku bez nacrta zakona". Komplementarnom odredbom članka 164. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/03 i 21/09), također je propisana procedura donošenja zakona po skraćenom postupku. Odredbama čl. 159. do 190. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te odredbama čl. 151. do 185. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, detaljno je uređen zakonodavni postupak unutar domova ovog zastupničkog tijela, koji omogućava donošenje zakona na transparentan način, uz učešće svih zastupnika, odnosno izaslanika, u cilju donošenja kvalitetnih zakonskih rješenja. Podnositelj zahtjeva smatra da je Osporeni zakon donesen po skraćenoj proceduri koja u ovom slučaju predstavlja zlouporabu, a time i direktno kršenje odredaba poslovnika o radu domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, čime se narušavaju temeljna načela demokratičnosti, javnosti i transparentnosti, koji su u funkciji načela pravne sigurnosti građana i drugih subjekata, konsekventnog ostvarenja i zaštite javnog interesa, te prava na rad i prava po osnovu rada širokog kruga osoba u statusu uposlenika/radnika. Od njihovog poštivanja i konsekventnog implementiranja u pravni sustav zemlje ovisi koherentnost i demokratičnost toga sustava, a u ovom konkretnom slučaju i pravna sigurnost učesnika u oblasti društvenih odnosa vezanih za ostvarivanje prava na rad i prava po osnovu rada, kao vrijednost "per se". Riječ je, dakle, o načelima koja imaju ustavni značaj i nadzakonsku pravnu snagu. Razlozi materijalne neustavnosti, kako podnositelj dalje navodi, sadržani su u činjenici da Osporeni zakon, po svom sadržaju direktno krši odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i brojnih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava i sloboda na snazi. Osporenim zakonom oštećen je širok krug osoba/radnika koje se nalaze u radnom odnosu koji su u nepovoljnijem položaju u odnosu na osobe koje imaju potraživanja po bilo kojem drugom osnovu, ali i u odnosu na poslodavca koji se, logično, u ovom odnosu pojavljuje u ulozi dužnika, jer su dugovanja iz osnova radnog odnosa izdvojena u posebnu kategoriju, te je za ovu vrstu dugovanja propisana visina zatezne kamate od 0,2% na godišnjem nivou dok je istovremeno, za sva druga dugovanja stopa zatezne kamate ostala na ranije propisanom nivou od 12% godišnje. To je 60 puta niža stopa zatezne kamate od stope zatezne kamate za dugovanja po bilo kojem drugom osnovu. Navedenom odredbom Osporenog zakona točno određeni krug osoba/građana stavlja se u izrazito nepovoljan i nejednak položaj s obzirom na porijeklo potraživanja. Primjera radi, kašnjenje u izmirivanju potraživanja građana prema javnim poduzećima u vlasništvu države (električna energija, komunalije, telekomunikacije itd.) potencijalno su prouzrokovana neizvršavanjem obveza od strane poslodavca (isplata plaće), a sankcionira se stopom zatezne kamate u visini od 12%, čime se dodatno građani dovode u neravnopravan položaj, ovaj put naspram države koja se pojavljuje u ulozi vlasnika ovih poduzeća. Situacija postaje još indikativnija ukoliko se u konkretnom odnosu država pojavljuje kao poslodavac osobe kojoj duguje potraživanja iz radnog odnosa. Sve to vodi daljem, cikličnom dovođenju široke grupe građana u neravnopravan, diskriminirajući položaj, te se time direktno krši i ustavom garantirano pravo na imovinu radnika/uposlenika, njenim potencijalnim umanjivanjem na navedene i druge moguće načine. U smislu navedenog, mogućnost zaračunavanja zatezne kamate u određenoj i nužno potrebnoj visini treba da posluži kao sredstvo odvraćanja od prevarnog/doloznog ponašanja poslodavca, ali i sredstvo za adekvatnu naknadu savjesnoj strani u određenom odnosu koja je svoje obveze blagovremeno izvršila, a bez svoje krivice nije ostvarila ugovorenu naknadu. Tako, u potencijalnim budućim slučajevima, poslodavac koji ne izvršava svoje obveze prema radnicima mogao bi biti i nagrađen u vidu razlike između visine kamate na štednju (koja iznosi do 3%) i visine stope zatezne kamate na dugovanja iz radnog odnosa (0,2%) ukoliko bi se odlučio npr. da umjesto isplate plaća radnicima isti iznos položi na banku u vidu štednje, te za period koliko bi eventualno trajali sudski sporovi po tužbama radnika za neisplaćene plaće. Imajući u vidu prethodno navedeno, odredbama članka 1. Osporenog zakona direktno je povrijeđeno pravo radnika/uposlenika na jednakost pred zakonom iz članka II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Na ovaj način prekršena je i odredba članka II.A.2. (1) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojom se zabranjuje svaka diskriminacija po bilo kom osnovu, pa i po osnovu statusa, a također i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem: Europska konvencija), kao i Protokola 12. uz Europsku konvenciju (opća zabrana diskriminacije), a koja se u ovom slučaju sastoji u favoriziranju jedne strane poslodavca u pogledu mogućnosti (ne)izvršavanja ili projektiranog/namjernog odlaganja izvršavanja njegovih obveza iz radno-pravnog odnosa na način koji implicira povredu prava po osnovu rada, a što uključuje i povredu prava na imovinu njegovih radnika/uposlenika na naprijed navedeni način, garantirano člankom II.A.2. (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te člankom 1. Protokola 1. Europske konvencije. Jasno je da potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju nerazdvojivi dio imovine osoba u radnom odnosu. U tom smislu, potpuno je neprimjereno u smislu navedene odredbe Europske konvencije propisivanje višestruko manje stope zatezne kamate (60 puta) na ovu vrstu potraživanja u odnosu na sve druge vrste potraživanja iz drugih odnosa u koje redovno stupaju svi građani, uključujući i osobe u radnom odnosu, kako je to naprijed dijelom opisano. S tim u svezi direktno je prekršena odredba stavka 3. članka 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u svezi s njenim člankom 7., kao i što su u istom smislu prekršene i odredbe članka 7.a) i) i ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Konačno, podnositelj zahtjeva zaključuje da je, polazeći od činjenice da je Osporeni zakon donesen po skraćenom postupku, direktno su i grubo narušene odredbe poslovnika Zastupničkog i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te, s tim u svezi, Osporeni zakon se može smatrati neustavnim sa stanovišta narušavanja procedure redovnog zakonodavnog postupka. Također, odredba članka 1. Osporenog zakona je u nesuglasnosti s brojnim, naprijed navedenim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava i sloboda, pa predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će izreći da Osporeni zakon nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je u smislu članka 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, zatražio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti Osporenog zakona od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je, razmatrajući zahtjev podnositelja ocijenio potrebnim i dodatno zatražio aktom broj U-30/17 od 20.04.2018. godine, od Parlamenta Federacije Bosne i Petak, 9. 11. 2018. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 89 - Stranica 11 Hercegovine, da obrazloži razloge za donošenje Osporenog Zakona po skraćenoj proceduri, odnosno za propisivanje izuzetka u odnosu na opću zakonsku normu o visini stope zatezne kamate. Također, od ovlaštenog predlagatelja, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine je aktom broj U-30/17 od 20.04.2018. godine, da dostavi obrazloženje, činjenice i dokaze za predlaganje Osporenog zakona (izuzetka) kojim je samo za određene kategorije dužničkopovjerilačkih odnosa predložena različita zatezna kamata, uključujući i razloge za očiglednu nesrazmjernost u propisanoj visini stope zatezne kamate; informaciju i dokaze na okolnost u kojem postotku, u odnosu na ukupan unutarnji dug Federacije Bosne i Hercegovine, učestvuju potraživanja po osnovu dugovanja iz radnog odnosa; obrazloženje javnog interesa i nužnost donošenja ovakve mjere, s egzaktnim i projektiranim podacima o efektima na Proračun Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na opću stopu i u odnosu na propisani izuzetak stope zatezne kamate, kao i projekciju vremena potrebnog za isplatu dugovanja po ovome osnovu. Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je, aktom broj 02-02-918/17 0d 22.05.2018. godine, dostavio Odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti. U odgovoru Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je navedeno da je ustavni temelj za donošenje Osporenog zakona sadržan u članku III.1. točka c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji je izmijenjen amandmanima VIII, LXXXIX i CVI i članku IV.A.20. (1) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojima je u isključivoj ovlasti Federacije donošenje propisa o financijama i financijskim institucijama Federacije i fiskalna politika, a Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, uz ostale ovlasti predviđene Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, odgovoran je za donošenje zakona o obnašanju dužnosti federalne vlasti. Sukladno s člankom 172. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i člankom 164. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine koji predviđaju da se zakon može donijeti po skraćenom postupku, predloženo je da se Osporeni zakon donese u navedenom postupku iz razloga što tekst Osporenog zakona nije opsežan niti je sadržaj složen. Donošenjem Osporenog zakona namjera je da se svim radnicima koji ostvaruju svoja prava putem suda, omogući ravnopravan položaj i da u što kraćem roku isplate potraživani iznosi utvrđeni pravomoćnim odlukama suda uz pripadajuće kamate, te imajući u vidu da je i za ostvarivanje drugih prava građana ključno održavanje likvidnosti gospodarstva i proračuna svih razina vlasti, posebice sa stajališta osiguranja redovnih sredstava za normalno funkcioniranje države i zadovoljavanju potreba pojedinih socijalnih kategorija koje se financiraju iz proračuna svih razina vlasti. Ponovljeno je da su financijska stabilnost i fiskalna održivost proračuna imperativ za makrofinancijsku stabilnost i od javnog su interesa za sve građane Bosne i Hercegovine, stoga smatramo da nije došlo do diskriminacije i da svi vjerovnici imaju jednak tretman. Prema informacijama kojima raspolažu, trenutno ukupan iznos dosuđenih presuda iz radnog odnosa u različitim javnim subjektima prelazi 400 milijuna KM i koji se odnosi samo na glavnicu, odnosno zatezne kamate nisu uključene u isti iznos, a zabrinjavajući je podatak da pojedini kantoni imaju dosuđenih presuda koje prelaze 60% iznosa njihovih godišnjih prihoda. Imajući u vidu činjenicu da se radi o presudama koji datiraju još iz 2010. godine, obračunati iznos zateznih kamata značajno pogoršava financijsku dubiozu pojedinih javnih subjekata, te čak u pojedinim kantonima i općinama, ali i javnim poduzećima ove obveze mogu u potpunosti blokirati funkcioniranje samoj javnog subjekta i dugoročno ga destabilizirati. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je iz naprijed navedenih razloga utvrdila dopunu Osporenog zakona kojim je visinu stope zatezne kamate iz radnih odnosa smanjila na 0,2% na godišnjoj razini čime je imala za cilj da se zaustavi progresivan rast obveza iz sudskih presuda i omogući javnim subjektima na naprave plan izmirenja obih obveza u narednom razdoblju uz istodobno očuvanje njihove financijske stabilnosti, jer je to najvažniji preduvjet za zaštitu prava na imovinu i osiguravanje mogućnosti isplate potraživanja radnika u što kraćem roku, a da istodobno ne budu ugrožena prava građana po drugim osnovama. Slijedom svega navedenog, predlaže Ustavnom sudu Federacije da donese odluku kojom se će se Zahtjev za ocjenu ustavnosti Osporenog zakona odbiti kao neutemeljen. U prilogu Odgovora, Predsjedateljica Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dostavila je Obrazloženje sa informacijom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 03-02-1354/2016 od 21.05.2018. godine, koje je dostavila i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, u kojemu je navedeno, da je svim radnicima koji ostvaraju svoja prava putem suda, omogući ravnopravan položaj i da u što kraćem roku isplate potraživani iznosi utvrđen pravosnažnim odlukama suda uz pripadajuće kamate. Stanje unutarnjeg duga Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na dan 31.12.2017. godine iznosi 894,69 milijuna KM. Unutarnji dug je dug nastao sukladno sa zakonom i emisijom tržišnih vrijednosti papira. Dug nastao sukladno sa zakonom odnosi se na: obveze prema uposlenicima bivšeg Federalnog ministarstva obrane i pripadnicima Vojske Federacije Bosne i Hercegovine; Obveze prema dobavljačima bivšeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine; Obveze koje podliježu verifikaciji: stara devizna štednja (izmiruje se gotovinskim isplatama i emisijom obveznica) i ratna potraživanja (izmiruje se gotovinskim isplatama i emisijom obveznica). Stanje unutarnjeg duga kantona na dan 31.12.2017. godine iznosi 178,22 mil. KM, a stanja unutarnjeg duga gradova i općina na dan 31.12.2017. godine iznosi 59,03 mil. KM. Kod izrade Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2018. godinu, nakon prikupljenih informacija od proračunskih korisnika o svim zaprimljenim rješenjima o izvršenju i troškovima sporova iz osnova radnog odnosa, utvrđen je ukupan iznos neizmirenih obveza po sudskim presudama i rješenjima o izvršenju u iznosu od 69.149.489,00 KM, od čega se na glavnicu odnosi 40.729.537,00 na kamatu 19.003.085,00 KM i na pripadajuće troškove spora sa kamatom na iste 9.416.867,00 KM. S druge strane, Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2018. godinu za izmirenje navedenih obveza po proračunskim korisnicima planirano je samo 5.350.000,00 KM. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je, u cilju ušteda sredstava u Proračunu Federacije Bosne i Hercegovine u 2012. godini, za potraživanja iz radnog odnosa, sklopila Sporazum sa Savezom samostalnih sindikata sukladno s kojim su se zaključivali Ugovori o vansudskoj nagodbi između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i potražitelja (službenika i namještenika). Ugovori su se zaključivali na temelju sudskih odluka koje se odnose na potraživanja iz radnog odnosa za period od 01.10.2008. do 31.12.2010. godine (razlika plaće, toplog obroka i regresa). Prema Ugovorima o vansudskoj nagodbi koje je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključivala, tražitelji izvršenja odrekli su se kamata u cijelosti, te je Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija vršilo isplatu sredstava na ime glavnice i troškova postupaka. Od 01.01.2016. godine, po osnovu Instrukcije o načinu realizacije sudskih odluka broj 07-14-4-8523/15 od 28.12.2015. godine, sredstva za izmirenje obveza po osnovu presuda iz radnog odnosa planirana su na ekonomskim kodovima proračunskih korisnika i realizacija istih vrši se shodno navedenoj instrukciji. Prema evidencijama u Glavnoj knjizi trezora, u periodu od 01.01.2016. godine do 31.03.2018. godine proračunski korisnici izvršili su Broj 89 - Stranica 12 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 9. 11. 2018. isplatu sredstava u ukupnom iznosu od 25. 057.871,70 KM i to: 13.740.915,20 KM - na ime glavnog duga; 9.317.900,71 KM - na ime kamata; 1.999.056,33 KM- na ime troškova postupka. Što znači da je na kamate plaćeno 37% od ukupnog iznosa duga po ovom osnovu. Obzirom da Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni ne mogu planirati dovoljna sredstva za redovne isplate obveza iz osnova radnog odnosa, obveze bilježe kontinuirani rast i samim tim rastu i iznosi duga po osnovu kamata. Do dana dostave odgovora, od strane proračunskih korisnika u Glavnoj knjizi trezora evidentirane su neizmirene obveze po osnovu potraživanja iz radnih odnosa u ukupnom iznosu od 25.035.889,00 KM (glavni dug). Iznos kamata dospjelih na plaćanje utvrđuje se u trenutku izmirenja duga, tako da se rastom neizmirenih obveza po osnovu glavnog duga iz godine u godinu i značajno povećava i dug po osnovu kamata, koji često prelazi iznos glavnog duga. Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev podnositelja. 5. Privremena mjera Ustavni sud Federacije odlučujući po zahtjevu za izdavanje privremene mjere donio je Rješenje, broj U-30/17 od 12.09.2017. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 90/17), kojim je privremeno obustavljena primjena Osporenog zakona do donošenja odluke o ustavnosti. 6. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Članak II.A.2.(1) "Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava: (1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na: (...). c) jednakost pred zakonom; d) zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu; (...). k) imovinu; (...). Članak IV.C.3.10.(2)a) (2) Ustavni sud: a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Dopredsjednika Federacije, Premijera, Dopremijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kojeg od domova Parlamenta Federacije, utvrđuje je li neki prijedlog zakona koji je usvojen u jednom domu Parlamenta ili pak prijedlog zakona koji je usvojen u oba doma, sukladan sa ovim ustavom. (...). Amandman XVIII Članak VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesuglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum". Amandman XXXVI (1) Svaki dom će većinom glasova usvojiti svoj poslovnik o radu i izabrati među svojim članovima predsjedatelja i dva dopredsjedatelja, koji ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih. Ovim amandmanom mijenja se članak IV.A.3.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. B. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Članak 14. Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Protokol 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Članak 1. Zaštita imovine Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Protokol 12. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Članak 1. Opća zabrana diskriminacije 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavku 1. C. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/98 i 51/01) Članak 1. Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate za dužničko-povjerilačke odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obveze. Članak 2. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate, po stopi od 12% godišnje. Za period kraći od godine dana primjenjuje se konformni način obračuna zatezne kamate. Članak 3. Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na dužničkopovjerilačke odnose koji su uređeni drugim zakonima. Članak 4. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o visini zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96). Članak 5. Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Petak, 9. 11. 2018. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 89 - Stranica 13 D. Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate (Osporeni zakon) ("Službene novine Federacije BiH", broj 101/16) Članak 1. U zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/98 i 51/01), u članku 2. iza stavka 2. dodaje se novi stavak 3. koji glasi: "Izuzetno od stavka 1. ovog članka na iznos glavnice određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osnova radnog odnosa plaća se zatezna kamata po stopi od 0,2% godišnje". Članak 2. Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". H. Poslovnik Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 69/07 i 02/08) d) Donošenje zakona po skraćenom postupku Članak 172. Kad nije u pitanju složen i obiman zakon, podnositelj prijedloga zakona može umjesto nacrta podnijeti prijedlog zakona i predložiti da se prijedlog zakona pretresa po skraćenom postupku bez nacrta zakona. Prijedlog zakona iz prethodnog stavka dostavlja se zastupnicima u roku koji ne može biti kraći od 14 dana od dana određenog za održavanje sjednice Zastupničkog doma na kojoj će se pretresati prijedlog zakona. Ako Zastupnički dom ocijeni da nije složen i obiman zakon, prihvata prijedlog predlagatelja, te prelazi na pretres prijedloga zakona. Ako Zastupnički dom ne prihvati da pretresa prijedlog zakona po skraćenom postupku, prijedlog zakona pretresaće kao nacrt zakona. I. Poslovnik o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/03 i 21/09) d) Donošenje zakona po skraćenom postupku Članak 164. Kad je to programom rada Doma naroda predviđeno ili kad nije u pitanju složen i obiman zakon, podnositelj prijedloga zakona može umjesto nacrta da podnese prijedlog zakona i da predloži da se prijedlog zakona pretresa po skraćenom postupku bez nacrta zakona. Prijedlog zakona iz prethodnog stavka dostavlja se izaslanicima i nadležnim tijelima u roku koji ne može biti kraći od 15 dana od dana određenog za održavanje sjednice Doma naroda na kojoj će se pretresati prijedlog zakona. Ako donošenje zakona po skraćenom postupku nije predviđeno programom rada, Dom naroda odlučuje, kao o prethodnom pitanju, da li će razmatrati prijedlog zakona po skraćenom postupku. Ako Dom naroda ocijeni da nije složen i obiman zakon i prihvati prijedlog predlagatelja, prelazi se na pretres o prijedlogu zakona. Ako Dom naroda ne prihvati da pretresa prijedlog zakona po skraćenom postupku sa prijedlogom zakona će se postupiti kao sa nacrtom i o tom nacrtu vrši se odmah pretres na istoj sjednici Doma naroda. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Nakon izvršenog uvida u podneseni zahtjev, odgovor Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Izjašnjenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i druge dokaze podnesene u ovome ustavno-sudskom predmetu, utvrđeno je sljedeće: Podnositelj zahtjeva je, na temelju članka IV.C.3.10.(2)a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao ovlaštena osoba, podnio dana 27.04.2017. godine, Ustavnom sudu Federacije zahtjev za ocjenu ustavnosti Osporenog zakona, kao i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena Osporenog zakona do konačne odluke Ustavnog suda Federacije o podnesenom zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Osporeni zakon, usvojio je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine i to Zastupnički dom na sjednici održanoj 13.12.2016. godine, a Dom naroda na sjednici 15.12.2016. godine. Objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 101/16 od 23.12.2016. godine, a stupio na pravnu snagu narednog dana od dana objavljivanja, dakle, 24.12.2016. godine. Prije donošenja navedenih dopuna koje su razlog pokretanja postupka ocjene ustavnosti, Osporeni zakon mijenjan je i u 2001. godini. Ustavni sud Federacije, rješavajući ovaj predmetu u meritumu, održao je sjednicu bez javne rasprave, na temelju članka 13. stavak 1., a u smislu članka 25. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16). Ustavni sud Federacije je čuvar Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, njegov zaštitnik i jamči njegovu dosljednu primjenu i poštovanje. S time u svezi, Ustavni sud Federacije, a u odnosu na proceduralni prigovor donošenja Osporenog zakona u skraćenoj formi, ocijenio je da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine usvojio Osporeni zakon po skraćenom postupku u Zastupničkom domu i Domu naroda, ali da nema procesnih propusta u postupku donošenja Osporenog zakona što se tiče tih navoda podnositelja zahtjeva. Ovo iz razloga što je procedura donošenja provedena na način kako je to propisano odredbama poslovnika domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te da, bez obzira na eventualne konsekvence, u pitanju je, o čemu su se u propisanoj proceduri i izjasnili zastupnici, odnosno izaslanici u oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, predloženi tekst Osporenog zakona koji nije sadržinski obiman i složen. Stoga prigovor podnositelja zahtjeva u pogledu procedure, po stavu ovog suda, nije utemeljen. S druge strane, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Osporeni zakon sadržajno nije usklađen s odredbama članka II.A.2 (1) c), d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te odredbama članka 14. Europske konvencije, komplementarnim Protokolom 12. uz Europsku konvenciju koji propisuje opću zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu, te člankom 1. Protokola 1. Europske konvencije. Ustavni sud Federacije je utvrdio da ustavno i konvencijsko jamstvo jednakosti pred zakonom te opća zabrana diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao jedno od najviših vrednota ustavnog poretka, zabranjuje proizvoljno postupanje i zahtjeva jamstvo jednakosti svih osoba pred zakonom. Nejednako se postupanje uvijek negativno odražava na ostvarivanje Ustavom zaštićenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, a ta je jednakost pred zakonom propisana u članku II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, Osporenim zakonom su dugovanja iz osnova radnog odnosa izdvojena u posebnu kategoriju, te je za ovu vrstu dugovanja propisana visina zatezne kamate od 0,2% na godišnjem nivou, dok je istovremeno za sva druga dugovanja stopa zatezne kamate ostala na ranije propisanom nivou od 12% godišnje, što je 60 puta niža stopa zatezne kamate od stope zatezne kamate za dugovanja po bilo kojem drugom osnovu. Navedenom odredbom Osporenog zakona točno određeni krug osoba stavlja se u izrazito nepovoljan i nejednak položaj s obzirom na porijeklo potraživanja, odnosno dužničko-povjerilačkog odnosa. Povjerioci, radnici kojima je dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa su, bez jasnog opravdanja, neproporcionalno diskriminirani u odnosu na sve druge povjerioce na koje se odnosi Zakon o visini stope zatezne kamate. U odnosu na predmet ovog ustavnosudskog postupka, Broj 89 - Stranica 14 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 9. 