| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da odredbe člana 2. stav (1) tačka d) za I, II, III i IV građevinsku zonu i tač. d) i f) za V i VI građevinsku zonu Odluke o visini naknade za ustupanje zemljišta uz javne ceste, javne površine, građevinskog i ostalog zemljišta kojim upravlja Opština Konjic (Službeni glasnik Opštine Konjic 2/15) nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
08.03.2024 |
Službene novine FBiH 18/24 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da da član 5. Odluke o uslovima, načinu i visini naknade za postavljanje ili popravak podzemnih i nadzemnih instalacija u Općini Tomislavgrad (Službeni glasnik Općine Tomislavgrad broj 2/17) nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
21.02.2024 |
Službene novine FBiH 14/24 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da odredbe člana 3. stav 1. tačka 2. u dijelu koji glasi: "elektroinstalacije" i člana 17. stav 1., redni broj 3. u dijelu koji glasi "preduzeća koja se bave distribucijom električne energije" Odluke o komunalnoj naknadi (Službeni glasnik Opštine Orašje 9/13 i 10/14), nisu u skladu sa Ustavom FBiH |
21.02.2024 |
Službene novine FBiH 14/24 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da odredbe člana 6. stav 1. tačka 6. u dijelu koji glasi "trafostanice" i tačka 7. istog člana, te član 32. stav 1. tačka 1. Odluke o komunalnoj naknadi (Službeni glasnik Općine Posušje 7/12 i 11/16), nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
16.02.2024 |
Službene novine FBiH 13/24 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da odredbe člana 3. stav 1. tačka 12. i člana 21. Tarifa br. 13. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) (Službene novine Općine Cazin broj 1/15 i Službene novine Grada Cazin 10/20 i 9/22), nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
16.02.2024 |
13/24 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da je Zakonom o šumama Kantona 10 (Narodne novine Kantona 10, broj 4/14) povrijeđeno pravo Opštine Glamoč na lokalnu samoupravu |
24.11.2023 |
Službene novine FBiH 91/23 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,zakon o šumama |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 21. Tarifa br. 5 tač. b) i c) Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa (prečišćeni tekst) (Službene novine Opštine Cazin broj 1/15 i Službene novine Grada Cazin broj 10/20), nije u skladu sa Ustavom FBiH |
26.05.2023 |
Službene novine FBiH 39/23 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
komunalne takse,takse |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 1. Odluke o izmjeni Odluke o opštinskim komunalnim taksama (Prečišćeni tekst), broj: 01-188/16, od 29.12.2016. godine nije u skladu sa Ustavom FBiH |
01.12.2022 |
Službene novine ZDK 21/22 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
takse,komunalne takse |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje se da odredbama člana 9. Zakona o finansijskom konsolidovanju privrednih društava u FBiH (Službene novine FBiH, br. 52/14, 36/18, 54/19 i 48/21) nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Velika Kladuša |
28.10.2022 |
Službene novine FBiH 86/22 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH - U odnosu na predočeno ustavno pitanje, djelovanje odluka Ustavnog suda FBiH kojim je utvrđeno da je zakon ili propis ili pojedina odredba zakona ili propisa suprotna, odnosno u nesaglasnosti sa Ustavom FBiH, je takvo da se u odnosu na postupke koji su u toku pred redovnim sudovima u bilo kojoj fazi sudskog postupka, od dana objave, imaju primijeniti na način da se takav propis, zakon ili pojedina odredba ne primjenjuju u redovnosudskim postupcima, odnosno odluka Ustavnog suda FBiH ima retroaktivno dejstvo na sudske postupke koji su u toku |
08.07.2022 |
Službene novine FBiH 54/22 |
Federacija BiH |
Upravno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 11. stav 2. Odluke o komunalnoj naknadi (Službene novine Opštine Maglaj, br. 3/18 i 8/19) nije u skladu sa Ustavom FBiH |
29.04.2022 |
Službene novine FBiH 33/22 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
maglaj,komunalna naknada,ustav,naknada |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifni broj 4. tač. 1., 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9. i 10. i Tarifni br. 6. i 7. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa (Službeni glasnik Općine Velika Kladuša, br. 12/05, 9/06, 10/09, 8/11, 10/14 i 14/17), član 19. - Tarifa br. 1. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa (Službeni glasnik Općine Sanski Most, br. 03/19, 02/20 i 09/21), Tarifni broj 1. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa (Službeni glasnik Općine Bosanska Krupa, br. 11/18, 1/19, 10/19, 1/22 i 4/22) i Tarifni broj 1. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa Općine Bužim (Službeni glasnik Općine Bužim, br. 4/17 i 4/19) nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
08.04.2022 |
Službene novine FBiH 27/22 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
tarifni broj,komunalne takse,bosanska krupa,velika kladuša |
|
| Presuda kojom se utvrđuje da je 4. vanredna sjednica Doma naroda PFBiH u suprotnosti sa Ustavom FBiH |
11.03.2022 |
Službene novine FBiH 19/22 |
Federacija BiH |
Ustavno pravo |
|
|
|
| Presuda kojom se utvrđuje da član 27. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima (Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde broj 9/13) u dijelu koji glasi: "može" nije u skladu sa Ustavom FBiH i kojom se utvrđuje se da su član 26., član 27. st. 1., 2., 4. i 5., čl. 28., 29., 30., 31., 32., 33., 34., 35. i 36. Zakona o komunalnim djelatnostima (Službene novine BPK Goražde broj 9/13) u skladu sa Ustavom FBiH |
23.02.2022 |
Službene novine FBiH 14/22 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
komunalna djelatnost,bpk |
|
| Presuda kojom se utvrđuje da član 2. tačka g) i član 10. tačka d) u dijelu koji glasi "ili akumulativnost" Odluke o opštinskim komunalnim taksama (Službeni glasnik Opštine Breza 12/18), te Tarii broj IX. Tarife opštinfni broj I. Tačka 15. i tarifnskih komunalnih taksi koja je sastavni dio te Odluke, nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
03.12.2021 |
Službene novine FBiH 97/21 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
komunalna taksa,taksa,tarifni broj |
|
| Presuda kojom se utvrđuje da odredbe člana 4. tač. 7. i 10. i Tarifni broj 8. i to: tač. 8.1; 8.2; 8.3; 8.4; 8.7; 8.8; 8.9. i 8.10 Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", broj II/20) nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
19.11.2021 |
Službene novine FBiH 93/21 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
komunalna taksa,takse,tarifa |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifni broj 1. tačka 22. Odluke o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst (Službeni glasnik Opštine Ključ 5/14, 6/16 i 7/17), u vrijeme važenja, nije bio u skladu sa Ustavom FBiH |
10.03.2021 |
Službene novine FBiH 19/21 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
komunalna taksa,ključ |
Broj 19 - Stranica 22 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 3. 2021.
Г. Закон о привредним друштвима
("Службене новине Федерације БиХ", број 81/15)
ПОГЛАВЉЕ II. (ФИРМА)
Члан 11.
(Појам)
(1) Фирма је име под којим друштво послује.
(2) Фирма се обавезно истиче на пословним просторијама
друштва.
Д. Одлука о комуналним таксама – Пречишћени текст
("Службени гласник Општине Кључ", бр. 5/14, 6/16 и 7/17)
ТАРИФА КОМУНАЛНИХ ТАКСА
Тарифни број 1. тачка 22.
(Истакнута фирма)
За сваки истакнути назив фирме, ознаку, обиљежје или
натпис на објектима, управним зградама, пословним
јединицама, продајним објектима и сл. којим се означава да
одређено правно или физичко лице обавља извјесну
дјелатност или занимање, плаћа се годишња накнада у
износу како слиједи:
22. Спортске кладионице и пословнице спортских
кладионица, лутрије и остале игре на срећу (по
уплатном мјесту) - 1.000,00 КМ
Ђ. Одлука о комуналним таксама
("Службени гласник Општине Кључ", број 8/19)
Члан 26.
Ступањем на снагу ове Одлуке престаје да важи Одлука
о комуналним таксама – Пречишћени текст, објављена у
"Службеном гласнику Општине Кључ", број 5/14, Одлуке о
измјенама и допунама Одлуке о комуналним таксама
објављене у "Службеном гласнику Општине Кључ", број
6/16 и 7/17.
E. Судска пракса Уставног суда Федерације
Пресуда број: У-59/17 од 14.02.2018. године
("Службене новине Федерације БиХ", број 24/18), Пресуда
број: У-42/19 од 28.01.2020. године ("Службене новине
Федерације БиХ", број 16/20) и др.
6. Чињенично стање и став Уставног суда Федерације
Уставни суд Федерације је утврдио да у конкретном
предмету нема чињеничних питања које би било потребно
непосредно разјаснити на јавној расправи, па је у складу са
чланом 13. став 1. Пословника Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине ("Службене новине Федерације БиХ",
број 40/10 и 18/16), одржао сједницу Суда без јавне расправе
на којој је размотрио оспорене одредбе Одлуке, предочено
уставно питање подносиоца захтјева, одговоре на захтјев,
релевантне одредбе Устава Федерације Босне и Херцего-
вине, одредбе закона Федерације Босне и Херцеговине и
судску праксу овог суда.
Разматрајући све изнесено може се констатовати да је
Општинско вијеће Општине Кључ донијело Одлуку о
комуналним таксама – Пречишћени текст 2014. године, те да
је оспореним Тарифним бројем 1. тачка 22. Одлуке
прописано, да се за сваки истакнути назив фирме, ознаку,
обиљежје или натпис на објектима, управним зградама,
пословним јединицама, продајним објектима и сл. којим се
означава да одређено правно или физичко лице обавља
извјесну дјелатност или занимање, плаћа годишња накнада,
и то: за спортске кладионице и пословнице спортских
кладионица, лутрије и остале игре на срећу (по уплатном
мјесту) у износу од 1.000,00 КМ. Као критериј за утврђивање
висине такса на истакнуту фирму, наведена је само
дјелатност, односно занимање, коју пословни субјекти, као
обавезници плаћања таксе обављају.
Истицање назива фирме је законска обавеза која је
утврђена у члану 11. Закона о привредним друштвима
("Службене новине Федерације БиХ", број 81/15), а истим
чланом је прописано, да се име фирме обавезно истиче на
пословним просторијама и да је фирма име под којим
друштво послује.
На основу напријед наведеног, Уставни суд Федерације
утврдио је релевантне чињенице за одлучивање у овом
уставно-правном предмету које се могу свести на питање, да
ли је врста дјелатности релевантан и објективан критериј за
прописивање различите висине таксе за истакнуту фирму, те
да ли је оспорена одредба Одлуке у вријеме важења била у
складу са Уставом Федерације Босне и Херцеговине.
Надаље је утврђено, да је оспорена одредба Одлуке, а и
цијела Одлука, престала да се примјењује доношењем
Одлуке о комуналним таксама која је објављена у
"Службеном гласнику Општине Кључ", број 8/19 на начин
да је одредбом члана 26. прописано, да ступањем на снагу
ове Одлуке престаје да важи Одлука о комуналним таксама –
Пречишћени текст ("Службени гласник Општине Кључ", бр.
5/14, 6/16 и 7/17). Имајући у виду напријед наведено, а с
обзиром на постављено уставно питање од стране
подносиоца захтјева, Уставни суд Федерације је размотрио
да ли је оспорена одредба Одлуке у вријеме важења била у
складу са одредбама Устава Федерације Босне и
Херцеговине. Ово из разлога што се у конкретном случају
ради о наплати комуналне таксе за истакнуту фирму за 2016.
годину, а оспорена Одлука је престала да се примјењује
даном објављивања Одлуке о комуналним таксама, а то је
03.07.2019. године.
Код оваког утврђеног чињеничног стања, које је
исказано у многобројним пресудама овог суда, врста
дјелатности или занимања, не може бити релевантан
критериј за прописивање различите висине комуналне таксе
на истакнуту фирму, ознаку, обиљежје или натпис на
пословним и осталим просторијама, објектима и мјестима,
већ су реални и релевантни други критерији као што су
подручје општине, односно града гдје се дјелатност обавља,
недостатна дјелатност, величина обиљежја или натписа
истакнуте фирме итд. Исто тако је стајалишта, да је
финансијска способност и профит који правна и физичка
лица остварују предмет опорезивања у складу са постојећом
финансијском регулативом и релевантан је податак који је
прецизно утврђен за сваког пореског обавезника.
Утврђена висина комуналне таксе у споменутој Одлуци
искључиво је одређена према врсти дјелатности за које је
овај суд у већем броју одлука утврдио неуставност, односно
да су исте супротне члану II.А.2. (1) ц) Устава Федерације
Босне и Херцеговине којим је прописана једнакост пред
законом.
Имајући у виду напријед наведено, ријешено је као у
изреци донесене пресуде.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је
једногласно у саставу: др sc. Ката Сењак, предсједница Суда,
Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић
и проф. др Един Муминовић, судије Суда.
Број У-9/20
03. фебруара 2021. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Др sc. Ката Сењак, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Bihaću u
vezi sa ocjenom ustavnosti Tarifnog broja 1. tačka 22. Odluke o
komunalnim taksama - Prečišćeni tekst, na osnovu člana
Srijeda, 10. 3. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 19 - Stranica 23
IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na
sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 03.02.2021.
godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da Tarifni broj 1. tačka 22. Odluke o
komunalnim taksama - Prečišćeni tekst, ("Službeni glasnik
Opštine Ključ", br.: 5/14, 6/16 i 7/17), u vrijeme važenja, nije bio
u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenom glasniku Opštine Ključ".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Bihaću (u daljem tekstu: podnosilac
zahtjeva) je podneskom broj: 001-0-Su-20-000386 od
04.05.2020. godine, koji je zaprimljen dana 06.05.2020. godine
Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
Ustavni sud Federacije) predočio je ustavno pitanje – ocjena
ustavnosti Tarifnog broja 1. tačka 22. Odluke o komunalnim
taksama - Prečišćeni tekst (u daljem tekstu: osporena odredba
Odluke).
Ustavno pitanje se pojavilo, kao prethodno pitanje, u
predmetu upravnog spora koji se vodi pred Kantonalnim sudom u
Bihaću, pod brojem: 01 0 U 015531 20 U pokrenut po tužbi
tužioca "HATTRICK" d.o.o. Vitez, protiv Rješenja tuženog
Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva
finansija, br. 03-15-856/16 I.S. od 26.11.2019. godine, u upravnoj
stvari prijave komunalne takse za istaknutu firmu.
U smislu člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, Kantonalni sud u Bihaću je ovlašten za postavljanje
ustavnog pitanja Ustavnom sudu Federacije.
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u postupku u
ovom ustavno-sudskom predmetu su: Kantonalni sud u Bihaću,
kao podnosilac zahtjeva, "HATTRICK" d.o.o. iz Viteza i
Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija,
kao stranke u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom u
Bihaću i Opštinsko vijeće Opštine Ključ, kao donosilac osporene
odredbe Odluke.
3. Bitni navodi zahtjeva
Pred Kantonalnim sudom u Bihaću u toku je postupak
rješavanja upravnog spora br. 01 0 U 015531 20 U koji je
pokrenut po tužbi tužioca "HATTRICK" d.o.o. iz Viteza, protiv
Rješenja tuženog Federalnog ministarstva financija/Federalnog
ministarstva finansija, br. 03-15-856/16 I.S. od 26.11.2019.
godine, koje je doneseno po žalbi tužioca izjavljenoj protiv
prvostepene odluke Porezne prijave Porezne uprave Federacije
Bosne i Hercegovine, Kantonalni porezni ured Bihać, Porezna
Ispostava Ključ, broj: 13-1/5-15-34-935/16, od 02.06.2016.
godine, u predmetu razreza komunalne takse za istaknutu firmu
za 2016. godinu. Pobijani akti su doneseni na osnovu osporene
odredbe Odluke.
Prilikom odlučivanja u ovoj upravnoj stvari pred
Kantonalnim sudom u Bihaću pojavilo se ustavno pitanje, i to: da
li je Tarifni broj 1. tačka 22. Odluke o komunalnim taksama -
Prečišćeni tekst koju je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Ključ,
u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Ustavno pitanje se pojavilo kao prethodno pitanje, zbog čega je
Kantonalni sud u Bihaću morao zastati sa postupkom, obzirom da
u osporenoj odredbi Odluke nisu dati jasni niti validni kriteriji za
utvrđivanje visine predmetne takse. Visina godišnje takse za
istaknutu firmu određena je u bitno različitim iznosima i
isključivo zavisi o samo jednom kriteriju i to kriteriju djelatnosti,
tako da pravna ili fizička lica koja obavljaju djelatnost na
području Opštine Ključ ne uživaju pravo na jednakost pred
zakonom, kako je to propisano članom II.A.2.(1) c) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva napominje da je u gotovo identičnoj
situaciji, Ustavni sud Federacije u svojoj Presudi broj: U-65/17
od 18.06.2019. godine, zauzeo stanovište da Tarifni broj 1.
Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa
("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br.: 9/13, 1/14 i
11/14), u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je i u
ovom slučaju zauzeo stav da propisivanje različite visine
komunalne takse za istaknutu firmu ne može se zasnivati na
kriteriju djelatnosti koju obaveznik obavlja, a što ujedno
predstavlja i povredu ustavnog principa jednakosti pred zakonom.
Zbog svega naprijed navedenog, Kantonalni sud u Bihaću
predočava ustavno pitanje, kako bi Ustavni sud Federacije, donio
presudu i utvrdio, da li je osporena odredba Odluke na osnovu
koje je donesena pobijana drugostepena odluka, u saglasnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je dana 18.05.2020. godine u skladu
sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom
Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao "HATTRICK" d.o.o.
Vitez, Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo
finansija i Opštinsko vijeće Opštine Ključ, da kao stranke u
postupku dostave odgovore na zahtjev.
Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo
financija i "HATTRICK" d.o.o. Vitez nisu dostavili odgovor na
zahtjev.
Opštinsko vijeće Opštine Ključ je dana 04.06.2020. godine,
podneskom broj: 05-02-1020-14 od 01.06.2020. godine,
Ustavnom sudu Federacije dostavilo odgovor na zahtjev. U svom
odgovoru navodi da je donosilac osporene odredbe Odluke, na
XVII redovnoj sjednici održanoj dana 22.04.2014. godine,
donijelo Odluku o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst.
Prilikom donošenja navedene Odluke, Opštinsko vijeće Opštine
Ključ nije se rukovodilo isključivo jedinim kriterijem, tj.
djelatnošću obaveznika komunalne takse nego i drugim
kriterijima kao što je veličina zauzetog prostora, javne ili druge
površine, podjele na zone područja Opštine Ključ u kojem se
pravni subjekt nalazi i sl. Žele istaći da se u konkretnom slučaju
radi o pravnom subjektu koji ima visoko akumulativnu djelatnost
i nalazi se u užem gradskom jezgru grada Ključa, te na taj način
ostvaruje visoke prihode i profit u Opštini Ključ, pa se nikako ne
može dovesti u isti nivo sa određenim drugim pravnim
subjektima koji su nisko akumulativni, čiji su prihod i profit
daleko manji. Iz svih navedenih razloga opravdana je različita
komunalna taksa za pojedine pravne subjekte i isticanje naziva
firme za takve pravne subjekte. Imajući u vidu navedeno,
predlažu da Ustavni sud Federacije prilikom ocjene ustavnosti
uzme u obzir navode iz ovog odgovora, te utvrdi da su osporene
odredbe Odluke u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine i da nema povrede prava na jednakost u ovom
predmetu.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II. A 2. (1) c)
Federacija će osigurati primjenu najviše razine
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća
prava:
c) na jednakost pred zakonom;
Broj 19 - Stranica 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 3. 2021.
Član IV.C.3.10. (4)
Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu
predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni sud a koja se jave
tokom postupka pred ovim sudom.
Član VI. 4. c)
Opštinsko vijeće:
c) donosi druge propise u izvršavanju opštinskih
nadležnosti.
Amandman VIII
na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja
se i glasi:
"U isključivoj su ovlasti Federacije:
d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim
institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije."
B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09,
35/14 i 94/15)
Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4.
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi:
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne
samouprave;
Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina
naknada po osnovi korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina
drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti.
C. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji
Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09)
Član 8. stav 3. alineja 20.
U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave posebno
ulaze:
- donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima
i taksama iz nadležnosti jedinice lokalne
samouprave;
Član 13. stav 1. i stav 2. alineja 4.
Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko
vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem
tekstu:"vijeće").
Vijeće u okviru svojih nadležnosti:
- donosi propise o porezima, taksama, naknadama i
doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa
zakonom;
Član 36.
U zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne samouprave
donose propise o naknadama i taksama, kao i provedbene
propise o oporezivanju.
Član 37.
Jedinicama lokalne samouprave pripadaju prihodi:
a) vlastiti prihodi:
- porezi za koje jedinica lokalne samouprave samostalno
određuje stopu, u skladu sa zakonom,
- lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje vijeće u
skladu sa zakonom,
- drugi prihodi utvrđeni zakonom ili odlukom vijeća;
D. Zakon o privrednim društvima
("Službene novine Federacije BiH", broj 81/15)
POGLAVLJE II. (FIRMA)
Član 11.
(Pojam)
(1) Firma je ime pod kojim društvo posluje.
(2) Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama
društva.
E. Odluka o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst
("Službeni glasnik Opštine Ključ", br.: 5/14, 6/16 i 7/17)
TARIFA KOMUNALNIH TAKSA
Tarifni broj 1. tačka 22.
(Istaknuta firma)
Za svaki istaknuti naziv firme, oznaku, obilježje ili natpis
na objektima, upravnim zgradama, poslovnim jedinicama,
prodajnim objektima i sl. kojim se označava da određeno pravno
ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća se
godišnja naknada u iznosu kako slijedi:
22. Sportske kladionice i poslovnice sportskih kladionica,
lutrije i ostale igre na sreću (po uplatnom mjestu) -
1.000,00 KM
F. Odluka o komunalnim taksama
("Službeni glasnik Opštine Ključ", broj 8/19)
Član 26.
Stupanjem na snagu ove Odluke prestaje da važi Odluka o
komunalnim taksama – Prečišćeni tekst, objavljena u
"Službenom glasniku Opštine Ključ", broj 5/14, Odluke o
izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama
objavljene u "Službenom glasniku Opštine Ključ", broj 6/16 i
7/17.
G. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj: U-59/17 od 14.02.2018. godine ("Službene
novine Federacije BiH", bro: 24/18), Presuda broj: U-42/19 od
28.01.2020. godine ("Službene novine Federacije BiH", bro:
16/20) i dr.
6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom
predmetu nema činjeničnih pitanja koje bi bilo potrebno
neposredno razjasniti na javnoj raspravi, pa je u skladu sa članom
13. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10 i
18/16), održao sjednicu Suda bez javne rasprave na kojoj je
razmotrio osporene odredbe Odluke, predočeno ustavno pitanje
podnosioca zahtjeva, odgovore na zahtjev, relevantne odredbe
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, odredbe zakona
Federacije Bosne i Hercegovine i sudsku praksu ovog suda.
Razmatrajući sve izneseno može se konstatovati da je
Opštinsko vijeće Opštine Ključ donijelo Odluku o komunalnim
taksama – Prečišćeni tekst 2014. godine, te da je osporenim
Tarifnim brojem 1. tačka 22. Odluke propisano, da se za svaki
istaknuti naziv firme, oznaku, obilježje ili natpis na objektima,
upravnim zgradama, poslovnim jedinicama, prodajnim objektima
i sl. kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja
izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća godišnja naknada, i to: za
sportske kladionice i poslovnice sportskih kladionica, lutrije i
ostale igre na sreću (po uplatnom mjestu) u iznosu od 1.000,00
KM. Kao kriterij za utvrđivanje visine taksa na istaknutu firmu,
navedena je samo djelatnost, odnosno zanimanje, koju poslovni
subjekti, kao obaveznici plaćanja takse obavljaju.
Isticanje naziva firme je zakonska obaveza koja je utvrđena
u članu 11. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine
Federacije BiH", broj 81/15), a istim članom je propisano, da se
ime firme obavezno ističe na poslovnim prostorijama i da je
firma ime pod kojim društvo posluje.
Na osnovu naprijed navedenog, Ustavni sud Federacije
utvrdio je relevantne činjenice za odlučivanje u ovom ustavnopravnom
predmetu koje se mogu svesti na pitanje, da li je vrsta
djelatnosti relevantan i objektivan kriterij za propisivanje različite
visine takse za istaknutu firmu, te da li je osporena odredba
Srijeda, 10. 3. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 19 - Stranica 25
Odluke u vrijeme važenja bila u skladu sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine.
Nadalje je utvrđeno, da je osporena odredba Odluke, a i
cijela Odluka, prestala da se primjenjuje donošenjem Odluke o
komunalnim taksama koja je objavljena u "Službenom glasniku
Opštine Ključ", broj 8/19 na način da je odredbom člana 26.
propisano, da stupanjem na snagu ove Odluke prestaje da važi
Odluka o komunalnim taksama – Prečišćeni tekst ("Službeni
glasnik Opštine Ključ", br. 5/14, 6/16 i 7/17). Imajući u vidu
naprijed navedeno, a s obzirom na postavljeno ustavno pitanje od
strane podnosioca zahtjeva, Ustavni sud Federacije je razmotrio
da li je osporena odredba Odluke u vrijeme važenja bila u skladu
sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo iz
razloga što se u konkretnom slučaju radi o naplati komunalne
takse za istaknutu firmu za 2016. godinu, a osporena Odluka je
prestala da se primjenjuje danom objavljivanja Odluke o
komunalnim taksama, a to je 03.07.2019. godine.
Kod ovakog utvrđenog činjeničnog stanja, koje je iskazano
u mnogobrojnim presudama ovog suda, vrsta djelatnosti ili
zanimanja, ne može biti relevantan kriterij za propisivanje
različite visine komunalne takse na istaknutu firmu, oznaku,
obilježje ili natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima
i mjestima, već su realni i relevantni drugi kriteriji kao što su
područje opštine, odnosno grada gdje se djelatnost obavlja,
nedostatna djelatnost, veličina obilježja ili natpisa istaknute firme
itd. Isto tako je stajališta, da je finansijska sposobnost i profit koji
pravna i fizička lica ostvaruju predmet oporezivanja u skladu sa
postojećom finansijskom regulativom i relevantan je podatak koji
je precizno utvrđen za svakog poreskog obaveznika.
Utvrđena visina komunalne takse u spomenutoj Odluci
isključivo je određena prema vrsti djelatnosti za koje je ovaj sud
u većem broju odluka utvrdio neustavnost, odnosno da su iste
suprotne članu II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine kojim je propisana jednakost pred zakonom.
Imajući u vidu naprijed navedeno, riješeno je kao u izreci
donesene presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: dr.sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir,
Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin
Muminović, sudije Suda.
Broj U-9/20
03. februara 2021. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr. sc. Kata Senjak, s. r.
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvruđuje da Tarifni broj 1. stav 1. Zakona o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst (Službene novine KS 14/06, 34/07, 2/08, 31/12, 36/12 i 28/18) nije u skladu sa Ustavom FBiH i da član 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih taksa (Službene novine KS 1/13, 2/14, 6/18 i 2/19) nije u skladu sa Ustavom FBiH. |
10.02.2021 |
Službene novine FBiH 11/21 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,komunalne takse |
Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 109
примијењени приликом доношења оспорене одредбе Закона
и оспорене одредбе Одлуке.
На основу изнијетог Уставни суд Федерације је одлучио
као у изреци ове пресуде.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је
једногласно у саставу: др сц. Ката Сењак, предсједница Суда,
Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић
и проф. др Един Муминовић, судије Суда.
Број У-37/19
28.10.2020. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Др sc. Ката Сењак, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Sarajevu u
vezi sa ocjenom ustavnosti člana 5. Tarifni broj 1. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama i člana 5.
Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih taksa, na osnovu člana
IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici
Suda bez javne rasprave održanoj dana 28.10.2020. godine, donio
je
PRESUDU
Utvrđuje se da Tarifni broj 1. stav 1. Zakona o komunalnim
taksama - Prečišćeni tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo",
br. 14/06, 34/07, 2/08, 31/12, 36/12 i 28/18) nije u skladu sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se da član 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini
komunalnih taksa ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 1/13,
2/14, 6/18 i 2/19) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenim novinama Kantona Sarajevo".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Sarajevu (u daljem tekstu: podnosilac
zahtjeva) je podneskom broj: 09 O U 027655 16 U od 27.08.2019.
godine predočio Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine
(u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje kojim
traži ocjenu ustavnosti člana 5. Tarifni broj 1. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama (u daljem
tekstu: osporena odredba Zakona) i člana 5. Tarifni broj 1. Odluke
o visini komunalnih taksa (u daljem tekstu: osporena odredba
Odluke).
Ustavno pitanje se pojavilo kao prethodno pitanje u
upravnom sporu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu
po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko protiv tuženog
Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva
financija Sarajevo, radi poništenja rješenja broj: 03-15-560/15
A.Z.H. od 19.10.2016. godine.
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br.: 06/95 i 37/03), stranke u ovom
ustavno-sudskom predmetu su: podnosilac zahtjeva, Skupština
Kantona Sarajevo kao donosilac osporene odredbe Zakona,
Opštinsko vijeće Opštine Novi Grad Sarajevo kao donosilac
osporene odredbe Odluke i stranke u upravnom sporu pred
podnosiocem zahtjeva.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva navodi da je pred tim sudom u toku
upravni spor po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko protiv
tuženog Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva
financija Sarajevo, radi poništenja rješenja broj: 03-15-560/15
A.Z.H. od 19.10.2016. godine, u upravnoj stvari prijavljivanja
komunalne takse na istaknutu firmu. Istièe da je punomoænik
tužioca predložio da Kantonalni sud u Sarajevu kod Ustavnog
suda Federacije pokrene postupak za ocjenu ustavnosti osporene
odredbe Zakona i osporene odredbe Odluke. Prijedlog
punomoænika tužioca Kantonalni sud u Sarajevu smatra
zasnovanim, cijeneæi da postoji moguænost da osporena odredba
Zakona i osporena odredba Odluke nisu u skladu sa èlanom
II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je
propisano da sva lica na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine
uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Osporenom odredbom
Zakona visina godišnje takse je odreðena u bitno razlièitim
iznosima i iskazana iskljuèivo po vrstama djelatnosti koju fizièka
ili pravna lica obavljaju. Takoðer, navodi da je osporenom
odredbom Odluke propisano je da visina takse za istaknutu firmu
zavisi od djelatnosti taksenog obaveznika i zone u kojoj se nalazi
poslovna ili druga prostorija, objekat i mjesto na kojem je
istaknuta firma, oznaka, obilježje ili natpis, jer su po tom kriteriju
uvedene takse u rasponu od 200,00 KM do 14.950,00 KM.
Pored toga, smatra da postoji moguænost da se
propisivanjem visine godišnje takse za istaknutu firmu, zavisno od
vrste djelatnosti obaveznika plaæanja takse, vrši gruba
diskriminacija tužioca i drugih obaveznika. Ona se odnosi na
njihovo pravo na imovinu koje je zaštiæeno odredbama èlana II.
A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i èlana 1.
Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o osnovnim ljudskim
pravima i slobodama. Ta diskriminacija se vrši bez stvarne svrhe i
razumnog opravdanja, a da takvo razlièito tretiranje nije
zasnovano na zakonu i ne slijedi legitiman javni interes.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je aktima broj: U-37/19 od
19.09.2019. godine u skladu sa članom 16. Zakona o postupku
pred Ustavnim sudom Federacije zatražio od "BH Play" d.o.o.
Visoko, Federalnog ministarstva Finansija/Federalnog
ministarstva financija Sarajevo, Skupštine Kantona Sarajevo i
Opštinskog Vijeća Novi Grad Sarajevo, da kao stranke u ovom
predmetu u roku od 30 dana od dana prijema akta Suda, dostave
odgovor na zahtjev.
U odgovoru na zahtjev Skupština Kantona Sarajevo je
podneskom broj: 01-05-34549/19 od 16.10.2019. godine dostavila
Izjašnjenje Zakonodavno-pravne komisije Skupštine Kantona
Sarajevo broj: 01-01-34549/19 od 15.10.2019. godine, u kojemu
je Zakonodavno-pravna komisija Skupštine Kantona Sarajevo
prihvatila Izjašnjenje Ministarstva finansija Kantona Sarajevo
broj: 08-01-14-34549/19 od 10.10.2019. godine. U Izjašnjenju
Ministarstva finansija Kantona Sarajevo je navedeno da je
Skupština Kantona Sarajevo na sjednici održanoj 27.06.2012.
godine donijela Zakon, gdje je u članu 3. dodan novi stav (2) koji
glasi: "Opštine će visinu takse za isticanje firme utvrditi po
zonama koje su utvrđene opštinskim odlukama i drugim
kriterijima u skladu sa ovim Zakonom". Smatraju da osporena
odredba Zakona nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine. U prilogu odgovora dostavljeno je i obrazloženje
Prijedloga Zakona. U istom, između ostalog je navedeno, da je
jedan od razloga za donošenje ovog Zakona i izvršenje Presude
Ustavnog suda Federacije broj: U-19/11 od 21.11.2011. godine
("Službene novine Federacije BiH", broj 80/11).
Opštinsko Vijeće Novi Grad Sarajevo je dostavilo
Izjašnjenje broj: 01-02-19367/19 od 01.10.2019. godine. U
Izjašnjenju je navedeno da je Opštinsko vijeće Novi Grad
Sarajevo na sjednici održanoj 27.12.2012. godine, donijelo
Odluku o visini komunalnih taksa (u daljem tekstu: Odluka) na
osnovu člana 3. Zakona o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst
("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 14/06, 34/07 i 31/12),
Број 11 - Страна 110 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021.
člana 13. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave u
Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije
BiH", br.: 49/06 i 51/09) i člana 33. Statuta Opštine Novi Grad
Sarajevo – Novi prečišćeni tekst ("Službene novine Kantona
Sarajevo", broj 30/09). Navode da je Ustavni sud Federacije donio
Presudu broj: U-19/11 od 21.11.2011. godine, kojom je utvrđeno,
između ostalog, da član 2. Odluke o visini komunalne takse
("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 39/05, 10/08 i 16/08)
koju je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Novi Grad nije u skladu
sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Pozivaju se i na
obrazloženje te presude u kojem je, između ostalog, navedeno da
samo propisivanje djelatnosti kao kriterija za određivanje visine
komunalne takse za firmu ili naziv, nije relevantan kriterij za
određivanje visine takse, nego su relevantni i drugi kriteriji kao što
je područje opštine, odnosno grada gdje se djelatnost obavlja,
veličina obilježja ili natpisa istaknute firme ili obavljanje određene
niskoakumulativne djelatnosti. Postupajući u skladu sa gore
pomenutom presudom, Skupština Kantona Sarajevo je donijela je
Zakon. Na osnovu tog Zakona pristupilo se donošenju nove
odluke, te je Opštinsko vijeće Novi Grad Sarajevo na sjednici
održanoj 27.12.2012. godine donijelo Odluku koja je u cijelosti
usklađena sa Zakonom i sa Presudom Ustavnog suda Federacije
broj: U-19/11. Opštinsko Vijeće Novi Grad Sarajevo smatra da je
osporena odredba Odluke u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo
financija Sarajevo nije dostavilo odgovor, kao ni "BH Play" d.o.o.
Visoko.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II. A 2. (1) c)
Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno
priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u
Dodatku ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava:
c) na jednakost pred zakonom;
Član IV.C.3.10. (4)
Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu
predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni sud, a koja se jave
tokom postupka pred određenim sudom.
Član VI. 4. c)
Opštinsko vijeće:
c) donosi druge propise u izvršavanju opštinskih
nadležnosti.
Amandman VIII
na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja
se i glasi:
"U isključivoj su ovlasti Federacije:
d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim
institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije.
B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14
i 94/15)
Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4.
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi:
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne
samouprave;
Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina
naknada po osnovi korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina
drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti.
C. Zakon o privrednim društvima
("Službene novine Federacije BiH", broj: 81/15)
POGLAVLJE II. (FIRMA)
Član 11.
(Pojam)
(1) Firma je ime pod kojim društvo posluje.
(2) Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama
društva.
D. Zakon o komunalnim taksama - Prečišćeni tekst
("Službene novine Federacije BiH", broj 14/06)
VII. Tarifa komunalnih taksa
Član 23.
Tarifni broj 1. stav 1.
Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na
poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojima se
označava da određena pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu
djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja taksa koja ne može biti
veća od
KM
1. iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata 5.000
2. iz oblasti proizvodnje i prerade duhana 5.000
3. iz oblasti proizvodnje alkoholnih pića i piva 5.000
4. iz oblasti proizvodnje bezalkoholnih pića 2.000
5. iz oblasti telekomunikacija (sjedište) 10.000
6. iz oblasti telekomunikacija (izdvojene lokacije van sjedišta) 2.000
7. iz oblasti bankarstva (sjedište, podružnice, filijale,
ekspoziture i sl.) 10.000
8. bankomati i izdvojeni šalteri banaka 1.000
9. iz oblasti poštanskih usluga (sjedište) 5.000
10. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojene lokacije) 500
11. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojeni šalteri) 300
12. iz oblasti osiguranja i reosiguranja (sjedište) 10.000
13. iz oblasti osiguranja i reosiguranje (filijala-podružnica) 1.500
14. iz oblasti osiguranja i reosiguranja (izdvojeni šalteri) 500
15. iz oblasti igara na sreću i to:
a) lutrija, lota, sportska prognoza, TV bingo (sjedište pravnog
lica) 15.000
b) lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (svaka druga
lokacija) 2.000
c) kasino (sjedište) 12.000
d) kasino (svaka druga lokacija) 2.000
e) sportske kladionice (sjedište) 12.000
f) sportske kladionice (svaka druga lokacija) 2.000
g) tombola i bingo u zatvorenom prostoru 5.000
16. aparati za posluživanje u stalnim prodajnim mjestima 300
17. aparati za samoposluživanje na ostalim lokacijama 200
18. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije
(sjedište) 1.500
19. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije
(podružnice ili službe) 500
20. iz oblasti proizvodnje električne energije u
minielektranama 200
21. iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko 500
22. tržni centri, hipermarketi 5.000
23. tržnice i pijace 1.500
24. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 200
25. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u ostalim
prodajnim mjestima 300
26. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli 1.200
27. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli i pansioni 1.000
28. iz oblasti ugostiteljstva-ostali objekti 500
29. u prijevozu robe motornim vozilima 100
30. u prijevozu putnika 300
31. u prijevozu putnika taxi automobilima 50
32. u advokatskoj djelatnosti 1.000
33. privatna zdravstvena zaštita 1.000
34. samostalne zanatske radnje 50
35. iz oblasti ostalih nepomentuih djelatnosti 150
Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 111
E. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim
taksama
("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 34/07)
Član 5.
U članu 23. Tarifni broj 1. mjenja se i glasi:
"Tarifni broj 1.
Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na
poslovnim ili drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojima
se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu
djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja taksa koja ne može biti
veća od:
KM
1. iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata 5000
2. iz oblasti proizvodnje i prerade duhana 10.000
3. iz oblasti proizvodnje alkoholnih pića i piva 10.000
4. iz oblasti proizvodnje bezalkoholnih pića 2.000
5. iz oblasti telekomunikacija (sjedište) 10.000
6. iz oblasti telekomunikacije (izdvojene lokacije van sjedišta) 2.000
7. iz oblasti bankarstva (sjedište) 10.000
8. iz oblasti bankarstva (izdvojene lokacije van sjedišta) podružnice,
filijale, ekspoziture) 5.000
9. izdvojeni bankomati i šalteri banaka 1.000
10. iz oblasti poštanskih usluga (sjedište) 5.000
11. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojene lokacije) 500
12. iz oblasti poštanskih usluga (izdvojeni šalteri) 300
13. iz oblasti brokerskih kuća i lizinga (sjedište) 5.000
14. iz oblasti mikrokreditnih organizacija (sjedište) 3.000
15. iz oblasti brokerskih kuća i lizinga (izdvojene lokacije izvan sjedišta) 1.000
16. iz oblast mikrokreditnih organizacija (izdvojene lokacije izvan
sjedišta) 750
17. iz oblasti osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i
reosiguranju (sjedište) 10.000
18. iz oblasti osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i
reosiguiranju (trijala, podružnica) 2.000
19. iz oblasti osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i
reosiguranju (izdvojeni šalteri) 500
20. iz oblasti igara na sreću:
a) lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (sjedište pravnog lica) 15.000
b) lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (svaka druga lokacija) 2.000
c) kasino (sjedište) 12.000
d) kasino (svaka druga lokacija) 2.000
e) sportske kladionice (sjedište) 12.000
f) sportske kladionice (svaka druga lokacija) 2.000
g) tombola i bingo u zatvorenom prostoru 5.000
21. aparati za samoposluživanje na stalnim lokacijama 300
22. aparati za samoposluživanje na ostalim lokacijama 200
23. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (sjedište) 1.500
24. iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije (podružnice ili
službe) 500
25. iz oblasti proizvodnje električne energije u minielektranama 200
26. iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko 500
27. tržni centri, hipermarketi i poslovni centri 5.000
28. tržnice i pijace 1.500
29. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 200
30. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u ostalim prodajnim
mjestima 300
31. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli 1.200
32. iz oblasti ugostiteljstva-hoteli i pansioni 1.000
33. iz oblasti ugostiteljstva–prenoćišta 750
34. iz oblasti ugostiteljstva-ostali objekti 500
35. putničke agencije i rent-a-car agencije 750
36. u prijevozu robe motornim vozilima 100
37. u prijevozu putnika 300
38. u prijevozu putnika taxi automobilima 50
39. auto kuće i auto saloni 2.000
40. skladišta i otpadi 1.500
41. u advokatskoj djelatnosti 1.000
42. u notarskoj djelatosti 2.000
43. privatna zdravstvena zaštita 1.000
44. revizorske kuće 750
45. knjigovodstvene agencije 500
46. agencije za posredovanje 1.000
47. agencije za nekretnine 1.000
48. iz oblasti građevinarstva 500
49. samostalne zanatske radnje 50
50. iz oblasti ostalih nepomenutih djelatnosti 150
F. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona komunalnim
taksama
("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 31/12)
Član 9.
U poglavlju VII. Tarifa komunalnih taksa, u članu 23.
Tarifni broj 1., tekst iza tačke 43. do kraja Tarifni broj 1. mjenja se
i glasi:
"44. apoteke (sjedište) 1.000
45. apoteke (izvan sjedišta) 300
46. biljne apoteke (sjedište) 300
47. biljne apoteke (izvan sjedišta) 200
48. posredništvo u trgovini 750
49. agencije za nekretnine 1.000
50. iz oblasti građevinarstva 500
51. samostalne obrtničke radnje 50
52. domaća radinost i fijakeristi 50
53. mjenjačnice 1.000
54. samostalni poljoprivrednici (i stočarstvo i pčelarstvo) 50
55. iz ostalih nepomnutih djelatnosti 150"
G. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim
taksama
("Službene novine kantona Sarajevo", broj 28/18)
Član 3.
(Izmjene u članu 21. Tarifnom broju 1.)
U članu 21. Tarifni broj 1. tač. 1., 8., 9., 26., 28., 29., 30.,
31., 32., 33., 35., 51., 52., 55., 57. i 58. mijenjaju se i glase:
"1. Iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata 4.000
8. Iz oblasti bankarstva (izdvojene lokacije izvan sjedišta,
podružnice, filijale, ekspoziture) 3.000
9. izdvojeni bankomati i šalteri banaka 500
26. iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko 200
28. tržnice i pijace 500
29. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 100
30. iz oblasti trgovine na malo koja se obavlja u ostalim prodajnim
mjestima 150
31. u oblasti ugostiteljstva – hoteli 1.000
32. iz oblasti ugostiteljstva – moteli i pansioni 800
33. iz oblasti ugostiteljstva – prenoćišta 500
35. putničke agencije i renta car agencije 500
51. posredništvo u trgovini 500
52. agencija za nekretnine 500
55. domaća radinost i fijakeristi 25
57. samostalni poljoprivrednici (i stočarstvo i pčelarstvo) 25
58. iz ostalih nepomenutih djelatnosti 100"
Član 4.
(Ovlaštenje za utvrđivanje Novog prečišćenog teksta Zakona)
Ovlašćuje se Zakonodavno-pravna komisija Skupštine
Kantona Sarajevo da utvrdi Novi Prečišćeni tekst Zakona o
komunalnim taksama.
H. Odluka o visini komunalnih taksa
("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 1/13 i 2/14)
II. TARIFA KOMUNALNIH TAKSA
Član 5.
Tarifni broj 1. (osporena odredba Odluke)
(1) Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na
poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima,
kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice
obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja
taksa po određenim djelatnostima i zonama kako slijedi:
Број 11 - Страна 112 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021.
DJELATNOSTI
EXTRA
ZONA I. ZONA II. ZONA III. ZONA
KM KM KM KM
1. distribucija nafte i naftnih derivata 4.000,00 3.960,00 3.920,00 3.880,00
2. proizvodnja i prerada duhana 10.000 9.950 9.900 9.850
3. proizvodnja alkoholnih pića i piva 10.000 9.950 9.900 9.850
4. proizvodnja bezalkoholnih pića 2.000 1.970 1.940 1.910
5. telekomunikacija (sjedište) 10.000 9.950 9.900 9.850
6. telekomunikacija (izdvojene lokacije van sjedišta) 2.000 1.970 1.940 1.910
7. bankarstva (sjedišta) 10.000 9.950 9.900 9.850
8. bankarstva (izdvojene lokacije
izvan sjedišta, podružnice, filijale, ekspoziture) 3.000,00 2.960,00 2.920,00 2.880,00
9. izdvojeni bankomati i šalteri banaka 500,00 470,00 440,00 410,00
10. poštanskih usluga (sjedište) 5.000 4.960 4.920 4.880
11. poštanskih usluga (izdvojene lokacije) 500 480 460 440
12. poštanskih usluga (izdvojeni šalteri) 300 290 280 270
13. brokerskih kuća i lizinga (sjedišta) 5.000 4.960 4.920 4.880
14. mikrokreditnih organizacija (sjedište) 3.000 2.970 2.940 2.910
15. brokerskih kuća i lizinga (izdvojene lokacije izvan sjedišta) 1.000 970 940 910
16. mikrokreditnih organizacija (izdvojene lokacije izvan sjedišta) 750 730 710 690
17. osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (sjedište) 10.000 9.950 9.900 9.850
18. osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (filijala, podružnica) 2.000 1.970 1.940 1.910
19. osiguranja i reosiguranja i posredovanje u osiguranju i reosiguranju (izdvojeni šalteri) 500 480 460 440
20. igara na sreću, i to:
- lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (sjedište pravnog lica) 15.000 14.950 14.900 14.850
- lutrija, loto, sportska prognoza, TV bingo (svaka druga lokacija) 2.000 1.970 1.940 1.910
- kasino (sjedište) 12.000 11.950 11.900 11.850
- kasino (svaka druga lokacija) 2.000 1.970 1.940 1.910
- sportske kladionice (sjedišta) 12.000 11.950 11.900 11.850
- sportske kladionice (svaka druga lokacija) 2.000 1.970 1.940 1.910
- tombola i bingo u zatvorenom prostoru 5.000 4.960 4.920 4.880
21. aparati za samoposluživanje na stalnim lokacijama 300 290 280 270
22. aparati za posluživanje na ostalim lokacijama 200 190 180 170
23. proizvodnje i distribucije električne energije (sjedište) 1.500 1.470 1.440 1.410
24. proizvodnje i distribucije električne energije (podružnice ili službe) 500 480 460 440
25. proizvodnje električne energije u mini elektranama 200 190 180 170
26. vanjske trgovine i trgovine na veliko 200,00 180,00 160 140,00
27. tržni centri, hipermarketi i poslovni centri 5000 4.960 4.920 4.880
28. tržnice i pijace 500,00 470,00 440,00 410,00
29. trgovine na malo koja se obavlja u kioscima 100,00 90,00 80,00 70,00
30. trgovine na malo koja se obavlja u ostalim prodajnim mjestima 150,00 140,00 130,00 120,00
31. ugostiteljstva - hoteli 1.000,00 970,00 940,00 910,00
32. ugostiteljstva - moteli i pansioni 800,00 770,00 740,00 710,00
33. ugostiteljstva - prenočišta 500,00 480,00 460,00 440,00
34. ugostiteljstva – ostali objekti 500 480 460 440
35. putničke agencije i renta car agencije 500,00 480,00 460,00 440,00
36. u prijevozu robe motornim vozilima 100 90 80 70
37. u prijevozu putnika 300 290 280 270
38. u prijevozu putnika taksi automobilima 50 45 40 35
39. auto-kuće i auto-saloni 2.000 1.970 1.940 1.910
40. skladišta i otpadi 1.500 1.470 1.440 1.410
41. U advokatskoj djelatnosti 1.000 970 940 910
42. u notarskoj djelatnosti 2.000 1.970 1.940 1.910
43. privatna zdravstvena zaštita 1.000 970 940 910
44. revizorske kuće 750 730 710 690
45. knjigovodstvene agencije 500 480 460 440
46. agencije za posredovanje 1.000 970 940 910
47. apoteke (sjedišta) 1.000 970 940 910
48. apoteke (izvan sjedišta) 300 290 280 270
49. Biljne apoteke (sjedišta) 300 290 280 270
50. biljne apoteke (izvan sjedišta) 200 190 180 170
51. posredništvo u trgovini 500,00 480,00 460,00 440,00
52. agencije za nekretnine 500,00 470,00 450,00 430,00
53. iz oblasti građevinarstva 500 480 460 440
54. samostalne obrtničke radnje 50 45 40 35
55. domaća radinost i fijakeristi 25,00 20,00 15,00 10,00
56. mjenjačnice 1.000 970 940 910
57. samostalni poljoprivrednici (i stočarstvo i pčelarstvo) 25,00 20,00 15,00 10,00
58. iz oblasti ostalih nepomenutih djelatnosti 100,00 90,00 80,00 70,00
Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 113
(2) Ako se pod jednom firmom obavlja više djelatnosti za koje
je propisana različita taksa, taksa se razrezuje i plaća za
djelatnost za koju je propisana najviša taksa, izuzev
djelatnosti koja se, zbog prirode djelatnosti, obavlja na
izdvojenoj lokaciji.
(3) Ako je za tekuću godinu plaćena taksa, a tokom godine se
promijeni sjedište ili vlasnik firme, taksa se za tu godinu ne
razrezuje.
(4) Taksa za istaknutu firmu razrezuje se i plaća u godišnjem
iznosu za istaknutu firmu zatečenu na dan 1. januara godine
za koju se porez vrši, srazmjerno periodu isticanja, a za
istaknutu firmu koja se ističe u tokom godine, u visini koja
odgovara srazmjerno vremenu isticanja firme do kraja
godine.
(5) Obaveznicima takse koji obavljaju djelatnost tradicionalnih i
starih zanata/obrta koji su utvrđeni u Uredbi o zaštiti
tradicionalnih i starih obrta ("Službene novine Federacije
BiH", br. 66/09, 38/10 i 16/12), taksa se razrezuje u iznosu
od 50%.
6. Praksa Ustavnog suda Federacije
Presude broj: U-19/11 od 06.03.2012. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 80/11), U-26/16 od 22.03.2017.
godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 38/17), U-13/19
od 18.06.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj
47/19) i dr.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom slučaju
nema činjeničnih pitanja koja bi bilo potrebito neposredno
razjasniti na javnoj raspravi, pa je na osnovu člana 13. stav 1.
Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br.: 40/10 i 18/16) održao
sjednicu Suda bez javne rasprave na kojoj je razmotrio osporenu
odredbu Zakona i osporenu odredbu Odluke, predočeno ustavno
pitanje podnosioca zahtjeva, odgovore na zahtjev.
Analizom drugih dokaza sadržanih u spisu, može se utvrditi
da se postavljeno ustavno pitanje pojavilo kao prethodno pitanje u
upravnom sporu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu,
po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko, protiv tuženog
Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva
financija Sarajevo, radi poništenja rješenja broj: 03-15-560/15
A.Z.H. od 19.10.2016. godine, te da je podnosilac zahtjeva u
konkretnom upravnom sporu donio Rješenje o prekidu postupka
do okonèanja postupka ocjene ustavnosti osporene odredbe
Zakona i osporene odredbe Odluke.
Takoðer, Ustavni sud Federacije utvrdio je da je Skupština
Kantona Sarajevo donijela Zakon o komunalnim taksama -
Preèišæen tekst 2006. godine i da je taj zakon pretrpio više
izmjena i dopuna. Èlanom 4. Zakona o Izmjenama i dopunama
Zakona o komunalnim taksama iz 2018. godine naloženo je
Zakonodavno-pravnoj komisiji Skupštine Kantona Sarajevo da
utvrdi Novi preèišæeni tekst tog zakona. To nije uèinjeno. Stoga je
Ustavni sud Federacije u izreci ove presude u stavu 1. oznaèio
iskljuèivo Tarifni broj 1. stav 1. tog Zakona kao predmet
odluèivanja radi jasnoæe i preciznosti same izreke.
Razmatrajući sve izneseno, Ustavni sud Federacije je utvrdio
da je Skupština Kantona Sarajevo donijela osporenu odredbu
Zakona kojom je propisala visinu i način plaćanja komunalnih
taksa za svaku istaknutu firmu, obilježje ili natpis za fizička i
pravna lica koja obavljaju djelatnost na području Kantona
Sarajevo. Iz navedene odredbe Zakona proizilazi da je vrsta
djelatnosti ključni kriterij za određivanje godišnje takse, a koja se
plaća za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis.
Implementirajući član 3. Zakona Opštinsko Vijeće Novi
Grad Sarajevo je na sjednici održanoj 27.12.2012. godine donijelo
Odluku o visini komunalnih taksa. Osporenom odredbom Odluke
propisano je plaćanje godišnje takse za svaku istaknutu firmu,
oznaku, obilježje ili natpis na poslovima i drugim prostorijama,
objektima i mjestima, kojim se označava da određeno pravno ili
fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje. Iz tabelarne
razrade osporene odredbe Odluke vidljivo je da su obaveznici
plaćanja komunalne takse razvrstani prema vrsti djelatnosti i po
zonama, ali i u tom slučaju djelatnost je primarni faktor koji
presudno utječe na visinu komunalne takse.
Analizom osporene odredbe Zakona i osporene odredbe
Odluke može se zaključiti da je visina godišnje komunalne takse
određena u bitno različitim iznosima i iskazana po vrstama
djelatnosti koju fizička ili pravna lica obavljaju. Ustavni sud
Federacije ponovno ukazuje da vrsta djelatnosti ili zanimanja ne
može biti relevantan kriterij za propisivanje različite visine
komunalnih taksa na istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis
na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima. Realni,
relevantni mogu biti drugi kriteriji kao što su npr. područje
opštine, odnosno grada gdje se djelatnost obavlja, veličina natpisa
i sl. Iz tih razloga, osporena odredba Zakona i osporena odredba
Odluke nisu u saglasnosti sa članom II.A.2. (1) c) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano, da sva lica na
teritoriju Federacije Bosne i Heregovine uživaju pravo na
jednakost pred zakonom.
U odnosu na navode podnosioca zahtjeva o povredi prava na
imovinu garantovanog odredbom člana II.A.2.(1) k) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, ovaj sud smatra da se ne treba
upuštati u razmatranje tog navoda koji nije ničim argumentovan,
obzirom na stajalište proizašlo iz utvrđenog činjeničnog stanja da
osporena odredba Zakona i osporena odredba Odluke generišu
povredu Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine garantovanog
prava na jednakost pred zakonom.
Ustavni sud Federacije napominje da je cijenio ustavnost
odredbe člana 23. Tarifni broj 1. Zakona o komunalnim taksama -
Prečišćen tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj: 14/06)
koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo i odredbu člana 2.
Odluke o visini komunalne takse ("Službene novine Kantona
Sarajevo", br.: 39/05, 10/08 i 16/08) koju je donijelo Opštinsko
vijeće Opštine Novi Grad Sarajevo, te da je donio Presudu broj:
U-19/11 od 21.11.2011. godine kojom je utvrdio da propisivanje
različite visine godišnje takse na istaknutu firmu, naziv, znak ili
obilježje po kriteriju djelatnosti predstavlja povredu ustavnog
principa jednakosti pred zakonom utvrđenog odredbom člana II.A.
2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Evidentno je da
obavezujući stavovi i standardi iz obrazloženja predmetne presude
nisu primijenjeni prilikom donošenja osporene odredbe Zakona i
osporene odredbe Odluke.
Na osnovu iznijetog Ustavni sud Federacije je odlučio kao u
izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: dr.sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir,
Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin
Muminović, sudije Suda.
Broj U-37/19
28. novembra 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr.sc. Kata Senjak, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Sarajevu u
svezi s ocjenom ustavnosti članka 5. Tarifni broj 1. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim pristojbama i
članka 5. Tarifni broj 1. Odluke o visini komunalnih pristojbi, na
temelju članka IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana
28.10.2020. godine, donio je |
| Presuda kojom se utvrđuje da član 25. stav 2. i član 27. stav 6. Zakona o komunalnim djelatnostima (Službene novine BPK 9/13) nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
08.01.2021 |
Službene novine FBiH 01/21 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,zakon o komunalnoj djelatnosti,komunalna djelatnost |
Petak, 8. 1. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 1 - Stranica 93
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је
једногласно у саставу: др sc. Ката Сењак, предсједница Суда,
Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић
и проф. др Един Муминовић, судије Суда.
Број У-17/19
18. новембра 2020. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Др sc. Ката Сењак, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
zahtjevu jedne trećine poslanika u Skupštini Bosanskopodrinjskog
kantona Goražde za utvrđivanje ustavnosti člana 25.
stav (2), člana 26., člana 27. stav (6) i čl. 28. do 36. Zakona o
komunalnim djelatnostima, na osnovu odredbe člana
IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na
sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 18.11.2020.
godine donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da član 25. stav 2. i član 27. stav 6. Zakona o
komunalnim djelatnostima ("Službene novine Bosanskopodrinjskog
kantona Goražde", broj 9/13) nisu u saglasnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenim novinama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Sekretar Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde
je podneskom broj 01-05-155-1/19 od 14.03.2019. godine,
dostavio Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev kojim jedna
trećina poslanika u Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona
Goražde (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva) traži ocjenu
ustavnosti člana 25. stav (2), člana 26., člana 27. stav (6), čl. 28.
do 36. Zakona o komunalnim djelatnostima ("Službene novine
Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 9/13), (u daljem
tekstu: osporene odredbe Zakona).
Predmetni zahtjev u odnosu na osporeni član 25. stav (2) i
član 27. stav (6) istog Zakona, nije bio obrazložen, pa je Sud
aktom broj U-17/19 od 27.03.2019. godine, zatražio dopunu
zahtjeva u tom pravcu, kao i da se u prijedlogu odluke
konkretizira petit zahtjeva u odnosu na sve odredbe koje se
osporavaju, imajući u vidu da je isti bio nerazumljiv.
Sekretar Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde
je aktom broj 01-05-155-4/19 od 15.04.2019. godine dostavio
Ustavnom sudu Federacije dopunu zahtjeva podnosioca.
2. Stranke u postupku
Na osnovu člana 39. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovome ustavnosudskom
postupku su: podnosioci zahtjeva i Skupština Bosanskopodrinjskog
kantona Goražde kao donosilac Zakona o
komunalnim djelatnostima (u daljem tekstu: Zakon).
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnosioci zahtjeva navode da je osporenim odredbama
Zakona uvedena obaveza plaćanja komunalne naknade i da iste
nisu u saglasnosti sa članom II.A.1. c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku
konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosioci zahtjeva navode da je "pravo na imovinu koje
obuhvata prije svega pravo vlasništva, kao osnovni vlasničkopravni
instrument bez obzira da li je vlasništvo prije bilo stečeno
od države ili ne". Pravo vlasništva kao imovinsko pravo, u smislu
člana 17. stav 1. Zakona o stvarnim pravima ("Službene novine
Federacije BiH", br. 66/13 i 100/13), obuhvaća ovlaštenje da
slobodno i po svojoj volji vlasnik stvar posjeduje, koristi i da s
njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama
određenim zakonom. Smatraju da je komunalna naknada ustvari
drugi oblik naknade za korištenje građevinskog zemljišta koja
Presudom Ustavnog suda Federacije broj U-64/17 od 23.10.2018.
godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 94/18)
ocijenjena neustavnom.
U dopunjenom zahtjevu za ocjenu ustavnosti osporenih
odredbi Zakona, u odnosu na osporene odredbe člana 25. stav 2. i
člana 27. stav 6. Zakona, podnosioci zahtjeva ističu da promet
nekretnina, u dijelu koji se odnosi na kupovinu objekata, odnosno
prijenosa prava vlasništva, predstavlja obligatorni odnos u
domenu imovinskog prava, koji je u principu regulisan zakonom.
Smatraju da stranke u prometu nekretninama u principu treba da
imaju jednak tretman, odnosno, da se stavljanjem u obavezu
jednoj strani da pruži dokaz o izmirenim obavezama plaćanja
komunalnih usluga, koje svojim sadržajem nisu predmet prometa,
niti sadržaja obligacije, ista strana stavlja u neravnopravan i
diskriminirajući položaj. Plaćanje komunalnih usluga predstavlja
obligatoran odnos između korisnika i davaoca usluga i isti se u
slučaju spora rješava u postupku pred nadležnim sudom.
Uslovljavanje prometa nekretnina plaćanjem komunalnih
naknada pogoduje komunalnim organizacijama, koje se ovim
stavljaju u povlašten položaj, a da pri tome nisu ni stranke u
obligatornom odnosu prometa nekretnina. Stoga osporeni član
25. stav 2. Zakona predstavlja povredu prava na jednakost pred
zakonom iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine. Navode da se osporenom odredbom člana 27. stav
6., uslovljava raspolaganje nekretninom dok se ne plati
komunalna naknada čime je povrijeđeno pravo na imovinu i
pravo na jednakost pred zakonom.
Nadalje, podnosioci zahtjeva navode da se osporenom
odredbom člana 26. Zakona povrjeđuje pravo na jednakost pred
zakonom, pravo na imovinu i pravo na zaštitu od diskriminacije
uz napomenu da obavezu po osnovu komunalne naknade plaćaju
samo građani Grada Goražde. Građani ostale dvije lokalne
zajednice (opštine u sastavu istog kantona) ne plaćaju naknadu.
Osporenim odredbama čl. 28. do 35. Zakona povrjeđuju se
pravo na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu, dok se
osporenim članom 36. Zakona, pored prava na jednakost pred
zakonom i prava na imovinu, povrjeđuje i pravo na zaštitu od
diskriminacije.
Smatraju da zakonodavac nije naveo razuman razlog koji ga
je opredijelio da oslobodi javna preduzeća, javne ustanove i
ostala lica a da građane optereti. Također, zakonodavac nije
naveo razuman razlog zašto je javna preduzeća i ustanove
oslobodio od plaćanja komunalne naknade, a privatne opteretio.
Prigovor izuzima lica u stanju socijalne potrebe i penzionere.
4. Odgovor na zahtjev
Ustavni sud Federacije je aktom broj U-17/19 od
10.05.2019. godine, zatražio od Skupštine Bosansko-podrinjskog
kantona Goražde, odgovor na zahtjev i dopunu zahtjeva za ocjenu
ustavnosti osporenih odredbi Zakona.
Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde nije
dostavila traženi odgovor.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2.(1) c)
Federacija će osigurati primjenu najviše razine
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorije Federacije uživaju sljedeća
prava:
Broj 1 - Stranica 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 8. 1. 2021.
c) na jednakost pred zakonom;
Član IV.C.3.10.(2) b)
(2) Ustavni sud:
b) na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine
poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će
da li su ustav kantona i amandman na ustav,
predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to
zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;
B. Zakon o komunalnim djelatnostima
("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj
9/13)
(osporene odredbe)
Član 25. stav (2)
(Obaveznik plaćanja cijene komunalne usluge)
(2) Kupovina objekata, odnosno prijenos vlasništva objekta ne
može se ostvariti bez prethodno izmirenih obaveza
komunalnih usluga od strane prodavca, odnosno korisnika
objekta.
Član 26.
(Komunalna naknada)
Za pokrivanje cijena iz segmenta zajedničke komunalne
potrošnje, kao izvor sredstava utvrđuje se obaveza plaćanja
komunalne naknade.
Član 27. stav (6)
(Obaveznik plaćanja komunalne naknade)
(6) Kupovina objekata, odnosno prijenos vlasništva nad
objektom, ne može se ostvariti bez prethodno izmirenih
obaveza komunalne naknade od strane prodavca, odnosno
korisnika objekta.
Član 28.
Komunalna naknada je javni prihod opštine.
Član 29.
(Način utvrđivanja komunalne naknade)
Komunalna naknada utvrđuje se u zavisnosti od stepena
opremljenosti naselja objektima i uređajima komunalne
infrastrukture, razvijenosti javnog prijevoza putnika, namjene
objekata, odnosno prostora i pripadnosti građevine, odnosno
korisne površine, te građevine u određenoj zoni građevinskog
zemljišta.
Član 30.
(1) Komunalna naknada određuje se za stambeni, proizvodni i
poslovni prostor prema jedinici mjere izgrađene korisne
površine (m²), a za otvoreni prostor – skladišta, stovarišta,
pijace, kao i za drugi otvoreni prostor koji neposredno služi
za obavljanje djelatnosti, prema jedinici mjere (m²)
građevinskog zemljišta.
(2) Korisna površina stambenog, proizvodnog i poslovnog
prostora izračunava se u skladu sa posebnim propisima, a
utvrđuje ga opštinski organ nadležan za komunalne poslove
u postupku donošenja rješenja o utvrđivanju komunalne
naknade.
Član 31.
Komunalna naknada utvrđuje se po jedinici mjere, na
osnovu namjene i u zavisnosti od zone građevinskog zemljišta u
kojoj se objekat nalazi, što se utvrđuje posebnim odlukama
opština.
Član 32.
(1) Na osnovu namjene objekta definisan je koeficijent
namjene (Kn) u iznosu:
NAMJENA STAMBENI PROIZVODNI POSLOVNI
Koeficijent
namjene
1 1 2
(2) Koeficijent namjene za garažni prostor i vikend objekte
jednak je koeficijentu namjene za stambeni prostor.
(3) Za stambeni i garažni prostor, kao i vikend objekte koji se
koriste za druge namjene, koeficijent namjene određuje se
prema mjerilima za tu vrstu prostora za onaj dio korisne
površine koji se za tu svrhu koristi.
(4) Na osnovu zone građevinskog zemljišta u kojoj se objekat
nalazi definisan je koeficijent zone (Kz) u iznosu:
ZONA I II III IV V VI
Koeficijent zone 1 0,6 0,4 0,2 0,1 0,05
(5) Za određivanje visine komunalne naknade u naseljima koja
se nalaze van područja zona navedenih u stavu (4) ovog
člana, a u kojima je obezbijeđen neki vid komunalne usluge
iz segmenta zajedničke komunalne potrošnje, primjenjivat
će se koeficijent VI zone.
Član 33.
(Visina komunalne naknade)
Mjesečni iznos komunalne naknade za sve obaveznike iz
člana 27. ovog Zakona izračunava se po formuli:
Komunalna naknada = Kn x Kz x P x B, u kojoj je:
Kn - koeficijent namjene,
Kz - koeficijent zone,
P - korisna površina objekta, odnosno zemljišta izražena u
m² i
B - vrijednost boda komunalne naknade izražena u KM.
Član 34.
(Utvrđivanje vrijednosti boda komunalne naknade)
(1) Vrijednost boda komunalne naknade utvrđuje opštinsko
vijeće na osnovu programa finansiranja komunalnih
djelatnosti, vodeći računa da se visinom vrijednosti boda ne
ugroze ekonomske i socijalne politike Kantona.
(2) Vrijednost boda komunalne naknade utvrđuje se posebnom
odlukom najkasnije do 31. decembra tekuće godine za
narednu godinu. Ako se vrijednost boda komunalne
naknade ne utvrdi do navedenog roka, visina komunalne
naknade ostaje nepromijenjena.
(3) Program iz stava (1) ovog člana sadrži:
a) građenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture;
b) nabavku opreme za obavljanje komunalne djelatnosti;
c) obim i kvalitet održavanja pojedinih komunalnih
objekata i uređaja;
d) obavljanje komunalnih usluga iz člana 23. ovog
Zakona;
e) visinu potrebnih sredstava za realizaciju programa i
raspored sredstava za svaku djelatnost posebno i po
namjenama i
f) mjere za sprovođenje programa.
Član 35.
(Rješenje o utvrđivanju komunalne naknade)
(1) Obaveza i način plaćanja komunalne naknade za svakog
pojedinog obaveznika utvrđuje se rješenjem koje donosi
opštinski organ nadležan za komunalne poslove.
(2) Rješenje iz stava (1) ovog člana donosi se za svaku
kalendarsku godinu i to najkasnije do 31. januara za tekuću
godinu.
(3) Ukoliko opštinsko vijeće izvrši promjenu vrijednosti boda
komunalne naknade, opštinski organ iz stava (1) ovog člana
donosi novo rješenje za svakog obaveznika.
(4) O žalbi protiv rješenja iz stava (1) ovog člana, u drugom
stepenu rješava Ministarstvo za urbanizam, prostorno
uređenje i zaštitu okoline (u daljem tekstu: Ministarstvo).
Član 36. stav (1)
(1) Vlasnici, odnosno korisnici iz člana 27. stav (1) ovog
Zakona, koji se finansiraju iz budžeta Kantona i opština u
sastavu Kantona, kao i ustanove čiji je osnivač Kanton ili
Petak, 8. 1. 2021. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 1 - Stranica 95
opštine u sastavu Kantona, te vjerski objekti vjerskih
zajednica koji služe obavljanju vjerskih obreda, oslobođeni
su plaćanja komunalne naknade.
6. Praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda Ustavnog suda Federacije broj U-48/13 od
04.03.2014. ("Službene novine Federacije BiH", broj 30/14).
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Analizirajući navode podnosilaca zahtjeva i druge dokaze i
priloge u spisu, a dovodeći ih u vezu sa relavantnim pravom,
utvrđeno je sljedeće:
Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijela je jedna trećina
poslanika u Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona Goražde.
Na osnovu odredbe člana IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine isti su ovlašteni za pokretanje postupka za
utvrđivanje ustavnosti osporenih odredbi Zakona.
Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde na 25.
sjednici održanoj 29.07.2013. godine, donijela je Zakon kojim se
određuju komunalne djelatnosti, principi, način obavljanja i
finansiranje, te druga pitanja od značaja za uspješno obavljanje
komunalnih djelatnosti na području Bosansko-podrinjskog
kantona Goražde (član 1.). Zakonom se, između ostalog,
propisuje da su komunalne djelatnosti od javnog interesa i
obavljaju se kao javne službe, a javni interes u komunalnim
djelatnostima podrazumijeva zadovoljavanje onih potreba
urbanog društva koje su nezamjenjiv uslov života i rada građana,
državnih organa, privrednih i drugih subjekata na području
Kantona.
U odnosu na osporene odredbe člana 25. stav 2. i člana 27.
stav 6., a imajući u vidu stajalište Ustavnog suda Federacije
utvrđeno u Presudi broj U-48/13 od 04.03.2014. godine, Ustavni
sud Federacije je mišljenja da promet nekretnina, u dijelu koji se
odnosi na kupovinu objekta, odnosno prijenos prava vlasništva,
predstavlja obligacioni odnos u domenu imovinskog prava, koji
je u principu regulisan zakonom. Stranke u prometu nekretnina u
principu treba da imaju jednak tretman. Stavljanjem u obavezu
jednoj strani da pruži dokaz o izmirenim obavezama plaćanja
komunalnih usluga, koje svojim sadržajem nisu predmet prometa,
niti sadržaj obligacije, ista se bezrazložno stavlja u
neravnopravan, pa i diskriminirajući položaj. Promet se čini
otežanim za što ne postoji razuman razlog. Plaćanje komunalnih
usluga predstavlja odnos korisnika i davaoca usluga i isti se u
slučaju spora rješava u postupku pred nadležnim sudom.
Uslovljavanje prometa nekretnina plaćanjem komunalnih
naknada pogoduje komunalnim organizacijama, koje se ovim
stavljaju u povlašten položaj, a da pri tome nisu ni stranka u
obligacionom odnosu prometa nekretnina, iz čega proizlazi da
ove dvije osporene odredbe povrjeđuju pravo na jednakost pred
zakonom iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine.
Ustavni sud Federacije nije utvrđivao ustavnost osporenih
odredbi Zakona (člana 26. i čl. 28. do 35.) jer navodi podnosilaca
da je istim povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom
zagarantovano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine nisu
obrazloženi, a ovaj sud obzirom na materiju koju iste regulišu
(komunalna naknada, način utvrđivanja komunalne naknade,
visinu komunalne naknade, utvrđivanje vrijednosti boda
komunalne naknade...) nije bio u mogućnosti da ispita ustavnost
tih odredbi. Također, Ustavni sud Federacije nije utvrđivao ni
ustavnost člana 36. stav (1) Zakona, obzirom da se u zahtjevu za
ocjenu ustavnosti isti isključivo vezuje za član 27. Zakona, što po
mišljenju Ustavnog suda Federacije nema osnova.
Stoga je Ustavni sud Federacije odlučio kao u izreci ove
Presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: dr. sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir,
Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin
Muminović, sudije Suda.
Broj U-17/19
18. novembra 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr. sc. Kata Senjak, s. r.
URED VLADE FEDERACIJE BOSNE I
HERCEGOVINE ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU
18
Na osnovu člana 97. Pravilnika o kancelarijskom
poslovanju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", broj 73/19), v.d. direktora Ureda Vlade
Federacije Bosne i Hercegovine za odnose s javnošću donosi
RJEŠENJE
O IMENOVANJU KOMISIJE ZA KONTROLU
PRAVILNOSTI VRŠENJA KANCELARIJSKOG
POSLOVANJA
1. U Komisiju za kontrolu pravilnosti vršenja kancelarijskog
poslovanja Ureda Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za
odnose s javnošću imenuju se:
1. Tatjana Veljović, predsjednik
2. Mediha Đono, član
3. Mustafa Gramočelji, član.
2. Zadatak Komisije je da nakon 31.12.2020. godine, utvrdi da
li se kancelarijsko poslovanje u Uredu vrši u skladu sa
Pravilnikom o kancelarijskom poslovanju u Federaciji
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH",
broj 73/19).
3. O obavljenom poslu Komisija će podnijeti Izvještaj
15.01.2021. godine v. d. direktoru Ureda Vlade Federacije
Bosne i Hercegovine za odnose s javnošću.
4. Naknada za rad članovima Komisije bit će utvrđena
posebnim rješenjem, u skladu sa članom 41. Zakona o
plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 45/10,
111/12 i 20/17) i Uredbom o načinu osnivanja i utvrđivanja
visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane
Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovodilaca
federalnih organa državne službe ("Službene novine
Federacije BiH", br. 48/14, 77/14, 97/14 i 58/15).
5. Ovo rješenje stupa na snagu danom donošenja i bit će
objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH".
Broj 01-45-152/20
28. decembra/prosinca
2020. godine
Sarajevo
V. d. direktora
Dr. sci. Samira Demirović, s. r.
FEDERALNA AGENCIJA ZA UPRAVLJANJE
ODUZETOM IMOVINOM
19
Na osnovu članka 66., a u svezi s člankom 60. stavak (3)
Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), te
članka 28. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine
krivičnim djelom ("Službene novine Federacije BiH", broj
71/14), ravnatelj Federalne agencije za upravljanje oduzetom
imovinom donosi |
| Rješenje Ustavnog suda FBiH kojim se utvrđuje da presuda Ustavnog suda FBiH broj U-22 16, a koja se odnosi na Zakon o registraciji poslovnih subjekata u FBiH, nije izvršena |
31.12.2020 |
Službene novine HNK 09/20 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
registracija poslovnih subjekata,poslovni subjekti |
|
| Rješenje Ustavnog suda FBiH kojim se utvrđuje da presuda Ustavnog suda FBiH broj U-36 18, koja se odnosi na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, nije izvršena |
31.12.2020 |
Službene novine HNK 09/20 |
Federacija BiH |
Socijalno pravo |
|
pio |
|
| Rješenje Ustavnog suda FBiH kojim se utvrđuje da presuda Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 od 12.11.2019. godine, koja je objavljena u Službenim novinama FBiH broj 93/19 od 11.12.2020. godine, nije izvršena. |
25.12.2020 |
Službene novine FBiH 94/20 |
Federacija BiH |
Radno pravo |
|
|
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da odredbe člana 4. stav 2. i člana 5. stav 1. tač. m), n) i o) Zakona o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon (Službeni glasnik USK 4/09 i 12/18) nisu u skladu sa Ustavom FBiH |
26.11.2020 |
Službene novine BPK 12/20 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
poklon,imovina,naslijeđe,porez |
Број 12 -страна1694tronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, protiv rje-šenja tuženog Federalnog ministarstva fi-nansija/Federalnog ministarstva financi-ja broj: 03-15-610/13 S.O. od 22.05.2019. godine, u upravnoj stvari razrezporeza na imovinu. U smislu člana IV.C.3.10.(4) Usta-va Federacije Bosne i Hercegovine, Kan-tonalni sud u Bihaću je ovlašten za pos-tavljanje ustavnog pitanja Ustavnom su-du Federacije.2.Stranke u postupku U skladu sa članom 39. stav 2. Za-kona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službe-ne novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03), stranke u postupku u ovom usta-vno-sudskom predmetu su: Kantonalni sud u Bihaću kao podnosilac zahtjeva, „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Ca-zin i Federalno ministarstvo finansija/Fe-deralno ministarstvo financija kao stran-ke u postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću i Skupština Unsko-sanskog ka-ntona, kao donosilac osporenog Zakona. 3.Bitni navodi zahtjeva Pred Kantonalnim sudom u Biha-ću u toku je postupak rješavanja uprav-nog spora broj: 01 0 U 015060 19 U, koji je pokrenut po tužbi tužioca „Domino Ele-ctronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, zastupan po punomoćniku Mirzeti Duljković, ad-vokatu iz Sarajeva, protiv rješenja tužen-og Federalnog ministarstva finansija/Fe-deralnog ministarstva financija broj: 03-15-610/13 S.O. od 22.05.2019. godine, ko-je je doneseno po žalbi tužioca izjavljenoj protiv izmijenjene porezne prijave Porez-ne uprave Federacije BiH, Kantonalni ur-ed Bihać, Ispostava Cazin broj: 13-1/2-15-26. новембар/студени2020.2506/13-1 od 19.03.2013. godine, u pred-metu razreza poreza na imovinu za 2013. godinu. Pobijani akti su doneseni na osn-ovu osporenih odredbi Zakona.Podnosilac zahtjeva navodi da se prilikom odlučivanja u ovoj upravnoj st-vari pojavilo pitanje ustavnosti osporenih odredbi Zakona, zbog čega je Kantonalni sud u Bihaću morao zastati sa postupk-om, obzirom da je članom 4. stav 2. Zako-na o porezu na imovinu i porezu na na-slijeđe i poklon ustanovljena obavezapl-aćanja poreza na imovinu za lica koja su vlasnici ili korisnici stola u kasinu, auto-mata za igre na sreću i automata za za-bavne igre i da je ova obaveza ustanovlje-na samo za subjekte koji obavljaju djela-tnost u sferi zabavnih igara i igara na sr-eću. Obaveza je ustanovljena isključivo po kriteriju djelatnosti tako da se nameće pitanje da li su gore navedeni subjekti di-skriminisani u kom slučaju ne bi uživali jednakost pred zakonom, kako je to pro-pisano članom II.A.2.(1) c) Ustava Fede-racije Bosnei Hercegovine.Podnosilac zahtjeva ističe da je tu-žilac ukazao da je Ustavni sud Federacije u nizu presuda već zauzeo pravni stav da djelatnost ne može biti odlučni kriterij u propisivanju bilo kakvih obaveza, pa ni razlog za propisivanje poreza na imovinu samo za određene djelatnosti. Tužilac je u postupku po prigovoru na prvostepe-nu odluku ukazivao na činjenicu da su predmetni aparati stalna (osnovna sred-stva za rad) u smislu međunarodnih sta-ndarda iz Kodeksa računovodstvenih na-čela i računovodstvenih standarda, koji se primjenjuju u Federaciji Bosne i Herce-govine („Službene novine Federacije BiH“,broj: 50/98), te kao dokaz priložio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekon-omske struke-oblast finansijskog izvješta-vanja, da su automati za igre na sreću,
26. новембар/студени2020.evidentirani kao materijalne stavke za korištenje i pružanje usluga po Međuna-rodnim računovodstvenim standardima (tačka 16. MRS). Istima društvo obavlja registrovanu djelatnost i ostvaruje prih-od, odnosno dobiti u skladu sa pozitivn-im propisima na osnovu obaveza iz ost-varenog prihoda, odnosno dobiti, plaća porez na dobit, pa se time nameće pitanje da li sa tog aspekta ta sredstva mogu im-ati status oporezivih sredstava ili ne, te ukazuje da bi u tom slučaju bio primije-njen princip dvostrukog oporezivanja. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da je tužilac dokazao da su prema Međuna-rodnim računovodstvenim standardima, predmetni automati za igre na sreću sre-dstva kojima društvo obavlja registrova-nu djelatnost,pa se postavlja pitanje da li se ista sredstva mogu svrstati u sredstva-imovinu na koju se plaća porez ili se radi o posebnim sredstvima u imovini pravn-og lica koja bi kao takva bila podložna oporezivanju. Nesporna je činjenica da tužilac upravo predmetnim automatima kao materijalnim sredstvima obavlja re-gistrovanu djelatnost za korištenje i pr-užanje usluga u sferi igara na sreću. Na-meće se pitanje da li je tužilac kao obave-znik spornog poreza diskriminisan upra-vo zbog svoje djelatnosti, te da li se na ovaj način vrši gruba diskriminacija u po-gledu njegovih prava na imovinu, odnos-no da li je time povrijeđeno pravo na im-ovinu koje je zaštićeno odredbama člana II. 3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl-ana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u da-ljem tekstu: Evropska konvencija) što se diskriminacija vrši bez stvarne svrhe i ra-zumnog opravdanja. Takvo različito tre-tiranje subjekata u pravnom prometu nije zasnovano na zakonu i ne bi slijedilo le-gitimni javni interes. Propisivanje poreza Број 12 -страна169 5na imovinu na opisani način dovodi u pitanje i primjenu odredaba II/4 Ustava Bosne i Hercegovine kao i člana 14. i Pro-tokola I Evropske konvencije. Zbog svega naprijed navedenog, podnosilac zahtjeva je predočio ustavno pitanje, radi ocjene ustavnosti osporenih odredbi Zakona, na osnovu kojih su do-neseni pobijani upravni akti. 4.Bitni navodi odgovora na zahtjevU skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federa-cije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Fe-deracije je podnescima broj: U-47/19 od 26.11.2019. godine, zatražio od „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, Fede-ralnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija i Skupštine Unsko-sanskog kantona, da kao stranke u pos-tupku dostave odgovore na zahtjev.„Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, zastupan po punomoćniku Mirzeti Duljković, advokatu iz Sarajeva je dana 23.12.2019. godine, Ustavnom su-du Federacije dostavio odgovor na zahtj-ev Kantonalnog suda u Bihaću i punom-oć za zastupanje „Domino Electronic Sp-iele BH“d.o.o Cazin, u pravnoj stvari ko-ja se vodi pred ovim sudom. U odgovoru na zahtjev „Domino Electronic Spiele BH“d.o.o Cazin, navodi da je „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin pravno lice registrovano za ob-avljanje djelatnosti priređivanja igara na sreću na automatima u skladu sa Zakon-om o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“, br.: 48/15 i 60/15, u da-ljem tekstu: Zakon o igrama na sreću) kao sistemskim propisom, kojim se u po-tpun osti reguliše oblast priređivanja iga-ra na sreću, uključujući i sva fiskalna da-vanja koje plaćaju priređivači i koja su ut-
Број 12 -страна1696vrđena kao isključivi prihod Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 7. stav 1. Zakona o igrama na sreću jepropisano da su prihodi ostvareni po osnovu nak-nada za priređivanje igara na sreću pri-hod Federacije Bosne i Hercegovine, dok se odredbama člana 106. i 107. propisuje obaveza i visina naknade koju plaćaju pr-iređivači i to: za izdavanje odobrenja za pri ređivanje igara na sreću, za otvaranje svakog novog posebnog automat kluba, za produženje važenja odobrenja i za sv-aki postavljeni automat. Članom 107. st-av 2. Zakona o igrama na sreću propisa-no je da osim naknada iz člana 106. i 107. stav 1. priređivači igara na sreću automa-tima dužni su, u korist budžeta Federaci-je Bosne i Hercegovine plaćati i mjesečnu naknadu u iznosu od 5% od osnovice, a osnovicu čini zbir dnevnih obračuna svih automata (stav 3.). Pored obaveza propi-sanih federalnim Zakonom o igrama na sreću, Zakonom o porezu na imovinu na-slijeđe i poklon propisuje se i dodatna obaveza priređivačima igara na sreću automatima. Ova obaveza se propisuje u vidu poreza na imovinu, pri čemu se kao „imovina“ uzimaju automati, koji su evi-dentirani kao materijalna sredstva-opre-ma, odnosno osnovna sredstva za rad (obavljanje djelatnosti), putem kojih pra-vno lice ostvaruje prihod, odnosno dobit, na koju društvo plaća porez na dobit, pa se stoga ova materijalna sredstva ne mo-gu svrstati u imovinu na kojuse plaća porez jer u suprotnom dolazi do dvostru-kog oporezivanja.U odgovoru se dalje postavlja pi-tanje da li kantonalne vlasti imaju pravo oporezivanja igara na sreću, obzirom na isključivost Zakona o igrama na sreću, kojim se propisuje isključiva nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine u pogle-du prava na vršenje ove djelatnosti, uslo- 26. новембар/студени2020.va pod kojima se djelatnost može obav-ljati, izdavanja dozvola, prava nadzora, te propisanih fiskalnih tereta (naknada) kako to definiše Zakon o igrama na sreću ( član 106. i 107.). Pitanje nadležnosti kan-tona za donošenje propisa iz oblasti opo-rezivanja igara na sreću, treba posmatrati i sa aspekta Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, br.: 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15). Odredbom člana 4. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH propisano je: “Federaciji pripadaju prihodi, kako slijedi: ... b) 100% od poreza na dobit preduzeća, banaka, i drugih finansijskih organizacija, društava za osiguranje i reosiguranje imovine i li-ca, pravnih lica iz oblasti elektroprivrede, pošte i telekomunikacija i pravnih lica iz oblasti igara na sreću i zabavnih igara ko-jima je to jedina djelatnost;“.Ističe da je važno ukazati da je dj-elatnost priređivanja igara na sreću, utvr-đena kao dozvoljena djelatnost prema Kl-asifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovi-ni, da je pravno lice upisano u sudski re-gistar za vršenje isključivo te djelatnosti, da je pravno lice platilo i plaća sve propi-sane fiskalne obaveze u skladu sa Zakon-om o igrama na sreću i ostalom postoje-ćom finansijskom regulativom, te da ima odobrenje (licencu) za vršenje te djelatno-sti i stoga ono ima pravo da pod jednak-im uslovima na tržištu prometa roba i us-luga obavlja svoju djelatnost radi sticanja profita.Nametnuta obaveza plaćanja po-reza na opremu pravnog lica, kao poreza na imovinu, osporenim odredbama Zak-ona diskriminira pravna lica koja obavlja-ju djelatnost priređivanja igara na sreću i to iz osnova djelatnosti kojuobavljaju. Ovakvu diskriminaciju prepoznao je Us-tavni sud Federacije u presudama kojima
26. новембар/студени2020.je odlučivao o ustavnosti opštinskih odl-uka o komunalnim taksama na istaknutu firmu, i to u Presudi broj: U-14/13 od 26.06.2013. godine, Presudi broj: U-28/15 od 18.05.2016. godine, Presudi broj: U-36/16 od 11.07.2017. godine i Presudi broj: U-4/17 od 12.09.2017. godine. Također, i u postupku ocjene ustavnosti Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon Bosansko-podrinjskog kantona u Presudi broj: U-51/17 od 15.10.2019. godine, Ust-avni sud Federacije je problematizovao pitanje unilateralnog uvođenja poreza na imovinu (u tom slučaju za oblast teleko-munikacija) od strane kantona, potrebu koordinacije kako međukantonalne, tako i između kantonalnih i federalnih vlasti, te konstatuje: “kako je visina poreza u os-porenim odredbama utvrđena bez objek-tivnih kriterija, nastanak pravnog parti-kularizma gotovo je izvjestan sa svim njegovim posljedicama“. Analogno ovoj presudi i u osporenim odredbama Zako-na, može se postaviti pitanje „pravnog partikularizma“ budući da oblast igara na sreću, potpada pod isključivu nadlež-nost i ingerenciju Federacije Bosne i Her-cegovine, a da kantoni na sasvim različite načine tretiraju pitanje poreza na sredst-va rada kojima pravna lica vrše djelatno-st priređivanja igara na sreću, pa neki ka-ntoni Tuzlanski, Srednjobosanski i Herc-egovačko-neretvanski ne propisuju takav porez uopšte, dok Unsko-sanski i Bosans-ko-podrinjski propisuju takav porez.Komparativnom metodom, a ana-logno navedenom pravnom stavu Ustav-nog suda Federacije, Zakonom o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon diskriminisani su obaveznici poreza na imovinu koji obavljaju djelatnost priređi-vanja igara na sreću, u odnosu na pravna lica koja obavljaju druge djelatnosti čija sredstva rada nisu oporezovana ovim Број 12 -страна1697Zakonom, odnosno diskriminisani su zb-og svoje djelatnosti. Slijedom naprijed izloženog, pre-dlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da odredbe člana 4. stav 2. i člana 5. stav 1. tač. m), n) i o) Zakona o porezu na imovinu i pore-zu na naslijeđe i poklon u dijelu Tarife, tarifni broj 4, nisu u saglasnosti sa Ustav-om Federacije Bosne i Hercegovine. „Domino Electronic Spiele BH“ d.o.o Cazin, je dana 27.12.2019. godine, dostavio dopunu odgovora na zahtjev, uz koji je dostavio Elaborat Ekonomskog instituta u Sarajevu o ekspertizi poreza na imovinu i drugih dadžbina od juna 2015. godine i nalaz sudskog vještaka ek-onomske struke Bećiragić Asima vezano za status imovine pravnog lica kao op-reme društva koja služi za obavljanje re-gistrovane djelatnosti društva od 26.11.2010. godine i 31.10.2013. godine.U dopuni odgovora navodi da se ovim dokumentima, po pravilima ekono-mske struke, utvrđuje karakter i status opreme pravnih lica koja služi u vršenju djelatnosti pravnog lica, a koja zbog svog karaktera i statusa koji ima po pozitivn-im propisima, ne može biti oporezovana kao imovina u smislu spornih odredaba Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon.Skupština Unsko-sanskog kanto-na je dana 31.12.2019. godine, Ustavnom sudu Federacije dostavila odgovor na za-htjev, koji je utvrdila Komisija za ustav-na, zakonodavno-pravna i pitanja evrop-skih integracija ovog kantona. U odgovo-ru se navodi, da se prilikom donošenja Zakona o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon 2009. godine zakono-davac vodio isključivo imovinom i onim što predstavlja imovinu, te smatra da nije napravljena diskriminacija po osnovu ob-
Број 12 -страна1698avljanja djelatnosti iz razloga što se porez na imovinu plaća i za autobuse, teretna motorna vozila sa prikolicom ili bez nje, plovnog objekta preko 7 metara dužine, itd., iz čega proizilazi da bi u društvima koja se registruju po osnovu transportne djelatnosti ljudi i roba, osnovna sredstva za rad bila autobusi, teretna motorna vo-zila i dr. Zakonodavac je mišljenja da su sredstva za rad prije svega „imovina“ bez obzira na to da li se ona knjiži kao sr-edstvo za rad, te da ni u kom slučaju ova-kvim pravnim rješenjem nije došlo do ra-zličitog tretiranja subjekata u pravnom prometu. Članom 4. stav 2. Zakona o igr-ama na sreću utvrđeno je da se igre na sr-eću dijele na klasične (lutrijske) i posebne igre na sreću. U posebne igre na sreću ubrajaju se igre u kasinu, igre na automa-tima, upravo na imovini koja se koristi za ovu posebnu vrstu igara na sreću, kao što je navedeno u članu 4. stav 2. Zakona o porezu na imovinu i porezu na naslijeđe i poklon iz čega također proizilazi da se zakonodavac nije vodio djelatnošću pri-likom utvrđivanja obaveze razreza pore-za, već imovinom koju koriste ova priv-redna društva. Odgovor na zahtjev od strane Fe-deralnog ministarstva finansija/Federal-nog ministarstva financija nije dostavljen. 5.Relevantno pravo A.Ustav Federacije Bosne i HercegovineČlan II.A.2 (1) c)(1)Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:c)jednakost pred zakonom;26. новембар/студени2020.Član IV.C.3.10.(4)Ustavni sud također odlučuje o us-tavnim pitanjima koja mu predoči Vrho-vni sud ili pak neki kantonalni sud a koja se pojave u toku postupka pred tim sudom.Član IV.C.3.11.Kad Vrhovni sud ili neki kantonal-ni sud, u toku postupka koji se vodi pred sudom, smatraju da odgovarajući zakon nije u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet Ustavn-om sudu u skladu sa članom IV.C.10.(3).Amandman VIIINa Ustav Federacije Bosne i HercegovineČlan III.1. Ustava Federacije Bos-ne i Hercegovine mijenja se i glasi: U isključivoj su nadležnosti Fede-racije:c)donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federa-cije i fiskalna politika Federacije, Član III.4. l)Kantoni imaju sve nadležnosti ko-je nisu izričito povjerene federalnoj vlasti. Posebno su nadležni za:l)finansiranje djelatnosti kantonal-ne vlasti ili njenih agencija opore-zivanjem, zaduživanjem ili drug-im sredstvima. B.Ustav Unsko-sanskog kantona (prečišćeni tekst) („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“, br.: 1/04 i 11/04)
26. новембар/студени2020.Član 11. tačka f)Skupština Kantona:f)usvaja budžet Kantona i donosi zakone o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno finansi-ranje.C.Zakon o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“, br.: 48/15 i 60/15)Opšte odredbeČlan 1.Predmet zakonaOvim zakonom uređuju se: uslo-vi, način i subjekti priređivanja igara na sreću, vrste igara na sreću, osnovna nače-la, postupak za izdavanje i oduzimanje odobrenja za priređivanje posebnih igara na sreću, pravila i raspoređivanja priho-da od igara na sreću, osnivanje, oblik or-ganizovanja, organi upravljanja i rukovo-đenje Lutrijom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Lutrija BiH), naknada za priređivanje igara na sreću i naknade od uplata za učestvovanje u igrama na sre-ću, priređivanje igara na srećuputem in-terneta, nadzor, kazne za prekršaje i dru-ga pitanja od značaja za igre na sreću u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija). Priređivanje igara na sreću na te-ritoriji Federacije realizuje se putem Lu-trije BiH i pravnih licaregistrovanih za priređivanje igara na sreću.Član 7. stav (1)Raspodjela dijela prihoda po osnovu naknada od igara na srećuPrihodi ostvareni po osnovu nak- Број 12 -страна1699nada za priređivanje igara na sreću prih-od su Federacije.Član 8.Priređivanje igaraPriređivanje igara na sreću je isk-ljučivo pravo Federacije, ako ovim zako-nom nije drugačije određeno. Pravo priređivanja igara na sreću iz člana 4. ovog zakona Federacija preno-si na Lutriju BiH, kojoj za priređivanje ni-je potrebno posebno odobrenje Ministar-stva.Druga pravna lica, registrovana za priređivanje igara na sreću na teritoriji Federacije, mogu pod uslovima predviđ-enim ovim zakonom, na osnovu odobre-nja Ministarstva, priređivati igre iz člana 4. stav 3. ovog zakona.IV. Posebne igre na sreću 1. Igre u kasinimaČlan 54.Pravo priređivanjaPosebne igre na sreću u kasinima može priređivati:1)Lutrija BiH pod uslovima predviđe-nim ovim zakonom,2)Privredna društva registrovana za posebne igre na sreću sa sjedištem na teritoriji Federacije, koja se upisuju u sudski registar za obavljanje djelat-nosti posebnih igara na sreću u kasi-nima, na osnovu ovog zakona i odo-brenja Ministarstva.Na privredna društva iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe Zako-na o privrednim društvima ako ovim za-konom nije drugačije uređeno.
Број 12 -страна1700Član 73.Priređivači iz člana 54. stav 1. ta-čka 2. ovog Zakona plaćaju jednokratnu naknadu za izdavanje odobrenja za pri-ređivanje igara na sreću u kasinu u izno-su od 500.000,00 KM.Naknada za produženje važenja odobrenja iznosi 200.000,00 KM.Dokaz o uplati naknade iz st. 1. i 2. ovog člana dostavlja se prilikom pod-nošenja zahtjeva za izdavanje odnosno produženje odobrenja.Član 74. st. 1., 2., 3., 4. i 5.Priređivači iz člana 54. stav 1. ta-čka 2. ovog zakona plaćaju godišnju nak-nadu po jednom kasinu u iznosu od 100.000,00 KM.Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se najkasnije do kraja godine za ko-ju se ista plaća.Svi priređivači igara na sreću u kasinima dužni su plaćati mjesečnu nak-nadu od prihoda igara na sreću koje pri-ređuju. Mjesečna naknada za priređivanje igara u kasinima iznosi 5% od osnovice za obračun naknade iz stava 4. ovog čl-ana, a uplaćuje se u korist budžeta Fede-racije, najkasnije desetog dana utekućem mjesecu za prethodni mjesec.Osnovicu za obračun mjesečne naknade čini zbir dnevnih obračuna svih stolova i zbir dnevnih obračuna svih au-tomata.(.......)26. новембар/студени2020.3. Igre na sreću na automatima Član 94.Igre na sreću automatimai pravo priređivanjaIgre na sreću na automatima mo-gu priređivati:1)Lutrija BiH pod uslovima utvrđenim ovim zakonom,2)Privredna društva sa sjedištem na te-ritoriji Federacije, koja se upisuju u sudski registar za obavljanje djelatno-sti igara na sreću na automatima, na osnovu ovog zakona i odobrenja Mi-nistarstva.Igre na sreću na automatima mo-gu se pod uslovima propisanim ovim za-konom, priređivati i sezonski u nepreki-dnom razdoblju od najmanje četiri do na-jviše šest mjeseci u jednoj kalendarskoj godini, i to najviše u dva automat kluba.Član 106.Za izdavanje odobrenja za prire-đivanje igara na sreću na automatima pr-ilikom otvaranja prvog posebnog autom-at kluba priređivač iz člana 95. stav 1. ta-čka 2. plaća naknadu u iznosu od 150.000,00 KM.Za otvaranje svakog novog pose-bnog automat kluba plaća se naknada u iznosu 100.000,00 KM.Naknada za produženje važenja odobrenja iznosi 25.000,00 KM.Dokaz o uplati naknade iz st. 1., 2. i 3. ovog člana dostavlja se prilikom pod-nošenja zahtjevaza izdavanje odnosno produženje odobrenja.
26. новембар/студени2020.Član 107.Osim naknada iz člana 107. ovog zakona, priređivači iz člana 95. stav 1. ta-čka 2. ovog zakona plaćaju naknade za svaki postavljeni automat 1.000,00 KM po automatu.Svi priređivači igara na sreću na automatima su dužni u korist budžeta Federacije BiH uplatiti i mjesečnu nak-nadu u iznosu od 5% od osnovice iz sta-va 3. ovog člana.Osnovicu za obračun mjesečne naknade čini zbir dnevnih obračuna svih automata.Osnovica za dnevni obračun poje-dinog automata za igre na sreću utvrđuje se tako da se iznos svih uplata umanji za iznos isplaćenih dobitaka igračima, a raz-lika predstavlja dnevni obračun za poje-dini automat za igre na sreću. Automati s više sjedećih mjesta smatrajuse jednim automatom i za njih se vodi poseban dnevni obračun.Naknada iz stava 2. ovog člana plaća se najkasnije do 10-og u mjesecu za prethodni mjesec. Naknade iz stava 1. ovog člana plaćaju se prilikom podnoše-nje zahtjeva za izdavanje odobrenja iz čl-ana 105. ovog zakona, odnosno podnoše-nja zahtjeva za odobravanje instaliranja svakog novog automata za igre na sreću.D.Ispravka Zakona o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“, broj: 60/15)U članu 106. u stavu 1. u trećem redu, riječi: "iz člana 95. stav 1. tačka 2." Број 12 -страна1701zamijeniti riječima: "iz člana 94. stav 1. tačka 2.". U članu 107. u stavu 1. riječi: "iz čl-ana 107. ovog Zakona, priređivači iz čla-na 95. stav 1. tačka 2. ovog Zakona", za-mijeniti riječima: "iz člana 106. ovog zak-ona, priređivači iz člana 94. stav 1. tačka 2. ovog Zakona"; u stavu 6. u drugom re-du riječi: "iz člana 105. ovog Zakona", za-mijeniti riječima: "iz člana 104. ovog Za-kona,".E.Zakon o pripadnosti javnih prih-oda u Federaciji Bosne i Herce-govine(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15)Član 1.Ovim Zakonom uređuje se prip-adnost javnih prihoda koji su ustanovlje-ni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federa-cija).Član 2.Definicija javnih prihodaJavnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se indirektni porezi, di-rektni porezi, naknade, takse, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakoni-ma i drugim propisima Bosne i Hercego-vine, Federacije, kantona i jedinica loka-lne samouprave.Član 3.Raspodjela javnih prihodaJavni prihodi, u smislu ovog Zak-ona, raspodjeljuju se između Federacije,
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na području Općine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi - Prečišćeni tekst nije u skladu sa Ustavom FBiH |
28.10.2020 |
Službene novine FBiH 78/20 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
takse,komunalne takse,presuda |
Broj 78 - Strana 30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 28. 10. 2020.
II
Ова одлука ступа на снагу наредног дана од дана
објављивања у "Службеним новинама Федерације БиХ".
В. број 1438/2020
22. октобра 2020. године
Сарајево
Премијер
Фадил Новалић, с. р.
USTAVNI SUD FEDERACIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
1608
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za
utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih
taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac
Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi -
Prečišćeni tekst, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave
održanoj dana 24.09.2020. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi
koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac Odluke
o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi - Prečišćeni
tekst ("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br. 9/19 i
1/20) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH"
i "Službenom glasniku Opštine Bosanski Petrovac".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
podnosilac zahtjeva) je podneskom broj 01-27-21-1/19 od
12.04.2019. godine pokrenuo pred Ustavnim sudom Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije)
postupak za utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8. Tarife
komunalnih taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski
Petrovac Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih
taksi (u daljem tekstu: osporena odredba Odluke).
Podnosilac zahtjeva je Ustavnom sudu Federacije pod
brojem 01-27-21-2/19 od 12.04.2019. godine podnio i Zahtjev
za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena
osporene odredbe Odluke, do konačne odluke ovog suda o
meritumu.
Na osnovu člana IV.C.3.(2) d) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje
postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje
ustavnosti osporene odredbe Odluke.
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom
ustavnosudskom postupku su: Premijer Federacije Bosne i
Hercegovine, kao podnosilac zahtjeva i Opštinsko vijeće
Opštine Bosanski Petrovac, kao donosilac Odluke o
komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi čije odredbe se
osporavaju.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva u obrazloženju zahtjeva za ocjenu
ustavnosti navodi da je osporenom odredbom Odluke utvrđeno
da se komunalne takse plaćaju za uređaje za pružanje usluga
kablovske televizije, mobilne telefonije i bežičnog interneta. Iz
karaktera naprijed navedenih odredaba proizilazi da iste
direktno obavezuju samo društva koja se bave određenom
vrstom djelatnosti pružanja telekomunikacijskih usluga, između
kojih su i "BH Telecom", d.d. Sarajevo i "JP HT Eronet", d.d.
Mostar, kao društva u većinskom vlasništvu Vlade Federacije
Bosne i Hercegovine. Odlukom o komunalnim taksama i tarifi
komunalnih taksi nisu određeni objektivizirani kriteriji, na
osnovu kojih su propisane visine komunalnih taksi za telekom
operatere, a kriterij za propisivanje istih je djelatnost koju
pravno ili fizičko lice obavlja. Ovakav način utvrđivanja visine
komunalne takse je u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne
i Hercegovine jer povrjeđuju odredbu člana II.A.2.(1) c Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, kojom se osigurava da sva lica
na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na
jednakost pred zakonom.
Podnosilac zahtjeva u prilog svojoj tvrdnji, da su osporene
odredbe Odluke neustavne, navodi nekoliko presuda Ustavnog
suda Federacije (br. U-31/07 od 27.05.2008. godine, U-5/09 od
13.10.2009. godine, U-12/11 od 04.10.2011. godine, U-36/12
od 26.02.2013. godine, U-32/15 od 18.05.2016. godine, U-4/17
od 12.09.2017. godine, U-36/16 od 11.07.2017. godine, U-6/17
od 12.09.2017. godine i U-7/17 od 14.02.2018. godine) i citira
njihove pojedine dijelove. U tim je presudama naime utvrđeno,
da vrsta djelatnosti ne može biti ključni kriterij za propisivanje
komunalne takse, nego su relevantni drugi objektivni kriteriji iz
čega se u zahtjevu zaključuje da je osporena odredba Odluke
diskriminatorna.
Pored pomenutog, podnosilac zahtjeva navodi da su
telekom operateri privredna društva od državnog interesa i
društveno odgovorne kompanije koje podržavaju sport, kulturu,
socijalne i humanitarne djelatnosti i da svake godine u tu svrhu
izdvajaju preko stotinu hiljada BAM samo na području Unskosanskog
kantona. Telekom operateri, u skladu sa Zakonom o
komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", br. 31/03, 75/06,
32/10 i 98/12) izdvajaju milionska sredstva u budžet Federacije
Bosne i Hercegovine (navodno oko 10.5 miliona BAM)
plaćajući licence za rad Regulatornoj agenciji za komunikacije
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: RAK), zbog čega nije
opravdano nametati im dodatne obaveze u vidu plaćanja
komunalnih taksi. U skladu sa Pravilom 80/2016 o naknadama
za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije ("Službeni
glasnik BiH", br. 95/16 i 16/17) telekom operateri su obavezni
plaćati naknadu za korištenje dozvole za obavljanje djelatnosti
telekomunikacijske mreže, javne fiksne telekomunikacijske
mreže, pristup internetu i distribuciji audio – vizuelnih
medijskih usluga, koje se obračunavaju po stopi od najviše
1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po
osnovu obavljanja djelatnosti u prethodnoj fiskalnoj godini.
Također postoji obaveza plaćanja naknade za korištenje
radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi u skladu
sa Odlukom o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u
Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 15/14).
Navedene naknade utvrđene su jedinstveno od strane RAK.
Nadalje, ukazuje na okolnost da iz obima GSM dozvole koju
daje RAK proizilazi da je operater odnosno korisnik GSM
dozvole dužan razviti svoju GSM uslugu za 80% populacije
Bosne i Hercegovine i 80% dužine pojedinačnih saobraćajnica.
Ističe da RAK nameće obavezu pokrivenosti teritorije, a
Opštinsko vijeće Bosanski Petrovac nameće obavezu plaćanja
taksi na jedina sredstva za pokrivanje prostora signalom. Za ove
komunalne takse telekom operateri uplaćuju ogromna
finansijska sredstva što dovodi u pitanje isplativost
infrastrukture za pružanje mobilne telefonije na teritoriji Unsko
– sanskog kantona, obzirom da su troškovi veći od prihoda. Na
ovaj način ugrožena je i daljnji tehnološki napredak mobilne
telefonije i izvjesno je da može doći do pada kvaliteta te usluge.
Iz navedenih razloga smatra da je osporena odredbe
Odluke suprotna članu II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i
Srijeda, 28. 10. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 78 - Strana 31
Hercegovine jer se pravna lica koja se bave pružanjem
telekomunikacijskih usluga stavljaju u neravnopravan položaj u
odnosu na druga pravna i fizička lica koja posluju na teritoriji te
Opštine.
Kad je u pitanju zahtjev za donošenje privremene mjere
podnosilac zahtjeva navodi da je osporenom odredbom Odluke
propisana komunalna taksa za pružanje usluga mobilne i fiksne
telefonije, internet usluga, odnosno plaćanje taksi na bazne
stanice, mikrobazne stanice, predajnike, antene i stubove. Za
plaćanje ovako utvrđenih komunalnih taksi izdvajaju se
ogromna finansijska sredstva što dovodi u pitanje isplativost
infrastrukture za pružanje mobilnih usluga na teritoriju Unsko –
sanskog kantona, obzirom da su troškovi veći od prihoda koji
se ostvaruju. Zbog naprijed navedenog, smatra da bi daljnji
tehnološki napredak u pogledu fiksne i mobilne telefonije, te
internet usluga, mogao biti značajno ugrožen, a moglo bi čak
doći i do pada kvaliteta usluga uslijed eventualne redukcije
broja baznih stanica. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da je
osporenom odredbom Odluke, kao kriterij za utvrđivanje
komunalne takse uzeta djelatnost, što nije u skladu sa
odredbama člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine. Utvrđeni kriterij kako to navodi podnosilac
zahtjeva je isključivo djelatnost što je suprotno odredbama
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa iz tih razloga nema
osnova za naplaćivanje ovako utvrđenih komunalnih taksi.
Pored spomenutoga se navodi da je stajalište Ustavnog suda
Federacije u ovom pogledu istaknuto u nekoliko presuda koje i
navodi.
Zbog svega navedenog predlaže, da Ustavni sud
Federacije u skladu sa članom 44. Poslovnika Ustavnog suda
Federacije donese privremenu mjeru kojom bi se obustavila
primjena osporene odredbe Odluke do konačne odluke Suda.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije
je aktom broj U-22/19 od 17.05.2019. godine zatražio od
Opštinskog vijeća Opštine Bosanski Petrovac da u roku od 15
dana od dana prijema akta ovog suda dostavi odgovor na
zahtjev za ocjenu ustavnosti i donošenje privremene mjere.
Dana 03.06.2019. godine Opštinsko vijeće Opštine
Bosanski Petrovac dostavilo je odgovor na zahtjev za ocjenu
ustavnosti i donošenje privremene mjere, podneskom broj 02/1-
23-1341-2/19 od 31.05.2019. godine u kojem navodi da je to
Vijeće na 22. sjednici održanoj dana 12.11.2018. godine
donijelo Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o
komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa, koja je
objavljena u "Službenom glasniku Opštine Bosanski Petrovac",
broj: 8/18. Navodi se da su razlozi za donošenje pomenute
Odluke sadržani u tome što je opštinska Služba za stambeno –
komunalnu djelatnost, vodoprivredu i zaštitu okoliša zaprimila
dvije presude Kantonalnog suda u Bihaću, donesene u
upravnom sporu koji se vodio po tužbi tužioca telekom
operatera, protiv rješenja Komisije za žalbe i navedene
opštinske Službe, a u postupku utvrđivanja obaveze plaćanja
komunalne takse za korištenje uređaja i opreme, te za pružanje
usluga mobilne telefonije za 2018. godinu. Navodi se da je iz,
naprijed navedenih razloga, a poštujući presude Kantonalnog
suda u Bihaću pristupljeno izmjeni osporene odredbe Odluke
(Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje se plaćaju na
području Opštine Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim
taksama i tarifi komunalnih taksi) i to na način da su dodate
riječi "po komadu godišnje", te je visina naknade za opremu i
uređaje određena po zonama u kojima se ista nalazi. Smatraju
da je Opštinsko vijeće Opštine Bosanski Petrovac izmjenama i
dopunama osnovne Odluke istu uskladilo sa odredbama člana
II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
U završetku odgovora, predlaže se da Ustavni sud
Federacije "privremenu mjeru odbije kao neosnovanu".
5. Postupak ispitivanja procesnih pretpostavki za
odlučivanje
Ustavni sud Federacije je aktom broj U-22/19 od
17.05.2019. godine zatražio od podnosioca zahtjeva da u roku
od 15 dana od dana prijema tog akta, precizira i dopuni svoj
zahtjev na način da taksativno naznači da li se osporava u
cijelosti ili samo djelimično Tarifni broj 8. Tarife komunalnih
taksi koje se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac
Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi, da
navede i obrazloži činjenice i dokaze koje se odnose na
predmetni zahtjev, kao i da dostavi fotokopiju iz službenog
glasila Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim
taksama i tarifi komunalnih taksi ("Službeni glasnik Opštine
Bosanski Petrovac", broj 8/18).
Podneskom broj: 01-27-21-3/19 od 14.05.2019. godine
(dopuna zahtjeva), koji je u Ustavnom sudu Federacije
zaprimljen dana 15.05.2019. godine, podnosilac zahtjeva
precizira da se predmetnim zahtjevom za ocjenu ustavnosti u
cijelosti osporava Tarifni broj 8. Tarife komunalnih taksi koje
se plaćaju na području Opštine Bosanski Petrovac, a koja je
integralni dio Odluke o komunalnim taksama i tarifi
komunalnih taksi. Kao prilog dopune zahtjeva je dostavljena i
tražena Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim
taksama i tarifi komunalnih taksi iz 2018. godine.
6. Relevantno pravo
A. Ustav Bosne i Hercegovine
Član I
Bosna i Hercegovina
4. Kretanje roba, usluga, kapitala i lica
Postoji sloboda kretanja širom Bosne Hercegovine. Bosna
i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja,
lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan
entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između
entiteta.
B. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2 (1) c)
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentu
navedenom u Aneksu ovog Ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
c) jednakost pred zakonom.
Član IV.C.3.10.(2) d)
(2) Ustavni sud:
d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li je
neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo
neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u
skladu sa ovim ustavom.
Član VI.4.(1) c) i d)
Opštinsko vijeće:
c) usvaja opštinski budžet i donosi propise o
oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno
finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili
federalna vlast i
d) donosi druge propise u izvršavanju opštinskih
nadležnosti.
Broj 78 - Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 28. 10. 2020.
C. Zakon o komunikacijama
("Službeni glasnik BiH", br.: 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12)
Član 1. st. 1. i 2.
Predmet Zakona
1. Ovim zakonom reguliše se oblast komunikacija u Bosni i
Hercegovini te uspostavljanje i rad Regulatorne agencije
za komunikacije Bosne i Hercegovine u skladu sa
Ustavom Bosne i Hercegovine, koji predviđa
uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i
međunarodnih komunikacijskih sredstava.
2. Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio,
emitiranje (uključujući i kablovsku televiziju), i usluge i
sredstva koja su s tim u vezi.
Član 3. stav 1., stav 3. tač. a) i b) i stav 4. tačka e)
Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine u oblasti
komunikacija
1. U cilju sprovođenja ustavnih odredbi u oblasti
komunikacija, Vijeće ministara je nadležno za kreiranje
politike, a Agencija je nadležna za regulisanje oblasti
komunikacija.
3. Agencija je nadležna za:
a) regulisanje emiterskih i javnih telekomunikacionih
mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola,
utvrđivanje cijena, međupovezivanje i definisanje
osnovnih uslova za obezbjeđivanje zajedničkih i
međunarodnih komunikacionih sredstava; i
b) planiranje, koordiniranje, namjenu i dodjelu radio –
frekvencijskog spektra.
4. Vijeće ministara i Agencija, u skladu sa pojedinačnim
nadležnostima definisanim ovim zakonom, preduzimaju
sve razumne mjere za ostvarenje sljedećih ciljeva:
e) obezbjeđenje efikasnog korištenja i efikasnog
upravljanja resursima radio –frekvencija i brojeva u
skladu sa propisima iz oblasti radio –komunikacija i
drugim preporukama Međunarodne unije za
telekomunikacije, i sa drugim međunarodnim
sporazumima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina.
Član 4. stav 2. d)
Regulatorni principi emitovanja i telekomunikacija
2. Regulatorni principi telekomunikacija obuhvataju:
d) nivo kvaliteta u pružanju telekomunikacionih usluga
i telekomunikacione opreme će, što je prije moguće,
biti kompatibilna sa opšteprihvaćenim standardima u
Evropskoj uniji;
Član 7. stav 1.
Pružanje telekomunikacionih usluga
1. Za pružanje telekomunikacionih usluga putem mobilnih i
fiksnih mreža potrebna je dozvola u skladu sa odredbama
ovoga zakona.
Član 10. stav 1.
Izdavanje dozvola
1. Zahtjev za izdavanje dozvole upućuje se Agenciji.
Agencija izdaje dozvolu u roku od dva mjeseca. U
slučajevima u kojima treba primijeniti postupak
utvrđivanja konkurentnosti i selektivnosti na osnovu
poređenja, Agencija može produžiti period potreban za
procjenu zahtjeva do četiri mjeseca kako bi osigurala da
se postupak obavi na pravičan, razuman, otvoren,
nediskriminatoran i transparentan način za sve
zainteresovane strane.
Član 34.
Osnovni zahtjevi
1. Radio i telekomunikaciona terminalna oprema mora da
ispunjava sljedeće osnovne zahtjeve:
a) zahtjeve o zaštiti zdravlja i bezbijednosti korisnika i
bilo kojih drugih lica; i
b) zahtjeve koji se tiču elektromagnetne
kompatibilnosti.
2. Radio-oprema ugrađuje se na takav način da efikasno
koristi radio-frekvencijski spektar za zemaljske,
svemirske i orbitalne radio-komunikacije i izbjegava
štetne uticaje.
3. Smatraće se da je svaki uređaj koji ispunjava usklađene
norme Evropske unije u skladu sa st. 1. i 2. ovoga člana.
Član 37. tač. b) i c)
Dužnosti Agencije
1. Shodno odredbama ovog zakona, dužnosti Agencije su:
b) izdavanje dozvola emiterima i operaterima
telekomunikacija u skladu sa odredbama ovoga
zakona i praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola;
c) planiranje, upravljanje, namjena i dodjela
frekvencijskog spektra, praćenje njegovog
korištenja, kao i održavanje i objavljivanje plana
korištenja frekvencijskog spektra za cijelu teritoriju
Bosne i Hercegovine;
D. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br.: 22/06, 43/08, 22/09,
35/14 i 94/15)
Član 1.
Ovim Zakonom uređuje se pripadnost javnih prihoda koji
su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 2.
Javnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se
indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, doprinosi,
donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima
Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jednica lokalne
samouprave.
Član 13. stav 1. tačka c)
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi:
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica
lokalne samouprave;
E. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji
Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br.: 49/06 i 51/09)
Član 13. stav 1. i stav 2. alineja 4.
Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je
opštinsko vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem
tekstu: "vijeće")
Vijeće u okviru svojih nadležnosti:
- donosi propise o porezima, taksama, naknadama i
doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu
sa zakonom;
F. Pravilo 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne
agencije za komunikacije
("Službeni glasnik BiH", br. 92/18 i 50/19)
Član 1.
(Predmet pravila)
Ovim Pravilom propisuje se obaveza plaćanja, način
obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u
telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u
Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: naknada za dozvole),
koje izdaje Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem
Srijeda, 28. 10. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 78 - Strana 33
tekstu: Agencija) i određuju se izuzeci od plaćanja ovih
naknada, kao i postupanje Agencije u slučaju neplaćanja istih.
Član 2.
(Obaveznici plaćanja naknade)
Svi korisnici dozvola u telekomunikacijama,
radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini dužni
su plaćati naknade za dozvole, sa izuzetkom određenih
korisnika koji su oslobođeni plaćanja naknada za dozvole, u
skladu sa odredbama ovog Pravila.
Član 7.
(Vrste naknada)
Naknade za dozvole su:
a) naknada za administrativno-tehničku obradu
zahtjeva za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole;
b) godišnja naknada za dozvolu.
Član 16.
(Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama)
(1) Naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti
telekomunikacija: mobilne telekomunikacione mreže,
javne fiksne telekomunikacione mreže, pristup internetu,
upravljanje multipleksom, distribucija audiovizuelnih
medijskih usluga, distribucija medijskih usluga radija i
ostalih usluga iz djelatnosti telekomunikacija, obračunava
se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda
korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja
djelatnosti telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini.
(2) Visina stope prema kojoj će se vršiti obračun godišnje
naknade za dozvolu utvrđuje se posebnom odlukom koju
donosi Vijeće Agencije na osnovu finansijskog plana
Agencije za narednu godinu, u roku od 30 dana od dana
usvajanja finansijskog plana za narednu godinu.
Član 17. stav (1)
(Utvrđivanje iznosa godišnje naknade za dozvole u
telekomunikacijama)
(1) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama
Agencija utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka
kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom
godišnjem prihodu korisnika dozvole.
Član 18.
(Minimalan iznos naknade za dozvole u telekomunikacijama)
Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama
ne može biti niži od 1.000,00 KM, nezavisno o odredbama
članova 16. i 17. ovog Pravila.
Član 19.
(Plaćanje naknade za dozvolu u telekomunikacijama)
(1) Godišnja naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti
telekomunikacija plaća se na osnovu obračuna izvršenog u
skladu sa članom 16. ovog Pravila. Agencija korisniku
dozvole izdaje rješenje kojim se obračunava iznos
naknade u dva jednaka dijela sa rokom plaćanja prvog
dijela na dan 30.4. i drugog dijela sa rokom plaćanja na
dan 30.9. tekuće godine.
(2) Do konačnog utvrđivanja i obračuna visine godišnje
naknade iz stava (1) ovoga člana, korisnik dozvole plaća
godišnju naknadu za obavljanje djelatnosti
telekomunikacija akontativno u visini koja odgovara
četvrtini godišnje naknade za dozvolu utvrđenu za
prethodnu godinu.
(3) Uplata akontacije godišnje naknade za dozvolu vrši se na
osnovu rješenja Agencije kojim se utvrđuje visina
akontacije za korištenje dozvole sa rokom plaćanja do
31.1. tekuće godine.
(4) Izuzetno, godišnja naknada za dozvolu za korištenje
brojeva i/ili kodova se obračunava u skladu sa članom 21.
ovog Pravila, a plaća se u skladu sa članom 15. ovog
Pravila.
G. Odluka o naknadi za korištenje radiofrekventnog
spektra u Bosni i Hercegovini
("Službeni glasnik BiH", broj: 15/14)
Član 1.
(Predmet Odluke)
Ovom Odlukom utvrđuje se obaveza plaćanja, način
obračuna i iznos naknade za korištenje radiofrekventnog
spektra.
Član 8. stav 1.
(Kopneni mobilni sistemi)
Naknada za korištenje radiofrekventnog spektra u
kopnenoj mobilnoj službi (PMR, PAMR, telemetrija,
telekomanda i sl.) zavisno od dodijeljenih radiofrekventnih
kanala i broja opština na kojima se realizira
radiokomunikacioni servis upotrebom tih radiofrekventnih
kanala se utvrđuje na godišnjem nivou koji je dat u Tabeli 4.
H. Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih
taksa - prečišćen tekst
("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br.: 9/19 i 1/20)
I – Opšte odredbe
Član 1.
Ovom Odlukom propisuju se komunalne takse, utvrđuje
njihova visina i određuje način plaćanja na području Opštine
Bosanski Petrovac (u daljem tekstu: Opština) te tarife
komunalnih taksi.
Član 2.
Obaveznik takse je pravno i fizičko lice koje koristi
predmet, prostor ili pruža uslugu za čije korištenje je propisano
plaćanje takse. Ako za istu taksu postoje dva ili više obaveznika
njihova obaveza je solidarna.
Član 3.
Komunalne takse propisuju se i plaćaju za:
1. za svaku istaknu firmu, oznaku, obilježje ili natpis
na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i
mjestima kojim se označava da određeno pravno ili
fizičko lice obavlja određenu djelatnost ili zanimanje
2. organizovanje muzike u ugostiteljskim objektima
(muzika uživo)
3. isticanje reklamnih natpisa (objava, reklama, oglasa
i saopštenja)
4. pružanje usluga boravka - privremeni boravak u
hotelima, motelima, prenoćištima, kampovima i
kućnoj radinosti i ostalim objektima namijenjenim
za goste u svrhu smještaja i boravka
5. održavanje manifestacija na javnim površinama
6. prodaja roba i pružanje usluga van poslovnih
prostorija – trgovina, ugostiteljstvo, usluge
7. priređivanje zabavnih igara i igara na sreću
7.a. putem igara na bilijar stolovima, fliperima, pikadu i
sl.
7.b. putem elektronskih i mehaničkih mašina i automata
(slot mašine)
7.c. putem igara klađenja na sportske rezultate i druge
neizvjesne događaje (lutrija, loto, TV bingo)
8. korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne
telefonije i
9. korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluga -
instaliranje bežičnog interneta
10. korištenje uređaja za pružanje usluga isporuke el.
energije
11. korištenje uređaja za pružanje usluga isporuke
signala kablovske televizije, digitalne televizije
Broj 78 - Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 28. 10. 2020.
12. korištenje nadzemnih i podzemnih kablovskih
instalacija u svrhu prijenosa signala, podataka, el.
energije i sl.
Član 4.
Pojmovi i termini koji se upotrebljavaju u ovoj Odluci:
1. Pod istaknutom firmom podrazumijeva se ime pod
kojim pravno ili fizičko lice posluje.
2. Pod organizovanjem i držanjem žive muzike u
ugostiteljskim objektima podrazumijeva se
povremeno ili svakodnevno izvođenje muzičkog
programa uz pružanje ugostiteljskih usluga.
3. Pod reklamnim natpisima podrazumijevaju se sve
vrste istaknutih natpisa kojim se reklamiraju
proizvodi, usluge i dobra.
4. Održavanje javnih manifestacija - uz naplatu
ulaznica (koncerti, video projekcije i sl.)
komercijalnih prezentacija i prigodnih prodaja
dobara.
5. Pod prodajom roba i pružanjem usluga izvan
poslovnih prostorija podrazumijeva se pružanje
ugostiteljskih usluga u ljetnjim baštama
(registrovanim uz već postojeću vrstu ugostiteljskog
objekta), izlaganje roba u vitrinama, prodaja roba na
pokretnim stolovima, postavljanje i korištenje
bankomata i aparata za prodaju proizvoda u
originalnom pakovanju i pružanje ugostiteljskih
usluga.
6. Pod korištenjem uređaja u svrhu priređivanja
zabavnih igara i igara na sreću podrazumijeva se
priređivanje zabavnih igara putem predmeta, aparata
i drugih sredstava gdje je dobitak isključivo u
određenom broju igara, priređivanje igara putem
elektronskih ili mehaničkih aparata koji tokom igre
omogućuju igraču dobitak u novcu ili žetonima koji
su naplativi u novcu, priređivanje igre na
automatima u posebnim klubovima (slot) sa
mogućnošću višestrukog uloga i dobitka.
7. Pod instaliranjem bežičnog interneta podrazumijeva
se sljedeće:
- bazne stanice bežičnog interneta
- mikrobazne stanice
- predajnici
- antene i stupovi.
8. Pod korištenjem uređaja za pružanja mobilne
telefonije podrazumijevaju se sljedeći uređaji i
oprema:
- bazne stanice mobilne telefonije
- mikrobazne stanice mobilne telefonije
- predajnici (pasivni repetitori)
- antene i stupovi.
9. Pod korištenjem uređaja kojima se vrši prijenos
električne energije u smislu ove Odluke
podrazumijevaju se sljedeći uređaji i opreme: trafo
stanice 110/20/35 kV, trafostanice 110/20/20 kV,
trafo stanice 10(20)0,4 kV i stubne trafo stanice.
10. Pod korištenjem uređaja za pružanje usluga
kablovske televizije u smislu ove Odluke
podrazumijeva se prijenos radio TV i TT signala i
internet signala kablovskim putem do krajnjeg
korisnika usluga.
11. Pod korištenjem nadzemnih i podzemnih kablovskih
instalacija u svrhu prijenosa signala, podataka, el.
energije i sl. podrazumijevaju se trase dalekovodi,
elektro mreže,TT mreže i sl.
12. Pod površinom poslovnog prostora podrazumijeva
se korisna površina na kojoj se obavlja odobrena
poslovna aktivnost i pomoćne prostorije potrebne za
obavljanje iste.
13. Pod vrstom poslovne aktivnosti podrazumijeva se
opis aktivnosti kojom fizičko ili pravno lice
ostvaruje fizički obim rezultata svoga rada.
14. Pod pogodnostima koje utječu na poslovanje, a nisu
rezultat sopstvene aktivnosti podrazumijevaju se one
pogodnosti koje su određene subjekte stavile u
monopolistički položaj nastale administrativnim
uređenjem.
Član 5.
Visina takse po predmetima i uslugama za čije korištenje
se plaća taksa utvrđuje se Tarifom komunalnih taksi (u daljem
tekstu: Tarifa), koja je sastavni dio ove Odluke.
Član 15. stav 1.
Obaveznik takse iz člana 2. stav 1. ove Odluke plaća taksu
u godišnjem iznosu unaprijed za predstojeću godinu u roku od
15 dana od dana donošenja rješenja Porezne uprave.
TARIFA KOMUNALNIH TAKSI KOJE SE PLAĆAJU
NA PODRUČJU OPŠTINE BOSANSKI PETROVAC
Tarifni broj 8. – osporena odredba
Za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne
telefonije:
Vrsta
uređaja/opreme
I. zona II. zona III. zona
Bazna stanica mobilne telefonije
KM/po komadu godišnje 9.000,00 KM 8.500,00KM 8.000,00KM
Mikrobazne stanice mobilne
telefonije KM/po komadu godišnje 5.000,00 KM 4.500,00KM 4.000,00KM
Predajnici (pasivni repetitori)
KM/po komadu godišnje 2.000,00 KM 1.800,00KM 1.600,00KM
Antene i stupovi mobilne
telefonije/po komadu godišnje 2.000,00 KM 1.800,00KM 1.600,00KM
7. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presude br. U-6/17 od 12.09.2017. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj: 94/17); U-7/17 od 14.02.2018.
godine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 26/18) i U-
20/18 od 18.06.2019. godine ("Službene novine Federacije
BiH", broj: 49/19 od 12.07.2019.) i dr.
8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nakon analize navoda iz zahtjeva i odgovora na zahtjev,
osporenih odredaba Odluke i sa time povezanih odredbi koje se
odnose na definicije pojmova i pripadajući tarifni broj, vezano
za relevantne pravne propise, a posebno vodeći računa o
ustavnom principu jednakosti pred zakonom, te uzimajući u
obzir odluke i pravila donesena od strane RAK kao i druge
dostupne činjenice i dokaze, utvrđeno je kako slijedi.
Opštinsko vijeće Bosanski Petrovac je na svojoj 10.
redovnoj sjednici održanoj dana 26.09.2013. godine, donijelo
Odluku o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa
("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", broj 9/13) na
osnovu ustavnog ovlaštenja iz člana VI.4. b) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine, kao i ovlaštenja koja mu pripadaju po
odredbama člana 13. stav 2. alineja 4., te člana 34. Zakona o
principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i
51/09) kao i člana 13. stav 1. tačka c) i stav 3. Zakona o
pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09,
35/14 i 94/15). Ista je u više navrata mijenjana i dopunjavana
("Službeni glasnik Opštine Bosanski Petrovac", br.: 1/14,
11/14, 6/15, 12/15, 13/16, 8/18 i 2/19), a njen prečišćeni tekst
utvrđivan je tri puta ("Službeni glasnik Opštine Bosanski
Petrovac", br.: 3/15, 12/15 i 9/19). Tom Odlukom, čija odredba
se osporava u ovom ustavnosudskom predmetu, propisane su
Srijeda, 28. 10. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 78 - Strana 35
komunalne takse, utvrđena njihova visina i određen način
plaćanja na području Opštine Bosanski Petrovac, te utvrđena
tarifa komunalnih taksa.
Osporenom odredbom Odluke tj. Tarifnim brojem 8. su
propisane obaveze plaćanja fiksnih iznosa određenih po
zonama na godišnjem nivou za korištenje uređaja i opreme za
pružanje usluga mobilne telefonije.
Iz odredbi Odluke o komunalnim taksama i tarifi
komunalnih taksi – prečišćeni tekst proizilazi da se na plaćanje
navedenog iznosa komunalne takse obavezuju po osnovu
djelatnosti koju obavljaju "BH Telecom", d.d. Sarajevo i "JP
HT Eronet", d.d. Mostar, kao društva koja djelatnost vrše u
skladu sa Zakonom o komunikacijama, a odobrenje za rad
dobila su od RAK. Za instaliranje neophodne tehničke opreme
na osnovu planske dokumentacije izdato je odobrenje za
građenje, kako bi se omogućio osnovni tehnološki proces koji
podrazumijeva ovakva djelatnost za koju je izdata dozvola uz
prethodno pribavljene potrebne saglasnosti. Uz to je važenje tih
odobrenja i saglasnosti uslovljeno održavanjem zadatog
standarda kvaliteta u pružanju telekomunikacijskih usluga, a
pomenuta društva u skladu sa dozvolom RAK pružaju
univerzalne telekomunikacijske usluge na teritoriji Bosne i
Hercegovine, uz poštovanje principa objektivnosti,
transparentnosti, nediskriminacije i proporcionalnosti.
U skladu sa Pravilom 89/2018 o naknadama za dozvole
Regulatorne agencije za komunikacije propisana je obaveza
plaćanja, način obračuna, iznos naknada i način plaćanja
naknada za dozvole u telekomunikacijama,
radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini.
Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama
obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda
korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti
telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini. Iznos godišnje
naknade za dozvolu u telekomunikacijama RAK utvrđuje
posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na
osnovu Izvještaja o ukupnom godišnjem prihodu korisnika
dozvole. Uz to postoji i obaveza plaćanja naknade za korištenje
radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi, prema
Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u
Bosni i Hercegovini. RAK je utvrdio ove naknade jedinstveno
za sve telekom operatere u Bosni i Hercegovini. Prema Zakonu
o komunikacijama, regulatorni principi odnose se na cijene
telekomunikacijskih usluga koje treba da su transparentne i
nediskriminatorne, dok standardi kvaliteta telekomunikacijskih
usluga i kontrola njihovog poštivanja podliježu pravilima koje
donosi RAK.
Dakle, ne dovodeći u pitanje pravo Opštine Bosanski
Petrovac da kao jedinica lokalne samouprave propisuje
komunalne takse, mora se konstatovati da je taksa propisana
osporenom odredbom Odluke zapravo godišnja naknada za
korištenje uređaja i opreme koji služe za obavljanje
registrovane djelatnosti čija visina je određena "po komadu".
Kao takva, ona gubi karakter komunalne takse, kao "naknade
koju pravni subjekti plaćaju državnim organima za pružanje
neke usluge" i poprima karakter parafiskalnog nameta, koji je,
uz to, usmjeren samo na privredna društva koja vrše tačno
određenu djelatnost, u ovom slučaju je to "pružanje usluga
mobilne telefonije".
Vrsta djelatnosti, prema ustaljenoj sudskoj praksi ovoga
suda, ne može biti kriterij za propisivanje vrste i visine
komunalne takse, jer je korištenje tog kriterija protivno
ustavnoj garanciji prava na jednakosti pred zakonom iz člana
II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kako onda
kad se radi o isticanju firme, tako i onda kad se radi o korištenju
uređaja i opreme koja služi vršenju registrovane djelatnosti..U
oba slučaja se radi o proizvoljnom propisivanju godišnjih
naknada po vrsti djelatnosti, odnosno po pretpostavljenoj
profitabilnosti različitih privrednih djelatnosti. Pravna lica koja
se bave pružanjem telekomunikacijskih usluga, vršeći pritom
djelatnost od posebnog društvenog interesa za Federaciju Bosne
i Hercegovine, u odnosu na ostvareni profit oporezuju se
posebnim federalnim propisima, a, kako je ranije istaknuto,
obaveznici su i plaćanja naknada za korištenje dozvola za
obavljanje djelatnosti telekomunikacija prema Pravilu 89/2018
o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije,
te naknada za korištenje radiofrekventnog spektra, prema
Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u
Bosni i Hercegovini.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud Federacije je utvrdio da
osporena odredba Odluke nije u skladu sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine, te je odlučeno kao u izreci ove presude.
Kako je ovom presudom odlučeno o meritumu, Ustavni
sud Federacije nije ni odlučivao o privremenoj mjeri kao
sporednom zahtjevu.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno,
u sastavu: dr.sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr.
Edin Muminović, sudije Suda.
Broj U-22/19
24. septembra 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr. sc. Kata Senjak, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za
utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih
pristojbi koje se plaćaju na području Općine Bosanski Petrovac
Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi komunalnih pristojbi
– Prečišćeni tekst, na temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave
održanoj dana 24.09.2020. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da Tarifni broj 8. Tarife komunalnih pristojbi
koje se plaćaju na području Općine Bosanski Petrovac Odluke
o komunalnim pristojbama i tarifi komunalnih pristojbi –
Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Općine Bosanski Petrovac",
br. 9/19 i 1/20) nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH"
i "Službenom glasniku Općine Bosanski Petrovac".
Obrazloženje
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: podnositelj zahtjeva) je podneskom broj: 01-27-21-1/19
od 12.04.2019. godine pokrenuo pred Ustavnim sudom
Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud
Federacije) postupak za utvrđivanje ustavnosti Tarifnog broja 8.
Tarife komunalnih pristojbi koje se plaćaju na području Općine
Bosanski Petrovac Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi
komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu: osporena odredba
Odluke).
Podnositelj zahtjeva je Ustavnom sudu Federacije pod
brojem: 01-27-21-2/19 od 12.04.2019. godine podnio i Zahtjev
za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena
osporene odredbe Odluke, do konačne odluke ovog suda o
meritumu.
Na temelju članka IV.C.3.(2) d) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje
postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje
ustavnosti osporene odredbe Odluke. |
| Presuda kojom se utvrđuje se da član 17. stav 1. tačka 1) Odluke o komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih komunalnih taksa (Službene novine Opštine Maglaj 3/13 i 6/13) nije u skladu sa Ustavom FBiH |
23.10.2020 |
Službene novine FBiH 77/20 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
takse,komunalne takse,presuda,maglaj |
Петак, 23. 10. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 99
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је
једногласно у саставу: др сц. Ката Сењак, предсједница Суда,
Весна Будимир, Мирјана Чучковић, Александра Мартиновић
и проф. др Един Муминовић, судије Суда.
Број У-39/19
24. септембра 2020. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Др sc. Ката Сењак, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje
ustavnosti člana 17. Odluke o komunalnim taksama i tarifi taksa
na istaknutu firmu i drugih komunalnih taksa, na osnovu člana
IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na
sjednici bez javne rasprave održanoj dana 24.09.2020. godine,
donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da član 17. stav 1. tačka 1) Odluke o
komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih
komunalnih taksa ("Službene novine Opštine Maglaj", br. 3/13 i
6/13), nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenim novinama Opštine Maglaj".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
podnosilac zahtjeva) podneskom broj 01-01-618-1/19 od
25.09.2019. godine dana 27.09.2019. godine podnio je Ustavnom
sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni
sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke o
komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu firmu i drugih
komunalnih taksa (u daljem tekstu: Odluka). Podnosilac zahtjeva
je posebno istakao član 17. stav 1. tačka 1) Odluke (u daljem
tekstu: osporena odredba Odluke).
Na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje
postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje
ustavnosti osporene odredbe Odluke.
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom
ustavnosudskom postupku su: podnosilac zahtjeva i Opštinsko
vijeće Maglaj, kao donosilac Odluke.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva u obrazloženju zahtjeva navodi da je u
Odluci prilikom utvrđivanja, obračuna i naplate opštinske
komunalne takse na istaknutu firmu kao opredjeljujući kriterij
navedena vrsta djelatnosti koju obavlja poreski dužnik. Ovako
utvrđene komunalne takse, po mišljenju podnosioca zahtjeva, u
suprotnosti su sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer
povrjeđuju odredbu člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine kojom je propisano da sva lica na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom.
Pored toga, to je u suprotnosti i sa stavom Ustavnog suda
Federacije koji je u brojnim presudama tumačio da je u suprotnosti
sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ako se kao
opredjeljujući i jedini relevantan kriterij za propisivanje
komunalne takse uzme vrsta djelatnosti, a pri tome zanemare
drugi kriteriji kao što su: veličina table sa istaknutim nazivom
firme, mjesto na kojem se nalazi poslovni objekat i dr. U prilog toj
tvrdnji navode se presude Suda br. U-31/07 od 27.05.2008.
godine, U-24/08 od 17.03.2009. godine, U-21/08 od 27.01.2009.
godine, U-5/09 od 13.10.2009. godine, U-12/11 od 04.10.2011.
godine, U-36/12 od 26.02.2013. godine, U-14/13 od 26.06.2013.
godine, U-65/13 od 13.05.2014. godine, U-32/15 od 18.05.2016.
godine i U-36/16 od 11.07.2017. godine i dr. U konkretnom
slučaju visina takse je određena u bitno različitim iznosima bez
navođenja bilo kojeg objektivnog kriterija, pri čemu je
preovladalo subjektivno predubjeđenje donosioca Odluke o
finansijskoj sposobnosti svakog pojedinog poreskog obaveznika
pri čemu se nije vodilo računa o tome da su finansijska sposobnost
i visina profita koju ostvaruju privredni subjekti predmet
oporezivanja u skladu sa postojećom zakonskom finansijskom
regulativom. Svaki privredni subjekat ima zakonsku obavezu da
istakne firmu, a svaka jedinica lokalne samouprave ima zakonsko
pravo da na ime toga naplati taksu. Imajući u vidu način na koji je
propisana visina komunalnih taksi, podnosilac zahtjeva predlaže
ovom sudu donošenje presude kojom bi se utvrdilo da osporeni
član Odluke nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je
aktom broj U-39/19 od 11.10.2019. godine zatražio od Opštinskog
vijeća Maglaj da dostavi odgovor na navode iz zahtjeva.
Dana 14.11.2019. godine Načelnik Opštine Maglaj je
dostavio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti aktom broj 02-
05-1-2111-1/19 od 13.11.2019. godine u kojem se navodi da je
pravni osnov za donošenje Odluke sadržan u odredbama člana 13.
stav 1. tačka c) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.
22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), člana 13. stav 2. alineja 4.
Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i
51/09), Zakon o komunalnim taksama ("Službeni list SR BiH", br.
21/77, 35/88 i 26/99) i čl. 12. i 18. Statut Opštine Maglaj
("Službene novine Opštine Maglaj", br. 8/07, 3/08 i 6/08). Kao
razloge za donošenje Odluke navodi neoznačenu presudu
Ustavnog suda Federacije, zatim uvođenje poticajnih mjera u
oblastima proizvodnje, poljoprivrede, tradicionalnih i starih
zanata, djelimičnim i potpunim oslobađanjem od plaćanja
komunalne takse za neka pravna i fizička lica, komplikovanost i
nepraktičnost ranije istovrsne odluke iz 2004. godine zbog čega je
početkom 2013. godine pokrenut postupak za izradu nove Odluke.
Osporenom Odlukom umjesto ranijih šest, definisane su tri
poslovne zone. Ističe da su u prvoj godini poslovanja
novoosnovane firme koje se bave proizvodnjom i poljoprivredom
potpuno oslobođene plaćanja komunalne takse, a novoosnovane
firme ostalih djelatnosti su u prvoj godini plaćale 50% iznosa za
komunalnu taksu. Lica koja obavljaju privrednu djelatnost u
Starom gradu u Maglaju od 2013. do 2017. godine su bila
oslobođena plaćanja komunalne takse i dr. Niko od
zainteresovanih u Maglaju se nije do sada žalio na Odluku iz čega
zaključuje da je ista pravična i zakonski utemeljena zbog čega
predlaže Ustavnom sudu Federacije da donese presudu kojom će
utvrditi da je Odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2 (1) c)
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
c) jednakost pred zakonom;
Број 77 - Страна 100 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 23. 10. 2020.
Član IV.C.3.10.(2) d)
(2) Ustavni sud:
d) na zahtjev Premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki
predloženi ili usvojeni propis koji je donijelo neko
tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu
sa ovim ustavom.
Član VI.4. c)
Opštinsko vijeće:
c) donosi propise u izvršavanju opštinskih nadležnosti,
Amandman VIII
na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja
se i glasi:
"U isključivoj su nadležnosti Federacije:
d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim
institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije.
B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09,
35/14 i 94/15)
Član 13. stav 1. tačka c) i stav 3.
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi:
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne
samouprave;
Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina
naknada na osnovu korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina
drugih naknada, novčanih kazni u njihovoj nadležnosti.
C. Zakon o privrednim društvima
("Službene novine Federacije BiH", broj 81/15)
POGLAVLJE II (FIRMA)
Član 11.
(Pojam)
Firma je ime pod kojim društvo posluje.
Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva.
D. Odluka o komunalnim taksama i tarifi taksa na istaknutu
firmu i drugih komunalnih taksa
("Službene novine Opštine Maglaj", br. 3/13 i 6/13)
Član 2. stav 1. tačka 1.
Na teritoriju Opštine Maglaj, propisuju se i naplaćuju
komunalne takse za:
1. svaku istaknutu firmu,
Član 15.
Svako pravno i fizičko lice obavezno je istaknuti firmu na
poslovnu prostoriju – sjedište i na poslovnu jedinicu u skladu sa
Odlukom o registraciji pravnog lica i Rješenja o registraciji
poslovne jedinice ili fizičkog lica o obavljanju određene
djelatnosti.
Član 16.
Opštinska taksa se plaća na svaku istaknutu firmu, oznaku,
obilježje ili natpis na poslovnim prostorijama i objektima kojim se
označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja djelatnost ili
zanimanje u skladu sa Zakonom.
Za svaki organizacioni dio preduzeća, prodajnog mjesta,
ispostave, filijale i svih ostalih organizacionih oblika, taksa iznosi
za svaki takav organizacioni dio 50% od iznosa propisanog za tu
djelatnost.
Pravno lice sa sjedištem izvan Opštine Maglaj koje u svom
sastavu posjeduje poslovne jedinice locirane na području Opštine
Maglaj, plaća punu taksu predviđenu ovom tarifom za prvu
registrovanu poslovnicu, a za ostale poslovnice 50% od utvrđenog
iznosa.
Odredbe ovog člana stav 2. i 3. primjenjuju se i na fizička
lica koja pored obavljanja djelatnosti u sjedištu imaju registrovan
rad u izdvojenim poslovnim prostorijama.
Za svaku voznu jedinicu koja ima istaknutu firmu, oznaku ili
natpis, a koja se koristi za cestovni prijevoz roba ili gradski i
prigradski kopneni prijevoz putnika, pravno ili fizičko lice će
plaćati 10% od iznosa propisanog za tu djelatnost.
Član 17. - Osporena odredba -
Kriteriji za utvrđivanje, obračun i naplatu opštinske takse na
istaknutu firmu su:
1.) Vrsta djelatnosti koju obavlja određeno pravno ili
fizičko lice;
2.) Područje opštine odnosno zona u kojoj se nalazi
sjedište, odnosno poslovna jedinica ili bilo koji drugi
organizacioni oblik sa istaknutom firmom;
3.) Položajne pogodnosti obezbijeđene taksenom
obavezniku u zoni u kojoj je istaknuta firma, koje
utječu na poslovanje a nisu rezultat sopstvene
aktivnosti taksenog obaveznika;
4.) Pravni status subjekta koji obavlja djelatnost (pravno
ili fizičko lice).
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj U-65/13 od 13.05.2014. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 48/14), Presuda broj U-20/19 od
03.12.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj
97/19), Presuda broj U-1/20 od 21.04.2020. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 31/20) i dr.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom predmetu
nema činjeničnih pitanja koje bi bilo potrebno neposredno
razjasniti na javnoj raspravi, pa je u skladu sa članom 13. stav 1. u
vezi sa članom 25. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i
18/16) održao sjednicu bez javne rasprave na kojoj je razmotrio
Odluku, osporene odredbe Odluke, zahtjev podnosioca, te
odgovor na zahtjev, relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, relevantne pravne propise i ustavnosudsku praksu
Suda.
Opštinsko vijeće Maglaj je na svojoj 7. redovnoj sjednici
održanoj 30.05.2013. godine donijelo Odluku, a na sjednici
održanoj 17.10.2013. godine je donijelo Odluku o izmjeni i
dopuni ove Odluke. Opština Maglaj je u skladu sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine, Zakonom o principima lokalne
samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakonom o
pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine bila
nadležna da donese odluku o komunalnim taksama.
Podnosilac zahtjeva je kao predmet zahtjeva označio
kompletnu Odluku, ali je u obrazloženju zahtjeva cjelokupnu
argumentaciju usmjerio na član 17. stav 1. tačka 1) Odluke, iz
čega je Sud sa sigurnošću zaključio da on zapravo osporava samo
ustavnost te odredbe Odluke.
Osporenom odredbom Odluke je propisano da je kriterij za
utvrđivanje, obračun i naplatu opštinske komunalne takse na
istaknutu firmu vrsta djelatnosti koju obavlja određeno pravno ili
fizičko lice.
Uvidom u Tarifu takse na istaknutu firmu i druge komunalne
takse utvrđeno je da su propisane godišnje takse u iznosima od 5
do 10.000 KM pri čemu su svi obaveznici svrstani u 17 područja,
96 djelatnosti i 42 tarifna broja. Pri tome se vodilo računa o
području bavljenja privrednog subjekta (poljoprivreda, šumarstvo
i ribolov, vađenje ruda i kamena, prerađivačka industrija i dr.),
konkretnim djelatnostima kojima se poslovni subjekt bavi
(proizvodnja prehrambenih proizvoda i pića, proizvodnja
namještaja, štamparska djelatnost i dr.), te da li je riječ o fizičkom
Петак, 23. 10. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 101
ili pravnom licu i u kojoj se od tri poslovne zone obavlja privredna
djelatnost.
Na osnovu već zauzetog stava ovoga suda u brojnim
presudama, od kojih su neke i prethodno označene, vrsta
djelatnosti ne može biti jedini relevantan kriterij za propisivanje
različite vrste i visine komunalne takse, jer je korištenje tog
kriterija protivno ustavnoj garanciji jednakosti pred zakonom iz
člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Isto
tako Sud smatra da su finansijska sposobnost i profit koji
predmetni subjekti ostvaruju, predmet oporezivanja u skladu sa
postojećom zakonskom regulativom iz oblasti finansija i to je
relevantan podatak koji se precizno utvrđuje za svakog poreskog
obaveznika. Kako se ovdje radi o naplati komunalne takse za
istaknuti naziv firme, a ne o oporezivanju dohotka odnosno dobiti,
ovaj sud smatra da je upotreba kriterija djelatnosti suprotna
pomenutom ustavnom načelu jednakosti pred zakonom.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud Federacije je utvrdio da
osporena odredba Odluke nije u skladu sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine, te je odlučio kao u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: dr. sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Vesna Budimir,
Mirjana Čučković, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin
Muminović, sudije Suda.
Broj U-39/19
24. septembra 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr. sc. Kata Senjak, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje
ustavnosti članka 17. Odluke o komunalnim pristojbama i tarifi
pristojbi na istaknutu tvrtku i drugih komunalnih pristojbi, na
temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana
24.09.2020. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da članak 17. stavak 1. točka 1) Odluke o
komunalnim pristojbama i tarifi pristojbi na istaknutu tvrtku i
drugih komunalnih pristojbi ("Službene novine Općine Maglaj",
br. 3/13 i 6/13), nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenim novinama Općine Maglaj".
Obrazloženje
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
podnositelj zahtjeva) podneskom broj 01-01-618-1/19 od
25.09.2019. godine dana 27.09.2019. godine podnio je Ustavnom
sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni
sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke o
komunalnim pristojbama i tarifi pristojbi na istaknutu tvrtku i
drugih komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu: Odluka).
Podnositelj zahtjeva je posebice istakao članak 17. stavak 1. točka
1) Odluke (u daljnjem tekstu: osporena odredba Odluke).
Na temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne
i Hercegovine podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje
postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje
ustavnosti osporene odredbe Odluke.
2. Stranke u postupku
Sukladno s člankom 39. stavak 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom
ustavnosudskom postupku su: podnositelj zahtjeva i Općinsko
vijeće Maglaj, kao donositelj Odluke.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnositelj zahtjeva u obrazloženju zahtjeva navodi da je u
Odluci prilikom utvrđivanja, obračuna i naplate općinske
komunalne pristojbe na istaknutu tvrtku kao opredjeljujući kriterij
navedena vrsta djelatnosti koju obavlja poreski dužnik. Ovako
utvrđene komunalne pristojbe, po mišljenju podnositelja zahtjeva,
u suprotnosti su sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine jer
povrjeđuju odredbu članka II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine kojom je propisano da sve osobe na teritoriji
Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred
zakonom. Pored toga, to je u suprotnosti i sa stavom Ustavnog
suda Federacije koji je u brojnim presudama tumačio da je u
suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ako se
kao opredjeljujući i jedini relevantan kriterij za propisivanje
komunalne pristojbe uzme vrsta djelatnosti, a pri tome zanemare
drugi kriteriji kao što su: veličina table s istaknutim nazivom
tvrtke, mjesto na kojem se nalazi poslovni objekat i dr. U prilog
toj tvrdnji navode se presude Suda br. U-31/07 od 27.05.2008.
godine, U-24/08 od 17.03.2009. godine, U-21/08 od 27.01.2009.
godine, U-5/09 od 13.10.2009. godine, U-12/11 od 04.10.2011.
godine, U-36/12 od 26.02.2013. godine, U-14/13 od 26.06.2013.
godine, U-65/13 od 13.05.2014. godine, U-32/15 od 18.05.2016.
godine i U-36/16 od 11.07.2017. godine i dr. U konkretnom
slučaju visina pristojbe je određena u bitno različitim iznosima bez
navođenja bilo kojeg objektivnog kriterija, pri čemu je
preovladalo subjektivno predubjeđenje donositelja Odluke o
financijskoj sposobnosti svakog pojedinog poreskog obveznika pri
čemu se nije vodilo računa o tome da su financijska sposobnost i
visina profita koju ostvaruju gospodarski subjekti predmet
oporezivanja sukladno s postojećom zakonskom financijskom
regulativom. Svaki gospodarski subjekat ima zakonsku obvezu da
istakne tvrtku, a svaka jedinica lokalne samouprave ima zakonsko
pravo da na ime toga naplati pristojbu. Imajući u vidu način na
koji je propisana visina komunalnih pristojbi, podnositelj zahtjeva
predlaže ovom sudu donošenje presude kojom bi se utvrdilo da
osporeni članak Odluke nije sukladan sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Sukladno s člankom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je
aktom broj U-39/19 od 11.10.2019. godine zatražio od Općinskog
vijeća Maglaj da dostavi odgovor na navode iz zahtjeva.