11. 2018. Ustavni sud Federacije je utvrdio da diskriminacija može u određenim okolnostima i pod određenim pretpostavkama biti i po osnovu statusa, a koja se u ovom slučaju sastoji u favoriziranju jedne vrste poslodavca u pogledu mogućnosti (ne)izvršavanja ili projektovanog/namjernog odlaganja izvršavanja njegovih obveza iz radno-pravnog odnosa. Objašnjenje da se ovim štiti viši interes, koji svakako može biti opstojnost proračuna i fiskalna održivost ali pod određenim uvjetima, u konkretnom slučaju nije dokazana. U odgovorima i Izjašnjenju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine nije pokazano da se ovakvim rješenjem stvarno i istinski išlo na ubrzavanje isplate dosuđenih potraživanja iz radnog donosa, nije se odgovorilo na upit o procentualnom učešću ovih dugovanja u odnosu na Proračun Federacije Bosne i Hercegovine nije se odgovorilo ni šta je i da li je, osim ovog izuzetno restriktivnog i neproporcionalnog zakonskog rješenja, išta učinjeno na povećavanju stavki za isplatu potraživanja koja su sudskim odlukama utvrđena, koje su druge mjere, a ne samo na štetu prava radnika iz radnog donosa u tom pravcu eventualno učinjene, niti je data bilo kakva projekcija koja bi eventualno dokazala da ovakav različit tretman (ali svakako ne ovako neproporcionalan) jeste imao za svrhu zaštitu proračuna i fiskalne opstojnosti Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno brže i pravednije rješavanje dugovanja što je bez jasnih dokaza i pokazatelja, samo paušalno navedeno kao razlog predlaganja i donošenja ovakvog rješenja. Isto tako, članak II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jamči svim osobama na teritoriju Federacije pravo na imovinu. Također, odredbom stavka 1. članka 1. Protokola 1. Europske konvencije propisano je kako slijedi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". U konkretnom slučaju nije dokazan javni interes, legitiman cilj, nužnost, a posebice ovakvo zakonsko rješenje ne bi moglo proći test proporcionalnosti. Naime, očigledno je sav teret prenesen isključivo na stranu povjerilaca (radnika kojima je pravomoćnom presudom utvrđeno imovinsko pravo koje potpada pod zaštitu jamstava prava na imovinu), jer druga strana u postupku, kako je već naprijed navedeno, ničim nije suštinski dokazala da je učinila potrebni i nužni napor da pitanje ovih potraživanja proporcionalno riješi i eventualno podijeli teret između povjerilačko-dužničke strane, nego je isključivo zakonodavac posegnuo za očigledno neustavnim rješenjem, a to je donošenje Osporenog zakona s izrazito neproporcionalnom razlikom u stopi zatezne kamate prenošenjem kompletnog tereta na stranu utvrđenog imovinskog prava radnika iz radnog odnosa. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih taksi (Službeni glasnik Općine Donji Vakuf 09/12), u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom FBiH 20.07.2018 Službene novine FBiH 57/18 Federacija BiH Finansijsko pravo tarifni broj Петак, 20. 7. 2018. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 57 - Страна 109 Oбзиром на изложено, одлучено је као у изреци ове пресуде. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је већином гласова у саставу: Весна Будимир, предсједница Суда, Мирјана Чучковић, др sc. Шахбаз Џихановић, Александра Мартиновић, проф. др Един Муминовић, др sc. Ката Сењак и Младен Срдић, судије Суда. Број У-16/17 18. априла 2018. године Сарајево Предсједница Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Весна Будимир, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Novom Travniku u vezi utvrđivanja ustavnosti člana 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih taksi, na osnovu člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave, održane 18.4.2018. godine, donio je PRESUDU 1. Utvrđuje se da član 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih taksi ("Službeni glasnik Općine Donji Vakuf", broj 09/12), u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Donji Vakuf". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Novom Travniku u postupku rješavanja upravnog spora broj 06 0 U 009310 16 U u upravnoj stvari podnošenja prijave komunalnih taksi za istaknutu firmu po tužbi tužioca "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija Sarajevo, broj 03-15-683/14 A.Z.H. od 11.02.2016. godine na osnovu člana IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 25.01.2017. godine predočio ustavno pitanje u vezi utvrđivanja ustavnosti člana 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih taksi (u daljem tekstu: osporena Odluka). 2. Stranke u postupku Na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u postupku su Kantonalni sud u Novom Travniku, "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija i Općinsko vijeće Donji Vakuf, kao donosilac osporene Odluke. 3. Navodi zahtjeva Kantonalni sud u Novom Travniku je Ustavnom sudu Federacije aktom broj 06 0 Su 010286 17 Su od 20.01.2017. godine, predočio ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti osporene Odluke. Prema navodima Kantonalnog suda Novi Travnik, ustavno pitanje se pojavilo u postupku rješavanja upravnog spora pred tim sudom u predmetu broj 06 0 U 009310 16 U po tužbi tužioca "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, zastupan po punomoćnicima Sanji Iličić-Lukenda i Gorjani Šajin, advokatima iz Čitluka, protiv rješenja Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-683/14 A.Z.H. od 11.02.2016. godine, radi poništenja navedenog rješenja. U zahtjevu se navodi da se ustavno pitanje pojavilo iz razloga kojim se rukovodio Ustavni sud Federacije u postupku ocjene ustavnosti odluka o komunalnim taksama općina s područja drugih kantona iznesenim u brojnim presudama Ustavnog suda Federacije kojim je utvrđeno da odluke o općinskim komunalnim taksama nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 21. Zakonom o komunalnim taksama ("Službene novine Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna", br. 2/12 i 5/14) propisano je da se visina godišnje takse za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima kojima se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje plaća godišnja taksa koja ne može biti veća od propisane, a članom 3. stavom 2. istog Zakona, je propisano da će visinu godišnje takse za istaknutu firmu općinsko vijeće utvrditi prema zonama određenim općinskom odlukom i drugim kriterijima, a što osporenom Odlukom nije učinjeno. Koristeći ustavna ovlaštenja iz člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Kantonalni sud u Novom Travniku predočio je ustavno pitanje utvrđivanja usklađenosti člana 2. Tarifni broj 1. osporene Odluke sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine iz razloga što je članom II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano, pored ostalog, da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom, a u osporenom članu 2. Tarifni broj 1 iste Odluke, visina godišnje takse vezana je isključivo za djelatnost koju pravno, odnosno fizičko lice obavlja, što prema stavu Ustavnog suda Federacije iznesenom u presudi broj U- 14/13 od 26.06.2013. godine, ne može biti relevantan kriterij za određivanje različite visine takse za istaknutu firmu, jer se takvim određivanjem povrjeđuje ustavna odredba o jednakosti pred zakonom. Zbog svega navedenog Kantonalni sud u Novom Travniku predočio je ovo ustavno pitanje kako bi Ustavni sud Federacije, nakon održane rasprave, donio presudu kojom će utvrditi da li je osporena Odlika u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je aktom broj U-16/17 od 02.02.2017. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine zatražio od "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija i Općinskog vijeća Donji Vakuf da kao stranke u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku, dostave odgovor na zahtjev Kantonalnog suda u Novom Travniku, u roku od 15 dana. U odgovoru Općinskog vijeća Donji Vakuf je navedeno da je osporena Odluka, prestala da važi 12.02.2015. godine, kada je stupila na snagu Odluka o visini komunalnih taksi na području Općine Donji Vakuf ("Službeni glasnik Općine Donji Vakuf", broj 01/15). "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk i Federalno ministarstvo finansija Sarajevo/Federalno ministarstvo financija nisu u ostavljenom roku dostavili odgovor na navode iz zahtjeva Kantonalnog suda u Novom Travniku. 5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II. A 2. (1) c) Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno: (1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava: c) na jednakost pred zakonom; Број 57 - Страна 110 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 20. 7. 2018. Član IV.C.3.10. (4) Ustavni sud odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili neki kantonalni sud a koja se pojave u toku postupka pred tim sudom. Član VI. 4. c) Općinsko vijeće: c) donosi druge propise u izvršavanju općinskih nadležnosti. Amandman VIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: U isključivoj su ovlasti Federacije: d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije. B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) Član 1. Ovim Zakonom uređuje se pripadnost javnih prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Član 2. Javnim prihodima, u smislu ovog Zakona, smatraju se indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, kazne, vlastiti prihodi, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave. Član 13. Učešće jedinica lokalne samouprave u ostalim javnim prihodima Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi kako slijedi: (...); c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave; (...); f) prihodi od korištenja ili prodaje imovine jedinica lokalne samouprave; (...); h) drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave. Općinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina naknada po osnovu korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksi u njihovoj nadležnosti. C. Zakon o komunalnim taksama ("Službene novine Kantona Središnja Bosna/Srednjobosanskog kantona", br. 2/12 i 5/14) Član 1. (Predmet Zakona) Ovim Zakonom o komunalnim taksama (u daljem tekstu: Zakon) propisuje se način plaćanja komunalnih taksi (u daljem tekstu: taksa) na području Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna (u daljem tekstu: Kanton). Član 2. (Osnov plaćnja takse) Takse se plaćaju za: a) za svaku istaknutu firmu; b) za držanje sredstava za igru u ugostiteljskim i ostalim objektima kojima priređivanje zabavnih igara nije osnovna djelatnost (biljar, fliperi, videoigre, pikado i slično); c) za organizovanje muzike uživo u ugostiteljskom objektu; d) za zauzimanje trotoara i ostalih javnih površina ispred poslovnih prostorija; e) za isticanje plakata i panoa na javnim mjestima; Član 3. (Uređivanje visine takse) (1) Visina takse po predmetima i uslugama za čije korištenje se plaća taksa, utvrđuje se odlukom općinskog vijeća, s tim da visina takse ne može biti viša od visine određene Tarifom komunalnih taksi (u daljem tekstu: Tarifa), koja je sastavni dio ovog zakona. (2) Visinu takse za istaknutu firmu općinsko vijeće utvrdit će prema zonama određenim općinskom odlukom i drugim vlastitim kriterijima, u skladu sa stavom (1) ovog člana. Član 8. (Pripadanje i uplata prihoda) (1) Taksa se plaća u gotovom novcu i prihod je jedinica lokalne samouprave, u skladu sa Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Srednjobosanskom kantonu ("Službene novine Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna", broj 3/10). (2) Taksa se uplaćuju na uplatni račun prihoda od taksi, kod ovlaštene organizacije za obavljanje platnog prometa. C. Odluka o utvrđivanju visine komunalnih taksi ("Službeni glasnik Općine Donji Vakuf", broj 9/12) Član 2. TARIFA KOMUNALNIH TAKSI Tarifni broj 1. Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima kojima se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja taksa: - Iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata u iznosu od 5.000,00 KM - Iz oblasti proizvodnje i distribucije zemnog gasa u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti proizvodnje tekstila, kože, obuće i gume u iznosu od 200,00 KM - Iz oblasti primarne i sekundarne prerade drveta u iznosu od 300,00 KM - Iz oblasti prehrambene industrije u iznosu od 200,00 KM - Iz oblasti izdavačko-grafičke djelatnosti u iznosu od 300,00 KM - Iz oblasti metaloprerađivačke djelatnosti u iznosu od 400,00 KM - Iz oblasti proizvodnje i prerade duhana, alkoholnih pića i piva u iznosu od 10.000,00 KM - Iz oblasti proizvodnje bezalkoholnih pića u iznosu od 2.000,00 KM - Iz oblasti telekomunikacija (sjedište) u iznosu od 10.000,00 KM - Iz oblasti telekomunikacija (izdvojene lokacije) u iznosu od 2.000,00 KM - Iz oblasti poštanskih usluga (sjedište) u iznosu od 5.000,00 KM - Iz oblasti poštanskih usluga (izdvojena lokacija) u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti poštanskih usluga (izdvojeni šalter) u iznosu od 300,00 KM - Iz oblasti bankarstva (sjedište) u iznosu od 10.000,00 KM Петак, 20. 7. 2018. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 57 - Страна 111 - Iz oblasti bankarstva (filijala, ekspozitura, poslovnica) u iznosu od 5.000,00 KM - Iz oblasti bankarstva (izdvojeni šalter, bankomat) u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti brokerskih kuća i lizinga u iznosu od 3,000,00 KM - Iz oblasti mikrokreditnih organizacija (sjedište) u iznosu od 3.000,00 KM - Iz oblasti mikrokreditnih organizacija (izdvojena lokacija) u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti osiguranja i reosiguranja (sjedište) u iznosu od 10.000,00 KM - Iz oblasti osiguranja i reosiguranja (filijala, podružnica) u iznosu od 2.000,00 KM - Iz oblasti osiguranja i reosiguranja (izdvojeni šalter) u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti igara na sreću, i to: a) lutrija, loto, sportska prognoza, tombola - bingo u iznosu od 1.000,00 KM b) kasino u iznosu od 10.000,00 KM c) sportska kladionica u iznosu od 1.000,00 KM d) tombola - bingo u zatvorenom prostoru u iznosu od 500,00 KM - Iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (sjedište) u iznosu od 5.000,00 KM - Iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (podružnica i služba) u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije u malim elektranama u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko u iznosu od 1.500,00 KM - Tržni centar, hipermarket i poslovni centar u iznosu od 5.000,00 KM - Tržnica i pijaca u iznosu od 300,00 KM - Iz oblasti trgovine na malo koji se obavlja u kiosku u iznosu od 100,00 KM - Iz oblasti trgovine na malo koji se obavlja u ostalim prodajnim objektima u iznosu od 200,00 KM - Iz oblasti ugostiteljstva - hotel u iznosu od 700,00 KM - Iz oblasti ugostiteljstva - motel, pansion u iznosu od 500,00 KM - Iz oblasti ugostiteljstva - ostali objekti u iznosu od 200,00 KM - Putnička agencija i renta-car agencija u iznosu od 500,00 KM - U prijevozu robe motornim vozilima u iznosu od 200,00 KM - U prijevozu putnika u iznosu od 250,00 KM - U prijevozu putnika taksi-automobilom u iznosu od. 50,00 KM - Autokuća i autosalon u iznosu od 1.600,00 KM - Skladište i otpad u iznosu od 1.000,00 KM - U advokatskoj djelatnosti u iznosu od 1.000,00 KM - U notarskoj djelatnosti u iznosu od 2.000,00 KM - Privatna zdravstvena zaštita u iznosu od 3.000,00 KM - Privatna stomatološka ordinacija u iznosu od 1.000,00 KM - Privatna veterinarska ordinacija u iznosu od 2.000,00 KM - Apoteka u iznosu od 2.000,00 KM - Revizorska kuća u iznosu od 500,00 KM - Knjigovodstvena agencija u iznosu od 300,00 KM - Agencija za posredovanje u iznosu od 1.000,00 KM - Iz oblasti građevinarstva u iznosu od 100,00 KM - Samostalna zanatska radionica u iznosu od 50,00 KM - Iz oblasti ostalih nespomenutih djelatnosti u iznosu od 50,00 KM Napomena: Ako se pod jednom firmom obavlja više djelatnosti za koje je propisana različita taksa, taksa se razrezuje i plaća za djelatnost za koju je propisana najviša taksa. Ako se firma ističe u drugom polugodištu, taksa se razrezuje i plaća u iznosu od 50% od propisane (...). D. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) Član 42. Rješenje o obustavi postupka Sud će donijeti rješenje kojim obustavlja postupak kada je u toku postupka: (...). 1. osporeni opći akt prestao da važi, osim u slučaju kada Sud odlučuje o postavljenom ustavnom pitanju od strane nadležnog suda. (...). E. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije Presuda Ustavnog suda Federacije, broj U-14/13, od 26.06.2013. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/13), broj U-65/13 od 13.05.2014. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/14") i broj U-59/17 od 14.02.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/18"). 6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom predmetu nema činjeničnih pitanja koje bi bilo potrebito neposredno razjasniti na javnoj raspravi. Na osnovu navoda zahtjeva, odgovora na zahtjev, te relevantnog prava utvrđeno je sljedeće: Općinsko vijeće Donji Vakuf, aktom broj 01-05-00244/17 od 10.02.2017. godine izvjestilo je Ustavni sud Federacije da je Odluka o utvrđivanju visine komunalnih taksi prestala da važi 12.02.2015. godine, kada je stupila na snagu Odluka o visini komunalnih taksi na teritoriju Općine Donji Vakuf ("Službeni glasnik Općine Donji Vakuf", broj 1/15). Ustavni sud Federacije je u smislu člana 42. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) ispitao usklađenost osporene Odluke u vrijeme njenog važenja i nastavio postupak ocjene ustavnosti iste. Predočenim ustavnim pitanjem ne osporava se pravo općine da donosi odluke o komunalnim taksama na teritoriju za koje je u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i zakonima nadležna kao jedinica lokalne samouprave. No, u konkretnom slučaju, osporenom Odlukom propisana je visina godišnje takse u iznosima od 50,00 KM do 10.000,00 KM i to za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i slično. Ustavni sud Federacije je utvrdio da je Skupština Kantona Središnja Bosna/Srednjobosanskog kantona 2012. godine, donijela Zakon o komunalnim taksama kojim se propisuje način plaćanja komunalnih taksi na području Srednjobosanskog kantona (član 1. Zakona), da se takse plaćaju za svaku istaknutu firmu (član 2. stav 1. tačka a). (...) Zakona), te da je članom 3. istog Zakona propisano da se visina taksi utvrđuje općinskim odlukama, s tim da visina istih ne može bit veća od visine utvrđene u Tarifi komunalnih taksi koja je sastavni dio ovog Zakona. Imajući u vidu ovaj zakonski osnov Općinsko vijeće Donji Vakuf na sjednici od 21.12.2012. godine, donijelo je osporenu Odluku kojom se utvrđuju tarife komunalnih taksi za teritorij Općine Donji Vakuf za svaku firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima Број 57 - Страна 112 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 20. 7. 2018. kojima se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje u različitim iznosima u zavisnosti od vrste djelatnosti koju firma obavlja. Polazeći od relevantnih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine prema kojima će Federacija Bosne i Hercegovine osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog Ustava, posebno da sva lica na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine uživaju prava na jednakost pred zakonom (član II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), Ustavni sud Federacije, u skladu sa već utvrđenom sudskom praksom potvrđuje stav da određivanje visine godišnje takse za istaknutu firmu zavisno od djelatnosti koju pravno ili fizičko lice obavlja, nije u saglasnosti sa odredbom člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Po ocjeni Ustavnog suda Federacije, kriterij za utvrđivanje visine takse za istaknutu firmu ne može biti djelatnost koju pravno ili fizičko lice obavlja, već je potrebno utvrditi druge kriterije kao što su: područje općine ili grada na kojem je firma istaknuta, veličina istaknute firme, kolorit ili svjetleća reklama. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je većinom glasova u sastavu: Vesna Budimir, predsjednica Suda, Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda. Broj U-16/17 18. aprila 2018. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Vesna Budimir, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Novom Travniku u svezi utvrđivanja ustavnosti članka 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih pristojbi, na temelju članka IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave, održane 18.4.2018. godine, donio je PRESUDU 1. Utvrđuje se da članak 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih pristojbi ("Službeni glasnik Općine Donji Vakuf", broj 09/12), u vrijeme važenja nije bio u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Donji Vakuf". Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva Kantonalni sud u Novom Travniku u postupku rješavanja upravnog spora broj 06 0 U 009310 16 U u upravnoj stvari podnošenja prijave komunalnih pristojbi za istaknutu tvrtku po tužbi tužitelja "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija Sarajevo, broj 03-15-683/14 A.Z.H. od 11.02.2016. godine na temelju članka IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 25.01.2017. godine predočio ustavno pitanje u svezi utvrđivanja ustavnosti članka 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu: osporena Odluka). 2. Stranke u postupku Na temelju članka 39. stavak 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u postupku su Kantonalni sud u Novom Travniku, "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija i Općinsko vijeće Donji Vakuf, kao donositelj osporene Odluke. 3. Navodi zahtjeva Kantonalni sud u Novom Travniku je Ustavnom sudu Federacije aktom broj 06 0 Su 010286 17 Su od 20.01.2017. godine, predočio ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti osporene Odluke. Prema navodima Kantonalnog suda Novi Travnik, ustavno pitanje se pojavilo u postupku rješavanja upravnog spora pred tim sudom u predmetu broj 06 0 U 009310 16 U po tužbi tužitelja "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, zastupan po opunomoćenicima Sanji Iličić-Lukenda i Gorjani Šajin, odvjetnicama iz Čitluka, protiv rješenja Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-683/14 A.Z.H. od 11.02.2016. godine, radi poništenja navedenog rješenja. U zahtjevu se navodi da se ustavno pitanje pojavilo iz razloga kojim se rukovodio Ustavni sud Federacije u postupku ocjene ustavnosti odluka o komunalnim pristojbama općina s područja drugih kantona iznesenim u brojnim presudama Ustavnog suda Federacije kojim je utvrđeno da odluke o općinskim komunalnim pristojbama nisu sukladne sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Člankom 21. Zakonom o komunalnim pristojbama ("Službene novine Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna", br. 2/12 i 5/14) propisano je da se visina godišnje pristojbe za svaku istaknutu tvrtku, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima kojima se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje plaća godišnja pristojba koja ne može biti veća od propisane, a člankom 3. stavkom 2. istog Zakona, je propisano da će visinu godišnje pristojbe za istaknutu tvrtku općinsko vijeće utvrditi prema zonama određenim općinskom odlukom i drugim kriterijima, a što osporenom Odlukom nije učinjeno. Koristeći ustavna ovlaštenja iz članka IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Kantonalni sud u Novom Travniku predočio je ustavno pitanje utvrđivanja usklađenosti članka 2. Tarifni broj 1. osporene Odluke sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine iz razloga što je člankom II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano, pored ostalog, da sve osobe na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom, a u osporenom članku 2. Tarifni broj 1 iste Odluke, visina godišnje pristojbe vezana je isključivo za djelatnost koju pravna, odnosno fizička osoba obavlja, što prema stavu Ustavnog suda Federacije iznesenom u presudi broj U-14/13 od 26.06.2013. godine, ne može biti relevantan kriterij za određivanje različite visine takse za istaknutu firmu, jer se takvim određivanjem povrjeđuje ustavna odredba o jednakosti pred zakonom. Zbog svega navedenog Kantonalni sud u Novom Travniku predočio je ovo ustavno pitanje kako bi Ustavni sud Federacije, nakon održane rasprave, donio presudu kojom će utvrditi da li je osporena Odluka u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije je aktom broj U-16/17 od 02.02.2017. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku
Rješenje kojim se odbacuje zahtjev Kantonalnog suda u Bihaću, ustavno pitanje u vezi utvrđivanja ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi 30.04.2018 Službene novine BPK 06/18 Federacija BiH Privredno pravo komunalna taksa,tarifa Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o ustavnom pita-nju Kantonalnog suda u Bihaću za utvr-đivanje ustavnosti Odluke o komunaln-im taksama i Tarifi komunalnih taksi koje je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Veli-ka Kladuša, na osnovu člana 26. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sud-om Federacije Bosne i Hercegovine („Slu-žbene novine Federacije BiH“, br. 6/95 i 37/03), u vezi sa članom 41. stav 2. aline-ja 1. Poslovnika Ustavnog suda Federaci-je Bosne i Hercegovine („Službene novi-ne Federacije BiH“, broj: 40/10 i 18/16), na sjednici održanoj dana 14.02.2018. go-dine, donio jeR J E Š E N J EOdbacuje se zahtjev Kantonalnog suda u Bihaću, ustavno pitanje u vezi ut-vrđivanja ustavnosti Odluke o komunal-nim taksama i Tarifi komunalnih taksi („Službeni glasnik Opštine Velika Klad- 30. април/травањ 2018.uša“, br.:12/05, 9/06, 10/09, 8/11 i 10/14),jer podnosilac zahtjeva u ostavljenom ro-ku nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazan o.Rješenje objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“, službenim gl-asilima kantona u Federaciji Bosne i He-rcegovine i „Službenom glasniku Opštine Velika Kladuša“.O b r a z l o ž e nj e1.Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjevaPodneskom broj:001-0-Su-17-00614od 05.07.2017. godine koji je zaprimljen u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Her-cegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 07.07.2017.godine, Kan-tonalni sud u Bihaću (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je dostavio zahtjev za rješavanje ustavnog pitanja u vezi sa utvrđivanjem ustavnosti Odluke o komu-nalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi (u daljem tekstu: Odluka i Tarifa). 2.Bitni navodi podnosioca zahtjevaPodnosilac zahtjeva je u podnes-ku broj:01 0 U 011532 16 U od 29.06.2017. godine koji je dostavljen uz podnesak pr-eciziran u tački 1. ovog Referata, naveo da je kod tog suda u toku upravni spor pokrenut po tužbi tužioca „SUDO-LU-KA“ d.o.o. Velika Kladuša protiv rješe-nja tuženog Federalnog ministarstva fin-ansija/financija broj: 03-15-465/15 B.D.H. od 17.06.2016.godine. Nadalje, da se u to-ku postupka pojavilo ustavno pitanje da li je Odluka i Tarifa u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, budući Број 6 – страна 917da se prema navodima tužioca u tom po-stupku komunalna taksa naplaćuje na vrstu i asortiman roba i usluga, a ne na istaknutu firmu –tablu, te da se prilikom donošenja Odluke nije poštovala ustavna kategorija jednakosti svih pred zakonom iz razloga što vlasnici privrednih društa-va sa različitim djelatnostima ne uživaju jednakost pred zakonom. Nadalje je na-vedeno da koristeći ustavna ovlaštenja iz člana IV.C.10. (3) i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud u Bihaću podnosi zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke i Tari-fe. Nadalje se citiraju Amandman VIII. d.) na Ustav Federacije Bosne i Her-cegovine kojim je regulisano da je dono-šenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije u isključivoj nadležnosti Fede-racije, zatim se citira donošenje Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), kojim se u članu 13. pro-pisuje koji javni prihodi pripadaju jedini-cama lokalne samouprave. Nadalje se citira da su Odluka i Tarifa donesene na osnovu Zakona o komunalnim taksama („Službeni list SRBIH“, br.: 21/77, 35/88 i 26/89), Zakona o pripadnosti javnih pri-hoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakona o principima lokalne samoupra-ve u Federaciji Bosne i Hercegovine („Sl-užbene novine Federacije BiH“, br.:49/06i 51/09).Na osnovu navedenog, kako je navedeno u zahtjevu „....podnosilac Za-htjeva-tužilac...“ predlaže da ovaj Sud (očito se misli na Kantonalni sud u Biha-ću) pokrene ustavno pitanje radi ocjene ustavnosti „spornih odredaba“ Odluke i Tarife. Број 6 – страна 918Uz zahtjev su dostavljeni službeni glasnici Opštine Velika Kladuša u kojima je objavljena Odluka i Tarifa. 3.Postupak ispitivanja procesnih pretpostavki za odlučivanjeAktom broj:U-36/17 od 17.07.2017.god. Ustavni sud Federacije je od podno-sioca zahtjeva tražio dopunu zahtjeva i dostavljanje spisa Kantonalnog suda u Bihaću u postupku pred kojim se poja-vilo ovo ustavno pitanje. U smislu čl. 36. Zakona o postupku pred Ustavnim sud-om Federacije Bosne i podnosilac zahtje-va je pozvan da u roku od 30 dana od da-na prijema tog akta dostavi dopunu zaht-jeva na način da tačno odredi odredbe Odluke i Tarife za koje se postavlja usta-vno pitanje,odnosno zahtjeva utvrđiva-nje ustavnosti, te da podnosilac zahtjeva navede i obrazloži činjenice i dokaze na osnovu kojih je podnijet zahtjev.U citiranom aktu je navedeno da će u slučaju nepostupanja po istom, zah-tjev biti odbačen u smislu člana 26. stav 1. Zakon o postupku pred Ustavnim sud-om Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 42. stav 2. alineja 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Herce-govine. Podneskom broj:0001-0-Su-17-000614 od 19.07.2017.godine, podnosilac za-htjeva jedopunio isti na način da je ista-kao sljedeće:„Činjenice i dokazi na osnovu ko-jih je podnesen zahtjev za ocjenu ustav-nosti tarifnog broja 4. Tarife komunalnih taksi, detaljno su obrazložene u tužbi u kojoj tužilac „SUDO-LUKA“ d.o.o. Veli-ka Kladuša, pozivajući se na sudsku pra-ksu, osporava ustavnost odredbe prema kojoj je vrsta djelatnosti vrsta i asortiman 30. април/травањ 2018.roba, a ne istaknuta firma, jedini kriterij za naplatu komunalnih taksi. Dakle, pri-jedlog za ocjenu ustavnosti podnesen je na prijedlog tužioca iz tužbe, a po kome je ovaj sud bio u obavezi postupiti shod-no odredbi člana IV.C. 10. (3) i Amandm-ana XIV na Ustav Federacije Bosne i Her-cegovine“.Istovremeno je dostavljen i traže-ni spis podnosioca zahtjeva.4.Relevantno pravoA.Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član IV.C.3.10 (4) Ustavni sud odlučuje i o usta-vnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili neki kantonalni sud a koja se po-jave u toku postupka pred tim sudom. Član IV.C.3. 11.Kad Vrhovni sud, ili kantonalni sud u toku postupka koji se vodi pred su-dom, smatraju da odgovarajući zakon ni-je u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet u Ustavn-om sudu u skladu sa članom IV.C.10.(3).B.Zakon o postupku pred Ustavn-im sudom Federacije Bosne i He-rcegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03)Član 26. stav 1.Ustavni sud na sjednici bez rasp-rave odlučuje o odbacivanju zahtjeva ka- 30. април/травањ 2018.da nije nadležan za odlučivanje o zahtje-vu, kada podnosilac zahtjeva nije ovlašt-en za pokretanje postupka, kada zahtjev nije podnesen u zakonu predviđenom ro-ku, kada je Ustavni sud o toj stvari već odlučio ili kada ne postoje druge proces-ne pretpostavke za odlučivanje o suštini stvari. Član 36.Zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti treba da sadrži naziv ustava kantona, za-kona ili drugog propisa organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti (u daljem tekstu: ustav kantona, zakon ili drugi pr-opis) i naznaku odredaba koje se ospo-ravaju, kao i ustavno pitanje koja se poj-avilo u toku postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Sudom za ljudska prava ili kantonalnim sudom, te ako je propis objavljen i naziv i broj službenog glasila u kome je objavlj-en, odredbu Ustava za koju se smatra da je povrijeđena; navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev zasniva; druge pod-atke i priloge od značaja za ocjenjivanje ustavnosti i potpis ovlaštenog lica, ovje-ren pečatom podnosioca zahtjeva. C.Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 40/10 i 18/16 )Član 41. st. 1. i 2.Kad sud na sjednici bez javne ra-sprave donosi rješenje o odbacivanju za-htjeva pridržavat će se razloga navede-nih u članu 26. stav 1. Zakona i rješenja, zasnivati na samo jednom razlogu, ukoli-ko Sud ne odluči drugačije.Ako ne postoje druge procesne Број 6 – страна 919pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, osim onih izričito navedenih u stavu 1. člana 26. Zakona, u rješenju se izričito navodi o kojim se procesnim pretpostav-kama radi. Te druge pretpostavke mogu biti naročito: -da u ostavljenom roku podnosilac nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano ili ih nije otklonio onako kao mu je naloženo,-da osporeni opšti akt nije na sna-zi,-da se radi o zahtjevu o kojem je Sud već odlučio ili da se radi o za-htjevu iste pravne i činjenične pri-rode u kojem je Sud već zauzeo stanovišta i sl.5.Činjenično stanje i stav Ustavnog suda FederacijeNa osnovu navoda iz zahtjeva i njegove dopune, te dokumentacije u pre-dmetu, utvrđeno je sljedeće:-Podnosilac zahtjeva je ovlašten za podnošenje zahtjeva, ustavnog pi-tanja, odnosno pokretanja postup-ka utvrđivanja ustavnosti propisa koji bi po redovnom toku stvari morao primijeniti u toku rješava-nja konkretnog redovnog sudsk-og predmeta;-Ovlaštenje za podnošenje ovakv-og zahtjeva imaju isključivo Vrho-vni sud i kantonalni sudovi u Federaciji Bosne i Herecegovine kada kao ustavno ovlaštena lica za obraćanje Ustavnom sudu Fe-deracije smatraju da neki propis/ zakon nije u saglasnosti sa Ustav-om Federacije Bosne i Hercegovi-ne; Број 6 – страна 920-Podnosilac zahtjeva je dostavio zahtjev za rješavanje ustavnog pi-tanja, u kojem, međutim, izuzev nabrajanja relevantnih zakona ko-ji se odnose na osnov donošenja Odluke i Tarife, nije dao nikakvo obrazloženje, činjenice niti razlo-ge koji su ga opredijelili da smat-ra da Odluka i Tarifa nisu u skla-du sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naprotiv, iz podne-ska kojim je pokrenut zahtjev je vidljivo da podnosilac zahtjeva i ne elaborira ovo pitanje, nego po-stupa po „nalogu“ tužioca iz tuž-be u upravnom sporu, jer navodi: „...podnosilac zahtjeva - tužilac predlaže da ovaj sud pokrene us-tavno pitanje kod Ustavnog suda Federacije ....“;-Aktom ovog Suda od 17.07.2017. godine je podnosilac zahtjeva uz prijetnju zakonskih posljedica, pozvan da precizira odredbe Odl-uke i Tarife čiju ocjenu ustavnosti traži, te da ovom sudu prezentuje činjenice i dokaze koje su njega, kao Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ovlašteno lice ponu-kale da smatra da konkretne odr-edbe nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da je nužno da se sa takvim usta-vnim pitanjem obrati Ustavnom sudu Federacije. U dopuni zaht-jeva je, međutim, osim što nije po-stupljeno na način da su precizi-rane odredbe ili odredba Odluke i Tarife koje smatraju neustavnim, navedeno da je prijedlog podnes-en, dakle postupak pred Ustavn-im sudom Federacije pokrenut na prijedlog tužioca iz tužbe, te da su kao sud bili „obavezni“ posta-30. април/травањ 2018.viti ustavno pitanje;-Imajući u vidu jasnu ustavnu od-redbu koja definiše Vrhovni sud i kantonalne sudove kao ovlaštene podnosioce ustavnih pitanja, odn-osno specifične podnosioce zaht-jeva za utvrđivanje ustavnosti za-kona ili, prema praksi ovog suda opšteg pravnog akta koji bi u ko-nkretnom predmetu ti redovni sudovi bili obavezni da primjene u rješavanju konkretnog redovn-og sudskog predmeta, kada ozna-čeni redovni sudovi kao ovlašteni podnosioci smatraju da isti nije u skladu sa Ustavom Federacije Bo-sne i Hercegovine, (potpuno nev-ezano sa tim da li je ili nije neka stranka u tom redovnosudskom postupku inicirala ili postavljala pitanje ustavnosti, jer na tako ne-što i nije ovlaštena pred ovim su-dom), jasno proizilazi da je samo ovlašteni redovni sud taj koji i fo-rmalno i suštinski u takvoj situa-ciji ima obavezu da takvo pitanje predoči Ustavnom sudu Federa-cije;-U ovom slučaju pak, iz podnesa-ka podnosioca zahtjeva nesumnji-vo proizilazi da je podnosilac za-htjeva pokrenuo ustavno pitanje na prijedlog tužioca iz tužbe jer smatra da je „obavezan „da to po-krene te da kao podnosioca zaht-jeva pred ovim Sudom označava tužioca iz upravnog spora, što slj-edstveno tome podrazumijeva da kao ovlašteni podnosilac nema ta-kvih dilema i bez inicijative stran-ke u postupku se ne bi ni obraćao Ustavnom sudu Federacije;-Podnosilac zahtjeva nije postupio po aktu Suda niti označavajući 30. април/травањ 2018.odredbe propisa koje smatra da su u nesaglasnosti sa Ustavom Fe-deracije Bosne i Hercegovine, niti dajući svoje (kao ovlašteno lice) razloge, činjenice i dokaze na koji-ma zasniva tvrdnje o neustavnosti propisa, jer očigledno, pogrešno tumačeći ustavno ovlaštenje za pokretanje zahtjeva, postupa kao „produžena ruka“ stranke u tom postupku, jer „mora“, dakle, ne zbog toga što kao sud ima skru-pule i sumnje u pogledu ustavno-sti Odluke i Tarife, čime se samo formalno, ali ne i suštinski pojav-ljuje kao pokretač postupka, odn-osno podnosilac zahtjeva.Iz navedenog je očigledno da se ne razumije i pogrešno tumači ustavno ovlaštenje koje pripada redovnim sudov-ima (Vrhovnom sudu i kantonalnim su-dovima) za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije, odnosno postavljanje ustavnog pitanja sa zahtjev-om za utvrđivanje ustavnosti. Ustavni sud Federacije je stava, da su isključivo ti sudovi, u situaciji kada u toku redovno-sudskog postupka imaju sumnju, dilemu ili skrupule u odnosu na ustavnost nekog propisa relevatnog za odlučivanje u kon-kretnom redovnosudskom predmetu, te da (uz ili bez inicijative stranke u redov-nom sudskom postupku kojoj ne pripada pravo obraćanja Ustavnom sudu Federa-cije) pokrenu postupak utvrđivanja usta-vnosti kroz ustavno pitanje. Pritom, nuž-no je da postupe u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o postupku pred Ust-avnim sudom Federacije Bosne i Herce-govine, odnosno da obrazlože svoj stav i dostave dokaze, činjenice i navode na ko-jima zasnivaju ustavno pitanje, uz konk- Број 6 – страна 921retizaciju odredbi propisa čiju ocjenu us-tavnosti traže.Na navedeno je podnosiocu zah-tjeva ukazano aktom Ustavnog suda Fe-deracije od 17.07.2017. godine kojim je tr-ažena dopuna zahtjeva. Podnosilac zaht-jeva nije postupio po jasnim uputama iz tog akta, naime, niti je precizirao konkre-tne odredbe Odluke i Tarife čija se ocje-na ustavnosti traži, niti je dostavio obraz-loženje zahtjeva, nego je, tumačeći ustav-no ovlaštenje kao naprijed, ponovio da postupa po zahtjevu stranke u redovno-sudskom postupku tumačeći da mora to uraditi.Stoga je Ustavni sud Federacije donio Rješenje kao u tački 1. izreke.Takođe, Ustavni sud Federacije je uočio da je potrebno da ukaže i podnosi-ocu zahtjeva, ali i drugim ovlaštenim su-bjektima za podnošenje ustavnih pitanja na nužne formalno-pravne i materijalno pravne pretpostavke za uspješno pokre-tanje postupka pred ovim sudom. Stoga je odlučio da se ovo Rješenje ima objaviti u skladu sa tačkom 2. izreke Rješenja, jer je njegovo obrazloženje u ovom segme-ntu upućujućeg karaktera za redovne su-dove u Federaciji Bosne i Hercegovine koji imaju ovlaštenje za pokretanje postu-paka kroz ustavna pitanja pred Ustavnim sudom Federacije. Stoga je odlučio kao u tački 2. izreke Rješenja, da bi ove stavove upućujećeg karaktera i za Vrhovni sud i kantonalne sudove učinio dostupnim sv-im ovlaštenim podnosiocima ove vrste zahtjeva o načinu obraćanja ovom sudu.Ovo rješenje Ustavni sud Federa-cije donio je jednoglasno u sastavu: Ves-na Budimir, predsjednica Suda, Mirjana Број 6 – страна 922Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, Ale-ksandra Martinović, prof. dr. Edin Mum-inović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda.
Presuda Ustavnog suda FBiH - Povreda prava na lokalnu samoupravu Općine Maglaj Zakonom o električnoj energiji u FBiH 08.04.2017 Službene novine TK 11/17 Federacija BiH Privredno pravo presuda,ustavni sud fbih,električna energija
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 37. i član 44. st. 1. i 3. Zakona o inspekcijama FBiH (Službene novine FBiH 73/14) nisu u skladu sa Ustavom FBiH 15.03.2017 Službene novine FBiH 19/17 Federacija BiH Upravno pravo zakon o inspekcijama
Presuda Ustavnog suda FBiH - Utvrđuje se da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku (Službene novine FBiH 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u suglasnosti sa Ustavom FBiH 20.01.2017 Službene novine FBiH 04/17 Federacija BiH Privredno pravo stečajni postupak,stečaj PRESUDU 1. Utvrđuje se da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjevaDopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) dana 22.09.2015. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti članka 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: osporene odredbe Zakona). 2. Stranke u postupkuNa temelju članka 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao ovlašteni podnositelj zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao donositelj osporenog Zakona. 3. Navodi iz zahtjevaPodnositelj zahtjeva smatra da je odredbom članka 33. stavak 2. osporenog Zakona povrijeđeno pravo na neometano uživanje imovine uposlenika stečajnog dužnika zajamčeno člankom II.A.2 (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člankom 1., Protokola 1., Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Podsjeća na odredbu članka VII.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja glasi: "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine i da u slučaju nesuglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum." S tim u svezi, u ovom slučaju, od velike važnosti su odredbe Europske konvencije i njenih protokola, kao i odredbe drugih međunarodnih ugovora koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom smislu potrebno je, na prvom mjestu, ukazati na odredbu članka 1. Protokola 1. Europske konvencije koja glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava." Europski sud ima bogatu praksu u svezi sa zaštitom prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Europske konvencije, te se ovo pravo u njegovoj praksi široko tumači i primjenjuje. Sukladno sa ustaljenom praksom Europskog suda, potraživanja iz radnog odnosa postavljaju se kao imperativ koji mora da se poštuje bez izuzetka, bilo da je riječ o poslovnim subjektima u stečajnom postupku, ili mimo njega. Riječ je o potraživanjima koja, prema praksi tog suda, čine objekat zaštite u smislu Protokola 1. Europske konvencije. S tim u vezi, javna vlast dužna je da poduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene radom u vidu naknade za rad (plaće) i drugih naknada koje pripadaju osobama koja se nalaze u radno-pravnom odnosu. U pojedinim slučaje-vima, Europski sud je obvezao javnu vlast da iz vlastitih sred-stava namiri potraživanja uposlenika iz radnog odnosa s privat-nim poslodavcem, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, iz razloga što je javna vlast propustila da poduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene u radno-pravnom odnosu (slučaj Zarkov protiv Srbije). Suprotno tome, javna vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine arbitrarno se umiješala u odnose između stečajnog dužnika i njegovih uposlenika na način da je člankom 33. stavak 2. osporenog Zakona ograničila, čak, i mogućnost prijavljivanja ukupnih potraživanja iz radnog odnosa uposlenika stečajnog dužnika. Nesumnjivo je, da potraživanja iz radnog odnosa čine nesporni dio imovine osoba koje se nalaze u radnom odnosu, uključujući i uposlenike stečajnog dužnika u konkretnom slučaju, te je nesporno da u tim slučajevima postoji sasvim konkretno legitimno očekivanje osoba u svojstvu uposlenika na realizaciju potraživanja iz radnog odnosa. U tom kontekstu, nesporna je obveza javne vlasti da osigura objektivnu mogućnost efikasne zaštite takve vrste potraživanja pod svim okolnostima, uključujući i okolnost nastupanja stečajnog postupka (slučajevi: Jovanović i drugi protiv Srbije, Mečava protiv Srbije, Zarkov protiv Srbije). Osporeni Zakon, koji je donesen 2003. godine omogućavao je uposlenicima stečajnog dužnika ostvarivanje njihovog prava na imovinu u punom iznosu ugovorene, a neisplaćene plaće za čitav period trajanja radno-pravnog odnosa unutar kojeg poslodavac nije izvršavao tu svoju obvezu. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku iz 2004. godine, bitno je ograničeno pravo na neometano uživanje imovine uposlenika stečajnog dužnika. Zakonodavac je, na ovaj način, nelegitimnom intervencijom koja nema razumno opravdanje, ograničio pravo na neometano uživanje imovine uposlenika, i to po dva osnova: na prvom mjestu, ograničenje se tiče visine plaća koje uposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati u stečajnom pos
Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o električnoj energiji u FBiH (Općina Banovići) 12.01.2017 Službene novine TK 17/17 Federacija BiH Privredno pravo presuda,ustavni sud fbih,elektička energija
Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o električnoj energiji u FBiH - povrjeđuje se pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, Sarajevo i Općine Konjic 02.08.2016 Službene novine TK 01/16 Federacija BiH Privredno pravo presuda,ustavni sud fbih,električna energija
Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da je Zakon o šumama (Narodne novine Posavskog kantona 9/13) u skladu sa Ustavom FBiH 24.05.2016 Narodne novine Županije Posavske 03/16 Federacija BiH Privredno pravo šume PRESUDUUtvrĊuje se da je Zakon o šumama („Narodne novine Posavskog kantona“, broj: 9/13) sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Presudu objaviti u „Sluţbenim novinama Federacije BiH“ i „Narodnim novinama Posavskog kantona“.Obrazloţenje1.Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjevaPremijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), temeljem ĉlanka IV.C.10.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao ovlašteni predlagatelj, dana 12.02.2015. godine, podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za ocjenu usuglašenosti Zakona o šumama (u daljnjem tekstu: osporeni Zakon), kojeg je donijela Skupština Posavskog kantona, sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka na temelju ĉlanka IV.C.3.10. (2). b ) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a prema Obavijesti broj: 01-02-1045/15 od 30.09.2015. godine, u cijelosti ostao pri zahtjevu.2.Stranke u postupkuStranke u postupku, u ovom ustavnosudskom predmetu, suglasno ĉlanku 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Sluţbene novine Federacije BiH“, broj: 6/95 i 37/03) su: Premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao ovlašteni podnositelj zahtjeva i Skupština Posavskog kantona, kao donositelj osporenogZakona.3.Bitni navodi zahtjevaPodnositelj zahtjeva navodi da je Skupština Posavskog kantona, na sjednici odrţanoj dana 12.11.2013. godine, donijela osporeni Zakon. Kao predmet zakona propisano je: oĉuvanje i zaštita šuma i šumskog zemljišta, ekonomske funkcije, planiranje u šumarstvu, upravljanje šumama i šumskom zemljištem, ekonomske funkcije, financiranje biološke obnove šuma, te nadzor nad primjenom ovog zakona, kaznene odredbe i druga pitanja od znaĉaja za šume i šumsko zemljište.MeĊutim, prilikomdonošenja osporenog Zakona nije se vodilo raĉuna o odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kao primjer, navodi se ĉlanak III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim su propisane zajedniĉke ovlasti federalne vlasti i kantona, koje se prema potrebama mogu ispunjavati zajedniĉki ili zasebno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti, o ĉemu se kantoni i federalna vlast meĊusobno dogovaraju na trajnoj osnovi u pogledu svojih ovlasti. Posavski kanton, ne samo da nije ni pokušao da postigne dogovor sa federalnom vlašću, oko zajedniĉkih nadleţnosti, kao što je „zaštita ĉovjekove okoline i korištenje prirodnih bogatstava“ (ĉlanak III.2.c) i h) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), nego je osporenim Zakonom regulirao i pitanja,koja su u iskljuĉivoj nadleţnosti Federacije, što je u suprotnosti Stranica | 80NARODNE NOVINE Županije Posavske24.05.2016. Broj 3sa ĉlankom III.1.b Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da: „ U iskljuĉivoj su nadleţnosti Federacije: utvrĊivanje ekonomske politike, ukljuĉujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnoim nivou“. Dokaz za ovu tvrdnju su ĉl. 4. do 6. osporenog Zakona, kojim se propisuje planiranje na šumi i šumskom zemljištu kroz donošenje šumskoprivrednih osnova na osnovu kojih se vrši upravljanje šumom i šumskim zamljištem, te ĉl. 39. do 43. osporenog Zakona, kojim se propisuje izdvajanja šuma iz kompleksa drţavnih šuma, promjena namjene šumskog zemljišta, gradnja u šumi, zakup šumskog zemljišta i uspostava prava sluţnosti na drţavnom šumskom zemljištu. Stoga, nesporno je da prilikom donošenja osporenog Zakona, od strane Posavskog kantona nije provedena procedura propisana ĉlankom III.3.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koja se odnosi na „meĊusobno dogovaranje na trajnoj osnovi u pogledu zajedniĉkih oblasti“ kantona i federalne vlasti, a niti je Posavski kanton kontaktirao federalnu vlast prilikom donošenja osporenog Zakona, niti je dobio bilo kakvu suglasnost, koja se tiĉe ureĊivanja zajedniĉkih nadleţnosti, a koje su predmetom reguliranja osporenog Zakona. TakoĊer, navodi da se odredbom ĉlanka 61. osporenog Zakona povrjeĊuje odredba ĉlanka IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.Osporeni Zakon je u suprotnosti i sa Ustavom Posavskog kantona, koji u ĉlanku 16. propisuje, da ovlasti izĉlanka III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mogu biti ostvarene zajedniĉki ili odvojeno ili od strane Kantona uz koordinaciju sa federalnom vlašću, sukladno odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Predlaţe, da Ustavni sud Federacije, nakon provedene javne rasprave utvrdi da osporeni Zakon nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.4.Bitni navodi odgovora na zahtjevUstavni sud Federacije, suglasno ĉlanku 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije, dana 04.03.2015.godine, zatraţio je od Skupštine Posavskog kantona, da u roku od 20 dana od dana prijema podneska, dostave odgovor na navode zahtjeva.Skupština Posavskog kantona je aktom, broj: 01-49-6/15-20-III od 25.03.2015. godine, Ustavnom sudu Federacije dostavila odgovor na zahtjev. U zahtjevu se, izmeĊu ostaloga navodi, da je Skupština Posavskog kantona, provela postupak i dana 12.11.2013. godine, donijela osporeni Zakon, koji je objavljen u „Narodnim novinama Posavskog kantona“, broj: 9/13. U postupku donošenjaosporenog Zakona traţena je suglasnost federalnih vlasti, ali im na zahtjev nije odgovoreno. Temelj za donošenje osporenog Zakona temelje na odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Ustava Posavskog kantona (ĉlanak 26 e). Razlog za donošenje osporenog Zakona je nedonošenje federalnog zakona o šumama, obzirom da je prestala primjena federalnog zakona i uredbe, nakon odluka Ustavnog suda Federacije, broj U-26/08 od 14.04.2009. godine, i U-28/10 od 23.03.2011. godine. Prilikom donošenja osporenog Zakona iskorištene su ustavne ovlasti kantona, sadrţane u ĉlanku III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, po kojima kanton moţe odvojeno regulirati predmetno podruĉje, ĉime se ne onemogućava Federaciji da koristi svoje ovlasti reguliranja odnosa u ovom podruĉju. Osporeni Zakon je privremeno rješenje radi pravne sigurnosti u ovom podruĉju, sa ograniĉenim vremenskim vaţenjem, do donošenja federalnog zakona iz ove oblasti. Navode da su i drugi kantoni u Federaciji donijeli zakone o šumama, sa sliĉnim zakonskim rješenjima. Pretpostavljaju da su podneseni zahtjevi za ocjenu ustavnosti i drugih kantonalnih zakona o šumama, pa predlaţu spajanje postupaka. Predlaţu Ustavnom sudu Federacije da, na sjednici bez javne rasprave, donese presudu, kojom se zahtjev Premijera Vlade Federacije odbija kao neutemeljen, odnosno da se utvrdi da je osporeni Zakon sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Heregovine.5.Sjednica Ustavnog suda Federacije bez javne raspraveObzirom da u ovome predmetu nema ĉinjeniĉno spornihpitanja koje bi trebalo razjasiti u kontradiktornom postupku na javnoj raspravi, Ustavni sud Federacije je u ovome predmetu stava da se isti moţe riješiti na sjednici suda bez javne rasprave. Pritom je imao u vidu i da je dana 04.11.2015. godine, u predmetu broj: U-5/15, a po suštinski na istovjetnom, ĉinjeniĉno i pravno utemeljenom zahtjevu za utvrĊivanje usuglašenosti Zakona o šumama („Sluţbene novine Tuzlanskog kantona“, br. 9/12 i 17/13) odrţao javnu raspravu i donio ustavnosudsku odluku, a ĉinjeniceutvrĊene tom prilikom su relevantne i za rješavanje ovog ustavnosudskog predmeta. 6.Relevantno pravoA.Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Broj 3 24.05.2016. NARODNE NOVINE Županije Posavske Stranica | 81Ĉlanak III.1.b)U iskljuĉivoj su nadleţnosti Federacije: b) utvrĊivanje ekonomske politike, ukljuĉujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnom nivou,Ĉlanak III.2.c) i h)Federalna vlast i kantoni nadleţni su za: c) politiku zaštite ĉovjekove okoline;h) korištenje prirodnih bogatstavaĈlanak III.3.1)Sukladno s potrebama, nadleţnosti iz ĉlanka III.2. mogu biti ostvarene zajedniĉki ili odvojeno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti.2)U pogledu ovih nadleţnosti kantoni i federalna vlast dogovaraju se na trajnoj osnovi. 3)U vršenju ovih nadleţnosti, kada se radi o zakonima i drugim propisima koji su obvezujući na podruĉju cijele Federacije, sukladno s ovim ustavom i odlukama Parlamenta Federacije, federalna vlast će postupiti uzimajući u obzir kantonalne nadleţnosti, razliĉite situacije u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnošću u provoĊenju. Federalna vlast ima pravo utvrĊivati politiku i donositi zakone koji se tiĉu svake od ovih nadleţnosti.4)U vršenju ovih nadleţnosti, sukladno s ovim ustavom, i svojim kantonalnim ustavom, kantoni će se obraćati meĊukantonalnom savjetu za koordinaciju rješavanja meĊukantonalnih pitanja i za dosljedno rješavanje pitanja koja se tiĉu interesa van njihovih kantonalnih granica, te provodit će odluke, uĉestvovati u odluĉivanju, i, kad je potrebno, predlagati odluke u zakonodavnimtijelima. Kantoni imaju pravo utvrĊivati politiku i provoditi zakone koji se tiĉu svake od ovih nadleţnosti.Ĉlanak IV.C. 3.10. (2) b)Ustavni sud:b) na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine zastupnika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdiće da li su ustav kantona ili amandman na ustav, predloţeni zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, sukladni sa ovim ustavom ;Ĉlanak IV. C. 3. 12.Odluke Ustavnog suda su konaĉne i obvezujuće, posebice kada:b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloţeni zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kog kantona, grada ili bilo koje općine nije sukladan s ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na naĉin koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duţe od šest mjeseci.B.Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Sluţbene novine Federacije BiH“, br. 6/95 i 37 /03)Ĉlanak 40. stavak 1.Usvojeni ili predloţeni zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koje Ustavni sud utvrdi da nije sukladan sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „ Sluţbenim novinama Federacije BiH“, odnosno predloţeni zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.C.Ustav Posavskog kantona Ĉlanak 16.„Ovlasti iz ĉlanka III.2. Ustava Federacije mogu biti ostvarene zajedniĉki ili odvojeno, ili od strane kantona ili uz koordinaciju sa federalnom vlašću, sukladno odredbama Ustava Federacije i zakona“.6. Sudska praksa Ustavnog suda FederacijePresuda broj: U-26/08 od 14.04.2009. godine („Sluţbene novine Federacije BiH“, br. 36/09 i 16/11), U-28/10, od 23.03.2011. godine („Sluţbene novine Federacije BiH“, br. 34/11) i U-5/15 od 04.11.2015. godine („Sluţbene novine Federacije BiH“, broj: 18/16). 7. Ĉinjeniĉno stanje i stav Ustavnog suda FederacijeKako se zahtjev suštinski preteţnim dijelom oslanja na osporavanje naĉina ostvarivanja zajedniĉke nadleţnosti u oblasti korištenja prirodnih bogatstava izmeĊu federalne vlasti i ovdje konkretno Posavskog kantona, to je bilo potrebno utvrditi odreĊene ĉinjenice u pogledu naĉina ostvarivanja ovih nadleţnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine generalno, ali i u konkretnoj oblasti. Na temelju navoda obje strane u ovom postupku, te obavještenja Stranica | 82NARODNE NOVINE Županije Posavske24.05.2016. Broj 3Zastupniĉkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine broj: 01/c-11-1366/15 od 03.11.2015. godine i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine broj: 02-02-1366/15 od 13.10.2015. godine koji su pribavljeni u tijeku priprema za javnu raspravu u predmetu broj: U-5/15, nesporno je potvrĊeno da nije pokrenuta procedura za uspostavljanje trajnog dogovora za vršenje ovlaštenja iz ĉlanka III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,niti je ova oblast zakonodavno normirana na naĉin da je uspostavljen dogovor o naĉinu njenog ostvarenja, kako to propisuje ĉlanak III.3.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Pritom podnositelj zahtjeva navodi da Skupština kantona nije to pitanje ni inicirala niti traţila suglasnost federalnog nivoa, posredno stavljajući do znanja da su stava da inicijativu treba da pokrenu kantoni ili kanton, a da nije dato nikakvo pravno obrazloţenje u tom pravcu. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ne propisuje, u okviru relevantnih odredbi, takvu suglasnost kao nuţni element za ostvarivanje „zajedniĉke“ nadleţnosti. Naprotiv, relevantne odredbe upućuju na dogovaranje kao instrument kojim bi se oblasti iz ove nadleţnosti uredile na ustavan naĉin.Općepoznata je ĉinjenica da trajni dogovor izmeĊu federalne i kantonalne vlasti, koji je ustavni imperativ za ustavno reguliranje nadleţnosti Federacije i kantona nije nikada uspostavljen, niti ima podataka da je u generalnoj ili barem po pojedinim oblastima, kao takav, uspostavljen izmeĊu Federacije i svih kantona, kako to nalaţe citirana odredba, niti je izvršena podjela o naĉinu ostvarivanja istih nadleţnosti, kako je propisano naprijed citiranim ĉlankom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Praktiĉno, u ovom predmetu podnositelj zahtjeva po prvi put problematizira ustavni temelj za donošenje odreĊenog propisa u najvećem dijelu zbog naĉina izvršavanja nadleţnosti koje su ustavno dodijeljene i Federaciji Bosne i Hercegovine i kantonima iz razloga ne traţenja suglasnosti,odnosno nepostojanja dogovora izmeĊu federalne i kantonalnih vlasti. Logiĉno bi pritom bilo da upravo federalni nivo vlasti inicira sa svim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine uspostavljanje tog ustavnog mehanizma, propisanog upravo da bi se ustavno preciznije razgraniĉile oblasti koje je potrebno („sukladno sa potrebama“) zakonodavno urediti zajedniĉki, odvojeno ili pak od strane kantona koordinirano putem federalne vlasti, kako je i propisano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Stoga je Ustavni sud Federacije, imajući u vidu da je osporeni Zakon temporalnog karaktera (do stupanja na snagu federalnog zakona, a najduţe pet godina od dana donošenja) imao zadatak utvrditi šta u stvari predstavlja ustavna sintagma „ sukladno sa potrebama“, imajući u vidu da kantoni imaju pravo utvrĊivati politiku i provoditi zakone koji se tiĉu svake od ovih nadleţnosti. Konkretno, da li je Skupština kantona imala „potrebu“ da ovu oblast iz „zajedniĉke“ nadleţnosti uredi samostalno. Pritom su bitne dvije ĉinjenice:Prvo, nesporno je meĊu stranama u postupku, a utvrĊeno i iz naprijed navedenih presuda ovog Suda, da je oblast šuma i šumskog bogatstva zakonski neureĊena još od 2009. godine. Presudom ovog Suda broj U-26/08 od 14.04.2009. godine je utvrĊeno da Zakon o šumama na federalnom nivou povrjeĊuje pravo na lokalnu samoupravu, a kako Parlament Federacije Bosne i Hercegovine u ostavljenom roku nije postupio po nalogu iz presude, to se isti zakon prestao primjenjivati sa 27.11.2009. godine. Nadalje, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je donijela Uredbu o šumama „Sluţbene novine Federacije BiH“, br.: 83/09, 26/010, 33/10 i 38/10) kojom je preuzela funkcije zakonodavne vlasti i samostalno uredila ovu oblast, što je bio temelj za donošenje Presude Ustavnog suda Federacije, broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine, kojom je osporena uredba ocijenjena na naĉin da povrjeĊuje pravo Općine Konjic na lokalnu samoupravu i dat ponovo rok od šest mjeseci da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine zakonski uredi ovu oblast. UtvrĊeno je da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio po citiranim presudama.Drugo, evidentno je da je zakonska neureĊenost ove oblasti proizvela i proizvodila bi velike štetne posljedice po šume i šumsko bogatstvo, kao jedan od najznaĉajnijih resursa u Federaciji Bosne i Hercegovine. U prilog tome je i ĉinjenica da je većina kantona posegnula za donošenjem zakona u ovoj oblasti. Nije bez znaĉaja i ĉinjenica da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, kada je pred ovim Sudom opravdavala donošenje Uredbe o šumama upravo na naĉin da se, a što proizilazi iz obrazloţenja Presude ovog Suda, broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine, pozivala na nemogućnost da se donese zakon i da je donijela citiranu uredbu imajući u vidu ĉinjenicu o neizmjernim posljedicama koje bi nastale zbog nepostojanja materijalnog propisa iz ove oblasti. Gotovo istovjetno, ali u ovom predmetu zakonodavna vlast, donositelj osporenog Zakona u Posavskom kantonu objašnjava potrebu da samostalno uredi ovu materiju, jer nivo Federacije Bosne i Hercegovine to nije uĉinio duţi niz godina. Nesporna je ĉinjenica da, primjera radi, nepostojanje materijalnog propisa i u praksi i teoretski omogućava Broj 3 24.05.2016. NARODNE NOVINE Županije Posavske Stranica | 83nekontroliranu sjeĉu i korištenje ovog prirodnog bogatstva. Ustavni sud Federacije je zakljuĉio da je u konkretnom sluĉaju postojala potreba, odnosno da je donositelj osporenog Zakona nuţno morao intervenirati na naĉin da, do donošenja propisa na federalnom nivou, potpuno samostalno i u cijelosti zakonski regulira ovu oblast, imajući u vidu ustavom propisani naĉin ostvarivanja funkcija federalne i kantonalnih vlasti u oblasti korištenja prirodnih bogastava i ekološke zaštite. Stoga je Skupština kantona imala ustavno ovlaštenje za donošenje osporenog Zakona i isti je u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Podnositelj zahtjeva je osporio naĉin donošenja zakona i, kako je navedeno na javnoj raspravi u predmetu broj: U-5/15, sa stanovišta posrednog uplitanja u iskljuĉive nadleţnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije smatra da osporeni Zakon u cijelosti regulira šumsko upravljanje i gazdovanje sa aspekta korištenja prirodnih bogststava, te da nije niti posredno niti neposrednio povrijedio nadleţnost Federacije Bosne i Hercegovine u oblasti ekonomske, odnosno fiskalne politike. Potpuno zakonsko reguliranje je bilo nuţno, a federalni nivo, ukoliko jeste zainteresiran za reguliranje ove oblasti i zbog ubiranja odreĊenih naknada i pristojbi, imao je, poĉev od 2009. godine, a ima takvu mogućnost i danas, da zakonski uredi na ustavan naĉin ovu oblast, poštujući u cijelosti ustavnu odredbu o naĉinu ostvarivanja „zajedniĉkih“ nadleţnosti.Ustavni sud Federacije je stava da u odnosu na odredbu ĉlanka 61. osporenog Zakona koju je podnositelj zahtjeva osporavao sa stanovišta ustavom propisanih pravnih posljedica ustavnosudskih odluka, nije nuţno intervenirati u izreci. Naime, navedena odredba se odnosi na naĉin primjene propisa, od kojih je Uredba o šumama, prema naprijed citiranoj odluci ovog Suda mogla da se primjenjuješest mjeseci od dana objavljivanja presude ovog Suda (Presuda broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine je objavljena u „Sluţbenim novinama Federacije BiH“, broj: 34/11 od 06.06.2011. godine). Protekom tog roka ista se ne moţe primjenjivati. O navedenoj ĉinjenici će, naravno, voditi raĉuna organi koji u pojedinaĉnim sluĉajevima rješavaju sporove proizašle iz ove oblasti. Zbog toga, a kako je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i drugim relevantnim propisima propisano dejstvo odluka ovog Suda, odnosno pravna „sudbina“ propisa o kojima je ovaj Sud odluĉivao, nije nuţno da se ustavnosudskom odlukom ponovno intervenira u tom pravcu.Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio jednoglasno u sastavu: Domin Malbašić, predsjednik Suda, Mirjana Ĉuĉković, dr. sc. iur. Šahbaz Dţihanović, Aleksandra Martinović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, suci Su
Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o notarima FBiH 20.04.2016 Službene novine FBiH 30/16 Federacija BiH presuda,ustavni sud fbih,zakon o notarima,notar,notari Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 115 Утврђујући несагласност оспорених: члана 6. став 1. у дијелу који гласи: "као и лице које испуњава претпоставке из става 2. овог члана", те став 2. овог члана, затим чл. 27. и 73. Закона о нотарима са Уставом Федерације Босне и Херцеговине, који се након објављивања ове пресуде неће примјењивати, Уставни суд Федерације указује и на члан 17. Европске конвенције о заштити људских права и основних слобода, који се односи на забрану злоупотребе права, односно да се ништа у овој Конвенцији не може тумачити тако да подразумијева право било које државе, групе или лица да се упусте у неку дјелатност или изврше неки чин који је усмјерен на поништавање било ког од наведених права и слобода или на њихово ограничавање у већој мјери од оне која је предвиђена Конвенцијом. При томе, Уставни суд Федерације је свакако узео у обзир и чињенице да су прије ступања на снагу Закона о нотарима, који је усвојен средином 2002. године, а његова примјена је почела са одложеним дејством тек од 2007. године, да су у Босни и Херцеговини, и прије доношења оспореног Закона, постојали јавни регистри у виду земљишних књига и регистри привредних субјеката, те да су све те послове везано за сачињавање уговора годинама уназад, обављали адвокати, везано за пријенос или стјецање власништва или других стварних права на некретнинама, а правници у привредним друштвима везано за оснивачка акта и статуте привредног друштава, као и чињенице да не постоје релевантне анализе или докази да је успостављењем нотарске службе, као јавне службе (како то наводи представник доносиоца оспореног Закона о нотарима), Федерација Босне и Херцеговине испунила зацртане легитимне циљеве у погледу повећања степена правне сигурности у области промета некретнина и оснивања, те регистрације привредних субјеката у погледу ажурирања и тачности, односно поуздања у јавне регистре, те растерећења судова и органа управе, путем превенирања спорова и путем извршних нотарских исправа, које имају снагу правомоћних пресуда, јер је стварност много другачија. За разлику од напријед наведених оспорених чланова Закона Уставни суд Федерације, цијенећи и оспорене одредбе чл. 69., 70., 71. и 72. Закона није нашао разлога из којих би утврдио да су оспорени чланови 69., 70., 71. и 72. Закона у супротности са чланом II.А.2.1.(1) Устава Федерације Босне и Херцеговине. Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је већином гласова, у саставу: Домин Малбашић, предсједник Суда, Сеад Бахтијаревић, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, др sc. иур. Шахбаз Џихановић, Александра Мартиновић, проф. др Един Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда. Број У-15/10 02. децембра 2015. године Сарајево Предсједник Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине Домин Малбашић, с. р. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, za utvrđivanje ustavnosti člana 6. stav 2. člana 27., te čl. 69. do 73. Zakona o notarima, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon javne rasprave, na sjednici održanoj dana 02.12.2015. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da član 6. stav 1., u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovoga člana" i stav 2. istog člana, te čl. 27. i 73. Zakona o notarima ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02), nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), dana 19.04.2010. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnijela je zahtjev za utvrđivanje usklađenosti člana 6. stav 2. i člana 27., te čl. 69. do 73. Zakona o notarima (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona), sa članom II.A.2.(1).c), d), k) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksom na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 69/05 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine, kao podnosilac zahtjeva, te Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosioci osporenog zakona. 3. Bitni navodi zahtjeva U zahtjevu se navodi, da advokatska i notarska služba djeluju u istoj javnoj službi, usmjerenoj na pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa. Upućeni su na istu klijentelu, kojoj moraju pružati usluge u skladu sa najvišim stručnim i profesionalnim standardima, pa bi njihove usluge trebale biti jednako dostupne svim građanima i pravnim licima, koji bi morali imati punu slobodu izbora. Uostalom, osnovni principi na kojim funkcioniše Evropska unija, između ostalog, su puna sloboda kretanja ljudi, kapitala i informacija, uključujući i punu slobodu pružanja usluga. Postaje evropskim standardom, da državne granice nisu prepreka slobodnom pružanju usluga notara i advokata, a ključni princip njihovog poslovanja je konkurencija kvaliteta i cijene. Međutim, zakonodavac osporenim odredbama Zakona uskraćuje pravo građanima i pravnim licima da po vlastitom izboru odlučuju da li će odgovarajuće usluge zatražiti od advokata ili notara i upućuje ih notarima na koji način, suprotno evropskom, a i domaćem konkurencijskom pravu, uspostavlja monopolski položaj notara za izuzetno širok krug pravnih poslova i radnji, za čije obavljanje su jednako kompetentni i advokati. Notari i advokati moraju ispunjavati iste uslove u pogledu stručne i moralne kompetencije za obavljanje svojih funkcija, iz čega proizilazi da bi advokati i notari morali imati barem približne uslove poslovanja, odnosno prava na rad i iste mogućnosti u ostvarivanju drugih, ustavom i međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, zagarantiranih sloboda i prava. Isto tako i građani bi morali imati istu slobodu izbora od koga da traže pravne savjete i pomoć u ostvarivanju svojih prava i pravnih interesa, te sloboda. Međutim, osporeni Zakon sadrži niz rješenja koja nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i sa općim principima međunarodnog prava. Tako je članom 27. osporenog Zakona propisano da: "vlada kantona određuje broj potrebnih notara za područje kantona, kao i njihovo službeno sjedište", te da se broj notara određuje prema broju stanovnika, pri čemu se po pravilu na 20.000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto. Ovom odredbom se, po mišljenju podnosioca zahtjeva, za notare uspostavlja privilegiran, monopolski položaj za pružanje Broj 30 - Stranica 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016. odgovarajućih usluga, iako su i advokati, po stručnim i moralnim kompetencijama sposobni da pružaju te usluge. Uspostavljanje monopolskog položaja i isključivanje konkurencije znanja, sposobnosti, kvaliteta i cijena u pružanju pravnih usluga ne može se označiti kao legitiman cilj zakonodavca, jer to nije u skladu sa općim pravilima međunarodnog prava. Ovakvo rješenje se ne može smatrati saglasnim ni sa drugim standardima međunarodnog prava, prema kojem, ovakva rješenja trebaju biti u interesu demokratskog društva, jer isključuju elementarno pravo građana da slobodno disponiraju svojim pravima i slobodno odlučuju od koga će tražiti odgovarajuće pravne usluge. Ovakva rješenja ne mogu zakonodavca legitimirati ni pozivanjem na javni interes, jer taj interes ne bi bio doveden u pitanje da i advokati, kao i notari, pod istim uslovima obavljaju osporenim Zakonom propisane usluge, što nesumnjivo ukazuje da je zakonodavac prekoračio međunarodni pravni standard o proporcionalnosti intervencije u javnom interesu. Stoga je ovakvo rješenje u direktnoj suprotnosti i sa zabranom diskriminacije, što je propisano brojnim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Tako je u članu 2. Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja prema Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ima pravnu snagu ustavnih odredaba propisano da, "Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u Deklaraciji, bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, pol, jezik, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina rođenje ili drugi pravni položaj". Iste garancije propisuje i član 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i član II.A.2.