Dana 14.11.2019. godine Načelnik Općine Maglaj je
dostavio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti aktom broj 02-
05-1-2111-1/19 od 13.11.2019. godine u kojem se navodi da je
pravni temelj za donošenje Odluke sadržan u odredbama članka
13. stavak 1. točka c) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u
Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije
BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), članka 13. stavak 2.
alineja 4. Zakona o načelima lokalne samouprave u Federaciji
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.
49/06 i 51/09), Zakon o komunalnim pristojbama ("Službeni list
SR BiH", br. 21/77, 35/88 i 26/99) i čl. 12. i 18. Statut Općine
Maglaj ("Službene novine Općine Maglaj", br. 8/07, 3/08 i 6/08).
Kao razloge za donošenje Odluke navodi neoznačenu presudu
Ustavnog suda Federacije, zatim uvođenje poticajnih mjera u
oblastima proizvodnje, poljoprivrede, tradicionalnih i starih
zanata, djelomičnim i potpunim oslobađanjem od plaćanja
komunalne pristojbe za neke pravne i fizičke osobe,
komplikovanost i nepraktičnost ranije istovrsne odluke iz 2004.
godine zbog čega je početkom 2013. godine pokrenut postupak za
izradu nove Odluke. Osporenom Odlukom umjesto ranijih šest,
definirane su tri poslovne zone. Ističe da su u prvoj godini |
| Presuda kojom se Utvrđuje da član 6. stav (5) Zakona o koncesijama (Narodne novine Posavskog kantona 6/14 i 12/17) nije u skladu sa Ustavom FBiH |
10.06.2020 |
Službene novine FBiH 60/20 |
Federacija BiH |
|
|
presuda,zakon o koncesijama,koncesije |
Broj 37 - Stranica 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine i jedne
trećine poslanika u Skupštini Posavskog kantona za utvrđivanje
ustavnosti člana 6. st. (4), (5) i (6) Zakona o koncesijama, na
osnovu člana IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave, održanoj dana
05.05.2020. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da član 6. stav (5) Zakona o koncesijama
("Narodne novine Posavskog kantona", br.: 6/14 i 12/17) nije u
skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Obustavlja se postupak za ocjenu ustavnosti člana 6. st. (4) i
(6) Zakona o koncesijama ("Narodne novine Posavskog
kantona", br. 6/14 i 12/17), jer je prestala potreba za daljim
vođenjem postupka.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine podnio je
Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
Ustavni sud Federacije) dana 16.11.2018. godine zahtjev za
ocjenu ustavnosti člana 1. Zakona o dopunama Zakona o
koncesijama (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona). U
zahtjevu istovremeno je predložio i donošenje privremene mjere
kojom bi se obustavila primjena osporenih odredbi Zakona do
donošenja presuda Ustavnog suda Federacije.
Takođe, zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 6. st. (4), (5) i
(6) Zakona o koncesijama (u daljem tekstu: osporene odredbe
Zakona) podnijela je Ustavnom sudu Federacije dana 29.11.2018.
godine jedna trećina poslanika u Skupštini Posavskog kantona.
Istog dana Ustavnom sudu Federacije su dostavili i zahtjev za
izdavanje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena
osporenih odredbi Zakona do donošenja konačne odluke
Ustavnog suda Federacije.
Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti
proističe iz odredbi člana IV.C.3.10.2. b) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine.
2. Rješenje o spajanju postupaka
Kako se u oba navedena predmeta radi o zahtjevima kojima
se traži ocjena ustavnosti iste osporene odredbe Zakona, Ustavni
sud Federacije je na sjednici održanoj dana 22.01.2019. godine,
primjenom člana 38. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom
Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije
BiH", br.: 6/95 i 37/03) odlučio da u oba zahtjeva odlučuje u
jednom ustavnosudskom postupku, te je donio Rješenje o
spajanju postupaka, broj U-29/18 od 22.01.2019. godine, te će se
u ovom ustavnosudskom predmetu voditi jedinstven postupak i
donijeti jedna odluka pod brojem U-29/18.
3. Stranke u postupku
Na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine, stranke u postupku u ovom predmetu su: Premijer
Federacije Bosne i Hercegovine i jedna trećina poslanika u
Skupštini Posavskog kantona, kao podnosioci zahtjeva i
Skupština Posavskog kantona, kao donosilac osporenih odredbi
Zakona.
4. Bitni navodi zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine smatra da su
donošenjem člana 1. Zakona o dopunama Zakona o koncesijama
i dodavanjem st. (4), (5) i (6) u članu 6. Zakona o koncesijama (u
daljem tekstu: kantonalni Zakon o koncesijama) povrijeđeni član
17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, član 1. Protokola
broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda, član II (3) k) Ustava Bosne i Hercegovine i član
II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi sa
Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, te
Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH",
br.: 66/13 i 100/13), Zakon o koncesijama ("Službene novine
Federacije BiH", br.: 40/02 i 61/06 - u daljem tekstu: federalni
Zakon o koncesijama) i Zakon o pravobranilaštvu ("Narodne
novine Posavskog kantona", br.: 9/08 i 8/13) jer prije donošenja
osporenih odredbi Zakona nije pribavljeno prethodno mišljenje
pravobranioca. U članu 5. stav (1) tačka e) kantonalnog Zakona o
koncesijama propisano je da predmet koncesije može biti samo
poljoprivredno zemljište "koje ne podliježe restituciji".
Donošenjem osporenih odredbi Zakona omogućena je dodjela
koncesija u dugom vremenskom periodu od 40 godina na
zemljištima koja su od 1946. godine do 1965. godine na
nepravedan način oduzeta od ranijih vlasnika i tako im se po
drugi put čini nepravda. Osporene odredbe Zakona samo
doprinose pravnoj nesigurnosti i povredi ustavnog prava na
imovinu, iako je obaveza organa vlasti bila da reguliše ovu oblast
u skladu sa opštim interesima na ustavan i zakonit način. Citira
dio presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1/11 od
13.07.2012. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj
81/12) sa stavom Venecijanske komisije da "javna vlast, za
razliku od privatnih osoba u načelu ima vlasništvo samo nad
onom imovinom koja je potrebna za pružanje javnih usluga ili za
ostvarenje prihoda". Postavlja pitanje kako neko ko nije vlasnik
zemljišta može drugome ustupati pravo na to zemljište. Ukazuje
da odredba člana 5. stav 1. kantonalnog Zakona o koncesijama
"proširuje" predmet koncesije u odnosu na federalni Zakona o
koncesijama propisujući da "predmet koncesije može biti iz
različitih oblasti i za različite djelatnosti", a u članu 5. stav 1.
tačka e) tog kantonalnog zakona po drugi put "proširuje" predmet
koncesije u odnosu na federalni Zakon o koncesijama propisujući
da predmet koncesije može biti "korištenje poljoprivrednog
zemljišta, koje ne podliježe restituciji", što je u suprotnosti sa
članom 3. stav 1. tačka 17. federalnog Zakona o koncesijama koji
propisuje da predmetom koncesije može biti samo "korištenje
poljoprivrednog zemljišta". Premijer Federacije Bosne i
Hercegovine predlaže Ustavnom sudu Federacije da donese
privremenu mjeru kojom bi se obustavila primjena osporenih
odredbi Zakona do donošenja presude, a kako bi se, po njegovom
mišljenju, spriječila velika i neotklonjiva materijalna šteta.
Jedna trećina poslanika u Skupštini Posavskog kantona
smatra da je osporenim odredbama Zakona došlo do povreda
prve alineje Preambule, člana II.A.2.(1) k) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine i člana tačke 4. Aneksa Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine koji se odnosi na Evropsku konvenciju o
zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine i
dopunske protokole. Ukazuju da je osporenim odredbama
Zakona došlo i do kršenja odredbi iz čl. 365., 366. i 367. Zakona
o stvarnim pravima. Navode da član 365. ovoga Zakona
propisuje ograničeno pravo raspolaganja poljoprivrednim
zemljištem ako je stečeno na način da nije isplaćena pravična
naknada vlasnicima, član 366. istoga Zakona propisuje zabranu
ustanovljavanje tereta davanja u dugoročni zakup nekretnina na
koje se odnose zakoni navedeni u članu 365. ovog zakona, a član
367. propisuje dalju zabranu raspolaganja nekretninama koje su
državno vlasništvo stečeno bez pravnog osnova i naknade i uz
ugovore zaključene pod prinudom. Navode da su osporenim
odredbama Zakona povrijeđeni i čl. 98. i 117. Zakona o
poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH",
broj 52/09) jer se tu nije radilo o zemljištu u državnom
vlasništvu, već samo o zemljištu trećih lica koja mogu,
eventualno, u budućnosti postati državno zemljište. Pomenuti
Zakon o stvarnim pravima i Zakon o poljoprivrednom zemljištu
Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 61
su federalni propisi i predstavljaju hijerarhijske propise višeg reda
u odnosu na kantonalni propis, a činjenica da kantonalni propis
nije usklađen sa tim federalnim zakonima sama po sebi ukazuje
na neustavnost tog kantonalnog propisa. Smatraju da se
"neustavnim" osporenim odredbama Zakona omogućava
institucijama vlasti u Posavskom kantonu da i zemljišta koja
nemaju zakonit osnov "pretvore" u državnu svojinu čime se krše
osnovni principi zakonitosti, vladavine prava i pravne sigurnosti
u demokratskom društvu, a time i prvi stav Preambule Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine. Pravo vlasništva je toliko bitno
da ono nije samo subjektivno pravo svakog građanina, već i
ustavnopravni princip na kojem je zasnovan ustavni sistem naše
države. Osporenim odredbama Zakona Skupština Posavskog
kantona se miješa u pravo vlasništva koje neko treće lice ima
upisano u zemljišnim knjigama i time zanemaruje načela
povjerenja u zemljišne knjige i pod koncesiju daje zemljište koje
"nije usaglašeno u zemljišnim knjigama". Ovo je potpuno
suprotno konceptu prava vlasništva koje propisuje Zakon o
stvarnim pravima da je vlasnik onaj ko je upisan u zemljišnim
knjigama, a tako se ugrožava i ustavno pravo na svojinu. Naime,
presumpcija ospornih odredbi Zakona je da se pod koncesiju daju
zemljišta svih onih lica za koje država, u konkretnom slučaju
Posavski kanton, "smatra" da je njeno, i tako pokazuje monopol
da pod koncesiju daje bilo koje zemljište za koje nije usklađeno
zemljišno-knjižno stanje, a to može biti bilo čije privatno
zemljište na području toga kantona. Time se narušava koncept
povjerenja u zemljišne knjige, svi vlasnici zemljišta u tom
kantonu stavljaju se u položaj apsolutne pravne nesigurnosti i
kantonalne vlasti se tako miješaju u pravo vlasništva svakog
zemljišno-knjižnog vlasnika. Ističu da je miješanje u pravo na
imovinu zemljišno-knjižnih vlasnika nezakonito, jer je suprotno
Zakonu o stvarnim pravima i Zakonu o poljoprivrednom
zemljištu, a ne postoji ni javni interes koji bi mogao opravdati
miješanje u pravo na imovinu. U zahtjevu za donošenje
privremene mjere navodi se da bi nakon isteka roka za javni
poziv od kraja 2018. godine preko 600 hektara zemlje u
vlasništvu trećih lica, a ne države, moglo biti dodijeljeno na
koncesiju, a obzirom da u ovom kantonu stanovnici uglavnom
žive od poljoprivrede, to bi posljedice provođenja ovog javnog
poziva mogle imati nesagledive posljedice po njih.
5. Bitni navodi odgovora na zahtjeve
Ustavni sud Federacije je na osnovu člana 16. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
aktom broj U-29/18 od 30.11.2018. godine i aktom broj U-30/18
od 06.12.2018. godine zatražio od Skupštine Posavskog kantona
odgovor u roku od 30 dana na zahtjeve za ocjenu ustavnosti i
odgovor na zahtjeve za donošenje privremene mjere.
Skupština Posavskog kantona je na oba pomenuta sudska
akta dala odgovore dana 31.12.2018. godine pod brojevima: 01-
01-91/18-3 i 01-01-92/18-3 koje je Ustavni sud Federacije
zaprimio dana 07.01.2019. godine. Iako su traženi odgovori
dostavljeni Sudu pod različitim brojevima, sadržaj istih je
identičan. Ova Skupština smatra da su podnosioci zahtjeva
pogrešno protumačili osporene odredbe Zakona tvrdeći da se
koncesijom ne daje zemljište koje nije u vlasništvu države, da se
ne ograničava bilo koje pravo licima koja ostvaruju pravo na
restituciju, niti se zemljišta koja podliježu restituciji daju u
koncesiju. Osporena odredba Zakona iz člana 6. stav (4) jasno
propisuje da se kao koncesija može dati poljoprivredno zemljište
u vlasništvu države na kojemu zemljišno-knjižno stanje nije
uređeno, a podnosioci zahtjeva su dio "nije uređeno" pogrešno
protumačili kao da to zemljište nije u vlasništvu države.
Skupština Posavskog kantona smatra da su podnosioci zahtjeva
pošli od pogrešne pretpostavke da će predmet koncesije biti
zemljište koje nije u vlasništvu države, a to nigdje nije navedeno.
Smatra da prava ranijih vlasnika poljoprivrednog zemljišta ničim
nisu ugrožena i pri tom se poziva na stav (5) osporene odredbe
Zakona kojim se predviđa mogućnost zaštite njihovih eventualnih
prava koja bi se ostvarila u bilo kojem postupku, pa i u postupku
restitucije, te im se daje direktna prednost u odnosu na
koncesionara i pred sklopljenim ugovorom o koncesiji. Podsjeća
na odredbe iz čl. 341. i 361. Zakona o stvarnim pravima: član
341. stav 1. ovoga Zakona propisuje da se lice, koje je u
zemljišnim knjigama upisano kao nosilac prava upravljanja ili
korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja
na neizgrađenom građevinskom zemljištu smatra vlasnikom
nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo
nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica. U članu 341. stav 3.
ovoga Zakona, propisano je da su državno vlasništvo sve stvari iz
društvenoga vlasništva u pogledu kojih nije utvrđeno u čijem su
vlasništvu niti djeluje presumpcija vlasništva iz stava 1. istog
člana, a nosilac prava vlasništva odrediće se posebnim zakonom.
U članu 361. stav 1. ovoga Zakona propisano je da su
izvanknjižni nosioci stvarnih prava dužni u roku od tri godine od
dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak za upis
stvarnih prava u pogledu nekretnina i svih promjena na njima u
zemljišnu knjigu. Postavlja pitanje zbog čega bi država trebala
čekati unedogled i blokirati bilo kakav svoj dalji razvoj i
napredak ako neko lice godinama nije pokrenulo postupak za
upis svoga prava u zemljišne knjige, i to samo zato što bi to lice
možda moglo u budućnosti svoje navodno pravo pokušati upisati
u zemljišne knjige. Navodi i citira čl. 2., 3., 9. i 10. Zakona o
poljoprivrednom zemljištu. Potcrtava odredbe iz navedenih
članova koje propisuju da poljoprivredno zemljište, bez obzira na
to u čijem je vlasništvu, uživa posebnu zaštitu i da se
poljoprivredno zemljište ne može koristiti u druge svrhe, te da su
poslovi upravljanja, zaštite, uređenja i racionalnog korištenja
poljoprivrednog zemljišta poslovi od opšteg interesa za Bosnu i
Hercegovinu, Federaciju, kantone i gradske-opštinske organe
uprave nadležne za poslove poljoprivrede. Smatra da je pomenuta
presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, neprimjenljiva na
ovaj konkretan slučaj i da osporeni članovi Zakona ni u čemu
nisu suprotni stavovima iz te presude. Citira sadržaj stava (4), kao
dijela osporenih odredbi Zakona, smatrajući da isti ničim nije
povrijeđen jer propisuje da se u koncesiju daje zemljište u
vlasništvu države zbog čega smatra da je neosnovano pitanje
podnosioca zahtjeva "kako neko ko nije titular vlasničkih prava
nad imovinom može ustupati prava koja uopšte nema". Smatra da
zbog toga neće doći do situacije da bilo koje pravno ili fizičko
lice, koje bi naknadno dokazalo da je vlasnik zemljišta koje je
dato u koncesiju, bude na bilo koji način oštećeno jer stav (5) iz
osporenih odredbi Zakona propisuje raskidanje ugovora o
koncesiji. U zahtjevu se, po mišljenju Skupštine, polazi od
pogrešne pretpostavke da se kantonalnim Zakonom o koncesiji
regulišu/mijenjaju vlasničkopravni odnosi na zemljištu, što nije
tačno jer koncesija nije stvarno pravo niti može na bilo koji način
uticati na pravo vlasništva na zemljištu. Ističe da osporene
odredbe Zakona nisu pravilo nego iznimka, da se primjenjuju
"iznimno" i to "nakon utvrđenog javnog interesa". Skreće pažnju
da podnosilac zahtjeva ističe neusklađenost člana 5. kantonalnog
Zakona o koncesijama sa federalnim Zakona o koncesijama, ali
kako citirani član nije u zahtjevu naveden kao predmet ocjene
ustavnosti, predlaže da zbog toga Ustavni sud Federacije
zanemari ovoj navod. Smatra neosnovanim navod iz zahtjeva da
je povrijeđen i Zakon o prvobranilaštvu samo zbog činjenice da
prije donošenja Zakona o dopunama Zakona o koncesijama nije
pribavljeno mišljenje pravobranioca jer ovaj zakon nije
predstavljao "opšti akt kojim se uređuju imovinsko-pravni
odnosi, prava i obaveze prema stvarima u vlasništvu Kantona,
odnosno opštine" obzirom da se istim i nisu uređivali ni pomenuti
odnosi, a pogotovo ne prava i obaveze, tim prije što se prethodno
Broj 37 - Stranica 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020.
mišljenje pravobranioca nije tražilo ni prilikom donošenja
kantonalnog Zakona o koncesijama. Predlaže da se zahtjevi za
ocjenu ustavnosti i donošenje privremene mjere odbiju kao
neosnovani jer su, između ostalog, i kontradiktorni sami sebi.
Posebno ukazuje da bi usvajanje privremene mjere prouzrokovalo
štetne posljedice za prava trećih lica, a posebno za
poljoprivrednu proizvodnju na području ovoga kantona, i to na
očuvanje, namjensko korištenje, povećanje proizvodne sposobnosti
i unapređenje upravljanja poljoprivrednim zemljištem kao
dobrom od opšteg interesa, a sve to bi bilo suprotno i osnovnim
ciljevima Zakona o poljoprivrednom zemljištu.
6. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član III.2. h)
Federalna vlast i kantoni nadležni su za:
h) korištenje prirodnih bogatstava.
Član IV.C.3.10. (2)
(1) Ustavni sud:
a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika
Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na
zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma
Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog
zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon
koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim
ustavom;
b) na zahtjev premijera, kantona ili jedne trećine
poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će
da li su ustav kantona i amandman na ustav,
predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to
zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;
c) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika
Federacije, Premijera ili zamjenika Premijera,
utvrdit će da li je predloženi ili usvojeni propis koji
donosi organ federalne vlasti u skladu sa ovim
ustavom;
d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki
predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko
tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u
skladu sa ovim ustavom.
Član IV.C.3.12. b)
Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno
kada:
b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili
drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona, grada ili
bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj
ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti
na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji
propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna
rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest
mjeseci.
Amandman XVIII
Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja
se i glasi:
"Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u
Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog
prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti
međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva,
prevladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum".
Amandman XCVI
U članu IV.C.10. iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji
glasi:
"(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava
Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu
pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja opština i gradova
Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o
sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili
Federacije na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća, načelnika
opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja opština i gradova
Federacije Bosne i Hercegovine".
Dosadašnji st. (3) i (4) postaju st. (4) i (5).
B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne
i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03)
Član 38.
Kada se Ustavnom sudu dostavi više zahtjeva za ocjenjivanje
ustavnosti istog propisa, Ustavni sud će o svim tim zahtjevima
voditi, po pravilu, jedan postupak i donijeti jednu odluku.
Spajanje predmeta u smislu stava 1. ovog člana neće se
vršiti ako bi to uticalo na znatnije odugovlačenje postupka.
C. Zakon o stvarnim pravima
("Službene novine Federacije BiH", br. 66/13 i 100/13)
Član 1.
(1) Ovim zakonom uređuje se sticanje, korištenje, raspolaganje,
zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i
posjeda.
(2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno
pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo
stvarnog tereta.
(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva,
shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako
za njih nije zakonom drugačije propisano niti šta drugo
proizilazi iz njihove pravne prirode.
Član 2.
Ograničenja stvarnih prava
(1) pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv
vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom
interesu i pod uslovima predviđenim zakonom u skladu sa
principima međunarodnog prava.
(2) Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite
prirodnih bogastava, okoline, zdravlja ljudi, kulturnoistorijske
baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način
korištenja i raspolaganja određenim stvarima.
Član 8.
Dobra od opšteg interesa
(1) Stvari za koje je posebnim zakonom određeno da su dobra
od opšteg interesa uživaju posebnu zaštitu.
(2) Stvari od opšteg interesa, a koje nisu istovremeno opšta
dobra, ako što su npr. građevinska zemljišta, poljoprivredna
zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi
prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog,
historijskog i ekološkog značaja, mogu biti objektom prava
vlasništva i drugih stvarnih prava.
(3) Vlasnici i nosioci drugih stvarnih prava na dobrima od
opšteg interesa dužni su vršiti svoja prava u skladu sa
načinom upotrebe i korištenja, propisanim posebnim
zakonima.
(4) Posebnim zakonom se propisuje da li vlasnici dobara od
opšteg interesa imaju pravo na naknadu za ograničenja koja
trpe i pod kojim uslovima.
(5) Ako je vlasnik u pogledu neke svoje stvari podvrgnut
ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), kantona
ili jedinice lokalne samouprave, prirode, ljudskog okoliša ili
zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika
takvih stvari, zahtjeva težu žrtvu, ili ga inače dovede u
položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je izvršena
eksproprijacija onda on ima pravo na naknadu kao za
Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 63
oduzimanje vlasništva, a što će se urediti posebnim
zakonom.
Član 341.
Presumpcije
(1) Lice, koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac
prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja
nekretninom, odnosno prava korištenja na ne izgrađenom
građevinskom zemljištu smatra se vlasnikom nekretnine,
ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije
pretvoreno u vlasništvo drugog lica.
(2) Lice koje se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1.
ovoga člana, ili koja dokazuje suprotno od njega, dokazaće
svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ono odnosno njen
pravni prethodnik bio stekao pravo upravljanja, ili
korištenja ili raspolaganja, odnosno pravo korištenja prava
korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu,
na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih
pretpostavka koje su se za sticanje toga prava zahtijevale u
trenutku sticanja.
(3) Smatra se da su državno vlasništvo sve stvari iz
društvenoga vlasništva u pogledu kojih nije utvrđeno u
čijem su vlasništvu niti djeluje presumpcija vlasništva iz
stava 1. ovoga člana, a nosilac prava vlasništva odrediće se
posebnim zakonom.
Član 361.
Obaveza uknjižbe stvarnih prava
(1) Izvanknjižni nosioci stvarnih prava dužni su u roku od tri
godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti
postupak za upis stvarnih prava u pogledu nekretnina i svih
promjena na njima u zemljišnu knjigu.
(2) Nadležno pravobranilaštvo dužno je u roku od tri godine od
dana stupanja na snagu ovoga zakona pokrenuti postupke za
upis stvarnih prava na nekretninama čiji je nosilac
Federacija, kantoni odnosno jedinice lokalne samouprave,
kao i upis javnih i opštih dobara.
Član 365.
Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni
prostori
(1) Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne
prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj/državnoj
svojini ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja,
zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su
pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu:
1) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ("Službeni
list FNRJ", broj 64/45, "Službeni list FNRJ", br.
16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i
("Službeni list SRBiH", broj 41/67);
2) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH
("Službeni list NR BiH", br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47,
14/51 i ("Službeni list SRBiH", broj 41/67);
3) Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene
svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim
organizacijama ("Službeni list FNRJ", broj 23/53 i
"Službeni list SFRJ", broj 10/65);
4) Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici
morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im
je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača
("Službeni list DFJ", broj 36/45 i 52/45 i "Službeni list
FNRJ", br.: 64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49);
5) Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih
preduzeća ("Službeni list FNRJ", br. 98/46, 99/46,
35/48, 68/48 i 27/53);
6) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog
zemljišta ("Službeni list FNRJ", br. 52/58,
3/59, 24/61 i 1/63);
7) Osnovnog zakona o eksproprijaciji ("Službeni list
FNRJ", broj 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime
naknade dobili druge nekretnine;
8) Osnovnog zakona o postupanju sa eksproprisanim i
konfiskovanim šumskim posjedima ("Službeni list
FNRJ", br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51);
9) Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske
imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba
("Službeni list FNRJ", br. 63/46 i 105/46);
10) Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list
SFRJ", br. 43/65, 67/65 i 17/69);
11) Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i
poslovnim prostorijama ("Službeni list SFRJ", br.
23/79, i 26/86);
12) Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju
konfiskacije ("Službeni list FNRJ", broj 40/45);
13) Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o
konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije
("Službeni list FNRJ", broj 61/46);
14) Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta
("Službeni list FNRJ", broj 43/59).
(2) Zabrana iz stava 1. ovog člana ne djeluje ako je
raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona
donesenih prije stupanja na snagu ovog zakona.
Član 366.
Zabrana tereta i dugoročnog zakupa
(1) Zabranjuje se ustanovljavanje tereta, davanje u dugoročni
zakup na nekretninama na koje se odnose zakoni navedeni
u članu 365. ovoga zakona.
(2) Zabrana davanja u dugoročni zakup, kao i zakup na
određeno vrijeme neće se primjenjivati kada se zgrade,
stanovi ili poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u
društvenom/državnom vlasništvu daju u zakup stranim
državama za potrebe njihovih diplomatskih i konzularnih
predstavništava, kao i njihovih organizacija i specijalizovanih
agencija kao i organizacija i specijalizovanih agencija
Organizacija ujedinjenih nacija, kao i tijela Evropske unije.
Član 367.
Nekretnine pribavljene u državno/društveno vlasništvo
(1) Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine
koje su na osnovu odluke državnog organa, a bez pravnog
osnova i naknade pribavljene u društvenu/državnu svojinu,
kao i na nekretnine koje su na osnovu ugovora o poklonu
pribavljene u društvenu/državnu svojinu, a taj ugovor je
zaključen pod prinudom.
(2) Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine
koje su pribavljene ili izgrađene sredstvima budžeta
društveno-političkih zajednica, sredstvima za finansiranje
zajedničkih potreba, ili sredstvima samodoprinosa.
(3) Propisi kantona koji uređuju korištenje, upravljanje i
održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrada uskladiće
se u roku od 6 mjeseci sa odredbama ovoga zakona.
(4) Nekretnine čije pribavljanje ili izgradnja su finansirani
sredstvima iz stava 2. ovoga člana, a dijelom iz drugih
sredstava društvenopravnih lica, mogu biti u prometu tek
kada se utvrde suvlasnički dijelovi.
D. Zakon o poljoprivrednom zemljištu
("Službene novine Federacije BiH", broj 52/09),
Član 1.
Ovim Zakonom utvrđuju se: definicije, osnovni principi i
upravljanje, zaštita, korištenje, uređenje, raspolaganje, evidencije,
nadzor nad sprovođenjem ovog Zakona, krivične odredbe,
prijelazne i završne odredbe, kao i ostala značajna pitanja koja se
odnose na poljoprivredno zemljište na teritoriji Federacije Bosne
i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Broj 37 - Stranica 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020.
Član 2.
Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od
opšteg interesa za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu, uživa
posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne
može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i pod
uslovima utvrđenim ovim Zakonom.
Član 98.
Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država, osim
onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom Zakonu,
odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže
Federacija prema opštim propisima o raspolaganju nekretninama,
ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim
stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu
države obavezno se obezbjeđuje zaštita i unaprjeđenje privrednoekonomskih,
ekoloških i drugih interesa države i njenih građana.
Odluka iz stava 2. ovog člana nije upravni akt.
Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup,
koncesija i zamjena) mora biti donesen u skladu sa ovim
Zakonom i drugim pratećim propisima koji regulišu ovu oblast.
Akt donesen suprotno utvrđenoj proceduri iz stava 2. ovog
člana, smatra se ništavnim.
3. Koncesija
Član 117.
Vlada kantona odlučuje o dodjeli koncesije na poljoprivrednom
zemljištu na prijedlog kantonalnog ministarstva, a na osnovu
javnog konkursa ili prikupljanjem javnih ponuda.
Koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta u
vlasništvu države dodijeliće se domaćem ili stranom pravnom
licu čija ponuda bude proglašena najpovoljnijom.
Koncesionar je obavezan zemljište koristiti u skladu sa
Zakonom o koncesijama i ugovorenom namjenom te očuvati i
povećati njegov kapacitet proizvodnje, sistematizovati i zaštititi
na osnovama odgovarajućih projekata.
Samo u sljedeća tri slučaja dodijeliće se koncesija na
poljoprivrednom zemljištu:
1. od 25 do 50 godina za podizanje višegodišnjih nasada
voćnjaka, vinograda i rasadnika, stočarske
proizvodnje, uključujući ribarstvo, lov i ribolov, kao i
pašnjake;
2. od 10 do 20 godina za drugo poljoprivredno iskorištavanje;
3. do 10 godina za rekreaciju, sport, turizam i
ugostiteljstvo.
Ako se pojave izuzetne okolnosti koje zahtijevaju ulaganja
za koje je potreban duži vremenski period, ugovoreni rok se
može produžiti, ali ne može biti duži od 50 godina.
Vlada FBiH će svojom odlukom odrediti pojedine
kategorije poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države za koje
se ne može dati koncesija.
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države za čije je
korištenje data koncesija, ne može se davati u zakup ili
potkoncesiju.
E. Zakon o koncesijama
("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02 i 61/06)
Član 1.
Ovim Zakonom uređuju se: predmet, način i uslovi pod
kojima se domaćim i stranim pravnim licima mogu dodjeljivati
koncesije za osiguranje infrastrukture i usluga, te eksploatacija
prirodnih resursa, finansiranje, projektovanje, izgradnja, obnova,
održavanje i/ili rukovođenje radom te infrastrukture i svih za nju
vezanih objekata i uređaja u oblastima koje su u isključivoj
nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
Federacija), nadležnost za dodjelu koncesija, osnivanje Komisije
za koncesije Federacije, tenderski postupak, sadržaj ugovora o
koncesiji, prava i obaveze koncesionara, rješavanje sporova i
druga pitanja od značaja za dodjelu koncesija na teritoriji
Federacije.
Predmet koncesije
Član 3. stav 1. tačka 17)
Predmet koncesije, prema odredbama ovog zakona, jeste:
17) korištenje poljoprivrednog zemljišta;
Definicije
Član 4.
Pojmovi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeće
značenje:
"Koncesor" - sva nadležna ministarstva ili organi vlasti
Federacije koje odredi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Vlada Federacije) da dodjeljuju koncesiju.
"Koncesija" - pravo obavljanja privrednih djelatnosti
korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i
obavljanja djelatnosti od opšteg interesa određenih ovim
zakonom.
"Koncesionar" - pravno lice osnovano u skladu sa posebnim
zakonima Federacije u vlasništvu domaćeg i/ili stranog pravnog
lica kome se dodjeljuje koncesija i koje izvršava ugovor o
koncesiji u skladu sa ovim zakonom.
Nadležnost za dodjelu koncesija
Član 5.
Odluku o pristupanju dodjele koncesije za određeno dobro
donosi Vlada Federacije na prijedlog resornog ministra.
U slučaju spora o nadležnosti između Federacije i kantona
za dodjelu koncesije, nadležni organi usaglašavaju uslove i način
dodjele koncesije.
Sporove koji nastanu u vezi sa nadležnošću za dodjelu
koncesija između Federacije i kantona rješava Specijalna
zajednička komisija za koncesije iz člana 8. stav 2. ovog zakona.
Član 6. stav 2.
Dodjela koncesije za predmete koji nisu sadržani u zakonu
o koncesijama Bosne i Hercegovine i stavu 1. ovog člana uredit
će se kantonalnim zakonom.
Član 8.
Komisija djeluje u svojstvu Komisije za koncesije
Federacije kada obavlja funkcije i vrši ovlaštenja u vezi sa
dodjelom koncesija koje su u isključivoj nadležnosti Federacije.
Komisija djeluje u svojstvu Specijalne zajedničke komisije
za koncesije kada obavlja funkcije i ovlaštenja u vezi sa dodjelom
koncesija koje su u zajedničkoj nadležnosti Federacije i kantona
ili u slučaju iz člana 5. stav 3. ovog zakona.
Završne odredbe
Član 40.
Kantoni su dužni u roku od šest mjeseci od dana stupanja
na snagu ovog zakona donijeti zakon o koncesijama u skladu sa
ovim zakonom, odnosno doneseni zakon uskladiti sa ovim
zakonom.
F. Zakon o koncesijama
("Narodne novine Posavskog kantona", br.: 6/14 i 12/17)
Član 5. stav (1) tačka e)
(Predmet koncesije)
(1) Predmet koncesije, prema odredbama ovog Zakona, može
biti iz različitih oblasti i za različite djelatnosti:
e) korištenje poljoprivrednog zemljišta, koje ne podliježe
restituciji;
Član 6. - Osporena odredba -
(Nadležnost za dodjelu koncesije)
(1) Kanton odlučuje o dodjeli koncesije za predmete iz člana
5. ovog Zakona iz nadležnosti Kantona.
Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 65
(2) Opštinsko vijeće odlučuje o dodjeli kocesije za korištenje
građevinskog zemljišta, komunalnih djelatnosti
(vodosnabdijevanje, odvođenje i prerada otpadnih voda,
djelatnosti upravljanja otpadom na području opštine,
održavanje javne čistoće, održavanje i upravljanja
grobljima, održavanje lokalnih puteva, održavanje javne
rasvjete, upravljanje javnim parkiralištima) i druge javne
usluge (djelatnosti od opšteg interesa) iz nadležnosti
opštine a koja se nalaze na području opštine, na način i po
postupku definisanom u ovom Zakonu.
(3) Izuzetno Odluku o dodjeli koncesije za ostala određena
dobra navedena u članu 5. ovog zakona može donijeti i
Opštinsko vijeće uz prethodnu saglasnost Vlade.
(4) Izuzetno, nakon utvrđenog javnog interesa, Vlada može
donijeti Odluku o dodjeli koncesije na poljoprivrednom
zemljištu u vlasništvu države na kojem zemljišno-knjižno
stanje nije uređeno. U tom slučaju Koncesionar je dužan i
ovlašten izvršiti usklađivanje zemljišno-knjižnog stanja o
vlastitom trošku u roku od tri (3) godine od dana uvođenja
u posjed, a naknada za koncesiju mu se umanjuje
razmjerno troškovima usklađenja zemljišno-knjižnog
stanja.
(5) U slučaju da se pravosnažnom sudskom odlukom utvrdi
pravo postojanja prava nekog trećeg lica na dijelu ili
cijelom zemljištu za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji,
u tom dijelu će Ugovorno tijelo raskinuti ugovor, a
Koncesionar nema pravo potraživanja štete po ugovoru o
koncesiji.
(6) Postupak i način dodjele koncesije iz stava (4) ovoga
člana regulisaće se Pravilnikom koji će donijeti Vlada.
G. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16)
Član 42. stav 1. tačka 4.
Rješenje o obustavi postupka
4. i u drugim slučajevima kada prestaje potreba za daljim
vođenjem postupka.
7. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj U-32/18 od 06.03.2019. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 21/19).
8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nakon analize navoda iz Zahtjevā, dostavljenih odgovora
na Zahtjeve i priloženih dokaza, na osnovu relevantnog prava i
sudske prakse ovog suda, utvrđeno je sljedeće:
Zahtjevima za ocjenu ustavnosti se osporene odredbe
Zakona pretežno dovode u pitanje sa stanovišta garancije prava
na imovinu iz člana II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju
o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koji garantuje pravo na
imovinu. Takođe se dovode u vezu i sa povredom principa
zakonitosti u odnosu na federalne zakone i to Zakon o stvarnim
pravima, Zakon o koncesijama i Zakon o poljoprivrednom
zemljištu. Taj princip se u zahtjevu dovodi u vezu sa povredom
prve alineje preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
U odgovorima na podnesene zahtjeve, koji su identični,
ističe se da iz osporenih odredaba Zakona ne proističe da bi se u
koncesiju davalo zemljište koje nije u vlasništvu države niti da bi
se na bilo koji način ograničavalo bilo koje lice koje je ili koje bi
ubuduće ostvarilo pravo na restituciju. Prema osporenim
odredbama Zakona se u koncesiju može dati samo ono
poljoprivredno zemljište koje je u vlasništvu države, a koje
zemljišno-knjižno nije uređeno. Stanje u zemljišnim knjigama
nije uređeno u pogledu vlasništva fizičkih i pravnih lica jer
vanknjižni nosioci stvarnih prava nisu postupili u skladu sa
članom 361. Zakona o stvarnim pravima u zakonom propisanom
roku. Smatraju da ne mogu, kao kantonalna vlast, čekati u
nedogled i blokirati razvoj i napredak jer bi, hipotetski, neko
možda mogao u bližoj i daljoj budućnosti upisati svoje navodno
pravo u zemljišne knjige. Prema njihovom mišljenju cilj
donošenja zakona je u skladu sa ciljem utvrđenim u Zakonu o
poljoprivrednom zemljištu.
Notorna je činjenica da u Federaciji Bosne i Hercegovine
nije donesen Zakon o restituciji.
Takođe je notorna činjenica da stanje zemljišnih knjiga u
Federaciji Bosne i Hercegovine nije uređeno, i da taj problem
postoji i kada je u pitanju poljoprivredno zemljište. Zbog takvog
stanja pitanje stvarnog vlasništva je sljedstveno tome zaista
upitno jer se postavlja pitanje ko može dati koncesiju nad
zemljištem gdje nije uređeno zemljišno-knjižno stanje. Naime,
osnovni princip pravne stabilnosti i sigurnosti vezan za sve
naprijed navedene zakone podrazumijeva da niko ne može dati
nekome neko pravo koje sam nema pa niti zaključiti obligacionopravni
ugovor, što u suštini koncesija i jeste, ukoliko nema
uknjiženo pravo svojine, i samim tim ovlaštenje da raspolaže
jednim od elemenata tog prava, a to je pravo korištenja, nužnog
za mogućnost zaključivanja ugovora o koncesiji.
U konkretnom slučaju Ustavni sud Federacije je u toku
rješavanja ovog predmeta ustanovio da je svojom ranijom
Presudom broj U-32/18 od 06.03.2019. godine utvrdio da je
članom 6. st. (3) i (4) Zakona o koncesijama povrijeđeno pravo
na lokalnu samoupravu Opštine Odžak. U relevantnom dijelu
citiranom presudom je utvrđeno, osim da jedinica lokalne
samouprave nije konsultovana u postupku donošenja propisa
(osporenih odredbi) koje je se direktno tiču, i sljedeće:
"Polazeći od navedenog, Ustavni sud Federacije je
stanovišta da se dodjela koncesija na poljoprivrednom zemljištu
od strane kantonalnih vlasti, a koje se nalazi na području opštine
kao jedinice lokalne samouprave, ne može vršiti jednostranim
provedbenim i pojedinačnim propisima i aktima, ne vodeći pri
tome računa i o interesima Opštine Odžak. Ovo tim prije, jer se
prilikom dodjele koncesija na predmetnom poljoprivrednom
zemljištu, nužno moraju uzeti u obzir socijalni status i ekonomski
položaj velikog broja lokalnog stanovništva kojem se na području
Opštine Odžak mora osigurati jednak, i pod jednakim uslovima
pristup javnim dobrima, odnosno koji već koriste takvo zemljište
i trebaju imati mogućnost učešća u dodjeli koncesija za obradu
predmetnog poljoprivrednog zemljišta od čega i od kojeg
egzistiraju njihove porodice. Stoga, nije prihvatljivo da se Vlada
Posavskog kantona oglušila o zahtjev Opštine Odžak za
izdavanje saglasnosti da Opštinsko vijeće Odžak donese Odluku
o dodjeli koncesije na poljoprivrednom zemljištu u državnom
vlasništvu na području Opštine Odžak, tim prije, jer se 1.066,60
hektara poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu nalazi
isključivo na području Opštine Odžak, kao i da se u okviru
takvog zemljišta nalazi i zemljište koje podliježe restituciji, zatim
zemljište koje je već dato u zakup trećim licima, a Javni poziv je
koncipiran na način da se cjelokupno zemljište daje u koncesiju
isključivo kao jedna proizvodno-tehnološka cjelina za početni
iznos koncesione naknade od 136.962,00 KM".
Stoga je, imajući u vidu da se u ovom postupku za ocjenu
ustavnosti zahtijeva preispitivanje odredbe člana 6. stav (4) sa
stanovišta usaglašenosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine za koji je već, u ranijem postupku, utvrđeno da
povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu Opštine Odžak, nužno
prethodno utvrditi odnos ovakva dva zahtjeva sa aspekta pravnih
posljedica odluka ovog suda.
Broj 37 - Stranica 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 10. 6. 2020.
Ustavnopravne posljedice i dejstvo odluka kojima je
utvrđena povreda prava na lokalnu samoupravu kao
prethodno pitanje
Ustavni sud Federacije imao je u vidu ustavnu odredbu koja
lokalnu samoupravu pozicionira kao ustavnu kategoriju, a
Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi, kao međunarodnopravni
obavezujući dokument koji ima posebnu pravnu snagu
definisanu Amandmanom XVIII na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine. Takođe, Amandmanom XCVI na Ustav Federacije
Bosne i Hercegovine je propisano da zaštitu prava na lokalnu
samoupravu osigurava ovaj sud.
Ustavni sud Federacije podsjeća da presude po zahtjevima
za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u kojima je utvrđena
povreda tog prava, zavisno od predmeta spora, imaju dvojako
dejstvo i pravne posljedice. Prvo, kako je u citiranoj presudi (U-
32/18) i navedeno u odnosu na konkretnu jedinicu lokalne
samouprave koja je i pokrenula zahtjev za zaštitu prava na
lokalnu samoupravu i konačna je i obavezujuća u odnosu na tu
jedinicu lokalne samouprave. Druga posljedica je identična sa
posljedicama svih presuda ovog suda, koje su konačne i
obavezujuće, pa i po zahtjevima za ocjenu ustavnosti, a što je
propisano odredbom člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne
i Hercegovine. Kako je lokalna samouprava ustavna kategorija, a
predmet zahtjeva za zaštitu lokalne samouprave je utvrđivanje da
li neki zakon ili propis donesen od strane kantonalne ili federalne
vlasti, a koji se tiče jedinice lokalne samouprave povrjeđuje njeno
pravo, koje po imperativnoj ustavnoj odredbi štiti upravo ovaj
sud, to, imajući u vidu opšte načelo teritorijalne primjene zakona,
odredba ili zakon za koji je utvrđeno da povrjeđuje pravo na
lokalnu samoupravu konkretne jedinice lokalne samouprave ima
dejstvo u odnosu na sve jedinice lokalne samouprave na čijoj se
teritoriji taj zakon ili propis primjenjuje. Ovo je u skladu sa
osnovnim načelom teritorijalne primjene zakona, odnosno
propisa. Samim tim, takva presuda zahtijeva izmjenu i
usaglašavanje tog propisa od strane zakonodavca u skladu sa
stavovima Ustavnog suda Federacije iz obrazloženja odluke.
Stoga je, kada se utvrdi povreda prava na lokalnu samoupravu,
bez obzira na to da li u odnosu na jednu ili više jedinica lokalne
samouprave, pravna posljedica takve odluke je da se isti propis ne
može primjenjivati na teritoriji svih jedinica lokalne samouprave
na koje se odnosi predmetni zakon, u okviru kantona kada je u
pitanju kantonalni zakonodavac ili pak u okviru Federacije kada
je u pitanju zakon ili propis koji donosi Parlament Federacije
Bosne i Hercegovine u okviru svoje nadležnosti. To zahtijeva
reakciju u vidu izvršenja ustavnosudske odluke od strane
zakonodavca u jednom razumnom roku, ukoliko nije samom
izrekom presude određeno drugačije.
Ovim su precizno definisane pravne posljedice i po
zahtjevima za zaštitu lokalne samouprave relevantna je odredba
člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kada
se utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propisi
Federacije ili bilo kojeg kantona (ne pominje se grad i opština jer
govorimo o posljedicama odluka po zahtjevima za zaštitu prava
na lokalnu samoupravu), taj ili drugi propis neće se primjenjivati,
odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji
odredi Sud, ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja koja ne
mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Konačno, od dana
objave presude u "Službenim novinama Federacije BiH" i
odgovarajućim službenim glasilima u Federaciji Bosne i
Hercegovine, presuda kojom je utvrđena povreda prava na
lokalnu samoupravu povodom nekog zakona ili odredbe zakona
ili propisa koji je donesen na nivou kantona ili Federacije Bosne i
Hercegovine, taj propis se neće primjenjivati. Svako drugo
tumačenje pravnih posljedica i dejstva odluka ovog suda u
postupcima za zaštitu prava na lokalnu samoupravu bi dovelo do
potpune pravne nestabilnosti i pravne anarhije, jer bi se moglo
tumačiti da zakon ili propis za koji je utvrđeno da povrjeđuje
pravo neke jedinice lokalne samouprave, ne bude "na snazi",
odnosno ne primjenjuje se u toj jedinici lokalne samouprave, a
primjenjuje se i obavezujući je za druge jedinice lokalne
samouprave.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed navedenom i
dijelom citiranom presudom ovog suda utvrđena povreda prava
na lokalnu samoupravu u odnosu na stav (4) člana 6. osporene
odredbe Zakona, Ustavni sud Federacije je zaključio da se radi o
presuđenoj stvari.
Nadalje, sljedstveno tome, stav (6) člana 6. osporene
odredbe Zakona čini jednu cjelinu sa stavom (4), jer je istim
stavom propisano da će Vlada kantona donijeti Pravilnik kojim
će regulisati postupak i način dodjele koncesije iz stava (4) člana
6. osporene odredbe Zakona. Kako je stav (6) neodvojiv od stava
(4) člana 6. osporene odredbe Zakona to dijeli pravnu sudbinu
stava (4), odnosno ne primjenjuje se od dana objave presude
kojom je utvrđena povreda prava na lokalnu samoupravu.
Stavom (5) člana iz 6. osporene odredbe Zakona regulišu se
pravne situacije koje nastaju u vezi sa već zaključenim
koncesionim ugovoraom nakon što se pravosnažnom sudskom
odlukom utvrdi pravo nekog trećeg lica na dijelu ili cijelom
zemljištu koje je dato u koncesiju u tom slučaju dolazi do raskida
ugovora o koncesiji od strane ugovornog tijela pri čemu
koncesionar nema pravo potraživanja po osnovu ugovora o
koncesiji.
Rješavajući pitanje ustavnosti stava (5) člana 6. osporene
odredbe Zakona, Ustavni sud Federacije napominje da je oblast
korištenja prirodnih bogatstava (član III.2.h), odnosno
Amandman IX na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine), a u
koje svakako spada poljoprivredno zemljište jedno od najvažnijih
i najvrjednijih prirodnih bogatstava i resursa Federacije Bosne i
Hercegovine, oblast za koju su nadležni Federacija Bosne i
Hercegovine i kantoni. U konkretnom slučaju to znači da vršenje
ovih nadležnosti zahtjeva dogovor Federacije i svih kantona na
trajnoj osnovi o načinu korištenja, konkretno ovdje
poljoprivrednog zemljišta, pa i davanje i raspolaganje u vidu
zasnivanja obligaciono-pravnog odnosa davanja koncesije. Stoga,
iako nije zanemarljiva primjedba donosioca osporenog zakona
koja se odnosi na dugo čekanje za uređenje zemljišno-knjižnog
stanja, pa čak i mogućnost zastoja u korištenju tako važnog
privrednog resursa, kako oni to nazivaju "državnog zemljišta na
kojem nije uređeno zemljišno-knjižno stanje", svaki dodatak koji
bitno mijenja odredbu federalnog zakona o koncesijama, a kako
je to propisano u osporenom zakonu, mora biti usaglašen između
kantonalnog i federalnog nivoa vlasti. Sve do uspostavljanja
trajnog dogovora između federalne i kantonalnih vlasti,
zakonodavno djelovanje u ovoj oblasti iziskuje najviši stepen
pažnje i opreza, jer bilo kakva prethodno neusaglašena rješenja
lako bi mogla dovesti do pravne nesigurnosti. U ovom slučaju
tome naročito pogoduje nejasna i u sebi protivurječna zakonska
odredba kojom se hoće utvrditi državno vlasništvo uz
istovremenu konstataciju o neuređenom zemljišno knjižnom
stanju i uzimanje u obzir hipotetičkih situacija eventualne buduće
promjene titulara stvarnog prava na zemljištu, što već samo po
sebi dovodi u pitanje valjanost zaključenih koncesionih ugovora.
Stoga je u odnosu na pomenuti stav donesena odluka da nije u
saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud Federacije je
donio odluku kao u izreci. Pritom se nije upuštao u analizu
eventualne povrede prava na imovinu na koju su se pozivali
podnosioci zahtjeva kao suvišno, obzirom na ovdje datu
argumentaciju i odlučenje Suda.
Ustavni sud Federacije nije odlučivao o privremenoj mjeri s
obzirom da je donesena odluka o meritumu, pa je odlučivanje o
privremenoj mjeri bespredmetno.
Srijeda, 10. 6. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 37 - Stranica 67
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc.
Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-29/18
05. maja 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
825
Na temelju čl. 5. stavak (1) točka h) i 19. stavak (1) točka c)
Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", broj 75/17), čl. 7. stavak (1)
točka h) i 12. točka d) Statuta Agencije za bankarstvo Federacije
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj
03/18), i čl. 27., 28., 80., 81. i 95. Zakona o bankama ("Službene
novine Federacije BiH", broj 27/17), Upravni odbor Agencije za
bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj
28.05.2020. godine donosi
ODLUKU
O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O
IZRAČUNAVANJU KAPITALA BANKE
Članak 1.
U Odluci o izračunavanju kapitala banke ("Službene novine
Federacije BiH", br. 81/17 i 50/19), u članku 34. stavku (4) točka
b), broj "12,5" zamjenjuje se brojem "8,33".
Članak 2.
(1) U članku 51. stavak (1) se mijenja i glasi:
"(1) Izloženosti prema jedinicama regionalne vlade ili lokalnih
vlasti ponderiraju se kao izloženosti prema institucijama,
osim u slučaju da se na njih primjenjuje ponder rizika
naveden u stavku (3) ovoga članka. Povlašteni tretman za
kratkoročne izloženosti iz članka 55. stavka (2) i članka 56.
stavka (2) ove odluke ne primjenjuje se".
(2) Iza stavka (2) dodaje se novi stavak (3) koji glasi:
"(3) Za sve izloženosti prema kantonalnim vladama u Federaciji
BiH, jedinicama regionalne vlade ili lokalne vlasti države
članice EU, koje ne podrazumijevaju izloženosti iz stavka
(4) ovoga člana, a koje su denominirane u domaćoj valuti,
odnosno u eurima ili s valutnom klauzulom u eurima,
dodjeljuje se ponder rizika 50%."
(3) Dosadašnji stavak (3) postaje stavak (4).
Članak 3.
Direktor Agencije će u roku od 30 (trideset) dana od dana
stupanja na snagu ove odluke izvršiti potrebno usklađivanje
Upute za popunjavanje izvješća banke o regulatornom kapitalu,
kreditnom, operativnom i tržišnom riziku i stopi financijske
poluge, broj: 01-4914/17 od 22. prosinca 2017., kao i
usklađivanju izvještajnih obrazaca koje banke dostavljaju
Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine.
Članak 4.
(1) Ova odluka stupa na snagu osmog dana od dana objave u
"Službenim novinama Federacije BiH".
(2) Odredba članka 1. ove odluke se primjenjuje od 31.
prosinca 2020.
Broj U.O. -45-02/20
28. svibnja 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Upravnog odbora
Mr. sc. Ljerka Marić, v. r.
Na osnovu čl. 5. stav (1) tačka h) i 19. stav (1) tačka c)
Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", broj 75/17), čl. 7. stav (1)
tačka h) i 12. tačka d) Statuta Agencije za bankarstvo Federacije
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj
03/18), i čl. 27., 28., 80., 81. i 95. Zakona o bankama ("Službene
novine Federacije BiH", broj 27/17), Upravni odbor Agencije za
bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj
28.05.2020. godine, donosi
ODLUKU
O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O
IZRAČUNAVANJU KAPITALA BANKE
Član 1.
U Odluci o izračunavanju kapitala banke ("Službene novine
Federacije BiH", br. 81/17 i 50/19), u članu 34. stav (4) tačka b),
broj "12,5" zamjenjuje se brojem "8,33".
Član 2.
(1) U članu 51. stav (1) se mijenja i glasi:
"(1) Izloženosti prema jedinicama regionalne vlade ili lokalnih
vlasti ponderišu se kao izloženosti prema institucijama,
osim u slučaju da se na njih primjenjuje ponder rizika
naveden u stavu (3) ovog člana. Povlašteni tretman za
kratkoročne izloženosti iz člana 55. stava (2) i člana 56.
stava (2) ove odluke ne primjenjuje se".
(2) Iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi:
"(3) Za sve izloženosti prema kantonalnim vladama u Federaciji
BiH, jedinicama regionalne vlade ili lokalne vlasti države
članice EU, koje ne podrazumijevaju izloženosti iz stava (4)
ovog člana, a koje su denominirane u domaćoj valuti,
odnosno u eurima ili sa valutnom klauzulom u eurima,
dodjeljuje se ponder rizika 50%."
(3) Dosadašnji stav (3) postaje stav (4).
Član 3.
Direktor Agencije će u roku od 30 (trideset) dana od dana
stupanja na snagu ove odluke izvršiti potrebno usklađivanje
Uputstva za popunjavanje izvještaja banke o regulatornom
kapitalu, kreditnom, operativnom i tržišnom riziku i stopi
finansijske poluge, broj: 01-4914/17 od 22.12.2017. godine, kao i
usklađivanju izvještajnih obrazaca koje banke dostavljaju
Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine.
Član 4.
(1) Ova odluka stupa na snagu osmog dana od dana
objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
(2) Odredba člana 1. ove odluke se primjenjuje od 31.12.2020.
godine.
Broj U.O.-45-02/20
28. maja 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Upravnog odbora
Mr. sc. Ljerka Marić, s. r.
826
Na temelju čl. 5. stavak (1) točka h) i 19. stavak (1) točka c)
Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", broj 75/17), čl. 7. stavak (1)
taočka h) i 12. točka d) Statuta Agencije za bankarstvo Federacije
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj
03/18), čl. 80. stavak (5) i 81. stavak (14) Zakona o bankama
("Službene novine Federacije BiH", broj 27/17), Upravni odbor
Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na
sjednici održanoj 28.05.2020. godine, donosi |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Obustavlja se postupak vezano za utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Službene novine FBIH 89/19) |
22.05.2020 |
Službene novine FBiH 31/20 |
Federacija BiH |
Radno pravo |
|
presuda,ustavni sud fbih,zakon o radu |
Broj 31 - Stranica 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 22. 5. 2020.
Херцеговине. Врховни суд Федерације ради рјешавања
спорног правног питање постављеног од стране Општинског
суда у Тузли, у складу са чланом 14. Закона о измјенама и
допунама Закона о парничном поступку ("Службене новине
Федерације БиХ", број 98/15), треба да заузме став о
спорном правном питању које је од значаја за одлучивање о
предметима који су у поступку пред судовима из којег
разлога је и поставио уставно питање.
Став Уставног суда Федерације у конкретном случају
је, да се у односу на започете, а незавршене предмете пред
редовним судом има примијенити релевантна одредба члана
114. Закона о раду који је објављен у "Службеним новинама
Федерације БиХ", број 26/16. То се односи на предмете који
су започети, а недовршени закључно са даном објаве пресуде
број У-16/18 од 26.02.2020. године, а којом је утврђено да
члан 9. Закона о измјенама и допунама Закона о раду, није у
складу са Уставом Федерације Босне и Херцеговине.
Како се оспорена одредба члана 9. Закона о измјенама и
допунама Закона о раду по општим правилима не
примјењује од дана објаве пресуде, то се до дана извршења
пресуде односно усаглашавања исте са ставовима Уставног
суда Федерације исказаним у образложењу споменуте
пресуде, пред редовним судовима у Федерацији Босне и
Херцеговине, поступци из радних односа требају проводити
и окончати по одредбама члана 114. Закона о раду који је
донесен 2016. године, све до усаглашавања споменуте
одредбе од стране Парламента Федерације Босне и
Херцеговине са ставом који је исказан у Пресуди број У-
16/18 од 26.02.2020. године. Ово због тога што Европска
конвенција о заштити људских права и основних слобода и
допунски протоколи према Анексу Устава Федерације Босне
и Херцеговине имају правну снагу уставних одредби, што
значи, да се директно примјењују у правном систему
Федерације Босне и Херцеговине.
Како је цитираном пресудом утврђена повреда из члана
6. став 1. Европске конвенције о заштити људских права и
основних слобода (право на приступ суду), то рјешавајући
конкретне предмете, редовни судови имају директно
примијенити принципе из Еуропске конвенције о заштити
људских права и основних слобода и ријешити започете, а
недовршене предмете из области радних односа на начин, да
се тужиоцима у тим поступцима омогући правично суђење и
приступ суду уз једино ограничење везано за рокове застаре.
С обзиром на наведено донесена је одлука као у изреци
пресуде.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је
једногласно у саставу: Александра Мартиновић,
предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић,
проф. др Един Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда.
Број У-48/19
21. априла 2020. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Александра Мартиновић, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
predočenom ustavnom pitanju Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o rad, na osnovu člana
IV.C.3.10.(4). Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na
sjednici bez javne rasprave održanoj dana 21.04.2020. godine,
donio je
PRESUDU
U odnosu na postavljeno ustavno pitanje, djelovanje
Presude broj U-16/18, od 26.02.2020. godine ("Službene novine
Federacije BiH", broj 23/20) je, da se član 9. stav 2. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine
Federacije BiH", broj 89/18) ne primjenjuje u započetim, a
nezavršenim predmetima pred redovnim sudovima u Federaciji
Bosne i Hercegovine, te se isti imaju okončati u skladu sa članom
114. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj
26/16).
Obustavlja se postupak po postavljenom ustavnom pitanju
Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine vezano za
utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH",
broj 89/18), jer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u
Presudi broj U-16/18, od 26.02.2020. godine utvrdio da isti nije u
skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
svim službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i
Hercegovine.
Obrazloženje
1. Predmet zahtjeva i podnosilac zahtjeva
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem
tekstu: podnosilac zahtjeva) je podneskom broj 070-0-Su-19-
000980, od 29.10.2019. godine, koji je zaprimljen dana
28.11.2019. godine, a dopunjen i preciziran dana 16.12.2019.
godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) predočio ustavno pitanje –
ocjena ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu (u daljem tekstu: osporeni član
Zakona).
U smislu člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je
ovlašten za postavljanje ustavnog pitanja Ustavnom sudu
Federacije.
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, stranke u
postupku u ovom ustavno-sudskom predmetu su: Vrhovni sud
Federacije Bosne i Hercegovine, kao podnosilac zahtjeva i
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac
osporenog člana Zakona.
3. Bitni navodi podnosioca zahtjeva
Podnosilac zahtjeva podnio je ovom sudu zahtjev za
rješavanje ustavnog pitanja koje se odnosi na utvrđivanje
ustavnosti odredbe člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu, a kojom odredbom je izmijenjen
sadržaj odredbe člana 114. stav 3. Zakona o radu ("Službene
novine Federacije BiH", broj 26/16), na način što se riječi "osim
u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano
potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju riječima "osim u
slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom".
Ističu, da je Opštinski sud u Tuzli na osnovu odredbe člana
61. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije
BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), podnio Vrhovnom sudu
Federacije Bosne i Hercegovine zahtjev za rješavanje spornog
pravnog pitanja, uz koji je dostavio i spis tog suda broj 32 0 Rs
369527 19 Rs, navodeći da se kod Opštinskog suda u Tuzli nalazi
veliki broj predmeta sa istim i sličnim zahtjevima i dilemama u
postupanju, zbog čega je i navedeni sud dostavio ovaj zahtjev.
Kako navodi podnosilac zahtjeva, sporno pravno pitanje koje je
postavljeno od strane Opštinskog suda u Tuzli definisano je na
sljedeći način: "Kako postupati po tužbama i tužbenim
zahtjevima koji su kod suda zaprimljeni nakon stupanja na snagu
Petak, 22. 5. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 31 - Stranica 25
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 09.11.2018.
godine, kojim se traži isplata novčanog potraživanja ili naknada
štete iz radnog odnosa za period koji obuhvata i period
potraživanja radnika dospjelih na naplatu prije stupanja na snagu
ovog zakona, ukoliko radnici kao tužioci nemaju dokaz da su se
obraćali poslodavcu za internu zaštitu svojih prava u rokovima
predviđenim u članu 114. Zakona o radu".
Podnosilac zahtjeva navodi da je odredbom člana 114. stav
1. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je
poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku
30 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo
pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od
poslodavca ostvarivanje toga prava, dok je stavom 2. istog člana
propisano, da ako poslodavac u roku 30 dana od dana podnošenja
zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom
rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovoga zakona ne udovolji
tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti
tužbu pred mjerodavnim sudom. Stav 3. propisuje da zaštitu
povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom ne može zahtijevati
radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1.
ovoga člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za nadoknadu štete
ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa.
Odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o radu, izmijenjen je sadržaj odredbe člana 114. Zakona o
radu, tako što se u stavu 1. riječ "može" zamjenjuje sa riječima:
"dužan je", dok u stavu 3. riječi "osim u slučaju zahtjeva radnika
za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog
odnosa", zamjenjuju riječima "osim u slučaju otkaza ugovora o
radu u skladu sa ovim zakonom".
Dakle, navedenim odredbama Zakona je utvrđena obaveza
radnika da se u slučaju zahtjeva za isplatu novčanog potraživanja
moraju prethodno obratiti poslodavcu da bi isti stekli pravo na
sudsku zaštitu.
Međutim, kako to proizilazi iz zahtjeva Opštinskog suda u
Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja, brojni su predmeti u
kojima se kao tužioci pojavljuju radnici čije je novčano
potraživanje iz radnog odnosa nastalo i dospjelo u vrijeme
važenja Zakona o radu iz 2016. godine, kada nije postojala
obaveza radnika na prethodno obraćanje poslodavcu, a u kojima
su tužbe za isplatu podnesene nakon stupanja na snagu Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu. Rok za prethodno
podnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je
propisan odredbom člana 114. stav 1. Zakona o radu je
prekluzivni rok, čijim se protekom gubi pravo na preispitivanje
odluke poslodavca, a i mogućnost sudske zaštite prava, pa
donesena odluka poslodavca u vezi tih prava postaje konačna i
izvršna. Pored toga, prethodno obraćanje poslodavcu u
propisanom roku od 30 dana je i procesna pretpostavka za
vođenje parnice (član 53. Zakona o parničnom postupku), pa u
slučaju da tužilac ne dostavi dokaz o prethodnom obraćanju
poslodavcu, sud tužbu odbacuje. Također zakonodavac u Zakonu
o izmjenama i dopunama Zakona u radu nije predvidio prijelazne
odredbe već je samo naveo da zakon stupa na snagu osmog dana
od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
U konkretnom slučaju predmet potraživanja tužioca je
naknada štete (izgubljene zarade) u vidu manje isplaćene
mjesečne plate za period od 01.07.2017. godine do 07.04.2019.
godine, koju tužilac potražuje u ukupnom iznosu od 5.040,00
KM (sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća
svakog mjesečnog iznosa pa do isplate). U ovom predmetu,
radnik se obratio poslodavcu za ostvarivanje svojih prava iz
radnog odnosa neposredno prije podnošenja predmetne tužbe, ali
za cijeli period potraživanja od 01.07.2017. godine do
07.04.2019. godine, pa se pokazalo spornim da li je ovakvim
zahtjevom radnik ostvario pravo na sudsku zaštitu. Tuženi je u
svom odgovoru na tužbu osporio zahtjev tužioca u cijelosti,
navodeći da je predmetna tužba podnesena nakon stupanja na
snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, te da u
skladu sa odredbom člana 114. Zakona o radu, tužilac poslodavcu
nije podnio zahtjev za internu zaštitu svojih prava u rokovima
predviđenim u zakonu, zbog čega je izgubio pravo na sudsku
zaštitu, pa sud treba po službenoj dužnosti tužbu odbaciti.
Podnosilac zahtjeva smatra da je osporenim članom Zakona
povrijeđen jedan od osnovnih principa vladavine prava - princip
pravne sigurnosti prema kome svako mora biti siguran u svoju
pravnu poziciju, a to bi značilo da bi se na konkretan spor trebao
primijeniti onaj propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka i
dospijeća potraživanja. Osim toga, povrijeđen je i princip
stečenih prava kao dio principa pravne sigurnosti, koji se odnosi
na subjektivna prava pojedinaca koja su nastala i dospjela u
ranijem režimu, a na koja promjena propisa ne smije utjecati. Na
taj način došlo je do povrede prava tužioca iz člana 1. Protokola
broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda, jer ograničavanje imovine tužioca u konkretnom slučaju
ne bi bilo zakonito, odnosno ne zasniva se na domaćoj pravnoj
osnovi koja je dovoljno dostupna, precizna i predvidiva.
Predmetno miješanje u imovinu tužioca ne bi bilo ni opravdano
jer nije preduzeto sa legitimnim ciljem radi ostvarenja javnog
interesa, a ne ispunjava test pravične ravnoteže odnosno
ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i željenog cilja,
jer bi tužilac u tom slučaju morao snositi "poseban i prekomjeran
teret". Također sadržaj osporenog člana Zakona dovodi u pitanje i
način primjene člana 115. Zakona o radu, koji se odnosi na
zastaru novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Na taj način
radnik bi se morao za svako svoje novčano potraživanje,
uključujući i ona koja dospijevaju mjesečno, svaki put u roku od
30 dana od dana povrede prava, obratiti poslodavcu sa zahtjevom
za ostvarivanjem tog prava, što prema shvatanju podnosioca
zahtjeva, stavlja na radnika nepotreban teret i onemogućava ga u
direktnom pristupu sudu, na koji način dolazi do povrede člana 6.
stava 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda. Pravo na pristup sudu, kao sastavni dio prava na
pravično suđenje, mora biti "praktično i učinkovito", a što se
prema mišljenju podnosioca zahtjeva ne obezbjeđuje ovakvim
zakonskim rješenjem.
Naime, Aneksom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
utvrđeni su instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju
pravnu snagu ustavnih odredaba, između ostalih u tački 4.
Aneksa navedena je i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih
prava i osnovnih sloboda. U odredbi člana II. A 2. (1) k) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da će Federacija
Bosne i Hercegovine osigurati primjenu najviše razine
međunarodno priznatih prava i sloboda, između ostalih
pojedinačno navedenih prava i prava na imovinu.
S tim u vezi, podnosilac zahtjeva ističe, da prema praksi
Evropskog suda za ljudska prava, riječ "imovina" uključuje širok
opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku
vrijednost i pojam "imovine" ne bi se trebao tumačiti na
restriktivan način. Naime član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku
konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda obuhvata
tri različita pravila. Prvo i opšte pravilo izražava princip mirnog
uživanja imovine. Drugo pravilo odnosi se na lišavanje imovine i
podvrgavanje izvjesnim uslovima, a treće da države potpisnice
imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu imovinu u skladu sa
opštim interesom.
Iz svih navedenih razloga podnosilac zahtjeva predlaže da
Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će:
1. Utvrditi da odredba člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o radu nije u saglasnosti sa
članom II. A 2. (1) k) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije o
zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1.
Broj 31 - Stranica 26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 22. 5. 2020.
Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda.
2. Donijeti prijelazno rješenje da se do izvršenja presude,
član 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o radu briše i zamjenjuje ranijim članom 114.
stav 3. Zakona o radu, kojim je određeno da: "Zaštitu
povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može
zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije
podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju
zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano
potraživanje iz radnog odnosa".
3. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije
BiH" i svih kantona.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je dana 14.01.2020. godine, u skladu
sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom
Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao Parlament Federacije
Bosne i Hercegovine (Predstavnički dom i Dom naroda) kao
stranku u postupku, radi dostave odgovora na navode podnosioca
zahtjeva. Traženi odgovori od Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine nisu dostavljeni.
Međutim, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je
podneskom broj 03-01-79/2020, dana 31.01.2020. godine,
Ustavnom sudu Federacije dostavila Mišljenje V. broj 128/2020,
od 30.01.2020. godine, koje je u vezi sa članom 247. Poslovnika
o radu Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 27/03 i 21/09), Vlada Federacije
Bosne i Hercegovine utvrdila na 208. sjednici, održanoj dana
30.01.2020. godine, a u odnosu na zahtjev za odgovor pred
Ustavnim sudom Federacije u predmetu broj U-48/19 od
28.11.2019. godine (istim članom je propisano, da prijedlog
ovlaštenog predlagaoca za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim
sudom Federacije, koje je Dom naroda uputio Ustavnom sudu
Federacije, Predsjedavajući Doma naroda upućuje
Predsjedavajućem Predstavničkog doma i Premijeru Vlade
Federacije Bosne i Hercegovine).
U mišljenju se navodi da Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine smatra, da osporenim članom Zakona nije
uskraćeno pravo radnika na pristup sudu i pravično suđenje, kao
ni pravo na imovinu utvrđeno Evropskom konvencijom o
ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te ista nije u suprotnosti
sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, odredbom
člana 114. Zakona o radu, prije stupanja na snagu Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu, pitanje zaštite prava iz
radnog odnosa je bilo uređeno na način da je bilo predviđeno da
zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može
zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev
za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete
ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa. Iz navedene
zakonske odredbe proizilazi da je radnik kojem je otkazan ugovor
o radu bio u obavezi da se prije traženja zaštite povrijeđenog
prava pred nadležnim sudom, prethodno obrati poslodavcu.
Imajući u vidu da otkazom ugovora o radu od strane poslodavca,
radniku prestaje radni odnos, te da poslodavci nakon otkazivanja
ugovora o radu nemaju obavezu udovoljavati zahtjevu za zaštitu
prava kojeg podnosi radnik, to je predloženo da se prilikom
ostvarivanja zaštite u slučaju nezakonitog otkaza ugovora o radu,
radnik može obratiti nadležnom sudu, a bez da se prethodno
obraća poslodavcu. Dakle, namjera predlagaoca navedenog
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu bila je da se
radnicima u slučaju otkaza ugovora o radu iz navedenih razloga
omogući zaštita povrijeđenih prava bez obaveze prethodnog
obraćanja poslodavcu, a nikako da se ograničava pravo radnika
na pristup sudu i pravično suđenje, kao i pravo na imovinu, kako
se navodi u predmetnom zahtjevu za ocjenu ustavnosti.
Nadalje se navodi, da se prilikom utvrđivanja teksta
predloženog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, u
konsultacijama sa socijalnim partnerima, cijenio opravdanim i
zahtjev Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine,
kao reprezentativnog predstavnika poslodavaca na teritoriju
Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je iskazana potreba da
poslodavac bude prethodno obaviješten o zahtjevu za
ostvarivanje novčanih potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom
da se u praksi nerijetko događa da poslodavac o potraživanjima
radnika bude upoznat tek nakon što mu putem suda bude
dostavljena tužba na odgovor. Odredbom člana 9. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu se ni na koji način nije
uskratilo, niti ograničilo pravo radnika na pristup sudu, a obzirom
da je u odredbi člana 114. stav 3. i dalje predviđena mogućnost
ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa pred nadležnim
sudom. Također kako se navodi, pomenutom odredbom se nije
utjecalo na primjenu odredbe člana 115. Zakona o radu koja se
odnosi na zastaru novčanih potraživanja, iz razloga što je istom
utvrđen opšti zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa u
roku od tri godine od dana nastanka obaveze. Kada je u pitanju
primjena Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu na
novčana potraživanja nastala prije stupanja na snagu istog, ističu
kako ni u kojem slučaju nije moguća retroaktivna primjena
pomenutog zakona, već da se isti primjenjuje isključivo od dana
njegovog stupanja na snagu.
Isto tako je navedeno, da je tekst Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu usaglašen sa socijalnim partnerima i
upućen Ekonomsko-socijalnom vijeću za teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine, radi razmatranja. Ekonomsko-socijalno
vijeće je na sjednici održanoj 19.12.2016. godine, podržalo
spomenuti zakon u predloženom obliku.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član IV.C.3.10. (4)
Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu
predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni sud a koja se jave
tokom postupka pred dotičnim sudom.
Član IV.C.3.12.
Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno
ako:
a) Sud odlučuje o nekom sporu iz člana IV. C. 10 (1).
Sve stranke u sporu pokoravaju se toj odluci i
pridržavaju se svih naloga koje Sud izda tokom
postupka ili po njegovu dovršetku.
b) Sud utvrdi da neki zakon ili pak prijedlog zakona ili
drugi propis Federacije, nekog od kantona, grada ili
bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom, takav
zakon ili drugi propis neće se primjenjivati i ne stupa
na snagu, ukoliko se ne izmijeni na način koji odredi
Sud, ili pak dok Sud ne odredi neke prijelazne mjere,
koje ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.
c) Sud odlučuje u nekom ustavnom pitanju predočenom
po članu IV. C. 10 (3), njegova odluka obavezujuća za
sud koji je predočio dotično pitanje u vezi sa
postupkom tokom kojega se ono javilo, te ima isti
učinak kao u (b).
B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne
i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03)
Član 5.
Ustavni sud provodi postupak na osnovu odredaba ovog
zakona, a u pitanjima koja nisu uređena ovim zakonom može
shodno primijeniti odgovarajuća pravila procesnih zakona.
Petak, 22. 5. 2020. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 31 - Stranica 27
Pravila postupka koja nisu utvrđena ovim zakonom propisat
će se poslovnikom Ustavnog suda.
Član 40. stav 1.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa
federalne, kantonalne ili opštinske vlasti za koji Ustavni sud
utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana
objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama
Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće
stupiti na snagu.
C. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16)
Član 42. stav 1. tačka 4.
Rješenje o obustavi postupka
Sud će donijeti rješenje kojim obustavlja postupak kada je u
toku postupka:
(....),
4. i u drugim slučajevima kada prestaje potreba za
daljim vođenjem postupka.
Član 60.
Djelovanje odluka Suda
Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili
pravomoćnim pojedinačnim aktom donosenim na osnovu odredbi
koje su prestale da važe na osnovu odluke Suda, ima pravo tražiti
od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležno
tijelo je dužno da ponovi postupak i uskladi akt sa odlukom Suda
u roku od 90 dana od dana prijema zahtjeva.
Ukoliko nadležni organ ne ponovi postupak i ne usaglasi
akt sa odlukom Suda u roku iz stava 1. ovog člana, akt kojim je
povrijeđeno pravo nekom licu prestaje da važi.
Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog
pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana, može se podnijeti u
roku od dvije godine od dana objavljivanja odluke u "Službenim
novinama Federacije BiH", službenom glasilu kantona odnosno
opštine.
D. Zakon o radu
("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16)
Zaštita prava iz radnog odnosa
Član 114.
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko
pravo iz radnog odnosa može u roku 30 dana od dana
dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo,
odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od
poslodavca ostvarivanje toga prava.
(2) Ako poslodavac u roku 30 dana od dana podnošenja
zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom
rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovoga zakona ne
udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90
dana podnijeti tužbu pred mjerodavnim sudom.
(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom ne
može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije
podnio zahtjev iz stava 1. ovoga člana, osim u slučaju
zahtjeva radnika za nadoknadu štete ili drugo novčano
potraživanje iz radnog odnosa.
XXIII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 173.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije
stupanja na snagu ovoga zakona, završit će se prema odredbama
Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99,
32/00 i 29/03).
E. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18)
Član 9.
U članu 114. stav (1), riječ "može", zamjenjuje se riječima:
"dužan je".
U stavu (3) riječi: "osim u slučaju zahtjeva radnika za
naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa",
zamjenjuju se riječima: "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u
skladu sa ovim zakonom".
F. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom
postupku
("Službene novine Federacije BiH", broj 98/15)
Član 14.
Iza člana 61. dodaje se novo poglavlje IIIa. i čl. od 61a. do
61f. koji glase:
"IIIa. - POSTUPAK ZA RJEŠAVANJE SPORNOG
PRAVNOG PITANJA
Član 61a.
(1) Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju
predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom
pravnom pitanju, koje je od značaja za odlučivanje o
predmetu postupka pred prvostepenim sudovima,
prvostepeni će sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog
stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim
sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.
(2) Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog
pravnog pitanja dužan je zastati sa postupkom dok se ne
okonča postupak pred Vrhovnim sudom Federacije.
Član 61b.
(1) Zahtjev iz člana 61a. stav 1. ovoga zakona treba sadržati
kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj
stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i
razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje
spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i
sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtjev se
ne dostavlja strankama na očitovanje.
(2) Ako stranka predloži pokretanje postupka za rješavanje
spornog pravnog pitanja, a protivna stranka nije bila u
mogućnosti očitovati se o prijedlogu, sud će dostaviti
prijedlog drugoj stranci na očitovanje u roku osam dana od
dana dostave prijedloga.
(3) Prvostepeni sud dužan je uz zahtjev za rješavanje spornog
pravnog pitanja dostaviti i predmet Vrhovnom sudu
Federacije.
Član 61c.
(1) Vrhovni sud Federacije odbacit će nepotpun ili nedopušten
zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovoga člana nedopušten je ako je o
takvom zahtjevu Vrhovni sud Federacije već donio odluku.
Član 61d.
(1) Vrhovni sud Federacije rješava sporno pravno pitanje po
pravilima postupka za usvajanje pravnih stavova.
(2) Vrhovni sud Federacije odbit će riješiti sporno pravno
pitanje ako ono nije od značaja za odlučivanje u većem
broju predmeta u postupku pred prvostepenim sudom.
(3) Vrhovni sud Federacije dužan je riješiti sporno pravno
pitanje u roku 60 dana od dana prijema zahtjeva.
Član 61e.
(1) U odluci povodom zahtjeva za rješavanje spornog pravnog
pitanja Vrhovni sud Federacije iznosi razloge kojima
obrazlaže zauzeto pravno shvaćanje.
(2) Odluka iz stava 1. ovoga člana dostavlja se sudu koji je
pokrenuo postupak i objavljuje na internet stranici
Vrhovnog suda Federacije ili na drugi pogodan način.
Broj 31 - Stranica 28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 22. 5. 2020.
Član 61f.
Ako je Vrhovni sud Federacije riješio sporno pravno
pitanje, stranke u postupku u koјеm se postavlja isto sporno
pravno pitanje nemaju pravo tražiti njegovo rješavanje u parnici
koja je u toku.".
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda Ustavnog suda Federacije, broj U-16/18, od
26.02.2020. godine, objavljena u "Službenim novinama
Federacije BiH", broj 23/20.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je podneskom
broj 070-0-Su-19-000980, od 29.10.2019. godine, koji je
zaprimljen dana 28.11.2019. godine, a dopunjen i preciziran dana
16.12.2019. godine, Ustavnom sudu Federacije predočio ustavno
pitanje – ocjena ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu.
Ustavno pitanje se pojavilo u toku postupka pred Vrhovnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a po zahtjevu Opštinskog
suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja uz koji je i
dostavljen spis tog suda broj 32 0 Rs 369527 19 Rs, navodeći da
se kod Opštinskog suda u Tuzli nalazi veliki broj predmeta sa
istim i sličnim zahtjevima i dilemama u postupanju. Kako navodi
podnosilac zahtjeva, sporno pravno pitanje koje je postavljeno od
strane Opštinskog suda u Tuzli definisano je na sljedeći način:
"Kako postupati po tužbama i tužbenim zahtjevima koji su kod
suda zaprimljeni nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu od 09.11.2018. godine, kojim se traži
isplata novčanog potraživanja ili naknada štete iz radnog odnosa
za period koji obuhvata i period potraživanja radnika dospjelih na
naplatu prije stupanja na snagu ovog zakona, ukoliko radnici kao
tužioci nemaju dokaz da su se obraćali poslodavcu za internu
zaštitu svojih prava u rokovima predviđenim u članu 114. Zakona
o radu".
Kada je u pitanju osporeni član Zakona, Ustavni sud
Federacije je, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti
Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici
održanoj dana 26.02.2020. godine, donio Presudu broj U-16/18,
kojom je utvrdio da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o radu nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine. Imajući u vidu naprijed navedeno, kada je u pitanju
ocjena ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu, donošenjem spomenute Presude
Ustavnog suda Federacije broj U-16/18, od 26.02.2020. godine,
koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH", broj
23/20 od 03.04.2020. godine, prestala je dalja potreba za
vođenjem postupka, te se u skladu sa odredbom člana 42. stav 1.
tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine, isti obustavlja.
Međutim, članom IV.C.3.12. b) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, propisano je, da su Odluke Ustavnog suda konačne
i obavezujuće, posebno ako: sud utvrdi da neki zakon ili pak
prijedlog zakona ili drugi propis Federacije, nekog od kantona,
grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom, takav
zakon ili drugi propis neće se primjenjivati i ne stupa na snagu,
ukoliko se ne izmijeni na način koji odredi Sud, ili pak dok Sud
ne odredi neke prijelazne mjere, koje ne mogu biti na snazi duže
od šest mjeseci. Istim članom pod tačkom c) utvrđeno je da, ako
Sud odlučuje o nekom ustavnom pitanju predočenom po članu
IV.C.10 (3), njegova odluka je obavezujuća za sud koji je
predočio dotično pitanje u vezi sa postupkom tokom kojeg se
pitanje pojavilo, te ima isti učinak kao pod tačkom (b). Također,
u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine usvojeni ili predloženi
zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili opštinske
vlasti za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da nije u skladu sa
Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude
Ustavnog suda Federacije u "Službenim novinama Federacije
BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na
pravnu snagu.
Donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o
radu iz 2018. godine u Prijelaznim i završnim odredbama, nisu
propisana prijelazna rješenja načina rješavanja započetih, a
nezavršenih predmeta iz oblasti radnih odnosa. Kako se prema
odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ne
primjenjuje osporena odredba Zakona, od dana objave Presude
broj U-16/18 od 26.02.2020. godine, potrebno je utvrditi njeno
pravno djelovanje vezano za konkretno ustavno pitanje koje se
odnosi na započete, a nezavršene postupke pred sudovima u
Federaciji Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije radi
rješavanja spornog pravnog pitanje postavljenog od strane
Opštinskog suda u Tuzli, u skladu sa članom 14. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene
novine Federacije BiH", broj 98/15), treba da zauzme stav o
spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o
predmetima koji su u postupku pred sudovima iz kojeg razloga je
i postavio ustavno pitanje.
Stav Ustavnog suda Federacije u konkretnom slučaju je, da
se u odnosu na započete, a nezavršene predmete pred redovnim
sudom ima primijeniti relevantna odredba člana 114. Zakona o
radu koji je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH",
broj 26/16. To se odnosi na predmete koji su započeti, a
nedovršeni zaključno sa danom objave presude broj U- 16/18 od
26.02.2020. godine, a kojom je utvrđeno da član 9. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu, nije u skladu sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine.
Kako se osporena odredba člana 9. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu po opštim pravilima ne primjenjuje od
dana objave presude, to se do dana izvršenja presude odnosno
usaglašavanja iste sa stavovima Ustavnog suda Federacije
iskazanim u obrazloženju spomenute presude, pred redovnim
sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, postupci iz radnih
odnosa trebaju provoditi i okončati po odredbama člana 114.
Zakona o radu koji je donesen 2016. godine, sve do usaglašavanja
spomenute odredbe od strane Parlamenta Federacije Bosne
i Hercegovine sa stavom koji je iskazan u Presudi broj U-16/18
od 26.02.2020. godine. Ovo zbog toga što Evropska konvencija o
zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i dopunski protokoli
prema Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine imaju
pravnu snagu ustavnih odredbi, što znači, da se direktno
primjenjuju u pravnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine.
Kako je citiranom presudom utvrđena povreda iz člana 6.
stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda (pravo na pristup sudu), to rješavajući konkretne
predmete, redovni sudovi imaju direktno primijeniti principe iz
Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i
riješiti započete, a nedovršene predmete iz oblasti radnih odnosa
na način, da se tužiocima u tim postupcima omogući pravično
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojem se utvrđuje da je član 124. Zakona o radu (Službene novine FBiH 26/16 i 89/18) u saglasnosti sa Ustavom FBiH, a član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Službene novine FBiH 89/18) nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
04.03.2020 |
Službene novine FBiH 23/20 |
Federacija BiH |
Radno pravo |
|
presuda,zakon o radu |
Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 111
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
zahtjevu potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Milana
Dunovića, za ocjenu ustavnosti člana 124. Zakona o radu, te o
zahtjevu istog podnosioca za ocjenu ustavnosti člana 9. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu, na osnovu člana
IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,
primjenom člana 38. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne
rasprave održanoj dana 26.02.2020. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da je član 124. Zakona o radu ("Službene
novine Federacije BiH", br. 26/16 i 89/18) u saglasnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18)
nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan
Dunović (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podneskom broj:
03-01-2-301-1/18 od 05.07.2018. godine, Ustavnom sudu
Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud
Federacije) je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 124.
Zakona o radu, a podneskom broj: 03-01-2-301-2/18 od
05.07.2018. godine zatražio je i donošenje privremene mjere,
kojom bi se privremeno obustavila primjena osporenog člana
Zakona o radu.
Takođe, podnosilac zahtjeva je dana 05.04.2019. godine,
podneskom broj: 03-01-2-109-1/19 od 04.04.2019. godine,
Ustavnom sudu Federacije podnio i zahtjev za ocjenu ustavnosti
člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.
Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti
proističe iz odredbe člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine.
2. Rješenje o spajanju postupaka
Kako su na ovaj način oformljena dva predmeta: U-16/18 i
U-21/19, a u oba se navedena predmeta radi o zahtjevima kojima
se traži ocjena ustavnosti odredbi istog Zakona, Ustavni sud
Federacije je, na sjednici održanoj dana 07.05.2019. godine,
primjenom člana 38. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) riješio da će se o podnesenim
zahtjevima odlučivati u istom postupku, te donio Rješenje o
spajanju postupaka broj U-16/18 od 07.05.2019. godine. Shodno
prednjem, Ustavni sud Federacije će u ovom ustavnosudskom
predmetu voditi jedinstven postupak i donijeti jednu odluku, pod
brojem U-16/18.
3. Stranke u postupku
Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, stranke u
ovom ustavnosudskom postupku su podnosilac zahtjeva i
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac
Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
čije se odredbe osporavaju.
4. Bitni navodi zahtjeva
4.1. Bitni navodi zahtjeva za ocjenu ustavnosti člana 124.
Zakona o radu
Podnosilac zahtjeva smatra da član 124. Zakona o radu nije
u skladu sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i
to: sa Alinejom 5. i 6. Preambule Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, te članovima II.A.2.1), II.A.2., VII.3. i II.A.6.
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe, imajući u vidu
Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u kojem su
pobrojani instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu
snagu ustavnih odredbi, tvrdi da član 124. Zakona o radu nije u
skladu sa članom 20. stav 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim
pravima, samostalno i u vezi sa njenim članom 2., članovima 11.
i 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1.
Protokola 12. uz Evropsku konvenciju, sa članom 8. stav 1. tač.
a) i c) i stav 3. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima - samostalno i u vezi sa njegovim članom 2.,
članom 22. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim
pravima-samostalno i u vezi sa njegovim članom 2., čl. 5. i 6.
Evropske socijalne povelje, te sa Konvencijom Međunarodne
organizacije rada br. 87. o sindikalnim slobodama i zaštiti
sindikalnih prava, na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji
Bosne i Hercegovine.
Navodi da je članom 124. Zakona o radu ograničena
sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, te s tim u vezi i niz
drugih prava: pravo na kolektivno pregovaranje, pravo na štrajk,
pravo na odgovarajuće uslove rada i sl. Pomenutim članom
Zakona je propisano da se reprezentativnost sindikata utvrđuje s
obzirom na ukupan broj zaposlenih u području djelatnosti,
odnosno grani djelatnosti. Reprezentativnim sindikatom za jedno
ili više područja djelatnosti smatra se onaj sindikat koji, između
ostalog, ispunjava uslov da ima najmanje 30% članova od
ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na
teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno kantona.
Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, zakonodavac je
onemogućio sticanje reprezentativnosti brojnim sindikatima
registrovanim i organizovanim na strukovnom/ profesionalnom
nivou, a koji djeluju unutar područja/grane djelatnosti, što je za
posljedicu imalo nelegitimno i protivustavno isključivanje ovih
sindikata iz procesa kolektivnog pregovaranja i zaključivanja
kolektivnih ugovora. Kao primjer navodi slučaj isključivanja
strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije u
pojedinim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine iz
postupka kolektivnog pregovaranja - a na osnovu osporenog
člana Zakona, iako isti okupljaju preko 70% zaposlenih doktora i
stomatologa, što je, kako navodi, dovelo do potpisivanja
masovnih otkaza od strane doktora i do učestalih obustava rada i
uticalo na redovno pružanje usluga zdravstvene zaštite u
Federaciji Bosne i Hercegovine.
Mišljenja je da se zakonodavac, propisujući osporeni član
Zakona nelegitimno umiješao u oblast sindikalnog udruživanja i
djelovanja, jer je istim poništio mogućnost bilo kakvog
djelovanja brojnih sindikalnih organizacija koje se uspostavljaju
na strukovnom nivou, čak i pod pretpostavkom da isti okupljaju
članstvo određene struke/profesije u 100-procentnom broju.
Kriterij za priznanje reprezentativnosti sindikata koji iznosi
najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području
djelatnosti (grani), dovodi do situacije da je strukovni nivo
potpuno diskvalifikovan.
Zakonodavac je, kako navodi, u ovom slučaju potpuno
zanemario činjenicu da se unutar područja/grane djelatnosti u
statusu zaposlenih nalaze lica čiji profesionalni angažman
zahtijeva različit nivo odgovornosti, te samim tim i različite
uslove rada, pa prema tome i obavezu uvažavanja različitih nivoa
sindikalnog organizovanja - uključujući i organizovanje na
strukovnom i profesionalnom nivou, a ne samo na nivou
cjelokupnog područja djelatnosti.
Podnosilac zahtjeva navodi da su u uporednom pravu
poznata dva kriterija utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih
organizacija. Prvi i ključni kriterij je kvalitativni kriterij kojim se
utvrđuje nivo sindikalnog organizovanja s obzirom na koji se
utvrđuje reprezentativnost. Drugi kriterij je brojnosti ili
Број 23 - Страна 112 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020.
kvantitativni kriterij kojim se određuje minimalan broj članova na
određenom nivou organizacije koji sindikat mora da ima da bi se
smatrao reprezentativnim – da bi, kao takav mogao da bude
prihvaćen kao partner u procesima kolektivnog pregovaranja, te u
drugim procesima od značaja za prava iz radnog odnosa. Od
adekvatnog prepoznavanja kvalitativnog kriterija na nivou
zakonskog akta direktno zavisi mogućnost ostvarivanja ustavom
zagarantovane slobode udruživanja i djelovanja u oblasti rada i
povodom rada, te povodom sindikalnog organizovanja.
Suprotno obavezi ustavne naravi zakonodavac je u ovom
slučaju kao kvalitativni kriterij isključivo definisao područje
djelatnosti, kao relevantan nivo sindikalnog organizovanja, na
koji se ima primjenjivati kvantitativni kriterij brojnosti kod
utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih organizacija. U ovom
slučaju je, kako smatra podnosilac zahtjeva, zakonodavac
nelegitimnim utvrđivanjem kvalitativnog kriterija na nivou
čitavog područja/grane djelatnosti, te vezivanjem kvantitativnog
kriterija za ovako utvrđeni kvalitativni kriterij, potpuno
onemogućio i ograničio slobodu sindikalnog udruživanja i
djelovanja na nivou struke/ profesije od koje međutim, presudno
zavisi sadržaj rada, uslovi rada, pa prema tome i sve ono što
predstavlja i sadržaj kolektivnih ugovora na grupnom nivou, te
ugovora o radu na individualnom nivou, a zbog čega se i osnivaju
sindikalne organizacije.
Isključivanje strukovnih sindikata iz mogućnosti da kao
socijalni partneri učestvuju u procesu kolektivnog pregovaranja i
ugovaranja uslova rada, po domino efektu dovodi do kršenja
prava na kolektivno pregovaranje, potom do nemogućnosti
korištenja legitimnih instrumenata sindikalne borbe kao što je
pravo na štrajk, što su samo neke od posljedica neravnopravnog
položaja i tretmana značajnog broja subjekata radno-pravnih
odnosa u pogledu uživanja ustavom garantovane slobode
udruživanja i sindikalnog djelovanja, a koje posljedice proizilaze
iz osporenog člana Zakona.
Tako je na osnovu primjene osporenog člana Zakona,
oduzeta reprezentativnost strukovnim sindikatima doktora
medicine i stomatologije u pojedinim kantonima, što je slučaj sa
kojim je javnost upoznata. Riječ je o sindikalnim organizacijama
koje su registrovane i upisane u registar udruženja u skladu sa
zakonom upravo sa ciljem da učestvuju u procesima koje se tiču
rada i uslove rada koji su specifični u oblasti zdravstva u pogledu
doktorske profesije/struke što je i njihova registrovana djelatnost.
Primjenom osporenog člana Zakona njima je oduzeta
reprezentativnost bez obzira što okupljaju izuzetno visok
procenat članstva, odnosno zaposlenih na strukovnom/profesionalnom
nivou (preko 70%), te su isti isključeni iz procesa
kolektivnog pregovaranja, te im je potom zabranjen štrajk kao
legitimno sredstvo borbe za odgovarajuće uslove rada u
demokratskom društvu - upravo iz razloga nepriznavanja
legitimnosti. Osim toga spornim rješenjem u osporenom članu
Zakona kreirano je stanje apsolutne pravne nesigurnosti i
nejednakosti u smislu prakse nadležnih institucija javne vlasti
koja se razlikuje od slučaja do slučaja i od kantona do kantona,
uključujući i različitu i međusobno suprostavljenu sudsku praksu
u sporovima koji su ovim povodom vođeni, što je neprihvatljivo
sa stanovišta koherentnosti pravnog poretka i principa pravne
sigurnosti.
Podnosilac zahtjeva smatra da su navedenim, prema
njegovom mišljenju nelegitimnim ograničenjem mogućnosti
sindikalnog djelovanja odnosno, na strukovnom nivou, udruživanja
u sindikalne organizacije, na prvom mjestu povrijeđene
alineje 5. i 6. Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Smatra da je upravo osporenim članom Zakona, a iz razloga kako
je to naprijed navedeno, odnosno diskvalifikacijom sindikalnih
organizacija na strukovnom nivou iz mogućnosti djelovanja radi
realizacije ciljeva zbog kojeg su i osnovane, direktno ograničena
sloboda udruživanja čime je prekršen član 20. stav 1. Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima, samostalno, te u vezi sa njenim
članom 2.
Prema navodima podnosioca zahtjeva sasvim je jasno da je
primjenom osporenog člana Zakona, ograničena sloboda
udruživanja i sindikalnog djelovanja s obzirom na profesionalni
status značajnog broja lica, te je time značajan broj radnika
doveden u nepovoljan i diskriminirajući položaj u pogledu
mogućnosti učešća u procesima koji su značajni za ostvarivanje
prava koja proizilaze iz radnog odnosa. Važno je napraviti
distinkciju između de iure diskriminacije i de facto diskriminacije,
pri čemu podnosilac zahtjeva ukazuje na jednako
neprihvatljivu pojavu pri kojoj – iako norme ne sadrže
diskriminatorske odredbe na prvi pogled, to ne znači da ne dolazi
do diskriminacije prilikom primjene istih. U stručnoj literaturi se
za takve situacije koristi i termin posredna diskriminacija, koja
prema definiciji nastupa kad prividno neutralna norma, kriterij ili
praksa, na osnovu nekog ličnog svojstva ili statusa, onemogućava
da grupa ljudi postigne svoj puni društveni i lični potencijal, osim
kada je takva praksa objektivno potrebna radi opravdanog cilja u
demokratskom društvu i kada su mjere preduzete za ostvarenje
tog cilja prikladne i neophodne (EU Council Directive
2000/43/EC).
Podnosilac zahtjeva smatra da je navedenim prekršena i
alineja 6. Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer
je, prema njegovom mišljenju sasvim jasno da isključivanje
strukovnih sindikalnih organizacija da učestvuju u procesima koji
se tiču prava na rad i povodom rada ne osigurava kako Ustav
Federacije Bosne i Hercegovine propisuje najviše standarde
ljudskih prava i sloboda. Upravo suprotno, ovakvim
ograničavanjem derogira se ne samo sloboda udruživanja i
sindikalnog djelovanja, nego i čitav korpus drugih prava, od
prava na kolektivno pregovaranje, do prava na rad i prava po
osnovu rada na individualnom nivou.
Pored navedenog, članom II.A.2.(1) l) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine, eksplicitno se garantuje sloboda
udruživanja. Ustavotvorac ovu slobodu tretira kao jednu od
osnovnih sloboda dajući joj značaj ustavne vrijednosti od
najvišeg značaja za razvoj demokratskog društva u Federaciji
Bosne i Hercegovine. Sloboda udruživanja predstavlja nekada
jedino efikasno sredstvo građana za ostvarivanje brojnih ciljeva i
interesa, a u neposrednoj vezi je i sa slobodom izražavanja
mišljenja. Sindikalno udruživanje i organizovanje je u
demokratskom društvu jedino moguće i efikasno sredstvo koje
osigurava mogućnost uticaja radnika na procese od značaja za
uslove rada, ostvarivanje prava na rad i pravo po osnovu rada, ali
i za perfektuaciju slobode izražavanja mišljenja po ovim
pitanjima sa kojima je sloboda udruživanja u neposrednoj vezi.
Članom II.A.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,
obaveza javne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine je da
osigura primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i
sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog
Ustava. U Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
nabrojani su međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava
čije odredbe u skladu sa ovim Aneksom imaju pravnu snagu
ustavnih odredbi. Među nabrojanim instrumentima nalaze se i
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima,
te Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.
Član 11. Evropske konvencije predviđa ograničenje ovih
prava jedino u slučajevima kada je to neophodno u
demokratskom društvu radi interesa nacionalne sigurnosti ili
javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite
zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Jasno je se da
nelegitimno ograničenje slobode udruživanja i sindikalnog
Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 113
djelovanja na strukovnom nivou, kako je to predviđeno
osporenim članom Zakona, ne može pravdati razlozima
nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, niti bi priznanje
reprezentativnosti strukovnih sindikata proizvelo nerede ili
zločine, niti bi ugrozilo zdravlje i moral, prava i slobode drugih
lica, pa nisu poznati razlozi kojima se zakonodavac rukovodio
propisujući ovakvu vrstu nelegitimnog ograničenja slobode
udruživanja u vezi sa sindikalnim djelovanjem.
Imajući u vidu naprijed navedeno, na direktan način se
dovodi u pitanju mogućnost učešća u procesima od ključnog
značaja za kolektivno pregovaranje i ugovaranje uslova rada u
životno važnim oblastima – kao što je oblast zdravstva,
obrazovanja, transporta, komunikacija i sl. Podnosilac zahtjeva
smatra da zakonodavac u postupku donošenja osporenog člana
Zakona nije utvrdio niti je mogao utvrditi poseban javni interes
kako bi se ovakvo ograničavanje moglo smatrati razumnim,
odnosno proprocionalnim legitimnom cilju koji se
ograničavanjem želi postići, niti je uopšte moguća definicija
legitimnog cilja koji bi na strukovnom nivou onemogućio
doktorima i nosiocima drugih životno važnih profesija strukovno
sindikalno djelovanje i predstavljanje u postupku kolektivnog
pregovaranja, ali i pri upotrebi redovnih i legitimnih sredstava
sindikalne borbe – kao što je štrajk. Zakonodavac nije apsolutno
neograničen u pogledu mogućnosti ograničavanja prava i
sloboda, te bi u svakom konkretnom slučaju bilo kakvog
navedenog ograničavanja, morao pružiti valjane dokaze i
argumente koji bi išli u prilog takvom ograničavanju, što u ovom
slučaju zakonodavac nije uradio.
Podnosilac zahtjeva zaključuje da su osporenim članom
Zakona i zbog de facto diskriminacije i dovođenja u neravnopravan
položaj s obzirom na slobodu udruživanja i mogućnost
sindikalnog djelovanja na osnovu profesionalnog/strukovnog
statusa, istovremeno prekršene i odredbe člana 1. Protokola 12.
uz Evropsku konvenciju, koje propisuju opštu zabranu
diskriminacije u pogledu svih prava i sloboda garantovanih
zakonom.
Podsjeća da u Bosni i Hercegovini funkcioniše evropskokontinentalni
sistem zaštite ustavnosti, što presudno određuje
poziciju redovnih sudova, ali i drugih nadležnih organa, s
obzirom na primjenu normi u postupcima koji se pred njima
vode, a što dovodi u pitanje pravo na efikasan pravni lijek za
zaštitu ustavom garantovanih prava u slučajevima njihove
diskvalifikacije putem zakonskih akata. To otvara pitanje uspjeha
u eventualnim sudskim i drugim postupcima koji bi mogli da se
pojave pred nadležnim organima povodom ograničavanja
slobode udruživanja i sindikalnog djelovanja u ovom slučaju, na
osnovu osporenog člana Zakona. Tako su u praksi prisutni
slučajevi sudske zabrane štrajka koji su inicirani od strane
strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije u
Federaciji Bosne i Hercegovine zbog uskraćivanja
reprezentativnosti ovim sindikatima, a po osnovu osporenog
člana Zakona, iako to predstavlja kršenje člana 11. Evropske
konvencije, o čemu postoji praksa Evropskog suda za ljudska
prava u gotovo identičnom postupku koji je vođen povodom
predstavke Hrvatskog strukovnog liječničkog sindikata, pri čemu
je Evropski sud za ljudska prava utvrdio povredu člana 11.
Evropske konvencije. U pravnom poretku Bosne i Hercegovine,
postoji mogućnost zaštite ustavom garantovanih prava i sloboda
pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, ali je to procedura
koja bi zahtijevala prethodno iscrpljivanje svih drugih pravnih
lijekova, što opet upućuje na potrebu dugogodišnjeg sudovanja i
iziskuje značajne troškove. U tom slučaju presuda Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine po apelaciji bi mogla potpuno izgubiti svoju
svrhu u smislu prevencije posljedica primjene osporenog člana
Zakona, u smislu uslova rada utvrđenih kolektivnim ugovorima
godinama zaključivanim uz nelegitimno isključenje strukovnih
sindikalnih organizacija, te posljedica koje se tiču ograničenja
sindikalnog djelovanja u pogledu mogućnosti organizovanja
štrajka i upotrebe drugih legitimnih sredstava sindikalne borbe.
Smatra da je osporenim članom Zakona indirektno povrijeđeno i
pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske
konvencije, te da je prekršena i odredba člana 8. stav 1. tačka (a)
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima, kojom se zabranjuje bilo kakva arbitrarnost javne vlasti
u pogledu ograničavanja slobode sindikalnog udruživanja i
djelovanja. U tom smislu ukazuje i na povredu člana 22.
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Osporenim članom Zakona, prema mišljenju podnosioca
zahtjeva direktno su prekršene odredbe Međunarodnog pakta o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodnog
pakta o građanskim i političkim pravima, samostalno i u vezi sa
članom 2. i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i
političkim pravima, kojima se zabranjuje dovođenje u
nepovoljniji položaj, odnosno diskriminacija po bilo kom osnovu,
uključujući i profesionalni status u pogledu uživanja prava i
sloboda koje su njima garantovane. Iz prethodno navedenog je
jasno da se osporenim članom Zakona ograničava sloboda
udruživanja i sindikalnog djelovanja po osnovu profesionalnog
statusa, te se značajan broj lica dovodi u izrazito nepovoljan
položaj. Ukazuje se na to da i Konvencija MOR-a br. 87. o
sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnog rada na koju se prethodna
dva pakta referišu, garantuje slobodu na sindikalno udruživanje i
djelovanje. Pored navedenog, u Bosni i Hercegovini i Federaciji
Bosne i Hercegovine je na snazi i Evropska socijalna povelja.
Navedeni međunarodni instrumenti/sporazumi za zaštitu ljudskih
prava i sloboda na čije kršenje je podnosilac zahtjeva ukazao u
svojim navodima, pobrojani su u Aneksu na Ustav Federacije
Bosne i Hercegovine, kao dokumenti čije odredbe imaju pravnu
snagu ustavnih odredbi u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Članom 6. Evropske socijalne povelje garantovano je pravo
na kolektivno pregovaranje, te su propisane i konkretne obaveze
za javne vlasti svake zemlje potpisnice, uključujući i Bosnu i
Hercegovinu, kako bi se ovo pravo perfektuiralo na adekvatan
način i uz puno uvažavanje slobode udruživanja i sindikalnog
djelovanja. Imajući u vidu sadržaj i posljedice primjene
osporenog člana Zakona u ovom slučaju direktno su prekršene i
naprijed navedene odredbe člana 5. i 6. Evropske socijalne
povelje.
Imajući u vidu naprijed navedeno, podnosilac zahtjeva u
konačnici predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu
kojom se utvrđuje da osporeni član Zakona o radu nije u skladu
sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva
ostavlja Ustavnom sudu Federacije da cijeni da li ima potrebe za
izricanjem prijelaznih rješenja.
4.2. Bitni navodi zahtjeva za ocjenu ustavnosti člana 9.
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
Podnosilac zahtjeva osporava član 9. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu, jer smatra da ta odredba nije u skladu
sa čl. II.A.2. (1) i VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,
u vezi sa čl. 6., 13. i 14. Evropske konvencije, te člana 1.
Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Navodi da je članom 9.
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisano da se
radnik ne mora obraćati poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za
ostvarivanje prava iz radnog odnosa prije podnošenja tužbe samo
u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima
kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu sa
zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od dana
povrede prava, odnosno saznanja za povredu prava. Navedeni
stav zakonodavca protivan je odredbama člana 6. Evropske
konvencije. Prednje iz razloga što se na navedeni način
Број 23 - Страна 114 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020.
ograničava radniku pravo na pravično suđenje. Slobodan pristup
sudu jedno je od osnovnih prava koje ne može biti uslovljeno
ničim, a pogotovo ne prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu
i to u nerazumno kratkom roku od 30 dana.
Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud Bosne i
Hercegovine ukazivali su na to da član 6. Evropske konvencije
osigurava, između ostalog, svakom pravo da svoj zahtjev u vezi
sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili tribunal.
Međutim, zakonodavac na ovaj način de facto onemogućava
radnicima da podnesu tužbu sudu, uslovljavajući ih prvobitnim
obraćanjem poslodavcu, koji je i povrijedio neko radnikovo
pravo. Poziva se na presudu Evropskog suda za ljudska prava u
predmetu Kreuz protiv Poljske od 19.06.2001. godine, te Odluku
o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
broj: U-8/12 od 23.11.2012. godine ("Službeni glasnik BiH",
broj: 10/13).
Podnosilac zahtjeva nadalje ističe da se u prednje
pomenutim odlukama sudova navodi da pravo na pristup sudu
nije apsolutno, ali da eventualno ograničavanje tog prava ne
može biti na štetu prava garantovanih, u konkretnom slučaju,
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom
konvencijom. Pri ocjenjivanju da li je prekršeno pravo na pristup
sudu, cijeni se da li je nametnuto ograničenje takvo da se njime
umanjuje sama suština prava na pravično suđenje, a prema
mišljenju podnosioca zahtjeva, uslovljavanje pristupa sudu
prethodnim obraćanjem poslodavcu ima upravo taj efekat.
Sistem vladavine prava jedan je od temelja ustavnih
principa Federacije Bosne i Hercegovine i isti je nezamisliv bez
prava na pravično suđenje, odnosno prava na slobodan pristup
sudu. Rješenjem izmijenjenog člana 114. stav 3. Zakona o radu
onemogućava radniku slododan pristup sudu bez prethodnog
obraćanja poslodavcu u propisanom roku. Postavlja pitanje
legitimnog cilja koji se postiže ovakvom odredbom.
Nadalje, vrši komparaciju ranijih zakonskih rješenja sa
odredbom koju osporava predmetnim zahtjevom te ističe da
takva ili slična odredba ne postoji u Zakonu o radu Republike
Srpske, kao ni u zakonodavstvu zemalja u okruženju.
U konačnici zahtjeva, predlaže da Ustavni sud Federacije
donese presudu kojom će utvrditi da član 9. Zakona o izmjenama
i dopuna Zakona o radu nije u skladu sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine.
5. Prethodni postupak
Ustavni sud Federacije je u smislu člana 16. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
dana 11.07.2018. godine od oba doma Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine zatražio odgovor na zahtjev za ocjenu
ustavnosti člana 124. Zakona o radu i odgovor na zahtjev za
izdavanje privremene mjere. Traženi odgovori nisu dostavljeni.
Istog dana je o pokretanju postupka obavijestio i Vladu
Federacije Bosne i Hercegovine.
U smislu prednje spomenutih odredaba Zakona o postupku
pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni
sud Federacije je dana 09.04.2019. godine od oba doma
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zatražio i odgovor na
zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 9. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu.
Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine
podneskom broj 02/2-775/19 od 22.05.2019. godine, zaprimljen u
Ustavni sud Federacije dana 23.05.2019. godine dostavio je
Mišljenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine V. broj:
379/2019 od 25.04.2019. godine (u daljem tekstu: Mišljenje).
U Mišljenju se navodi da Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine smatra da odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu nije uskraćeno pravo radnika na pristup
sudu i pravično suđenje utvrđeno Evropskom konvencijom, te da
isti nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine. Prednje iz razloga što, kako se navodi, u ranijoj
odredbi člana 114. Zakona o radu pitanje zaštite prava iz radnog
odnosa je bilo uređeno na način da je bilo predviđeno da zaštitu
povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati
radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu
prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo
novčano potraživanje iz radnog odnosa. Iz navedene zakonske
odredbe proizilazilo je da je radnik kojem je otkazan ugovor o
radu bio u obavezi da se prije traženja zaštite povrijeđenog prava
pred nadležnim sudom, prethodno obrati poslodavcu. Imajući u
vidu da otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, radniku
prestaje radni odnos, te da poslodavci nakon otkazivanja ugovora
o radu nemaju obavezu udovoljavati zahtjevu za zaštitu prava
kojeg podnosi radnik, to je predloženo da se prilikom
ostvarivanja zaštite u slučaju nezakonitog otkaza ugovora o radu,
radnik može obratiti nadležnom sudu, a bez da se prethodno
obraća poslodavcu. Dakle, namjera predlagača navedenog
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu bila je da se
radnicima u slučaju otkaza ugovora o radu iz navedenih razloga
omogući zaštita povrijeđenih prava bez obaveze prethodnog
obraćanja poslodavcu, a nikako da se ograničava pravo radnika
na pristup sudu, kao i pravo na pravično suđenje.
Nadalje se navodi, da se prilikom utvrđivanja predloženog
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, u
konsultacijama sa socijalnim partnerima, cijenio opravdanim i
zahtjev Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine,
kao reprezentativnog predstavnika poslodavaca na teritoriji
Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je iskazana potreba da
poslodavac bude prethodno obaviješten o zahtjevu za
ostvarivanje novčanih potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom
da se u praksi nerijetko događa da poslodavac o potraživanjima
radnika bude upoznat tek nakon što mu putem suda bude
dostavljena tužba na odgovor. Odredbom člana 9. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu se ni na koji način nije
uskratilo, niti ograničilo pravo radnika na pristup sudu, a obzirom
da je u odredbi člana 114. stav (3) i dalje predviđena mogućnost
ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa pred nadležnim
sudom. Takođe kako se navodi, spomenutom odredbom se nije
uticalo na primjenu odredbe člana 115. Zakona o radu koja se
odnosi na zastaru novčanih potraživanja, iz razloga što je istom
utvrđen opšti zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa u
roku od tri godine od dana nastanka obaveze.
Napominje se da je tekst Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o radu usaglašen sa socijalnim partnerima i upućen
Ekonomsko - socijalnom vijeću na teritoriju Federacije Bosne i
Hercegovine, radi razmatranja. Ekonomsko - socijalno vijeće je
na sjednici održanoj 19.12.2016. godine, podržalo spomenuti
zakon u predloženom obliku.
Traženi odgovor od Predstavničkog doma Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavljen.
6. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Preambula
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
(Amandman II i Amandman XXVII)
Uvjereni da demokratske institucije zasnovane na
poštovanju ljudskih prava i sloboda najbolje stvaraju sklad
između sebe i svojih zajednica,
Odbijajući nasilje rata,
U želji da pridonesu unapređenju mira,
U želji da unaprijede slobodu pojedinca i razvijaju slobodno
tržište,
Vođeni principima Povelje Ujedinjenih naroda, Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima, i Opštim okvirnim sporazumom
Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 115
o miru u Bosni i Hercegovini, kao i njegovim aneksima (Opšti
okvirni sporazum),
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa
Ostalima, i građani Federacije Bosne i Hercegovine, koja je
sastavni dio suverene države Bosne i Hercegovine, odlučni da
osiguraju punu nacionalnu ravnopravnost, demokratske odnose i
najviše standarde ljudskih prava i sloboda, ovim donose Ustav
Federacije Bosne i Hercegovine.
Član II. A 2.(1) k) i l)
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
k) imovinu;
l) osnovne slobode: slobodu govora i štampe;
slobodu mišljenja; savjesti i uvjerenja; slobodu
religije, uključujući privatno i javno vjeroispovjedanje;
slobodu okupljanja; slobodu udruživanja;
uključujući slobodu osnivanja i pripadanja
sindikatima i slobodu neudruživanja;
slobodu na rad;
Član IV.C.3.10.(2) a)
(2) Ustavni sud:
a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika
Federacije, Premijera, zamjenika Premijera
ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog
doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je
prijedlog zakona koji je usvojio jedan od
domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u
skladu sa ovim ustavom;
(...)
Amandman XVIII
Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja
se i glasi:
"Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u
Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog
prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti
međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva,
preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum".
B. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda
Član 6. stav 1.
Pravo na pravično suđenje
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili
osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako
ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u
razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom
ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se
novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela
suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne
sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi
maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili
kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u
posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu
interesima pravde.
Član 11.
Sloboda okupljanja i udruživanja
1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja
sa drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i
pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.
2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan
zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u
interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju
sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili
zaštite prava sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje
uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju
pripadnici oružanih snaga, policije ili državne
administracije.
C. Protokol (broj 1.) uz Evropsku konvenciju o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 1.
Zaštita imovine
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano
uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine,
osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i
opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na
pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim
da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima
ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
D. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
Član 20. stav 1.
1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i
udruživanja.
E. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima
Član 8. stav 1. tačka (a) i (c) i stav 3.
1. Države članice ovog pakta obavezuju se da osiguraju:
(a) pravo koje ima svako lice da sa drugima osniva
sindikate i da se učlani u sindikat po svom izboru, uz
jedini uslov da pravila budu utvrđena od strane
zainteresovane organizacije, u cilju unaprjeđenja i
zaštite ekonomskih i socijalnih interesa. Ostvarivanje
ovog prava može biti predmet jedino ograničenja
predviđenih zakonom i koja predstavljaju potrebne
mjere u demokratskom društvu, i u interesu
nacionalne sigurnosti ili javnog poretka, ili zaštite
prava i sloboda drugoga;
(...)
(c) pravo koje imaju sindikati da slobodno obavljaju
svoju djelatnost, bez drugog ograničenja osim onog
koje predviđa zakon, a koje predstavlja potrebnu
mjeru u demokratskom društvu, u interesu nacionalne
sigurnosti ili javnog poretka, ili radi zaštite prava i
sloboda drugoga;
(...)
3. Nijedna odredba ovog člana ne dopušta državama
članicama Konvencije Međunarodne organizacije rada od
1948. godine o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnog rada
da donosi zakonske mjere koje bi narušavale ili da
primjenjuju zakon na način koji bi narušavao garancije
predviđene navedenom konvencijom.
F. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Član 22.
1. Svako ima pravo slobodnog udruživanja sa drugim licima,
uključujući pravo na osnivanja sindikata ili pristupanju
njima u cilju zaštite svojih interesa.
2. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti vršenju tog
prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su
potrebna u demokratskom društvu u interesu državne ili
javne sigurnosti, javnog poretka ili morala ili zaštite prava i
sloboda drugih lica. Ovaj član ne sprječava da se članovima
oružanih snaga i policije nametnu zakonska ograničenja
vršenja tog prava.
3. Ništa u ovom članu ne ovlašćuje države članice Konvencije
Međunarodne organizacije rada od 1948. godine o slobodi
sindikalnog udruživanja i zaštiti prava na udruživanje da
preduzme zakonske mjere koje bi bile na štetu garancija iz
Број 23 - Страна 116 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020.
te Konvencije ili da primijene zakon na način koji bi bio na
štetu tih garancija.
G. Evropska socijalna povelja (revidirana)
Član 5.
Pravo na organizovanje
U cilju osiguranja odnosno promicanja slobode radnika i
poslodavaca da osnivaju lokalne, nacionalne ili internacionalne
organizacije za zaštitu njihovih ekonomskih i socijalnih interesa, i
da se uključuju u te organizacije, zemlje potpisnice se obavezuju
da domaći zakon neće ograničavati, niti će se primjenjivati tako
da ograničava ovu slobodu. Mjera u kojoj se garancije predviđene
ovim članom odnose na policiju će se odrediti domaćim
zakonima i propisima. Princip koji upravlja primjenom ovih
garancija na pripadnike oružanih snaga i mjera u kojoj se one
odnose na lica iz te kategorije će se jednako tako odrediti
domaćim zakonima i propisima.
Član 6.
Pravo na kolektivno pregovaranje
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na
kolektivno ugovaranje, zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:
1. promovišu zajedničke konsultacije između radnika i
zaposlenika;
2. promovišu, gdje je potrebno i pogodno, mehanizam za
dobrovoljne pregovore između poslodavaca odnosno
organizacija poslodavaca i organizacija radnika sa
ciljem regulisanja uslova i pretpostavki za
zapošljavanje preko kolektivnih ugovora;
3. promovišu uspostavu i korištenje odgovarajućeg
mehanizma pomirenja i dobrovoljne arbitraže za
rješavanje radnih sporova;
i priznaju
4. pravo radnika i poslodavaca na kolektivnu akciju u
slučaju sukoba interesa, uključujući ovdje pravo na
štrajk, uz poštivanje obaveza koje eventualno
proistječu iz kolektivnih sporazuma koji su ranije
sklopljeni.
H. Konvencija MOR-a br. 87. o sindikalnoj slobodi i zaštiti
sindikalnog rada
Član 3.
1. Radničke i poslodavačke organizacije imaju pravo na donošenje
svojih statuta i administrativnih pravila, slobodnih
izbora svojih predstavnika, organizovanje svoga upravljanja
i djelatnosti i formulisanje svoga akcionog programa.
2. Javne vlasti moraju se uzdržavati svake intervencije takve
prirode koja bi imala za cilj ograničenje ovoga prava ili
ometanje zakonskog izvršenja.
Član 8.
1. U ispunjenju prava koja su im ovom konvencijom priznata,
radnici, poslodavci i njihove odgovarajuće organizacije
dužni su da kao i druga lica i organizovane zajednice
poštuju zakonitost.
2. Ne može se nacionalnim zakonodavstvom nanositi povreda
niti isto primjenjivati na način na koji bi se mogla nanijeti
povreda garancija predviđenih ovom konvencijom.
I. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03)
Član 38. stav 1.
Kad se Ustavnom sudu dostavi više zahtjeva za ocjenjivanje
ustavnosti istog propisa, Ustavni sud će o svim tim zahtjevima
voditi, po pravilu, jedan postupak i donijeti jednu odluku.
J. Zakon o radu
("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16)
I. OSNOVNE ODREDBE
Predmet zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu,
radno vrijeme, plate, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje
prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih
ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga
pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom ili međunarodnim
ugovorom nije drugačije određeno.
Sloboda udruživanja
Član 14.
(1) Radnici imaju pravo, po svom slobodnom izboru,
organizovati sindikat, te se u njega učlaniti, u skladu sa
statutom ili pravilima tog sindikata.
(2) Poslodavci imaju pravo, po svom slobodnom izboru,
formirati udruženje poslodavaca, te se u njega učlaniti, u
skladu sa statutom ili pravilima tog udruženja.
(3) Sindikat i udruženja poslodavaca mogu se osnovati bez
ikakvog prethodnog odobrenja.
Dobrovoljnost članstva
Član 15.
(1) Radnici odnosno poslodavci slobodno odlučuju o svom
stupanju ili istupanju iz sindikata, odnosno udruženja
poslodavaca.
(2) Radnik odnosno poslodavac ne može biti stavljen u
nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu
odnosno udruženju poslodavaca.
Zaštita prava iz radnog odnosa
Član 114. - ranije važeća odredba
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko
pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana
dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo,
odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od
poslodavca ostvarivanje tog prava.
(2) Ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja
zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom
rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne
udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90
dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.
(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne
može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije
podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju
zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano
potraživanje iz radnog odnosa.
Član 115.
Sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju u
roku od tri godine od dana nastanka obaveze.
Član 116.
(1) Prije podnošenja tužbe radnik i poslodavac mogu se
dogovoriti o mirnom rješavanju spora na način i pod
uslovima predviđenim zakonom.
(2) Ukoliko se postupak iz stava 1. ovog člana ne okonča u
razumnom roku, koji ne može biti duži od 60 dana ili se
postupak mirenja okonča neuspješno, radnik ima pravo da
podnese tužbu nadležnom sudu u rokovima iz člana 114.
ovog zakona koji teku od dana okončanja postupka mirenja.
Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 117
XV. REPREZENTATIVNOST SINDIKATA I
UDRUŽENJA POSLODAVACA
Uslovi reprezentativnosti sindikata
Član 122.
(1) Sindikat se smatra reprezentativnim:
a) ako je registrovan kod nadležnog organa, u skladu sa
zakonom;
b) ako se finansira pretežno iz članarina i drugih vlastitih
izvora;
c) ako ima potreban procenat učlanjenosti zaposlenih, u
skladu sa ovim zakonom.
Reprezentativnost sindikata kod poslodavca
Član 123.
Reprezentativnim sindikatom kod poslodavca smatra se
sindikat u koji je učlanjeno najmanje 20% zaposlenih od ukupnog
broja zaposlenih kod poslodavca.
Reprezentativnost sindikata za područje djelatnosti
Član 124.
Reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja
djelatnosti smatra se sindikat koji, pored uslova iz člana 122.
ovog zakona ispunjava i uslov da ima najmanje 30% članova od
ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na
teritoriji Federacije, odnosno području kantona.
Reprezentativnost sindikata za teritoriju Federacije
Član 125.
Reprezentativnim sindikatom za teritoriju Federacije smatra
se onaj sindikat koji, pored uslova iz člana 122. ovog zakona, ima
najmanje 30% članova, u odnosu na ukupan broj zaposlenih u
Federaciji, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Uslovi za reprezentativnost sindikata kantona
Član 126.
Ukoliko je sindikat kantona organizacioni dio sindikata iz
čl. 124. i 125. ovog zakona smatra se da ispunjava uslove iz člana
122. tač. a. i b.
Reprezentativni sindikat
Član 127.
Ako sindikat iz čl. 123., 124. i 125. ovog zakona ne
ispunjava uslov u pogledu procenta broja članova u odnosu na
ukupan broj zaposlenih, reprezentativnim sindikatom smatra se
sindikat sa najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja
zaposlenih.
Postupak utvrđivanja reprezentativnosti sindikata i
udruženja poslodavaca na teritoriji Federacije odnosno
području kantona
Član 130.
(1) Reprezentativnost sindikata odnosno udruženja poslodavaca
na teritoriji Federacije, odnosno području kantona, na
zahtjev zainteresovanih strana utvrđuje federalno, odnosno
kantonalno ministarstvo nadležno za rad.
(2) Broj zaposlenih utvrđuje se na osnovu podataka nadležnih
institucija, koje nadležno ministarstvo pribavlja službenim
putem.
(3) Poslodavac je dužan da na zahtjev sindikata izda potvrdu o
broju zaposlenih.
(4) Federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za
rad, u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz stava
1. ovog člana, donosi rješenje o utvrđivanju reprezentativnosti
sindikata, odnosno udruženja poslodavaca ako su
ispunjeni uslovi utvrđeni ovim zakonom.
(5) Protiv rješenja iz stava 4. ovog člana može se pokrenuti
upravni spor.
Ovlaštenja reprezentativnog sindikata i udruženja
poslodavaca
Član 131.
(1) Sindikat odnosno udruženje poslodavaca kome je utvrđena
reprezentativnost u skladu sa ovim zakonom ima pravo:
a. zastupati svoje članove pred poslodavcem, organima
vlasti, udruženjima poslodavaca, drugim institucijama
odnosno pravnim licima;
b. kolektivno pregovarati i zaključivati kolektivne
ugovore;
c. učestvovati u bipartitnim i tripartitnim tijelima
sastavljenim od predstavnika organa vlasti, udruženja
poslodavaca i sindikata i
d. na druga prava u skladu sa zakonom.
(2) Pravo zastupanja svojih članova pred poslodavcem imaju
svi sindikati u skladu sa pravilima o organizovanju i
djelovanju sindikata.
XVI. KOLEKTIVNI UGOVORI
Vrste kolektivnih ugovora
Član 137.
(1) Kolektivni ugovor može se zaključiti kao opšti, granski i
pojedinačni (kod poslodavca).
(2) Opšti kolektivni ugovor zaključuje se za teritoriju
Federacije, a granski kolektivni ugovori za teritoriju
Federacije ili područje jednog ili više kantona.
Strane u kolektivnom pregovaranju
Član 138.
(1) Opšti kolektivni ugovor zaključuju reprezentativno
udruženje poslodavaca i reprezentativni sindikat osnovani
na teritoriji Federacije.
(2) Granski kolektivni ugovor zaključuju reprezentativno
udruženje poslodavaca i reprezentativni sindikat jednog ili
više područja djelatnosti osnovani na teritoriji Federacije
odnosno području jednog ili više kantona.
(3) Granske kolektivne ugovore za zaposlene u organima
državne službe, sudske vlasti, javnih ustanova i drugih
budžetskih korisnika zaključuju nadležna ministarstva,
odnosno Vlada Federacije i nadležna ministarstva i vlade
kantona sa jedne strane i reprezentativni sindikati državnih
službenika i namještenika, javnih ustanova i drugih
budžetskih korisnika sa druge strane.
(4) Pojedinačni kolektivni ugovor zaključuje reprezentativni
sindikat kod poslodavca i poslodavac.
(5) U postupku pregovaranja radi zaključivanja kolektivnih
ugovora iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, reprezentativni sindikat
dužan je da sarađuje sa drugim sindikatima sa manjim
brojem članova, radi izražavanja interesa i zaposlenih koji
su učlanjeni u taj sindikat.
K. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18)
Član 9. - osporena odredba
U članu 114. stav (1), riječ "može", zamjenjuje se sa
riječima: "dužan je".
U stavu (3) riječi: "osim u slučaju zahtjeva radnika za
naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa",
zamjenjuju se riječima: "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u
skladu sa ovim zakonom".
7. Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava
7.1. U odluci Evropske komisije za ljudska prava,
McFeeley i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 8317/78
od 15. 05. 1980. godine, između ostalog se navodi:
"114. Kao što pokazuje sam sadržaj člana 11. pojam
slobode udruživanja, kojeg je poseban aspekt pravo osnivanja i
Број 23 - Страна 118 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020.
pridruživanja sindikatima, tiče se prava da se osnuje ili da se
bude povezan sa skupinom ili organizacijom koja zastupa
određene ciljeve...."
7.2. U predmetu Evropskog suda za ljudska prava,
Wilson, Nacionalni sindikat novinara i drugi protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, br. 30668/96, 30671/96 i 30678/96,
između ostalog se navodi:
"Sud ponavlja da član 11. stav 1. priznaje slobodu sindikata
kao jedan oblik ili poseban aspekt slobode udruživanja... Riječi
"radi zaštite svojih interesa" u članu 11. stavu 1. Konvencije nisu
suvišne, pa Konvencija osigurava slobodu zaštiti zaposleničke
interese (occupational interests) članova sindikata pomoću
sindikalne akcije, provedbu i razvitak koje države ugovornice
moraju dopustiti i učiniti mogućom. Dakle, sindikat mora biti
slobodan boriti se za zaštitu interesa svojih članova, a pojedinačni
članovi imaju pravo, radi zaštite svojih interesa, da se sindikat
sasluša... Član 11., međutim ne osigurava nikakvo posebno
postupanje (treatment) prema sindikatima ili njihovim članovima
i ostavlja svakoj državi slobodan izbor sredstava koja će
primijeniti za osiguranje prava na saslušanje..."
7.3. U predmetu Evropskog suda za ljudska prava,
Hrvatski liječnički sindikat protiv Hrvatske, zahtjev br.
36701/09 od 27.11.2014. godine, u saglasnom mišljenju sudije
Pinta de Albuquerquea, između ostalog se navodi:
"8. Uzimajući u obzir predmet Demir i Baykara, pravo
udruživanja radnika uključuje sljedeće ključne elemente: pravo
na formiranje sindikata i pridruživanje njemu, zabranu ugovora
uslovljenih članstvom u sindikatu (engl. closed-shop), pravo na
kolektivno pregovaranje sa poslodavcem i pravo sindikata da
nastoji uvjeriti poslodavca da sasluša ono što ima za reći u ime
svojih članova...".
7.4. U presudi Evropskog suda za ljudska prava, u
predmetu Kreuz protiv Poljske, br. 28249/95 od 29.05.2001.
godine, između ostalog se navodi:
"53. "Pravo na sud" nije apsolutno. Ono može biti podložno
implicitno dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup po
samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Garantujući
parničarima učinkovito pravo pristupa sudu radi utvrđivanja
njihovih "prava i obaveza građanske naravi", član 6. stav 1.
ostavlja državi slobodan izbor načina kojim će postići taj cilj, ali
dok zemlje ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u tom
smislu, konačna odluka u pogledu poštivanja zahtjeva
Konvencije leži na Sudu (vidi naprijed navedene presude u
predmetima Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Z i drugi
protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ibid; i, mutatis mutandis, presudu
u predmetu Airey protiv Irske od 9. oktobar 1979. godine, Serija
A br. 32, str. 14.-15., stav 26.).
"55. U tom kontekstu Sud naglašava da ograničenje
postavljeno u odnosu na pristup sudu ili tribunalu neće biti u
skladu sa članom 6. stav 1. osim ako teži legitimnom cilju, a
postoji razumna veza razmjernosti između uloženih sredstava i
legitimnog cilja koji se želi ostvariti (vidi npr. presudu u
predmetu Tinnelly & Sons Ltd. i drugi te McElduff i drugi
protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. jula 1998. godine,
Reports 1998-IV, str. 1660. stav 72.)".
7.5. U presudi Evropskog suda za ljudska prava, u
predmetu Avdić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, App br.:
28357/11, 31549/11 i 39295/11 od 19.11.2013. godine, između
ostalog se navodi:
"32. Nadalje, "pravo na sud" nije apsolutno pravo. Ono
podliježe dozvoljenim ograničenjima, posebno kada je riječ o
uslovima dopuštenosti žalbe s obzirom da je, po prirodi stvari,
potreban propis države koja u tom smislu uživa određenu
slobodu procjene (vidi Ashingdane protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, presuda od 28.05.1985., serija A br. 93, str. 24-25,
§ 57). Međutim, ova ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti
pristup sudu na takav način ili u takvoj mjeri da to ugrožava
samu suštinu toga prava. Konačno, takva ograničenja su
protivna članu 6. stav 1. ukoliko se njima ne nastoji postići
legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos
proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja kojem
se teži (vidi Levages Prestations Services protiv Francuske,
presuda od 23.10.1996., Izvještaji o presudama i odlukama
1996-V, str. 1543, § 40)."
8. Sudska praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
U predmetu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U
8/12 od 23.11.2012. godine, između ostalog se navodi:
"16. Kako su Evropski i Ustavni sud, u svojoj
jurisprudenciji, konzistentno ukazivali, pravo na pravično
suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava,
između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi sa
građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili "tribunal".
Na ovaj način ova odredba sadrži "pravo na sud" iako ono nije
eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav1. Evropske
konvencije, a "pravo na pristup sudu" samo je jedan element
tog prava bez kojeg ne bi bilo moguće uživanje u drugim
garancijama propisanim navedenom odredbom. Naime, principi
pravičnosti, javnosti i ekspeditivnosti sudskog postupka ne bi
imali nikakve vrijednosti ukoliko se sudski postupak ne bi
mogao pokrenuti. Osim toga, teško bi bilo zamisliti vladavinu
prava, kao temeljni princip prava na pravično suđenje, bez
mogućnosti pokretanja postupka pred sudom ili "tribunalom",
pa se neće smatrati da je pravo na pristup sudu djelotvorno ako
u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se de
facto lice onemogućava da podnese tužbu sudu (vidi, Evropski
sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna
2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tačka 52. sa daljim
referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu
broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, tačka 26, objavljena u
"Službenom glasniku BiH", broj: 75/12)."
"19. Dalje, pri ocjenjivanju da li je prekršeno pravo na
pristup sudu Evropski sud procjenjuje da li su nametnuta
ograničenja takva da se njima umanjuje sama suština prava na
pravično suđenje. U vezi s tim, Evropski sud naročito ističe da
ograničenja prava na pristup sudu ili tribunalu neće biti u
skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako nemaju
legitiman cilj i ako ne postoji proporcionalnost između
sredstava ograničavanja tog prava i cilja koji se želi postići
(ibid., Kreuz protiv Poljske, tačka 55). Cilj ovakve analize je
zasnovan na principu da Evropska konvencija garantuje prava
koja su praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna, koji
ima naročit značaj zapravo pristupa sudu s obzirom na
prominentno mjesto koje pravo na pravično suđenje ima u
demokratskom društvu (idem., Kreuz protiv Poljske, tačka 57.
sa daljim referencama).
9. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Na osnovu bitnih navoda zahtjeva i cjelokupne
dokumentacije u spisu predmeta, a u svjetlu relevantnog prava,
Ustavni sud Federacije utvrdio je činjenice koje su od značaja za
donošenje odluke u ovom predmetu i to kako slijedi u nastavku.
Podnosilac zahtjeva je kao Potpredsjednik Federacije, u
skladu sa članom IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, lice ovlašteno za podnošenje zahtjeva za ocjenu
ustavnosti pred Ustavnim sudom Federacije.
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine usvojio je Zakon
o radu i to Predstavnički dom na sjednici održanoj 31.07.2015.
godine, a Dom narod na sjednici održanoj 31.03.2016. godine.
Objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH", broj:
26/16 od 06.04.2016. godine. Nakon toga Parlament Federacije
Bosne i Hercegovine usvojio je Zakon o izmjenama i dopunama
Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 119
Zakona o radu, koji je objavljen u "Službenim novinama
Federacije BiH", broj: 89/18 od 09.11.2018. godine.
Zakonom o radu se, kako stoji u članu 1. uređuje
zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plate, prestanak
ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa,
zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih
radnih sporova kao i pitanja iz radnog odnosa, ako drugim
zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.
Zakonom se zabranjuje diskriminacija radnika po bilo kom
osnovu, a i u odnosu na uslove rada i sva prava iz radnog odnosa
(član 8. i 10. Zakona). Zakonom se garantuje sloboda udruživanja
radnika, kao pravo radnika da po svom slobodnom izboru, bez
ikakvog prethodnog odobrenja organiziraju sindikat, te se učlane
u isti (član 14. Zakona). Isto tako, radnik ne može biti stavljen u
nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu (član
15. stav (2) Zakona).
U ovom ustavnosudskom predmetu, osporena je ustavnost
člana 124. Zakona o radu, te ustavnost člana 9. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu, kojim je izmijenjena
odredba člana 114. tog Zakona.
9.1. Činjenično stanje i stav Suda u pogledu ustavnosti
člana 124. Zakona o radu
Podnosilac u prvom zahtjevu traži ocjenu ustavnosti
odredbe člana 124. Zakona o radu koja glasi:
"Reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja
djelatnosti smatra se sindikat koji, pored uslova iz člana 122.
ovog zakona ispunjava i uslov da ima najmanje 30% članova od
ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na
teritoriji Federacije, odnosno području kantona".
Uz ono što je o predmetu regulisanja Zakona o radu gore
već rečeno, njime se regulišu i uslovi za reprezentativnost
sindikata, pa se tako u skladu sa članom 122. Zakona,
reprezentativnim smatra onaj sindikat koji je registrovan kod
nadležnog organa u skladu sa zakonom, ako se finansira pretežno
iz članarina i drugih vlastitih izvora i ako ima potreban procenat
učlanjenosti zaposlenih, u skladu sa zakonom. U vezi sa naprijed
navedenim, potrebno je navesti da Zakon ovaj procenat
zaposlenih različito reguliše za reprezentativnost sindikata kod
poslodavca, te isti iznosi 20% zaposlenih od ukupnog broja
zaposlenih kod poslodavca, a za reprezentativnost sindikata za
područje djelatnosti, traži se da pored uslova iz člana 122.
Zakona ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih
u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno
području kantona, isti slučaj je i sa reprezentativnošću sindikata
za teritoriju Federacije (član 123.,124. i 125. Zakona). Nadalje,
ako sindikat iz čl. 123., 124. i 125. Zakona ne ispunjava uslov u
pogledu procenta broja članova u odnosu na ukupan broj
zaposlenih, reprezentativnim sindikatom smatra se sindikat sa
najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja zaposlenih (član
127. Zakona). Reprezentativnost sindikata odnosno udruženja
poslodavaca na teritoriji Federacije, odnosno području kantona,
na zahtjev zainteresovanih strana utvrđuje federalno, odnosno
kantonalno ministarstvo nadležno za rad (član 130. Zakona).
Sindikati kojima je utvrđena reprezentativnost u skladu sa
Zakonom o radu imaju određena prava, a to su pravo da
zastupaju svoje članove pred poslodavcem, organima vlasti,
udruženjima poslodavaca, drugim institucijama odnosno pravnim
licima, kolektivno pregovaraju i zaključuju kolektivne ugovore,
učestvuju u bipartitnim i tripartitnim tijelima sastavljenim od
predstavnika organa vlasti, udruženja poslodavaca i sindikata i na
druga prava u skladu sa zakonom (član 131. Zakona).
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u članu II.A.2.,
utvrđuje da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda koji su utvrđeni u
dokumentima koji su navedeni u Aneksu Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine, a između ostalih i: "pravo na slobodu
udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima..".
Dakle, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine,
garantuje slobodu udruživanja, a kao poseban aspekt te slobode,
garantuje slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima. Pravo na
slobodu udruživanja kao takvo, omogućava pojedincima da svoja
prava i interese ostvaruju u zajednici sa drugima. Upravo ove
garancije prava na udruživanje i mogućnost da se kroz različite
oblike udruživanja efikasno ostvare zajednički ciljevi određene
grupe pojedinaca, koje inače sam pojedinac ne bi mogao ostvariti
odnosno ne bi ih mogao ostvariti na efikasan način, su od
izuzetnog značaja za demokratsko društvo, kao i za ostvarivanje
pluralizma unutar demokratskog društva, kao jedne od njegovih
važnih karakteristika. Kada se govori o udruživanju, tu se ne radi
o pukom udruživanju pojedinaca, već o udruživanju koje ima
institucionalni karakter, koje ima utvrđenu strukturu i koje ima
trajan karakter i stabilnost.
Slobodu udruživanja u sindikalne organizacije bez ograničenja
štite mnogi međunarodni instrumenti koji predstavljaju
dio našeg ustavno-pravnog poretka i koji se primjenjuju na
teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine,
a to su: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Evropska
konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima,
Evropska socijalna povelja, te Konvencija MOR-a br. 87. o
sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnog rada. Zajedničko svim
ovim dokumentima jeste što su jednoglasni povodom garancije i
zaštite prava na slobodu udruživanja, odnosno njegovog
posebnog aspekta prava na osnivanje sindikata, jer sve u
konačnici štite slobodu radnika da se bez ikakvih prethodnih
odobrenja, diskriminacije i ograničavanja domaćeg zakona,
udružuju u organizacije koje služe za promicanje njihovih
ekonomskih i socijalnih interesa.
Pojam reprezentativnosti sindikata podrazumijeva sposobnost
i pravo sindikata na kolektivno pregovaranje, odnosno
njihovu sposobnost i pravo da ravnopravno učestvuju u procesu
pregovora između sindikata, kao predstavnika radnika, i jednog
ili više poslodavaca radi postizanja dogovora o regulisanja prava
iz radnog odnosa i uslova rada. Da bi kolektivno pregovaranje
funkcionisalo isto mora biti uređeno u skladu sa zakonskim
propisima, odnosno mora da egzistira u okviru jednog pravnog
okvira. To bi značilo da radnici moraju imati pravo da osnivaju
sindikate i pravo da se učlane u iste u skladu sa statutima i
pravilima sindikata bez uplitanja države, a sa druge strane oni
moraju, da bi imali uticaj na tržište rada i da bi mogli
ravnopravno da učestvuju u kolektivnom pregovaranju, da
posjeduju pregovaračku moć koja se ogleda u njihovoj brojnosti i
njihovoj spremnosti i odgovornosti da učestvuju u kolektivnom
pregovaranju, jer to je upravo i cilj postojanja sindikata i konačno
ostvarenje punog prava na slobodu udruživanja u sindikate. Može
se zaključiti da sindikat koji ne posjeduje, odnosno kome od
strane nadležnih organa nije priznata reprezentativnost
predstavlja samo udruženje pojedinaca koje egzistira "na papiru"
i koje nije u mogućnosti da ostvari svoje zajedničke ciljeve na
naprijed navedeni način, a zbog kojih ciljeva je i osnovano.
Međutim, sloboda udruživanja, pa tako i sloboda
udruživanja u sindikate ne spada u grupu apsolutnih prava, već u
grupu tzv. kvalificiranih/relativnih prava, koja je u skladu sa
Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda i drugim naprijed navedenim međunarodnim
dokumentima moguće ograničiti u određenim okolnostima.
Zapravo, radi se o pravu u koje se država može valjano umiješati,
uplitati i isto ograničiti pod određenim pretpostavkama. Tako se u
članu 11. Evropske konvencije propisuje: "Svako ima pravo na
slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i
pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog
Број 23 - Страна 120 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020.
zaštite svojih interesa. Ova prava neće biti ograničena izuzev na
način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom
društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u
cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili
zaštite prava sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje
uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju
pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije".
Član 11. stav 2. Evropske konvencije, propisuje pretpostavke
koje moraju biti zadovoljene da bi država mogla ograničiti
pravo na slobodu udruživanja, odnosno njenog posebnog aspekta
- prava na osnivanje sindikata. Opšte pravilo koje je utvrđeno u
jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava je da se u
kvalifikovana konvencijska prava država može miješati, odnosno
uplitati samo ukoliko je ograničenje prava: a) propisano
zakonom, b) ima legitiman cilj, i ukoliko je c) nužno u
demokratskom društvu. Radi se o uslovima koji moraju biti
kumulativno ispunjeni kako ne bi nastupila povreda Evropske
konvencije.
Potrebno je dakle razmotriti da li je spornim aktom
zakonodavca ograničena sloboda sindikalnog udruživanja, te
ukoliko jeste, da li je to ograničavanje zakonito i opravdano, a
potom i da li ono ima legitiman cilj, u opštem ili javnom interesu,
te postoji li ravnoteža, između javnog interesa i efekata
ograničenja prava, odnosno da li je takvo ograničenje nužno u
demokratskom društvu, pri čemu pojam nužnosti predstavlja
"prijeku društvenu potrebu". I konačno, valja razmotriti i to, da li
je to ograničavanje prava bilo diskriminatorno u smislu člana 14.,
a u vezi sa članom 11. Evropske konvencije, te da li je došlo do
povrede prava na djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13.
Evropske konvencije.
Dakle najprije treba utvrditi da li se zakonodavac,
propisivanjem osporenog člana Zakona, umiješao u slobodu
udruživanja strukovnih/profesionalnih sindikata ograničavanjem
slobode udruživanja u strukovne sindikate, na način da im je
ograničio ili onemogućio njihovu reprezentativnost, a samim tim
ih ograničio u učestvovanju u kolektivnom pregovaranju i time ih
dalje ograničio u ostvarivanju njihovih prava iz rada i po osnovu
rada?
Imajući u vidu relevantni pravni okvir u Federaciji Bosne i
Hercegovine, nesporno je da je radnicima zagarantovano pravo
da bez ikakvih prethodnih odobrenja osnivaju sindikate. Takođe
je nesporno da je zakonodavac Zakonom o radu ograničio
kapacitet sindikata na posredan način, tako što je propisao
kvantitavni kriterij prilikom utvrđivanja reprezentativnosti
sindikata. Kako onih koji se osnivaju kod poslodavca, tako i onih
koji se osnivaju za područje djelatnosti, za teritoriju Federacije, te
na nivou kantona.
Pritom je očigledno da se osporeni član Zakona ni na koji
način ne odnosi na strukovne sindikate, već samo utvrđuje
reprezentativnost sindikata za područje jedne ili više djelatnosti,
kao što je npr. zdravstvo, obrazovanje i sl. Dakle jasno je da
osporeni član Zakona ne utvrđuje kriterij kojim se uređuje, pa
time i ne ograničava reprezentativnost strukovnih sindikata.
Osim toga, Zakon o radu zasebnom odredbom (član 127.)
dozvoljava utvrđivanje reprezentativnosti i onim sindikatima koji
ne ispunjavaju propisane kvanitivane kriterije, pa se prema toj
odredbi, ipak, reprezentativnim sindikatom smatra "sindikat sa
najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja zaposlenih".
Takođe je činjenica, da na nivou Federacije i kantona
postoji više registrovanih strukovnih sindikata, kao što su npr.
Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu u
Federaciji Bosne i Hercegovine, Sindikat doktora medicine i
stomatologije Tuzlanskog kantona, Sindikat doktora medicine i
stomatologije Kantona Sarajevo. Takođe nesporna je činjenica da
su i Sindikat doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog
kantona i Sindikat doktora medicine i stomatologije Kantona
Sarajevo, kao strukovni sindikati potpisnici kolektivnih ugovora,
što je suprotno navodima podnosioca zahtjeva da je istima bila
onemogućeno učestvovanje u kolektivnom pregovaranju.
Dakle, u vezi sa navodima podnosioca zahtjeva da se
osporenim članom Zakona ograničava sloboda udruživanja strukovnih
sindikata, a u vezi sa navedenim testom proporcionalnosti,
može se zaključiti da se zakonodavac osporenom
odredbom istina umiješao, ali ne u slobodu udruživanja, već u
područje djelovanja sindikata, i to samo onih koji djeluju za jedno
ili više područja djelatnosti, a ne struke kako navodi podnosilac
zahtjeva. Ono što se može zaključiti iz navoda podnosioca
zahtjeva i drugih dokaza u spisu jeste da je došlo do različite
primjene, može se i reći do različitog tumačenja osporenog člana
zakona, od strane pojedinih nadležnih sudskih i upravnih organa,
što je u konačnici rezultiralo navodnim ograničavanjem slobode
djelovanja strukovnih sindikata nepriznavanjem njihove reprezentativnosti,
pa i diskriminacije u odnosu na ostale sindikate koji
djeluju na području Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe
treba imati u vidu i odredbu člana 138. stav (5) Zakona o radu
kojom se uređuje da je u postupku pregovaranja radi
zaključivanja kolektivnih ugovora, reprezentativni sindikat
"dužan da sarađuje sa drugim sindikatima sa manjim brojem
članova, radi izražavanja interesa i zaposlenih koji su učlanjeni u
taj sindikat". Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud
Federacije smatra da nema elemenata neustavnosti u osporenom
članu Zakona, jer se istim i ne reguliše reprezentativnost
strukovnih sindikata, već da su problemi nastali upravo iz
pojedinačnih akata koje su donosili pojedini sudski i upravni
organi pogrešno tumačeći i primjenjujući osporeni član Zakona u
vezi sa reprezentativnošću strukovnih sindikata.
Iz svega iznesenog Ustavni sud Federacije zaključuje, da se
cjelokupna pažljivo izložena argumentacija koju podnosilac
zahtjeva koristi kako bi doveo u pitanje ustavnost osporene
odredbe zapravo ne odnosi na samu tu odredbu, već na
koncepciju Zakona o radu, koji u dijelu koji se odnosi na
reprezentativnost sindikata ne sadrži izričite odredbe o
reprezentativnosti strukovnih sindikata.
To veoma jasno prističe iz samog zahtjeva, u kojem
podnosilac zahtjeva izričito govori o "nedostatku adekvatnog
prepoznavanja kvalitativnog kriterija na nivou zakonskog akta",
što očigledno predstavlja koncepcijski prigovor na Zakon o radu
u cjelini, ali ne i valjan argument u prilog neustavnosti konkretne
odredbe osporenog člana 124. Zakona o radu.
Kao takva, ta argumentacija svakako ima svoju težinu i
utemeljenje, ako bi se raspravljalo o kvalitetu ukupnih zakonskih
rješenja u materiji o kojoj je riječ, odnosno o relaciji između
kvantitativnog i kvalitativnog kriterija pri utvrđivanju
reprezantativnosti, ali ona ne može biti osnovom da se van snage,
kao neustavna, stavi konkretna osporena odredba. Drugačije
rečeno, to što podnosilac zahtjeva smatra da kvalitativni kriterij
kod utvrđivanja reprezentativnosti sindikata u Zakonu nije
"adekvatno prepoznat", ne daje mu nikako za pravo da tvrdi kako
je kvantitativni kriterij za granske sindikate "nelegitimno
utvrđen".
Naime, podnosilac zahtjeva ničim ne osporava sadržinu
same odredbe osporenog člana Zakona. On ne tvrdi da kod
utvrđivanja reprezentativnosti sindikata ne treba uzimati u obzir
granske sindikate, niti pak osporava kvantitativni kriterij odnosno
procenat broja zaposlenih kao kriterij njihove reprezentativnosti
na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine odnosno na području
kantona. Stvarni ratio njegove argumentacije je u tome da ukaže
na to, kako Zakonom nije izričito regulisana i reprezentativnost
strukovnih sindikata, iz čega i nastaju problemi u pojedinačnim
sudskim i administrativnim postupcima. Taj istina vrlo ozbiljan
koncepcijski prigovor, ne može međutim biti osnovom da se
neustavnom proglasi postojeća odredba o reprezentativnosti
Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 121
granskih sindikata, jer strukovni sindikati nisu uopšte predmet
njenog regulisanja.
Racionalan način ostvarenja onoga što podnosilac zahtjeva
zapravo hoće, bila bi dopuna Zakona o radu odredbama kojima bi
se expressis verbis regulisali i uslovi reprezentativnosti
strukovnih sindikata, čime bi nestali problemi neujednačene
prakse, a nikako proglašavanjem neustavnosti postojeće odredbe
o reprezentativnosti granskih sindikata, čijoj sadržini podnosilac
zahtjeva, zapravo, ništa i ne prigovara.
Drugačije rečeno: osporenoj odredbi podnosilac zahtjeva ne
prigovara ništa zbog onog što u njoj stoji, već joj prigovara zbog
toga, što u njoj ne stoji još i ono što on smatra da bi trebalo.
U prilog takvom zaključku dodatno govori gore spomenuta
činjenica da je Zakonom o radu izričito propisana obaveza reprezentativnih
sindikata da u postupku pregovaranja radi zaključivanja
kolektivnih ugovora "sarađuju sa drugim sindikatima sa
manjim brojem članova, radi izražavanja interesa i zaposlenih
koji su učlanjeni u taj sindikat".
Ono u čemu bi se podnosiocu zahtjeva moglo i trebalo dati
za pravo je njegovo opravdano ukazivanje na značaj
"koherentnosti pravnog poretka" i principa pravne sigurnosti u
Federaciji Bosne i Hercegovine. Ali kada govori o tome, on
ugrožavanje tih principa u ovom slučaju pogrešno pripisuje
osporenom članu Zakona, koji je u tom pogledu neutralan, a ne
različitim tumačenjima i nejednakoj praksi u postupcima organa
koji je primjenjuju. Jer posredna diskriminacija o kojoj on u
zahtjevu govori proističe upravo otud, a ne iz same osporene
odredbe kao takve. Sljedstveno tome, iz nje ne proističe ni
navodno "nelegitimno ograničenje slobode udruživanja u vezi sa
sindikalnim djelovanjem". Upravo iz tih razloga¸u odredbi člana
8. stav 3. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima, na koju se i sam podnosilac zahtjeva poziva,
zabranjuje se državama članicama Konvencije br. 87. Međunarodne
organizacije rada "da primjenjuju zakon na način koji bi
narušavao garancije predviđene navedenom konvencijom".
Navod podnosioca zahtjeva o neposrednom učinku osporene
odredbe na slobodu sindikalnog udruživanja i djelovanja ne
može se smatrati osnovanim i zato što mu protivriječe notorne
društvene činjenice. U svim kantonima Federacije Bosne i
Hercegovine su osnovani i djeluju sindikati doktora medicine i
stomatologije od kojih su neki i zaključili kolektivne ugovore na
kantonalnom nivou, a prema tome, osnovan je i Savez strukovnih
sindikata doktora medicine i stomatologije Federacije Bosne i
Hercegovine u koji su učlanjeni svi kantonalni strukovni sindikati
i koji ukupno broji više od 4000 članova. Na sastanku u Tuzli,
21.03.2018. godine dogovoren je čak plan i program zajedničkog
djelovanja između ovog Saveza i Strukovnog sindikata doktora
medicine Republike Srpske. Kada bi predmetni Zakon bio tako
rigidan kako ga podnosilac zahtjeva hoće predstaviti, teško da bi
sve ovo bilo moguće.
Iz svega navedenog, ne može se utvrditi da je sama osporena
odredba člana 124. Zakona o radu protivna Ustavu Federacije
Bosne i Hercegovine, te je odlučeno kao u izreci ove presude.
Kako je na ovaj način predmet u ovom dijelu meritorno
riješen, nije se odlučivalo o privremenoj mjeri.
9.2. Činjenično stanje i stav Suda u pogledu ustavnosti
člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
Podnosilac zahtjeva smatra da je članom 9. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu došlo do povrede čl.