(1).c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim su precizirani principi jednakosti pred zakonom i zabrana svih vidova diskriminacije. Osporena odredba Zakona dovodi advokate u nepovoljniji položaj i u pogledu ostvarivanja zagarantiranog prava na rad, koje pravo je zagarantirano Općom deklaracijom o ljudskim pravima, gdje je u članu 23. stav 1. propisano: "Svako ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične i povoljne uslove rada i na zaštitu od nezaposlenosti", a i u članu II.A.2. (1) l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine se garantira puna sloboda na rad. Međutim, osporenim odredbama čl. 69. do 73. Zakona o notarima osigurava se poseban ekskluzivitet, tako što se neopravdano vrlo široka lista pravnih poslova rezervira isključivo za djelovanje notara. To se naročito odnosi na osporeni član 73. Zakona, koji propisuje pravne poslove za koje je obavezna notarska obrada isprava, iako su, prema propisanim kvalifikacijama i moralnim osobinama i advokati jednako kompetentni za njihovo obavljanje, ali je osporenim članom 73. Zakona propisano da su pravni poslovi ništavi, ako isprave nisu notarski obrađene. Tako se praktično ograničava poslovna sposobnost fizičkih i pravnih lica, jer se izlažu suvišnim troškovima notarske obrade, što dovodi do apsurdnih situacija da se npr. advokati, koji su po Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ovlašteni da sastavljaju ugovore, testamente i druge isprave, moraju obratiti notaru ukoliko žele disponirati svojim pravima. U pogledu obavezne notarske obrade isprava u pogledu prometa nepokretnosti propisano je rješenje, koje se rijetko može sresti u komparativnom pravu. Još je drastičnija situacija sa obaveznom notarskom obradom osnivačkih ugovora i potvrđivanjem statuta privrednih društava. Banke i osiguravajuća društva su izložena dodatnim materijalnim troškovima, dok njihove pravne službe ostaju bez posla ili se pojavljuju samo kao supsidijarna podrška notarima, bez ikakvog pravnog učinka. Troškovi notarske obrade, prema važećoj Tarifi, se vežu za visinu osnivačkog kapitala firme, što je neprihvatljivo i apsurdno. Stoga se osporenim čl. 69. do 73. Zakona, kojim se utvrđuje isključiva nadležnost notara, povrjeđuje pravo advokata i drugih djelatnika na jednakost pred zakonom, na zabranu svake diskriminacije, na imovinu i na osnovne slobode, koja prava su zagarantirana članom II.A.2. (1).c), d), k), i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te brojnim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, navedenim u Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Prenošenjem većine nadležnosti sa advokata na notare Federacija Bosne i Hercegovine je osporenim zakonskim rješenjima opravdano dovela u sumnju da je tim zakonskim rješenjima postignuta potrebna proporcionalnost između ograničavanja navedenih prava i legitimnog cilja Zakona. Temeljem izloženog, predloženo je da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da član 6. stav 2., član 27., te čl. 69. do 73. Zakona o notarima nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da danom objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", prestaju da važe odredbe Zakona o notarima navedene u podnesenom zahtjevu. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije, dana 21.04.2010. godine, u skladu sa čl. 10. i 16., a u vezi sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine pozvao je Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, da kao suprotna stranka u postupku, u roku 30 dana od dana prijema podneska, dostave odgovor na zahtjev podnosioca. Odgovor na zahtjev, u ostavljenom roku, dostavio je Predstavnički dom, dok se Dom naroda nije izjasnio. U odgovoru Predstavničkog doma se navodi: "Cijenimo da je predmetni zahtjev za utvrđivanje ustavnosti u cijelosti neosnovan". Istakli su, da su zakone o notarima donijeli entiteti, Federacija Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02), Republika Srpska ("Službeni glasnik RS", broj 86/04) i Brčko Distrikt ("Službeni glasnik Brčko Distrikta", broj 9/03). Zakoni o notarima su u potpunosti usaglašeni na razini Bosne i Hercegovine, a prihvaćen je tzv. "latinski tip notarijata" koji je prisutan u 21. državi, članici Evropske unije. U Federaciji Bosne i Hercegovine notarska služba je počela sa radom 04. maja 2007. godine. U Bosni i Hercegovini zakoni o notarima su pripremani dugo godina u sklopu kompletne reforme zakonodavstva i doneseni su kao reformski zakoni u cilju pristupa evropskim integracijama i na preporuku Vijeća Evrope da se u zemljama u tranziciji poveća stepen pravne sigurnosti i rastereti pravosuđe i javna uprava. S tim u vezi, donesen je Zakon o notarima koji predstavlja moderan evropski zakon. Prilikom donošenja zakona, zakonodavac se opredijelio za rješenja koja će dovesti do postizanja legitimnih ciljeva koji su u općem interesu, kao što su: povećanje stepena pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretninama i registraciji poslovnih subjekata, rasterećenje sudova i organa uprave, pouzdanje u javne registre nekretnina i poslovnih subjekata. Svaka država može proglasiti javni interes i uvesti određena ograničenja prava i sloboda, ako je to u interesu demokratskog društva i u funkciji ostvarivanja legitimnih ciljeva, što u članu 23. propisuje i Opća deklaracija o pravima čovjeka. Uvodeći notarsku službu, kao javnu službu, država je na nju prenijela javna ovlaštenja. I to se pokazalo opravdanim, jer za tri godine rada, notarska služba je ispunila naprijed naznačene legitimne ciljeve u pogledu povećanja stepena pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretninama i osnivanju, te registraciji poslovnih subjekata. Spriječen je rad na crno, a i mnoge druge kriminalne radnje u navedenim oblastima, dok je država legitimno naplatila porez i druge javne prihode. Članom 2. Zakona o notarima propisano je: "Služba notara je javna služba koju obavljaju notari, koji su samostalni i nezavisni nosioci te službe" na koji način se odmah uočava suštinska razlika između notarske službe i advokatske djelatnosti. Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 117 Advokatska djelatnost nije uređena kao javna služba. Advokatura jeste samostalna i nezavisna djelatnost, koja pruža pravnu pomoć. Organizacija i rad iste se uređuje zakonom. Zakonom su određeni i poslovi koje obavljaju advokati u okviru te djelatnosti. S druge strane, Zakonom o notarima je na notare prenijela dio javnopravnih ovlaštenja i propisala da je notar dužan da nezavisno i nepristrasno obavlja ovu djelatnost, te da mora podjednako voditi računa o interesima svih svojih stranaka u postupku notarske obrade isprava, pošto prema njima ima položaj "službenog lica", te u tom svojstvu notar osigurava i čuva dokaznu snagu i izvršnost notarski obrađenih isprava. Stoga smatraju da ovakvim normiranjem nije povrijeđen ustav na štetu advokatske djelatnosti. Podnosilac zahtjeva je u zahtjevu označio član 6. stav 2. i član 27. Zakona o notarima ali kroz obrazloženje podnesenog zahtjeva ne ukazuje u čemu se sastoji neusklađenost navedenih članova i sa kojim članovima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga smatraju da su navodi iz zahtjeva vezani za ove članove neosnovani iz razloga što je notarska služba na jednak način dostupna svih građanima, koji ispunjavaju zakonom propisane uslove. Nesporno je, da je zakonodavac propisujući uslove, propisao različite za advokatsku djelatnost i za notarsku službu, kao javnu službu, pri čemu je predvidio i strožije uslove za obavljanje notarske službe, jer notarska služba, kao javna služba je izuzeta od slobode pružanja usluga. Međutim, građanima je ostavljena sloboda izbora konkretnog notara, kao i konkretnog advokata. Mogućnost izbora između notara i advokata ne može ni postojati pošto su različiti domeni njihovog djelovanja. Neprihvatljiva je i tvrdnja iz zahtjeva za povredu slobode rada iz člana II.A.2.(1).l.) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer ne postoji zagarantirano pravo na rad, koje pojmovno nije identično sa pojmom slobode rada. Sloboda rada u osnovi predstavlja slobodan izbor zanimanja i zaposlenja pod jednakim uslovima, dostupna radna mjesta i funkcije. Stoga, svaki advokat, koji ispunjava uslove za notara može se kandidirati za upražnjeno notarsko mjesto, pod jednakim uslovima koji se za to traže. Nadalje, podnosilac zahtjeva navodi da je u čl. 69. do 73. Zakona o notarima, za notare osiguran još jedan ekskluzivitet, iako su i advokati, prema propisanim kvalifikacijama i moralnim osobinama jednako kompetentni za obavljanje tih poslova. Članom 69. propisano je da notar, kao javni službenik, može vršiti tri vrste poslova i to: notarsku obradu isprava; izdavanje potvrda i ovjeru potpisa, rukoznaka i prepisa. Ove poslove, u predviđenoj formi javnih isprava nikada nisu obavljali advokati, radi čega isti nisu ni mogli biti od njih oduzeti. Članom 73. Zakona o notarima je propisano da određeni pravni poslovi, navedeni u ovom članu, za svoju valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava jer u protivnom u nedostatku toga se smatraju ništavim. Međutim u stavu 5. ovoga člana je predviđeno da je ova uslovljenost obavezne notarske obrade isprava vrijedi ograničenog trajanja, toliko dugo dok ne bude zamijenjena posebnom regulativom o obavezi notarske obrade isprava, koje ih izričito u cijelosti ili u dijelovima stavlja van snage. Mora se istaći da je navedenim članom obuhvaćen samo mali broj pravnih poslova za koje se zakonodavac opredijelio da budu u toj formi, što opet ne isključuje mogućnost advokatima da učestvuju u pripremi tih akata za notarsku obradu ili ovjeru isprava ili eventualno zastupanje stranaka pred notarima. Stoga smatramo, da osporene odredbe člana 69. do 73. Zakona o notarima nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer je u prvom redu normiranje ovih odnosa isključiva stvar cjelishodne procjene zakonodavca radi značaja ovih pravnih poslova, obzirom na činjenicu da notarske isprave vrijede kao javne isprave i kao takve imaju punu dokaznu snagu javne isprave, te izvršne isprave u nivou sudskih nagodbi stranaka. Izjašnjavajući se na navode zahtjeva za ocjenu usklađenosti osporenih članova Zakona o notarima sa Zakonom o advokaturi, na koje ukazuje podnosilac zakona, pitanje ocjene eventualne nesaglasnosti ne može biti u nadležnosti Ustavnog suda, jer se radi o propisima iste pravne snage, usvojene od strane istoga donosioca – Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga to pitanje smatramo isključivo kao stvar zakonodavne politike, jer je pravo zakonodavca da odredi koje će poslove dati u nadležnost advokatima, a koje notarima. Uostalom, ni advokati, kao ni notarijat nisu ustavne kategorije i nema niti jedne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja spominje bilo advokate, bilo notare. Također smatraju, suprotno zahtjevu podnosioca da se Zakonom o notarima ne povrjeđuje pravo na imovinu advokata. Pravo na imovinu regulisano je članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Međutim, ukoliko je uopće i došlo do ograničenja osnovnih prava advokata, odnosno njihovih prava na imovinu, to ograničenje je propisano zakonom i to u javnom interesu. Javni interes se ogleda u tome što notari pružajući usluge kao nezavisni, savjetuju i poučavaju stranke, naročito slabije, ukazujući im pri tome na pravne posljedice posla koji zaključuju. Na taj način djelovanje notara doprinosi pravnoj sigurnosti, efikasnijoj zaštiti i boljoj realizaciji prava jer notar podjednako zastupa interese obiju stranaka. S tim u vezi, smatraju, da nema povreda odredaba o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koje bi se odnosile na zaštitu imovine. U prilog tome ističu da advokati nisu imali isključivu nadležnost u sastavljanju isprava, a evidentno je da su u veoma malom postotku sačinjavali takve isprave. S druge strane, prihodi advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine se nisu smanjili sa početkom rada notara, već su i povećani prema službenim podacima Poreznih ispostava Sarajeva, Mostara, Zenice, Tuzle, Travnika, Livna i sl. Nadalje, u zahtjevu se iznose i tvrdnje u pogledu neusklađenosti Zakona o notarima sa evropskim pravom, odnosno potrebe usklađivanja sa evropskim pravom. Smatramo da niti jedna tvrdnja iz zahtjeva u pogledu evropskog prava ne može izdržati kritiku. Predlažu, iz svih naprijed navedenih razloga, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da zahtjev za ocjenu ustavnosti navedenih odredaba Zakona o notarima odbije kao neosnovan, te da utvrdi da osporene odredbe Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U potvrdu tih navoda još ističu da Ustavni sud Republike Srpske nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje člana 68. Zakona o notarima Republike Srpske, kao ni Ustavni sud Republike Makedonije, za ocjenu člana 16. stav 1. tačka b) Zakona o notarima Republike Makedonije, a ti članovi su identični sa ovdje osporavanim članom 73. Zakona. Uz odgovor na zahtjev podnosioca, Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio i podnesak prof. dr. Melihe Povlakić (u daljem tekstu: Podnesak prof. dr. Povlakić), kao sastavni dio Odgovora na zahtjev. Uz svoj podnesak prof. dr. Povlakić je dostavila i podnesak Predsjednika Savezne notarske komore Njemačke dr. Tilman Gottea. U podnesku prof. dr. Povlakić se nastavlja elaboriranje o podnesenom zahtjevu, ističući da je u cijelosti neosnovan i nedovoljno argumentiran, te se posebna pažnja posvećuje osporenim članovima Zakona. U vezi sa osporavanjem člana 6. stav 2. Zakona se navodi, da u zahtjevu podnosioca nije dano obrazloženje sa kojom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine proturiječi ovaj osporeni član Zakona, nego je samo u fusnoti 5. naveden ovaj osporeni član Zakona, i ako je u članu Broj 30 - Stranica 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016. 13. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da Sud odlučuje u granicama zahtjeva. Vezano za osporavanje člana 27. Zakona se ističe, da je od strane podnosioca zahtjeva naveden niz činjenica, ali niti jedna ne ukazuje na konkretnu povredu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U pogledu navoda zahtjeva za osporavanjem čl. 69. do 73. istaknuto je da je Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dao valjane argumente zašto smatra da osporeni članovi Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije. Prof. dr. Povlakić, samo naglašava da neki od navedenih poslova u zahtjevu, advokati nikada nisu ni obavljali. Nema ni povrede prava na imovinu advokata, jer, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, štiti se samo pravo na postojeću imovinu a nema garancije za stjecanje imovine. Pogrešno se u zahtjevu navodi da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine trebao prilikom donošenja navedenog Zakona "utvrditi javni interes kako bi ograničenje prava na imovinu bilo legalno". Zaboravljeno je navesti, da član 1. Protokola 1. dopušta ograničenje individualnog prava na imovinu, ali u zakonom propisanom postupku i uz utvrđivanje javnog interesa, što ne znači da zakonodavac ne mora voditi računa da donesenim aktom ne povrijedi ustavom garantirana prava. Na osnovu iznesenog, pledira se da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom utvrđuje da osporeni članovi Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Javna rasprava U ovom predmetu Ustavni sud Federacije zakazao je javnu raspravu za dan 21.12.2010. godine, koja je iz procesnih razloga odložena na neodređeno vrijeme. Javna rasprava je ponovno zakazana za dan 14.10.2015. godine, a pozvane su stranke u predmetu, te predstavnici Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine i predstavnici Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine. Na javnu raspravu odazvali su se punomoćnici podnosioca zahtjeva. Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine na javnoj raspravi također su zastupali punomoćnici. Ispred Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine na javnu raspravu niko nije pristupio, a Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine zastupao je predsjednik Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine. Punomoćnici podnosioca zahtjeva u cijelosti su ostali kod navoda iz zahtjeva, izjasnili se na navode Odgovora na zahtjev Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i predali pismeni podnesak, kao sažetak usmenih navoda na javnoj raspravi. Punomoćnici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine su također ostali u cijelosti kod navoda Odgovora na zahtjev, pri čemu su poseban osvrt istakli na notarijat i notare u Evropi i u okruženje kao i na stanje u Bosni i Hercegovini, te na pojedinačno osporene članove Zakona o notarima, ukazujući na sličnosti i razlike u zanimanjima advokata i notara te na odražaj rada notara na materijalne efekte advokata. Predstavnik Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine se također izjasnio na zahtjev podnosioca, koji se u većini izlaganja podudarao sa navodima punomoćnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. U završetku svojih izlaganja pledirali su da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom će utvrditi da osporeni članovi Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine 6. Relevantni propisi za donošenje odluke Ustavnog suda Federacije 6.1. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2. Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u aktima navedenim u Aneksu. Posebno: (1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava: a) (...), c) na jednakost pred zakonom; d) zabranu svake diskriminacije na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, vjere ili uvjerenja, političkih i drugih stavova, nacionalnog ili socijalnog porijekla, (...). l) na osnovne slobode:..........., slobodu na rad; (...). (2) Svi građani uživaju sljedeća prava: a) (...), b) politička prava: (...); da imaju jednak pristup javnim službama; (...). Član VII.3. Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Federaciji, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesuglasja međunarodnog ugovora i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor. 6.2. Dodatak Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine 6.2.1.Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine Član 2. "Svakom pripadaju sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti. Dalje ne smije se činiti (...). Član 23. 1. Svako ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične i povoljne uslove rada i na zaštitu od nezaposlenosti". (...) Član 29. 1. (...) 2. U vršenju svojih prava i sloboda svako se može podvrgnuti samo onim ograničenjima koja su predviđena zakonom isključivo u cilju osiguranja potrebnog priznanja i poštovanja prava i sloboda drugih, kao i zadovoljenja pravičnih zahtjeva morala, javnog poretka i općeg blagostanja u demokratskom društvu. 3. Ova prava i slobode se ni u kom slučaju ne mogu ostvarivati protivno ciljevima i principima Ujedinjenih nacija. Član 30. Nijedna odredba ove Deklaracije ne može se tumačiti kao pravo za ma koju državu, grupu ili lice da obavlja bilo koju djelatnost ili da vrši bilo kakvu radnju usmjerenu na rušenje prava i sloboda koji su u njoj sadržani. 6.2.2. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Član 14. Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 119 spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.(...). Član 17. Zabrana zloupotrebe prava Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. Protokol broj 12. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Član 1. "1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status. 2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1." 6.2.3. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima Član 25. Svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih ograničenja: a) (...); b) ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti. 6.2.4. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Član 2. 1. Svaka država članica ovog pakta obavezuje se da i pojedinačno i putem međunarodne pomoći i saradnje, naročito na ekonomskom i tehničkom polju, a koristeći u najvećoj mogućoj mjeri svoje raspoložive izvore preduzima korake kako bi se postepeno postiglo puno ostvarivanje prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajućim sredstvima, posebno uključujući donošenje zakonodavnih mjera. 2. Države članice ovog pakta obavezuju se da garantiraju da će sva prava koja su u njemu formulisana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti. 3. (...). Član 5. 1. Nijedna odredba ovog pakta ne može se tumačiti kao da sadrži bilo kakvo pravo za neku državu, grupaciju ili pojedinca da obavlja neku djelatnost ili da vrši neki akt u cilju rušenja prava ili slobode priznate ovim paktom ili da zavode veća ograničenja od onih predviđenih ovim paktom. 2. Ne priznaje se nikakvo ograničenje ili odstupanje od osnovnih prava čovjeka koja su priznata ili važe u svakoj zemlji prema zakonima, konvencijama, propisima ili običajima, pod izgovorom da ih ovaj pakt ne priznaje ili ih priznaje u manjoj mjeri. Član 6. 1. Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava. 2. (...). Član 7. Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju: (a) (...); (b) (...); (c) istu mogućnost za sve da napreduju u svom radu u višu odgovarajuću kategoriju, vodeći računa jedino o navršenim godinama službe i sposobnostima; (d) (...). 6.3. Zakon o pravosudnom ispitu ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95, 35/98 i 29/03) Član 1. "Pravosudni ispit (daljem tekstu: ispit) je stručni ispit koji polažu diplomirani pravnici radi stjecanja uslova za obavljanje poslova i zadataka čije je vršenje uslovljeno pravosudnim ispitom. Član 2. Ispit mogu da polažu lica koja su kao diplomirani pravnici radili najmanje dvije godine na pravnim poslovima. Pod uslovom iz stava 1. ovoga člana ispit mogu da polažu i pripravnici volonteri. Član 4. Na ispitu se provjerava sposobnost kandidata za samostalno obavljanje poslova i zadataka iz člana 1. ovoga zakona. Ispit se polaže pismeno i usmeno. Pismeni dio ispita polaže se iz krivičnog prava i iz građanskog prava, ili porodičnog ili radnog prava. Usmeni dio ispita polaže se iz: 1) kaznenog prava (materijalno i procesno; 2) građanskog prava (materijalno i procesno) 3) porodičnog prava; 4) privrednog prava; 5) upravnog prava; 6) radnog prava i 7) ustavnog sistema i organizacije pravosuđa. 6.4. Zakon o notarima ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02) Član 1. Cilj zakona Ovim zakonom uređuje se organizacija, ovlaštenja, način rada, notarski ispit, kao i druga pitanja od značaja za rad notara na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Član 2. Javna služba Služba notara je javna služba koju obavljaju notari, koji su samostalni i nezavisni nosioci te službe. Član 3. Notar obavlja službu notara profesionalno i isključivo kao zanimanje tokom vremena za koje je imenovan, u skladu sa ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona. Notar može svoju službu vršiti do navršenih 70 godina života, ukoliko ne nastupe razlozi za prijevremeni prestanak službe prema članu 31. stav 1. tač.1. i 3. do 6. ili razrješenje prema članu 32. ovog zakona. Broj 30 - Stranica 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016. Član 5. Uslovi za pristup notarskom ispitu Svako lice koja ispunjava uslove za obavljanje službe notara iz člana 26. ovoga zakona, može kod Federalnog ministarstva pravde podnijeti zahtjev za pristup polaganju notarskog ispita. (.....). Član 6. Uslovi za pristupanje polaganju notarskog ispita Za vrijeme prelaznog perioda od osam godina nakon stupanja na snagu ovog zakona, polaganju notarskog ispita može pristupiti lice, koje je nakon položenog pravosudnog ispita, u smislu člana 26. stav 4. ovoga zakona, radilo najmanje pet godina na pravnim poslovima, kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovoga člana. Nakon isteka prelaznog perioda iz stava 1. ovoga člana, polaganju notarskog ispita može pristupiti samo lice, koje je najmanje tri godine provelo na radu kao notarski pomoćnik u smislu člana 42. stav 1. ovoga zakona. (...). Član 7. Pohađanje pripremnog seminara Uslovi za pristupanje polaganju notarskog ispita predstavlja i obaveza pohađanja pripremnog seminara kandidata, u skladu sa članom 132. ovoga zakona. Član 8. Pismeni i usmeni dio ispita Notarski ispit se polaže pismeno i usmeno. Sadržaj usmenog i pismenog dijela ispita mora odgovarati programu seminara iz člana 132. ovoga zakona, za pripremu kandidata za polaganje notarskog ispita. Član 9. Predmet pismenog dijela ispita Pismeni dio ispita sastoji se od tri ispitna zadatka koji se radi po četiri sata. Ispitnim zadacima se provjerava da li su kandidati u stanju sačinjavati notarske isprave u sljedećim pravnim oblastima: 1. obligaciono i stvarno pravo; 2. porodično i nasljedno pravo; 3. privredno pravo i 4. izvršno pravo. Član 10. Predmet usmenog dijela ispita Usmeni dio ispita polaže se u jednom danu i to iz sljedećih predmeta: 1. propisi o službi notara; 2. propisi o zemljišno-knjižnom postupku; 3. propisi o upisu pravnih lica u sudski registar i privredno pravo; 4. nasljedno pravo, porodično pravo, obligaciono i stvarno pravo, ali samo u dijelu u kojem je od značaja za djelatnost notara, i 5. izvršno pravo. Član 27. Službeno sjedište notara i broj notara Na prijedlog rukovodioca kantonalnog organa uprave nadležnog za poslove uprave i pravosuđa (u daljem tekstu: kantonalni organ uprave), vlada kantona određuje broj potrebnih notara za područje kantona, kao i njihovo službeno sjedište. Službeno sjedište notara je općina ili grad koje odredi vlada kantona. Nakon formiranja Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Notarska komora) prilikom određivanja broja notarskih mjesta kao i prilikom utvrđivanja službenih sjedišta pribavlja se mišljenje notarske komore. Broj notara određuje se prema broju stanovnika koji žive na području kantona, pri čemu se po pravilu na 20.000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto, uzimajući u obzir i godišnji broj isprava koje se notarski obrade. Dvije ili tri općine koje imaju manji broj stanovnika od broja koji je utvrđen u stavu 4. ovoga člana, mogu imati jednog notara. IV - Nadležnost notara Član 69. Poslovi notara Notar je nadležan da preduzima notarsku obradu isprava, izdaje potvrde, kao i da ovjerava potpise, rukopise i prijepise. Notar može obavljati ostale poslove koji su mu prema ovom zakonu dopušteni. Član 70. Notarska obrada isprave Notarska obrada isprave znači da je isprava u cijelosti sačinjena od strane notara, u skladu sa odredbama člana 74. do 89. ovog zakona i time dokazuje u ispravi zapisane izjave, koje su stranke dale pred notarom i koje su svojim potpisom odobrile. Član 71. Ovjera i potvrda Ovjera i potvrda znači da je isprava sačinjena u skladu sa odredbama člana 92. do 101. ovog zakona. Član 72. Nalog suda ili organa vlasti Sud ili drugi organ vlasti mogu notaru, uz njegovu saglasnost povjeriti vršenje i drugih poslova, koji su u saglasnosti sa njegovom djelatnošću.Tu spadaju naročito: 1. popis i pečaćenje ostavinske imovine i stečajne mase; 2. procjene i javne prodaje (licitacije) pokretnih stvari i nekretnina u vanparničnom procjene postupku, osobito dobrovoljne prodaje, 3. razdioba prodajne cijene u izvršnom postupku. V - Obaveza notarske obrade isprava Član 73. Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na: 1. Pravne poslove o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih drugova, kao i između lica koja žive u vanbračnoj životnoj zajednici, 2. raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica, 3. pravne poslove kojim se obećava neka činidba kao poklon, s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane činidbe; 4. pravne poslove, čiji je predmet prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, 5. osnivačka akta privrednih društava i utvrđivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta. Pravni poslovi za koje, protivno stavu 1. ovoga člana, nisu sačinjene notarski obrađene isprave, ništavni su. Nezavisno od odredbe stava 1. ovoga člana, obaveze notarske obrade isprava mogu biti predviđene i u drugim zakonima. Stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu isprava i za druge pravne poslove, koji nisu predviđeni u stavu 1. ili 3. ovoga člana. Odredbe ovog člana vrijede samo tako dugo dok ne budu zamijenjene posebnom regulativom o obavezi notarske obrade isprava, koje ih izričito u cjelini ili u dijelovima stavlja van snage. Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 121 Član 127. Nagrada za rad i naknada troškova Notari imaju pravo na nagradu za svoj rad i naknadu troškova u vezi sa obavljenim radom, u skladu sa tarifom o naknadama i nagradama. Tarifu o nagradama i naknadama notara utvrđuje Federalno ministarstvo, na prijedlog Notarske komore. Član 128. Dospjelost nagrade i naknade troškova Plaćanje nagrade za rad i naknade troškova notaru vrši se odmah po obavljenom poslu, a notar može tražiti da stranka plati primjereni iznos predujma u momentu preuzimanja posla. Notar je obavezan stranci izdati potvrdu o plaćenoj nagradi i troškovima. Član 129. Solidarna odgovornost Ako je više stranaka učestvovalo u zaključenju pravnog posla pred notarom, ili je notar izvršio jednu radnju za više stranaka, sve te stranke solidarno duguju nagradu i troškove notaru, ako stranke drugačije ne dogovore. 6.5. Zakon o advokaturi ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02) Član 1. Ovim zakonom se uređuje organizacija i položaj advokata koji osigurava pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa. Član 2. Advokatura je nezavisna, profesionalna djelatnost koja se organizira i funkcionira u skladu sa ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Samostalnost advokature ostvaruje se posebno: 1) Nezavisnim vršenjem usluga pravne pomoći; 2) Pravom stranke na slobodan izbor advokata; 3) Organiziranjem advokata u advokatsku komoru kao nezavisnu i samoupravnu organizaciju sa obaveznim članstvom; 4) Donošenje Statuta kojim se reguliše rad advokatske komore i njenih organa; 5) Donošenjem Kodeksa advokatske etike; 6) Odlučivanjem o pravu na obavljanje advokatske djelatnosti, privremenoj zabrani i prestanku obavljanja djelatnosti; 7) Odlučivanjem o oblicima saradnje sa Advokatskom komorom Republike Srpske i advokatskim komorama stranih država, međudržavnim i međunarodnim udruženjima advokata; i, 8) Odlučivanjem o oblicima saradnje sa drugim vrstama međudržavnih i međunarodnih institucija, organizacija i udruženja. Član 3. Advokatska djelatnost, između ostaloga obuhvata: 1) Davanje pravnih savjeta; 2) Sastavljanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe, predstavke, molbe, žalbe i dr.) 3) Sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti, i dr.) 4) Zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim, i ostalim postupcima pred svim redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te pravnim licima; 5) Obranu i zastupanje okrivljenog u kaznenom, prekršajnom i drugim postupcima u kojim se odlučuje o odgovornosti fizičkih i pravnih lica; i 6) Pružanje drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim licima kako bi se zaštitila njihova prava i interesi. Advokatsku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, vrše advokati kao pojedinci. Advokati u svrhu zajedničkog vršenja profesije mogu formirati zajednički advokatski ured ili advokatsko društvo. Član 4. Advokat ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive sa ugledom i nezavisnošću advokatske djelatnosti. Član 5. Advokati su dužni da pružaju pravnu pomoć savjesno i stručno, u skladu sa Ustavom, zakonu i drugim propisima, kao i Statutom i drugim aktima Federalne advokatske komore, te Kodeksom advokatske etike. U pravilu, advokat je obavezan čuvati kao advokatsku tajnu sve što mu je stranka povjerila, izuzev (...). Član 6. Advokat je nezavisan u svom radu. Advokat ima pravo i dužnost, da u okviru zakona i u okviru ovlaštenja dobijenih od stranke, preduzima sve radnje u svim pravnim poslovima koje su po njegovoj ocjeni u interesu stranke kojoj pruža pravnu pomoć. Član 7. Svaka stranka ima pravo slobodnog izbora advokata koji je ovlašten da obavlja advokatsku djelatnost u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) u skladu sa ovim zakonom. (...). Član 8. Pružanje pravne pomoći mogu, pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, vršiti jedino advokati i advokatski pripravnici, osim ako drugim zakonima nije drugačije određeno. III - Uslovi za vršenje advokatske djelatnosti Član 18. Pravo na upis u Imenik advokata Federalne advokatske komore ima lice koje, ukoliko nije drugačije određeno zakonom, ispunjava sljedeće uslove: 1) da je državljanin Bosne i Hercegovine; 2) da je diplomirao na jednom od pravnih fakulteta u Bosni i Hercegovini ili da je diplomirao nabilo kojem pravnom fakultetu u bivšoj SFRJ do 22. maja 1992. godine, a ako je diplomirao na Pravnom fakultetu druge države, ovaj uslov stječe nakon nostrificiranja diplome od nadležnog federalnog organa uprave; 3) da ima položen pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini ili bivšoj SFRJ do 22. maja 1992. godine, a ako je pravosudni ispit položio u drugoj državi, ovaj uslov stječe nakon priznanja toga ispita od strane nadležnog ministarstva Federacije BiH; 4) da je nakon diplomiranja na pravnom fakultetu stekao najmanje četiri godine radnog iskustva na pravnim poslovima u advokaturi, sudu, tužilaštvu ili na pravnim poslovima u upravnim ili drugim državnim organima ili pravnim licima; 5) nije osuđivan na kaznu zatvora za djela protiv uređenje i sigurnosti, za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, protiv službene ili druge odgovorne dužnosti ili za drugo kazneno djelo izvršeno iz koristoljublja ili drugih niskih pobuda, osim ako je proteklo pet godina od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne; 6) da nije u radnom odnosu a licu koje se nalazi u radnom odnosu danom upisa u Imenik advokata Broj 30 - Stranica 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016. prestaje radni odnos, osim u slučaju zaposlenja u advokatskom društvu; 7) da pokaže zadovoljavajuće znanje pred Ispitnom komisijom iz poznavanja Zakona o advokaturi, statuta, Kodeksa advokatske etike i poznavanje drugih akata Federalne advokatske komore, i 8) da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti. Ranije ponašanje i postupci moraju ukazivati da će to lice savjesno obavljati advokatsku djelatnost. Član 19. Pravo na obavljanje advokatske djelatnosti stiče se momentom upisa u Imenik advokata koji se vodi kod Federalne advokatske komore i davanjem svečane izjave. Imenik advokata je javna knjiga, a nijedan državni ili drugi organ ne može dati odobrenje za obavljanje poslova iz člana 3. ovog zakona bilo kao osnovno ili kao dopunsko zanimanje, osim ako drugačije nije određeno zakonom. (...). Advokatske nagrade i naknade Član 31. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife. Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima. Tarifa se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH." Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife. (...). Advokatske kancelarije Član 33. Advokat može imati samo jednu advokatsku kancelariju na području Federacije. Sjedište advokatske kancelarije je u mjestu na području regionalne advokatske komore kod koje je advokat upisan u Imenik advokata. (...). Advokatski pripravnici Član 50. Advokatski pripravnik se osposobljava za samostalno obavljanje advokatske djelatnosti i stručno osposobljava radi polaganja pravosudnog ispita, radom na pravnim poslovima u advokatskoj kancelariji, zajedničkoj advokatskoj kancelariji ili advokatskom društvu. Advokatski pripravnik ima advokata-principala koji je upisan u Imenik advokata i koji obavlja advokatsku djelatnost duže od pet godine. 7. Činjenično stanje i stav Suda Nakon analize zahtjeva podnosioca, odgovora na zahtjev Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te nakon održane javne rasprave 14.10. 2015. godine, Ustavni sud Federacije zaključio je: da podnosilac zahtjeva smatra da član 6. stav 2., član 27. i članovi 69. do 73. Zakona o notarima, nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine- Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, dok je protivna strana-Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, ostao kod stanovišta da osporenim članovima Zakona o notarima nisu povrijeđene relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno, da su osporeni članovi Zakona u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije konstatuje da se osporenim odredbama i to: članom 6. Zakona o notarima, propisuju uslovi za pristupanje polaganju notarskog ispita, članom 27. Zakona, propisuje se službeno sjedište notara i broj notara, dok se čl. 69. do 72. Zakona, propisuju nadležnost notara, a članom 73. Zakona, pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava. Ocjenjujući osnovanost navoda podnosioca zahtjeva, kao i navode protivne strane, Ustavni sud Federacije pošao je od člana II.A.2.(1). c), d), i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da će: "Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u aktima navedenim u Aneksu". Posebno, (1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava na: (...). c) jednakost pred zakonom; d) zabranu svake diskriminacije; (...), k) l) osnovne slobode: (...), slobodu na rad" (...); (2) Svi građani uživaju: a)(...), b) politička prava: (...) da imaju jednak pristup javnim službama; pri čemu se također, imaju u vidu i međunarodni ugovori i drugi međunarodni sporazumi, koji su na snazi u odnosu na Federaciju, i opća pravila međunarodnog prava, koji su prema Odjeljku VII. članu 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, sastavni dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, a prema kojem, u slučaju bilo koje nesaglasnosti između međunarodnih ugovora i zakonodavstva, prevagu imaju međunarodni ugovori. S tim u vezi, Ustavni sud Federacije uzeo je u obzir član 2., član 23. stav 1. a posebno član 29. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, prema kojima svakom pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji, odnosno, da svako ima pravo na rad, te da u vršenju svojih prava i sloboda svako se može podvrgnuti samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom isključivo u cilju obezbjeđenja potrebnog priznanja i poštovanja prava i sloboda drugih, kao i zadovoljavanja pravičnih zahtjeva morala, javnog poretka i općeg blagostanja u demokratskom društvu. Ista takva prava sadržana su i u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima, a uživanje prava i sloboda predviđenih Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, uključujući i zabranu zloupotrebe prava od bilo koga, uključujući i bilo koju državu, u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. Pri tome, Ustavni sud Federacije posebno uzima u obzir relevantne odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojima svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika, navedenih u članu 2. i bez nerazumnih ograničenja, ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti, odnosno, odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, prema kojim države članice ovog pakta obavezuju se da garantuju da će sva prava koja su u njemu formulisana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije ili kakvoj drugoj okolnosti (član 2. stav 2.), da ni jedna odredba ovog Pakta ne može se tumačiti kao da sadrži bilo kakvo pravo za neku državu, grupaciju ili pojedinca da obavlja neku djelatnost ili da vrši neki akt u cilju nepriznavanja prava ili slobode, priznate ovim paktom ili da zavode veća ograničenja od predviđenih ovim paktom, kao i da se ne priznaje nikakvo ograničenje ili odstupanje od osnovnih prava čovjeka koja su priznata ili važe u svakoj zemlji prema zakonima, konvencijama, propisima ili običajima, pod izgovorom da ih ovaj pakt ne priznaje ili ih priznaje u manjoj mjeri (član 5.) odnosno, države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvata pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava (član 6. stav 1.) odnosno, da države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 123 istu mogućnost za sve da napreduju u svom radu u višu odgovarajuću kategoriju, vodeći računa jedino o navršenim godinama službe i sposobnostima (član 7.). Cijeneći osporeni član 6. stav 2. Zakona, u svjetlu navedenih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnih ugovora i drugih međunarodnih sporazuma, koji su sadržani u Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i predstavljaju instrumente za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda a imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, Ustavni sud Federacije je izveo zaključak da osporeni član 6. stav 1. Zakona, u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovog člana", kojim se propisuju uslovi za pristupanje polaganju notarskog ispita za vrijeme prijelaznog perioda od osam godina nakon stupanja na snagu ovog zakona, kao i stav 2. osporenog člana 6. Zakona, koji glasi:"Nakon isteka prelaznog perioda iz stava 1. ovog člana, polaganju notarskog ispita može pristupiti samo lice, koje je najmanje tri godine provelo na radu kao notarski pomoćnik u smislu člana 42. stav 1. ovog zakona", nije u saglasnosti sa citiranim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima sadržanim u Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga što se osporenim članom 6. stav 1. Zakona, u citiranom dijelu, kao i stavom 2. istog člana, propisuju uslovi za polaganje notarskog ispita koje mogu ispuniti samo određene kategorije lica koja ispunjavaju uslove propisane članom 42. stav 1. Zakona o notarima, a koje se odnose na položaj notarskog pomoćnika. Dakle, samo lica koja obavljaju posao notarskog pomoćnika kod notara u trajanju od tri godine, a ne i lica koja ispunjavaju opće uslove za obavljanje službe notara kako je to propisano članom 26. tačke 1. do 6. osporenog Zakona, na koji način se protivno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnim ugovorima i drugim međunarodnim sporazumima, koji imaju snagu ustavnih odredaba, vrši nejednakost pred zakonom i diskriminacija unutar Federacije Bosne i Hercegovine svih drugih lica, da bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, i pod jednakim uslovima, mogu obavljati službe notara, odnosno da uživaju osnovne slobode, kao što su jednakost pred zakonom, pravo na imovinu, pravo na rad, a posebno, politička prava, kao što su pravo građana da imaju jednak pristup javnim službama. Naime, propisivanje općih uslova za obavljanje službe notara, kako je to sadržano u članom 26. osporenog Zakona, a prema kojima za notara može biti imenovano lice koje kumulativno ispunjava uslove sadržane u tačkama 1. do 6. navedenog člana, dodajući tome i posebne uslove iz tačke 7. istog člana, prema kojoj kandidat za obavljanje notarske djelatnosti mora imati položen i notarski ispit, a istovremeno ograničavajući pristup polaganju notarskog ispita uslovima sadržanim u članu 6. stav 1. u osporenom dijelu rečenice, i stavom 2. istog člana, prema stanovištu Ustavnog suda Federacije, predstavlja direktnu diskriminaciju lica unutar Federacije Bosne i Hercegovine u uživanju njihovih građanskih i političkih prava zagarantovanih relevantnim odredbama, sadržanim u Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Aneksu Ustava, te ih je kao takve, trebalo proglasiti nesaglasnim sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Napominjemo da je osporena odredba u direktnoj suprotnosti sa zagarantovanim pravom na jednakost pred zakonom i u kontekstu jednakog pristupa javnoj službi. Nime, uporedivši opće i posebne uslove za obavljanje advokatske djelatnosti iz Zakona o advokaturi, pa i opće i posebne uslove za obavljanje sudske funkcije (imenovanja za sudije općinskog, odnosno osnovnog suda) iz člana 28. stav 1. Zakona o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine u kojem je za imenovanje sudije poseban uslov tri godine obavljanja pravnih poslova, nakon položenog pravosudnog ispita. Dakle, bez ograničenja kojih pravnih poslova i u kojoj instituciji ili privrednom društvu, ova restrikcija kojom se direktno onemogućuje da pravnici, pa i oni koji obavljaju najodgovornije javne funkcije, kao što je sudačka i koji u konačnici odlučuju i o mogućim sporovima proisteklim iz pravnih poslova, zasnovanih na notarski obrađenim ispravama ne mogu ni pristupiti notarskom ispitu, kao uslovu za obavljanje notarske djelatnosti, pa samim tim ni konkurisati za obavljanje ove dužnosti, ne samo da se direktno krši prava širokog broja pravnika da konkurišu za obavljanje takve javne djelatnosti, nego se opravdano može ocijeniti, ne samo neustavnom, nego i neprihvatljivom. Ovo posebno treba imati u vidu i u kontekstu odredbi poglavlja 4. Zakona o notarima, koji regulišu položaj, popunu i izbor za notarskog pomoćnika (što je uslov za polaganje notarskog ispita, te u konačnici za postavljenje na mjesto notara), pri čemu je procedura takva da nakon konkursa, koji provodi kantonalni organ uprave na prijedlog Notarske komore, Notarska komora uz konsultaciju sa notarom donosi rješenje o izboru kandidata (član 41. stav 2. Zakona o notarima) što pristup javnoj službi na taj način, u ključnom dijelu prepušta samoj asocijaciji notara, pa i jednom notaru koji izrazi potrebu za notarskim pomoćnikom, čime se zatvara krug i notarska djelatnost, odnosno lica koja je obavljaju direktno odlučuju o tome ko će imati pristup toj javnoj službi. U pogledu ocjene saglasnosti osporenog člana 27. Zakona sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se propisuje službeno sjedište notara i broj notara, a prema kojem vlada kantona određuje broj potrebnih notara za područje Kantona kao i njihovo službeno sjedište, te da se broj notara određuje prema broju stanovnika koji žive na području kantona, pri čemu se po pravilu na 20 000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto, uzimajući u obzir i godišnji broj isprava koje se notarski obrade, Ustavni sud Federacije je zaključio da osporeni član 27. Zakona također nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga jer se relevantnim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da sva lica unutar Federacije, uživaju prava na jednakost pred zakonom i pravo na slobodu na rad, sudjelovanje u javnim poslovima jednakopravni pristup javnim službama, a zabranjuje se svaka diskriminacija po bilo kojem osnovu (član II.A.2.). Isto se propisuje i u međunarodnim ugovorima i drugim sporazumima, koji su na snazi u Federaciji, te općim pravilima međunarodnog prava, koja čine dio zakonodavstva Federacije, a posebno, zabrana diskriminacije (član 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda), zabrana zloupotrebe prava (član 17. iste Konvencije), uživanje svih prava utvrđenih zakonom bez diskriminacije (član 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju), pravo svakog građanina da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih ograničenja, ima pravo pristupa javnim službama svoje zemlje uz opće uvjete jednakosti (član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima), te, obavezu svake države članice ovog pakta da se pojedinačno i putem međunarodne pomoći i saradnje, naročito na ekonomskom i tehničkom polju, a koristeći u najvećoj mogućoj mjeri svoje raspoložive izvore preduzima korake da bi se postepeno postiglo puno ostvarivanje prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajućim sredstvima, posebno uključujući donošenje zakonodavnih mjera (član 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Naime, propisujući osporenim članom 27. Zakona pravo da vlade kantona određuje broj potrebnih notara za područje kantona kao i da određuje njihovo službeno sjedište u općini ili gradu koje odredi vlada, te vezujući broj notara za broj stanovnika koji žive na području kantona na način da će se po pravilu, na 20 000 stanovnika otvoriti jedno notarsko mjesto, a da dvije ili tri općine koje imaju manji broj stanovnika od navedenog broja mogu imati Broj 30 - Stranica 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016. jednog notara, na izravan način se krše ustavom zagarantovana prava lica unutar Federacije na jednakost pred zakonom, kao i prava građana da imaju jednak pristup javnim službama kao njihova politička prava, odnosno, da svaki građanin treba da ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti. Ustavni sud Federacije je stajališta, da utvrđivanje broja notara u kantonu u uslovima tržišnog privređivanja ne promovira konkurenciju, kvalitet rada i cijenu pružanja usluga. Radu notara kao instituciji koja predstavlja javnu službu i ima nadležnosti propisane zakonom treba da joj je cilj građanin, koji pod najpovoljnijim uslovima i u najkraćim rokovima može da ostvaruje svoja prava, što se ne može zaključiti prema sadašnjim rješenjima, imajući u vidu obim i sadržaj pravnih poslova i vrste notarskih isprava za koje su isključivo nadležni notari. Osim toga, na navedeni način, u odnosu na notarsku službu, koja je javna služba, a obavljaju je notari, koji su samostalni i nezavisni nosioci te službe (član 2. Zakona), također na izravan način, vrši se diskriminacija prema advokaturi, koja je nezavisna profesionalna djelatnost koja se organizira i funkcionira u skladu sa Zakonom o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine i propisima donesenim na osnovu zakona (član 2. Zakona). Propisivanjem jednog notarskog mjesta na 20 000 stanovnika, odnosno, da dvije ili tri općine koje imaju manji broj stanovnika od broja koji je utvrđen u stavu 4. ovog člana mogu imati jednog notara, u neravnopravan, odnosno diskriminirajući položaj se stavljaju advokatska u odnosu na notarsku djelatnost, odnosno, notari se favorizuju u odnosu na advokatsku djelatnost koja prema Zakonu, također, ima zadatak osiguravanje pružanja stručne, pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa, a koja nema takvih ograničavajućih propisa u svojoj organizaciji, čime se građani Federacije Bosne i Hercegovine stavljaju u nejednak položaj u pogledu njihovog prava jednakog pristupa i jednoj i drugoj službi, pa je iz svih navedenih razloga stajalište Ustavnog suda Federacije, da je osporeni član 27. Zakona, također u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nije sporno da zakonodavac u organizacionom dijelu, naravno ima pravo i obavezu da propiše objektivne uslove za otvaranje notarskog ureda, pa i njegovo sjedište. Pri tome broj stanovnika i slično, jesu neki od objektivnih i relevantnih kriterija. No kako je notarska služba javna i u funkciji građana, zakonodavac ima obavezu da, slično zakonima koji organiziraju organe uprave i pravosuđa, propiše javne i precizne uslove i na taj način uspostavi notarsku službu, na način da omogući pristup svim građanima koji imaju potrebu, a i zakonsku obavezu, da određena svoja prava i obaveze regulišu pred notarom. Ovakva manjkava odredba, iako se Ustavni sud nerado upušta u ocjenu kvaliteta zakona, što je obaveza zakonodavca, ne garantira da će se notarska služba uspostaviti u korist građana na području Federacije Bosne i Hercegovine, jer ne propisuje obaveznost i uslove koji nameću uspostavu notarskog ureda na teritoriju cijele Federacije Bosne i Hercegovine. Takav spoj javno-privatnog karaktera, gdje zakonodavac, sa jedne strane propisuje obaveznost da se određeni poslovi moraju obaviti pred notarom, a sa druge strane ničim ne propisuje obaveznost uspostave notarskog ureda prema brižljivo razrađenim kriterijima potreba, promatrano iz ugla građanina, pa i pravnog lica kao korisnika usluga, generira nejednakost građana, kao i svih ostalih korisnika notarskih usluga, obzirom na njihovo mjesto prebivališta ili sjedišta. Ovim je i ova odredba Zakona o notarima, promatrano u kontekstu cijelog Zakona, protivna garantiranim ustavnim pravima. Na isti način, i iz istih razloga, Ustavni sud Federacije stanovišta je da je i osporeni član 73. Zakona, u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, propisujući osporenim članom Zakona obavezu notarske obrade isprava na način da pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava, a ta obaveza se odnosi na pravne poslove o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih drugova, kao i između lica koja žive u vanbračnoj zajednici; raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica; pravne poslove kojima se obećava neka činidba, kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane činidbe; pravne poslove, čiji je predmet prijenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama; osnivačka akta privrednih društava i davanja saglasnosti na njihove statute, kao i svaku promjenu statuta, jer su u suprotnom ništavi te, propisujući ništavost pravnih poslova za koje u skladu sa navedenim, nisu sačinjene u formi notarski obrađene isprave, se u prvom redu vrši diskriminacija na štetu drugih lica - diplomiranih pravnika sa položenim pravosudnim, magistarskim ispitom ili doktoratom, koji su sa istim, ako ne i većim stručnim znanje, te sposobnostima i moralnim kompetencijama, osposobljeni za pružanje istih ili sličnih usluga, pri čemu se nejednakost pred zakonom i diskriminacija na najočigledniji način manifestira u odnosu na sva ova navedena lica. Sve ovo ukazuje na nesaglasnost osporenog člana 73. Zakona sa citiranim odredbama člana II.A.2.