II.A.2. (1) i VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 6.,
13. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola 1. uz
Evropsku konvenciju. Prednje iz razloga što je navedenom
odredbom zakonodavac propisao da se radnik za ostvarivanje
prava iz radnog odnosa ne mora obraćati poslodavcu sa
prethodnim zahtjevom prije podnošenja tužbe samo u slučaju
otkaza ugovora o radu, dok se u svim drugim slučajevima kršenja
njegovih prava radnik prvo mora obratiti poslodavcu sa
zahtjevom za ostvarivanje tog prava, i to u propisanim
prekluzivnim rokovima. Argumentacija podnosioca zahtjeva se
najvećim dijelom bazira na činjenici da je članom 9. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu, radniku ograničeno pravo
na pravično suđenje, odnosno pravo na slobodan pristup sudu.
U tom pogledu, potrebno je imati u vidu da član 6. stav 1.
Evropske konvencije garantuje pravo na pravično (pošteno)
suđenje (fair trial), koje obuhvaća "pravo na sud" (right to a
court), u kojem je važan aspekt pravo na pristup sudu (right to
access to a court), to jest, pravo pokretanja postupka pred sudom
(tribunalom). Naime, ostvarenje prava na pristup sudu
pretpostavka je svih drugih garancija propisanih tim članom.
Kada ne bi bilo garancije prava na pristup sudu, karakteristike
koje sudski postupak opisuju kao pravičan, javan i brz uopšte ne
bi imale nikakvu vrijednost, ako taj postupak nije moguće
pokrenuti. Dakle, član 6. stav 1. Konvencije ne garantuje samo
pravo na to da postupak bude pravičan, javan i brz kada se vodi
pred tijelima koja imaju svojstvo nezavisnog i nepristranog suda,
nego prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava
garantuje i to da se o svim pravima koja imaju svojstvo
"građanskih prava i obaveza" može pokrenuti postupak pred
takvim organom.
U kontekstu utvrđivanja predmetne povrede, nužno je
spomenuti da se u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska
prava, ispitivanje navodnih povreda relativno zaštićenih,
derogabilnih, konvencijskih prava (konvencijska prava sa
mogučnošću relativnog ograničenja) provodi sudskom tehnikom
"same biti prava" (test of the very essence od rights). U tzv.
derogabilna konvencijska prava spadaju i pravo na pošteno
suđenje (član 6.), pravo na djelotvorno domaće pravno sredstvo
(član 13.), zabrana diskriminacije (član 14.) i zaštita vlasništva
(član 1. Protokola 1.) Radi utvrđivanja (ne)postojanja povrede
derogabilnog konvencijskog prava potrebno je prvo ispitati da li
je to pravo bilo odgovarajuće zaštićeno i je li nekim
ograničenjem narušena sama bit tog prava (the very essence of
the right), ocijeniti jesu li sporna ograničenja nametnuta u
ostvarenju legitimnog cilja i jesu li sredstva koja su primijenjena
radi ostvarivanja tog cilja bila razmjerna ili ne.
U tom smislu i radi davanja odgovora na pitanje koje se tiče
ograničavanja same biti prava, u konkretnom slučaju mora se
postaviti pitanje: "Da li uslovljavanje prethodnim obaveznim
obraćanjem poslodavcu u slučaju povrede nekog od prava iz
radnog odnosa ograničava radniku "pravo na sud", na način
protivan članu 6. stav. 1. Konvencije?
Pri tome je važno ponovo spomenuti da "pravo na sud" nije
apsolutno, već da ono može biti podložno implicitno dopuštenim
ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi
zahtijeva regulaciju države. Takođe treba ponovo naglasiti i to da
postavljeno ograničenje pristupa sudu neće biti u skladu sa
članom 6. stav 1. Evropske konvencije osim ako ne teži
legitimnom cilju i pritom postoji razumna razmjernost između
primijenjenih ograničenja i legitimnog cilja koji se želi ostvariti.
U konkretnom slučaju, bit prava (the very essence of the
right) sadržana u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom
dijelu "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" se,
naravno, ogleda najprije u procesnopravnoj garanciji pristupa
sudu, jer karakteristike koje sudski postupak opisuju kao
pravičan, javan i brz, nemaju nikakvog značaja, ako se sudski
postupak ne može pokrenuti. U ovom konkretnom ustavnosudskom
predmetu se može izvesti zaključak da je predmetnom
izmjenom člana 114. Zakona o radu pravo radnika na slobodan
pristupu sudu bez sumnje ograničeno u vrlo ozbiljnoj mjeri, tako
što su osporenim izmjenama Zakona o radu uvedene "procesne
smetnje kojima se de facto lice onemogućava da podnese tužbu
sudu", kako to u svojoj odluci broj U-8/12 od 23.11.2012. godine
Број 23 - Страна 122 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 3. 4. 2020.
konstatuje Ustavni sud Bosne i Hercegovine, sa referencom na
praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kreuz protiv
Poljske (br. 28249/95 od 29.05.2001. godine).
Dovodeći ovaj konkretni ustavnosudski predmet u taj kontekst,
iz navedenog se ne može izvesti zaključak o razmjernosti
između primijenjenih sredstava i legitimnog cilja koji se želi
ostvariti, već se prije može konstatovati upravo nedostatak
legitimnog cilja, što sljedstveno vodi do povrede konvencijski i
ustavno zagarantovanog prava – prava na pristup sudu.
Kako je ranije navedeno u tačci 5. ovog obrazloženja, Dom
naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je, na traženje
Ustavnog suda Federacije da odgovori na zahtjev, dostavio
Mišljenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao predlagača
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. U tom se
mišljenju navodi da: "namjera predlagača navedenog Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o radu bila je da se radnicima u
slučaju otkaza ugovora o radu iz navedenih razloga omogući
zaštita povrijeđenih prava bez obaveze prethodnog obraćanja
poslodavcu....", kao i: ".. cijenio se opravdanim i zahtjev
Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, kao
reprezantativnog predstavnika poslodavaca na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine, kojim je iskazana potreba da poslodavac
bude prethodno obaviješten o zahtjevu za ostvarivanje novčanih
potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom da se u praksi nerijetko
događa da poslodavac o novčanim potraživanjima radnika bude
upoznat tek nakon što mu putem suda bude dostavljena tužba na
odgovor, iako bi poslodavac ista izvršio i na osnovu obavještenja
radnika".
Međutim, pravna situacija stvorena izmjenom odredbe
člana 114. Zakona o radu je, na žalost, daleko od toga i ima posve
drugačiji smisao i posve drugačije pravne posljedice.
Najprije, u toj odredbi nije riječ o nikakvom "obavještavanju"
poslodavca, već o podnošenju zahtjeva poslodavcu za
ostvarivanje prava koje je radniku povrijeđeno, a prema tome je
podnošenje tog zahtjeva, umjesto što je ranije bilo opciono,
("može") sada za radnika postalo obligatorno ("dužan je"), jer ne
učini li to "zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne
može zahtijevati", jer mu to izričito zabranjuje odredba stava 3.
člana 114. Zakona o radu. Pravo na pristup sudu, po isteku tih
rokova, radniku ostaje dostupno samo u slučaju otkaza ugovora o
radu, ali ne i onda kada se radi o potraživanju naknade štete ili
drugom novčanom potraživanju iz radnog odnosa, što je prije
izmjene bilo moguće.
Nadalje, od trenutka podnošenja zahtjeva poslodavcu, pravo
radnika da traži pravnu zaštitu pred sudom je, izričitom odredbom
stava 2. člana 114. Zakona o radu, suspendovano na rok od
30 dana do kada poslodavac o njemu treba da odluči (alternativno:
da se u roku od 60 dana postigne dogovor o mirnom
rješavanju spora prema članu 116. Zakona o radu). A po isteku
tog roka (odnosno rokova), počinje teći novi rok od 90 dana u
kome radnik istina ima pravo na sudsku zaštitu, ali po isteku tog
roka njegova eventualna tužba postaje nepravovremena, premda
posebni zastarni tok za potraživanja iz radnog odnosa traje 3
godine.
Jasno je, prema tome, da je pravo radnika na sudsku zaštitu
njegovih prava iz radnog odnosa osporenim izmjenama člana
114. Zakona o radu podvrgnuto "kombinovanom" ograničenju.
Najprije vremenskom ograničenju obavezom da se prethodno u
roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom mu je pravo
povrijeđeno zahtjevom obrati poslodavcu, a potom i obavezom
da narednih 30 dana čeka odluku poslodavca (60 dana ukoliko se
provodi postupak mirenja), te potom gore spomenutim daljim
rokom od 90 dana čije propuštanje će njegovu tužbu sudu učiniti
nepravovremenom.
Iako rokovi o kojima je riječ, osporenom odredbom člana 9.
nisu izmijenjeni u pogledu svog trajanja, ta odredba mijenja
njihov procesnopravni karakter. Tako je rok od 30 dana za
prethodno obraćanje poslodavcu ranije za radnika bio
instruktivan, jer to obraćanje nije ni bilo dužnost, već opcija, tako
da je radnik imao slobodan pristup sudu i za vrijeme tečenja tog
roka i nakon njegova isteka i to u pogledu svih novčanih
potraživanja iz radnog odnosa. Sada je, naprotiv, pristup sudu
zapriječen dužnošću prethodnog obraćanja poslodavcu u tom
roku, a propuštanjem tog roka nastupa prekluzija i pristup sudu
više nije moguć. Jedini izuzetak je sada otkaz ugovora o radu, jer
samo u toj situaciji radnik ima slobodan pristup sudu bez
ograničenja. Slično bi se moglo reći i za rok koji počinje teći
ukoliko se radnik i poslodavac uspiju sporazumjeti o mirnom
rješavanju spora. Naime od trenutka kada je takav postupak
pokrenut, pravo radnika na pristup sudu suspendovano je do
momenta okončanja tog postupka ili do momenta u kojem
postane izvjesno da je postupak mirenja neuspješan, a najduže 60
dana. Dakle tek nakon neuspjeha postupka mirenja, a najkasnije
nakon isteka 60 dana, pravo na podnošenje tužbe sudu postaje
radniku ponovo dostupno, u novom prekluzivnom roku od 90
dana iz člana 114. stav 2. Zakona o radu. Pritom, ovaj je rok u
otvorenoj suprotnosti sa imperativnom odredbom istog tog
Zakona kojom je za sva novčana potraživanja iz radnog odnosa
propisan rok zastarjelosti od 3 godine.
Premda pitanje unutrašnje (ne)usklađenosti zakona izlazi iz
okvira nadležnosti Ustavnog suda Federacije, nemoguće je
zatvoriti oči pred činjenicom da je zakonodavac, bitno
ograničavajući pravo radnika na slobodan pristup sudu, doveo u
međusobnu kontradikciju procesne principe pravovremenosti i
dopustivosti tužbe, sa imperativnom odredbom o roku
zastarjelosti, na što s pravom ukazuje i podnosilac zahtjeva. Zato,
bez obzira na pravni okvir postavljen zahtjevom u ovom
predmetu, mora biti rečeno da odredba o zastarjelosti novčanih
potraživanja iz radnog odnosa ovdje ima supremaciju.
Prema tome, kada se izmijenjena odredba člana 114.
Zakona o radu sistematski protumači, i potom dovede u kontekst
sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, i praksom Evropskog
suda za ljudska prava, (npr. u slučaju Avdić i dr. protiv Bosne i
Hercegovine, App br.: 28357/11, 31549/11 i 39295/11 od
19.11.2013. godine), sa sigurnošću se može konstatovati ne samo
to da ne postoji razmjernost između efekata primijenjenih pravnih
sredstava i legitimnog cilja koji se time želi postići, već se, kod
ovako očigledne favorizacije poslodavca nameće i samo pitanje
postojanja legitimnog, odnosno društvenog opravdanog cilja.
Grubost ovakvog ograničavanja prava na pristup sudu
dolazi do posebnog izražaja kada se to ograničavanje posmatra u
kontekstu potraživanja radnika koja dospijevaju periodično i čije
ostvarivanje iziskuje takođe periodično podnošenje zahtjeva. U
takvim situacijama primjena osporene odredbe u odnosu na svaki
novi zahtjev koji radnik treba da podnese, ne samo da poprima
karakter svojevrsnog "procesnog maltretiranja", već bi, uz sve
rečeno, mogla dovesti i do povrede ustavne garancije prava na
imovinu iz člana II.A.2.(1.) k) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine.
Kada se takve situacije uzmu u obzir, najblaže rečeno su
krajnje neuvjerljivi navodi predlagača Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o radu o navodnoj potrebi "da poslodavac
bude prethodno obaviješten o zahtjevu za ostvarivanje novčanih
potraživanja iz radnog odnosa, s obzirom da se u praksi nerijetko
događa da poslodavac o novčanim potraživanjima radnika bude
upoznat tek nakon što mu putem suda bude dostavljena tužba na
odgovor, iako bi poslodavac ista izvršio i na osnovu obavještenja
radnika".
Ustavni sud Federacije stoga smatra, da postavljanje
ovakvih ograničenja prava na pristup sudu nije u skladu sa
članom 6. Evropske konvencije, jer nema sumnje da se
potraživanja iz radnog odnosa mogu podvesti pod pojam
Петак, 3. 4. 2020. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 23 - Страна 123
"utvrđivanja građanskih prava i obaveza" o kojima se u toj
odredbi, pored ostalog, govori. Čak i kada bi ratio legis osporenih
izmjena člana 114. Zakona o radu bila opšteprisutna afirmacija
mirnog rješavanja sporova (Alternative Disput Resolution-ADR)
i, sljedstveno tome rasterećenje redovnih sudova, ovakva
ograničenja su pretjerana. Bit mirnog rješavanja sporova jest
dobrovoljnost odnosno manifestovani konsenzus stranaka, pa su
tom smislu sasvim dovoljne odredbe zakona koje regulišu
mogućnost postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora i
dovoljno je bilo da se radnik zakonom obaveže da obavijesti
poslodavca o namjeri podizanja tužbe ili o tome da je ona
podnesena, a ne da se uvode ovako "invazivne" restrikcije jednog
tako elementarno i esencijalno značajnog prava u svakom
demokratskom društvu, kao što je pravo pristupa sudu.
Ne smije se zaboraviti, kada su individualni ugovori o radu
u pitanju, da se radnik uopšteno smatra "slabijom stranom" u tom
ugovoru, te da svaka dodatna restrikcija njegovih prava,
pogotovo u sferi pravne zaštite pred sudom i pogotovo procesne
prirode, mora biti s najvećom pažnjom razmotrena, a zakonska
rješenja kojima se takve restrikcije uvode pažljivo izbalansirana,
što se u ovom slučaju, prema utvrđenju Ustavnog suda Federacije
nikako ne može reći.
Ne smije se izgubiti iz vida ni to da su materijalnopravne
garancije iz člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije posredno,
organski utemeljene u odredbi člana 6. stav 1. Evropske
konvencije, koja je po svom smislu i značenju bazična, jer govori
o "utvrđivanju građanskih prava i obaveza". Iz tog razloga
Ustavni sud Federacije smatra, da bi primjenom osporene
odredbe člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
u određenim okolnostima i te garancije mogle biti dovedene u
pitanje, jer izvjesno stavlja nesrazmjeran teret na radnika kao
stranku, u postupcima utvrđivanja prava iz radnog odnosa.
Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud Federacije odlučio
je kao u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno,
u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc.
Kata Senjak sudije Suda.
Broj U-16/18
26. februara 2020. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
zahtjevu dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Milana
Dunovića, za ocjenu ustavnosti članka 124. Zakona o radu, te o
zahtjevu istog podnositelja za ocjenu ustavnosti članka 9. Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o radu, na temelju članka
IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,
primjenom članka 38. stavak 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez
javne rasprave održanoj dana 26.02.2020. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da je članak 124. Zakona o radu ("Službene
novine Federacije BiH", br. 26/16 i 89/18) u suglasnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se da članak 9. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj: 89/18)
nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan
Dunović (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podneskom
broj 03-01-2-301-1/18 od 05.07.2018. godine, Ustavnom sudu
Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud
Federacije) je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 124.
Zakona o radu, a podneskom broj 03-01-2-301-2/18 od
05.07.2018. godine zatražio je i donošenje privremene mjere,
kojom bi se privremeno obustavila primjena osporenog članka
Zakona o radu.
Također, podnositelj zahtjeva je dana 05.04.2019. godine,
podneskom broj 03-01-2-109-1/19 od 04.04.2019. godine,
Ustavnom sudu Federacije podnio i zahtjev za ocjenu ustavnosti
članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.
Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti
proističe iz odredbe članka IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine.
2. Rješenje o spajanju postupaka
Kako su na ovaj način oformljena dva predmeta U-16/18 i
U-21/19, a u oba se navedena predmeta radi o zahtjevima kojima
se traži ocjena ustavnosti odredbi istog Zakona, Ustavni sud
Federacije je, na sjednici održanoj dana 07.05.2019. godine,
primjenom članka 38. stavak 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) riješio da će se o
podnesenim zahtjevima odlučivati u istom postupku, te donio
Rješenje o spajanju postupaka broj U-16/18 od 07.05.2019.
godine. Shodno prednjem, Ustavni sud Federacije će u ovom
ustavnosudskom predmetu voditi jedinstven postupak i donijeti
jednu odluku, pod brojem U-16/18.
3. Stranke u postupku
Na temelju članka 39. stavak 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, stranke u
ovom ustavnosudskom postupku su podnositelj zahtjeva i
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donositelj
Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
čije se odredbe osporavaju.
4. Bitni navodi zahtjeva
4.1. Bitni navodi zahtjeva za ocjenu ustavnosti članka 124.
Zakona o radu
Podnositelj zahtjeva smatra da članak 124. Zakona o radu
nije sukladan s odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
i to: sa Alinejom 5. i 6. Preambule Ustava Federacije Bosne
i Hercegovine, te člancima II.A.2.1), II.A.2., VII.3. i II.A.6.
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Također, imajući u vidu
Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u kojem su
pobrojani instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu
snagu ustavnih odredbi, tvrdi da članak 124. Zakona o radu nije
sukladan s člankom 20. stavak 1. Univerzalne deklaracije o
ljudskim pravima, samostalno i u svezi s njenim člankom 2.,
člancima 11. i 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i
temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te
člankom 1. Protokola 12. uz Europsku konvenciju, s člankom 8.
stavak 1. toč. a) i c) i stavak 3. Međunarodnog pakta o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima – samostalno i u
svezi s njegovim člankom 2., člankom 22. Međunarodnog pakta
o građanskim i političkim pravima-samostalno i u svezi s
njegovim člankom 2., čl. 5. i 6. Europske socijalne povelje, te s
Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 87. o
sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava, na snazi u
Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine.
Navodi da je člankom 124. Zakona o radu ograničena sloboda
udruživanja i sindikalnog djelovanja, te s tim u svezi i niz
drugih prava: pravo na kolektivno pregovaranje, pravo na štrajk,
pravo na odgovarajuće uvjete rada i sl. Pomenutim člankom
Zakona je propisano da se reprezentativnost sindikata utvrđuje s
obzirom na ukupan broj uposlenih u području djelatnosti, |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije u skladu sa Ustavom FBiH |
11.12.2019 |
Službene novine FBiH 93/19 |
Federacija BiH |
Radno pravo |
|
zakon o pio |
Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 63
1623
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
predočenom ustavnom pitanju od strane Kantonalnog suda u
Zenici koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti člana 116. Zakona
o penzijskom i invalidskom osiguranju, te zahtjevu
Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje
ustavnosti istog člana, na osnovu čl. IV.C.3.10.(2)a) i člana
IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici
bez javne rasprave održanoj dana 12.11.2019. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/18) nije u
skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
službenim glasilima kantona.
Obrazloženje
1. Podnosioci zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Zenici dana 26.12.2018. godine
podneskom broj 004-0-SuDp-18-001429 od 25.12.2018. godine
predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje koje se
odnosi na utvrđivanje ustavnosti člana 116. Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: osporena odredba
Zakona). Zahtjev je zaveden pod brojem U-36/18.
Zahtjev za ocjenu ustavnosti osporene odredbe Zakona je
dostavio i potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan
Dunović, podneskom broj 03-01-2-37-1/19 od 07.02.2019.
godine. Uz podneseni zahtjev za ocjenu ustavnosti zatraženo je i
određivanje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena
osporenog člana Zakona do konačne odluke Ustavnog suda
Federacije. Zahtjev je zaveden pod brojem: U-11/19.
Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva oba podnosioca sadržano
je u članu IV.C.3.10.(2) a) odnosno IV.C.3.10.(4) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Rješenje o spajanju postupaka
Imajući u vidu da se radi o zahtjevima za ocjenu ustavnosti
istog člana Zakona, Ustavni sud Federacije je na sjednici održanoj
28.05.2019. godine, primjenom člana 38. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) donio Rješenje broj U-
36/18 o spajanju postupaka u predmetima U-11/19 i U-36/18, te
će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem: U-
36/18.
3. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine stranke u ovom postupku
su: Kantonalni sud u Zenici kao podnosilac predočenog ustavnog
pitanja, Faruk Turkić iz Zenice i Federalni Zavod za penzijsko i
invalidsko osiguranje/Federalni Zavod za mirovinsko i invalidsko
osiguranje (u daljem tekstu: Federalni Zavod) kao stranka u
postupku pred redovnim sudom koji je predočio ustavno pitanje i
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao podnosilac
zahtjeva za ocjenu ustavnosti, te Parlament Federacije Bosne i
Hercegovine, kao donosilac osporene odredbe Zakona.
4. Bitni navodi zahtjeva
Kantonalni sud u Zenici je ovom sudu predočio ustavno
pitanje koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe
Zakona. U obrazloženju zahtjeva se navodi da je kod tog suda u
toku upravni spor po tužbi tužioca Faruka Turkića iz Zenice protiv
rješenja tuženog Federalnog Zavoda u upravnoj stvari prestanka
isplate starosne penzije. Tokom trajanja postupka postavilo se
ustavno pitanje i to: "da li je osporena odredba Zakona po kojima
je tužiocu prestalo pravo na isplatu starosne penzije, a koje pravo
mu je priznato pravomoćnim i konačnim rješenjem prvostepenog
organa Kantonalne administrativne službe u Zenici matični broj
1134624364 od 13.05.2011. godine, primjenom tada važećeg
Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u saglasnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine", te da od toga, kao
prethodnog pitanja, zavisi rješavanje ovog upravnog spora.
Pozivajući se na član IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, Kantonalni sud u Zenici predočio je ustavno pitanje
utvrđivanja usklađenosti osporene odredbe Zakona sa odredbama
člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,
smatrajući da se određivanjem prestanka korištenja predmetnog
prava na penziju povrjeđuju ustavne odredbe o jednakosti pred
zakonom i pravu na imovinu, a na što je tužilac osnovano
ukazivao u tužbi, kojom je pokrenuo upravni spor, pozivajući se
na citirane propise, kao i Odluku Ustavnog suda Republike Srpske
broj U-38/12 od 30.10.2013. godine, kojom je utvrđena
neustavnost sadržajno identične odredbe, člana 114. stav 1.
Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik
RS", broj 134/11).
Pored predočenog ustavnog pitanja od strane Kantonalnog
suda u Zenici, zahtjev za ocjenu ustavnosti osporenog člana
Zakona podnio je i Potpredsjednik Federacije Bosne i
Hercegovine smatrajući da pomenuta odredba da nije u skladu sa
članom II.A.2.(1) c), k), l), n) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, Amandmanom XVIII na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine te sa članom 1. Protokola 1. i članom 1. Protokola br.
12. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, čl. 17. i
23. Evropske socijalne povelje, te Međunarodnim paktom o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, iz razloga jer se
ovim članom obustavlja isplata penzije u slučaju stjecanja statusa
osiguranika u obaveznom osiguranju. Osporenim članom Zakona
određeno je da: "Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom
stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev
osiguranika iz člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata
penzije se obustavlja za period trajanja osiguranja". Prema članu
10. stav (1) ovog Zakona osiguranik u obaveznom osiguranju su:
a) lica zaposlena na osnovu ugovora o radu ili drugog akta
poslodavca (u daljem tekstu: osiguranik zaposlenik), b) lica koja
obavljaju samostalnu djelatnost (u daljem tekstu: osiguranik
samostalnih djelatnosti), c) lica koja obavljaju vjersku službu (u
daljem tekstu: osiguranik vjerski službenik) i d) lica koja obavljaju
poljoprivrednu djelatnost (u daljem tekstu: osiguranik
poljoprivrednik), izuzev osiguranika iz člana 12. tačka c), d), e) i
f), istog Zakona isplata penzije se obustavlja za period trajanja
osiguranja. Ističe da su od predmetne obustave izuzeti članovi
privrednog društva ili druge organizacije koje za svoj rad primaju
ugovornu naknadu, članovi organa upravljanja ili organa nadzora
koji za svoj rad primaju ugovornu naknadu, lica koja obavljaju
poslove na osnovu ugovora o djelu, autorskog ili drugog ugovora i
za izvršeni posao ostvaruju ugovorenu naknadu i lica izabrana i
imenovana na javnu funkciju ako za obavljanje iste ostvaruju
naknadu. Nadalje, smatra da pravo na penziju spada u kategoriju
stečenih prava koje se kao takvo ne može ograničiti ili oduzeti i
koje je zaštićeno odredbama člana II.A.2.(1) c), k), l), n) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine. Navodi na činjenicu da se o
predmetnoj pravnoj problematici izjasnio i Ustavni sud Republike
Srpske, koji je svojom odlukom broj U-38/12 od 30.10.2013.
godine, utvrdio da: "član 114. Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", broj
134/11), nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske". Smatra
da je pravo na isplatu penzije stečeno pravo i da isto spada u
kategoriju imovinskih prava građana koje se mora na jednak način
štititi na cijelom teritoriji Bosne i Hercegovine, i da je Evropski
sud za ljudska prava u svojoj praksi ranije zaključio da pravo na
penziju spada u okvir pojma prava na mirno uživanje imovine,
Broj 93 - Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019.
pod uslovom da je pravo na penziju stečeno na osnovu prava
države potpisnice. Pored pomenutog se navodi da je osporena
odredba Zakona suprotna članu II.A.2. tačka c. Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine kojom se građanima garantuje jednakost
pred zakonom pri čemu se posebno ukazuje na stečeno pravo na
penziju pod zakonom propisanim uslovima.
Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava
prema kojoj se pored uobičajnog pojma vlasništva, istim pojmom
obuhvaćaju i sva stečena prava nekog lica uključujući takva
privatnopravna dobra kao što je stečeno pravo u sastavu
penzijskog ili socijalnog osiguranja (slučaj "Gavella protiv
Hrvatske"), u kojem ovaj Sud zaključuje da: "Vlasništvo može biti
postojeće vlasništvo ili imovina, uključujući potraživanja u odnosu
na koja podnosilac zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno
očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će
biti ostvareno, tj. da će dobiti djelotvorno uživanje prava
vlasništva". Također, smatra da se primjenom osporenog člana
krše i odredbe člana 1. Evropske socijalne povelje od 03.05.1996.
godine, kao i član 30. tačka b., te član 6. st. 1. i 2. Međunarodnog
pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od
16.12.1966. godine i čl. 17. i 23. Univerzalne deklaracije o
ljudskim pravima od 10.12.1948. godine.
Zbog svega navedenog, Potpredsjednik Federacije predlaže
da Ustavni sud Federacije donese Presudu kojom se utvrđuje da
osporena odredba nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne
i Hercegovine. Iz istih razloga predlaže i donošenje Rješenja o
privremenoj mjeri do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije
o ustavnosti osporene odredbe Zakona.
5. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je u odnosu na predočeno ustavno
pitanje na osnovu člana 16., a u vezi sa članom 39. stav 2. Zakona
o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
aktom broj U-36/18 od 23.01.2019. godine, zatražio odgovor od
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog zavoda i
Faruka Turkića iz Zenice. Isto tako, Ustavni sud Federacije je u
odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti u smislu člana 16. Zakona
o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
aktom broj U-11/19 od 13.02.2019. godine zatražio od Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine odgovor na podneseni zahtjev, te,
aktom broj U-11/19 od 13.02.2019. godine i mišljenje od
Federalnog zavoda.
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio
odgovor. Federalni zavod je dostavio odgovor broj FZ3/2/2-35-1-
618-9/18 MB/OB: 1134624364 od 07.02.2019. godine, u kojemu
je navedeno da je tužiocu priznato pravo na starosnu penziju
počev od 05.02.2011. godine, u skladu sa članom 30. Zakona.
Tužilac je na dan priznavanja prava na starosnu penziju imao
navršenih 65 godina života i 38 godina, 7 mjeseci i 10 dana
penzijskog staža. Tužilac je prema službenim podacima matične
evidencije aktivnih osiguranika koja se vodi kod tuženog dana
01.06.2011. godine, zasnovao radni odnos, dok je prema
podacima finansijske datoteke ista penzija isplaćivana redovito,
zaključno sa 28.02.2018. godine. Članom 114. Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da "korisniku
penzije, koji je istu ostvario prije navršenih 40 godina staža,
odnosno 65 godina života i korisniku invalidske penzije koji
zasnuje radni odnos ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11.
tač. 1. i 2. Zakona, penzija se ne isplaćuje za to vrijeme, a najduže
do navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina
života". Navodi se da je članom 152. Zakona koji je stupio na
snagu 01.03.2018. godine, propisano, da "danom stupanja na
snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o penzijskom i
invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br.
29/98, 32/01, 73/05, 59/06, 04/09 i 55/12)", a da je polazeći od
osporene odredbe, te činjenice da je žalilac na dan 01.03.2018.
godine, imao status osiguranika u obaveznom osiguranju, a isti
nije lice iz člana 12. tač. c), d), e) i f) Zakona, prvostepeni organ je
u postupku po službenoj dužnosti, donio rješenje kojim je tužiocu
prestalo pravo na isplatu starosne penzije, počev od 01.03.2018.
godine, zbog statusa osiguranika u obaveznom osiguranju.
Rješavajući po žalbi, drugostepeni organ je donio rješenje kojim je
žalba tužioca odbijena kao neosnovana.
Smatraju da pravo na rad tužioca ni na koji način nije
ugroženo primjenom osporene odredbe Zakona, već je naprotiv
data mogućnost korisniku penzije da mu se privremeno obustavi
isplata penzije, te da nakon što mu prestane obavezno osiguranje
podnese zahtjev za ponovnu isplatu iste. Ističu da je u javnom
interesu da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja
ostvaruju na zakonit način, a kako je u konkretnom slučaju i
postupljeno, takvim postupanjem nisu povrijeđena Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine zagarantovana ljudska prava.
U odgovoru Ustavnom sudu Federacije, tužilac u upravnom
sporu Faruk Turkić iz Zenice navodi da je pravovremeno podnio
tužbu Kantonalnom sudu u Zenici, radi poništenja rješenja broj
FZ3/2/2-35-1-618-3/18 od 24.05.2018. godine, te je predložio
Kantonalnom sudu u Zenici da zastane sa postupkom i da
Ustavnom sudu Federacije predoči ustavno pitanje koje se odnosi
na utvrđivanje ustavnosti osporene odredbe.
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio
odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti, dok je Federalni zavod
dostavio Mišljenje broj FZ1/3-49-4-3763-2/19 od 06.03.2019.
godine, koje je u cijelosti identično odgovoru koje je Federalni
zavod dostavio u odnosu na predočeno ustavno pitanje, smatrajući
da je osporena odredba u cijelosti u skladu sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine.
6. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2.(1) k)
"Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
k) imovinu;
Član IV.C.3 10.(2)
Ustavni sud:
a) Na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika
Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na
zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma
Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog
zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji
su usvojila oba doma, u skladu sa ustavom;
b) Na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine
poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će da
li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi
zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo,
u skladu sa ovim ustavom;
c) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika
Federacije, Premijera ili zamjenika Premijera, utvrdit
će da li je predloženi ili usvojeni propis koji donosi
organ federalne vlasti u skladu sa ovim ustavom;
d) na zahtjev premijera ili kantona, utvrđuje da li neki
predloženi ili usvojeni propis koji je donijelo neko
tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu
sa ovim ustavom.
Član IV.C.3.10 (4)
(4) Ustavni sud odlučuje i o ustavnim pitanjima koja mu predoči
Vrhovni sud ili neki kantonalni sud a koja se jave tokom
postupka pred dotičnim sudom.
Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 65
Član VII. 3.
Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u
Bosne i Hercegovine i Federacije, te opšta pravila međunarodnog
prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju
neusaglašenosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i
zakonodavstva, prevladava međunarodni ugovor, odnosno
sporazum.
Član 12. stav 1. tačka b)
Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno
kada:
b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili pedloženi zakon ili
drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona, grada ili
bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili
drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na
snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše
Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja
ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.
B. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda
Protokol 1.
Član 1.
Zaštita imovine
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano
uživanje svoje penzije. Niko ne može biti lišen svoje iovine, osim
u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim
principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na
pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim
da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili
da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
C. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
("Službene novine Federacije BiH", broj 13/18)
Član 2. stav 1. tačka a)
(Pojmovi)
Pojedini pojmovi u smislu ovog zakona imaju sljedeće
značenje:
a) Penzijsko i invalidsko osiguranje na osnovu
generacijaske solidarnosti je sistem penzijskog i
invalidskog osiguranja u kojem se osiguranicima na
principima uzajamnosti i solidarnosti osiguravaju
prava za slučaj nastanka rizika starosti, invalidnosti i
tjelesne onesposobljenosti, a članovima njihovih
porodica prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno
korisnika prava.
Član 3.
Osiguranicima se na principima uzajamnosti i solidarnosti
obavezno osiguravaju prava za slučaj starosti ili invalidnosti, a
članovima njihovih porodica pravo za slučaj smrti osiguranika,
odnosno korisnika mirovine.
Član 4. st. (2) i (3)
(2) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju se i
koriste pod uslovima propisanim ovim zakonom.
(3) Obim prava zavisi od dužine penzijskog staža osiguranika i
visine plate i osnovice osiguranja na koju je plaćen doprinos
na penzijsko i invalidsko osiguranje, izuzev u slučajevima
propisanim zakonom.
Član 5. st. (1) i (2)
(Opšti principi o pravima)
(1) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva,
lična i materijalna prava i ne mogu se prenijeti na drugoga
niti se mogu naslijeđivati.
(2) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu
zastarjeti.
Član 12. tač. c), d), e) i f)
(Osiguranik samostalnih djelatnosti)
c) član privrednih društva ili druge organizacije, koji za
svoj rad prima ugovorenu naknadu (u daljem tekstu:
ugovorena naknada),
d) član organa upravljanja ili organa nadzora, koji za svoj
rad prima ugovorenu naknadu,
e) lice koja obavlja poslove na osnovu ugovora o djelu,
autorskog ili drugog ugovora i za izvršeni posao
ostvaruje ugovorenu naknadu, i
f) lice izabrano ili imenovano na javnu funkciju ako za
obavljanje te funkcije ostvaruje naknadu.
Član 116.
(osporena odredba)
Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne
status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev osiguranika iz
člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata penzije se
obustavlja za period trajanja osiguranja.
D. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
("Službeni glasnik Republike Srpske, br. 134/11, 82/13, 96/13 i
103/15)
Član 12. stav 1. tač. g) i d)
Osiguranik samostalnih djelatnosti je:
g) član organa upravljanja ili nadzora, koji za svoj rad
prima ugovorenu naknadu;
d) lice koje obavlja poslove na osnivanju ugovora o djelu,
autorskog ili drugog ugovora i za izvršen posao
ostvaruje naknadu.
Član 141. stav 1. (odredba koja je proglašena neustavnom)
(1) Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne
status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom
osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. t. g) i d) ovog
zakona, isplata penzije se obustavlja za period tog
osiguranja.
E. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije
Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03)
Član 38.
Kad se Ustavnom sudu dostavi više zahtjeva za ocjenjivanje
ustavnosti istog propisa, Ustavni sud će o svim tim zahtjevima
voditi, po pravilu, jedan postupak i donijeti jednu odluku.
Spajanje predmeta u smislu stava 1. ovog člana neće se vršiti
ako bi to utjecalo na znatnije odugovlačenje postupka.
7. Sudska praksa
Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine br. AP 639/04
od 23.09.2005. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 83/05), AP
406/08 od 13.05.2010. godine ("Službeni glasnik BiH", broj
84/10), AP 2075/14 od 07.03.2017 godine ("Službeni glasnik
BiH", broj 32/17) i dr.
Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12 od
30.10.2013. godine ("Službeni glasnik RS", broj 96/13).
8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Analizom navoda iz predočenog ustavnog pitanja i
podnesenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti osporenog člana
Zakona i odgovora na zahtjev, uvažavanjem ustavnosudske prakse
u Bosni i Hercegovini, na osnovu naprijed označenih relevantnih
odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Evropske
konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Ustavni
sud Federacije utvrdio je sljedeće:
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem
tekstu: Zakon), donio je Parlament Federacije Bosne i
Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma od 24.01.2018.
godine i na sjednici Doma naroda od 25.01.2018. godine. Isti je
Broj 93 - Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019.
objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 13/18
21.01.2018. godine, te je stupio na snagu osmog dana od dana
objavljivanja. Zakonom je ustanovljeno, na principima
uzajamnosti i solidarnosti, obavezno i dobrovoljno penzijsko i
invalidsko osiguranje, te su propisani uslovi za ostvarivanje prava
po osnovu ovog osiguranja. Između ostalog, osporenom odredbom
Zakona propisano je da će se obustaviti isplata penzija korisnicima
koji steknu status osiguranika u obaveznom osiguranju izuzev
članova privrednog društva ili druge organizacije, koji za svoj rad
primaju ugovorenu naknadu, članovima organa upravljanja ili
organa nadzora, koji za svoj rad primaju ugovorenu naknadu,
licima koja obavljaju poslove po osnovu ugovora o djelu te licima
izabranim ili imenovanim na javnu funkciju ako za obavljanje te
funkcije primaju naknadu.
Ustavni sud Federacije je u rješavanju ovog predmeta imao
u vidu i činjenice da se pravo na penziju utvrđuje pravomoćnim
odlukama nadležnih organa, da su prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranju neotuđiva, lična i materijalna prava koja se
ne mogu prenijeti na drugoga, ne mogu se naslijeđivati i ne mogu
zastarjeti (član 5. Zakona).
Nesporno je prema jurisprudenciji Evropskog suda za
ljudska prava, a što je potvrđeno i odlukama Ustavnog suda Bosne
i Hercegovine, kao i praksom Ustavnog suda Republike Srpske
dapenzija spada u stečena prava imovinskog karaktera. Takva
imovinska prava spadaju pod opseg ispitivanja i zaštite u vezi sa
pravom na imovinu iz člana 1. Protokola 1. uz Evropsku
konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga je,
uzimajući u obzir iznijeto, Ustavni sud Federacije u rješavanju
konkretne ustavnopravne stvari pošao od prava i sloboda
utvrđenih u članu II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, te međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih
prava i sloboda koje čine sastavni dio Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine. Odredbom člana 1. Protokola br. 1. uz Evropsku
konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, je
propisano da svako fizičko lice ili pravno lice ima pravo na
neometano uživanje svoje imovine. U konkretnom slučaju ovdje
se radi o ličnoj imovini i pravu koje je neotuđivo, lično i
materijalno, ne može se prenijeti na drugoga niti se može
naslijeđivati. Izuzeci od ovog opšteg pravila su definisani na način
da niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i
pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima
međunarodnog prava, kao i da ove odredbe ni na koji način ne
utječu na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra
potrebnim za regulisanje korištenja imovine u skladu sa opštim
interesima ili da bi osigurala naplatu poreza i drugih dažbina ili
kazni.
Ustavni sud Federacije je, prije svega, imao u vidu pravnu
prirodu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i
činjenicu da se radi o pravima stečenim pod zakonski propisanim
uslovima. Naime, članom 3. Zakona propisano je da se obaveznim
i dobrovoljnim osiguranjem, na principima dobrovoljnosti i
uzajamnosti, osiguranicima osiguravaju prava za slučaj starosti i
invalidnosti, a u slučaju smrti osiguranika, odnosno korisnika
mirovine, pravo se osigurava članovima njihovih porodica. Pored
toga, prema istom Zakonu, obim prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja zavisi od dužine penzijskog staža osiguranika i visine
plate i osnovica osiguranja na koje je plaćan doprinos za penzijsko
i invalidsko osiguranje, a prava stečena po ovom osnovu su lična
prava i ne mogu se prenositi na druga lica i ne zastarijevaju.
Ustavni sud Federacije nadalje konstatuje da se osporenom
odredbom Zakona, kojom se propisuje obustava isplate penzije u
slučaju stjecanja statusa osiguranika u obaveznom osiguranju,
neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti u eventualnom
opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno
ograničio neometano uživanje tog prava na stečenu imovinu
(penziju), u suštini derogirao stečeno pravo fizičkog lica na
neometano uživanje imovine, a što nije u skladu sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o
zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stajalište ovog suda je da
se u konkretnom slučaju, ne može donosilac osporene odredbe
Zakona pozivati na izuzetke od opšteg pravila da svako ima pravo
na neometano uživanje svoje imovine, jer ne postoji utvrđen javni
interes koji bi eventualno opravdavao derogiranje ovog stečenog
prava.
Druge eventualne povrede ljudskih prava garantovanih
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnim
instrumentima za zaštitu istih, a na koje se poziva u zahtjevima,
Ustavni sud Federacije smatra da nije nužno razmatrati, s obzirom
na utvrđenu nesaglasnost sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine osporene odredbe Zakona zbog povrede prava na
imovinu, imajući u vidu da se od dana objave u "Službenim
novinama Federacije BiH" iste ne primjenjuju, jer je Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine propisano dejstvo odluka kojima
je utvrđena neustavnost. Obzirom da je ovim odlučeno u
meritumu zahtjeva, Ustavni sud Federacije nije odlučivao o
zahtjevu za donošenje privremene mjere.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud Federacije je
odlučio kao u izreci.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc.
Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-36/18
12. novembra 2019. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
predočenom ustavnom pitanju od strane Kantonalnog suda u
Zenici koje se odnosi na utvrđivanje ustavnosti članka 116.
Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, te zahtjevu
Dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje
ustavnosti istog članka, na temelju čl. IV.C.3.10.(2)a) i članka
IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici
bez javne rasprave održanoj dana 12.11.2019. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da članak 116. Zakona o mirovinskom i
invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj
13/18) nije sukladan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
službenim glasilima kantona.
Obrazloženje
1. Podnositelji zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Zenici dana 26.12.2018. godine
podneskom broj 004-0-SuDp-18-001429 od 25.12.2018. godine
predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje koje se
odnosi na utvrđivanje ustavnosti članka 116. Zakona o
mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu:
osporena odredba Zakona). Zahtjev je zaveden pod brojem U-
36/18.
Zahtjev za ocjenu ustavnosti osporene odredbe Zakona je
dostavio i dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Milan
Dunović, podneskom broj 03-01-2-37-1/19 od 07.02.2019.
godine. Uz podneseni zahtjev za ocjenu ustavnosti zatraženo je i
određivanje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena
osporenog članka Zakona do konačne odluke Ustavnog suda
Federacije. Zahtjev je zaveden pod brojem U-11/19. |
| Rješenje Ustavnog suda FBiH kojim se odbacuje zahtjev potpredsjednika FBiH Milana Dunovića za ocjenu ustavnosti Poziva poreznim obaveznicima koji ostvaruju prihode iz inostranstva |
29.11.2019 |
Službene novine FBiH 90/19 |
Federacija BiH |
|
|
porezni obaveznici |
Broj 90 - Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019.
USTAVNI SUD FEDERACIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
1577
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
zahtjevu potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine,
Milana Dunovića za rješavanje spora između Federalnog
ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija i Porezne
uprave Federacije Bosne i Hercegovine sa jedne strane, te
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa druge strane i
ocjenu ustavnosti Poziva poreznim obaveznicima koji ostvaruju
prihode iz inostranstva objavljenog na službenoj internet stranici
Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine dana
12.07.2018. godine, na osnovu člana 26. stav 1. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), u vezi sa
članom 41. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i
18/16), na sjednici održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je
RJEŠENJE
Odbacuje se zahtjev potpredsjednika Federacije Bosne i
Hercegovine, Milana Dunovića za rješavanje spora između
Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva
finansija i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine sa
jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa
druge strane jer podnosilac zahtjeva nije ovlašteno lice za
pokretanje postupka za rješavanje ovog spora.
Odbacuje se zahtjev potpredsjednika Federacije Bosne i
Hercegovine, Milana Dunovića za ocjenu ustavnosti Poziva
poreznim obaveznicima koji ostvaruju prihode iz inostranstva,
objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave
Federacije Bosne i Hercegovine dana 12.07.2018. godine, jer
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije nadležan za
odlučivanje.
Rješenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, Milan
Dunović (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podneskom broj
03-01-2-137-1/19 od 09.05.2019. godine podnio je Ustavnom
sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni
sud Federacije) zahtjev za rješavanje spora između Federalnog
ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija (u daljem
tekstu: Federalno ministarstvo) i Porezne uprave Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Porezna uprava Federacije)
sa jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine
sa druge strane. Predmetnim zahtjevom se traži i ocjena
ustavnosti Poziva poreznim obaveznicima koji ostvaruju prihode
iz inostranstva objavljenog na službenoj internet stranici Porezne
uprave Federacije dana 12.07.2018. godine (u daljem tekstu:
Poziv) sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Istog dana podnosilac zahtjeva je Ustavnom sudu
Federacije aktom broj 03-01-2-137-2/19 podnio i zahtjev za
donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno obustavila
primjena Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o
primjeni Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine
Federacije BiH", broj 30/18, u daljem tekstu: Pravilnik), te s tim
u vezi i primjena Poziva.
Podnosilac zahtjeva je dana 30.05.2019. godine, aktom broj
03-01-2-137-7/19 Ustavnom sudu Federacije podnio Dopunu
zahtjeva.
2. Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva u dijelu zahtjeva koji se odnosi na
rješavanje spora navodi da je predmetni spor nastao između
Federalnog ministarstva i Porezne uprave Federacije sa jedne
strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa druge
strane. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva postupanjem organa
javne uprave/izvršne vlasti došlo je do povrede čl. IV.A.a.,
IV.A.7.20. (1) d), IV.B.3.7.e) tač. (I) - (IV) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine.
U bitnom, podnosilac zahtjeva navodi da je predmetni spor
nastao povodom akta Poreske uprave Federacije, koji je samo
nominalno nazvan Pozivom, dok u materijalnom smislu, po
svojoj sadržini predstavlja akt kojim se propisuje retroaktivno
dejstvo opštih akata izvršne vlasti, u konkretnom slučaju
Pravilnika. Poreska uprava Federacije objavljujući Poziv
nametnula je građanima Federacije Bosne i Hercegovine obavezu
plaćanja poreza na dohodak koji se ostvaruje iz inostranstva na
retroaktivnoj osnovi. Pojašnjava da je Zakonom o porezu na
dohodak ("Službene novine Federacije BiH", br. 10/08, 9/10,
44/11, 7/13 i 65/13) propisana obaveza plaćanja poreza na
dohodak koji se ostvaruje iz inostranstva, u što spada i dohodak
tj. prihod od tzv. freelancinga, odnosno pružanja intelektualnih
usluga naručiocima od strane nezavisnih profesionalaca. Navodi
se, da bi građani na koje se odnose odredbe pomenutog Zakona
mogli blagovremeno izvršiti propisanu obavezu nije bilo
dovoljno samo njeno zakonsko propisivanje, nego je bilo
potrebno da organi/institucija izvršne vlasti blagovremeno donesu
i usklade provedbene opšte akte iz svoje nadležnosti, te da
propišu poseban obrazac putem kojeg će se vršiti prijava i
obračun poreza na dohodak koji je ostvaren iz inostranstva.
Potrebne akte tj. Pravilnik i Obrazac AMS-1035, Federalno
ministarstvo donijelo je tek u mjesecu aprilu 2018. godine.
Navedeni akti nisu sporni, već je sporna njihova retroaktivna
primjena koja je utvrđena Pozivom. Smatra da je narušen princip
podjele vlasti jer je egzekutiva neovlašteno preuzela nadležnosti
zakonodavca, te je materiju koja bi, s obzirom na retroaktivnost i
sadržaj obaveze koja je u pitanju, jedino mogla biti regulisana
posebnim lex specialis zakonom, dakle na nivou zakonodavne
vlasti.
U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ocjenu
ustavnosti Poziva, navodi se da je istim došlo do povrede: alineje
1., 4., 5. i 6. preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i
čl. II.A.2. (1) (k) i II.A.6. Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. Protokola 1. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čl. 8., 10.
i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, čl. 2.3.b) i 14.
Međunarodnog pakta građanskim i političkim pravima. Navodi
da Poziv samo formalno nosi naziv Poziv i po svom sadržaju
predstavlja propis opšteg karaktera izvršne vlasti kojim se, u
materijalnom smislu nameću obaveze građanima Federacije
Bosne i Hercegovine na retroaktivnoj osnovi.
Predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom
će utvrditi da je došlo do neustavnog preuzimanja nadležnosti
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine od strane Poreske
uprave Federacije i Federalnog ministarstva, a povodom
retroaktivnog dejstva i retroaktivne primjene Pravilnika, za
vremenski period prije njihovog objavljivanja u "Službenim
novinama Federacije BiH" i stupanja na snagu, kao i utvrditi da
Poziv nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva ostavlja Ustavnom sudu Federacije da cijeni
da li ima potrebe za izricanjem prijelaznih rješenja.
U Dopuni zahtjeva, podnosilac zahtjeva, ističe da organi
poreske uprave u različitim kantonima i poreskim ispostavama u
Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 33
Federaciji Bosne i Hercegovine, postupaju od slučaja do slučaja,
te da u nekim kantonima i poreskim ispostavama se samovlasno
retroaktivno dejstvo navedenih akata proširuje i na 2014. godinu.
Kao prilog je dostavljeno: Obavijest Poreske ispostave Lukavac,
broj 13-3/6-15-20-3848-1/19 od 26.04.2019. godine, Zapisnik o
inspekcijskom nadzoru Kantonalnog poreskog ureda Sarajevo,
broj 13-9-02-15-20-523-1/19 od 08.05.2019. godine, Poziv
Poreske ispostave Tuzla, broj 13-3/1-49-1-4623 od 03.09.2018.
godine, Poziv Poreske ispostave Hadžići, broj 13-9/8-15-579/18
AM od 18.07.2018. godine i Nalog za plaćanje poreskih obaveza
Poziv Poreske ispostave Bihać, broj 13-1/1-15-29-3150-2/18 RS
od 09.11.2018. godine.
3. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član IV.C.3.10. (1) i (2)
(1) Osnovna funkcija Ustavnog suda je rješavanje sporova:
a) između kantona;
b) između kantona i federalne vlasti;
c) između grada i njegovog kantona ili federalne vlasti;
d) između opštine i grada;
e) između opština i njihovih kantona ili federalne
vlasti; i
f) između institucija federalne vlasti ili unutar
pojedinih institucija federalne vlasti.
(2) Ustavni sud:
a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika
Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na
zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma
Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog
zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon
koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim
ustavom;
b) na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine
poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će
da li su ustav kantona i amandman na ustav,
predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to
zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;
c) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika
Federacije, Premijera ili zamjenika Premijera,
utvrdit će da li je predloženi ili usvojeni propis koji
donosi organ federalne vlasti u skladu sa ovim
ustavom;
d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki
predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko
tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u
skladu sa ovim ustavom.
B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne
i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03)
Član 26. stav 1.
Ustavni sud na sjednici bez rasprave odlučuje o odbacivanju
zahtjeva kad nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu, kad
podnosilac zahtjeva nije ovlašten za pokretanje postupka, kad
zahtjev nije podnesen u zakonom predviđenom roku, kad je
Ustavni sud o toj stvari već odlučio ili kad ne postoje druge
procesne pretpostavke za odlučivanje o suštini stvari.
Član 31.
Rješavanje sporova o pravima i dužnostima između
institucija federalne vlasti ili unutar pojedinih institucija federalne
vlasti, kantona ili opštine pokreće se pred Ustavnim sudom
zahtjevom te institucije, kantona ili opštine čije je pravo
povrijeđeno ili kojoj je, nesaglasno ustavu, federalnom zakonu ili
drugom propisu, kantonalnom zakonu ili drugom propisu,
nametnuta određena obaveza.
Član 33. stav 1.
Stanke u postupku rješavanja spora su institucija federalne
vlasti, odnosno organizacioni oblik te institucije, kanton ili
opština koja je podnijela zahtjev za rješavanje spora i institucija
federalne vlasti, odnosno organizacioni oblik te institucije, kanton
ili opština u odnosu na koju je postavljen zahtjev.
C. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10 i 18/16)
Član 41. stav 1.
Rješenje o odbacivanju zahtjeva
Kad Sud na sjednici bez javne rasprave donosi rješenje o
odbacivanju zahtjeva pridržavat će se razloga navedenih u članu
26. stav 1. Zakona i rješenje, zasnivati na samo jednom razlogu,
ukoliko Sud ne odluči drugačije.
4. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Analizirajući zahtjev podnosioca, a imajući u vidu
relevantno pravo, u ovom predmetu Ustavni sud Federacije je
utvrdio sljedeće:
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine podnio je
Ustavnom sudu Federacije zahtjev za rješavanje spora i ocjenu
ustavnosti, čija je sadržina bliže opisana u tač. 1. i 2. obrazloženja
odluke.
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je
osnovna funkcija Ustavnog suda Federacije rješavanje sporova
između kantona, između kantona i federalne vlasti, između grada
i njegovog kantona ili federalne vlasti, između opštine i grada,
između opština i njihovih kantona ili federalne vlasti, i između
institucija federalne vlasti ili unutar pojedinih institucija federalne
vlasti. Prema odredbama Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine zahtjev za rješavanje
spora pred Ustavnim sudom Federacije pokreće se zahtjevom
institucije, kantona ili opštine čije je pravo povrijeđeno ili kojoj
je, nesaglasno ustavu, federalnom zakonu ili drugom propisu,
kantonalnom zakonu ili drugom propisu nametnuta određena
obaveza. Stranke u postupku rješavanja spora su institucija
federalne vlasti, odnosno organizacioni oblik te institucije, kanton
ili opština koja je podnijela zahtjev za rješavanje spora i
institucija federalne vlasti, odnosno organizacioni oblik te
institucije, kanton ili opština u odnosu na koju je postavljen
zahtjev.
Imajući u vidu navedene odredbe, može se utvrditi da u
konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva nije ovlašteno lice za
pokretanje postupka za rješavanje spora, jer isti nije stranka u
postupku.
Nadalje, u odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti Poziva,
Ustavni sud Federacije nadležan je za utvrđivanje da li je u
skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine prijedlog
zakona koji je usvojio jedan od domova ili zakon koji su usvojila
oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, ustav
kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je
usvojilo zakonodavno tijelo kantona, predloženi ili usvojeni
propis koji donosi tijelo federalne, kantonalne, gradske ili
opštinske vlasti. Svi ovi akti imaju karakter opštih pravnih akata i
samo ti akti, pod određenim uslovima mogu biti predmet ocjene
ustavnosti od strane Ustavnog suda Federacije.
Poziv čija se ocjena ustavnosti traži po svojoj prirodi ne
predstavlja opšti pravni akt (zakon, odnosno propis) za čiju
ocjenu ustavnosti je nadležan Ustavni sud Federacije, te ne može
biti predmet ocjene ustavnosti. Eventualno, prava i obaveze koje
se utvrđuju po osnovu pojedinačnih akata drugih organa u
upravnom ili redovnosudskom postupku, a mogu da proisteknu iz
Poziva koji predstavlja samo jednu radnju u postupku, mogu biti
predmet ispitivanja zakonitosti takvih rješenja pred upravnim i/ili
sudskim organima i institucijama koje rješavaju o pojedinačnim
pravima i obavezama.
Broj 90 - Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019.
Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je utvrdio da
nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog
ustavnosudskog postupka, pa je na osnovu člana 26. stav 1.
Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i
Hercegovine, a u vezi sa članom 41. stav 1. Poslovnika Ustavnog
suda Federacije Bosne i Hercegovine, odlučio kao u izreci ovog
rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc.
Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-26/19
15. oktobra 2019. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
zahtjevu dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Milana
Dunovića za rješavanje spora između Federalnog ministarstva
financija/Federalnog ministarstva finansija i Porezne uprave
Federacije Bosne i Hercegovine s jedne strane, te Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine s druge strane i ocjenu ustavnosti
Poziva poreznim obveznicima koji ostvaruju prihode iz
inozemstva objavljenog na službenoj internet stranici Porezne
uprave Federacije Bosne i Hercegovine dana 12.07.2018. godine,
na temelju članka 26. stavak 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), u svezi s člankom 41.
stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i
18/16), na sjednici održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je
RJEŠENJE
Odbacuje se zahtjev dopredsjednika Federacije Bosne i
Hercegovine, Milana Dunovića za rješavanje spora između
Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva
finansija i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine s
jedne strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine s
druge strane jer podnositelj zahtjeva nije ovlaštena osoba za
pokretanje postupka za rješavanje ovog spora.
Odbacuje se zahtjev dopredsjednika Federacije Bosne i
Hercegovine, Milana Dunovića za ocjenu ustavnosti Poziva
poreznim obveznicima koji ostvaruju prihode iz inozemstva,
objavljenog na službenoj internet stranici Porezne uprave
Federacije Bosne i Hercegovine dana 12.07.2018. godine, jer
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije nadležan za
odlučivanje.
Rješenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, Milan
Dunović (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podneskom
broj 03-01-2-137-1/19 od 09.05.2019. godine podnio je
Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za rješavanje spora
između Federalnog ministarstva financija/Federalnog
ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo)
i Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: Porezna uprava Federacije) s jedne strane, te Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine s druge strane. Predmetnim
zahtjevom se traži i ocjena ustavnosti Poziva poreznim
obveznicima koji ostvaruju prihode iz inozemstva objavljenog na
službenoj internet stranici Porezne uprave Federacije dana
12.07.2018. godine (u daljnjem tekstu: Poziv) sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine.
Istog dana podnositelj zahtjeva je Ustavnom sudu
Federacije aktom broj 03-01-2-137-2/19 podnio i zahtjev za
donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno obustavila
primjena Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o
primjeni Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine
Federacije BiH", broj 30/18, u daljnjem tekstu: Pravilnik), te s
tim u svezi i primjena Poziva.
Podnositelj zahtjeva je dana 30.05.2019. godine, aktom broj
03-01-2-137-7/19 Ustavnom sudu Federacije podnio Dopunu
zahtjeva.
2. Bitni navodi zahtjeva
Podnositelj zahtjeva u dijelu zahtjeva koji se odnosi na
rješavanje spora navodi da je predmetni spor nastao između
Federalnog ministarstva i Porezne uprave Federacije s jedne
strane, te Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine s druge
strane. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva postupanjem
organa javne uprave/izvršne vlasti došlo je do povrede čl.
IV.A.a., IV.A.7.20. (1) d), IV.B.3.7.e) toč. (I) - (IV) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine.
U bitnom, podnositelj zahtjeva navodi da je predmetni spor
nastao povodom akta Poreske uprave Federacije, koji je samo
nominalno nazvan Pozivom, dok u materijalnom smislu, po
svojoj sadržini predstavlja akt kojim se propisuje retroaktivno
dejstvo općih akata izvršne vlasti, u konkretnom slučaju
Pravilnika. Poreska uprava Federacije objavljujući Poziv
nametnula je građanima Federacije Bosne i Hercegovine obvezu
plaćanja poreza na dohodak koji se ostvaruje iz inozemstva na
retroaktivnoj osnovi. Pojašnjava da je Zakonom o porezu na
dohodak ("Službene novine Federacije BiH", br. 10/08, 9/10,
44/11, 7/13 i 65/13) propisana obveza plaćanja poreza na
dohodak koji se ostvaruje iz inozemstva, u što spada i dohodak tj.
prihod od tzv. freelancinga, odnosno pružanja intelektualnih
usluga naručiteljima od strane neovisnih profesionalaca. Navodi
se, da bi građani na koje se odnose odredbe pomenutog Zakona
mogli blagovremeno izvršiti propisanu obavezu nije bilo
dovoljno samo njeno zakonsko propisivanje, nego je bilo
potrebno da organi/institucija izvršne vlasti blagovremeno donesu
i usklade provedbene opće akte iz svoje nadležnosti, te da propišu
poseban obrazac putem kojeg će se vršiti prijava i obračun poreza
na dohodak koji je ostvaren iz inozemstva. Potrebne akte tj.
Pravilnik i Obrazac AMS-1035, Federalno ministarstvo donijelo
je tek u mjesecu travnju 2018. godine. Navedeni akti nisu sporni,
već je sporna njihova retroaktivna primjena koja je utvrđena
Pozivom. Smatra da je narušeno načelo podjele vlasti jer je
egzekutiva neovlašteno preuzela nadležnosti zakonodavca, te je
materiju koja bi, s obzirom na retroaktivnost i sadržaj obveze
koja je u pitanju, jedino mogla biti regulirana posebnim lex
specialis zakonom, dakle na nivou zakonodavne vlasti.
U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ocjenu
ustavnosti Poziva, navodi se da je istim došlo do povrede: alineje
1., 4., 5. i 6. preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i
čl. II.A.2. (1) (k) i II.A.6. Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, čl. 6., 13. i 17. Europske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka 1. Protokola 1.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda, čl. 8., 10. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim
pravima, čl. 2.3.b) i 14. Međunarodnog pakta građanskim i
političkim pravima. Navodi da Poziv samo formalno nosi naziv
Poziv i po svom sadržaju predstavlja propis općeg karaktera
izvršne vlasti kojim se, u materijalnom smislu nameću obveze
građanima Federacije Bosne i Hercegovine na retroaktivnoj
osnovi.
Predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom
će utvrditi da je došlo do neustavnog preuzimanja nadležnosti
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine od strane Poreske |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 21. Tarife br. 11. i 12. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst-"Službene novine Opštine Cazin" 1/15) nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH, a da su član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. i član 21. Tarifa br. 8. u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
29.11.2019 |
Službene novine FBiH 90/19 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
komunalne takse |
Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 53
Зеничко-добојског кантона за прибављање пољопривредне
сагласности у поступку издавања урбанистичке сагласности,
а односе се на промјену намјене пољопривредног земљишта
у грађевинско, све у складу са чланом 50. Закона о
пољопривредном земљишту. Наводи се и то, да је у периоду
2017.-2018. година у просјеку поднесено 348 захтјева
годишње од чега је за око 35% потребно прибавити
пољопривредну сагласност.
Уставни суд Федерације наглашава да се у поднесеном
захтјеву не оспорава и не елаборира издавање
пољопривредне сагласности, односно члан 50. Закона о
пољопривредном земљишту који тиме и није предмет
захтјева за заштиту права на локалну самоуправу.
Насупрот томе, надлежна Служба за катастар ове
јединице локалне самоуправе наводи да је вршена
кореспонденција између општине и наведеног кантоналног
министарства која се односи на тумачење закона, јер је од
стране Министарства промијењена пракса и обавијештени су
да се неће издавати пољопривредна сагласност док се не
прибави сагласност Скупштине Зеничко-добојског кантона
на Просторни план општине, те да од марта 2018. године
надлежно министарство одбија издавање пољопривредне
сагласности на појединим подручјима за које процјењује да
није дозвољена градња иако је општинским важећим
просторним планом на тим истим подручјима дозвољена
градња. Надаље се елаборира члан 50. став 3. оспореног
Закона у смислу квалитета законске норме и чињенице
неусклађености евиденција суда и катастра, чињенице да
постоје општине на подручју истог кантона које уопште
немају земљишне књиге, исте нису ни ажурне, те се
инвеститорима са подручја Општине Тешањ захтијева
достављање земљишно књижног изватка са уписом права
власништва 1/1. Сматрају да због таквог неажурног стања у
земљишнокњижној евиденцији нису дужни да трпе грађани
Општине Тешањ. Надаље, Служба за катастар наводи да се у
посљедње вријеме суочава са различитим тумачењем
Просторног плана Општине Тешањ који је урађен у складу
са Уредбом о јединственој методологији за израду
докумената просторног уређења ("Службене новине
Федерације БиХ", број 63/04), а да надлежно кантонално
министарство по њиховом захтјеву доноси пољопривредну
сагласност за поједине захтјеве узимајући у обзир само
графички дио Просторног плана (парцеле које су у
графичком дијелу Плана идентификоване као "урбана
подручја"), а занемарујући "урбана подручја", односно
просторе у којима је дозвољена изградња објеката у складу
са Одлуком о провођењу Просторног плана. Коначно у циљу
рјешавања запримљених захтјева, ова Служба је упутила
захтјев Скупштини Зеничко-добојског кантона за издавање
сагласности на планску документацију Општине Тешањ на
који још увијек нису добили никакав одговор, а дана
15.05.2014. године су упутили иницијативу кроз захтјев
Парламенту Федерације Босне и Херцеговине за измјену
Закона о пољопривредном земљишту који ни до данас није
узет у разматрање.
Сагледавајући проблематику која је презентована у
релевантној документацији и изјашњењима, Уставни суд
Федерације је утврдио да се у конкретном случају, а према
наводима општинске службе која се управо тиме и бави,
проблематизује члан 50. оспореног Закона и то са
становишта његове "непроводивости", због измјене
тумачења Закона од стране кантоналног министарства и
чињенице неуређеног земљишно-књижног стања и на
подручју Зеничко-добојског кантона. Уставни суд
Федерације је јасног опредјељења да је пољопривредно
земљиште једно од најзаштићенијих економских добара, те
да посебно случајеви пренамјене из пољопривредног у
грађевинско, који de facto резултирају смањењем, и то
трајним, пољопривредног земљишта, захтијевају
усаглашену, јасну и закониту процедуру између свих нивоа
власти, почев од јединице локалне самоуправе, кантона, до
нивоа Федерације Босне и Херцеговине. Уставни суд
Федерације такође је утврдио да је оспорени Закон донесен
2009. године. Очигледно, а према наводима Савеза општина
и градова који је захтијевао доношење подзаконских аката за
његово провођење, па и према наводима подносиоца захтјева
који оспорава искључиво члан 49. ст. 3. и 4. тог Закона
(давање сагласности на планове просторног уређења за мање
просторне цјелине од стране скупштине кантона), у суштини
се проблематизује нерјешавање већег броја активних
предмета у којима се тражи претварање пољопривредног у
грађевинско земљиште.
У конкретном случају не може се говорити о повреди
права на локалну самоуправу, него се ради о одређеним
појединачним споровима између јединице локалне
самоуправе (службе за катастар, урбанизам и имовинско-
правне послове те јединице) и кантона (тачније речено
надлежног кантоналног министарства за пољопривреду и
скупштине кантона у вези са давањем сагласности на
планове просторног уређења) у тумачењу закона о спорним
питањима у вези са рјешавањем конкретних предмета у
управним поступцима издавања потребних дозвола.
Проблем нерјешавања већег броја активних предмета у
којима се тражи претварање пољопривредног у грађевинско
земљиште не представља питање које се рјешава у поступку
заштите права на локалну самоуправу коју осигурава
Уставни суд Федерације. Уставни суд Федерације сматра да
се овдје ради о спору који треба да буде ријешен између
наведених нивоа власти у нормативном смислу давањем
тумачења и заједнички на партнерским основама како
промовише стандард из члана 52. Закона о принципима
локалне самоуправе, а појединачни неријешени случајеви на
које указује подносилац захтјева и његова надлежна служба,
требају се ријешити провођењем појединачних поступака
пред надлежним органом за сваки конкретан предмет.
Из наведених разлога Уставни суд Федерације је
одлучио као у изреци ове пресуде.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је
једногласно у саставу: Александра Мартиновић,
предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић,
проф. др Един Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда.
Број У-12/18
15. октобра 2019. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Александра Мартиновић, с. р.
1579
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za
utvrđivanje ustavnosti člana 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. i člana
21. Tarife br. 8., 11. i 12. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi
komunalnih taksi (prečišćeni tekst) i zahtjeva za izdavanje
privremene mjere, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave
održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da član 21. Tarife br. 11. i 12. Odluke o
komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst -
"Službene novine Opštine Cazin", broj 1/15) nisu u saglasnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Broj 90 - Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019.
Utvrđuje se da su član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. i član
21. Tarifa br. 8. Odluke o komunalnim taksama i tarifi
komunalnih taksi (prečišćeni tekst - "Službene novine Opštine
Cazin", broj: 1/15) u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenim novinama Grada Cazin".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
podnosilac zahtjeva) koristeći ovlaštenje iz člana IV.C.3.10.(2) d)
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podneskom broj: 01-27-
1034-1/18 od 18.01.2019. godine, dana 18.01.2019. godine
podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za ocjenu
ustavnosti (u daljem tekstu: zahtjev) odredbi člana 3. stav 1. tač.
8., 9., 10. i 11. (u daljem tekstu: osporene odredbe Odluke) i
odredbi člana 21. Tarife br. 8., 11. i 12. (u daljem tekstu:
osporene odredbe Tarifa) Odluke o komunalnim taksama i tarifi
komunalnih taksi (prečišćeni tekst), koju je donijelo Opštinsko
vijeće Opštine Cazin (u daljem tekstu: donosilac osporene
Odluke).
Pozivajući se na član 44. Poslovnika Ustavnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije
BiH", br. 40/10 i 18/16) podnosilac zahtjeva je istog dana i pod
istim brojem podnio Ustavnom sudu Federacije i zahtjev za
donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena
osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarife.
Na osnovu člana IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje
postupka pred Ustavnim sudom Federacije za utvrđivanje
ustavnosti osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarife.
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom
postupku su: podnosilac zahtjeva i donosilac osporene Odluke.
3. Bitni navodi zahtjeva
Zahtjevom se dovodi u pitanje ustavnost osporenih odredbi
Odluke i osporenih odredbi Tarifa kojima se utvrđuje obaveza
plaćanja komunalne takse za korištenje podzemnih i nadzemnih
instalacija, pružanje usluga kablovske televizije, mobilne
telefonije i bežičnog interneta, odnosno kojima je utvrđena
obaveza plaćanja komunalne takse za pružanje usluga fiksne,
mobilne telefonije i internet usluga, te plaćanje istih na podzemne
i nadzemne instalacije, bazne stanice, mikrobazne stanice,
predajnike (pasivne repetitore), antene i stubove. Podnosilac
zahtjeva smatra da iz karaktera osporenih odredbi Odluke i
osporenih odredbi Tarifa proizilazi da iste direktno obavezuju
samo društva koja se bave određenom vrstom djelatnosti
pružanja telekomunikacionih usluga, kao što su "BH Telecom"
d.d. Sarajevo i "JP HT Eronet" d.d. Mostar (u daljem tekstu:
pomenuta društva) i koja su u većinskom vlasništvu Vlade
Federacije Bosne i Hercegovine. Navodi da se radi o društvima
čija je osnovna djelatnost pružanje telekomunikacionih usluga, te
su podzemne instalacije, nadzemne instalacije, bazne stanice,
mikrobazne stanice, predajnici, antene i stubovi, sredstva
jedinstvene infrastrukture i telekomunikacionog sistema koji se
ne može drugačije tretirati od ostalih dijelova jedinstvene mreže.
Smatra da nema osnova da se naplaćivanje komunalnih taksi od
pomenutih društava, kao usluga od javnog interesa, tretira kao
priređivanje zabavnih igara i igara na sreću, što je po mišljenju
podnosioca zahtjeva apsolutno nedopustivo. Posebno ističe da
Odlukom o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi
(prečišćeni tekst) nisu određeni objektivni kriteriji za utvrđivanje
visine takse i da se tome pristupilo proizvoljno u čemu vidi
povredu prava na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2. (1) c)
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Smatra da djelatnost
firme i ostvareni profit privrednog društva ne mogu biti
relevantni kriteriji za utvrđivanje visine takse, a posebno zbog
toga što se posebnim finansijskim propisima reguliše plaćanje na
dobit. U prilog ovoj tvrdnji citira dijelove obrazloženja iz presuda
Ustavnog suda Federacije br. U-05/09 od 13.10.2009. godine i U-
36/16 od 11.07.2017. godine, te navodi i druge slične presude
Suda. U zahtjevu se dalje navodi da su pomenuta društva u
većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i da
se radi o privrednim društvima od državnog interesa i društveno
odgovornim kompanijama koje podržavaju sport, kulturu,
socijalnu i humanitarnu djelatnosti na prostoru Bosne i
Hercegovine, te u iste svrhe svake godine izdvajaju preko
100.000,00 KM na području Unsko-sanskog kantona. Pomenuta
društva uplaćuju u Budžet Federacije Bosne i Hercegovine na
osnovu Zakona o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", br.:
31/03, 75/06, 32/10 i 98/12) samo putem plaćanja licenci za rad
Regulatornoj agenciji za komunikacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: RAK) oko 10,5 miliona KM godišnje, zbog čega
nema opravdanja da im se nameću i dodatne obaveze u vidu
plaćanja komunalnih taksa. RAK nameće obavezu pomenutim
društvima da kao korisnici GSM dozvole razvijaju tu vrstu usluge
na 80% populacije u Bosni i Hercegovini i 80% dužine
pojedinačnih saobraćajnica, a donosilac osporene odredbe
Odluke i osporene odredbe Tarifa nameće obavezu plaćanja taksi
na jedina sredstava za pokrivanje GSM signalom (bazne stanice,
mikrobazne stanice, stubovi i antene) što je suprotno članu
II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer se na
opisani način povređuje pravo na jednakost pred zakonom, te
predlaže Ustavnom sudu Federacije da to utvrdi u svojoj presudi.
Naglašava da se za plaćanje ovako utvrđenih komunalnih taksi
izdvajaju ogromna finansijska sredstva što dovodi u pitanje
isplativost infrastrukture za pružanje mobilnih usluga na teritoriji
Unsko-sanskog kantona, jer su troškovi veći od prihoda koji se
ostvaruju.
Istovremeno sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti, podnosilac
zahtjeva podnio je i zahtjev za privremenu mjeru koju suštinski
obrazlaže na identičan način, kao i zahtjev.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je
aktom broj: U-4/19 od 22.01.2019. godine zatražio od donosioca
osporene Odluke da dostavi odgovor na navode zahtjeva i
zahtjeva za izdavanje privremene mjere.
Gradsko vijeće Grada Cazin je Ustavnom sudu Federacije
dana 12.02.2019. godine dostavilo odgovor na zahtjev za ocjenu
ustavnosti podneskom broj 01/GV-05-1272/19 od 08.02.2019.
godine. Istog dana podneskom broj 01/GV-05-1272-1/19 od
08.02.2019. godine dostavljen je odgovor na zahtjev za izdavanje
privremene mjere.
U odgovoru na zahtjev za ocjenu ustavnosti se ističe da je
podneseni zahtjev neosnovan jer se zasniva na netačnim
navodima da je propisanom taksom porezni obaveznik dvostruko
oporezivan, jer se taksa plaća samo po jednom osnovu. Dalje je
navedeno da je neosnovan i navod iz zahtjeva da nema
zakonskog osnova za donošenje Odluke o komunalnim taksama i
tarifi komunalnih taksi, jer je navedena odluka donesena na
osnovu ustavnog ovlaštenja iz člana VI.4. b) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine, te ovlaštenja iz člana 9. Evropske povelje o
lokalnoj samoupravi, člana 13. stav 1. tačka c) Zakona o
pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09,
Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 55
35/14 i 94/15) i čl. 36. i 37. Zakonom o principima lokalne
samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09). Poziva se na presudu ovog
suda broj: U-12/08 od 14.10.2008. godine, u kojoj je Ustavni sud
Federacije utvrdio da je Opštinsko vijeće ovlašteno za donošenje
Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi. Zbog
svega izloženog zahtjev se osporava kao neosnovan, te predlaže
donošenje presude u tom pravcu, a u odnosu na zahtjev za
izdavanje privremene mjere predlaže se da se isti odbije kao
neosnovan.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Bosne i Hercegovine
Član I
Bosna i Hercegovina
4. Kretanje roba, usluga, kapitala i lica
Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna
i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica,
roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet
neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.
B. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2 (1) c)
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno
priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
c) jednakost pred zakonom.
Član IV.C.3.10.(2) d)
(2) Ustavni sud:
d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li
neki predloženi ili usvojeni propis koje je
donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili
opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom.
C. Zakon o komunikacijama
("Službeni glasnik BiH", br. 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12)
I - UVOD I OPŠTE ODREDBE
Član 1. st. 1. i 2.
Predmet Zakona
1. Ovim zakonom reguliše se oblast komunikacija u Bosni i
Hercegovini te uspostavljanje i rad Regulatorne agencije za
komunikacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom
Bosne i Hercegovine, koji predviđa uspostavljanje i
funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacionih
sredstava.
2. Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitovanje
(uključujući kablovsku televiziju) i usluge i sredstva
koja su s tim u vezi.
Član 3.
Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine u oblasti
komunikacija
1. U cilju sprovođenja ustavnih odredbi u oblasti komunikacija,
Vijeće ministara nadležno je za kreiranje politike, a
Agencija je nadležna za regulisanje oblasti komunikacija.
2. (..)
3. Agencija je nadležna za:
a) regulisanje emiterskih i javnih telekomunikacionih
mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola,
utvrđivanje cijena, međupovezivanje i definisanje
osnovnih uslova za obezbjeđivanje zajedničkih i
međunarodnih komunikacionih sredstava; i
b) planiranje, koordiniranje, namjenu i dodjelu radiofrekvencijskog
spektra.
4. Vijeće ministara i Agencija, u skladu sa pojedinačnim
nadležnostima definisanim ovim zakonom, preduzimaju sve
razumne mjere za ostvarenje sljedećih ciljeva:
(...)
e) obezbjeđenje efikasnog korištenja i efikasnog upravljanja
resursima radio-frekvencija i brojeva u skladu sa propisima
iz oblasti radio-komunikacija i drugim preporukama
Međunarodne unije za telekomunikacije, i sa drugim
međunarodnim sporazumima čiji je potpisnik Bosna i
Hercegovina.
Član 4. stav 2. d)
Regulatorni principi emitovanja i telekomunikacija
2. Regulatorni principi telekomunikacija obuhvataju:
d) nivo kvaliteta u pružanju telekomunikacionih usluga i
telekomunikacione opreme će, što je prije moguće,
biti kompatibilan sa opšteprihvaćenim standardima u
Evropskoj uniji.
III - TELEKOMUNIKACIONE USLUGE
Član 7.
Pružanje telekomunikacionih usluga
1. Za pružanje telekomunikacionih usluga putem mobilnih i
fiksnih mreža potrebna je dozvola u skladu sa odredbama
ovog zakona. (...).
Član 10.
Izdavanje dozvola
1. Zahtjev za izdavanje dozvole upućuje se Agenciji. Agencija
izdaje dozvolu u roku od dva mjeseca. U slučajevima u
kojima treba primijeniti postupak utvrđivanja konkurentnosti
i selektivnosti na osnovu poređenja, Agencija može
produžiti period potreban za procjenu zahtjeva do četiri
mjeseca da bi obezbijedila da se postupak obavi na pravičan,
razuman, otvoren, nediskriminatoran i transparentan
način za sve zainteresovane strane.
(...).
Član 34.
Osnovni zahtjevi
1. Radio i telekomunikaciona terminalna oprema mora da
ispunjava sljedeće osnovne zahtjeve:
a) zahtjeve o zaštiti zdravlja i bezbjednosti korisnika i
bilo kojih drugih lica; i
b) zahtjeve koji se tiču elektromagnetne kompatibilnosti.
2. Radio-oprema ugrađuje se tako da efikasno koristi radiofrekvencijski
spektar za zemaljske, svemirske i orbitalneradio-
komunikacije i izbjegava štetne uticaje.
3. Smatraće se da je svaki uređaj koji ispunjava usklađene
standarde Evropske unije u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana.
Član 37. tač. b) i c)
Dužnosti Agencije
1. Shodno odredbama ovog zakona, dužnosti Agencije su:
b) izdavanje dozvola emiterima i operatorima
telekomunikacija u skladu sa odredbama ovog zakona
i praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola;
c) planiranje, upravljanje, namjena i dodjela frekvencijskog
spektra, praćenje njegovog korištenja kao i
održavanje i objavljivanje plana korištenja frekvencijskog
spektra za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine.
D. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06,
43/08, 22/09, 35/14 i 94/15)
Član 1.
Ovim Zakonom uređuje se pripadnost javnih prihoda koji
su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Broj 90 - Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019.
Član 2.
Javnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se
indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, doprinosi,
donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima
Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jedinica lokalne
samouprave.
Član 13.
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi:
(...)
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne
samouprave;
(...).
E. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.
49/06 i 51/09)
Član 13. stav 2. alineja 4.
Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko
vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu:
"vijeće").
Vijeće u okviru svojih nadležnosti:
- donosi propise o porezima, taksama, naknadama i
doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa
zakonom;
Član 34.
Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na odgovarajuće
sopstvene finansijske izvore kojima lokalni organi mogu
slobodno raspolagati u okviru svoje nadležnosti u skladu sa
zakonom.
Jedan dio finansijskih izvora jedinica lokalne samouprave
će se ostvarivati od lokalnih taksi i naknada čiju stopu jedinica
lokalne samouprave utvrđuje u okviru zakona.
(...)
Član 36.
U zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne
samouprave donose propise o naknadama i taksama, kao i
provedbene propise o oporezivanju.
Član 37.
Jedinicama lokalne samouprave pripadaju prihodi:
a) vlastiti prihodi:
- porezi za koje jedinica lokalne samouprave
samostalno određuje stopu, u skladu sa
zakonom;
- lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje
vijeće u skladu sa zakonom;
- (...).
F. Pravilo 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne
agencije za komunikacije ("Službeni glasnik BiH", br. 92/18 i
50/19)
DIO PRVI - UVODNE NAPOMENE
Član 1.
(Predmet pravila)
Ovim Pravilom propisuje se obaveza plaćanja, način
obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u
telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni
i Hercegovini (u daljem tekstu: naknada za dozvole), koje izdaje
Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem tekstu:
Agencija) i određuju se izuzeci od plaćanja ovih naknada, kao i
postupanje Agencije u slučaju neplaćanja istih.
DIO DRUGI - ZAJEDNIČKE ODREDBE
GLAVA I - OBAVEZE PLAĆANJA I VRSTE NAKNADA
ZA DOZVOLE
Član 2.
(Obaveznici plaćanja naknade)
Svi korisnici dozvola u telekomunikacijama,
radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini dužni
su plaćati naknade za dozvole, sa izuzetkom određenih korisnika
koji su oslobođeni plaćanja naknada za dozvole, u skladu sa
odredbama ovog Pravila.
Član 7.
(Vrste naknada)
Naknade za dozvole su:
a) naknada za administrativno-tehničku obradu zahtjeva
za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole;
b) godišnja naknada za dozvolu.
DIO TREĆI - POSEBNE NAKNADE
GLAVA I - NAČIN OBRAČUNA I IZNOSI GODIŠNJIH
NAKNADA ZA DOZVOLE U TELEKOMUNIKACIJAMA,
RADIOKOMUNIKACIJAMA I EMITOVANJU
Član 16.
(Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama)
(1) Naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija:
mobilne telekomunikacione mreže, javne fiksne
telekomunikacione mreže, pristup internetu, upravljanje
multipleksom, distribucija audiovizuelnih medijskih usluga,
distribucija medijskih usluga radija i ostalih usluga iz
djelatnosti telekomunikacija, obračunava se po stopi do
najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole
ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti telekomunikacija
u prethodnoj fiskalnoj godini.
(2) Visina stope prema kojoj će se vršiti obračun godišnje
naknade za dozvolu utvrđuje se posebnom odlukom koju
donosi Savjet Agencije na osnovu finansijskog plana
Agencije za narednu godinu, u roku od 30 dana od dana
usvajanja finansijskog plana za narednu godinu.
Član 17. stav (1)
(Utvrđivanje iznosa godišnje naknade za dozvole u
telekomunikacijama)
(1) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama
Agencija utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka
kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom
godišnjem prihodu korisnika dozvole.
Član 18.
(Minimalan iznos naknade za dozvole u telekomunikacijama)
Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama
ne može biti niži od 1.000,00 KM, nezavisno o odredbama
članova 16. i 17. ovog Pravila.
Član 19.
(Plaćanje naknade za dozvolu u telekomunikacijama)
(1) Godišnja naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti
telekomunikacija plaća se na osnovu obračuna izvršenog u
skladu sa članom 16. ovog Pravila. Agencija korisniku
dozvole izdaje rješenje kojim se obračunava iznos naknade
u dva jednaka dijela sa rokom plaćanja prvog dijela na dan
30.04. i drugog dijela sa rokom plaćanja na dan 30.09.
tekuće godine.
(2) Do konačnog utvrđivanja i obračuna visine godišnje
naknade iz stava (1) ovoga člana, korisnik dozvole plaća
godišnju naknadu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija
akontativno u visini koja odgovara četvrtini godišnje
naknade za dozvolu utvrđenu za prethodnu godinu.
(3) Uplata akontacije godišnje naknade za dozvolu vrši se na
osnovu rješenja Agencije kojim se utvrđuje visina
Petak, 29. 11. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 90 - Strana 57
akontacije za korištenje dozvole sa rokom plaćanja do
31.01. tekuće godine.
(4) Izuzetno, godišnja naknada za dozvolu za korištenje brojeva
i/ili kodova se obračunava u skladu sa članom 21. ovog
Pravila, a plaća se u skladu sa članom 15. ovog Pravila.
G. Odluka o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra
u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 15/14)
GLAVA I - OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
(Predmet Odluke)
Ovom Odlukom utvrđuje se obaveza plaćanja, način
obračuna i iznos naknade za korištenje radiofrekventnog spektra.
Član 8.
(Kopneni mobilni sistemi)
(1) Naknada za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj
mobilnoj službi (PMR, PAMR, telemetrija, telekomanda i
sl.) zavisno od dodijeljenih radiofrekventnih kanala i broja
opština na kojima se realizuje radiokomunikacioni servis
upotrebom tih radiofrekventnih kanala se utvrđuje na
godišnjem nivou koji je dat u Tabeli 4.
(...)
H. Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi
(prečišćeni tekst) ("Službene novine Opštine Cazin", broj 1/15)
Član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11. (osporene odredbe Odluke)
Komunalne takse (u daljem tekstu: takse) plaćaju se za:
8. Za postavljanje podzemnih i nadzemnih instalacija,
9. Pružanje usluga kablovske televizije,
10. Korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne
telefonije,
11. Korištenje uređaja za pružanje usluga bežičnog
interneta.
Član 21. (osporene odredbe Tarifa)
TARIFA br. 8.
a) Za izgrađene trase dalekovoda, PTT mreže, elektromreže
i slično (nadzemne i podzemne instalacije) po 1
metru dužnom mreže........ 0,20 KM/ godišnje
b) Za stubove ulične rasvjete koji su u vlasništvu Opštine
Cazin, a koji se koriste za potrebe kablovske televizije
plaća se godišnja taksa u iznosu od..... 10,00 KM
/stubu.
TARIFA br. 11.
(korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije)
a) bazne stanice mobilne telefonije - 10.000,00 KM/
godišnje
b) mikrobazne stanice mobilne telefonije - 5.000,00 KM/
godišnje
c) predajnici (pasivni repetitori) - 2.000,00 KM /
godišnje
d) antena i stubovi - 1.000,00 KM/ godišnje
Obračun komunalne takse se vrši za svaki uređaj (opremu)
mobilnog operatera na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je
instaliran uređaj (oprema) mobilnog operatera na području
Opštine Cazin.
TARIFA br. 12.
(korištenje uređaja za pružanje usluga bežičnog interneta)
a) bazne stanice za bežični internet - 2.000,00 KM/
godišnje
b) mikrobazne stanice za bežični internet - 1.000,00 KM/
godišnje
c) predajnici (pasivni repetitori) - 500,00 KM/ godišnje
d) antena i stubovi - 300,00 KM/ godišnje
Obračun komunalne takse se vrši za svaki uređaj (opremu)
bežičnog interneta na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je
instaliran uređaj (oprema) bežičnog interneta operatera na
području Opštine Cazin.
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj U-8/17 od 14.03.2018. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 36/18), Presuda broj U-5/17 od
18.04.2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj
56/18), Presuda broj U-22/18 od 26.03.2018. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 24/19) i dr.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nakon analize navoda iz zahtjeva i odgovora na zahtjeve,
osporenih odredbi Odluke i osporenih odredbi Tarifa, relevantnih
pravnih propisa, ustavnosudske prakse i drugih dostupnih
činjenica i dokaza, utvrđeno je sljedeće:
Odlukom o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi
(prečišćeni tekst) su utvrđeni osnovi za naplatu komunalne takse
na području Opštine Cazin i njeni obaveznici, propisana su
oslobađanja od taksene obaveze, te načini prijave i utvrđivanja
visine komunalne takse. Naplaćivanje komunalne takse propisano
je u osporenim odredbama Odluke za: istaknutu firmu, reklamne
natpise, privremeno zauzimanje javnih površina, prodaju roba ili
pružanje usluga izvan poslovnih prostorija, priređivanje igara na
bilijar stolovima, fliperima, pikadu i dr. sredstvima, priređivanje
igara klađenja na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje
(lutrija, loto, TV bingo), priređivanje igara na sreću putem
elektronskih ili mehaničkih mašina i automatima (slot mašine),
organizovanje i držanje žive muzike u ugostiteljskim objektima,
korištenje prostora za kampove, a ono što je posebno važno za
ovaj predmet plaćanje komunalnih taksi propisano je i za
postavljanje podzemnih i nadzemnih instalacija (član 3. stav 1.
tačka 8. osporene odredbe Odluke), pružanje usluga kablovske
televizije (član 3. stav 1. tačka 9. osporene odredbe Odluke),
korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije (član 3.
stav 1. tačka 10. osporene odredbe Odluke) i korištenje uređaja za
pružanje usluga bežičnog interneta (član 3. stav 1. tačka 11.
osporene odredbe Odluke).
U osporenim odredbama Tarifa, propisane su obaveze
plaćanja fiksnih iznosa na godišnjem nivou, i to: 0,20 KM
godišnje po 1 metru dužnom mreže za izgrađene trase
dalekovoda, PTT mreže, elektromreže i slično (nadzemne i
podzemne instalacije), 10,00 KM po stubu za stubove ulične
rasvjete koji su u vlasništvu Opštine Cazin, a koji se koriste za
potrebe kablovske televizije (član 21. Tarifa br. 8.). Takođe, u
osporenim odredbama Tarifa su propisane obaveze plaćanja
posebnih komunalnih taksi za svaki uređaj (opremu) mobilnog
operatera i bežičnog interneta na svakoj pojedinačnoj lokaciji na
kojoj je instalisan uređaj, i to: 10.000,00 KM za bazne stanice
mobilne telefonije; 5.000,00 KM za mikrobazne stanice mobilne
telefonije; 2.000,00 KM za predajnike (pasivne repetitore) i
1.000,00 KM za antenu i stubove (član 21. Tarifa br. 11.);
2.000,00 KM za bazne stanice za bežični internet; 1.000,00 KM
za mikrobazne stanice za bežični internet; 500,00 KM za
predajnike (pasivne repetitore) i 300,00 KM za antenu i stubove
(član 21. Tarifa br. 12.).
Pojmovi "postavljanje nadzemnih i podzemnih instalacija",
"pružanje usluga kablovske televizije", "korištenje uređaja za
pružanje usluga mobilne telefonije" i "korištenje uređaja za
pružanje usluga bežičnog interneta", koji su utvrđeni kao posebni
osnovi za naplatu ove komunalne takse su posebno navedeni i
definisani u odredbama člana 4. tač. 8., 9., 10. i 11. Odluke o
komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst) i
sugerišu da ti uređaji funkcionišu, tj. emituju signal mreže
mobilnog operatera, odnosno prenose signale kojima se odvija
komunikacija između korisnika mreže. Podnosilac zahtjeva pri
tome ukazuje na činjenicu da mobilni operateri moraju udovoljiti
zadatom standardu kvaliteta svoje usluge. Tako iz obima GSM
Broj 90 - Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 29. 11. 2019.
dozvole koju daje RAK, za korisnika dozvole, dakle mobilnog
operatera, proističe dužnost da razvije uslugu za 80% populacije
Bosne i Hercegovine i 80% dužine pojedinačnih saobraćajnica.
Dakle, sa jedne strane RAK nameće obavezu visokog procenta
pokrivenosti GSM signalom, a sa druge strane donosilac
osporene Odluke nameće obavezu plaćanja takse na pojedinačna
sredstva (postrojenja, odnosno uređaje) kojima se ta pokrivenost
ostvaruje (bazne stanice, mikrobazne stanice, predajnici, stubovi i
antene).
Obaveza plaćanja komunalne takse po ovom osnovu,
propisana osporenim odredbama Odluke odnosi se na pomenuta
društva koja se bave pružanjem usluga bežičnog interneta,
mobilne telefonije, prenošenjem signala kablovske i digitalne
televizije, dakle djelatnostima od javnog interesa čije vršenje uz
to iziskuje korištenje složene tehničke infrastrukturne opreme na
odgovarajući način razmještene u prostoru i dijela
radiofrekventnog spektra u mikrotalasnom području, pa je u tom
pogledu podložno tehničkim, ali i pravnim standardima, te
obavezi plaćanja posebnih naknada utvrđenih propisima na nivou
Bosne i Hercegovine. Zbog toga je Ustavni sud Federacije pitanje
o kojem se odlučuje u ovom predmetu, morao staviti u širi pravni
kontekst.
Pomenuta društva djelatnost vrše u skladu sa Zakonom o
komunikacijama, odobrenje za rad dobila su od RAK, i na
plaćanje komunalne takse po osnovu osporenih odredbi Odluke i
osporenih odredbi Tarifa, obavezuju se po osnovu djelatnosti
koju obavljaju, a to su u osnovi pružanje telekomunikacionih
usluga putem mobilnih mreža. Da bi instalisala neophodnu
tehničku opremu, pomenuta društva, prethodno su morala izraditi
plansku dokumentaciju i dobiti odobrenje za građenje, kako bi se
omogućio osnovni tehnološki proces koji podrazumijeva ova
djelatnost. Uz to je važenje tih odobrenja i saglasnosti uslovljeno
održavanjem zadatog standarda kvaliteta u pružanju
telekomunikacionih usluga. Ove mobilne operatere za pružanje
univerzalnih telekomunikacionih usluga na cijeloj teritoriji Bosne
i Hercegovine, uz obavezu poštovanja principa objektivnosti,
transparentnosti, nediskriminacije i proporcionalnosti, na
prijedlog RAK imenovalo je Vijeće ministara Bosne i
Hercegovine.
U skladu sa Pravilom 89/2018 o naknadama za dozvole
Regulatorne agencije za komunikacije propisana je obaveza
plaćanja, način obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada
za dozvole u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i
emitovanju u Bosni i Hercegovini. Vrste naknada za dozvole su:
za administrativno-tehničku obradu zahtjeva za izdavanje
dozvole ili izmjenu dozvole i godišnja naknada za dozvolu.
Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama
obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda
korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti
telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini. Iznos godišnje
naknade za dozvolu u telekomunikacijama RAK utvrđuje
posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na
osnovu Izvještaja o ukupnom godišnjem prihodu korisnika
dozvole. Uz to postoji i obaveza plaćanja naknade za korištenje
radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi, prema
Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i
Hercegovini. Ove naknade utvrđene su jedinstveno od strane
RAK za sve telekom operatere u Bosni i Hercegovini. Prema
Zakonu o komunikacijama, regulatorni principi odnose se na
cijene telekomunikacionih usluga koje treba da su transparentne i
nediskriminatorne, dok standardi kvaliteta telekomunikacionih
usluga i kontrola njihovog poštivanja podliježu pravilima koje
donosi RAK.
U skladu sa pomenutim odredbama Zakona o principima
lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakona o
pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovini,
donosilac osporene Odluke je nadležan da donese propis kojim se
uređuje naplaćivanje komunalnih taksi na području Grada Cazin
(član 3. stav 1. tač. 8., 9., 10. i 11.), kao i propisivanje vrsta
komunalnih taksi, radi čega je utvrđeno da je u tom dijelu odluka
u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Da bi se zahtjev u cjelini riješio potrebno je razmotriti i
odredbe Tarifa koje propisuju obavezu plaćanja komunalnih
taksa na godišnjem nivou. U članu 21. u tarifi br. 8. Odluke o
komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (prečišćeni tekst)
propisana je obaveza plaćanja komunalne takse na godišnjem
nivou od 0,20 KM po dužnom metru mreže za izgrađene trase
dalekovoda, PTT mreže, elektromreže i slično (nadzemne i
podzemne instalacije), odnosno 10,000 KM po stubu za stubove
ulične rasvjete koji su u vlasništvu Opštine Cazin, a koji se
koriste za potrebe kablovske televizije. U istome članu tarife br.
11. i 12. propisana je obaveza plaćanja komunalne takse na
godišnjem nivou za korištenje uređaja za pružanje usluga
mobilne telefonije i bežičnog interneta u iznosima od 300,00 KM
do 10.000,00 KM. Iz navedenog se može uočiti da su u svim
osporenim dijelovima Odluke navedeni određeni iznosi za
plaćanje komunalnih taksa na godišnjem nivou, a da su kao
jedinice mjere uzeti dužni metar instalacija za mobilne i internet
veze ili svaki pojedini komad opreme koji se koristi za pružanje
navedenih usluga. Prilikom određivanja tih iznosa nije naveden
bilo kakav kriterij na osnovu kojih su ti iznosi određeni, te se
može zaključiti da su visine svih tih iznosa određene proizvoljno
i da se kao jedini kriterij koristila djelatnost kojom se davaoci
pomenutih usluga bave.
Vrsta djelatnosti, prema utvrđenoj sudskoj praksi ovoga
suda, ne može biti kriterij za propisivanje vrste i visine
komunalne takse. Pravna lica koja se bave pružanjem
telekomunikacionih usluga, u odnosu na ostvareni profit
oporezuju se posebnim federalnim propisima, a, kako je ranije
istaknuto, obaveznici su i plaćanja naknada za korištenje dozvola
za obavljanje djelatnosti telekomunikacija, prema Pravilu
89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za
komunikacije, te naknada za korištenje radiofrekventnog spektra,
prema Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u
Bosni i Hercegovini.
Zbog toga je Ustavni sud Federacije u ovom dijelu utvrdio
da osporene odredbe Tarife nisu u skladu sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine.
Kako je ovom presudom odlučeno u meritumu, Ustavni sud
Federacije nije ni odlučivao o privremenoj mjeri kao sporednom
zahtjevu.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc.
Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-4/19
15. oktobra 2019. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za
utvrđivanje ustavnosti članka 3. stavak 1. toč. 8., 9., 10. i 11. i
članka 21. Tarife br. 8., 11. i 12. Odluke o komunalnim
pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi (prečišćeni tekst) i
zahtjeva za izdavanje privremene mjere, na temelju članka
IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na
sjednici bez javne rasprave održanoj dana 15.10.2019. godine,
donio je |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifni broj 8., tač. 8.1, 8.2, 8.3, 8.4, 8.7, 8.8, 8.9. i 8.10 Tarife komunalnih taksa na području Opštine Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
12.11.2019 |
Službene novine FBiH 93/19 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
komunalne takse |
Broj 93 - Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019.
мјесеци од дана објаве ове пресуде у службеном гласилу,
Уставни суд Федерације је у складу са тачком 3. изреке
цитиране пресуде донио опште правне акте који у цијелости
супституишу законско регулисање и отклањају посљедице
настале неизвршавањем уставносудске одлуке.
У складу са свим изложеним, Уставни суд Федерације
одлучио као у изреци овог рјешења.
Ово рјешење Уставни суд Федерације донио је
једногласно у саставу: Александра Мартиновић,
предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, проф.
др Един Муминовић и др сц. Ката Сењак, судије Суда.
Број У-16/16
12. новембра 2019. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Александра
Мартиновић, с. р.
1622
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje
ustavnosti člana 4. stav 1. tač. 8. i 9., člana 5. stav 1. tač. 7. i 8. i
Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih taksa na području Opštine
Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim taksama i Tarifi
komunalnih taksa, na osnovu člana IV. C. 3. 10 (2) d) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave
održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da Tarifni broj 8. i to: tač. 8.1; 8.2; 8.3; 8.4; 8.7;
8.8; 8.9. i 8.10 Tarife komunalnih taksa na području Opštine
Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim taksama i Tarifi
komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo",
br. IV/17 i III/19) nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne
i Hercegovine.
Utvrđuje se da su član 4. stav 1. tač. 8. i 9. i član 5. stav 1.
tač. 7. i 8. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih
taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", br. IV/17 i
III/19) u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenom glasniku Opštine Bosansko Grahovo".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
podnosilac zahtjeva) je dana 31.10.2017. godine podnio Ustavnom
sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni
sud Federacije) zahtjev broj 01-27-1177-1/17 za ocjenu ustavnosti
odredbi člana 4. stav 1. tač. 8. i 9., člana 5. stav 1. tač. 7. i 8 (u
daljem tekstu - osporene odredbe Odluke) i Tarifinog broja 8.
Tarife komunalnih taksa na području Opštine Bosansko Grahovo
(u daljem tekstu - osporena Tarifa) Odluke o komunalnim taksama
i Tarifi komunalnih taksa - u daljem tekstu - osporena Tarifa).
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom
postupku su: podnosilac zahtjeva i Opštinsko vijeće Opštine
Bosansko Grahovo, kao donosilac Odluke.
3. Bitni navodi zahtjeva
Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo na sjednici
održanoj dana 28.03.2017. godine donijelo je osporenu Odluku.
Istom se utvrđuje obaveza plaćanja komunalne takse za korištenje
uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja
u svrhu pružanja internet usluga - instaliranje bežičnog interneta,
odnosno utvrđuje se obaveza plaćanja komunalne takse za
pružanje usluga mobilne telefonije, odnosno plaćanje istih na
bazne stanice, mikrobazne stanice, predajnike, antene i stubove. Iz
karaktera naprijed navedenih odredaba proizilazi da iste direktno
obavezuju samo društva koja se bave određenom vrstom
djelatnosti pružanja telekomunikacionih usluga, između ostalih
BH Telecom d.d. Sarajevo i JP HT Eronet d.d. Mostar, kao
društva koja su u većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i
Hercegovine. Odlukom, kao kriterij za utvrđivanje takse uzeta je
djelatnost koju pravno ili fizičko lice obavlja, što svakako nije u
skladu sa odredbama člana II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine koji propisuje da sva lica uživaju prava na jednakost
pred zakonom. Ovakav stav zauzeo je Ustavni sud Federacije u
brojnim presudama, gdje je jasno utvrđeno da je u suprotnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, propisivati vrstu
djelatnosti kao relevantan kriterij za propisivanje takse, nego su
realni i relevantni drugi kriteriji kao što su područje opštine,
odnosno grada gdje se djelatnost obavlja, što dalje znači da je
propisivanje ovakve odredbe diskriminatorno.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno, podnosilac zahtjeva
smatra da osporene odredbe Odluke nisu u skladu sa članom
II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer se pravna
lica koja se bave djelatnošću mobilne telefonije stavljaju u
neravnopravan položaj u odnosu na druga pravna i fizička lica
koja posluju na teritoriju opštine, te stoga predlaže da Ustavni sud
Federacije donese presudu kojom će utvrditi da osporene odredbe
i osporena Tarifa nisu u saglasnosti sa članom II.2.(1) c) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim
sudom Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud Federacije je
aktom broj U-63/17 od 10.11.2017. godine zatražio od Opštinskog
vijeća Opštine Bosansko Grahovo da se izjasne na navode iz
zahtjeva za ocjenu ustavnosti. Dana 23.11.2017. godine Načelnik
Opštine Bosansko Grahovo je dostavio odgovor pod brojem: 01-
15-1526/17.
U Odgovoru je navedeno da se osporenom Odlukom
komunalna taksa plaća za korištenje uređaja za pružanje usluga
mobilne telefonije, a članom VI.4.b) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine propisano je da Opštinsko vijeće usvaja opšinski
budžet i donosi propise o oporezivanju kao i da na druge načine
osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna i
federalna vlast. Pored toga članom 13. Zakon o pripadnosti javnih
prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15) propisano
je da jedinice lokalne samouprave pripadaju javni prihodi,
naknade i takse u skladu sa propisima ovih jedinica, te drugi
prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije,
kantona i ovih jedinica, te da je, obzirom da ne postoje federalni
niti kantonalni zakoni o komunalnim taksama, ubiranje taksa
regulisano Zakonom o principima lokalne samouprave u
Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije
BiH", br. 49/06 i 51/09). Iz odredbi ovog zakona nesporno
proizlazi pravo jedinica lokalne samouprave da regulišu
komunalne takse kao vid pribavljanja javnih prihode. Smatraju da
su svi mobilni operateri u jednakom položaju iako se u zahtjevu
spominju samo dva operatera i to BH Telecom d.d. Sarajevo i JP
HT Eronet d.d. Mostar, te im je isti položaj pri utvrđivanju visine
naknadne komunalne takse. Svi navedeni mobilni operatori
pružaju svoje usluge koje naplaćuju od krajnjih potrošača kroz
mjesečne naknade, a prihodi od komunalne takse su prihodi
Opštine Bosansko Grahovo. Osporenim odredbama i osporenom
Tarifom Odluke se propisuje da se za korištenje uređaja i opreme
za pružanje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja u svrhu
pružanja internet usluga plaća naknada u vidu komunalne takse, a
uređaji i oprema samo predstavljaju dijelove složenih sistema koji
Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 49
povezuju telekomunikacionu mrežu u gradskim i izvangradskim
sredinama. Predlažu da Ustavni sud Federacije odbije zahtjev
podnosioca kao neosnovan.
5. Relevantno pravo
A) Ustav Bosne i Hercegovine
Član I
Bosna i Hercegovina
4. Kretanje roba, usluga, kapitala i lica
Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i
Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja, lica,
roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet
neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.
B) Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2 (1) c)
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
c) jednakost pred zakonom;
Član IV.C.3.10.(2) d)
(2) Ustavni sud:
d) na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki
predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko
tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu
sa ovim ustavom.
Član VI.4.b)
Opštinsko vijeće:
b) usvaja opštinski budžet i donosi propise o
oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno
finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna
vlast.
C) Zakon o komunikacijama
("Službeni glasnik BiH", br. 31/03, 75/06, 50/08 i 98/12)
I - UVOD I OPŠTE ODREDBE
Član 1. st. 1. i 2.
Predmet Zakona
1. Ovim se zakonom reguliše oblast komunikacija u Bosni i
Hercegovini te uspostavljanje i rad Regulatorne agencije za
komunikacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom
Bosne i Hercegovine, koji predviđa uspostavu i
funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacionih
sredstava.
2. Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitovanje
(uključujući kablovsku televiziju) i usluge i sredstva koja su
s time u vezi.
Član 3. stav 3. tačka a) i stav 4. tačka e)
Nadležnost institucija Bosne i Hercegovine
u oblasti komunikacija
3. Agencija je nadležna za:
a) regulisanje emiterskih i javnih telekomunikacionih
mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola,
utvrđivanje cijena, međupovezivanje i definisanje
osnovnih uslova za osiguranje zajedničkih i
međunarodnih komunikacionih sredstava; i
4. Vijeće ministara i Agencija u skladu sa pojedinačnim
nadležnostima definisanim ovim Zakonom preduzimaju sve
razumne mjere za ostvarivanje sljedećih ciljeva:
e) siguranje učinkovitog korištenja i učinkovitog
upravljanja resursima radio frekvencija i brojeva u
skladu sa propisima iz oblasti radiokomunikacija i
drugim preporukama Međunarodne unije za
telekomunikacije, i drugim međunarodnim
sporazumima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina.
Član 4. stav 2. d)
Regulatorni principi emitovanja i telekomunikacija
2. Regularni principi telekomunikacija obuhvataju:
d) razina kvalitete u pružanju telekomunikacionih usluga
i telekomunikacione opreme će, što je prije moguće,
biti kompatibilna sa opšteprihvaćenim normama u
Evropskoj uniji;
III - TELEKOMUNIKACIONE USLUGE
Član 7. stav 1.
Pružanje telekomunikacionih usluga
1. Za pružanje telekomunikacionih usluga putem mobilnih i
fiksnih mreža potrebna je dozvola u skladu sa odredbama
ovoga zakona.
Član 10. stav 1.
Izdavanje dozvola
1. Zahtjev za izdavanje dozvole upućuje se Agenciji. Agencija
izdaje dozvolu u roku od dva mjeseca. U slučajevima u
kojima treba primijeniti postupak utvrđivanja konkurentnosti
i selektivnosti na osnovu poređenja, Agencija može
produžiti razdoblje potrebno za procjenu zahtjeva do četiri
mjeseca kako bi osigurala da se postupak obavi na pravičan,
razuman, otvoren, nediskriminatoran i transparentan način
za sve zainteresovane strane.
Član 34.
Osnovni zahtjevi
1. Radio i telekomunikaciona terminalna oprema mora
ispunjavati sljedeće osnovne zahtjeve:
a) zahtjeve o zaštiti zdravlja i sigurnosti korisnika i bilo
kojih drugih lica; i
b) zahtjeve koji se tiču elektromagnetne kompatibilnosti.
2. Radiooprema bit će ugrađena na takav način da učinkovito
koristi radiofrekvencijski spektar za zemaljske, svemirske i
orbitalne radiokomunikacije i izbjegava štetne utjecaje.
3. Smatrat će se da je svaki uređaj koji ispunjava usklađene
norme Evropske unije u skladu sa st. 1. i 2. ovoga člana.
Član 37. stav 1. tač. b) i c)
Dužnosti Agencije
1. Shodno odredbama ovog zakona, dužnosti Agencije su:
b) izdavanje dozvola emiterima i operaterima
telekomunikacija u skladu sa odredbama ovoga zakona
i praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola;
c) planiranje, upravljanje, namjena i dodjela
frekvencijskog spektra, praćenje njegovoga korištenja,
kao i održavanje i objava Plana korištenja
frekvencijskog spektra za cijelu teritoriju Bosne i
Hercegovine;
D) Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14
i 94/15)
Član 2.
Javnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se
indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, doprinosi,
donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima
Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jedinica lokalne
samouprave.
Član 13. stav 1. tačka c)
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne
samouprave;
Broj 93 - Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019.
E) Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji
Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09)
Član 13. stav 2. alineja 4.
Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko
vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu: vijeće).
Vijeće u okviru svojih nadležnosti:
- donosi propise o porezima, taksama, naknadama i
doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa
zakonom;
F) Pravilo 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne
agencije za komunikacije
("Službeni glasnik BiH", br. 92/18 i 50/19)
DIO PRVI - UVODNE NAPOMENE
Član 1.
(Predmet pravila)
Ovim Pravilom propisuje se obaveza plaćanja, način
obračuna, iznos naknada i način plaćanja naknada za dozvole u
telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i
Hercegovini (u daljem tekstu: naknada za dozvole), koje izdaje
Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem tekstu: Agencija)
i određuju se izuzeci od plaćanja ovih naknada, kao i postupanje
Agencije u slučaju neplaćanja istih.
DIO DRUGI - ZAJEDNIČKE ODREDBE
GLAVA I - OBAVEZE PLAĆANJA I VRSTE NAKNADA
ZA DOZVOLE
Član 2.
(Obaveznici plaćanja naknade)
Svi korisnici dozvola u telekomunikacijama,
radiokomunikacijama i emitovanju u Bosni i Hercegovini dužni su
plaćati naknade za dozvole, sa izuzetkom određenih korisnika koji
su oslobođeni plaćanja naknada za dozvole, u skladu sa
odredbama ovog Pravila.
Član 7.
(Vrste naknada)
Naknade za dozvole su:
a) naknada za administrativno-tehničku obradu zahtjeva
za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole;
b) godišnja naknada za dozvolu.
DIO TREĆI - POSEBNE NAKNADE
GLAVA I - NAČIN OBRAČUNA I IZNOSI GODIŠNJIH
NAKNADA ZA DOZVOLE U TELEKOMUNIKACIJAMA,
RADIOKOMUNIKACIJAMA I EMITOVANJU
Član 7. stav (1)
(Utvrđivanje iznosa godišnje naknade za dozvole u
telekomunikacijama)
(1) Iznos godišnje naknade za dozvole u telekomunikacijama
Agencija utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka
kalendarske godine, a na osnovu Izvještaja o ukupnom
godišnjem prihodu korisnika dozvole.
Član 16.
(Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama)
(1) Naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti
telekomunikacija: mobilne telekomunikacijske mreže, javne
fiksne telekomunikacijske mreže, pristup internetu,
upravljanje multipleksom, distribucija audiovizuelnih
medijskih usluga, distribucija medijskih usluga radija i
ostalih usluga iz djelatnosti telekomunikacija, obračunava se
po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika
dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti
telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini.
(2) Visina stope prema kojoj će se vršiti obračun godišnje
naknade za dozvolu utvrđuje se posebnom odlukom koju
donosi Savjet Agencije na osnovu finansijskog plana
Agencije za narednu godinu, u roku od 30 dana od dana
usvajanja finansijskog plana za narednu godinu.
Član 18.
(Minimalan iznos naknade za dozvole u telekomunikacijama)
Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama ne
može biti niži od 1.000,00 KM, nezavisno o odredbama člana 16. i
17. ovog Pravila.
Član 19.
(Plaćanje naknade za dozvolu u telekomunikacijama)
(1) Godišnja naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti
telekomunikacija plaća se na osnovu obračuna izvršenog u
skladu sa članom 16. ovog Pravila. Agencija korisniku
dozvole izdaje rješenje kojim se obračunava iznos naknade u
dva jednaka dijela sa rokom plaćanja prvog dijela na dan
30.04. i drugog dijela sa rokom plaćanja na dan 30.09.
tekuće godine.
(2) Do konačnog utvrđivanja i obračuna visine godišnje
naknade iz stava (1) ovoga člana, korisnik dozvole plaća
godišnju naknadu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija
akontativno u visini koja odgovara četvrtini godišnje
naknade za dozvolu utvrđenu za prethodnu godinu.
(3) Uplata akontacije godišnje naknade za dozvolu vrši se na
osnovu rješenja Agencije kojim se utvrđuje visina akontacije
za korištenje dozvole sa rokom plaćanja do 31.01. tekuće
godine.
(4) Izuzetno, godišnja naknada za dozvolu za korištenje brojeva
i/ili kodova se obračunava u skladu sa članom 21. ovog
Pravila, a plaća se u skladu sa članom 15. ovog Pravila.
G) Odluka o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra
u Bosni i Hercegovini
("Službeni glasnik BiH", broj 15/14)
Član 1.
(Predmet Odluke)
Ovom Odlukom utvrđuje se obaveza plaćanja, način
obračuna i iznos naknade za korištenje radiofrekventnog spektra.
Član 8.
(Kopneni mobilni sistemi)
(1) Naknada za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj
mobilnoj službi (PMR, PAMR, telemetrija, telekomanda i
sl.) zavisno od dodijeljenih radiofrekventnih kanala i broja
opština na kojima se realizuje radiokomunikacioni servis
upotrebom tih radiofrekventnih kanala se utvrđuje na
godišnjem nivou koji je dat u Tabeli 4.
H) Statut Opštine Bosansko Grahovo
("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", broj 21/07)
Član 24. stav 1. tačka 6.
Opštinsko vijeće u okviru svoje nadležnosti:
6. Donosi propise o porezima, taksama, naknadama i
doprinosima Opštine u skladu sa zakonom;
I) Odluka o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa
("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", br. IV/17 i III/19)
Član 4. stav 1. tač. 8. i 9.
(Osporene odredbe)
Komunalne takse propisuju se i plaćaju za:
8. korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne
telefonije
9. korištenje uređaja u svrhu pružanja internet uslugainstaliranja
bežičnog interneta
Član 5. stav 1. tač. 7. i 8.
Pojmovi i termini koji se upotrebljavaju u ovoj Odluci:
7. Pod instaliranjem bežičnog interneta podrazumijeva se
sljedeće:
Srijeda, 11. 12. 2019. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 93 - Strana 51
- bazne stanice bežičnog interneta
- mikrobazne stanice
- predajnici
- antene i stupovi.
8. Pod korištenjem uređaja za pružanje mobilne telefonije
podrazumijevaju se sljedeći uređaji i oprema:
- bazne stanice mobilne telefonije
- mikrobazne stanice mobilne telefonije
- predajnici (pasivni repetitori)
- antene i stupovi.
IV. NAČIN UTVRĐIVANJA VISINE KOMUNALNE
TAKSE
Član 20.
U postupku utvrđivanja visine takse na području Opštine
Bosansko Grahovo kao opšti kriterij uzimaju se:
1. površina prostora po m² koji se koristi,
2. zone utvrđene ovom Odlukom u kojima se koriste
predmeti, prostori ili pružaju usluge,
3. dužina trase instalacija,
4. broj stupova, trafoa objekata i uređaja baznih stanica,
antena prijemnika, odašiljača i dr.
Područje Opštine Bosansko Grahovo shodno tački 2. ovog
člana dijeli se na 3 zone:
DIO A. I Zona
Obuhvata ove zone koje čine područje grada oivičenog
ulicama IV Krajiške brigade i Livanjski put koji obuhvata ulice
Maršala Tita, Gavrila Principa, Đure Pucara, Huseina Abdičevića,
Ive Lole Ribara, Vojislava Ivetića, Crnopotočka, Miloša Tice,
Sime Bajića, 27. juli, Narodnih heroja, Radnička, Dalmatinska,
Braće Bajića i Trg Đure Pucara Starog.
Ova zona obuhvata i industrijsku zonu uz put Bosansko
Grahovo - Preodac u pojasu širine 250 metara sa jedne i druge
strane puta od raskrsnice istog i magistralnog puta Bosansko
Grahovo - Livno, do mosta na rijeci Korani na ulazu u naseljeno
mjesto Obljaj, područje graničnog prijelaza Strmica širine 250
metara sa jedne i druge strane magistralnog puta Bosansko
Grahovo-Knin mjereno od ivice kolovoza lijevo i desno od
graničnog prijelaza udaljeno 2 km u pravcu naseljenog mjesta
Zaseok.
DIO B. II Zona
Obuhvata ove zone koji čini Vikend naselje u Borovači,
Malom Tičevu i Peocu, Fabriku ciglarskih proizvoda u
Vidovićima i područje udaljeno 250 m od iste, te pojas širine 500
m sa jedne i druge strane magistralnog puta Bosansko Grahovo-
Knin, Bosansko Grahovo-Livno i Bosansko Grahovo-Drvar
mjereno od ivice kolovoza lijevo i desno do granice sa susjednim
opštinama.
DIO C. III Zona
Sva područja koja nisu u obuhvatu I i II zone.
TARIFA KOMUNALNIH TAKSA
NA PODRUČJU OPŠTINE BOSANSKO GRAHOVO
Tarifni broj 8. (osporena Tarifa)
Taksa na "korištenje uređaja i opreme" iz tarifnog broja 8
plaća se na godišnjem nivou
8.1. Bazna stanica mobilne telefonije 8.500,00
8.2. Mikrobazne stanice mobilne telefonije 4.000,00
8.3. Predajnici (pasivni repetitori) mobilne
telefonije 1.600,00
8.4. Antene i stubovi mobilne telefonije 1.600,00
8.5.
Podzemne i nadzemne instalacije u svrhu
prijenosa električne energije, telefonskog
signala, TV signala, Internet signala i sl. (po
jednom metru dužine nadzemnih i podzemnih
0,10
vodova)
8.6.
Za korištenje stupova ulične rasvjete koji su u
vlasništvu opštine a koji se koriste za potrebe
kablovske TV (taksa po svakom stupu)
0,10
8.7. Bazna stanica bežičnog interneta 7.000,00
8.8. Mikrobazne stanice bežičnog interneta 3.500,00
8.9. Predajnici bežičnog interneta 1.400,00
8.10. Antene i stupovi bežičnog interneta 1.400,00
8.11. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El.
energije-trafo stanice 110/20/35 kV 25.000,00
8.12. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El.
energije-trafo stanice 110/20/10 kV 20.000,00
8.13. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El.
energije-trafo stanice 110/20/0,4 kV 1.000,00
8.14. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El.
energije-stubne trafo stanice 500,00
8.15. Uređaji kojima se vrši prijenos i isporuka El.
energije-trafo stanice 110/35/10 kV 30.000,00
Obračun komunalne takse se vrši za svaki uređaj (opremu)
na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je instaliran uređaj
(oprema) za prijenos električne energije, bežičnog interneta,
mobilnog operatera, kablovskog operatera na području Opštine
Bosansko Grahovo.
J) Odluka o izmjenama i dopunama Odluke u komunalnim
taksama i tarifi komunalnih taksa
("Službeni glasnik Opštine Bosansko Grahovo", broj III/19)
Član 1.
U tački 10. člana 4. stav 1. Odluke o komunalnim taksama i
tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik Opštine Bosansko
Grahovo", broj IV/17) iza riječi "usluga" dodaju se riječi " prijenos
i".
Član 2.
U Tarifi komunalnih taksa na teritoriju Opštine Bosansko
Grahovo koja čini sastavni dio Odluke o komunalnim taksama i
tarifi komunalnih taksa iza člana 1. ove Odluke u Tarifnom broju
8, u tačkama 8.11., 8.12., 8.13., 8.14. i 8.15. iza riječi prijenos
dodaju se riječi " i isporuka".
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj U-4/17 od 12.09.2017. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 57/17), Presuda broj U-6/17 od
12.09.2017. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj
94/17), Presuda broj U-7/17 od 14.02.2018. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 26/18) i dr.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Analizom zahtjeva, odgovora na zahtjev, primjenom
relevantnog prava uključujući i odluku i pravila koju je donio
Regulatorna agencija za komunikacije (u daljem tekstu: RAK),
kao i drugih relevantnih dokaza, utvrđeno je sljedeće:
Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo na sjednici
održanoj dana 28.03.2017. godine donijelo je Odluku. Pravni
osnov za donošenje Odluke sadržan je u članu 13. stav 2. alineja 4.
Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine, članu 13. stav 1. tačka 3. Zakona o pripadnosti
javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine i članu 24. stav 1.
tačka 6. Statuta Opštine Bosansko Grahovo.
Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo je na sjednici
održanoj dana 05.03.2019. godine donijelo Odluku o izmjenama i
dopunama Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih
taksa. Opštinsko vijeće Opštine Bosansko Grahovo ovlašteno je za
donošenje ovih odluka u skladu sa odredbama Zakona o
principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
i Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine. Odlukom je, između ostalog, propisano da se na
teritoriju te opštine propisuju i naplaćuju komunalne takse i za
korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije,
predajnika, antena i stubova, te da su obaveznici sva pravna i
Broj 93 - Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 11. 12. 2019.
fizička lica koja posluju na teritoriju opštine i koriste predmet,
prostor ili pružaju usluge za čije korištenje je propisano plaćanje
komunalne takse.
Kada je u pitanju komunalna taksa koja se plaća za
korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i
korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluga - instaliranje
bežičnog interneta, osporenom Tarifom taksa na "korištenje
uređaja i opreme" plaća se na godišnjem nivou i to: tačka 8.1. za
baznu stanicu mobilne telefonije propisana je visina taksa u iznosu
od 8.500,00 KM, tačka 8.2. za mikrobazne stanice mobilne
telefonije propisana je visina takse u iznosu od 4. 000,00 KM,
tačka 8.3. za predajnike (pasivni repetitori) mobilne telefonije
propisana je visina takse u iznosu od 1.600,00 KM, tačka 8.4. za
antene i stubovi mobilne telefonije propisana je visina takse u
iznosu od 1.600,00 KM, tačka 8.5. za podzemne i nadzemne
instalacije u svrhu prijenosa električne energije, telefonskog
signala, TV signala, Internet signala i sl. (po jednom metru dužine
nadzemnih i podzemnih vodova), propisana je visina takse u
iznosu od 0,10 KM, tačka 8.7. za baznu stanicu bežičnog interneta
propisana je visina takse u iznosu od 7.000,00 KM, tačka 8.8. za
mikrobazne stanice bežičnog interneta propisana je visina takse u
iznosu od 3.500,00 KM, tačka 8.9. za predajnike bežičnog
interneta propisana je visina takse u iznosu od 1.400,00 KM i
tačka 8.10. za antene i stupove bežičnog interneta propisana je
visina takse u iznosu od 1.400,00 KM.
Na plaćanje komunalne takse po osnovu osporene odredbe
Odluke, obavezuju se, po osnovu djelatnosti koju obavljaju,
privredna društva koja u osnovi pružaju telekomunikacione usluge
putem mobilnih mreža, u konkretnom slučaju su to pored ostalih,
"BH Telecom" d.d. Sarajevo i "JP HT Eronet" d.d. Mostar, kao
društva u većinskom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i
Hercegovine. Radi se o društvima koja djelatnost vrše u skladu sa
Zakonom o komunikacijama, a odobrenje za rad dobila su od
RAK-a.
U skladu sa Pravilom 89/2018 o naknadama za dozvole
RAK-a subjekti (BH Telecom d.d. Sarajevo i JP HT Eronet d.d.
Mostar) imaju obavezu plaćanja naknada za korištenje dozvole za
obavljene djelatnosti telekomunikacione mreže, javne fiksne
telekomunikacione mreže, pristup internetu i distribuciju audiovizuelnih
medijskih usluga, a obračunava se po stopi od najviše
1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po
osnovu obavljanja djelatnosti u prethodnoj fiskalnoj godini. Isto
tako, postoji obaveza plaćanja naknade za korištenje
radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi u skladu sa
Odlukom za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i
Hercegovini. Ove naknade utvrđeno su jedinstveno od strane
RAK-a za svaki od dva pomenuta društva. Prema Zakonu o
komunikacijama regulatorni principi emitovanja obuhvataju cijene
telekomunikacionih usluga koje moraju biti transparentne i
nediskriminatorske, a RAK donosi pravila kojima uređuje kriterije
kvaliteta za pružanje univerzalnih telekomunikacionih usluga i
kontroliše njihovo poštovanje.
U odnosu na tač. 8.1., 8.2., 8.3., 8.4., 8.7., 8.8., 8.9. i 8.10.
osporene Tarife Sud smatra da nisu u dovoljnoj mjeri
objektivizirani kriteriji koji su bili opredjeljujući za propisivanje
visine takse za mobilne operatere koji posluju na teritoriji Opštine
Bosansko Grahovo. Zbog toga Ustavni sud Federacije zaključuje
da u odnosu na ove tačke osporene Tarife nema propisanih
kriterija na osnovu kojih se utvrdila visina godišnje takse za
korištenje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja u svrhu
pružanja internet usluga. Stoga Sud zaključuje da se Opštinsko
vijeće Opštine Bosanska Grahovo prigodom donošenja Odluke
rukovodilo proizvoljnim pristupom o mogućem profitu i zaradi
koju ostvaruju ta pravna lica, iako se iste u odnosu na ostvareni
profit oporezuju posebnim federalnim propisima.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud
Federacije je stajališta, koje je iskazano i u dosadašnjim
presudama kada je odlučivao o komunalnim taksama, da vrsta
djelatnosti ne može biti relevantan kriterij za propisivanje različite
visine komunalne takse, nego su realni i relevantni drugi kriteriji
kao što je područje grada odnosno opštine, nedostatna djelatnost
itd. Isto tako je stajališta da složenost opreme odnosno uređaja ili
finansijska sposobnost i ostvareni profit privrednog društva
također ne može biti kriterij za određivanje različite visine
komunalne takse iz razloga, što je to predmet oporezivanja u
skladu sa postojećom zakonskom regulativom. U konkretnom
slučaju prema mišljenju Ustavnog suda Federacije kod
određivanja visine komunalne takse u osporenim odredbama
Odluke, postoji proizvoljnost koja se jedino pravda vrstom i
složenošću telekomunikacionih uređaja.
Ustavni sud Federacije je cijenio okolnosti koje su od
značaja za zaštitu prava na jednakost pred zakonom, a koje
proističu iz navoda podnijetog zahtjeva i priloženih dokaza, interes
pravne sigurnosti, kao i eventualne posljedice koje bi mogle
nastupiti ako bi se nastavile sprovoditi odredbe osporene Odluke.
Iz tih razloga smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede
odredbe člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
koji propisuje da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i
Hercegovine uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Ovo iz
razloga što su kod utvrđivanja visine komunalne takse propisani
različiti kriteriji za pravna i fizička lica koja koriste određene
predmete, prostor ili pružaju uslugu ne teritoriji Opštine Bosansko
Grahovo.
Tač. 8.5., 8.6., 8.11., 8.12., 8.13., 8.14. i 8.15. osporene
Tarife Ustavni sud Federacije nije razmatrao, jer iz sadržine
zahtjeva i cjelokupne ponuđene argumentacije proističe da
podnosilac zahtjeva osporava samo one tačke osporene Tarife koje
se odnose na korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne
telefonije i bežičnog interneta.
Osporenim odredbama i to članom 4. regulisano je da se
komunalne takse propisuju i plaćaju, između ostalog, i za
korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije (stav 1.
tačka 8.) i korištenje uređaja u svrhu pružanja internet usluge -
instaliranje bežičnog interneta (stav 1. tačka 9.), dok su članom 5.
pojašnjeni pojmovi i termini koji se upotrebljavaju u ovoj Odluci.
Tako da je stavom 1. tačka 7. istog člana propisano šta se
podrazumijeva pod pojmom bežičnog interneta, a stavom 1. tačka
8. propisano je koji uređaji i oprema su obuhvaćeni pojmomkorištenje
uređaja za pružanje mobilne telefonije. Obzirom na
materiju koju regulišu osporene odredbe Ustavni sud Federacije,
je utvrdio da su iste u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Na osnovu iznesenog Ustavni sud Federacije je odlučio kao
u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc.
Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-63/17
15. oktobra 2019. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje
ustavnosti članka 4. stavak 1. toč. 8. i 9., članka 5. stavak 1. toč. 7.
i 8. i Tarifnog broja 8. Tarife komunalnih pristojbi na području
Općine Bosansko Grahovo Odluke o komunalnim pristojbama i
Tarifi komunalnih pristojbi, na temelju članka IV. C. 3. 10 (2) d) |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da Tarifa komunalnih taksa, koje se plaćaju na području Opštine Bužim, Tarifni broj 5. tač. 1. do 21. Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa (Službeni glasnik Opštine Bužim 10/05, 1/07, 5/09 i 7/09), u vrijeme važenja, nije bila u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
18.10.2019 |
Službene novine FBiH 77/19 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
presuda,tarifni broj,komunalne takse |
Број 77 - Страна 18 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 18. 10. 2019.
утврђену одредбом члана II.А.2. (1) ц) Устава Федерације
Босне и Херцеговине, о чему свједочи уставносудска пракса
овог суда настала у бројим ранијим одлукама, од којих су
само неке споменуте у тачки 6. образложења ове пресуде.
Уставни суд Федерације је надаље утврдио, да је
Одлука чија одредба се оспорава, престала да важи ступањем
на снагу Одлуке о комуналним таксама и Тарифи
комуналних такса Општине Бужим ("Службени гласник
Општине Бужим", број 4/17). Упркос томе, а имајући у виду
да се овдје ради о предоченом уставном питању, те да је
оспорена одредба Одлуке престала да се примјењује
доношењем нове одлуке 2017. године и да се ради о наплати
комуналне таксе за 2015. годину гдје је оспорена одредба
Одлуке и даље релевантна за одлучивање у конкретном
управном спору, па је Уставни суд Федерације одлучио о
њеној уставности у вријеме важења.
На основу свега изложеног, одлучено је као у изреци
ове пресуде.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је једно-
гласно у саставу: Александра Мартиновић, предсједница
Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, проф. др Един
Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда.
Број У-53/17
24. септембра 2019. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Александра Мартиновић, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Bihaću u
vezi sa ocjenom ustavnosti Tarife komunalnih taksa, koje se
plaćaju na području Opštine Bužim, Tarifni broj 5. tač. 1. do 21.
Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa, na
osnovu člana IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana
24.09.2019. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da Tarifa komunalnih taksa, koje se plaćaju na
području Opštine Bužim, Tarifni broj 5. tač. 1. do 21. Odluke o
komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa ("Službeni
glasnik Opštine Bužim", br. 10/05, 1/07, 5/09 i 7/09), u vrijeme
važenja, nije bila u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenom glasniku Opštine Bužim".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Bihaću (u daljem tekstu: podnosilac
zahtjeva) aktom broj 01 0 U 011395 16 U od 26.09.2017. godine
predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u vezi
utvrđivanja ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Tarifi
komunalnih taksa (u daljem tekstu: Odluka), koju je donijelo
Opštinsko vijeće Opštine Bužim.
Ustavni sud Federacije je u skladu sa članom 36. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), dana
19.01.2018. godine, zatražio od podnosioca zahtjeva dopunu
zahtjeva na način da tačno precizira, za koje odredbe Odluke se
traži ocjena ustavnosti, te iste obrazloži.
Podnosilac zahtjeva dana 09.02.2018. godine, dostavio je
Ustavnom sudu Federacije dopunu zahtjeva u kojem traži ocjenu
ustavnosti Tarife komunalnih taksa, koje se plaćaju na području
Opštine Bužim, Tarifnog broja 5. tač. 1. do 21. Odluke (u daljem
tekstu: osporena odredba Odluke).
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom predmetu su na osnovu člana
39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95
i 37/03) Kantonalni sud u Bihaću, "BH Play" d.o.o. Visoko,
Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija
i Opštinsko vijeće Opštine Bužim.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva je obavijestio Ustavni sud Federacije
da vodi upravni spor po tužbi tužioca "BH Play" d.o.o. Visoko
protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija/Federalnog
ministarstva financija, broj 03-15-290/15 A.Z.H. od 11.04.2016.
godine i da se u toku trajanja postupka pojavilo ustavno pitanje,
da li je Odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Prema navodima podnosioca zahtjeva, zahtjev je podnesen
na osnovu člana IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine. Amandmanom VIII. d) na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine, regulisano je donošenje propisa o finansijama i
finansijskim institucijama Federacije Bosne i Hercegovine i
fiskalna politika Federacije Bosne i Hercegovine koja je u
isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Na
osnovu ustavnih ovlaštenja, Federacija Bosne i Hercegovine je
donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06,
43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), kojim je uređena pripadnost javnih
prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine i odnosi u nadležnosti sistema finansiranja
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenih funkcija
Federacije Bosne i Hercegvine i kantona. U članu 13. Zakon o
pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine,
propisano je da jedinicama lokalne samouprave pripadaju javni
prihodi i to: naknade i takse u skladu sa propisima jedinica
lokalne samouprave (član 13c.), drugi prihodi predviđeni zakonom
i drugim propisima Federacije Bosne i Hercegovine, kantona
i jedinica lokalne samouprave (član 13b.), te da opštinska vijeća
donose propise kojima se uređuje visina naknada na osnovu
korištenja i uređenja zemljišta, kao visina drugih naknada,
novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti (član 13. stav 3.).
Ustavni sud Federacije je u skladu sa članom 36. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
aktom broj U-53/17 od 19.01.2018. godine, zatražio od
podnosioca zahtjeva dopunu zahtjeva na način da tačno precizira,
za koje odredbe Odluke traži ocjenu ustavnosti, te iste obrazloži.
Podnosilac zahtjeva je aktom broj 01 0 U 011395 16 U od
16.02.2018. godine, dostavio dopunu zahtjeva, u kom je
navedeno da se traži ocjena ustavnosti osporene odredbe Odluke
(Tarifnog broja 5. tač. 1. do 21.), s obzirom da je ista neustavna i
diskriminirajuća, jer je visina komunalne takse na istaknuti naziv
firme određena u bitno različitim iznosima u zavisnosti od
djelatnosti kojom se firma bavi. Navodi se da osporena odredba
Odluke nije u saglasnosti sa članom II.A.2 (1) c) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da sva lica
na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo na
jednakost pred zakonom.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je aktom broj U-53/17 od
03.10.2017. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku
pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, zatražio
od "BH Play" d.o.o. Visoko, Federalnog ministarstva finansija/
Federalnog ministarstva financija i Opštinskog vijeća Opštine
Bužim, da dostave odgovor na navode podnosioca.
Петак, 18. 10. 2019. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 19
"BH Play" d.o.o. Visoko i Federalno ministarstvo
finansija/Federalno ministarstvo financija nisu dostavili odgovor.
Opštinsko vijeće Bužim je 20.10.2017. godine, dostavilo
Očitovanje broj 01-01-3373-2/17 od 18.10.2017. godine. U
Očitovanju je navedeno da je članom 8. Zakona o principima
lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), članom 13. Zakona o
pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine,
članom 12. Zakona o lokalnoj samoupravi Unsko-sanskog
kantona ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona, broj 8/11) i
članom 4. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, utvrđeno da
propisivanje i naplata komunalnih taksa spada u izvorne
nadležnosti jedinice lokalne samouprave. Jedinice lokalne
samouprave prema svom ustavnom položaju imaju puno
diskreciono pravo propisivanja komunalnih taksa, kako u pogledu
obaveznika, tako i u pogledu visine komunalnih taksa za isticanje
naziva firme poslovnih subjekata koje posluju na području
jedinice lokalne samouprave, što je i suština nadležnosti organa
jedinice lokalne samouprave da u skladu sa mjesnim prilikama
uređuju pitanja iz nadležnosti lokalnih poslova. Djelatnost
propisivanja i naplate komunalnih taksa za isticanje naziva firme
nije zakonom isključena niti ograničena za jedinice lokalne
samouprave zavisno od raznih kriterija, posebno uzimajući u obzir
područje opštine gdje se djelatnost obavlja, veličine obilježja ili
natpisa istaknute firme ili obavljanja određenih djelatnosti. U
postupku utvrđivanja visine komunalne takse na području Opštine
Bužim kao opšti kriterij uzimaju se: površina prostora po m² koja
se koristi, zone utvrđene Odlukom unutar kojih se koriste uređaji,
sredstva, instalacije, prostori ili se pružaju usluge, dužina trase
instalacija, broj stupova, transforma-torskih stanica, baznih
relejnih stanica, antena, prijemnika, uređaja odašiljača i slično.
Nadalje se navodi da je Odluka stavljena van snage novom
Odlukom o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa
Opštine Bužim ("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 4/17).
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2. (1) c)
Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno
priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju prava na:
c) na jednakost pred zakonom;
Član IV.C.3.10 (4)
(4) Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima
koja mu predoči Vrhovni sud ili pak neki kantonalni
sud a koja se jave tokom postupka pred tim sudom.
Član VI.4.b)
Opštinsko vijeće:
b) odobrava opštinski budžet i donosi propise o oporezivanju
i na druge načine osigurava potrebno finansiranje
koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast.
Amandman VIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja
se i glasi:
"U isključivoj su ovlasti Federacije:
(...),
d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama
Federacije i fiskalna politika Federacije."
B. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16)
Član 42. stav 1. tačka 2.
Rješenje o obustavi postupka
Sud će donijeti rješenje kojim obustavlja postupak kada je u
toku postupka:
2. oporeni opšti akt prestao da važi, osim u slučaju kada Sud
odlučuje o postavljenom ustavnom pitanju od strane nadležnog
suda,
C. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09,
35/14, 94/15)
Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4.
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi:
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne
samouprave;
Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina
naknada po osnovu korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina
drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti.
D. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji
Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09)
Član 13. stav 1. i stav 2. alineja 4.
Tijelo odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko
vijeće u opštini, a gradsko vijeće u gradu (u daljem tekstu:
"vijeće").
Vijeće u okviru svojih nadležnosti:
- donosi propise o porezima, taksama, naknadama i
doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa
zakonom;
E. Zakon o privrednim društvima
("Službene novine Federacije BiH", 81/15)
Član 11.
(Pojam)
Firma je ime pod kojim društvo posluje.
Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva.
F. Odluka o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa
("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 10/05)
Tarifa komunalnih taksa, koje se plaćaju na području
Opštine Bužim
Tarifni broj 5.
Fizička i pravna lica za svaku istaknutu firmu, natpise i
slično što zamjenjuje firmu plaćaju godišnju taksu i to:
1) TRGOVINA
a) prodavnice novina i duhanskih prerađevina (kiosci) 200.00 KM
b) drugi kiosci 100.00 KM
c) butici, specijalizirane prodavnice, klasične prodavnice i
mesnice
200.00 KM
d) samoposluge, diskontne prodavnice i dragstori 250.00 KM
e) skladišta-stovarišta (specijalizirana) 300.00 KM
f) skladišta-stovarišta građevinskog materijala i prehrane i
tržnice na veliko
750.00 KM
g) tržnice na malo, autopijace i stočne pijace 400.00 KM
h) robne kuće i trgovački centri 500.00 KM
i) trgovina na veliko na osnovu uzoraka, u tranzitu, usluge
posredovanja i prateće usluge
350.00 KM
j) benzinske pumpne stanice 600.00 KM
k) skladišta za lož ulje 500.00 KM
l) plinske pumpne stanice 300.00 KM
2) ZANATSKE RADNJE I DRUGE USLUŽNE
DJELATNOSTI
100.00 KM
3) UGOSTITELJSTVO
a) kantine i pripremnice obroka (catering), objekti brze
prehrane, sobe za iznajmljivanje, buregdžinice,
ćevabdžinice, aščinice, bosanske kafane
150.00 KM
b) buffeti, pivnice, bistroi, kafane, caffe-barovi,
caffeslastičarne, ljetnje bašte, zdravljaci-mliječni restorani,
pizzerije, konobe, krčme i gostionice
200.00 KM
c) restorani i saloni za posebne prilike 350.00 KM
d) kampovi i apartmani 300.00 KM
e) pansioni 300.00 KM
Број 77 - Страна 20 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 18. 10. 2019.
f) hoteli i moteli 600.00 KM
g) barovi, noćni barovi, disko klubovi i disko barovi 500.00 KM
h) apartmanska naselja, hoteli hotelska naselja 800.00 KM
4) PUTNIČKE I TURISTIČKE AGENCIJE I OSTALE
TURISTIČKE USLUGE 100.00 KM
5) LJEKARSKE ORIDNACIJE I STOMATOLOŠKE
ORDINACIJE 500.00 KM
6) ADVOKATSKE KANCELARIJE 300.00 KM
7) KNJIGOVODSTVENI I DRUGI BIRO 300.00 KM
8) AUTO-ŠKOLE 150.00 KM
9) PRIJEVOZ STVARI I PUTNIKA U PUTNOM
SAOBRAĆAJU 100.00 KM
10) POGREBNE DJELATNOSTI 100.00 KM
11) MJENJAČNICE 500.00 KM
12) PREDSTAVNIŠTVA FIRMI 500.00 KM
13) OSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA (POSLOVNICE
EKSPOZITURE I FILIJALE) 1.000.00 KM
14) BANKE (POSLOVNICE, EKSPOZITURE I
FILIJALE) 1.200.00 KM
15) OBJEKTI IGARA NA SREĆU: TOMBOLA,
LUTRIJA I OSTALE IGRE NA SREĆU 800.00 KM
16) SPORTSKE KLADIONICE 1.500.00 KM
17) PROIZVODNA PRIVREDNA DRUŠTVA 300.00 KM
18) PRERADA DRVETA 800.00 KM
19) EKSPLOATACIJA OSTALIH MINERALNIH
SIROVINA 400.00 KM
20) POSLOVNE JEDINICE KOJE PRUŽAJU
TELEKOMUNIKACIJSKE USLUGE 3.000.00 KM
21) POSLOVNE JEDINICE KOJE PRUŽAJU
DISTRIBUCIJU ELEKTRIČNE ENERGIJE I
POŠTANSKE USLUGE
1.500.00 KM
(...)
G. Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnim taksama
("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 5/09)
Član 2.
Kod Tarife komunalnih taksa, u tarifnom broju 5. stav 1. dodaje
se tačka 23. MIKROKREDITNE ORGANIZACIJE
H. Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnim taksama
("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 7/09)
Član 1.
U Odluci o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa
("Službeni glasnik Opštine Bužim", br. 10/05) mijenja se i
dopunjuje Tarifni broj 5. stav 1. a izmjena i dopuna se odnosi na
sljedeće tačke:
1. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 5. te on glasi:
Ljekarske ordinacije, stomatološke ordinacije i
apoteke
500,00 KM
2. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 23. te on glasi:
Mikrokreditne organizacije 1.200,00 KM
3. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 24. te on glasi:
Stanice za tehnički pregled vozila 700,00 KM
4. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 25. te on glasi:
Notarske kancelarije 1.000,00 KM
5. Tarifni broj 5. stav 1. tačka 26. te on glasi:
Veterinarske stanice u privatnom vlasništvu 500,00 KM
I. Odluka o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa
Opštine Bužim
("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 4/17)
Član 23.
Stupanjem na snagu ove Odluke, ranija Odluka o
komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksa ("Službeni glasnik
Opštine Bužim", broj 10/05), kao i sve izmjene i dopune te
Odluke i Tarife stavljaju se van snage.
Član 25.
Ova Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u
"Službenom glasniku Opštine Bužim".
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj U-16/17, od 18.04.2018. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 57/18), Presuda broj U-65/17, od
18.06.2019. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj
49/19), Presuda broj U-13/19, od 18.06.2019. godine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 47/19) i dr.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nakon analize zahtjeva i preciziranog zahtjeva, odgovora
na zahtjev, priložene dokumentacije u spisu predmeta, te nakon
razmatranja Odluke, posebno u dijelu u kojem je osporena, te u
svjetlu odgovarajućih propisa, a naročito ustavnog principa
jednakosti pred zakonom, ne dovodeći u pitanje pravo Opštine
Bužim da kao jedinica lokalne samouprave propisuje komunalne
takse, koje pravo je zasnovano na Ustavu Federacije Bosne i
Hercegovine (član VI. 4. b) i c), Zakonu o principima lokalne
samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (član 13. stav 2.
alineja 4) i Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji
Bosne i Hercegovine (član 13. stav 1. tačka c), Ustavni sud
Federacije utvrdio je sljedeće:
Opštinsko vijeće Opštine Bužim donijelo je Odluku čija je
odredba osporena, a istom su za područje te Opštine propisane
komunalne takse, utvrđene tarife i način plaćanja. Prema
osporenoj odredbi Odluke, zbog čije je primjene podnosilac
zahtjeva i predočio ustavno pitanje ovom Sudu, visina propisane
takse za istaknuti naziv firme zavisi samo od jednog kriterija, a to
je djelatnost taksenog obaveznika.
Razrada osporene odredbe Odluke na očigledan način
pokazuje da su obaveznici komunalne takse o kojoj se radi,
razvrstani po djelatnostima, pa zavisno o tome imaju plaćati taksu
u rasponu od 100,00 KM (npr. za kioske), pa do 1.200,00 KM
(npr. za banke - poslovnice, ekspozitute i filijale).
Kako se ovdje radi o naplati komunalne takse za istaknuti
naziv firme, a ne oporezivanju dohotka, odnosno dobiti, Ustavni
sud Federacije smatra da takva, apsolutna, dominacija kriterija
djelatnosti, protuslovi ustavnom principu jednakosti pred
zakonom, jer isticanjem naziva firme privredni subjekti zapravo
primjenjuju odredbu člana 11. Zakona o privrednim društvima
("Službene novine Federacije BiH", broj 81/15) kojom je
propisano, da se firma obavezno ističe na poslovnim prostorijama
društva, a da u konkretnom slučaju zbog toga opština ne pruža
nikakvu konkretnu uslugu. Isticanjem naziva firmi privrednih
subjekata podstiče se odvijanje privrednih djelatnosti na njenom
području. Stoga se utvrđivanje različite visine komunalne takse
za pojedine taksene obaveznike ne može zasnivati na kriteriju
djelatnosti koju obaveznik obavlja, već bi, eventualno, moglo biti
određeno na drugim, racionalnim i objektiviziranim kriterijima
kao što su npr. forma i veličina istaknutog naziva firme, područje
(zona) opštine na kojem se privredni subjekt nalazi i na kojem je
istaknut naziv firme.
Ovaj sud je, upravo štiteći ustavni princip jednakosti pred
zakonom građana Federacije Bosne i Hercegovine i pravnih lica
koja na njenom teritoriju vrše određenu djelatnost, već ranije,
odlučujući u nizu predmeta ove vrste, zauzeo jasan stav da
propisivanje različite visine godišnje komunalne takse za
istaknuti naziv firme, znak ili obilježje po kriteriju djelatnosti,
predstavlja povredu ustavnog principa jednakosti pred zakonom
utvrđenu odredbom člana II.A.2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, o čemu svjedoči ustavnosudska praksa ovog suda
nastala u brojim ranijim odlukama, od kojih su samo neke
spomenute u tački 6. obrazloženja ove presude.
Ustavni sud Federacije je nadalje utvrdio, da je Odluka čija
odredba se osporava, prestala da važi stupanjem na snagu Odluke
o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksa Opštine Bužim
("Službeni glasnik Opštine Bužim", broj 4/17). Uprkos tome, a
imajući u vidu da se ovdje radi o predočenom ustavnom pitanju,
te da je osporena odredba Odluke prestala da se primjenjuje
donošenjem nove odluke 2017. godine i da se radi o naplati
komunalne takse za 2015. godinu gdje je osporena odredba
Петак, 18. 10. 2019. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 77 - Страна 21
Odluke i dalje relevantna za odlučivanje u konkretnom upravnom
sporu, pa je Ustavni sud Federacije odlučio o njenoj ustavnosti u
vrijeme važenja.
Na osnovu svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove
presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u
sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna
Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc.
Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-53/17
24. septembra 2019. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Bihaću u
svezi s ocjenom ustavnosti Tarife komunalnih pristojbi, koje se
plaćaju na području Općine Bužim, Tarifni broj 5. toč. 1. do 21.
Odluke o komunalnim pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi,
na temelju članka IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana
24.09.2019. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da Tarifa komunalnih pristojbi, koje se plaćaju
na području Općine Bužim, Tarifni broj 5. toč. 1. do 21. Odluke o
komunalnim pristojbama i Tarifi komunalnih pristojbi ("Službeni
glasnik Općine Bužim", br. 10/05, 1/07, 5/09 i 7/09), u vrijeme
važenja, nije bila u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenom glasniku Općine Bužim".
Obrazloženje
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: podnositelj
zahtjeva) aktom broj 01 0 U 011395 16 U od 26.09.2017. godine
predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u svezi
utvrđivanja ustavnosti Odluke o komunalnim pristojbama i Tarifi
komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu: Odluka), koju je
donijelo Općinsko vijeće Općine Bužim.
Ustavni sud Federacije je sukladno s člankom 36. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), dana
19.01.2018. godine, zatražio od podnositelja zahtjeva dopunu
zahtjeva na način da točno precizira, za koje odredbe Odluke se
traži ocjena ustavnosti, te iste obrazloži.
Podnositelj zahtjeva dana 09.02.2018. godine, dostavio je
Ustavnom sudu Federacije dopunu zahtjeva u kojem traži ocjenu
ustavnosti Tarife komunalnih pristojbi, koje se plaćaju na
području Općine Bužim, Tarifnog broja 5. toč. 1. do 21. Odluke
(u daljnjem tekstu: osporena odredba Odluke).
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom predmetu su na temelju članka
39. stavak 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.
6/95 i 37/03) Kantonalni sud u Bihaću, "BH Play" d.o.o. Visoko,
Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija
i Općinsko vijeće Općine Bužim.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnositelj zahtjeva je obavijestio Ustavni sud Federacije
da vodi upravni spor po tužbi tužitelja "BH Play" d.o.o. Visoko
protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija/Federalnog
ministarstva financija, broj 03-15-290/15 A.Z.H. od 11.04.2016.
godine i da se u tijeku trajanja postupka pojavilo ustavno pitanje,
da li je Odluka sukladna sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, zahtjev je podnesen
na temelju članka IV.C.3.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.
Amandmanom VIII. d) na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine, regulirano je donošenje propisa o financijama i
financijskim institucijama Federacije Bosne i Hercegovine i
fiskalna politika Federacije Bosne i Hercegovine koja je u isključivoj
nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Na temelju
ustavnih ovlaštenja, Federacija Bosne i Hercegovine je donijela
Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06,
43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), kojim je uređena pripadnost javnih
prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine i odnosi u nadležnosti sustava financiranja
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenih funkcija
Federacije Bosne i Hercegvine i kantona. U članku 13. Zakon o
pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine,
propisano je da jedinicama lokalne samouprave pripadaju javni
prihodi i to: naknade i pristojbe sukladno s propisima jedinica
lokalne samouprave (članak 13c.), drugi prihodi predviđeni zakonom
i drugim propisima Federacije Bosne i Hercegovine, kantona
i jedinica lokalne samouprave (članak 13b.), te da općinska
vijeća donose propise kojima se uređuje visina naknada na temelju
korištenja i uređenja zemljišta, kao visina drugih naknada,
novčanih kazni i pristojbi u njihovoj nadležnosti (članak 13.
stavak 3.).
Ustavni sud Federacije je sukladno s člankom 36. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
aktom broj U-53/17 od 19.01.2018. godine, zatražio od podnositelja
zahtjeva dopunu zahtjeva na način da točno precizira, za
koje odredbe Odluke traži ocjenu ustavnosti, te iste obrazloži.
Podnositelj zahtjeva je aktom broj 01 0 U 011395 16 U od
16.02.2018. godine, dostavio dopunu zahtjeva, u kom je
navedeno da se traži ocjena ustavnosti osporene odredbe Odluke
(Tarifnog broja 5. toč. 1. do 21.), s obzirom da je ista neustavna i
diskriminirajuća, jer je visina komunalne pristojbe na istaknuti
naziv tvrtke određena u bitno različitim iznosima u ovisnosti od
djelatnosti kojom se tvrtka bavi. Navodi se da osporena odredba
Odluke nije u suglasnosti s člankom II.A.2 (1) c) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da sve
osobe na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju pravo
na jednakost pred zakonom.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je aktom broj U-53/17 od
03.10.2017. godine, sukladno članku 16. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, zatražio od
"BH Play" d.o.o. Visoko, Federalnog ministarstva finansija/
Federalnog ministarstva financija i Općinskog vijeća Općine
Bužim, da dostave odgovor na navode podnositelja.
"BH Play" d.o.o. Visoko i Federalno ministarstvo
finansija/Federalno ministarstvo financija nisu dostavili odgovor.