(1) i (2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, međunarodnim ugovorima i drugim sporazumima koji su na snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine, a sadržani su i u Aneksu Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, posebno u pogledu prava na jednakost pred zakonom, te zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu. Osim toga, propisujući obavezu notarske obrade isprava na način kako je to sadržano u osporenom članu 73. Zakona, te proglašavajući njihovu ništavost ukoliko nisu sačinjene i notarski obrađene, a protežući takvu obavezu i na neodređen broj drugih zakona, kao što su npr.: Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14); Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH", broj 66/13); Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85, 57/89, "Službeni list R BiH", broj 2/92, 13/93, 13/94), ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03 i 42/11); Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/14); Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovini ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/15); Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98); Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj: 32/03), te nepoznat broj drugih zakona, u kojima obaveze notarske obrade isprava mogu biti predviđene, te uz propisivanje Tarife o nagradama i naknadama notara ("Službene novine Federacije BiH", broj 57/13) i Pravilnika o visini nagrade i naknade troškova notara kao povjerenika suda u ostavinskom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/15), kojima se propisuje način vrednovanja notarskog posla i obračunavanje nagrade za rad notara i naknade troškova notara u vezi sa obavljenim radom, za poslove propisane Zakonom o notarima, odnosno, kojima se utvrđuje visina nagrade i naknade troškova notara kao povjerenika suda u provođenju radnji u ostavinskom postupku, te način njihova obračuna i naplate od strane notara, (za razliku od Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine), na direktan način se favorizuje notarska u odnosu na advokatsku djelatnost, kako u pogledu pravnih poslova za koje je obavezna notarska obrada isprava prema Zakonu o notarima kao i prema nepoznatom broju drugih zakona, tako i u pogledu vrednovanja notarskih u odnosu na advokatske poslove, što nije u skladu sa relevantnim, citiranim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kao i Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 125 međunarodnim ugovorima i drugim sporazumima koji su na snazi u Federaciji, te općim pravilima međunarodnog prava koji čine zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine. Pri tome, Ustavni sud Federacije je imao u vidu i činjenicu da je ovako utvrđena obaveza plaćanja notarski obrađenih isprava osporenim članom citiranog Zakona, nametnuta strankama (svim licima, građanima) bez mogućnosti njihovog izbora, da takvo nametanje obaveza ne opravdava legitimne ciljeve koji se žele postići osporenim propisima ovog zakona, iz kojih razloga, također nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem svi građani uživaju politička prava da imaju jednak pristup javnim službama, odnosno, da uživaju jednakost pred zakonom i zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu (član II.A.2.Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Zakon o notarima u osporenom članu 73. propisuje pravne poslove za koje je obavezna notarska isprava, pa čak i da su ništavi ukoliko nisu notarski obrađeni. Nadalje, stavom 2. da obaveza notarske obrade može biti predviđena i drugim zakonima, te da stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu i za druge poslove, te konačno da su odredbe tog člana u suštini temporalnog karaktera " dok ne budu zamijenjene posebnom regulativom o obavezi notarske obrade isprava, koje ih izričito u cjelini ili u dijelovima stavljaju van snage". Opće pravilo koje je utvrđeno i u jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava jeste da zakoni moraju biti dostupni, jasni i predvidivi. Samo takav zakon omogućava građanima da prilagode svoje ponašanje, jer znaju (princip dostupnosti) zakon, jasan im je (princip preciznosti, odnosno jasnoće) i kao takav im omogućava da usklade svoje ponašanje i ostvaruju svoja prava i vrše obaveze u skladu sa zakonom (princip predvidivosti). Sam zakonski tekst ove odredbe, koja upućuje na budući neizvjesni događaj (propisivanje obaveze notarske obrade) i u drugim zakonima (dakle neodređenom krugu eventualnih budućih zakonskih rješenja) kao i da odredba " vrijedi", kako to nepravničkim jezikom ustanovljava zakonodavac, samo tako dugo dok se ne zamijeni posebnom regulativom (suprotno osnovnom pravnom principu o jednakoj snazi zakona, je u našem pravnom sistemu nemamo hijerarhijski odnos zakonskih normi, nego nužnost horizontalnog i vertikalnog usaglašavanja) uz ovako neodređene navode, čine tekst ove odredbe nerazumljivim, nepreciznim i nepredvidivim u takvoj mjeri da je neodrživ u pravnom poretku u kojem je vrhovni princip vladavina prava. Kao što je naprijed obrazloženo, osporena odredba člana 73. Zakona je stoga u cijelosti ocijenjena neustavnom, te danom objave u "Službenim novinama Federacije", odredbe koje su ocijenjene takvim više nisu na snazi. U vezi s tim kako je u međuvremenu donesen jedan broj posebnih zakona koji su propisali obaveznu notarsku obradu određenih pravnih poslova, a kako zakonski osnov u ovom sistemskom zakonu, po kojem je ta mogućnost propisana više ne postoji, te se implikacije ove ustavnosudske odluke proširuju i na posebne odredbe. Utvrđujući nesaglasnost osporenih: člana 6. stav 1. u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovog člana", te stav 2. ovog člana, zatim čl. 27. i 73. Zakona o notarima sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, koji se nakon objavljivanja ove presude neće primjenjivati, Ustavni sud Federacije ukazuje i na član 17. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se odnosi na zabranu zloupotrebe prava, odnosno da se ništa u ovoj Konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. Pri tome, Ustavni sud Federacije je svakako uzeo u obzir i činjenice da su prije stupanja na snagu Zakona o notarima, koji je usvojen sredinom 2002. godine, a njegova primjena je počela sa odloženim dejstvom tek od 2007. godine, da su u Bosni i Hercegovini, i prije donošenja osporenog Zakona, postojali javni registri u vidu zemljišnih knjiga i registri privrednih subjekata, te da su sve te poslove vezano za sačinjavanje ugovora, godinama unazad, obavljali advokati, vezano za prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, a pravnici u privrednim društvima vezano za osnivačka akta i statute privrednog društava, kao i činjenice da ne postoje relevantne analize ili dokazi da je uspostavljenjem notarske službe, kao javne službe (kako to navodi predstavnik donosioca osporenog Zakona o notarima), Federacija Bosne i Hercegovine ispunila zacrtane legitimne ciljeve u pogledu povećanja stepena pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretnina i osnivanja, te registracije privrednih subjekata u pogledu ažuriranja i tačnosti, odnosno pouzdanja u javne registre, te rasterećenja sudova i organa uprave, putem preveniranja sporova i putem izvršnih notarskih isprava, koje imaju snagu pravomoćnih presuda, jer je stvarnost mnogo drugačija. Za razliku od naprijed navedenih osporenih članova Zakona Ustavni sud Federacije, cijeneći i osporene odredbe čl. 69., 70., 71. i 72. Zakona nije našao razloga iz kojih bi utvrdio da su osporeni članovi 69., 70., 71. i 72. Zakona u suprotnosti sa članom II.A.2.1.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je većinom glasova, u sastavu: Domin Malbašić, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, dr. sc. iur. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Broj U-15/10 02. decembra 2015. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Domin Malbašić, s. r. FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU 847 KOEFICIJENTI RASTA CIJENA U FEDERACIJI BiH U MARTU/OŽUJKU 2016. GODINE 1. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu martu/ožujku 2016. godine u odnosu na prethodni mjesec je -0,021. 2. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja marta/ožujka je -0,029. 3. Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja marta/ožujka je -0,010. 4. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu martu/ožujku 2016. godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je -0,024. 5. Koeficijent rasta potrošačkih cijena u mjesecu martu/ožujku 2016. godine u odnosu na prethodni mjesec je 0,000. 6. Koeficijent rasta potrošačkih cijena od početka godine do kraja marta/ožujka je -0,002. 7. Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta potrošačkih cijena od početka godine do kraja marta/ožujka je -0,001. 8. Koeficijent rasta potrošačkih cijena u martu/ožujku 2016. godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je -0,018. Broj 16 15. aprila/travnja 2016. godine Direktor Dr. Emir Kremić, s. r.
Presuda kojom se utvrđuje da su odredbe člana 10. st. 2, 3 i 4, čl. 48. i 49. Zakona o porezu na dohodak u saglasnosti sa Ustavom FBiH 24.04.2015 Službene novine BPK 04/15 Federacija BiH Finansijsko pravo zakon,porez na dohodak,dohodak 24. april/travanj 2015.Podnosilac zahtjeva citira nave-deni Amandman na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, zatim citira član IV.C.7. stav 1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojima je utvrđeno da pla-te i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjene za vrijeme vršenja sudijske fu-nkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom.Podnosilac zahtjeva navodi visi-nu plata sudija, koje su propisane Zako-nom o platama i drugim naknadama su-dija i tužilaca u Federaciji Bosne i Herce-govine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 72/05, 22/09 i 53/13) koji je stupio na snagu 01.01.2006. godine. Pla-te propisane navedenim zakonom su tu-žiocu isplaćivane do januara 2009. godi-ne, kada je stupio na snagu Zakon o po-rezu na dohodak, koji je kasnije mijenjan i dopunjavan. Primjenom osporenih od-redaba Zakona tužiocu su isplaćivane umanjene plate za mjesečne iznose kako je to utvrđeno prvostepenom presudom.Kako bi Kantonalni sud u Gora-ždu mogao donijeti odluku po žalbi tuž-enika protiv prvostepene presude, pred-laže Ustavnom sudu Federacije da done-se presudu kojom će utvrditi da li su os-porene odredbe Zakona u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovi-ne.4. Bitni navodi odgovora na zahtjevUstavni sud Federacije je 28.05.2014. godine u skladu sa članom 16. Za-kona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao stranke u postupku da dostave odgovor na zahtjev, a što je u ostavljenom roku učinio samo Kanton Sarajevo dana 23.06.2014. godine.Broj 4 –strana 511U odgovoru na zahtjev, što ga je na poziv Ustavnog suda Federacije, a putem Kantonalnog pravobranilaštva u Sarajevu dostavio Kanton Sarajevo, naj-prije se ukazuje na dio obrazloženja spo-menute odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u kojem taj Sud konstatuje „da niti jednom odredbom Zakona o po-rezu na dohodak nije povrijeđena mog-ućnost isključenja bilo koje kategorije za-poslenih iz obaveze plaćanja poreza na dohodak, pa tako niti obaveze da ga pla-ćaju sudije, između ostalih i kantonalnih sudova, niti je propisana bilo kakva dru-gačija procedura naplate ovog poreza na navedene kategorije zaposlenih“.Također se ističe,kako je stvarni cilj smisao zaštitnih ustavnih odredbi o visini plata sudija i tužilaca u tome, da se onemogući mijenjanje postojećih pro-pisa kojima je visina tih plata utvrđena, a da se to nikako ne može odnositi na propise o oporezivanju, posebno ne nasistemski zakon u ovoj sferi, Zakon o porezu na dohodak, koji je za sve pores-ke obaveznike u Federaciji Bosne i Her-cegovine uveo akontativni način naplate poreza, kao novi i u odnosu na ranija rj-ešenja drugačiji model naplate poreza na dohodak.Prema tome, ističe se dalje, Zak-on čije su odredbe osporene imao je za cilj samo uvođenje novog načina naplate poreza u okviru usvajanja evropskih sta-ndarda u provođenju fiskalne i finansij-ske politike, i dosljedno sprovođenje pr-incipa po kojem je plaćanje poreza uvij-ek obaveza onog ko ostvaruje prihode (dakle zaposlenika), a njegov cilj nije, ni-ti s obzirom na njegov ratio legis može biti umanjenje plate bilo koje kategorije obaveznika poreza na dohodak.Dakle, smatra se u odgovoru, Zakon o porezu na dohodak dužan je Broj 4 –strana 512primjenjivati svaki poslodavac, pa tako i Kanton Sarajevo, obzirom na to da se sudije Kantonalnog suda u Sarajevu fi-nansiraju iz Budžeta Kantona Sarajevo, a pritom njihovi prihodi nisu Zakonom svrstani u prihode koji sene smatraju dohotkom, niti u prihode na koje se ne plaća porez na dohodak, prema odred-bama čl. 5. i 6. tog Zakona.Završni je stav ove stranke, u sk-ladu sa iznesenim, da u konkretnom slu-čaju primjenom osporenog Zakona nisu povrijeđene zaštitne odredbeAmandm-ana CVI na Ustav Federacije Bosne i He-rcegovine.5. Sjednica Suda bez javne raspraveUstavni sud Federacije je u skla-du sa članom 13. stav 1. Poslovnika Ust-avnog suda Federacije Bosne i Hercego-vine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 40/10), dana 18.03.2015. godine od-ržao sjednicu bez javne rasprave na koj-oj je razmotrio činjenice i navode u za-htjevu i odgovor na zahtjev Kantona Sa-rajevo. Isto tako, izvršen je uvid u Pre-sudu ovog suda broj: U-12/14 od 09.12.2014. godine, u vezi koje je dana 09.12.2014. godine održana javna rasprava u ovom ustavnosudskom predmetu i odl-učeno da odredbe osporenih čl. 4., 9., 10. stav 1. i člana 27. Zakona o porezu na dohodak nisu u nesaglasnosti sa Ustav-om Federacije Bosne i Hercegovine.6. Relevantno pravoA. Ustav Federacije Bosne i HercegovineČlanIV.C.3.10.(4)...(4) Ustavni sud odlučuje i o usta-vnim pitanjima koja mu predoči Vrhov-24. april/travanj 2015.ni sud ili neki kantonalni sud a koja se pojave u toku postupkapred tim sudom.B. Amandmani na Ustav Federacije Bosne i HercegovineAmandman LXČlanIV.C.7. mijenja se i glasi: “1. Plata i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjeni za vrijeme vrše-nja sudijske funkcije, osim kao posljedi-ca disciplinskog postupka u skladu sa zakonom. 2. Plata i drugi uslovi obavljanja funkcije, uključujući i imunitet, za sve sudije sudova Federacije utvrđuju se za-konom.“Amandman LXIIČlan V.11. Ustava Federacije mij-enja se i glasi:...„3. ...Plata i druge naknade sudi-ji ne mogu biti umanjeni za vrijeme vrš-enja sudijske funkcije, osim kao posljedi-ca disciplinskog postupka u skladu sa zakonom“. Amandman LXIIIČlanVI.7. Ustava Federacije mij-enja se i glasi: ...„4....Plata i druge naknade sudi-ji ne mogu biti umanjeni za vrijeme vrš-enja sudijske funkcije, osim kao poslje-dica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom.” Amandman CVIIza člana IX.11.e, dodaje se novi 24. april/travanj 2015.članIX.11.f, koji glasi:Član IX.11.f.„(1) Kao izuzetak od principa iz stava 1. člana IV.C.7. stava 3., člana V.4.11. i stava 4. člana VI.7. ovog Ustava, plata i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine.(2) Umanjenje iz stava 1. ovog čl-ana može se izvršiti samo jednom.(3) Stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu se tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo uma-njenje plate i/ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7., stav-om 3. člana V.4.11. i stavom 4. člana VI.7. ovog Ustava.“C. Zakon o porezu na dohodak („Služ-bene novine Federacije BiH“, broj:10/08,9/10, 44/11, 7/13 i 65/13)Član 4.Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje porezni obaveznik ostva-ri:1)od nesamostalne djelatnosti;2)od samostalne djelatnosti;3)od imovine i imovinskih prava4)od ulaganja kapitala Član 9.Porez na dohodak plaća se po stopi od 10%.Član 10.(1)Prihodom od nesamostalne djelatno-Broj 4 –strana 513sti smatra se bruto plata koju zapos-leniku isplaćuje poslodavac po osno-vu ugovora o radu odnosno radnog odnosa ili daje u stvarima, koristima, protivslugama ili u vidu premija i drugih prihoda, za rad obavljen po njegovim uputama, osim prihoda iz čl. 5. i 6. ovog zakona.(2)Oporezivim prihodima od nesamos-talne djelatnosti smatraju se i :1)dodatni prihodi po osnovu nak-nada, pomoći i sl. koje poslodav-ac isplati zaposlenicima iznad unosa utvrđenih Pravilnikom o primjeni Zakona o porezu na do-hodak,2)plate koje umjesto poslodavca is-plati drugo lice,3)zaostale plate odnosno razlike plata koje se odnose na protekla porezna razdoblja, a koja se za-posleniku ili bivšem zaposleniku isplaćuju u tekućem poreznom periodu na osnovu sudskepres-ude, osim iznosa zateznih kama-ta koje se u ovom slučaju ne sma-traju oporezivim prihodom od nesamostalne djelatnosti, 4)svi drugi prihodi po osnovu i u vezi sa nesamostalnom djelatno-šću.(3)Koristi koje su primljene po osnovu nesamostalne djelatnosti ulaze u do-hodak, i to:1)korištenje vozila i drugih sredst-ava za lične potrebe,2)smještaj, hrana kao i korištenje dugih dobara i usluga koji su besplatni ili po cijeni koja je niža od tržišne cijene, Broj 4 –strana 5143)odobreni beskamatni krediti ili krediti sa kamatnom stopom ko-ja je niža od tržišnekamatne sto-pe,4)Izmirivanje ličnih troškova od strane poslodavca,5)izmirivanje ili oprost dužničke obaveze od strane poslodavca.(4)Prihodi koji ne ulaze u dohodak od nesamostalne djelatnosti i koji ne po-dliježu oporezivanju su:–pomoć za gubitke nastale kao posljedica elementarnih nepogo-da i pomoći po osnovu ozljeda i bolesti koje isplaćuje poslodavac zaposleniku ili članu njegove po-rodice, isplaćene do visine utvr-đene posebnim propisima,–hrana koju poslodavac obezbjeđ-uje zaposlenicima u svojim pros-torijama do vrijednosti naknade za topli obrok, koja je utvrđena posebnim propisima,–smještaj koji poslodavac obezbje-đuje zaposleniku na mjestu gdje se obavlja djelatnost, ako je neo-phodno korištenje smještaja za zaposlenika radi obavljanja rad-nog zadatka,–smještaj i plaćanje troškova smje-štaja osiguranog za javne dužno-snike zaposlene u diplomatskim i konzularnim predstavništvima u inostranstvu, i druge naknade isplaćene do visine utvrđene po-sebnim propisima,–poklon(i) koje poslodavci daju zaposleniku jedanput iliviše pu-ta u toku poreznog perioda pov-odom državnih i/ili vjerskih pr-aznika ili jubileja firme, čija uk-upna vrijednost nije viša od 30% 24. april/travanj 2015.prosječne mjesečne neto plate is-plaćene u Federaciji prema pos-ljednjem objavljenom podatku nadležnog organa za statistiku.–otpremnine u slučaju otkaza ug-ovora o radu, u skladu sa članom 100. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, broj: 43/99, 32/00 i 29/03) i Općim kolektivnim ugovorom.Član 27.(1)Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i obustavlja pri svakoj isplati plate i/ili oporezive naknade, prema pro-pisima koji se primjenjuju na dan is-plate, a uplaćuje se istog dana ili pr-vog dana po izvršenoj isplati plate i/ili oporezive naknade. (2)Obračun, obustavu i uplatu akontac-ije poreza na dohodak od nesamost-alne djelatnosti vrši poslodavac ili sam obaveznik poreza. Obaveznik poreza na dohodak je zaposlenik. (3)Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ost-varuje kod poslodavca kojem je zap-oslenik dostavio svoju poreznu kar-ticu, obračunava se mjesečno od po-rezne osnovice koju čine svi opore-zivi prihodi od nesamostalne djelat-nosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, uma-njeni za plaćene rashode iz člana 11. ovoga zakona, i za iznos mjesečnih ličnih odbitaka iz člana 24. st. (1) i (2) ovoga zakona, primjenom stope iz člana 9. ovoga zakona. (4)Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ost-varuje kod poslodavca kojem zapos-lenik nije dostavio svoju poreznu ka- 24. april/travanj 2015.rticu, obračunava se mjesečno od po-rezne osnovice koju čine svi opore-zivi prihodi od nesamostalne djelat-nosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, uma-njeni za plaćene rashode iz člana 11. ovoga zakona, primjenom stope od10%. (5)Iznimno, zaposlenicima –rezidentn-im poreznim obaveznicima iz člana 2. stava (4) ovog zakona, koji dohod-ak ostvaruju kod poslodavaca prav-nih i fizičkih lica koja imaju sjedište na području Federacije, akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i plaća na poreznu osnovicu koju čine svi opo-rezivi prihodi od nesamostalne dje-latnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, a umanjeni za plaćene rashode iz čla-na 11, ovog zakona i za iznos mjese-čnihličnih odbitaka iz člana 24. st.(1) i (2) ovog zakona. (6)Porez na dohodak po osnovi nesam-ostalne djelatnosti koji se obračuna-va na ostvareni dohodak za rad koji u jednom mjesecu nije trajao duže od 10 dana, odnosno 80 sati, a za koji isplaćeni dohodak ne iznosi više od 250,00 KM, obračunava se po stopi od 10%, bez umanjenja za lične odbi-tke iz člana 24. ovoga zakona. (7)Obustavljeni, odnosno odbijeni i up-laćeni porez iz stava (5) ovoga člana smatra se konačno utvrđenim porez-om za porezni period, te porezni ob-aveznik za taj dohodak nije dužan podnijeti godišnju poreznu prijavu. Porezni obaveznik, ukoliko želi ost-variti pravo na lični odbitak, može taj dohodak i uplaćene iznose akon-tacije poreza unijeti u godišnju pore-znu prijavu. Broj 4 –strana 515(8)Strane organizacije koje ne uživaju diplomatski imunitet u Federaciji i zaposlenici tih organizacija koji ima-ju sjedište, odnosno prebivalište u Federaciji dužni su pri isplati dohot-ka od nesamostalne djelatnosti zapo-slenim građanima ili stranim držav-ljanima obračunati porez po odbitku u skladu sa st. (1) do (6) ovoga člana i uplatiti ga u zakonom propisano-me roku. (9)Porezni obaveznik koji je zaposlen u diplomatskom ili konzularnom pre-dstavništvu druge države, u među-narodnoj organizaciji ili u predstav-ništvu ili organizaciji koja na terito-riju Federacije ima diplomatski imu-nitet, kada je obaveznik poreza i pr-ema ovomu zakonu, dužan je sam obračunati akontaciju poreza na do-hodak od nesamostalne djelatnosti prema odredbama st. (1) do (5) ov-oga člana i uplatiti je na propisani račun u zakonom propisanom roku. (10)Porezni obaveznik koji dohodak od nesamostalne djelatnosti ostvaru-je izravno iz inostranstva dužan je na taj dohodak sam obračunati ako-ntaciju poreza od nesamostalne djel-atnosti na način iz st. (1) do (6) ovo-ga člana i uplatiti je u roku od pet dana od dana kada je primio dohod-ak. Član 48.Ministar će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona donijeti sljedeće podzakonske akte: 1)Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak, kojim će se detaljnije propisati način utvrđi-vanja porezne osnovice, oblik i Broj 4 –strana 516način izdavanja porezne kartice, oblik, sadržaj i način vođenja po-slovnih knjiga i evidencija, način vršenja godišnjeg obračuna pore-za na dohodakte sačinjavanja i podnošenja godišnje prijave, 2)Propis o obračunu ubrzane amo-rtizacije, 3)Propis o utvrđivanju kriterija za plaćanje poreza na dohodak u godišnjem paušalnom iznosu.Član 49.U cilju omogućavanja pravilne primjene člana 10. stava 1. i člana 27. ov-oga zakona, svi poslodavci su dužni do dana stupanja na snagu odnosno najkas-nije do početka primjene ovoga zakona mjesečne plate svojim zaposlenicima ob-računavati i u poreznim evidencijama i izvještajima iskazivati u bruto-iznosima. Poslodavcikoji do početka primjene Za-kona o porezu na dohodak ne pređu na utvrđivanje plata svojih zaposlenika u bruto iznosu, dužni su obračun doprin-osa i poreza na platu vršiti na osnovu bruto iznosa plate koji bi se utvrdio pre-računavanjem postojeće ugovoreneneto plate u bruto platu po sljedećoj formuli:D. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene no-vine Federacije BiH“, broj: 40/10)Član 41.Rješenje o odbacivanju zahtjevaKad Sud na sjednici bez javne ra-24. april/travanj 2015.sprave donosi rješenje o odbacivanju za-htjeva pridržavat će se razloga navede-nih u članu 26. stav 1. Zakona i rješenje zasnivati na samo jednom razlogu, uko-liko Sud ne odluči drugačije. Ako ne postoje druge procesne pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, osim onih izričito navedenih u stavu 1. člana 26. Zakona, u rješenju se izričito navodi o kojim se procesnim pretposta-vkama radi. Te druge pretpostavke mo-gu biti, posebno:-da u ostavljenom roku podnosil-ac nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano ili ih nije ot-klonio onako kako mu je nalože-no,-da osporeni opći akt nije na sna-zi,-da se radi o zahtjevu o kojem je Sud već odlučio ili da se radi o zahtjevu iste pravne i činjenične prirode u kojem je Sud već za-uzeo stanovište isl. Kad Sud odbacuje zahtjev zbog nenadležnosti, Sud može na prijedlog sudije izvjestioca odlučiti da li postoje ralozi za postupanje u skladu sa stavom 2. člana 26. ZakonaE. Odluka Ustavnog suda Bosne i He-rcegovine broj: AP-2840/13 od 12.02.2014. godinePresuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj:U-12/14 od09.12.2014.godine7. Činjenično stanje i stav SudaUstavni sud Federacije je u prov-edenom postupku razmotrio navode po-10010095100plateizdoprinosastopazbrinaxazaposlenikplataNetoBruto 24. april/travanj 2015.dnosioca zahtjeva, odgovora na zahtjev te činjenice iz dokumentacije u spisu pr-edmeta. Ovaj sud je posebno imao u vi-du Presudu Ustavnog suda Federacije, broj: U-12/14 od 09.12.2014. godine, koj-om je nakon održane javne rasprave 09.12.2014. godine, te prezentovanja izjava i dokaza stranaka u postupku, utvrđeno da odredbe čl. 4. i 9., člana10 stav 1. i člana 27. Zakona o porezu na dohodak nisu u nesaglasnosti sa Ustavom Fede-racije Bosne i Hercegovine. U pomenutoj Presudi je posebno istaknuto da jeriječ o sistemskom zakonu kojim se provodi fi-nansijska i fiskalna politika u Federaciji Bosne i Hercegovine, da njegov ratio le-gisniti njegov cilj nije ni izravno ni nei-zravno umanjenje plata bilo koje katego-rije obaveznika poreza na dohodak, pa takoni plata sudija. Predmet regulisanja tog Zakona nije određivanje visine plata poreskih obaveznika, već određivanje visine i načina naplate poreza na dohod-ak. Istaknuto je da je visina plata sudi-ja u Federaciji Bosne i Hercegovine utvr-đena posebnim zakonom, a to je Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovi-ne i na taj se Zakon referira u prvom sta-vu Amandmana CVI, pa se upravo zato zaštitne odredbe tog amandmana i od-nose na taj Zakon, odnosno na zakone čiji bi predmet regulisanja bile plate su-dija i tužilaca u Federaciji Bosne i Herce-govine. Amandman CVI je donesen ka-ko bi se stvorio ustavni osnov za kore-kciju plata sudija i tužilaca, nakon što je Upravni odbor za implementaciju mira u svom Kominikeu od 24. jula 2005. go-dine iskazao zabrinutost „zbog izazova fiskalne održivosti sa kojim se suočavaju vlasti u Bosni i Hercegovini, naročito na Broj 4 –strana 517entitetskom nivou“, te nakon što je Viso-ki predstavnik UN za Bosnu i Hercego-vinu, prihvaćajući preporuke Radne sk-upine, koju su činili predstavnici minis-tarstava pravde entiteta i Bosne i Herce-govine, Pravosudne komisije Brčko Dis-trikta, Visokog sudskog i tužilačkog vij-eća Bosne i Hercegovine, kao i udruže-nja sudija i tužilaca u oba entiteta, pre-ma kojima bi plate za sudije i tužioce tr-ebale biti „umjereno umanjene“, odlučio donijeti Zakon o platama i drugim nak-nadama sudija i tužilaca u Federaciji Bo-sne i Hercegovine.Amandman je, dakle, bilo neop-hodno donijeti kako bi se, sa ustavne ra-zine, omogućilo jednokratno umanjenje plata sudija i tužilaca, koje je u odnosu na raniji Zakon o sudskoj i tužilačkoj fu-nkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH, br.: 22/00, 20/01, 37/01, 57/01, 63/03 i 78/04) nastupilo donošenjem Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovi-ne. Da je to tako, jasno svjedoči činjenica da su oba akta Visokog predstavnika UN, onaj kojim je donesen Amandman CVI i onaj kojim je donesen Zakon, ob-javljena jedan iza drugog, respektivno, u istom službenom glasilu i to u „Službe-nim novinama Federacije BiH“, broj: 72/05.Stoga su odredbe Amandmana, razlogom njihova donošenja, pa time i svojim smislom, u cijelosti vezane sa Za-konom o platama sudija i tužilaca u Fe-deraciji: stav prvi zato što se u njemu govori o umanjenju „zakonom donese-nim do 10. januara 2006. godine“, a to je nedvosmisleno Zakon o platama sudija i tužilaca, a drugi i treći stav zato što se u njima referira na stav prvi. Prema tome Broj 4 –strana 518se i buduće umanjenje („na bilo koji na-čin ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno“) od kojeg amandman zašti-ćuje plate sudija očigledno odnosi na umanjenje koje bi nastalo izmjenama to-ga Zakona ili donošenjem novog zako-na, ali zakona čiji bi predmet regulisanja bile plate nosilaca sudske i tužilačke fu-nkcije, a ne zakona kojim se reguliše na-čin naplate poreza na dohodak za sve obaveznike tog poreza u Federaciji Bos-ne i Hercegovine.Imajući u vidu sve izloženo, Us-tavni sud Federacije je u donesenoj Pre-sudi istakao da se visina plate sudija pri-mjenom osporenih odredaba Zakona o porezu na dohodak, ne može smatrati umanjenjem plata u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amand-mana CVI na Ustav FederacijeBosne i Hercegovine. Utoliko prije, što je do fak-tičkog umanjenja plata sudija, samo na godišnjoj razini i time naizgled neizra-vno, dolazilo i za primjene ranijih propi-sa o oporezivanju.Kad je u pitanju član 10. st. (2), (3) i (4) osporenog Zakona, treba istaći da je riječ o dopunskim odredbama koje na je-dan način pojašnjavaju stav 1. ovog čla-na. Tako se u stavu 2. utvrđuje šta se smatra oporezivim prihodom od nesa-mostalne djelatnosti, u stavu 3. se utvr-đuje šta po osnovu nesamostalne djelat-nosti ulazi u dohodak dok se u stavu 4. utvrđuje vrsta prihoda koji ne ulaze u dohodak od nesamostalne djelatnosti i koji na taj način ne podliježu oporeziva-nju. Slijedom navedenog nema nikakvih argumenata u prilog eventualnoj neus-tavnosti odredaba st. (2), (3) i (4) člana 10., kojim je propisano pojašnjenje odno-sno primjena stava 1., utoliko prije što se 24. april/travanj 2015.te odredbe primjenjuju na sve obavez-nike poreza na dohodak .Za osporene odredbe čl. 48. i 49. Zakona nisu istaknuti argumeniti niti su ponuđeni dokazi koji bi govorili u pril-og neustavnosti tih odredaba. Analizom člana 48. može se utvrditi da se radi o zakonskoj odredbi kojom se resorni mi-nistar ovlašćuje a stavlja mu se i u oba-vezu, donošenje podzakonskih akata ko-ji su neophodni za provođenje Zakona o porezu na dohodak, pa iz tih razloga smatramo da ustavnost te odredbe nije upitna. Isto se može reći i u pogledu od-redbe člana 49. koja je sama po sebi pro-vedbenog karaktera, jer propisuje obav-ezujuću instrukcijuza poslodavce u po-gledu primjene odredbe člana 10. stav 1. i člana 27. osporenog Zakona, kako bi se način obračuna mjesečne plate zaposle-nicima i njeno iskazivanje u poreznim evidencijama i izvještajima usaglasili sa zakonom. Ukoliko neki poslodavac nije postupao prema ovoj odredbi, odnosno ukoliko obračun plate nije vršen na nač-in kako je to propisano pomenutim član-om, onda se van svake sumnje radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a ne o neustavnosti same odredbe Zak-ona.Kako je Ustavni sud Federacije Presudom broj:U-12/14 od 9.12.2014.go-dine već odlučio o ustavnosti čl. 4. i 9., člana 10. stav 1. i člana 27. Zakona o po-rezu na dohodak za koji se takođe traži ocjena ustavnosti, to je u skladu sa čla-nom 41. stav 2 alineja 3. Poslovnika Ust-avnog suda Federacije Bosne i Hercego-vine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 40/10) odlučio kao u stavu 2. do-nesene odluke
Presuda Ustavnog suda FBiH - Utvrđuje se da član 31. st. 2., 3. i 5. Zakona o eksproprijaciji (Službene novine FBiH 70/07, 36/10 i 25/12) nije saglasan Ustavu FBiH 02.02.2015 Službene novine FBiH 08/15 Federacija BiH Građansko i procesno pravo zakon o eksproprijaciji Ponedjeljak, 2. 2. 2015. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 8 - Strana 25 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 137 Na osnovu člana 56. stav 2. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) i člana 11., 13. i 14. Pravilnika o polaganju stručnog ispita za određene poslove u oblasti rudarstva ("Službene novine Federacije BiH", broj 14/11), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi RJEŠENJE O IZMJENI RJEŠENJA O IMENOVANJU KOMISIJE ZA POLAGANJE STRUČNOG ISPITA ZA TEHNIČKO RUKOVOĐENJE I ZA SAMOSTALNO OBAVLJANJE RUDARSKIH MJERENJA U OBLASTI RUDARSTVA I U Rješenju Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije broj: 06-34-3253/13 od 26.11.2013. godine u tački I podtačka 3., koja glasi: "3. Abdulah Čobo, dipl. inž. el. - član" mijenja se i glasi: "3. Adnan Karić, dip. inž. el. - član" II Ovo rješenje stupa na snagu danom donošenja, a bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-34-3253-2/13 29. januara 2015. godine Ministar Erdal Trhulj, s. r. Na temelju članka 56. stavak 2. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) i članaka 11., 13. i 14. Pravilnika o polaganju stručnog ispita za određene poslove u oblasti rudarstva ("Službene novine Federacije BiH", broj 14/11), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi RJEŠENJE O IZMJENI RJEŠENJA O IMENOVANJU POVJERENSTVA ZA POLAGANJE STRUČNOG ISPITA ZA TEHNIČKO RUKOVOĐENJE I ZA SAMOSTALNO OBAVLJANJE RUDARSKIH MJERENJA U OBLASTI RUDARSTVA I U Rješenju Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije broj: 06-34-3253/13 od 26.11.2013. godine u točki I podtočka 3., koja glasi: "3. Abdulah Čobo, dipl. ing. el. - član" mijenja se i glasi: "3. Adnan Karić, dip. ing. el. - član" II Ovo rješenje stupa na snagu danom donošenja, a bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-34-3253-2/13 29. siječnja 2015. godine Ministar Erdal Trhulj, v. r. На основу члана 56. став 2. Закона о организацији органа управе у Федерацији Босне и Херцеговине ("Службене новине Федерације БиХ", број 35/05) и члана 11., 13. и 14. Правилника о полагању стручног испита за одређене послове у области рударства ("Службене новине Федерације БиХ", број 14/11), федерални министар енергије, рударства и индустрије доноси РЈЕШЕЊЕ О ИЗМЈЕНИ РЈЕШЕЊА О ИМЕНОВАЊУ КОМИСИЈЕ ЗА ПОЛАГАЊЕ СТРУЧНОГ ИСПИТА ЗА ТЕХНИЧКО РУКОВОЂЕЊЕ И ЗА САМОСТАЛНО ОБАВЉАЊЕ РУДАРСКИХ МЈЕРЕЊА У ОБЛАСТИ РУДАРСТВА I У Рјешењу Федералног министарства енергије, рударства и индустрије број: 06-34-3253/13 од 26.11.2013. године у тачки I подтачка 3., која гласи: "3. Абдулах Чобо, дипл. инж. ел. - члан" мијења се и гласи: "3. Аднан Карић, дип. инж. ел. - члан" II Ово рјешење ступа на снагу даном доношења, а бит ће објављено у "Службеним новинама Федерације БиХ". Број 06-34-3253-2/13 29. јануара 2015. године Министар Ердал Трхуљ, с. р. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 138 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 31. st. 2., 3. i 5. Zakona o eksproprijaciji, na osnovu člana IV.C.3.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave, održane dana 21.10.2014. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da član 31. st. 2., 3. i 5. Zakona o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/07, 36/10 i 25/12) nije saglasan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) dana 22.07.2014. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnio je zahtjev za utvrđivanje usklađenosti člana 31. st. 2., 3. i 5. Zakona o eksproprijaciji (u daljem tekstu: osporenog dijela člana 31. Zakona) koji je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Sa zahtjevom za utvrđivanje ustavnosti podnio je i zahtjev za donošenje privremene mjere odlaganja primjene osporenog dijela člana 31. Zakona do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije. 2. Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, kao podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, tj. Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosioci Zakona o eksproprijaciji. 3. Bitni navodi zahtjeva Podnosilac u zahtjevu navodi da odredbe osporenog dijela člana 31. Zakona nisu u skladu sa odredbama dijela II.A.2.(1) c), d), g), j) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i sa Protokolima I. i XII. Broj 8 - Strana 26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 2. 2. 2015. Osporenim dijelom člana 31. Zakona, svojom cjelokupnošću i povezanošću, krše se direktno odredbe, kako Ustava Bosne i Hercegovine, tako i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuje. Odredbe osporenog dijela člana 31. Zakona ne udovoljavaju sljedećim aspektima vladavine prava, kao što su: princip jednakosti pred zakonom; pravna sigurnost; zabrana arbitrarnosti, te zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stavom 2. osporenog dijela člana 31. Zakona propisuje se vođenje upravnog postupka bez sudjelovanja vlasnika o čijem posjedu, kao bitnom elementu vlasništva se trenutno odlučuje. Postupak se odvija, doslovno, na relaciji Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – korisnik eksproprijacije - nekretnina, kao predmet eksproprijacije. Vlasnik nekretnine ne postoji kao subjekt o čijim pravima se odlučuje. Vlasnik nekretnine se lišava posjeda kao najvažnijeg dijela njegovog vlasništva, što je suprotno samoj svrsi eksproprijacije, a rješenje o ulasku u posjed nekretnine, bez ikakvog prava na sudsku zaštitu, iziskuje i marginalizira postupak eksproprijacije, na koji način se marginalizira i sama zaštita vlasništva i izjednačava s konfiskacijom imovine. I tu nije kraj, jer zakonsko rješenje o predaji u posjed nekretnine ide i korak dalje, te se u stavu 5. osporenog dijela člana 31. Zakona propisuje zabrana vođenja upravnog spora. Takvo zakonsko rješenje ne udovoljava ni minimumu principa poštenog suđenja, jer kako je sročeno onemogućava vlasnicima nekretnina da ispituju legitimnost i zakonitost takvih rješenja. Stav 5. u vezi stava 2. osporenog dijela člana 31. Zakona kojim se isključuje mogućnost vođenja upravnog spora, grubo odstupa od ustaljenih standarda, ustanovljenih primjenom Evropske konvencije i prakse Evropskog suda za ljudska prava. Propisivanjem zabrane vođenja upravnog spora, narušava se sama bit prava na pravično suđenje, kao bitnog elementa principa poštenog suđenja, što za sobom automatski povlači nemogućnost sudske zaštite prava vlasništva o kojem se odlučuje rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao i sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih upravnih akata. Na kraju, čemu se vlasnik nekretnine može nadati u postupku eksproprijacije, ako se Zakonom o eksproprijaciji dopušta Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, da bez znanja i pitanja vlasnika daje pravo korisniku eksproprijacije da ulazi u tuđe vlasništvo i oduzima mu posjed. Nadalje, ovakvom zakonskom formulacijom se povređuje i pravo na djelotvoran pravni lijek i suspendira na, Zakonom o upravnom postupku propisano pravo žalbe, konačnosti i pravomoćnosti rješenja. Donošenjem vladinog rješenja o ulasku u posjed, prije odluke o žalbi protiv prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, izvršava se nešto što zakonski nije ni izvršno. Na taj način se derogiraju zakonske odredbe o suspenzivnom učinku žalbe, čime se na direktan način krši pravo vlasnika na djelotvorno pravno sredstvo iz člana 13. Evropske konvencije, jer se prije odlučivanja o uloženom pravnom lijeku, faktično odlučilo o eksproprijaciji, donošenjem rješenja o ulasku u posjed vlasnika nekretnina. Ovakvim rješenjem su sva pravna sredstva koja stoje vlasniku nekretnine na raspolaganju postala bespredmetna i suvišna, jer promjena pravnog i faktičkog stanja na vlasništvu nepovratno su onemogućile vlasnikove, bilo kakve zahtjeve u vezi zaštite njegovog vlasništva. Stoga, sve navedeno vodi ka potpunom uništavanju povjerenja vlasnika nekretnina u ustavni i pravni poredak Bosne i Hercegovine, jer odašilja poruku da vlast može učiniti sve kada to korisniku eksproprijacije treba. I što je najgore, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, donošenjem rješenja bez prava na žalbu ili sudsku zaštitu korisnika eksproprijacije stavlja u izuzetno povlašteni položaj. Istini za volju, u stavu 3. osporenog dijela člana 31. Zakona je propisano, da se prije donošenja rješenja o ulasku u posjed moraju osigurati dokazi o vrijednosti nekretnina koje se ekspropriraju. Navedena odredba osporenog dijela člana 31. Zakona sama po sebi govori da je riječ o zakonom dopuštenoj diskreciji Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, koja opet, bez ikakvih zakonom propisanih elemenata, donosi odluku o tome ko će i kako osigurati te dokaze. Zbog svega navedenog, predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu i utvrdi, da li su st. 2., 3. i 5. osporenog dijela člana 31. Zakona u svojoj ukupnosti, uslovljenosti i povezanosti u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i sa Protokolima I. i XII. Sa zahtjevom za utvrđivanje usklađenosti osporenih odredaba dijela člana 31. Zakona je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere odlaganjem primjene osporenih odredaba dijela člana 31. Zakona do donošenja odluke Suda, opravdavajući to činjenicom što donošenjem rješenja koja nemaju sudsku zaštitu i donose se bez sudjelovanja vlasnika nekretnina, grubo se krše prava vlasništva, poštenog suđenja i pravo na djelotvoran pravni lijek, a vlasnik nekretnine dovodi u neravnopravan položaj sa korisnicima eksproprijacije. 4. Bitni navodi odgovora na zahtjev Ustavni sud Federacije, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, dana 01.09.2014. godine zatražio je od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, da kao stranke u postupku, u roku od 30 dana od dana prijema dopisa, daju odgovor na navode zahtjeva. Odgovor na zahtjev podnosilaca nije dat, iako su dopis Suda zaprimili 01.09.2014. godine. 5. Propisi relevantni za odlučivanje 5.1. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član II.A.2. "Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovoga ustava. Posebno: (1) Sva lica unutar teritorije Federacije uživaju sljedeća prava: c) na jednakost pred zakonom; d) na slobodu u pogledu diskriminacije na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, vjere ili uvjerenja, političkih i drugih stavova, nacionalnog ili socijalnog porijekla; g) na privatnost; j) zaštitu porodice i djece; k) na imovinu". Član IV.C.10. d) "Ustavni sud: a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kojega od domova Parlamenta Federacije, utvrđuje je li neki prijedlog zakona koji je usvojen u jednom domu Parlamenta ili pak prijedlog zakona koji je usvojen u oba doma, u skladu sa ovim ustavom". 5.2. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Član 1. Protokol broj 1. "Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da Ponedjeljak, 2. 2. 2015. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 8 - Strana 27 primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza, doprinosa ili kazni". 5.3. Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br.: 70/07, 36/10 i 25/12) Član 26. "Korisnik eksproprijacije i vlasnik nekretnine mogu do pravomoćnosti rješenja iz člana 27. ovog Zakona sporazumno riješiti pitanje prijenosa prava vlasništva kao i naknade na određenoj nekretnini. ... Sporazum ima snagu izvršne isprave". Član 30. "Protiv rješenja iz člana 27. ovoga Zakona dopuštena je žalba o kojoj odlučuje Federalna uprava". Član 31. 1. "Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nekretnine danom pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatio naknadu za ekspropriranu nekretninu, odnosno predao u posjed drugu odgovarajuću nekretninu, a u protivnom danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nekretnine ukoliko raniji vlasnik i korisnik nekretnine drugačije ne sporazumiju. 2. Iznimno Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije, koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nekretnina riješiti da mu se ta nekretnina preda u posjed i prije pravomoćnosti, odnosno konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to prijeko potrebno zbog hitnog slučaja ili da bi se otklonila znatna šteta. 3. Prije donošenja rješenja iz stava 2. ovoga člana moraju se osigurati dokazi o stanju i vrijednosti izvlaštenih nekretnina (nalaz i mišljenje vještaka). 4. Odredba stava 2. ovoga člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije osigurao drugu odgovarajuću nekretninu. 5. Protiv rješenja iz stava 2. ovoga člana ne može se voditi upravni spor". 6. Činjenično stanje i stav Suda Podnosilac u zahtjevu ističe da dijelovi osporenog člana 31. Zakona u svojoj ukupnosti i povezanosti krše Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, sa Protokolima I. i XII. Ustavni sud Federacije, prvo je uzeo u razmatranje zahtjev podnosilaca za donošenje privremene mjere, o kojem je odlučivao na sjednici Suda, održanoj dana 16.09.2014. godine, kada je odlučeno da se posebno ne raspravlja o donošenju privremene mjere, nego da se u najkraćem mogućem roku održi sjednica Suda na kojoj će se raspraviti o meritumu zahtjeva, prilikom koje, da se odluči i o prijedlogu za donošenje privremene mjere. Sjednica Suda je održana 21.09.2014. godine, na kojoj je raspravljao o meritumu zahtjeva i prijedlogu za donošenje privremene mjere. Zahtjev za donošenje privremene mjere Ustavni sud Federacije nije prihvatio jer je isti gotovo identičan zahtjevu za ocjenu ustavnosti, a o mogućnosti nastanka velike štete za Budžet Federacije Bosne i Hercegovine, zbog primjene zakona, nisu predočeni nikakvi dokazi. Ustavni sud Federacije, prilikom razmatranja zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, pošao je od svestrane analize, kako Zakona o eksproprijaciji, tako i dijela osporenog člana 31. Zakona, u duhu istaknutih primjedaba podnosilaca zahtjeva. Ustavni sud Federacije konstatuje da je u članu 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da se ovim zakonom uređuju uslovi, način i postupak eksproprijacije nekretnina potrebnih za izgradnju objekata od javnog interesa a da se eksproprijacija vrši na nekretninama koje su u vlasništvu fizičkih i pravnih lica. U članu 2. istog zakona propisano je, da je eksproprijacija oduzimanje ili ograničavanje prava vlasništva na nekretninama uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnine, a u članu 3. je propisano da se nekretnina može eksproprisati kada je to potrebno radi izgradnje prometne infrastrukture, gospodarskih, komunalnih, zdravstvenih, prosvjetnih i objekata kulture, obnove, uprave i drugih objekata od javnog interesa i kada se ocijeni da će se u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način. Dakle, u članu 1. navedenog zakona propisano je da se istim uređuju uslovi, način i postupak eksproprijacije, ali i svrha eksproprijacije koja je određena kao izgradnja objekata od javnog interesa, čime se naglašava opravdanost oduzimanja ili ograničavanja prava vlasništva na nekretninama. Međutim, kao i kod drugih materijalnih prava koja su zagarantovana općim principima međunarodnog prava, predviđena je mogućnost miješanja države i ograničavanja tih prava, pa čak i lišavanja prava na imovinu, ako je to u javnom interesu i pod uslovima propisanim zakonom i ako su ta ograničenja neophodna za demokratsko društvo. Međutim, mora postojati pravičan odnos proporcionalnosti između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinca, na koga se, zbog javnog interesa ne smije prenijeti poseban i pretjeran teret. Zakoni moraju imati kvalitetu koja odgovara "općim principima međunarodnog prava" a na prvom mjestu, moraju biti dostupni građanima, precizni da omogućavaju građanima da odrede svoje postupke u skladu sa principima pravne