Općinsko vijeće Bužim je 20.10.2017. godine, dostavilo
Očitovanje broj 01-01-3373-2/17 od 18.10.2017. godine. U
Očitovanju je navedeno da je člankom 8. Zakona o načelima
lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), člankom 13. Zakona
o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine,
člankom 12. Zakona o lokalnoj samoupravi Unsko-sanskog
kantona ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona, broj 8/11) i
člankom 4. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, utvrđeno da
propisivanje i naplata komunalnih pristojbi spada u izvorne
nadležnosti jedinice lokalne samouprave. Jedinice lokalne samouprave
prema svom ustavnom položaju imaju puno diskreciono |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojem se utvrđuje da odredba člana 21. Tarifni broj 1. stav 1. Zakona o komunalnim taksama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde nije u skladu sa Ustavom FBiH |
06.10.2019 |
Službene novine BPK 08/19 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
presuda,kounalna taksa,ustav fbih |
Broj 8 – strana 926nsko-podrinjskog kantona Goražde (u daljem tekstu: Osporena odredba Zako-na) i člana 4. Tarifni broj 1. stav 1. Odlu-ke o visini komunalnih taksa Opštine Goražde (u daljem tekstu: Osporena od-redba Odluke).2. Bitni navodi zahtjevaPodnosilac zahtjeva navodi da Osporena odredba Zakona i Osporena odredba Odluke nisu u skladu sa član-om II.A.2.(1)c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Her-cegovine, uživaju pravo na jednakost pred zakonom, jer je visina komunalne takse na istaknutu firmu određena u bit-no različitim iznosima na osnovu djela-tnosti koja nije objektivan kriterij koji bi opravdao različito utvrđene iznose tak-si. Mada je propisan i kriterij poslovne zone, to nije utjecalo da tarifa bude obje-ktivna. Uvedena je formulacija natpis na „izuzetno atraktivan način, na izuzetno velikim površinama, na atraktivan način i na manjim površinama“ i sl. Unaprijed i paušalno se određuje koje su to djela-tnosti koje imaju takve natpise bez uvi-da u stvarne natpise odnosno istaknute firme, te se tako igrom riječi pokušava izbjeći primjena ustavnog prava na jed-nakost pred zakonom i vrši se diskrimi-nacija određenih djelatnosti.Podnosilac zahtjeva smatra da komunalna taksa na istaknutu firmu mora biti jednaka za sve obaveznike bez obzira na vrstu djelatnosti kojom se firma bavi i bez obzira na veličinu oba-veznika, odnosno na finansijsku sposob-nost i profit koji subjekt ostvaruje. Visi-na može ovisiti o mjestu gdje se firma odnosno tabla ističe, o zonama grada i 10. jun/lipanj 2019.veličini table, a nikako se ne može od-ređivati na način kako je propisano. Ti-me se prema navodima iz zahtjeva krše odredbe člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije na osnovu člana IV.C.3.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, donese presudu kojom će izreći da Osporena odredba Zakona i Osporena odredba Odluke nisu u skla-du sa Ustavom Federacije Bosne i Herc-egovine.3. Bitni navodi odgovora na zahtjev U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Fede-racije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 6/95 i 37/03) Ustavni sud Federacije je aktom broj: U- 15/18 od 29.05.2018. godine, za-tražio od Skupštine Bosansko-podrinjsk-og kantona Goražde, da dostavi odgo-vor na navode podnosioca zahtjeva. Ta-kođer, Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-15/18 od 21.09.2018. godine, za-tražio od Gradskog vijeća Grada Goraž-de da dostavi odgovor na navode podn-osioca zahtjeva.Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde nije dostavila traženi odgovor.Gradsko Vijeća Grada Goražde je podneskom broj: 01-05-2-3910 od 23.10.2018. godine, dostavilo odgovor, u koje-mu je navedeno da se u članu IV.C.3.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercego-vine, ne spominje jedna trećina poslani-ka u Skupštine kantona te da jedna tr-ećina poslanika u Skupštini Bosansko-
10. jun/lipanj 2019.podrinjskog kantona Goražde, nije ovla-štena da podnese zahtjev za ocjenu us-tavnosti propisa Gradskog, odnosno Opštinskog vijeća.4. Relevantno pravoA)Ustav Federacije Bosnei HercegovineČlan II.A.2.(1) c)Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumen-tima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:(1)Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na: c) jednakost pred zakonom. Član IV.C.3 10.(2) b) i d)Ustavni sud: a)Na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakon-odavnom tijelu kantona, utvrdit će da li su ustav kantona i aman-dman na ustav, predloženi zak-on ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;d)na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom.B)Zakon o pripadnosti javnih priho-da u Federaciji Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, broj:22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15)Broj 8 – strana 927Član 10. stav 1.Kantonima pored udjela u raspo-djeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona, pripadaju i drugi javni prihodi, kako slijedi:c)naknade i takse u skladu sa kan-tonalnimpropisima.Član 13. stav 1. tačka c) i stav 4.Pored udjela u raspodjeli priho-da iz člana 6. ovog Zakona, jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi, kako slijedi:c)naknade i takse u skladu sa pro-pisima jedinica lokalne samoup-rave.Opštinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina naknada po osnovi korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti.C)Zakon o principima lokalne samo-uprave u Federaciji Bosne i Herce-govine („Službene novine Federaci-je BiH“, br.: 49/06 i 51/09)Član 13. stav 1. i 2. alineja 4.Organ odlučivanja jedinice lokal-ne samouprave je opštinsko vijeće u op-štini i gradsko vijeće u gradu ( u daljem tekstu: vijeće).Vijeće u okviru svojih nadležno-sti:-donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa
Broj 8 – strana 928zakonom.D)Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercego-vine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 6/95 i 37/03)Član 26. stav 1.Ustavni sud na sjednici bez rasp-rave odlučuje o odbacivanju zahtjeva kad nije nadležan za odlučivanje o zah-tjevu, kad podnosilac zahtjeva nije ovla-šten za pokretanje postupka, kad zahtj-ev nije podnesen u zakonom predviđen-om roku, kad je Ustavni sud o toj stvari već odlučio ili kad ne postoje druge pro-cesne pretpostavke za odlučivanje o suš-tini stvari.Član 41.Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno dazakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti, koji je st-upio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.E)Poslovnik Ustavnog suda Federaci-je Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 40/10 i 18/16)Član 25.Javna rasprava zakazuje se kada je potrebno neposredno raspraviti odno-sno razjasniti pitanje značajno za dono-šenje odluke. 10. jun/lipanj 2019.O potrebi održavanja javne rasp- rave odlučuje Sud.Član 41. stav 1.Rješenje o odbacivanju zahtjevaKad Sud na sjednici bez javne ra-sprave donosi rješenje o odbacivanju za-htjeva pridržavat će se razloga navede-nih u članu 26. stav 1. Zakona i rješenje, zasnivati na samo jednom razlogu, ukol-iko S ud ne odluči drugačije.F)Zakon o komunalnim taksama Bos-ansko-podrinjskog kantona Goraž-de („Službene novine Bosansko-pod-rinjskog kantona Goražde“, broj : 16/11, 15/14 i 5/17)Član 21. Tarifni broj 1. stav 1.(Osporene odredbe Zakona)Tarifni broj 1.„Za svaku istaknutu firmu, ozn-aku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i slično, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja registrovanu djela-tnost ili zanimanje zavisno od lokacije i načina isticanja, plaća se u opštinama sa područja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde godišnja taksa kako slijedi:I ZONAI ZONA se određuje granicama I zone utvrđene opštinskim odlukama o određivanju gradskog građevinskog i ostalog zemljišta i zoniranju.
R.B.O pi sIZNOS TAKSE1.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na izuzetnoatraktivan nač-in te na izuzetno velikim površinama, a to supra-vna i fizička lica iz oblas-ti distribucije nafte i naft-nihderivata, oblasti tele-komunikacija, iz oblastibankarstva,iz oblasti ig-ara na sreću (kasino, lut-rija, loto, tombola, bingo,sportska prognoza, spor-tska kladionica, itd.)3.600,00 KM2.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivan način i/ili na izuzetno velikim površi-nama, a to su pravna ifi-zička lica iz oblasti osig-uranja i reosiguranja (os-iguravajućadruštva), iz oblasti proizvodnje i dis-tribucije električne ener-gije, tržni centri i hiper-marketi 2.400,00 KM3.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin i na vel-ikim površinama, a to su pravna i fizička lica izoblasti proizvodnje duh-ana i alkoholnih pića, iz oblastipoštanskih uslu-ga, iz oblasti mikrokredi-tnih organizacijai broke-rskih kuća, tržnice i pija-ce, u oblasti ugostiteljst-va –hoteli i moteli 1.200,00 KM4.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin i na ve-Broj 8 – strana 929likim površinama, a to su pravna i fizička licau ob-lasti pružanja tehničkih usluga – tehnički servisi, u advokatskoj djelatnos-ti, u notarskoj djelatnosti, u oblasti privatne zdrav-stvene zaštite i privatne apoteke 1.000,00 KM5.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manjeatraktivan način i/ili na manjim površina-ma, a to su pravna ifizi-čka li ca iz oblasti proizv-odnje bezalkoholnih pi-ća, oblastiproizvodnje električne energije u mini elektranama, oblasti ind-ustrijske proizvodnje ko-ja nije obuhvaćena drug-imtačkama, iz oblasti gr-ađevinske djelatnosti, iz oblastimeđunarodnog transporta roba i usluga, iz oblasti ostalogprevoza robe i putnika, iz oblasti vanjske trgovine, u obla-stizdravstvene zaštite ži-votinja 700,00 KM6.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manjeatraktivan način i na manjim površinama, a to su pravna ifizička lica iz oblasti trgovine koju obavlja pravno lice upo-slovnim jedinicama, dru-gim objektima, te iz obla-sti trgovinekoja se obav-lja na ostalim prodajnim mjestima, oblasti ugosti-teljstva pansioni, barovi i restorani, oblastiugostit-
Broj 8 – strana 930eljstva, aščinice, ćevab-džinice te objekti u koji-ma se točealkoholna i bezalkoholna pića, knji-govodstvene usluge (bir-oi islično)400,00 KM7.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ne ističu na manjim površinama i na način koji nije atrakti-van, a to su pravna ifizi-čka lica iz oblasti ugostit-eljstva – bosanske kafane i ostaliobjekti u kojima se ne toče alkoholna pića, samostalne zanatske rad-nje i iz ostalih nepome-nutih oblasti 120,00 KMOSTALE ZONEOSTALE ZONE su sve zone izu-zev I zone utvrđene opštinskim odluka-ma o određivanjugradskog građevin-skog i ostalog zemljišta i zoniranjuR.B.O p i sIZNOS TAKSE1.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na izuzetnoatraktivan nač-in tena izuzetno velikim površinama, a to supra-vna i fizička lica iz oblas-ti distribucije nafte i naft-nihderivata, oblasti tele-komunikacija, iz oblasti bankarstva, izoblasti ig-ara na sreću (kasino, lut-rija, loto, tombola, bingo,sportska prognoza, spor-tska kladionica, itd.) 3.000,00 KM2.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na10. jun/lipanj 2019.atraktivannačin i/ili na izuzetno velikim površi-nama, a to su pravna ifi-zička lica iz oblasti osig-uranja i reosiguranja (os-iguravajućadruštva), iz oblasti proizvodnje i dis-tribucije električne ener-gije, tržni centri i hiper-marketi 2.000,00 KM3.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin na veli-kim površinama, a to su pravna i fizička lica izoblasti proizvodnje duh-ana i alkoholnih pića, iz oblastipoštanskih uslu-ga, iz oblasti mikrokredi-tnih organizacija ibroke-rskih kuća, tržnice i pija-ce, u oblasti ugostiteljs-tva –hotelii moteli 1.000,00 KM4.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na atraktivannačin i na ma-njim površinama, a to su pravna i fizička lica uob-lasti pružanja tehničkih usluga – tehnički servisi, u advokatskoj djelatnos-ti, u notarskoj djelatnosti, u oblastiprivatne zdrav-stvene zaštite i privatne apoteke 800,00 KM5.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manje atraktivan način i/ili na manjim površina-ma, a to su pravna ifizi-čka lica iz oblasti proiz-vodnje bezalkoholnih pi-ća, oblastiproizvodnjeelektrične energije u mini
10. jun/lipanj 2019.elektranama, oblastiind-ustrijske proizvodnje ko-ja nije obuhvaćena drug-imtačkama, iz oblasti gr-ađevinske djelatnosti, iz oblastimeđunarodnog transporta roba i usluga, iz oblasti ostalogprevoza robe i putnika,iz oblasti vanjske trgovine, u obla-stizdravstvene zaštite ži-votinja 700,00 KM6.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ističu na manje atraktivan način i na manjim površinama, a to su pravna ifizička lica iz oblasti trgovine koju obavlja pravno lice upo-slovnim jedinicama, dru-gim objektima, te i obla-sti trgovinekoja se obav-lja na ostalim prodajnim mjestima, oblasti ugostit-eljstva pansioni, barovi i restorani, oblasti ugostit-eljstva, aščinice, ćevab-džinice te objekti u koji-ma se toče alkoholna ibezalkoholna pića, knji-govodstvene usluge (bir-oi i slično)300,00 KM7.Subjekti koji oznake, obi-lježja i natpise ne ističu na manjim površinama i na način koji nije atrakti-van, a to su pravna ifizi-čka lica iz oblasti ugostit-eljstva – bosanske kafane i ostaliobjekti u kojima se ne toče alkoholna pića, samostalne zanatske rad-nje i iz ostalih nepome-nutih oblasti 100,00 KM.“Broj 8 – strana 931G)Zakon o izmjenama i dopunama Zakonao komunalnim taksama Bo-sansko-podrinjskog kantona Gora-žde(„Službene novine Bosansko-po-drinjskog kantona Goražde“, broj: 5/17)Član 2.U poglavlju VI – Tarifa komu-nalni taksi u članu 21. Tarifni broj 1. iza stava (5) se dodaju stavovi (6) i (7), koji glase:„Subjekti iz tačke 6. stava (1) ov-og Tarifnog broja, a to su pravna i fizi-čka lica iz oblasti trgovine koju obavlja pravno lice u poslovnim jedinicama, dr-ugim objektima, te iz oblasti trgovine koja se obavlja na ostalim prodajnim mj-estima, oblasti ugostiteljstva pansioni, barovi i restorani,oblasti ugostiteljstva, aščinice, ćevabdžinice, te objekti u koji-ma se toče alkoholna i bezalkoholna pi-ća, knjigovodstvene usluge (biroi i slič-no), ukoliko oznake, obilježja i natpise ističu na površinama manjim od 3m² pl-aćaju 50% komunalne takse predviđene u tački 6. stav (1) ovog Tarifnog broja.Subjekti iz tačke 7. ovog Tarifnog broja, a to su pravna i fizička lica iz ob-lasti ugostiteljstva –bosanske kafane i ostali objekti u kojima se ne toče alko-holna pića, samostalne zanatske radnje i iz ostalih nepomenutih oblasti ukoliko oznake, obilježja i natpise ističu na pov-ršinama manjim od 3m² plaćaju 50% ko-munalne takse predviđene u tački 6. St-av (1) ovog Tarifnog broja.“5. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije1.Presuda Ustavnog suda Federacije broj: U-55/13 od 01.04.2013. godine(„Službene novine Federacije BiH“,
Broj 8 – strana 932broj: 31/14);2.Presuda Ustavnog suda Federacije broj: U-26/16 od 22.03.2016. godine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 38/17);3.Presuda Ustavnog suda Federacije broj: U- 62/17 od 14.3.2018. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 36/18) i dr.6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda FederacijeUstavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom predmetu nema činje-ničnih pitanja koja bi bilo potrebno nep-osredno razjasniti na javnoj raspravi, pa je u skladu sa članom 25. Poslovnika Us-tavnog suda Federacije Bosne i Hercego-vine, održao sjednicu bez javne raspra-ve, na kojoj je razmotrio navode iz zah-tjeva, odgovora na zahtjev, relevantne ustavne i zakonske odredbe, te, u skladu sa u više navrata utvrđenom i objavlje-nom ustavnosudskom praksom, odlučio kao u izreci.Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde je ovlaštena donositi propise o uvođenju naknada i taksa na svome području. Podnosilac zahtjeva je ovlašten da pokrene postupak pred Ust-avnim sudom Federacije za utvrđivanje ustavnosti kantonalnog zakona. Zakon o komunalnim taksama Bosansko-podri-njskog kantona Goraždeu dijelu koji se odnosi na utvrđivanje visine takse na is-taknutu firmu ili natpis je već bio pred-met ocjene ustavnosti i presudom ovog suda broj:U-55/13 od 1. aprila 2014.god-ine koja je objavljena u „Službenim novi- nama Federacije BiH“, broj: 31/14 je ut-vrđena neustavnost odredbe člana 21.Tarifni broj 1. stav 1. tog zakona, pri če- 10. jun/lipanj 2019.mu je djelatnost obaveznika bila kriterij za propisivanje različitih visina takse. Ista odredba je zatim u dva navrata izm-ijenjena i to na način da je, osim ponovo uvedenog kriterija djelatnosti, propisan kumulativnoi kriterij zone (prva i osta-le), zatim kriterij o stepenu atraktivnosti natpisa i konačno površine ( do 3m2 ili preko 3m2). Analizirajući Osporenu odredbu Zakona, Ustavni sud Federacije je utvr-dio da visina godišnje komunalne takse, za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilj-ežje ili natpis na poslovnim i drugim pr-ostorijama, objektima i slično, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja registrovanu djelatnost ili zanimanje, a isticanje natpisa ili firme je zakonska obaveza, i nadalje u pretež-nom, najvećem dijelu zavisi od vrste dje-latnosti što je već ocijenjeno kao neusta-vno, a ne od drugih objektiviziranih kri-terija. Vrsta djelatnosti koju obavlja oba-veznik ne može biti niti isključivi (kao što je bila u naprijed citiranoj presudi), a niti pretežni ili uopšte kriterij za utvrđi-vanje visine takse po ovom osnovu, što je, ponavljamo, utvrđeni ustavnosudski stav objavljen u brojnim presudama ov-og suda. Naime, taj kriterij se suštinski bazira na pretpostavljenoj finansijskoj moćiobaveznika i njegovom profitu, što je pak egzaktan podatak koji se kroz po-stupak oporezivanja utvrđuje za svakog obaveznika pojedinačno. Visina takse na postavljanje natpisa ili firme se, bazira-no pretežno na ovom kriteriju djelatno-sti, ali i dijelom na potpuno neodrediv-om i neobjektiviziranom kriteriju „ atra-ktivnosti“, u Osporenoj odredbi Zakona propisuje u bitno različitim iznosima, te se kao takva ne može prihvatiti, jer pov-rjeđuje pravo na jednakost zagarantova-
10. jun/lipanj 2019.no svim licima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.Ustavni sud Federacije smatra da nije nužno da ponovo obrazlaže dugo-godišnji, u više navrata utvrđeni i objav-ljeni stav relevantan i za rješavanje ovog predmeta, već upućuje zakonodavca na obrazloženja presuda koje su javno ob-javljene i time i dostupne, a odnose se na pitanje utvrđivanja kriterija za propi-sivanje visine taksi na firmu ili natpis. Samo dio bogate ustavnosudske prakse u ovom segmentu spomenut je u tački 6. ove presude.U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ocjenu ustavnosti Osporene odredbe Odluke, Ustavni sud Federacije je utvrdio da podnosilac zahtjeva nije ovlašten da podnese zahtjev za ocjenu ustavnosti predloženog ili usvojenog pr-opisa opštinske vlasti, te je u tački 2. Iz-reke presude u tom dijelu zahtjev odb-acio. No, podsjećamo na posljedice neu-stavnosti utvrđene u tački 1. izreke pre-sude i u odnosu na Osporenu odredbu Odluke, jer je zakonski osnov za njeno donošenje sadržan, između ostalog, u odredbi člana 3. Zakona okomunalnim taksama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, a stavovi iz ove presude su re-levantni i u odnosu na zakonodavnu ak-tivnost lokalne samouprave u toj oblasti.Ovu presudu Ustavni sud Fede-racije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se proglasilo neustavnim odredbe pet federalnih zakona koji propisuju da se za određene pravne poslove mora imati notarski obrađena isprava, ne ostavljajući nikakvu drugu mogućnost. Riječ je o odredbama Zakona o registraciji poslovnih subjekata, Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama, Zakona o nasljeđivanju i Porodičnog zakona, koje se naslanjaju na član Zakona o notarima, a koji je još 2015. godine proglašen neustavnim. |
05.07.2019 |
Službene novine TK 05/19 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,notari,zakon |
Broj 5 - Strana 498SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Član 147. (osporena odredba)Ugovor o davanju u zalog(1) Ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, dužnik ili neko treći (zalogodavac) obavezuje se da će radi osnivanja založnog prava, predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javni registar kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Druga strana se pri tome obavezuje da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javnog registra, ili će mu natrag prenijeti pravo.(2) Ništave su sve odredbe ugovora suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom.(3) Ništave su odredbe ugovora da će zalog preći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti ili da ne može nikom drugom dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga.(4) Ništave su i odredbe da vjerovnik može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, osim ako zalog ima propisanu cijenu ili ako je određena na osnovu procjene vještaka.(5) Ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mora biti u formi notarski obrađene isprave.Član 190. (osporena odredba)Osnivanje zemljišnog duga(1) Zemljišni dug se osniva na osnovu izjave volje koju je vlasnik nekretnine koja se opterećuje dao u formi notarski obrađene isprave, a nastaje upisom u zemljišnu knjigu.(2) U zemljišnu knjigu se upisuje visina, dospjelost i kamata zemljišnog duga.Član 278. (osporena odredba)Osnivanje pravnim poslom(1) Na osnovu pravnog posla, realni teret se osniva njegovim izvođenjem iz vlasništva nekretnine koja se njime opterećuje, a na način određen zakonom.(2) Pravni posao o osnivanju stvarnog tereta mora biti u obliku notarski obrađene isprave i mora sadržavati odredbe o osnivanju tereta na određenoj nekretnini, njegovom sadržaju i korisniku tereta.(3) Suvlasnici ili zajednički vlasnici na nekretnini mogu samo saglasno odrediti da se optereti realnim teretom.Član 305. (osporena odredba)Osnivanje prava građenja(1) Pravo građenja osniva se na osnovu pravnog posla ili odluke suda.(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku notarski obrađene isprave.D. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 58/02, 19/03 i 54/04)Član 41. (osporena odredba)Zainteresovana lica(1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisano u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.(2) Odobrenje prema stavu 1. ovog člana mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtijeva notarska obrada.(3) Odobrenje iz stava 1. ovog člana može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.(4) Za ispravku zemljišne knjige nije potrebno odobrenje iz stava 1. ovog člana ako se dokaže netačnost. Ovo posebno važi za upis ili brisanje ograničenja raspolaganja.(5) Pravo koje je ograničeno na životni vijek nosioca prava smije nakon njegove smrti, ukoliko nisu isključeni zaostaci činidbi, biti brisano samo uz odobrenje pravnog nasljednika, ako brisanje treba uslijediti prije isteka jedne godine od smrti nosioca prava ili ako je pravni nasljednik zemljišnoknjižnom uredu podnio prigovor protiv brisanja. Prigovor se po službenoj dužnosti upisuje u zemljišnu knjigu. Ukoliko je nosilac prava proglašen umrlim, rok od godinu dana počinje teći od dana pravosnažnosti rješenja kojim se vrši proglašenje nestalog lica umrlim ili rješenja o dokazivanju smrti.(6) Odobrenje pravnog nasljednika predviđeno u stavu 4. ovog člana nije potrebno ukoliko je u zemljišnoj knjizi upisano da je brisanje prava dovoljan dokaz o smrti nosioca prava.Član 58. (osporena odredba)Prenos prava prilikom otpisaUkoliko se vrši podjela zemljišnoknjižnih tijela, upisi stvarnih prava koja opterećuju tuđe zemljište ostaju u zemljišnoknjižnom ulošku koji se dalje vodi i istodobno se prenosi u nove dijelove. Ovo ne važi ukoliko notarski obrađeni sporazum između vlasnika zemljišnoknjižnog tijela i zainteresovanog određuje nešto drugo.E. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 80/14)Notarski testamentČlan 70. (osporena odredba)(1) Testament može zavještatelju sačiniti notar u formi notarski obrađene isprave u skladu sa posebnim zakonom kojim se uređuje postupak notarske obrade isprava.(2) Notarski testament iz stava 1. ovog člana je oblik redovnog i javnog testamenta.
Broj 5 - Strana 499SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Forma ugovora o nasljeđivanjuČlan 128. (osporena odredba) Ugovor o nasljeđivanju se zaključuje u formi notarski obrađene isprave. Obaveza je notara da stranke pouči o svim nasljednopravnim posljedicama ugovora o nasljeđivanju, kao i mogućnostima njegovog raskida ili opoziva. Prestanak ugovora o nasljeđivanjuČlan 130. (osporena odredba)(1) Ugovor o nasljeđivanju stranke mogu raskinuti spo-razumom koji mora biti u formi notarski obrađene isprave.(2) Ukoliko brak prestane razvodom ili poništenjem, odnosno ako prestane vanbračna zajednica, prestaje i ugovor o nasljeđivanju, osim ako u samom ugovoru nije određeno drukčije.(3) Jednostrani raskid ili opoziv ugovora o nasljeđivanju nije dopušten, osim ako je zakonom drukčije određeno.(4) Jedna ugovorna strana može pobijati ugovor o nasljeđivanju ukoliko su pri njegovom zaključivanju postojale mane volje.Jednostrani raskid ili opoziv ugovoraČlan 131. (osporena odredba)(1) Ukoliko je nasljeđivanje jedne strane ugovorom o nasljeđivanju bilo uslovljeno ispunjenjem obaveze druge strane, ugovor se zbog neizvršenja može jednostrano raskinuti po opštim pravilima obligacionog prava.(2) Ako su nakon zaključenja ugovora o nasljeđivanju na strani jedne ugovorne strane ispunjene pretpostavke za isključenje iz nasljeđivanja ili i prije toga, a druga ugovorna strana za to nije znala, druga ugovorna strana može u zakonom propisanoj formi izvršiti isključenje iz naslijeđa, čime se smatra da je izvršila opoziv svojih raspolaganja u ugovoru o nasljeđivanju, osim ako prilikom isključenja izričito ne odredi da se isključenje ne odnosi na dio obuhvaćen ugovorom o nasljeđivanju.(3) Jednostrani opoziv mora biti učinjen u formi notarski obrađene isprave i saopšten drugoj strani, inače ne proizvodi djelovanje.(4) Lice koje je nedostojno za nasljeđivanje ne može steći ništa ni na osnovu ugovora o nasljeđivanju. Prava druge ugovorne strane ostaju nepromijenjena.Uslov valjanosti sporazumaČlan 136. (osporena odredba)(1) Ustupanje i raspodjela imovine u smislu odredaba člana 135. ovog zakona punovažni su samo ako su se sa tim saglasila sva djeca i drugi ustupiteljevi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu.(2) Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života mora biti sastavljen u formi notarski obrađene isprave.(3) Potomak koji nije dao saglasnost može je dati naknadno u istoj formi.(4) Ustupanje i raspodjela imovine ostaju punovažni ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao naslijeđa, ili je isključen iz naslijeđa, ili je nedostojan.FormaČlan 147. (osporena odredba)(1) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave.(2) Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora o doživotnom izdržavanju i u ispravi naznači da je tako postupljeno.Odricanje od naslijeđaČlan 163. (osporena odredba)(1) Nasljednik se može odreći od naslijeđa izjavom u formi notarski obrađene isprave ili izjavom datom na zapisnik kod suda do donošenja prvostepene odluke.(2) Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od naslijeđa ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.(3) Ako su potomci maloljetni, za ovo odricanje nije potrebno odobrenje starateljskog organa.(4) Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa samo u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.(5) Ako se odreknu od naslijeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavitelja pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda. Za slučaj da se nasljedstva odreknu ostali nasljednici prvog nasljednog reda, bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu.Odricanje od naslijeđa koje nije otvorenoČlan 167. (osporena odredba)(1) Odricanje od naslijeđa koje nije otvoreno nema nikakvo pravno djelovanje.(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom sa pretkom odreći od naslijeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni drug odriče od naslijeđa koje bi mu kao bračnom drugu pripalo nakon smrti njegovog bračnog druga.(3) Za punovažnost ovog ugovora potrebno je da bude sastavljen u formi notarski obrađene isprave.(4) Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao, ako ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno.Pravo nasljednog dijela prije diobeČlan 176. (osporena odredba)(1) Nasljednik može prije diobe ili prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelomično, samo na sunasljednike.(2) Ugovor o prenosu nasljednog dijela mora biti notarski obrađen.
Broj 5 - Strana 500SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.(3) Ugovor nasljednika sa licem koje nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela obavezuje nasljednika samo da po izvršenoj diobi preda svoj dio saugovoratelja, odnosno po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenese svoj dio na saugovorača.Nasljednička izjavaČlan 237. (osporena odredba)(1) Svako je ovlašten, ali niko nije dužan dati nasljedničku izjavu.(2) Za lice koje nije dalo izjavu o odricanju od naslijeđa smatra se da želi biti nasljednikom.(3) Lice koje je valjano dalo izjavu da prihvaća naslijeđe ne može ga se više odreći.(4) Nasljedničku izjavu potpisuju, odnosno stavljaju rukoznak nasljednik ili njegov zastupnik.(5) Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu, navest će razlog ovlaštenom licu koje će to zabilježiti u zapisniku.(6) Izjava o primanju naslijeđa ili o odricanju od naslijeđa koja je podnesena sudu mora biti notarski obrađena, kao i punomoć za davanje nasljedničke izjave. Ovu izjavu ili punomoć sa istim pravnim djelovanjem nasljednik može dati i pred konzularnim predstavnikom ili diplomatskim predstavnikom Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove. (7) U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nužni dio.(8) Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo po bilo kojem osnovu.(9) Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji želi dati izjavu može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom na zapisnik, odnosno predajom ostavinskom sudu isprave iz stava 6. ovog člana.(10) Prilikom davanja izjave o odricanju od naslijeđa ovlaštena lica će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili i u ime svojih potomaka.F. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 35/05, 41/05 i 31/14)Član 238. (osporena odredba)(1) Organ starateljstva, vodeći računa o dobrobiti djeteta, nastojat će da se roditelji sporazumiju o visini, odnosno o povišenju doprinosa za izdržavanje djeteta kada to zahtijevaju povećane potrebe djeteta ili to omogućavaju bolje materijalne prilike roditelja. (2) Sporazum iz stava 1. ovog člana roditelji mogu zaključiti i pred notarom u formi notarski obrađene isprave. Notar je dužan ovu ispravu dostaviti organu starateljstva. (3) Sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana ima snagu izvršne isprave. Član 258. (osporena odredba)(1) Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi bračnih drugova prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja bračne zajednice. (2) Za punovažnost ugovora nužno je da isprava bude notarski obrađena. G. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br.: 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16)Član 23. (osporena odredba)Izvršna isprava(1) Izvršne isprave su:1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno,3) izvršna notarska isprava;4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.H. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br.: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, “Službeni list RBiH”, br.: 2/92, 13/93 i 13/94 i “Službene novine Federacije BiH”, br. 29/03 i 42/11)OSNOVNI PRINCIPISloboda uređivanja obligacionih odnosaČlan 10.Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva.I – SAGLASNOST VOLJAKad je ugovor zaključenČlan 26.Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.VI - FORMA UGOVORANeformalnost ugovoraČlan 67.(1) Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.(2) Zahtjev zakona da ugovor bude zaključen u određenoj formi važi i za sve kasnije izmjene ili dopune ugovora.
Broj 5 - Strana 501SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.(3) Ali su punovažne kasnije usmene dopune o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana.(4) Punovažne su i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.Raskidanje formalnih ugovoraČlan 68.Formalni ugovori mogu biti raskinuti neformalnim sporazumom, izuzev ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo ili ako cilj zbog koga je propisana forma za zaključenje ugovora zahtijeva da raskidanje ugovora bude obavljeno u istoj formi.Ugovorena formaČlan 69.(1) Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da posebna forma bude uslov punovažnosti njihovog ugovora.(2) Ugovor za čije je zaključenje ugovorena posebna forma može biti raskinut, dopunjen ili na drugi način izmijenjen i neformalnim sporazumom.(3) Ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da osiguraju dokaz svoga ugovora, ili da postignu što drugo, ugovor je zaključen kad je postignuta saglasnost o njegovoj sadržini, a za ugovarače je u isto vrijeme nastala obaveza da ugovoru dadu predviđenu formu.Sankcija nedostatka potrebne formeČlan 70.(1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo.(2) Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.Pretpostavka potpunosti ispraveČlan 71.(1) Ako je ugovor zaključen u posebnoj formi, bilo na osnovu zakona bilo po volji stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.(2) Ipak, biće punovažne istovremene usmene pogodbe o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, ukoliko nisu u suprotnosti sa njegovom sadržinom ili ako nisu protivne cilju zbog koga je forma propisana.(3) Punovažne su i istovremene usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili obje strane ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.Sastavljanje ispraveČlan 72.(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa.(3) Za zaključenje dvostranog ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.(4) Zahtjev pismene forme je ispunjen ako strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju teleprinterom ili nekim drugim sredstvom koje omogućava da se sa izvjesnošću utvrde sadržina i davalac izjave.Kad je izvršen ugovor kome nedostaje formaČlan 73.Ugovor za čije se zaključenje zahtjeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.8. Sudska praksa 8.1. Presuda Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 30/16 od 20.04.2016. godine). 8.2. Rješenje Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 08.07.2016. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 59/16 od 29.07.2016. godine). 8.3. Rješenje Ustavnog suda Federacije broj: U-15/10 od 05.12.2016. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 8/17 od 03.02.2017. godine). 8.4. Rješenje Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 20.12.2017. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 29/18 od 18.04.2018. godine).8.5. Odluka o dopustivosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP-2481/16 od 07.03.2017. godine.8.6. Odluka o dopustivosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP-2567/16 od 16.02.2018. godine, sa Zaključkom i Ispravkom od 23.04.2018. godine.9. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda FederacijeAnalizirajući navode zahtjeva, odgovora na zahtjev, usmena izlaganja stranaka u postupku i punomoćnika zainteresovanih lica te isključivo priloge koje ovaj sud barem dijelom smatra relevantnim, utvrđeno je činjenično stanje, te donesena odluka kao u izreci iz sljedećih razloga:9.1. Suština navoda zahtjeva se može u relevantnom dijelu svesti na sljedeće: zahtjevom se traži ocjena kompletnih odredbi zakona navedenih u izreci ove presude; zahtjevom se osporava njihova ustavnost bazirano na dva ključna elementa, a to su da su osporene odredbe zakona proistekle iz ranije važeće odredbe člana 73. Zakona o notarima i da, imajući u vidu da je navedena odredba ocijenjena
Broj 5 - Strana 502SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.neustavnom, njenu pravnu sudbinu trebaju slijediti i osporene odredbe zakona jer više ne postoji pravni osnov za njihovu primjenu; da su osporene odredbe zakona u nesaglasnosti sa određenim ustavnim pravima kao što su pravo na imovinu, zabrana diskriminacije, jednakost pred zakonom i dr., koje su narušene imajući u vidu rad notarijata kao javne službe u smislu opsega poslova koji obavlja notar, te da se navedeno direktno kosi sa autonomijom volje građana. Punomoćnik zainteresovane Advokatske komore se pridružio navodima zahtjeva insistirajući na pitanju autonomije volje građanina prema Zakonu o obligacionim odnosima u odnosu na pojedine osporene odredbe Zakona. Ustavni sud Federacije primjećuje da zahtjevom nisu obuhvaćeni niti su osporeni ostali zakoni koji propisuju obaveznu notarski obrađenu ispravu (npr. Zakon o faktoringu, objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 14/16), kao niti sve odredbe u zakonima koji se dijelom osporavaju (npr. član 22. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine), ali je ovaj sud u smislu člana 13. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ograničen navodima podnesenog zahtjeva u tom pravcu.9.2. S druge strane, punomoćnici druge strane u postupku su insistirali na činjenici da osnov za donošenje osporenih odredbi zakona jeste Ustav, a ne ranije važeći član 73. Zakona o notarima; da ne postoji hijerarhija zakona, niti ustavni pojam „sistemski zakon“; da podnosilac zahtjeva nije opredijelio zahtjev na način da se o njemu može meritorno odlučivati; da je pitanje uvođenja tzv. „latinskog notarijata“ u isključivoj nadležnosti zakonodavca tako da ovaj sud ne može o istom raspravljati ni u ovom predmetu; da kako u ranijoj odluci Suda nije ocijenjena kao neustavna forma „notarski obrađena isprava“ tako se pred ovim sudom ne može uspješno postavljati pitanje ustavnosti osporenih odredbi zakona; da ovaj sud nije nadležan da ocjenjuje ustavnost nekog propisa sa stanovišta eventualne harmonizacije propisa što je u nadležnosti zakonodavca; te konačno, da smatraju da Sud može i da sačeka sa donošenjem odluke do izvršenja Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, jer to može biti prethodno pitanje. U suprotnom smatraju da treba donijeti odluku kojom se utvrđuje da su osporene odredbe zakona u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Punomoćnik Notarske komore koji se pridružuje navodima druge strane u postupku je osim toga istakao i da uporište za uvođenje notarski obrađene isprave u pojedine osporene zakonske odredbe nalazi i u Zakonu o obligacionim odnosima. 9.3. U toku ovog postupka od strane stranaka i zainteresovanih lica, te po zahtjevu Ustavnog suda Federacije od strane Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva pravde dostavljeni su brojni prilozi i dokumentacija. Ustavni sud Federacije je stava da većina priloga nije relevantna za donošenje odluke u ovom predmetu, što će nadalje ukratko i obrazložiti.9.3.a) Prilozi punomoćnika podnosioca zahtjeva u vidu dopisa Notarske komore, te korespondencija unutar Notarske komore nisu relevantni za ovaj postupak, kao takvi nemaju svojstvo dokaza za ovo ustavnosudsko odlučivanje jer se i ne odnose na pitanje ocjene ustavnosti prema podnesenom zahtjevu. 9. 3. b) Prilozi u vidu dopisa Opštinskog suda u Zenici od 10.06.2016. godine koji je dostavljen i ovom sudu, kojim se postavljaju brojna pitanja, a između ostalih da li je neko od ovlaštenih lica podnio ovom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti svih ostalih zakona, naročito vezano za konkretne odredbe Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine, te kojim se daje inicijativa da se podnese zahtjev za ocjenu ustavnosti i predlaže pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredaba zakona pomenutih u obrazloženju presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, relevantno je isključivo u smislu utvrđivanja činjenice da je u primjeni odredbi Zakona o notarima i ovdje osporenih zakona došlo do „konfuzije“, odnosno da redovni sud u tom pravcu problematizuje pitanje vršenja svojih nadležnosti.9.3.c) Pokazaoci iz poreskih uprava u Federaciji Bosne i Hercegovine u odnosu na promet nepokretnosti koje je prezentovao punomoćnik podnosioca zahtjeva, kao i iz određenih opštinskih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koji pokazuju procentualno učešće advokature u odnosu na samostalno sačinjavanje takvih ugovora od strane građana prije donošenja Zakona o notarima, pri čemu je manji procenat takvih pravnih poslova sačinjen od strane advokata, relevantan je isključivo u dijelu u kojem se od strane ovog suda može zaključiti i potvrditi njegov stav i iz ranije Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, da se u ovom slučaju ne radi o „sukobu“ između notarijata i advokature, da u tom pravcu opseg poslova koji je zakonodavac dodijelio notarijatu izuzimajući, prema navodima podnosioca zahtjeva, advokaturu iz tog procesa, nije pitanje kojim se bavio ili će se baviti ovaj sud. Isto se odnosi i na priloge koje je u tom pravcu dostavila druga strana u postupku. Ovaj sud posmatra navedeno u kontekstu prava građanina, odnosno fizičkih i pravnih lica koja su u određenom ugovornom odnosu i legitimnosti cilja za uvođenje obaveze notarski obrađene isprave u gotovo sve segmente pravnog života u Federaciji Bosne i Hercegovine. Iz navedenog se samo može zaključiti da je prije stupanja na snagu Zakona o notarima, najveći procenat sačinjenih privatnih isprava u obliku ugovora o prenosu prava vlasništva sačinjen od samih ugovornih strana (fizičkih ili pravnih lica), a pretežan broj (procentualno gotovo u cijelosti) akata za upis u sudski registar pravnih lica sačinjen od strane tih pravnih lica. 9.3.d) Brojni zakoni iz različitih oblasti koji su na snazi u entitetu Republika Srpska, kao i zakoni koji tretiraju oblast notarijata ili javnog bilježništva u zemljama u susjedstvu i drugi posebni zakoni, relevantni su isključivo u dijelu koji pokazuje da su različite države (misli se na susjedne države) na drugačiji način regulisale ovo pitanje. U pitanju su ili zemlje Evropske unije kao što je Republika Hrvatska ili zemlje koje su u kandidatskom ili sličnom statusu, pa se iz navedenog može samo zaključiti da prigovor, odnosno navod druge strane u postupku da je tu oblast trebalo regulisati zbog evropskih integracija Bosne i Hercegovine, ne stoji u smislu toga da je jasno da niti jednim međunarodnim aktom relevantnim za ovaj proces nije zahtijevano niti propisano koji tip notarijata treba da bude uveden na teritoriju i Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno kakva konkretna
Broj 5 - Strana 503SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.zakonodavna rješenja su nužna, nego je to ostavljeno na slobodnu procjenu zakonodavca. Stoga se i ne može argumentovano pozivati na tu činjenicu za rješavanje ovog ustavnosudskog predmeta. Istovremeno analizirajući u tom pravcu odluke Ustavnog suda Republike Srpske i Apelacinog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te zakone koji su na snazi u Republici Srpskoj, jedino što se može meritorno zaključiti je da pomenuti sudovi nisu rješavali postavljena pitanja u meritumu, tako da se ne može pozivati na različitu praksu sudova u Bosni i Hercegovini. Takođe, a u skladu sa organizacijom vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i u Federaciji Bosne i Hercegovine, ova materija je u isključivoj nadležnosti entiteta, a pitanje harmonizacije entitetskih propisa na nivou cijele Bosne i Hercegovine, sem u dijelu u kojem ovaj sud potvrđuje da je to dobra intencija, nije relevantno za rješavanje ovog predmeta. Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, izuzev apelacija kojima se „osporava“ ranija presuda ovog suda, a koje pokazuju izuzetnu upornost zakonodavca u smislu ne izvršavanja konačne i obavezujuće presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, ni na koji način ne doprinose utvrđivanju relevantnih činjenica za ovaj predmet.9.3.e) Prilozi druge strane u postupku u vidu Ekonomske studije o notarijatu, stručnih članaka iz te oblasti, izvoda iz zaključaka sa konferencija itd., iako zanimljivo pravno štivo, nisu relevantni i nemaju status dokaza u ovom ustavnosudskom predmetu. Naime, oni se u ključnom bave isključivo promovisanjem „latinskog notarijata“ u Federaciji Bosne i Hercegovine i njegovim uspjesima, kao i istorijatom notarske službe. Po mišljenju ovog suda pretežno predstavljaju materiju zagovaranja za uvođenje tog tipa notarijata, i ne mogu biti od značaja u rješavanju ovog konkretnog predmeta.9.3.f) Ustavni sud Federacije je pribavio, odnosno zatražio podatke od Federalnog ministarstva pravde i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine za dostavljanje obrazloženja koje je prethodilo donošenju osporenih zakona, te je imalo u vidu obrazloženja Zakona o stvarnim pravima, Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine i dr. Ustavni sud Federacije konstatuje da obrazloženja ovlaštenog predlagača zakona koja su prethodila njihovom usvajanju, suštinski ne tretiraju razloge pojedinih zakonskih rješenja koja su ovdje osporena. 9.3.g) Takođe, zatražena je informacija o izvršenju presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine. Od strane punomoćnika Federalnog ministarstva pravde dostavljen je u formi prednacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima, koji se nalazi u parlamentarnoj proceduri. To Ministarstvo je predložilo da ovaj sud zastane sa daljim postupanjem u ovom predmetu do odlučivanja Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine o pomenutom zakonu. Istovremeno je navedeno da je pravno neosnovan navod da je pravni osnov za donošenje osporenih odredbi zakona neki drugi zakon. Iz ovog teksta Prednacrta, koji je u maju 2018. godine dostavljen u parlamentarnu proceduru, a radi, kako je navedeno, usaglašavanja sa presudom ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, vidljivo je da se ovaj put ovlašteni predlagač zakona opredijelio za potpuno drugačije rješavanje pitanja notarijata kao javne službe. Obaveza notarski obrađene isprave je predložena u odnosu na raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica i pravne poslove kojima se obećava neka činidba kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u tom slučaju nadomještava izvršenjem obećane činidbe. Uvodi se postupak solemnizacije (potvrđivanja) isprave kod pravnih poslova regulisanja imovinskih odnosa između bračnih i vanbračnih drugova, prenosa ili sticanja vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama i kada su u pitanju osnivačka akta i promjena statuta privrednih društava, koja, po predloženom rješenju, mogu sačinjavati i druga lica, a biti potvrđena od strane notara po zakonskoj proceduri kada, ukoliko je isprava sačinjena u skladu sa zakonom, notarskom potvrdom dobija snagu javne isprave. U ovom dijelu, uz uvažavanje argumenata ovlaštenog podnosioca zahtjeva, Ustavni sud Federacije je sadržaj predloženog teksta Prednacrta sagledao isključivo u svjetlu potvrđene činjenice da ne stoje argumenti da postoji „opasnost“ po pravni život u Federaciji Bosne i Hercegovine i pravnu sigurnost i stabilnost u osporenim oblastima, ukoliko se oblast notarijata uredi i na drugačiji način. Na takvoj kvalifikaciji su insistirali punomoćnici druge strane u postupku, te pretežni dio svojih izlaganja i usmjerili na, u suštini, ponovno osporavanje odnosno dovođenje u pitanje presude ovog suda u predmetu broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, u odnosu na ranije važeći član 73. Zakona o notarima. 9.4. Ustavni sud Federacije podsjeća da je Presudom broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine raniji član 73. Zakona o notarima ocijenjen neustavnim. Presuda donesena te godine, još nije izvršena, odnosno tek u maju 2018. godine je od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine utvrđen tekst Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima i upućen u parlamentarnu proceduru. U međuvremenu, od donošenja navedene presude pa do danas, zakonodavac je kao druga strana u tom postupku u dva navrata pred ovim sudom tražio preispitivanje citirane presude u odnosu na član 73. Zakona o notarima. Rješenjima ovog suda broj: U-15/10 od 08.07.2016. i 05.12.2016. godine ovaj sud je odbio prijedloge o preispitivanju citirane presude. U međuvremenu je, zakonodavac pokrenuo i apelaciju pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine u odnosu na citiranu presudu ovog suda, koja je u predmetu broj: AP-2481/16 tog suda Odlukom o dopustivosti od 07.03.2017. godine odbačena kao nedopuštena, jer po opštepoznatom stavu i tumačenju nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine taj sud nije nadležan za preispitivanje presuda/odluka entitetskih ustavnih sudova u apstraktnoj kontroli ustavnosti. No, gotovo istovremeno, Notarska komora putem većeg broja notara, takođe je podnijela apelaciju protiv pomenute presude, iako nije niti bila stranka u tom postupku, kao što nije niti u ovom. Slijedom već utvrđenog stava Ustavni sud Bosne i Hercegovine je Odlukom broj: AP-2567/16 od 16.02.2018. godine istu odbacio kao nedopuštenu iz istih razloga.Rješenjem ovog suda broj: U-15/10 od 20.12.2017. godine utvrđeno je da Presuda Ustavnog suda Federacije, broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine nije izvršena.Imajući u vidu sve navedene činjenice, radnje koje je zakonodavac preduzimao, te činjenicu da je u cilju izvršenja pomenute presude tek u maju 2018. godine Vlada Federacije
Broj 5 - Strana 504SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Bosne i Hercegovine kao ovlašteni predlagač dostavila zakonodavcu tekst u vidu Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima, Ustavni sud Federacije decidno ističe da stanje neustavnosti u odnosu na ovu oblast i u odnosu na odredbe Zakona o notarima koje su ocijenjene neustavnim, a koje se prema sili Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ne mogu primjenjivati od dana objave presude u „Službenim novinama Federacije BiH“, traje izuzetno dugo i direktno predstavlja kršenje odredbe o konačnosti i obaveznosti odluka ovog suda koja je ustavni imperativ. Bez poštivanja i izbjegavanjem ili neosnovanim odugovlačenjem izvršenja presuda ovog suda, a u konkretnom slučaju ocjenjujemo da je došlo do grubog kršenja razumnog roka za izvršenje presude ovog suda, ne može se govoriti o ustavnosti i zakonitosti u Federaciji Bosne i Hercegovine koja je ključ za društvo zasnovano na principima vladavine prava.Osporene odredbe zakona u ovom postupku, ne samo prema navodima podnosioca koji ih direktno povezuje sa Presudom ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, nego i dijelom prema navodima druge strane u postupku u kojem je jedan od prijedloga da se zastane sa odlučivanjem u ovom predmetu do eventualnog usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima, što je stav i ovlaštenog predlagača zakona, potvrđuje činjenicu da je rješavanje u ovom ustavnosudskom predmetu neodvojivo od pitanja posljedica neustavnosti ranije odredbe člana 73. Zakona o notarima. Ustavni sud Federacije utvrđuje da je Zakon o notarima sistemski zakon, što je pojam opšteprihvaćen u pravnoj teoriji, da kao takav sadrži materijalnopravne i procesnopravne, te organizacione norme kojim se na sveobuhvatan način propisuje notarijat u Federaciji Bosne i Hercegovine. Stoga je neprihvatljiv argument druge strane u postupku koji se svodi na to da taj zakon, odnosno ranije važeća odredba člana 73. Zakona o notarima, nije bila ili nije, a takođe ne može biti osnov za donošenje ovih posebnih zakonskih odredbi koje su osporene u ovom predmetu. U formalnopravnom smislu svakako da je osnov za donošenje svih zakona od strane zakonodavca sadržan u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju suštinski je osnov za propisivanje obaveznosti notarski obrađene isprave upravo u sistemskom zakonu koji tretira oblast notarijata, a to je Zakon o notarima. Pri tome se ne dovodi u pitanje hijerarhija zakona koja ne postoji u ustavnopravnom životu u Federaciji Bosne i Hercegovine. No, Ustavni sud Federacije podsjeća da su u Federaciji Bosne i Hercegovine na snazi zakoni (primjera radi Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, objavljen u „Službenim novina Federacije BiH“, br.: 49/06 i 51/09), koji nalažu usklađivanje drugih zakona, takođe sa zakonom koji je u formalnopravnom smislu iste pravne snage. Ustavni sud Federacije podsjeća na navode ovlaštenog predlagača, pa i druge strane u postupku da će, po donošenju izmjena Zakona o notarima biti nužno usaglasiti osporene odredbe zakona sa izmijenjenim tekstom Zakona o notarima. Ustavni sud Federacije takođe podsjeća na obrazloženje Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, u dijelu koji glasi: „Kao što je naprijed obrazloženo osporena odredba člana 73. Zakona je stoga u cijelosti ocijenjena neustavnom, te danom objave u „Službenim novina Federacije BiH“, odredbe koje su ocijenjene takvim više nisu na snazi. U vezi s tim kako je u međuvremenu donesen jedan broj posebnih zakona koji su propisivali obaveznu notarsku obradu određenih pravnih poslova, a kako zakonski osnov u ovom sistemskom zakonu, po kojem je ta mogućnost propisana više ne postoji, te se implikacije ove ustavnosudske odluke proširuju i na posebne odredbe“. Primjera radi Zakon o osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj: 23/17) stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja u službenom glasilu tj. dana 06.04.2017. godine, nakon što se odredba ranijeg člana 73. Zakona o notarima nije mogla primjenjivati. Očigledno je da je donijet od strane zakonodavca primjenom njegovih ustavnih zakonodavnih ovlaštenja, ali i da je ranije važećom odredbom člana 73. Zakona o notarima bila propisana mogućnost donošenja „budućih zakonskih rješenja“, koja će propisivati obaveznu notarski obrađenu ispravu. Kako jasno proizilazi iz navedenog dijela obrazloženja Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, implikacije te presude direktno se proširuju i na ovakvu zakonodavnu aktivnost zakonodavca. Ustavni sud Federacije ne nalazi da je, imajući u vidu sve činjenice ovog predmeta, potrebno da utvrđeni i obrazloženi stav u toj presudi koriguje ili mijenja.9.5. Ustavni sud Federacije, iako nerado, u rješavanju ovog konkretnog ustavnosudskog predmeta, imajući u vidu sve prethodno navedene činjenice, osporene odredbe Zakona i to dijelu u kojem se imperativno propisuje isključivo obaveza notarski obrađene isprave u različitim oblastima, mora posmatrati i u kontekstu usaglašenosti zakona kao jednom od principa za uspostavu vladavine prava i riješiti ovu ustavnopravnu situaciju. Bjelodano je utvrđena činjenica da je osporenima odredbama zakona u dijelu kako je to odlučio ovaj sud, narušen osnovni princip, a to je princip vladavine prava, koji uključuje pravnu sigurnost i stabilnost. Kao što je dijelom obrazloženo i u presudi ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, osnovni princip ocjene zakona je, osim principa obavezne dostupnosti, preciznosti i predvidljivosti, ključni da je zakonsko rješenje u skladu sa vladavinom prava. Vladavina prava u tom konvencijskom smislu podrazumijeva da su zakonska rješenja donesena u cilju razvoja demokratskih institucija u društvu, uz poštivanje principa nužnosti i srazmjernosti. U ustavnopravnom smislu vladavina prava podrazumijeva obavezu zakonodavca da donosi zakone u najboljem javnom i društvenom interesu, koji pritom, moraju biti međusobno usklađeni. I iz navoda ovlaštenog predlagača zakona, Federalnog ministarstva pravde proizilazi da će eventualno donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o notarima kako je predložen, zahtijevati istovremenu zakonodavnu aktivnost na usklađivanju i drugih posebnih zakona, od kojih su neki ovdje i osporeni. Na isti način, nepostojanje u pravnom životu odredbe člana 73. Zakona o notarima, a kojom se propisivala i regulisala nadležnost notara u smislu obaveznosti notarski obrađene isprave za određene pravne poslove, konsekventno je proizvodila posljedicu u vidu nužnosti da se u razumnom roku citirana odredba izmijeni u skladu sa uputstvima iz obrazloženja presude ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine i istovremeno posebni zakoni kojima je in concreto propisana obaveza notarski obrađene isprave, usaglase sa sistemskom, izmijenjenom odredbom o nadležnosti notara.
Broj 5 - Strana 505SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.Kako, međutim, do toga u nerazumno dugom vremenskom periodu nije došlo, a iz utvrđenih činjenica se zaključuje i da zakonodavna aktivnost u pogledu izvršenja ranije presude ovog suda je tek u nekoj početnoj fazi, koju bi trebala slijediti zakonodavna aktivnost u odnosu na ove posebne odredbe iz posebnih zakona koje se u suštinskom smislu naslanjaju na nadležnost notarijata za sačinjavanje notarski obrađene isprave, to je ovaj sud ovo stanje ozbiljnog kršenja ustavnosti dugog trajanja, morao riješiti. Navedeno je „iako nerado“, jer je međusobno usklađivanje zakona direktna obaveza i nadležnost zakonodavca. No, u ovakvoj ustavnopravnoj situaciji, Ustavni sud Federacije je slijedeći vrhunski ustavni princip vladavine prava, utvrdio da osporene odredbe zakona iz izreke presude, isključivo u onim dijelovima u kojima ne ostavljaju nikakvu mogućnost ugovornim stranama koje sklapaju određeni pravni posao, a kao takve nisu propisane niti u Zakonu o notarima, nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Ustavni sud Federacije ne smatra da je potrebno da ponavlja argumentaciju iz konačne i obavezujuće Presude broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine, koja je u odnosu na ovdje osporene odredbe Zakona pretežnim dijelom relevantna i za rješavanje po ovom predmetu. Ustavni sud Federacije u tom pravcu može da dopuni da argument druge strane u postupku da u procesu evropskih integracija u Bosni i Hercegovini, i entitet Federacija Bosne i Hercegovine je bio obavezan da uvede notarijat kao javnu službu, da ga ne osporava, naprotiv. No, niti jednim dokumentom nije, niti može biti propisana obaveza, kojom se nalaže državi u kojem obimu i na koji način, te koji od modusa notarijata će smatrati najprimjerenijim i propisati ga. Takođe, Ustavni sud Federacije ponovno ističe da je stanovišta da je harmonizacija propisa iz određenih oblasti na nivou Bosne i Hercegovine poželjna. No, činjenica da je dijelom, na prostoru drugog entiteta, donesen Zakon o notarima i posebni zakoni kojima se preferira tzv. „latinski tip notarijata“, te da se ni Ustavni sud Republike Srpske, niti Apelacioni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nisu bavili tim pitanjem (donošenjem procesnih odluka, neprihvaćanjem inicijative i nisu razmatrali postavljena pitanja o notarijatu u meritumu), nisu u konkretnom slučaju takve prirode da bi uticale na donošenje ove ustavnosudske odluke. Pri tom, činjenica da je u zemljama u susjedstvu, koje su ili dio Evropske unije, kao što je Republika Hrvatska ili takođe kao i Bosna i Hercegovine u procesu pridruživanja, Republika Srbija i Republika Crna Gora, uvedena notarska služba sa potpuno drugačijim uređenjem nadležnosti notara, jeste zanimljiva sa stanovišta uporednog prava, ali ne može biti i nije od ključnog značaja za rješavanje ovog ustavnosudskog predmeta.9.6. Argumentacija druge strane u postupku da od strane ovog suda nije ocijenjena kao neustavna forma notarski obrađene isprave u prethodnom postupku, tako se ne može pokretati ustavnosudska zaštita u ovom konkretnom postupku nije prihvatljiva, osim u dijelu u kojem i druga strana u postupku, suprotno argumentaciji kojom osporava „vezu“ između predmeta u kojem je ocijenjena ustavnost pojedinih odredbi Zakona o notarima sa ovim postupkom, posredno ovim potvrđuje da se suština rješavanja po ovom ustavnosudskom predmetu ne može odvojiti od konačne i obavezujuće presude u predmetu ovog suda broj: U-15/10 od 02.12.2015. godine. Iz izreke ove presude jasno proizilazi da je pitanje notarski obrađene isprave posmatrano u odnosu na osporene odredbe isključivo u kontekstu davanja ekskluziviteta za takvu strogu formu zaključenja pravnih poslova u gotovo svim sferama ugovaranja, a ne u kontekstu koji mu pridaje druga strana u postupku. Pri svemu ovome, treba imati na umu da je propisivanje stroge forme pravnih poslova izuzetak u materiji građanskog i poslovnog (trgovačkog, privrednog) prava, u kojoj uopšteno dominira princip slobode (autonomije) volje i slobodne dispozicije.Kako takvi pravni poslovi podrazumijevaju disponiranje privatnim pravima, svako ograničavanje i otežavanje takvog disponiranja od strane zakonodavca mora biti sa najvećom pažnjom odmjereno i nesumnjivo zasnovano na javnom interesu. Upravo zato, svako propisivanje takvih ograničenja mora da se dovede u vezu sa ustavnim i zakonskim garancijama koje stoje na strani građana, odnosno pravnih subjekata i njihove slobodne dispozicije svojim privatnim pravima, ali i sa onim garancijama koje stoje na strani zaštite njihove privatnosti uopšte. Jer, te garancije zapravo omogućavaju da se realizuje jedno od najbitnijih ličnih svojstava (kapaciteta) pravnih subjekata: njhova poslovna sposobnost, kao pravna podloga na kojoj oni, upravo svojom slobodnom voljom, djeluju radi ostvarivanja svojih životnih i poslovnih interesa. Integritet te slobode uređivanja obligacionih odnosa ne može se odvojiti od ustavnih garancija primjene „najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda“ utvrđenih samim ustavom ili međunarodnim pravnim instrumentima koji imaju ustavni rang, niti se može izolovati od ustavne garancije na „jednakost pred zakonom“. Ne može ga se, isto tako, odvojiti i izolovati ni od garancije prava na privatnost, jer se ta krupna garancija u svome aspektu zaštite privatnosti s obzirom na imovinske interese, bez sumnje, uz sve ostalo, odnosi i na aktivnosti profesionalne i poslovne naravi. Kada se osporene odredbe promatraju u tome kontekstu, sasvim se jasno ukazuje njihov ograničavajući učinak u svim slučajevima kada one utvrđuju da pravnim subjektima koji su naumili zaključiti valjan pravni posao ili preduzeti valjanu pravnu radnju u disponiranju svojim privatnim pravima ostaje samo jedan put: notarski obrađena isprava. „Oštrina“ tog ograničenja je očevidna, čak i uz punu svijest o tome da se svako subjektivno pravo može zakonom ograničiti zbog „viših“ razloga.Stoga u ovom predmetu nije, niti može biti upitno pravo zakonodavca da u opštem interesu propisuje ograničenja u privatnopravnoj sferi, ali jeste i treba biti upitno da li su oštrina ovog ograničenja, s obzirom na ranije pravno stanje, te njegova širina, s obzirom na broj osporenih odredbi, u skladu sa gore pomenutim ustavnim garancijama. Drugačije rečeno, da li su već postojeća ograničenja slobodne dispozicije zbog neophodnosti naročite forme pojedinih pravnih poslova bila tako neefikasna i da li je stepen pravne sigurnosti subjekata i sigurnosti pravnog prometa bio toliko nizak, da je to iziskivalo da se u gotovo cjelokupnom privatnopravnom području pravni subjekti (fizička i pravna lica) liše svake mogućnosti izbora u pogledu načina zaključenja valjanih pravnih poslova i načina
Broj 5 - Strana 506SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONASrijeda, 05. jun 2019. god.preduzimanja valjanih pravnih radnji i da im se nametne samo forma notarski obrađene isprave? Ustavni sud Federacije smatra da je inače opravdana i neophodna briga zakonodavca za sigurnost pravnog prometa i pravnu sigurnost pravnih subjekata u privatnopravnim odnosima, u ovom slučaju dobila zakonodavni izraz koji pravni subjekti s pravom mogu percipirati kao „nametnutu brigu“, što je samo po sebi contradictio in adiecto, i što stvara logičnu asocijaciju na pravno područje u kojem je „nametnuta briga“ društveni i zakonodavni imperativ kao jedino rješenje: starateljstvo.Stoga se osporene odredbe moraju posmatrati iz aspekta ograničavanja slobode (autonomije) volje pravnih subjekata, kao njihovog ličnog svojstva (kapaciteta). A to nameće zaključak da je, u odnosu na ranije pravno stanje u kojem je, propisanom strožijom formom, već bila manifestovana briga zakonodavca za stepen pravne sigurnosti i sigurnost pravnog prometa, u pojedinim pravnim poslovima koji to nesumnjivo iziskuju, osporenim odredbama učinjen radikalan korak kojim je, prema stanovištu Ustavnog suda Federacije, narušen delikatni balans između javnog i privatnog interesa.To je, s jedne strane, rezultovalo neprimjerenim sužavanjem principa slobodne dispozicije, koje u privatnopravnoj sferi predstavlja pravnu vrijednost najvišeg ranga, neodvojivu od integriteta pravnog subjekta. Ali, ne samo to. Sa druge strane, ugroženo je pravo na jednakost pred zakonom onih pravnih subjekata koji, uprkos svojim kvalifikacijama, verifikovanim znanjima i vještinama, ne mogu više raditi ono što su, kao stručnjaci, ranije mogli, a što se, opet, ne može odvojiti od njihovog profesionalnog integriteta. To osporene odredbe, dovodi u opreku prema ustavnim garancijama uživanja najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda iz člana II.2. i jednakosti pred zakonom iz člana II.2.1.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Na osnovu svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je većinom glasova u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Xihanović, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda. Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i HercegovineAleksandra Martinović, v.r.Na osnovu člana 28. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 6/95 i 37/03), a u vezi sa članom 21. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Fe |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da je članom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji FBiH povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla |
25.06.2019 |
|
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
električna energija |
Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 727
Федерације БиХ”, број: 66/13 од 28.08.2013. године,
несумњиво се закључује да је прописивањем својеврсне
одговорности које се намећу општинама као јединицама
локалне самоуправе, а које су предмет регулисања
оспорене одредбе Закона, јер подразумијевају издавање
прописаних правних аката и дозвола, те и чињења од
стране општинских органа за регулисање издавања
обавезне урбанистичко – грађевинске документације,
уклањање непрописно изграђених објеката и сл., а без
истовременог преноса и потребних средстава за њихово
вршење, повријеђено право локалне самоуправе, па тиме
и Града Тузла као јединице локалне самоуправе.
У конкретном случају утврђено је да према
оспореној одредби Закона, електроенергетски субјект
није дужан плаћати посебне накнаде осим накнаде
за концесију и накнада утврђених другим законима,
односно, електроенергетски субјект који обавља своју
дјелатност као јавну услугу има право своје инсталације
постављати у јавне површине као и у путном појасу
путне инфраструктуре, али се ослобађа накнаде у складу
са важећим техничким и другим прописима, уз обавезу
прибављања сагласности од институција надлежних
за управљање јавним површинама, које су имовина
јединица локалне самоуправе.
Наиме, из утврђеног чињеничног стања несумњиво
се закључује да из става 2. члана 73. Закона проистиче
да електроенергетски субјект као инвеститор није
дужан да плаћа накнаде које својим прописом одреди
јединица локалне самоуправе, због тога што је доношење
Закона о концесији и других закона изван надлежности
јединица локалне самоуправе. Према овој одредби, у
случају да је инвеститор изградње електроенергетског
објекта електроенергетски субјект који је претходно
ријешио имовинско-правне односе, јединица локалне
самоуправе нема право да својим прописом утврди и
да наплати било какву накнаду, као што је накнада за
издавање урбанистичко-грађевинске документације
(нпр. урбанистичке сагласности, одобрење за грађење,
употребна дозвола). Издавању урбанистичко-
грађевинске документације претходе одређени трошкови,
као што су трошкови увиђаја, исколчења грађевине,
комисије за технички преглед објекта при издавању
употребне дозволе и сл. Ове трошкове претходно сноси
орган јединице локалне самоуправе који је надлежан за
издавање тих одобрења, а накнадно их у складу са својим
прописом о накнадама наплаћује од инвеститора. Осим
тога, када је у питању изградња електроенергетског
објекта и уколико је инвеститор електроенергетски
субјект, трошкове издавања дозвола, одобрења и других
накнада сноси непосредно јединица локалне самоуправе,
јер је према овој одредби електроенергетски субјект
ослобођен плаћања било каквих накнада осим оних
прописаних законом.
Такође, из одредбе става 3. члана 73. Закона
проистиче да електроенергетски субјект без накнаде има
право постављати своје инсталације у јавне површине
као и у путном појасу путне инфраструктуре. Из ове
одредбе произилази да електроенергетски субјект није
дужан да плаћа накнаде за инсталације постављене у
јавним површинама и путном појасу у надлежности
јединица локалне самоуправе, чиме се јединицама
локалне самоуправе онемогућава доношење прописа
којима се утврђује накнада за коришћење јавних добара
у случају да таква добра користи електроенергетски
субјект.
Уважавајући чињеницу да електроенергетски
сектор, као сектор од општег јавног интереса може имати
одређене погодности, какве су и предвиђене Законом,
Уставни суд Федерације сматра да те погодности не
могу бити на штету права јединица локалне самоуправе,
те, уколико виши ниво власти прописује ослобађања
од такси и накнада које припадају јединицама локалне
самоуправе, дужан је истовремено обезбиједити и
приенос средстава за њихово обављање, што оспореном
одредбом Закона није учињено.
На основу изложеног Уставни суд Федерације је
утврдио да је оспореном одредбом Закона на јединице
локалне самоуправе извршен својеврстан пренос послова
и надлежности без истовременог преноса потребних
средстава за њихово вршење, на који начин се поврјеђује
право једница на локалну самоуправу, у конкретном
случају, право на локалну самоуправу Града Тузла.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио
је једногласно у саставу: Александра Мартиновић,
предсједница Суда, Весна Будимир, Мирјана Чучковић,
проф. др Един Муминовић и др сц. Ката Сењак, судије
Суда.
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Александра Мартиновић, с.р.
Bosna i Hercegovina
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
USTAVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: U-10/19
Sarajevo, 18.06.2019. godine
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući
o zahtjevu Gradonačelnika Grada Tuzla za zaštitu prava na
lokalnu samoupravu u vezi sa primjenom člana 73. st. 2. i 3.
Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine,
na osnovu člana IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne
i Hercegovine, a u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav
Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne
rasprave, održanoj dana 18.06.2019. godine, donio je
P R E S U D U
1. Utvrđuje se da je članom 73. st. 2. i 3. Zakona
o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
(“Službene novine Federacije BiH”, br.: 66/13 i 94/15),
povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla.
2. Presudu objaviti u “Službenim novinama Federacije
BiH”, “Službenim novinama Tuzlanskog kantona” i
“Službenom glasniku Grada Tuzla”.
Broj 7 - Strana 728 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god.
O b r a z l o že nj e
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Gradonačelnik Grada Tuzla (u daljem tekstu:
podnosilac zahtjeva) podneskom broj: 02/05-A-000454-
2019 od 22.01.2019. godine, koji je u Ustavnom sudu
Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni
sud Federacije) zaprimljen dana 25.01.2019. godine, podnio
je zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa
primjenom člana 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji
u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: osporena
odredba Zakona).
U skladu sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije
Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva je ovlašten za
pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije.
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom predmetu na osnovu
Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
su: podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i
Hercegovine.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva smatra da je osporenom odredbom
Zakona jedinicama lokalne samouprave nametnuta obaveza
u vidu izdavanja propisanih pravnih akata i dozvola, te
činjenja od strane organa jedinica lokalne samouprave,
kao što su izdavanje obavezne urbanističko-građevinske
dokumentacije, a da istovremeno nije izvršen prijenos
potrebnih sredstava za njihovo vršenje, čime se povrjeđuje
pravo na lokalnu samoupravu.
Obrazlaže da u konkretnom slučaju, elektroenergetski
subjekt prema osporenoj odredbi Zakona, nije dužan plaćati
posebne naknade, osim naknade za koncesiju i naknade
utvrđene zakonima. Navodi da elektroenergetski subjekt
koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu, ima pravo
postavljati svoje instalacije u javne površine, kao i u putnom
pojasu putne infrastrukture, ali da se oslobađa naknade
u skladu sa važećim tehničkim i drugim propisima, uz
obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija nadležnih
za upravljanje javnim površinama, koje su izvorna imovina
jedinice lokalne samouprave.
Podnosilac zahtjeva smatra da ove pogodnosti, koje su
utvrđene osporenom odredbom Zakona idu na štetu prava
jedinica lokalne samouprave. Sa tim u vezi, zaključuje da
ukoliko viši nivo vlasti propisuje oslobađanje od taksi i
naknada, koje pripadaju jedinicama lokalne samouprave,
dužni su istovremeno obezbijediti prijenos sredstava za
njihovo obavljanje, što osporenom odredbom Zakona nije
učinjeno. Ponavlja da se iz osporene odredbe Zakona može
zaključiti da elektroenergetski subjekt, kao investitor, nije
dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica
lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje Zakona o
koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne
samouprave. To znači da, prema osporenoj odredbi Zakona, u
slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta,
elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinskopravne
odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da
svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu,
kao što je naknada za izdavanje urbanističko-građevinske
dokumentacije (npr. urbanistička saglasnost, odobrenje
za građenje, upotrebna dozvola). Izdavanje navedene
dokumentacije jedinici lokalne samouprave proizvodi
određene troškove, kao što su troškovi uviđaja, iskoličenja
građevine, troškovi komisije za tehnički pregled objekta
pri izdavanju upotrebne dozvole i sl. Navedene troškove
prethodno snosi organ jedinice lokalne samouprave, koji je
nadležan za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih u skladu
sa svojim propisima o naknadama, naplaćuje od investitora.
Iz navedenih razloga podnosilac zahtjeva smatra
da je osporenom odredbom Zakona ovoj jedinici lokalne
samouprave povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu iz
člana 8. stav 2. i čl. 10., 11., 53., 56. i 58. Zakona o principima
lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Zakon o principima lokalne samouprave) i
člana 4. stav 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, jer
je federalni nivo vlasti nametnuo obavezu jedinici lokalne
samouprave, bez prijenosa potrebnih sredstava za njenu
realizaciju.
Podsjeća da su, u skladu sa članom 58. stav 2. Zakona
o principima lokalne samouprave, koji je stupio na snagu
07.09.2006. godine, Federacija i kantoni bili dužni uskladiti
svoje zakone sa navedenom odredbom, te izvršiti prijenos
poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih
jedinicama lokalne samouprave u roku od šest mjeseci, od
dana njegovog stupanja na snagu.
Na osnovu iznesenog podnosilac predlaže da Ustavni
sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da je
osporenom odredbom Zakona povrijeđeno pravo na lokalnu
samoupravu Grada Tuzla, jer su mu nametnute obaveze
bez dodjele sredstava potrebnih za njihovo djelotvorno
obavljanje.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene
novine Federacije BiH”, br.: 6/95 i 37/03), Ustavni sud
Federacije je aktom broj: U-10/19 od 11.02.2019. godine
zatražio od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine da dostave odgovor na
podneseni zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema akta.
Odgovor nije dostavljen.
Takođe, u skladu sa članom 17. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni
sud Federacije je aktom broj: U-10/19 od 11.02.2019. godine
zatražio od Saveza opština i gradova Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Savez opština i gradova) da
obavijeste Sud da li su, i na koji način učestvovali u postupku
konsultacija u ime ove jedinice lokalne samouprave u toku
priprema, odnosno donošenja Zakona o električnoj energiji
u Federaciji Bosne i Hercegovine. Savez opština i gradova
je podneskom broj: 70/19 od 05.03.2019. godine obavijestio
da je bio konsultovan tokom javne rasprave u proceduri
donošenja Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne
i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj:
66/13) tokom mjeseca decembra 2011. godine. Odredbe
Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 729
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj
energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene
novine Federacije BiH”, broj: 94/15) nisu relevantne za ovaj
predmet.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Amandman XVIII
Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
mijenja se i glasi:
“Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na
snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila
međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije.
U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno
sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni
ugovor, odnosno sporazum.”
Amandman XCVI
U članu IV.C.10 iza stava (2) dodaje se novi stav (3)
koji glasi:
“(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava
Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu
pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja opština i gradova
Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o
sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona
ili Federacije na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća,
načelnika opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja
opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine.”
Dosadašnji st. (3) i (4) postaju (4) i (5);
B. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi
Član 2.
Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave
Princip lokalne samouprave bit će utvrđen
zakonodavstvom zemlje potpisnice i, gdje je to moguće -
ustavom.
Član 3. stav 1.
Koncept lokalne samouprave
1. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i
osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona,
regulišu i rukovode znatnim dijelom javnih poslova,
na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog
stanovništva.
Član 4.
Djelokrug lokalne samouprave
1. Osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti bit će
utvrđeni ustavom ili statutom, time se, međutim, ne
sprječava prenošenje na lokalne vlasti prava i odgovornosti
za specifične zadatke, u skladu sa zakonom.
2. Lokalne vlasti će, u granicama zakona, imati puno
diskreciono pravo da provode svoje inicijative u vezi sa svim
stvarima koje nisu isključene iz njihove nadležnosti, niti
stavljene u nadležnost neke druge vlasti.
3. Javni poslovi će se po pravilu, vršiti prije svega
od strane onih vlasti koje su najbliže građanima. Prilikom
prenošenja odgovornosti na neku drugu vlast vodit će se
računa o obimu i prirodi posla, kao i o zahtjevima efikasnosti
i ekonomičnosti.
4. Prava povjerena lokalnim vlastima će po pravilu biti
puna i isključiva. Ona ne smiju biti uskraćena ili ograničena
od strane neke druge-centralne ili regionalne vlasti, osim u
slučajevima predviđenim zakonom.
5. U slučajevima prenošenja ovlaštenja sa centralnih
ili regionalnih na lokalne vlasti, lokalnim vlastima će, u što
je moguće većoj mjeri, biti dozvoljeno da prilagođavaju
njihovo provođenje u lokalnim uslovima.
6. Lokalne vlasti će biti konsultovane, u najvećoj
mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u
procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje
ih se direktno tiču.
Član 6. stav 1.
Odgovarajuća organizacija uprave i izvori sredstava
za obavljanje poslova lokalne vlasti
1. U mjeri u kojoj to nije u sukobu sa opštim
statutarnim odredbama, lokalne vlasti će imati mogućnost da
određuju vlastitu internu upravnu strukturu, u cilju njenog
prilagođavanja lokalnim potrebama i efikasnog rukovođenja
radom organa uprave.
Član 9.
Izvori finansiranja lokalnih vlasti
1. Lokalne vlasti će, u skladu sa ekonomskom
politikom zemlje, imati pravo na odgovarajuće vlastite
izvore finansiranja, kojima će raspolagati slobodno, u okviru
svojih ovlaštenja.
2. Izvori finansiranja lokalnih vlasti će biti primjereni
njihovim dužnostima koje propisuju ustav i zakon.
3. Najmanje jedan dio sredstava lokalnih vlasti će
poticati od lokalnih taksi i naknada za koje lokalne vlasti,
u mjeri utvrđenoj statutom, imaju pravo da utvrđuju stope.
4. Sistemi finansiranja na kojima se zasnivaju izvori
sredstava lokalnih vlasti treba da budu dovoljno raznoliki i
elastični kako bi omogućili usklađivanje, u najvećoj mogućoj
mjeri, sa stvarnom procjenom troškova za obavljanje
njihovih aktivnosti.
5. Potreba zaštite finansijski slabijih lokalnih vlasti
nalaže uspostavljanje odgovarajućih postupaka ili mjera
finansijskog izjednačavanja, sa ciljem ispravljanja posljedica
nejednake distribucije izvora finansiranja odnosno
finansijskog opterećenja lokalnih vlasti. Takvim postupcima
ili mjerama se ne mogu sužavati prava lokalnih vlasti koje
one imaju u okviru svoje nadležnosti.
6. Lokalne vlasti će, na odgovarajući način, biti
konsultovane u pogledu metoda na osnovu kojeg će im biti
dodijeljeni redistribuirani izvori finansiranja.
7. Koliko god je to moguće, sredstva koja se prenose
lokalnim vlastima neće imati karakter namjenskih sredstava.
Dodjelom tih sredstava ne može se ugroziti diskreciono pravo
lokalnih vlasti da vode politiku u okviru svojih ovlaštenja.
8. Kako bi im se omogućilo uzimanje kredita za
kapitalne investicije, lokalnim vlastima je prijeko potrebno
omogućiti pristup nacionalnom tržištu kapitala, u skladu sa
zakonom.
Broj 7 - Strana 730 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god.
Član 11.
Zakonska zaštita lokalne samouprave
Lokalne vlasti imaju pravo na pravna sredstva radi
osiguranja slobodnog obavljanja svojih dužnosti i poštovanja
principa lokalne samouprave uspostavljenih ustavom ili
zakonom zemlje kojoj pripadaju.
Član 13.
Vlasti na koje se Povelja odnosi
1. Principi lokalne samouprave, sadržani u ovoj Povelji
odnose se na sve kategorije lokalnih vlasti koje postoje na
teritoriji zemlje potpisnice (...).
C. Zakon o principima lokalne samouprave u
Federaciji Bosne i Hercegovine
(“Službene novine Federacije BiH”, br.: 49/06 i 51/09)
II. Definicija lokalne samouprave
Član 2.
Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i
osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama
zakona, regulišu i upravljaju određenim javnim poslovima
na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog
stanovništva.
Član 7.
Jedinica lokalne samouprave ima pravo slobodnog i
samostalnog raspolaganja svojom imovinom u skladu sa
zakonom.
Jedinica lokalne samouprave samostalno raspolaže
finansijskim sredstvima u skladu sa zakonom.
III. Samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave
Član 8.
Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti
ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo da se bavi svim
pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene
nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti
na osnovu ustava i zakona.
Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima
iz vlastitih nadležnosti, koje ne mogu biti ograničene ili
uskraćene od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u
slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom.
U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave
posebno spadaju:
- (...)
- utvrđivanje politike korištenja i utvrđivanje visine
naknada za korištenje javnih dobara;
- utvrđivanje i vođenje politike raspolaganja, korištenja
i upravljanja građevinskim zemljištem;
- utvrđivanje politike upravljanja i raspolaganja imovinom
jedinice lokalne samouprave;
- (...)
- donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima
i taksama iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave;
- (...).
Osim ukoliko zakon ne odredi da neku nadležnost treba
smatrati povjerenom, nadležnost, ustanovljena ili predviđena
zakonom, smatra se vlastitom nadležnošću jedinice lokalne
samouprave.
Član 11.
Prijenos i povjeravanje novih poslova jedinicama
lokalne samouprave bit će praćeni dodjelom sredstava
potrebnih za njihovo efikasno obavljanje.
Član 34.
Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na
odgovarajuće sopstvene finansijske izvore kojima lokalni
organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje nadležnosti
u skladu sa zakonom.
Jedan dio finansijskih izvora jedinica lokalne
samouprave ostvarivat će se od lokalnih taksi i naknada čiju
stopu jedinica lokalne samouprave utvrđuje u okviru zakona.
Finansijska sredstva jedinica lokalne samouprave bit će
srazmjerna njihovim nadležnostima koje su im dodijeljene
zakonom. Svaki prijenos novih funkcija biti će praćen
finansijskim sredstvima potrebnim za njihovo efikasno
izvršavanje.
Zakonodavac je dužan pribaviti mišljenje od Saveza
opština i gradova o svim pitanjima koja se odnose na dodjelu
sredstava, kao i o svim promjenama zakona koje mogu
utjecati na finansijske obaveze jedinica lokalne samouprave.
U skladu sa utvrđenom fiskalnom politikom, zakonom
se utvđuju vrste poreza, naknada, doprinosa i taksi koji
u cijelosti ili djelimično pripadaju jedinicama lokalne
samouprave kao izvorni prihodi.
Član 56.
Federalne, odnosno kantonalne vlasti dužne su u najvećoj
mogućoj mjeri konsultovati jedinice lokalne samouprave u
postupku donošenja propisa koji ih se direktno tiču.
Konsultovanje, u smislu iz prethodnog stava ovog
člana, federalne, odnosno kantonalne vlasti vrše putem
saveza opština i gradova.
Član 58. stav 2.
Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni dužni su da
usklade svoje zakone sa ovim zakonom, te da izvrše prijenos
poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih
jedinicama lokalne samouprave ovim zakonom, u roku od
šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu.
Član 59.
Prijenos poslova i nadležnosti dodijeljenih ovim
Zakonom, kao i odgovornost jedinica lokalne samouprave
za njihovo vršenje, počet će istovremeno sa prijenosom
sredstava potrebnih za njihovo obavljanje.
D. Zakon o električnoj energiji
u Federaciji Bosne i Hercegovine
(“Službene novine Federacije BiH”, br.: 66/13 i 94/15);
Član 73. st. 2. i 3. (osporena odredba)
(2) Na objekte čiji su imovinsko-pravni odnosi uređeni
u skladu sa stavom (1) ovog člana, elektroenergetski
subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade
za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, a u
slučaju nastanka štetnog događaja dužan je učinjenu štetu
nadoknaditi.
(3) Elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju
djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije
Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 731
postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne
infrastrukture bez naknade u skladu sa važećim tehničkim
i drugim propisima, uz obavezu pribavljanja saglasnosti od
institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama.
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj: U-7/16 od 06.06.2017. godine (“Službene
novine Federacije BiH”, broj: 54/17), Presuda broj: U-12/17
od 25.10.2017. godine (“Službene novine Federacije BiH”,
broj: 92/17), Presuda broj: U-4/18 od 17.12.2018. godine
(“Službene novine Federacije BiH”, broj: 103/18) i dr.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
U ovom ustavno sudskom predmetu Ustavni sud
Federacije nije zakazao javnu raspravu iz razloga što nema
spornih činjeničnih pitanja koja bi bilo nužno utvrditi na
javnoj raspravi uz učešće stranaka u postupku, a već ima
izgrađenu ustavnosudsku praksu u pogledu osporenog člana
Zakona.
Uvidom u odredbe Zakona o električnoj energiji u
Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđeno je da se ovim
Zakonom uređuje funkcionisanje elektroenergetskog sektora,
elektroprivredne djelatnosti, razvoj i funkcionisanje tržišta
električne energije, kao i opšti uslovi za isporuku električne
energije, planiranje i razvoj, izgradnja, rekonstrukcija i
održavanje elektroenergetskih objekata, te nadzor nad
provođenjem ovog Zakona, dok se prijenos električne
energije i druga pitanja vezana za upravljanje i vođenje
elektroenergetskog sistema ne regulišu ovim Zakonom.
U postupku rješavanja ovog predmeta Ustavni sud
Federacije je pošao od odredbe člana IV.C.3.10. (3) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa Amandmanom
XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, prema
kojima zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava
Ustavni sud, a postupak pred Ustavnim sudom mogu
pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja opština i gradova
Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe, navedenim
odredbama je propisano da Ustavni sud Federacije odlučuje
o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona
ili Federacije na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća,
načelnika opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja
opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Iz
navedene odredbe proizilazi da je Gradonačelnik Grada
Tuzla ovlašten za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom
Federacije za zaštitu prava na lokalnu samoupravu.
Prema odredbama člana 58. stav 2. Zakona o principima
lokalne samouprave, Federacija Bosne i Hercegovine i
kantoni bili su dužni uskladiti svoje zakone sa citiranim
zakonom, te izvršiti prijenos poslova i nadležnosti, kao i
odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave
u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na
snagu. Kako je taj Zakon stupio na snagu dana 07.09.2006.
godine, a Zakon o električnoj energiji donesen i objavljen
u “Službenim novinama Federacije BiH”, broj: 66/13
od 28.08.2013. godine, nesumnjivo se zaključuje da je
propisivanjem svojevrsne odgovornosti koje se nameću
opštinama kao jedinicama lokalne samouprave, a koje
su predmet regulisanja osporene odredbe Zakona, jer
podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata
i dozvola, te i činjenja od strane opštinskih organa za
regulisanje izdavanja obavezne urbanističko – građevinske
dokumentacije, uklanjanje nepropisno izgrađenih objekata
i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za
njihovo vršenje, povrijeđeno pravo lokalne samouprave, pa
time i Grada Tuzla kao jedinice lokalne samouprave.
U konkretnom slučaju utvrđeno je da prema osporenoj
odredbi Zakona, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati
posebne naknade osim naknade za koncesiju i naknada
utvrđenih drugim zakonima, odnosno, elektroenergetski
subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima
pravo svoje instalacije postavljati u javne površine kao i u
putnom pojasu putne infrastrukture, ali se oslobađa naknade
u skladu sa važećim tehničkim i drugim propisima, uz
obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija nadležnih za
upravljanje javnim površinama, koje su imovina jedinica
lokalne samouprave.
Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo
se zaključuje da iz stava 2. člana 73. Zakona proističe da
elektroenergetski subjekt kao investitor nije dužan da plaća
naknade koje svojim propisom odredi jedinica lokalne
samouprave, zbog toga što je donošenje Zakona o koncesiji i
drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne samouprave.
Prema ovoj odredbi, u slučaju da je investitor izgradnje
elektroenergetskog objekta elektroenergetski subjekt koji je
prethodno riješio imovinsko-pravne odnose, jedinica lokalne
samouprave nema pravo da svojim propisom utvrdi i da
naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada za izdavanje
urbanističko-građevinske dokumentacije (npr. urbanističke
saglasnosti, odobrenje za građenje, upotrebna dozvola).
Izdavanju urbanističko-građevinske dokumentacije prethode
određeni troškovi, kao što su troškovi uviđaja, iskolčenja
građevine, komisije za tehnički pregled objekta pri izdavanju
upotrebne dozvole i sl. Ove troškove prethodno snosi organ
jedinice lokalne samouprave koji je nadležan za izdavanje
tih odobrenja, a naknadno ih u skladu sa svojim propisom
o naknadama naplaćuje od investitora. Osim toga, kada je
u pitanju izgradnja elektroenergetskog objekta i ukoliko
je investitor elektroenergetski subjekt, troškove izdavanja
dozvola, odobrenja i drugih naknada snosi neposredno
jedinica lokalne samouprave, jer je prema ovoj odredbi
elektroenergetski subjekt oslobođen plaćanja bilo kakvih
naknada osim onih propisanih zakonom.
Takođe, iz odredbe stava 3. člana 73. Zakona proističe da
elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo postavljati
svoje instalacije u javne površine kao i u putnom pojasu putne
infrastrukture. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski
subjekt nije dužan da plaća naknade za instalacije postavljene
u javnim površinama i putnom pojasu u nadležnosti jedinica
lokalne samouprave, čime se jedinicama lokalne samouprave
onemogućava donošenje propisa kojima se utvrđuje naknada
za korištenje javnih dobara u slučaju da takva dobra koristi
elektroenergetski subjekt.
Uvažavajući činjenicu da elektroenergetski sektor,
kao sektor od opšteg javnog interesa može imati određene
pogodnosti, kakve su i predviđene Zakonom, Ustavni sud
Federacije smatra da te pogodnosti ne mogu biti na štetu
prava jedinica lokalne samouprave, te, ukoliko viši nivo
vlasti propisuje oslobađanja od taksi i naknada koje pripadaju
Broj 7 - Strana 732 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god.
jedinicama lokalne samouprave, dužan je istovremeno
obezbijediti i prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što
osporenom odredbom Zakona nije učinjeno.
Na osnovu izloženog Ustavni sud Federacije je
utvrdio da je osporenom odredbom Zakona na jedinice
lokalne samouprave izvršen svojevrstan prijenos poslova i
nadležnosti bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava
za njihovo vršenje, na koji način se povrjeđuje pravo jednica
na lokalnu samoupravu, u konkretnom slučaju, pravo na
lokalnu samoupravu Grada Tuzla.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je
jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica
Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof.dr. Edin
Muminović i dr.sc. Kata Senjak, sudije Suda.
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
A l e ksandra Martinović, v.r.
Bosna i Hercegovina
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
USTAVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: U-10/19
Sarajevo, 18.06.2019. godine
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući
o zahtjevu Gradonačelnika Grada Tuzla za zaštitu prava na
lokalnu samoupravu u svezi s primjenom članka 73. st. 2. i 3.
Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine,
na temelju članka IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne
i Hercegovine, a u svezi s Amandmanom XCVI na Ustav
Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave,
održanoj dana 18.06.2019. godine, donio je
P R E S U D U
1. Utvrđuje se da je člankom 73. st. 2. i 3. Zakona
o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
(“Službene novine Federacije BiH”, br.: 66/13 i 94/15),
povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Tuzla.
2. Presudu objaviti u “Službenim novinama Federacije
BiH”, “Službenim novinama Tuzlanskog kantona” i
“Službenom glasniku Grada Tuzla”.
O b r a z l o že nj e
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Gradonačelnik Grada Tuzla (u daljnjem tekstu:
podnositelj zahtjeva) podneskom broj: 02/05-A-000454-
2019 od 22.01.2019. godine, koji je u Ustavnom sudu
Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni
sud Federacije) zaprimljen dana 25.01.2019. godine, podnio
je zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u svezi
s primjenom članka 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj
energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
osporena odredba Zakona).
Sukladno s Amandmanom XCVI na Ustav Federacije
Bosne i Hercegovine, podnositelj zahtjeva je ovlašten za
pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije.
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom predmetu na temelju
Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
su: podnositelj zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i
Hercegovine.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnositelj zahtjeva smatra da je osporenom odredbom
Zakona jedinicama lokalne samouprave nametnuta obveza u
vidu izdavanja propisanih pravnih akata i dozvola, te činjenja
od strane organa jedinica lokalne samouprave, kao što su
izdavanje obvezne urbanističko-građevinske dokumentacije,
a da istovremeno nije izvršen prijenos potrebnih sredstava
za njihovo vršenje, čime se povrjeđuje pravo na lokalnu
samoupravu.
Obrazlaže da u konkretnom slučaju, elektroenergetski
subjekt prema osporenoj odredbi Zakona, nije dužan plaćati
posebne naknade, osim naknade za koncesiju i naknade
utvrđene zakonima. Navodi da elektroenergetski subjekt
koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu, ima pravo
postavljati svoje instalacije u javne površine, kao i u putnom
pojasu putne infrastrukture, ali da se oslobađa naknade
sukladno s važećim tehničkim i drugim propisima, uz
obvezu pribavljanja suglasnosti od institucija nadležnih za
upravljanje javnim površinama, koje su izvorna imovina
jedinice lokalne samouprave.
Podnositelj zahtjeva smatra da ove pogodnosti, koje su
utvrđene osporenom odredbom Zakona idu na štetu prava
jedinica lokalne samouprave. S tim u svezi, zaključuje da
ukoliko viši nivo vlasti propisuje oslobađanje od pristojbi
i naknada, koje pripadaju jedinicama lokalne samouprave,
dužni su istovremeno obezbijediti prijenos sredstava za
njihovo obavljanje, što osporenom odredbom Zakona nije
učinjeno. Ponavlja da se iz osporene odredbe Zakona može
zaključiti da elektroenergetski subjekt, kao investitor, nije
dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica
lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje Zakona o
koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne
samouprave. To znači da, prema osporenoj odredbi Zakona, u
slučaju da je investitor izgradnje elektroenergetskog objekta,
elektroenergetski subjekt koji je prethodno riješio imovinskopravne
odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo da
svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu,
kao što je naknada za izdavanje urbanističko-građevinske
dokumentacije (npr. urbanistička suglasnost, odobrenje
za građenje, uporabna dozvola). Izdavanje navedene
dokumentacije jedinici lokalne samouprave proizvodi
određene troškove, kao što su troškovi uviđaja, iskoličenja
građevine, troškovi komisije za tehnički pregled objekta |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje se da je člankom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji FBiH povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Kladanj |
25.06.2019 |
|
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
električna energija |
Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 745
i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za
njihovo vršenje, povrjeđuju pravo lokalne samouprave, pa
time i Opštine Kladanj kao jedinice lokalne samouprave.
Naime, prema propisanom stanju stvari, elektroenergetski
subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za
koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, odnosno,
elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao
javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne
površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, ali se
oslobađa naknade u skladu sa važećim tehničkim i drugim
propisima, uz obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija
nadležnih za upravljanje javnim površinama, a iste su
izvorno imovina jedinica lokalne samouprave. Također je
propisana obaveza organa lokalne uprave na uklanjanje
nepropisano izgrađenih objekata, bez utvrđene naknade, a u
suprotnom elektroenergetski subjekt može pokrenuti tužbu
kod nadležnog suda.
Ustavni sud Federacije uvažava činjenicu da
elektroenergetski sektor, kao sektor od opšteg javnog interesa
može imati određene pogodnosti, kakve su i predviđene
Zakonom, no, one ne mogu biti na štetu prava jedinica
lokalne samouprave, te, ukoliko viši nivo vlasti propisuje
oslobađanja od taksa i naknada koje pripadaju jedinicama
lokalne samouprave, dužan je istovremeno obezbijediti i
prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što osporenim
odredbama Zakona nije učinjeno.
Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo
se zaključuje da iz stava 2. člana 73. Zakona proističe
da elektroenergetski subjekt kao investitor nije dužan
da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica
lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje zakona o
koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne
samouprave. Prema ovoj odredbi, u slučaju da je investitor
izgradnje elektroenergetskog objekta elektroenergetski
subjekt koji je prethodno riješio imovinsko – pravne odnose,
jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom
utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada
za izdavanje urbanističko – građevinske dokumentacije
(npr. urbanističke saglasnosti, odobrenje za građenje,
upotrebna dozvola). Izdavanju urbanističko - građevinske
dokumentacije prethode određeni troškovi, kao što su troškovi
uviđaja, iskoličenja građevine, komisije za tehnički pregled
objekta pri izdavanju upotrebne dozvole i sl. Ove troškove
prethodno snosi organ jedinice lokalne samouprave koji je
nadležan za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih u skladu
sa svojim propisom o naknadama naplaćuje od investitora.
Osim toga, kada je u pitanju izgradnja elektroenergetskog
objekta i ukoliko je investitor elektroenergetski subjekt,
troškove izdavanja dozvola, odobrenja i drugih naknada
snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je prema
ovoj odredbi elektroenergetski subjekt oslobođen plaćanja
bilo kakvih naknada osim onih propisanih zakonom.
Također, iz odredbe stava 3. člana 73. Zakona proističe
da elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo
postavljati svoje instalacije u javne površine kao i u putnom
pojasu putne infrastrukture. Iz ove odredbe proizilazi da
elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća naknade za
instalacije postavljene u javnim površinama i putnom pojasu u
nadležnosti jedinica lokalne samouprave, čime se jedinicama
lokalne samouprave onemogućava donošenje propisa kojima
se utvrđuje naknada za korištenje javnih dobara u slučaju da
takva dobra koristi elektroenergetski subjekt.
Iz svega izloženog može se zaključiti da je Federacija
Bosne i Hercegovine na ovaj način na jedinice lokalne
samouprave izvršila svojevrstan prijenos poslova i
nadležnosti bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava
za njihovo vršenje kroz osporene odredbe Zakona, jer
podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata i
dozvola, te i određene aktivnosti opštinskih organa u
postupku izdavanja obavezne urbanističko–građevinske
dokumentacije, i sl., a bez istovremenog prijenosa potrebnih
sredstava za njihovo vršenje, čime je povrijeđeno pravo na
lokalnu samoupravu Opštine Kladanj.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je
jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica
Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof.dr. Edin
Muminović i dr.sc. Kata Senjak, sudije Suda.
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
A l e k sandra Martinović, v.r.
Bosna i Hercegovina
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
USTAVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: U-12/19
Sarajevo, 18.06.2019. godine
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o
zahtjevu Načelnika Općine Kladanj za zaštitu prava na lokalnu
samoupravu u svezi s primjenom članka 73. st. 2. i 3. Zakona o
električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine, na temelju
članka IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,
a u svezi s Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne
i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave, održanoj dana
18.06.2019. godine, donio je
P R E S U D U
1. Utvrđuje se da je člankom 73. st. 2. i 3. Zakona
o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 66/13 i 94/15),
povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Kladanj.
2. Presudu objaviti u „Službenim novinama Federacije
BiH“, „Službenim novinama Tuzlanskog kantona“ i
„Službenom glasniku Općine Kladanj“.
O b r a z l o ž e nj e
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Načelnik Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: podnositelj
zahtjeva) dana 11.02.2019. godine dostavio je Ustavnom
sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Ustavni sud Federacije) zahtjev za zaštitu prava na lokalnu
samoupravu u svezi s primjenom članka 73. st. 2. i 3. Zakona
Broj 7 - Strana 746 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god.
o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: osporene odredbe Zakona).
Sukladno s Amandmanom XCVI na Ustav Federacije
Bosne i Hercegovine, podnositelj zahtjeva je ovlašten za
pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije.
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom predmetu na temelju
Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
su: podnositelj zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i
Hercegovine.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnositelj zahtjeva smatra da su osporene odredbe
Zakona neusklađene s člankom 9. Europske povelje o lokalnoj
samoupravi, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i
člankom 8. stavak 3. Zakona o načelima lokalne samouprave
u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine
Federacije BiH“, br.: 49/06 i 51/09) – (u daljnjem tekstu:
Zakon o načelima lokalne samouprave).
Prema odredbi članka 73. stavak 2. Zakona o električnoj
energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Zakon o električnoj energiji), elektroenergetski subjekt nije
dužan da plaća nijednu naknadu osim naknade koncesije
i naknada utvrđenih drugim zakonima. Iz ove odredbe
proizilazi da elektroenergetski subjekt kao investitor nije
dužan da plaća naknade koje svojim propisom odredi
jedinica lokalne samouprave, jer je donošenje zakona o
koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne
samouprave. Prema ovoj odredbi, Općina Kladanj nema
pravo da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu
naknadu (npr. naknadu izdavanja urbanističko-građevinske
dokumentacije kao što su urbanistička suglasnost, odobrenje
za građenje, uporabnu dozvola i dr.), u slučaju da je investitor
izgradnje elektroenergetskog objekta elektroenergetski
subjekt koji je prethodno riješio imovinsko-pravne odnose.
Izdavanju urbanističko-građevinske dokumentacije prethode
određene radnje: uviđaj, iskoličenje građevine, izlazak
na lice mjesta komisije za tehnički pregled objekta pri
izdavanju uporabne dozvole itd., a sve te radnje izazivaju
određene troškove koje snosi organ jedinice lokalne
samouprave nadležan za izdavanje tih odobrenja. Opisane
radnje obavljaju uposlenici općine, koji plaću primaju iz
općinskog proračuna koji se popunjava naplatom naknada. U
slučaju izgradnje elektroenergetskog objekta čiji je investitor
elektroenergetski subjekt, troškove izdavanja dozvola,
odobrenja i drugih naknada snosi neposredno jedinica
lokalne samouprave, jer je ovom odredbom elektroenergetski
subjekt oslobođen plaćanja bilo kakvih naknada osim onih
propisanih zakonom. Ovom odredbom Općina Kladanj
dovedena je u neravnopravan položaj u odnosu na Federaciju
Bosne i Hercegovine i kantone kojima je ostavljena
mogućnost da zakonima propisuju i naplaćuju naknade za
izdavanje urbanističko-građevinske dokumentacije i druge
naknade u slučaju da se radi o elektroenergetskim objektima
za koje Federacija Bosne i Hercegovine, odnosno, kanton
izdaju takvu dokumentaciju. Osim toga, investitori koji
nisu elektroenergetski subjekti i ne grade elektroenergetske
objekte su obvezni da plaćaju naknade, čime se dovode u
neravnopravan položaj s elektroenergetskim subjektima kao
investitorima.
Člankom 73. stavak 3. Zakona o električnoj energiji,
propisano je da elektroenergetski subjekt ima pravo postavljati
svoje instalacije u javne površine kao i u putnom pojasu
putne infrastrukture bez naknade. Iz ove odredbe proizilazi
da elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća naknade za
instalacije postavljene u javnim površinama i putnom pojasu
čime se jedinica lokalne samouprave onemogućava da
donosi propise kojima utvrđuje naknadu za korištenje javnih
dobara u slučaju da takva dobra koristi elektroenergetski
subjekt. Dakle, elektroenergetskom subjektu dozvoljava
se korištenje lokalnih resursa (građevinskog zemljišta i sl.)
bez prava jedinice lokalne samouprave da odredi i naplati
naknadu za korištenje tih resursa. Iz naprijed navedenog
jasno se vidi da se osporenim odredbama Zakona za vlasnike
elektroenergetskih objekata propisuju posebne pogodnosti,
čime se krši osnovno pravo na jednakost pred zakonom i vrši
diskriminacija, a sve na račun jedinica lokalne samouprave.
Osporenim odredbama Zakona povrjeđuju se prava iz
nadležnosti Općine Kakanj zasnovana na članku 9. Europske
povelje o lokalnoj samoupravi i članku 8. stavak 3. Zakona o
načelima lokalne samouprave.
Ukazuje se na praksu Ustavnog suda Federacije i navode
presude toga suda s brojevima: U-55/14 od 07.10.2015.
godine i U-12/17 od 25.10.2017. godine.
Na temelju iznesenog podnositelj predlaže da
Ustavni sud Federacije donese presudu kojim će utvrditi
da je osporenim odredbama Zakona povrijeđeno pravo na
lokalnu samoupravu Općine Kladanj jer su istoj nametnute
dodatne obveze bez dodjele sredstava potrebnih za njihovo
djelotvorno obavljanje.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Sukladno s člankom 16. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene
novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03), Ustavni sud
Federacije je aktom broj: U-12/19 od 18.03.2018. godine
zatražio od oba doma Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine da dostave odgovor na podneseni zahtjev u
roku od 30 dana od dana prijema akta.
Zastupnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine nisu dostavili odgovore, ali je to
učinila Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dostavljanjem
Mišljenja broj: 347/2019 od 18. 04. 2019. godine s prilogom
u vidu Informacije Federalnog ministarstva energije,
rudarstva i industrije broj: 05-02-592/19 od 05.04.2019.
godine. Ovim Mišljenjem u cijelosti se prihvata navedena
Informaciju vezana za Presudu Ustavnog suda Federacije
broj: U-12/19 od 18.03.2019. godine kojom se ocjenjivala
ustavnost istih osporenih odredbi Zakona. Imajući u vidu
presude Ustavnog suda Federacije s brojevima: U-55/14 od
07.10.2015. godine, U-5/16 od 22.01.2016. godine i U-4/18
od 17.12.2018. godine, u kojima je, između ostalog, utvrđeno
da osporene odredbe Zakona povrjeđuje pravo na lokalnu
samoupravu općina Novo Sarajevo, Konjic i Olovo. Vlada
Federacije Bosne i Hercegovine smatra da nema posebnog
pravnog osnova za učešće u ovom postupku i da nema svrhe
da dostavlja traženi odgovor ovome sudu smatrajući da se
u konkretnom slučaju suštinski radi o presuđenoj stvari (res
Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 747
iudicata), istina s drugim podnositeljem zahtjeva, i da se ne
bi mogla očekivati drugačija presuda.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
VI. Općinske vlasti
Članak 2.
(1) U općini se ostvaruje lokalna samouprava.
Amandman XVIII
Članak VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
mijenja se i glasi:
„Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na
snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opća pravila
međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije.
U slučaju nesuglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno
sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni
ugovor, odnosno sporazum.“
Amandman XCVI
U članku IV.C.10 iza stavka (2) dodaje se novi stavak
(3) koji glasi:
„(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava
Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu
pokrenuti općine i gradovi, kao i udruženja općina i gradova
Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o
sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona
ili Federacije na zahtjev općinskog ili gradskog vijeća,
načelnika općine ili gradonačelnika grada, ili udruženja
općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine.“
Dosadašnji st. (3) i (4) postaju (4) i (5);
B. Europska povelja o lokalnoj samoupravi
Članak 2.
Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave
Načelo lokalne samouprave bit će utvrđeno
zakonodavstvom zemlje potpisnice i, gdje je to moguće -
ustavom.
Članak 3. stavak 1.
Koncept lokalne samouprave
1. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i
osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona,
reguliraju i rukovode znatnim dijelom javnih poslova,
na temelju vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog
stanovništva.
Članak 4.
Djelokrug lokalne samouprave
1. Osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti biće
utvrđeni ustavom ili statutom, time se, međutim, ne
sprječava prenošenje na lokalne vlasti prava i odgovornosti
za specifične zadatke, sukladno sa zakonom.
2. Lokalne vlasti će, u granicama zakona, imati puno
diskreciono pravo da provode svoje inicijative u svezi sa
svim stvarima koje nisu isključene iz njihove nadležnosti,
niti stavljene u nadležnost neke druge vlasti.
3. Javni poslovi će se po pravilu, vršiti prije svega
od strane onih vlasti koje su najbliže građanima. Prilikom
prenošenja odgovornosti na neku drugu vlast vodit će se
računa o obimu i prirodi posla, kao i o zahtjevima efikasnosti
i ekonomičnosti.
4. Prava povjerena lokalnim vlastima će po pravilu biti
puna i isključiva. Ona ne smiju biti uskraćena ili ograničena
od strane neke druge-centralne ili regionalne vlasti, osim u
slučajevima predviđenim zakonom.
5. U slučajevima prenošenja ovlaštenja s centralnih
ili regionalnih na lokalne vlasti, lokalnim vlastima će, u što
je moguće većoj mjeri, biti dozvoljeno da prilagođavaju
njihovo provođenje u lokalnim uvjetima.
6. Lokalne vlasti će biti konzultirane, u najvećoj
mogućoj mjeri, blagovremeno i na odgovarajući način, u
procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje
ih se direktno tiču.
Članak 9.
Izvori financiranja lokalnih vlasti
1. Lokalne vlasti će, sukladno s ekonomskom politikom
zemlje, imati pravo na odgovarajuće vlastite izvore
financiranja, kojima će raspolagati slobodno, u okviru svojih
ovlaštenja.
2. Izvori financiranja lokalnih vlasti će biti primjereni
njihovim dužnostima koje propisuju ustav i zakon.
3. Najmanje jedan dio sredstava lokalnih vlasti će
potjecati od lokalnih pristojbi i naknada za koje lokalne
vlasti, u mjeri utvrđenoj statutom, imaju pravo da utvrđuju
stope.
4. Sustavi financiranja na kojima se zasnivaju izvori
sredstava lokalnih vlasti treba da budu dovoljno raznoliki i
elastični kako bi omogućili usklađivanje, u najvećoj mogućoj
mjeri, sa stvarnom procjenom troškova za obavljanje
njihovih aktivnosti.
5. Potreba zaštite financijski slabijih lokalnih vlasti
nalaže uspostavljanje odgovarajućih postupaka ili mjera
financijskog izjednačavanja, s ciljem ispravljanja posljedica
nejednake distribucije izvora financiranja odnosno
financijskog opterećenja lokalnih vlasti. Takvim postupcima
ili mjerama se ne mogu sužavati prava lokalnih vlasti koje
one imaju u okviru svoje nadležnosti.
6. Lokalne vlasti će, na odgovarajući način, biti
konzultirane u pogledu metoda na temelju kojeg će im biti
dodijeljeni redistribuirani izvori financiranja.
7. Koliko god je to moguće, sredstva koja se prenose
lokalnim vlastima neće imati karakter namjenskih sredstava.
Dodjelom tih sredstava ne može se ugroziti diskreciono pravo
lokalnih vlasti da vode politiku u okviru svojih ovlaštenja.
8. Kako bi im se omogućilo uzimanje kredita za
kapitalne investicije, lokalnim vlastima je prijeko potrebno
omogućiti pristup nacionalnom tržištu kapitala, sukladno sa
zakonom.
Članak 11.
Zakonska zaštita lokalne samouprave
Lokalne vlasti imaju pravo na pravna sredstva radi
osiguranja slobodnog obavljanja svojih dužnosti i poštovanja
Broj 7 - Strana 748 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Četvrtak, 25. jul 2019. god.
načela lokalne samouprave uspostavljenih ustavom ili
zakonom zemlje kojoj pripadaju.
Članak 13.
Vlasti na koje se Povelja odnosi
1. Načela lokalne samouprave, sadržana u ovoj Povelji
odnose se na sve kategorije lokalnih vlasti koje postoje na
teritoriji zemlje potpisnice (...).
C. Zakon o načelima lokalne samouprave
u Federaciji Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 49/06 i 51/09)
II. Definicija lokalne samouprave
Članak 2.
Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i
osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama
zakona, reguliraju i upravljaju određenim javnim poslovima
na temeljima vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog
stanovništva.
Članak 7.
Jedinica lokalne samouprave ima pravo slobodnog i
samostalnog raspolaganja svojom imovinom sukladno sa
zakonom.
Jedinica lokalne samouprave samostalno raspolaže
financijskim sredstvima sukladno sa zakonom.
III. Samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave
Članak 8.
Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti
ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo da se bavi svim
pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene
nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti
na temelju ustava i zakona.
Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima
iz vlastitih nadležnosti, koje ne mogu biti ograničene ili
uskraćene od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u
slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom.
U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave
posebice spadaju:
- (...)
- utvrđivanje politike korištenja i utvrđivanje visine
naknada za korištenje javnih dobara;
- utvrđivanje i vođenje politike raspolaganja, korištenja
i upravljanja građevinskim zemljištem;
- utvrđivanje politike upravljanja i raspolaganja imovinom
jedinice lokalne samouprave;
- (...)
- donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima
i pristojbama iz nadležnosti jedinice lokalne
samouprave;
- (...).
Osim ukoliko zakon ne odredi da neku nadležnost treba
smatrati povjerenom, nadležnost, ustanovljena ili predviđena
zakonom, smatra se vlastitom nadležnošću jedinice lokalne
samouprave.
Članak 11.
Prijenos i povjeravanje novih poslova jedinicama
lokalne samouprave bit će praćeni dodjelom sredstava
potrebnih za njihovo efikasno obavljanje.
Članak 34.
Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na
odgovarajuće sopstvene financijske izvore kojima lokalni
organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje nadležnosti
sukladno sa zakonom.
Jedan dio financijskih izvora jedinica lokalne
samouprave ostvarivat će se od lokalnih pristojbi i naknada
čiju stopu jedinica lokalne samouprave utvrđuje u okviru
zakona.
Financijska sredstva jedinica lokalne samouprave bit će
srazmjerna njihovim nadležnostima koje su im dodijeljene
zakonom. Svaki prijenos novih funkcija biti će praćen
financijskim sredstvima potrebnim za njihovo efikasno
izvršavanje.
Zakonodavac je dužan pribaviti mišljenje od Saveza
općina i gradova o svim pitanjima koja se odnose na dodjelu
sredstava, kao i o svim promjenama zakona koje mogu
utjecati na financijske obveze jedinica lokalne samouprave.
Sukladno s utvrđenom fiskalnom politikom, zakonom
se utvđuju vrste poreza, naknada, doprinosa i pristojbi
koji u cijelosti ili djelomično pripadaju jedinicama lokalne
samouprave kao izvorni prihodi.
Članak 59.
Prijenos poslova i nadležnosti dodijeljenih ovim
Zakonom, kao i odgovornost jedinica lokalne samouprave za
njihovo vršenje, počet će istovremeno s prijenosom sredstava
potrebnih za njihovo obavljanje.
D. Zakon o električnoj energiji
u Federaciji Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 66/13 i 94/15)
Članak 73. st. 2. i 3. - osporene odredbe -
Rješavanje imovinsko-pravnih odnosa
(2) Na objekte čiji su imovinsko-pravni odnosi uređeni
sukladno sa stavkom (1) ovog članka, elektroenergetski
subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade
za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, a u
slučaju nastanka štetnog događaja dužan je učinjenu štetu
nadoknaditi.
(3) Elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju
djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije
postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne
infrastrukture bez naknade sukladno s važećim tehničkim
i drugim propisima, uz obvezu pribavljanja suglasnosti od
institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama.
6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj: U-55/14 od 07.10.2015. godine („Službene
novine Federacije BiH“, broj: 5/16), Presuda broj: U-12/17
od 25.10.2017. godine („Službene novine Federacije BiH“,
broj: 92/17), Presuda broj: U-4/18 od 17.12.2018. godine
(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 103/18) i dr.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
U ovom ustavno sudskom predmetu Ustavni sud
Federacije nije zakazao javnu raspravu ocjenjujući da za to
nema razloga jer nema spornih činjeničnih pitanja na koja
bi bilo neophodno dobiti razjašnjenja na javnoj raspravi
Četvrtak, 25. jul 2019. god. SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Broj 7 - Strana 749
uz učešće stranaka u postupku, tim prije što već postoji
izgrađena ustavnosudska praksa Ustavnog suda Federacije u
pogledu osporenih odredbi Zakona.
U postupku rješavanja ovog predmeta Ustavni sud
Federacije je pošao od članka VI.2. (1) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine, prema kojem se u općinama ostvaruje
pravo na lokalnu samoupravu, Europske povelje o lokalnoj
samoupravi, međunarodnih ugovora, općih pravila
međunarodnog prava i drugih sporazuma koji su na snazi u
Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine i čine
sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini.
Zakonom se uređuje funkcioniranje elektroenergetskog
sektora, elektroprivredne djelatnosti, razvoj i funkcioniranje
tržišta električne energije, kao i opći uvjeti za isporuku
električne energije, planiranje i razvoj, izgradnja,
rekonstrukcija i održavanje elektroenergetskih objekata,
te nadzor nad provođenjem ovog zakona, dok se prijenos
električne energije i druga pitanja vezana za upravljanje
i vođenje elektroenergetskog sustava ne reguliraju ovim
zakonom.
Prema stavku 2. članka 58. Zakona o načelima lokalne
samouprave, Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni bili su
dužni uskladiti svoje zakone s citiranim zakonom, te izvršiti
prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih
jedinicama lokalne samouprave u roku od šest mjeseci od
dana njegovog stupanja na snagu. Kako je taj Zakon stupio na
snagu dana 07.09.2006. godine, a Zakon o električnoj energiji
donesen i objavljen u „Službenim novinama Federacije
BiH“, broj: 66/13 od 28.08.2013. godine, nesumnjivo se
zaključuje da je propisivanjem svojevrsne odgovornosti koje
se nameću općinama kao jedinicama lokalne samouprave,
a koje su predmet reguliranja osporenim odredbama
Zakona, jer podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih
akata i dozvola, te i činjenja od strane općinskih organa za
reguliranje izdavanja obvezne urbanističko – građevinske
dokumentacije, uklanjanje nepropisno izgrađenih objekata
i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za
njihovo vršenje, povrjeđuju pravo lokalne samouprave, pa
time i Općine Kladanj kao jedinice lokalne samouprave.
Naime, prema propisanom stanju stvari, elektroenergetski
subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za
koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, odnosno,
elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao
javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne
površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, ali se
oslobađa naknade sukladno s važećim tehničkim i drugim
propisima, uz obvezu pribavljanja suglasnosti od institucija
nadležnih za upravljanje javnim površinama, a iste su
izvorno imovina jedinica lokalne samouprave. Također
je propisana obveza organa lokalne uprave na uklanjanje
nepropisano izgrađenih objekata, bez utvrđene naknade, a u
suprotnom elektroenergetski subjekt može pokrenuti tužbu
kod nadležnog suda.
Ustavni sud Federacije uvažava činjenicu da
elektroenergetski sektor, kao sektor od općeg javnog interesa
može imati određene pogodnosti, kakve su i predviđene
Zakonom, no, one ne mogu biti na štetu prava jedinica
lokalne samouprave, te, ukoliko viši nivo vlasti propisuje
oslobađanja od pristojbi i naknada koje pripadaju jedinicama
lokalne samouprave, dužan je istovremeno obezbijediti i
prijenos sredstava za njihovo obavljanje, što osporenim
odredbama Zakona nije učinjeno.
Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo
se zaključuje da iz stavka 2. članka 73. Zakona proističe
da elektroenergetski subjekt kao investitor nije dužan
da plaća naknade koje svojim propisom odredi jedinica
lokalne samouprave, zbog toga što je donošenje zakona o
koncesiji i drugih zakona izvan nadležnosti jedinica lokalne
samouprave. Prema ovoj odredbi, u slučaju da je investitor
izgradnje elektroenergetskog objekta elektroenergetski
subjekt koji je prethodno riješio imovinsko – pravne odnose,
jedinica lokalne samouprave nema pravo da svojim propisom
utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu, kao što je naknada
za izdavanje urbanističko – građevinske dokumentacije
(npr. urbanističke suglasnosti, odobrenje za građenje,
uporabna dozvola). Izdavanju urbanističko - građevinske
dokumentacije prethode određeni troškovi, kao što su troškovi
uviđaja, iskoličenja građevine, komisije za tehnički pregled
objekta pri izdavanju uporabne dozvole i sl. Ove troškove
prethodno snosi organ jedinice lokalne samouprave koji je
nadležan za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih sukladno
sa svojim propisom o naknadama naplaćuje od investitora.
Osim toga, kada je u pitanju izgradnja elektroenergetskog
objekta i ukoliko je investitor elektroenergetski subjekt,
troškove izdavanja dozvola, odobrenja i drugih naknada
snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je prema
ovoj odredbi elektroenergetski subjekt oslobođen plaćanja
bilo kakvih naknada osim onih propisanih zakonom.
Također, iz odredbe stavka 3. članka 73. Zakona
proističe da elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo
postavljati svoje instalacije u javne površine kao i u putnom
pojasu putne infrastrukture. Iz ove odredbe proizilazi da
elektroenergetski subjekt nije dužan da plaća naknade za
instalacije postavljene u javnim površinama i putnom pojasu u
nadležnosti jedinica lokalne samouprave, čime se jedinicama
lokalne samouprave onemogućava donošenje propisa kojima
se utvrđuje naknada za korištenje javnih dobara u slučaju da
takva dobra koristi elektroenergetski subjekt.
Iz svega izloženog može se zaključiti da je Federacija
Bosne i Hercegovine na ovaj način na jedinice lokalne
samouprave izvršila svojevrstan prijenos poslova i
nadležnosti bez istovremenog prijenosa potrebnih sredstava
za njihovo vršenje kroz osporene odredbe Zakona, jer
podrazumijevaju izdavanje propisanih pravnih akata
i dozvola, te i određene aktivnosti općinskih organa u
postupku izdavanja obvezne urbanističko–građevinske
dokumentacije, i sl., a bez istovremenog prijenosa potrebnih
sredstava za njihovo vršenje, čime je povrijeđeno pravo na
lokalnu samoupravu Općine Kladanj.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je
jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica
Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof.dr. Edin
Muminović i dr.sc. Kata Senjak, suci Suda.
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
A l e ksandra Martinović, v.r. |
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 29. tačka 2) u dijelu koji glasi: „notarski obrađen“ i tačka 3) u dijelu koji glasi: „notarski utvrđen“ i član 36. stava (1) u dijelu koji glasi: „notarski obrađene“ Zakona o registraciji poslovnih subjekata u FBiH (Službene novine FBiH 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14) nisu u skladu sa Ustavom FBiH |
06.03.2019 |
Narodne novine Županije Posavske 03/19 |
Federacija BiH |
|
|
notar,registracija |
pravnih subjekata i njihove slobodne dispozicije svojim privatnim pravima, ali i s onim garancijama koje stoje na strani zaštite njihove privatnosti uopće. Jer, te garancije zapravo omogućavaju da se realizira jedno od najbitnijih osobnih svojstava (kapaciteta) pravnih subjekata: njhova poslovna sposobnost, kao pravna podloga na kojoj oni, upravo svojom slobodnom voljom, djeluju radi ostvarivanja svojih ţivotnih i poslovnih interesa. Integritet te slobode ureĊivanja obligacijskih odnosa ne moţe se odvojiti od ustavnih garancija primjene „najvišeg nivoa meĊunarodno priznatih prava i sloboda“ utvrĊenih samim ustavom ili meĊunarodnim pravnim instrumentima koji imaju
Stranica | 92NARODNE NOVINE Županije Posavske03.06.2019. Broj 3ustavni rang, niti se moţe izolirati od ustavne garancije na „jednakost pred zakonom“. Ne moţe ga se, isto tako, odvojiti i izolirati ni od garancije prava na privatnost, jer se ta krupna garancija u svome aspektu zaštite privatnosti s obzirom na imovinske interese, bez sumnje, uz sve ostalo, odnosi i na aktivnosti profesionalne i poslovne naravi. Kada se osporene odredbe promatraju utome kontekstu, sasvim se jasno ukazuje njihov ograniĉavajući uĉinak u svim sluĉajevima kada one utvrĊuju da pravnim subjektima koji su naumili zakljuĉiti valjan pravni posao ili poduzeti valjanu pravnu radnju u disponiranju svojim privatnim pravima ostaje samo jedan put: notarski obraĊena isprava. „Oštrina“ tog ograniĉenja je oĉevidna, ĉak i uz punu svijest o tome da se svako subjektivno pravo moţe zakonom ograniĉiti zbog „viših“ razloga.Stoga u ovom predmetu nije, niti moţe biti upitno pravo zakonodavca da u općem interesu propisuje ograniĉenja u privatnopravnoj sferi, ali jeste i treba biti upitno da li su oštrina ovog ograniĉenja, s obzirom na ranije pravno stanje, te njegova širina, s obzirom na broj osporenih odredbi, sukladni s gore spomenutim ustavnim garancijama. Drugaĉije reĉeno, da li su već postojeća ograniĉenja slobodne dispozicije zbog neophodnosti posebne forme pojedinih pravnih poslova bila tako neefikasna i da li je stupanj pravne sigurnosti subjekata i sigurnosti pravnog prometa bio toliko nizak, da je to iziskivalo da se u gotovo cjelokupnom privatnopravnom podruĉju pravni subjekti (fiziĉke i pravne osobe) liše svake mogućnosti izbora u pogledu naĉina zakljuĉenja valjanih pravnih poslova i naĉina poduzimanja valjanih pravnih radnji i da im se nametne samo forma notarski obraĊene isprave? Ustavni sud Federacije smatra da je inaĉe opravdana i neophodna briga zakonodavca za sigurnost pravnog prometa i pravnu sigurnost pravnih subjekata u privatnopravnim odnosima, u ovom sluĉaju dobila zakonodavni izraz koji pravni subjekti s pravom mogu percipirati kao „nametnutu brigu“, što je samo po sebi contradictio in adiecto, i što stvara logiĉnu asocijaciju na pravno podruĉje u kojem je „nametnuta briga“ društveni i zakonodavni imperativ kao jedinorješenje: starateljstvo.Stoga se osporene odredbe moraju posmatrati iz aspekta ograniĉavanja slobode (autonomije) volje pravnih subjekata, kao njihovog osobnog svojstva (kapaciteta). A to nameće zakljuĉak da je, u odnosu na ranije pravno stanje u kojem je, propisanom stroţijom formom, već bila manifestirana briga zakonodavca za stupanj pravne sigurnosti i sigurnost pravnog prometa, u pojedinim pravnim poslovima koji to nesumnjivo iziskuju, osporenim odredbama uĉinjen radikalan korak kojim je, prema stanovištu Ustavnog suda Federacije, narušen delikatni balans izmeĊu javnog i privatnog interesa.To je, s jedne strane, rezultiralo neprimjerenim suţavanjem naĉela slobodne dispozicije, koje u privatnopravnoj sferi predstavlja pravnu vrijednost najvišeg ranga, neodvojivu od integriteta pravnog subjekta. Ali, ne samo to. S druge strane, ugroţeno je pravo na jednakost pred zakonom onih pravnih subjekata koji, usprkos svojim kvalifikacijama, verificiranim znanjima i vještinama, ne mogu više raditi ono što su, kaostruĉnjaci, ranije mogli, a što se, opet, ne moţe odvojiti od njihovog profesionalnog integriteta. To osporene odredbe, dovodi u opreku prema ustavnim garancijama uţivanja najvišeg nivoa meĊunarodno priznatih prava i sloboda iz ĉlanka II.2. i jednakostipred zakonom iz ĉlanka II.2.1.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Na temelju svega iznesenog, odluĉeno je kao u izreci ove presude |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o električnoj energiji u FBiH (Općina Olovo) |
31.12.2018 |
Službene novine ZDK 19/18 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,električna energija |
Broj 19 strana 2112 - ponedjeljak, 31.12.2018.
558.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine
energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu
Hercegovine, a u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav
Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne
P R E S U D U
1.
2. inama Federacije
dobojskog
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
zahtjeva) podneskom broj: 02-01-1-173/18 od 24.01.2018.
godine, koji je u Ustavnom sudu Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije)
zaprimljen dana 01.02.2018. godine, dostavio je zahtjev za
daljem tekstu: osporene odredbe Zakona).
U skladu sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije
pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije.
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom predmetu na osnovu
Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine su: podnosilac zahtjeva i Parlament
Federacije Bosne i Hercegovine.
3. Bitni navodi zahtjeva
odredbi Zakona jasno vidi da su u suprotnosti sa Zakonom
o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
49/06 i 51/09) - u daljem tekstu: Zakon o principima
lokalne samouprave.
-
zakonima. Iz ove odredbe proizilazi da elektroenergetski
subj
svojim propisom odredi jedinica lokalne samouprave, jer
m propisom
utvrdi i da naplati bilo kakvu naknadu (npr. naknadu
-
elektroenergetskog objekta elektroenergetski subjekt koji
-pravne odnose. Izdavanju
- dokumentacije prethode odreizdavanju
izdavanje tih odobrenja. Navedene radnje obavljaju
aju da
se radi o izgradnji elektroenergetskog objekta i da je
dozvola, odobrenja i drugih naknada snosila bi
neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je ovom
odredbom elektroenergetski subjekt os
bilo kakvih naknada osim propisanih zakonom. Ovom
-
se radi o elektroenergetskim objektima za koje Federacija
Bosne i Hercegovine, odnosno, kanton izdaju takvu
-
energetski subjekti i ne grade elektroenergetske objekte su
kao investitorima.
ponedjeljak, 31.12.2018. - Broj 19 strana 2113
elektroenergetski subjekt ima pravo postavljati svoje
infrastrukture bez naknade. Iz ove odredbe proizilazi da
-
energetski subjekt. Dakle, elektroenergetskom subjektu
zemlji
Zakona za vlasnike elektroenergetskih objekata propisuju
i osnovno pravo na
nepropisnom odstojanju bez saglasnosti elektroenergetskog
subjekta. Prednjim je stvorena obaveza za jedinice
objekata, nezavisno od toga da li je jedinica lokalne
samouprave doprinijela nelegalnoj gradnji na bilo koji
-
ts
zakonskih odredbi, jedi-
-
rijalne izdatke za jedinicu lokalne uprave bez da je
prenosi obaveze kojim se direktno smanjuje
Iz prednje navedenog, proizilazi da je Zakonom
11., 34., 53., 56. i 58. Zakona
o principima lokalne samouprave.
osporenim odredbama Zakona
er su joj nametnute
obaveze bez dodjele sredstava potrebnih za njihovo
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
16. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-4/18 od
Federacije Bosne i Hercegovine da dostave odgovor na
podneseni zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema akta.
Federacije Bosne i Hercegovine nisu dostavili odgovor.
gradova Federacije Bosne i Hercegovine bio konsultovan
mjeseca decembra 2011. godine. Odredbe Zakona o
izmjenama i dopu
predmet.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
se ostvaruje lokalna samouprava.
Amandman XVIII
mijenja se i glasi:
Broj 19 strana 2114 - ponedjeljak, 31.12.2018.
io zakonodavstva Federacije.
Amandman XCVI
koji glasi:
prava na lokalnu samoupravu osigurava
Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu
gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud
i
B. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi
Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave
-
- ustavom.
Koncept lokalne samouprave
1. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i
osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona,
reguliraju i rukovode znatnim dijelom javnih poslova,
na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog
Djelokrug lokalne samouprave
1. Osnovn
zakonom.
2.
diskreciono pravo da provode svoje inicijative u vezi
vlasti.
3.
4.
li
-centralne ili
zakonom.
5.
jeno da
uslovima.
6.
Izvori finansiranja lokalnih vlasti
1.
2. biti primjereni
3.
od lokalnih taksi i naknada za koje lokalne vlasti, u
stope.
4. Sistemi finansiranja na kojima se zasnivaju izvori
sredstava lokalnih vlasti treba da budu dovoljno
ponedjeljak, 31.12.2018. - Broj 19 strana 2115
5. slabijih lokalnih vlasti
ispravljanja posljedica nejednake distribucije izvora
vlasti. Takvim postupcima ili mjerama se ne mogu
6.
biti dodijeljeni redistribuirani izvori finansiranja.
7. Kolik
diskreciono pravo lokalnih vlasti da vode politiku u
8. anje kredita za kapitalne
investicije, lokalnim vlastima je prijeko potrebno
skladu sa zakonom.
Lokalne vlasti imaju pravo na pravna sredstva radi
osiguranja s
ustavom ili zakonom zemlje kojoj pripadaju.
Vlasti na koje se Povelja odnosi
1.
odnose se na sve kategorije lokalnih vlasti koje postoje
na teritoriji zemlje potpisnice (...).
C. Zakon o principima lokalne samouprave u
Federaciji Bosne i Hercegovine
II. Definicija lokalne samouprave
Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost
jedinica lokalne samouprave da, u granicama
na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog
Jedinica lokalne samouprave ima pravo slobodnog i
samostalnog raspolaganja svojom imovinom u skladu sa
zakonom.
finansijskim sredstvima u skladu sa zakonom.
III. Samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave
ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo da se bavi
vlasti na osnovu ustava i zakona.
lokalne samouprave
posebno spadaju:
(...)
janja i raspolaganja
imovinom jedinice lokalne samouprave;
(...)
lokalne samouprave;
(...).
treba smatrati povjerenom, n
jedinice lokalne samouprave.
Prijenos i povjeravanje novih poslova jedinicama
potrebnih za njihovo efikasno obavljanje.
Broj 19 strana 2116 - ponedjeljak, 31.12.2018.
Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na
organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje
Jedan dio finansijskih izvora jedinica lokalne
zakona.
Finansijska sredstva jedinica lokalne samouprave bit
dodijeljene zakonom. Svaki prijenos novih funkcija biti
dodjelu sredstava, kao i o svim promjenama zakona
koje mogu utjecati na finansijske obaveze jedinica
lokalne samouprave.
koji
u cijelosti
samouprave kao izvorni prihodi.
Zakonom, kao i odgovornost jedinica lokalne samouprave
sredstava potrebnih za njihovo obavljanje.
D. Zakon o
Hercegovine
- osporene odredbe -
-pravnih odnosa
(2) -
je
(3) Elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost
kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije
propisima, uz obavezu pribavljanja
elektroprivrednih djelatnosti
(3) bez
uklanjanje objekta.
(4)
elektroenergetski
a. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj: U-55/14 od 07.10.2015. godine
-
broj: 54/17) i broj: U- 12/17 od 25.10.2017. godine
7.
Federacije
U ovom ustavno sudskom predmetu Ustavni sud
Federacije nije zakazao javnu raspravu jer nije bilo
potreb
Fe
ostvaruje pravo na lokalnu samoupravu, Evropske povelje
koji su
na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i
Hercegovini.
ponedjeljak, 31.12.2018. - Broj 19 strana 2117
Zakonom
sektora, elektroprivredne djelatnosti, razvoj i funkcioezana
za upravljanje i
zakonom.
samouprave, Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni bili
iz
mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Kako je taj
Zakon stupio na snagu dana 07.09.2006. godine, a Zakon
jedinicama lokalne samouprave, a koje su predmet
regulisanja osporenim odredbama Zakona, jer podrazumijevaju
izdavanje propisanih pravnih akata i dozvola,
i sl., a bez istovremenog prijenosa i potrebnih sredstava za
Naime, prema propisanom stanju stvari, elektroenergetski
knade osim naknade
odnosno, elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju
djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije
infrastrukture, ali
obaveza organa lokalne uprave na uklanjanje nepropisano
g javnog
jedinicama lokalne samou
lokalne samouprave. Prema ovoj odredbi, u
investitor izgradnje elektroenergetskog objekta elektropravne
odnose, jedinica lokalne samouprave nema pravo
da svojim propisom utvrdi i da naplati bilo kakvu
ozvola). Izdavanju
- -
gr
za izdavanje tih odobrenja, a naknadno ih u skladu sa
od investitora.
Osim toga, kada je u pitanju izgradnja elektroenergetskog
objekta i ukoliko je investitor elektroenergetski subjekt,
snosi neposredno jedinica lokalne samouprave, jer je
prema ovoj odre
zakonom.
da elektroenergetski subjekt bez naknade ima pravo
ao i u
putnom pojasu putne infrastrukture. Iz ove odredbe
elektroenergetski subjekt.
objekat bez
svojom imovinom.
Broj 19 strana 2118 - ponedjeljak, 31.12.2018.
Iz sta
odredbama Zakona, na
istovremenog prijenosa potrebnih sredstava za njihovo
lokalnu samouprav
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je
jednoglasno u sastavu:
dr.sc. Kata Senjak, sudije Suda.
Broj: U-4/18
Sarajevo, 17.12.2018. godine
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
|
| Rješenje kojom se utvrđuje da Presuda Ustavnog suda FBiH U-55/14 o Zakonu o električnoj energiji u FBiH nije izvršena |
07.12.2018 |
Službene novine SBK 08/18 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
rješenje,presuda,zakon o električnoj energiji,fbih |
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u predmetu utvrđivanja izvršenja odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu stava 2. člana 5. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 6/95 i 37/03) i stava 7. člana 61. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 40/10 i 18/16), na sjednici održanoj dana 20. 12. 2017. godine, donio je
R J E Š E NJ E
Utvrđuje se da Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine, objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 5/16 od 22. 1. 2016. godine, kojom se utvrđuje da član 68., te stavovi 2. i 3. člana 73. i stavovi 3. i 4. člana 76. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 66/13) povređuju pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, Sarajevo, i Općine Konjic, nije izvršena.
Rješenje objaviti u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ i službenim novinama kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.
O b r a z l o ž e nj e
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) na sjednici s javnom raspravom, održanoj dana 7. 10. 2015. godine, donio je presudu kojom je utvrđeno da član 68., stavovi 2. i 3. člana 73. i stavovi 3. i 4. člana 76. Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine povređuju pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, Sarajevo, i Općine Konjic.
Ustavni sud Federacije je aktom, broj: S-96/16 od 17. 10. 2016. godine, zatražio od premijera Federacije Bosne i Hercegovine informaciju o izvršenju osam presuda Ustavnog suda Federacije, a među njima i o izvršenju Presude, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine.
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine je dopisom, broj: 03-11-1267/2016 od 1. 12. 2016. godine, dostavio Ustavnom sudu Federacije odgovor o stanju izvršenja odluka Ustavnog suda Federacije, odnosno o preduzetim aktivnostima za njihovo izvršenje, a u vezi sa izvršenjem Presude, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine, naveo je da je ta presuda ostala neizvršena.
Ustavni sud Federacije, u funkciji zaštite principa ustavnosti kao osnove demokratije i vladavine prava, odlučio je kao u izreci Rješenja iz sljedećih razloga:
SLUŽBENE NOVINE
12. jula 2018. godine SREDNJOBOSANSKOG KANTONA Broj 8 – stranica 2155
Članom IV.B.3.7.c) (I) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je premijer Federacije Bosne i Hercegovine odgovoran da „provodi politiku i izvršava zakone federalne vlasti, uz obavezu da se brine o provedbi sudskih odluka sudova Federacije“.
Članom IV.C.3.12. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da su odluke Ustavnog suda Federacije konačne i obavezujuće, a članovima 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine regulišu se pravne posljedice donesenih odluka.
Članom 61. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da su odluke Suda konačne i obavezujuće, da su organi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom, dužni provoditi odluke Suda, te da Ustavni sud Federacije, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Suda o preduzetim mjerama, donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Suda nije izvršena i dostavlja ga nadležnom tužilaštvu, odnosno drugom organu nadležnom za izvršenje koji odredi Sud.
Polazeći od spomenutih odrednica, a nakon uvida u podatke koje je dostavio premijer Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Presuda ovog suda, broj: U-55/14 od 17. 10. 2015. godine, nije izvršena.
Stoga je Ustavni sud Federacije, u skladu sa spomenutim odrednicama, odlučio kao u izreci ovoga rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: Vesna Budimir, predsjednica Suda, Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda. |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o građevinskom zemljištu FBiH |
23.10.2018 |
Službene novine FBiH 94/18 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
Ustavni sud FBiH,zakon,građevinsko zemljište |
Pregled Dokumenata|
Broj 94/18
Početna (/) / Dokumenti (/Docs/)
/ Službene novine Federacije BiH (/Docs/Drzavni) / Dokumenti pregled
Službene novine Federacije BiH, broj 94/18
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu
ustavnosti odredbe člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav
2. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i naknade za
korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i
Hercegovine, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj
dana 23.10.2018. godine, donio je sljedeću:
PRESUDU
1. Utvrđuje se da odredbe člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana
63. stav 2. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i
naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 67/05) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je aktom broj: 03-01-2-218-2/17 od
03.11.2017. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnio zahtjev za
ocjenu ustavnosti odredbe člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana
63. stav 2. u dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i
naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona).
2. Stranke u postupku
Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom ustavno-sudskom postupku su: Potpredsjednik Federacije Bosne i
Hercegovine kao podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac osporenih odredbi Zakona.
3. Bitni navodi podnosioca zahtjeva
Podnosilac zahtjeva u svomu zahtjevu navodi da je ovlašten, ali i ustavno-pravno obavezan da pokreće postupke koji imaju za
cilj preispitivanje ustavnosti propisa ukoliko postoji opravdana sumnja u suprotno, te da se predmetni zahtjev tiče velikog broja
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
1 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
građana i da je javni interes za ovaj postupak po njegovom mišljenju nesporan. Neophodno je pokrenuti postupak ocjene
ustavnosti Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu),
iz razloga što ovaj Zakon između ostalog, reguliše pitanje korištenja i naplate za gradska građevinska zemljišta, a koja su u
privatnom vlasništvu, te ističe da je institut korištenja i dodjele gradskog građevinskog zemljišta srodno povezan sa institutom
prava vlasništva kao temeljnim pravom jednog demokratskog društva. Navodi da je Zakonom o stvarnim pravima ("Službene
novine Federacije BiH", broj 66/13 i 100/13), uveden institut superficies solo cedit, odnosno institut pravnog jedinstva nekretnine
i da je navedenim zakonom riješeno i pitanje transformacije gradskog građevinskog zemljišta sa pravom korištenja u privatno
pravo vlasništva, te da smatra da su osporene odredbe Zakona u koliziji sa ustavnim standardima, prije svega sa pravom na
imovinu. Smatra da je važno da se ispita ustavnost osporenih odredbi Zakona, iz razloga što je u Republici Srpskoj utvrđena
neustavnost čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06),
koji se tiču identičnih pravnih pitanja, te u svom zahtjevu podnosilac zahtjeva upućuje na Odluku Ustavnog suda Republike
Srpske broj: U-16/08 od 18.03.2011. godine.
Podnosilac zahtjeva konstatuje da je Zakon o građevinskom zemljištu, donesen kako bi riješio "(...) uslove i način sticanja prava
na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu
izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja kao i naknade za korištenje ovog zemljišta" (član 1. Zakona).
Nadalje ističe, da predmetni Zakon utvrđuje obavezu svih nosilaca prava na građevinskom zemljištu da plaćaju naknade, a koje
naknade se uvijek plaćaju u određenom trenutku, kao što je momenat dodjele gradskog građevinskog zemljišta, izdavanje
urbanističke dozvole za izgradnju na gradskom građevinskom zemljištu kao i/ili zbog same činjenice korištenja zemljišta.
Zakonodavac u članu 2. Zakona o građevinskom zemljištu definiše pojam gradskog građevinskog zemljišta kao svako
"izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera", te dalje u članu 4. istog Zakona navodi
"Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj
svojini smatra se: izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu
objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja, a prema članu 39., te zemljište iz člana 96.
ovoga zakona". Podnosilac zahtjeva ističe da se predmetnim Zakonom propisuju tri vrste naknada za gradsko građevinsko
zemljište u korist opština gdje se konkretno zemljište nalazi, a to su: naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište,
naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta.
Podnosilac zahtjeva dalje ističe da je u Federaciji Bosne i Hercegovine, slično kao u Republici Srpskoj, uređena supremacija
Zakona o stvarnim pravima, nad svim drugim propisima koji uređuju istu ili sličnu oblast, te je u istom, regulisano pravo
vlasništva kao jedinstveno pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja, odnosno članom 17. stav 1. Zakona o stvarnim
pravima, propisano je: "Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje,
koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom", članom 20. se propisuje:
"Pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom", a članom 371. st. 2. i 3.
istog zakona, propisuje se: "Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti sa odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od
dana početka primjene ovog zakona. U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se
odredbe ovog zakona". Na osnovu navedenog, smatra da se može izvući par bitnih činjeničnih zaključaka, odnosno da je u
citiranim normama Zakona o građevinskom zemljištu propisana naknada za korištenje zemljišta koja je na identičan način bila
propisana u Zakonu o građevinskom zemljištu Republike Srpske, te da je takva naknada u Republici Srpskoj proglašena
neustavnom. U Federaciji Bosne i Hercegovine je na snazi Zakon o stvarnim pravima koji propisuje principe jedinstvenosti
zemljišta, te supremaciju tog zakona u odnosu na druge zakone, te iz toga proizilazi i pravna obaveza da se Zakon o
građevinskom zemljištu uskladi sa Zakonom o stvarnim pravima.
Nadalje ističe, da i pored naprijed navedenih činjenica u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji još jedan dodatan problem, koji
se odnosi na različitu praksu primjene osporenih odredbi Zakona. Kao konkretne primjere, navodi primjer primjene Zakona o
građevinskom zemljištu u Opštini Donji Vakuf, Gradu Zenica i Opštini Centar Sarajevo. U vezi sa naprijed navedenim, podnosilac
zahtjeva navodi primjer Opštine Donji Vakuf koja pripada Srednjobosanskom kantonu. Naime, nadležni organ opštine je donio
Odluku o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Opštine Donji Vakuf", broj 6/04), kojom Odlukom se propisuje obaveza
plaćanja svih gore označenih naknada kako je to regulisano u Zakonu o građevinskom zemljištu. Konkretno navedena opština
je pored obaveze plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta, istu uvela kao mjesečnu i trajnu naknadu koju plaćaju i
vlasnici zemljišta. Dalje navodi da postoji slična praksa i u Gradu Zenica koja pripada Zeničko-dobojskom kantonu, gdje je na
snazi Odluka o građevinskom zemljištu Grada Zenica (prečišćeni tekst), ("Službene novine Opštine Zenica", br. 4/07, 2/08, 5/08,
1/10, 2/11, 2/12, 2/13 i 1/14, "Službene novine Grada Zenica", br. 2/15, 2/16, 3/17 i 2/18), kojom Odlukom propisuje naknade za
korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta). Ističe, da za razliku od naprijed navedenih jedinica lokalne samouprave,
Opština Centar Sarajevo, uopšte ne propisuje naknadu za korištenje zemljišta za vlasnike i/ili korisnike gradskog građevinskog
zemljišta. Tako je Opština Centar Sarajevo u 2015. godini donijela Odluku o građevinskom zemljištu ("Službene novine Kantona
Sarajevo", broj 17/15), gdje je u članu 43. propisala: "Visina rente po m2 za izgradnju građevina, utvrđuje se množenjem osnovice
iz prethodnog člana sa fiksnim procentom rente, utvrđen zakonom, u zavisnosti od pripadnosti građevinskog zemljišta određenoj
zoni". U Opštini Centar Sarajevo dakle ne postoji renta koja funkcioniše kao mjesečna naknada već samo jednokratna.
Podnosilac zahtjeva tvrdi da su osporene odredbe Zakona povrijedile odredbe iz člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
2 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
Hercegovine, samostalno i u vezi sa zabranjenom diskriminacijom iz člana II.A.2.(1) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a
sve u vezi sa članom II.A.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji nalaže da će svi sudovi, organi uprave, institucije koje
vrše javna ovlaštenja i drugi organi federalne vlasti primjenjivati i poštivati prava i slobode predviđene aktima navedenim u
Aneksu. Također je mišljenja da su osporene odredbe Zakona stvorile mogućnost njihove različite primjene od strane opština
kao nosilac prava lokalne samouprave, iz razloga što su zbog nedostatka jasnog definisanja pojma rente, opštine donosile
različite provedbene propise na nivou svojih lokalnih zajednica, što je dovelo do nejednakog imovinskog tretmana građana
Federacije Bosne i Hercegovine pred zakonom, koje su konkretno dovele do situacije da se krši ustavna zabrana diskriminacije.
U vezi sa naprijed navedenim, podnosilac zahtjeva postavlja i pitanje jednakog tretmana građana na cijeloj teritoriji Bosne i
Hercegovine, a u vezi sa naprijed navedenom Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, prema kojoj se smatra neustavnim da
se bilo koja naknada naplaćuje od vlasnika i korisnika gradskog građevinskog zemljišta.
U svom zahtjevu dalje ističe, da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine štiti pravo na imovinu kroz dva člana, i to: kroz član
II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i kroz član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih
prava i osnovnih sloboda. Pravo na imovinu obuhvata prije svega pravo vlasništva, kao osnovni vlasničko-pravni institut bez
obzira da li je vlasništvo prije bilo definisano, tj. stečeno od države ili ne. Pravo vlasništva kao imovinsko pravo, u smislu člana
17. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, obuhvata ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji vlasnik stvar posjeduje, koristi i da s
njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. Samim tim pravo vlasništva obuhvata i
prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta. U vezi sa naprijed navedenim podnosilac zahtjeva upućuje na odluku
Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/01/7224, od stava 70., te odluke Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine broj AP 1874/05, tačka 10. i dalje, broj AP 851/04, tačka 25. i dalje, broj: AP 113/04, tačka 22. i dalje. Dalje
navodi da se u članu 63., ali i u članu 73. stav 1., Zakona o građevinskom zemljištu koji se odnosi na regulativu naknade za
korištenje gradskog građevinskog zemljišta (kao treće samostalne vrste naknade), propisuje: "Odlukom opštinskog vijeća kojom
se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju se osnovi i mjerila na osnovu
kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku:...". Članom 73. stav 1.
detaljnije je propisana naknada za korištenje građevinskog zemljišta koja je navedena i spomenuta i u članu 63. spornog
Zakona. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da se time zakonodavac umiješao u pravo na imovinu svih vlasnika koji imaju
nekretnine u gradskoj građevinskoj zoni na način da im je osporenim članovima propisana obaveza plaćanja naknade za
korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koju po obimu treba da definišu opštine. Na osnovu izloženog zaključuje, da se
plaćanje naknade ovog tipa, može definisati kao "ograničavanje" ili "nadziranje" prava na imovinu, kao jedan od dva oblika
"miješanja" u pravo na imovinu, te postavlja pitanje da li je ovakvo ograničenje opravdano u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz
Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ističe, da za miješanje u pravo na imovinu, bilo da se radi o
lišavanju ili nadziranju tog prava, mora biti ispunjen niz pretpostavki. Miješanje u pravo na imovinu, bez obzira koje prirode ta
imovina bila, dozvoljeno je samo uz poštovanje zakonskih pretpostavki, te osim toga svako miješanje u pravo na imovinu mora
osiguravati balans između interesa pojedinca i javnih interesa, dakle, mora zadovoljiti principe adekvatnosti i proporcionalnosti.
Prvi standard opravdanosti miješanja države u pravo na imovinu, jeste da bude zakonito. Kako član 1. Protokola broj 1. uz
Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, propisuje, miješanje u pravo na imovinu je dozvoljeno "pod
uslovima predviđenim zakonom...". Obaveza zakonitosti ima centralni značaj u okviru principa pravne države da bi se opravdale
intervencije svake vrste u pravo vlasništva (vidjeti Odluku Ustavnog suda BiH broj: AP 1048/04, tačka 28.). Zakonska osnova
mora ispunjavati standarde iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao što su javnost, tj.
pristupačnost i transparentnost (vidjeti Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 559/04, tačka 35.). Razmatrajući navedene standarde
"zakonitosti miješanja" u ljudsko pravo na imovinu, smatra da postoje barem dva razloga zašto ovaj princip miješanja u pravo
na imovinu u konkretnom slučaju nije zadovoljen. Kao prvi razlog navodi da osporene odredbe Zakona nisu u saglasnosti sa
superiornim Zakonom o stvarnim pravima, dok kao drugi razlog navodi da osporene odredbe Zakona nisu dovoljno jasne i
precizne kako bi se javna vlast mogla zaista zakonito ponašati u skladu sa istim. Niko ne spori da Zakon o građevinskom
zemljištu formalno ne ispunjava sve atribute koji se zahtijevaju principom zakonitosti u smislu pristupačnosti pravne norme, jer
zakon je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH". Međutim, podnosilac zahtjeva smatra, da osporene odredbe zakona
nisu u skladu sa, prije svega, principom lex superior derogat legi inferiori. Upravo zbog eksplicitne norme člana 371. st. 2. i 3.
Zakona o stvarnim pravima, ovaj princip je u konkretnom slučaju po svojoj pravnoj snazi jači od principa lex specialis derogat
lege generali. Podnosilac zahtjeva dalje ističe kada se pročita definicija iz člana 73. Zakona o građevinskom zemljištu, može se
doći do zaključka da je zakonodavac terminom renta pokušao uvesti naknadu kojom korisnik ili vlasnik koristi određenu
infrastrukturu na gradskom građevinskom zemljištu. Dakle to je naknada za određene pogodnosti za koje vlasnik i/ili korisnik
nije sam doprinio. Tako se u članu 64. Zakona, zakonodavac poziva da su te pogodnosti "već izgrađene infrastrukture", a u članu
73. pogodnosti se odnose na to šta određeno zemljište pruža korisniku: "...obim i stepen izgrađenosti i uređenosti i položaja
zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta
objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i
prirodnih uslova korištenja zemljišta". Podnosilac zahtjeva dalje navodi da se može primjetiti da je zakonodavac definicijama
ovih naknada (koje je poistovjetio sa pojmom rente) naveo sve moguće pogodnosti koje se sigurno naplaćuju i kroz korištenje
nekih drugih usluga (komunalne usluge). Kao drugi razlog nezakonitosti jeste što su osporene odredbe konfuzne. Naime,
zakonodavac je u članu 73. Zakona, označio naknadu za korištenje građevinskog zemljišta terminom "renta". Renta, kao pojam
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
3 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
nije definisana zakonom per se. Iz Zakona nije jasno da li se radi o trajnoj renti, godišnjoj ili nekoj drugoj vrsti rente.
Zakonodavac pojam rente dovodi u vezu i sa naknadom za dodjelu na korištenje gradskog građevinskog zemljišta, ali i sa
trećom vrstom naknade koja se odnosi na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Upravo iz razloga što
zakonodavac nije u spornom Zakonu odredio i definisao šta znači renta (koji je njen obim i svrha), desilo se da su opštine u
korist svojih budžeta definisale da se ovdje konkretno radi o mjesečnoj naknadi. Tu mjesečnu naknadu plaćaju svi: i vlasnici i oni
kojima se dodjeljuje pravo korištenja radi građenja, kao i korisnicima gradskog građevinskog zemljišta koje je u privatnom
vlasništvu korisnika. U predmetnom zakonu imamo dvije različite naknade koje se definišu kao renta i uzimaju u obzir različite
pogodnosti (član 64. stav 1. tačka 2. i član 73. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu).
Podnosilac zahtjeva dalje navodi, da čak i ako je miješanje u pravo na imovinu zakonito u smislu Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, tj. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, onda mora biti ispunjena još jedna
pretpostavka: miješanje koje je zakonski predviđeno mora biti preduzeto u nekom legitimnom javnom/opštem interesu
(upućuje na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 74/03, tačka 31., te Presudu Evropskog suda za ljudska prava,
James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21.02.1986. godine, Serija A broj 98., stav 41.). Pravo vlasništva obuhvata pravo
posjedovanja, korištenja i raspolaganja. Vlasništvo ne smije i ne može biti ograničeno na način da plaća naknadu državi zbog
korištenja vlasništva (u nekim opštinama kao trajna renta na mjesečnom nivou!). Na osnovu člana 63. spornog Zakona, država
ima opravdanje da ubire naknade ukoliko se počinje gradnja na zemljištu u gradskoj građevinskoj zoni u smislu korištenja
pogodnosti postojeće infrastrukture koja okružuje gradsko građevinsko zemljište. Država naplaćuje naknade kroz: a) naknadu
za dodjelu građevinskog zemljišta, b) naknadu za uređenje građevinskog zemljišta, te c) komunalne usluge. Ukoliko će država
uvoditi davanja za vlasnike zemljišta zato što su vlasnici određenih nekretnina u zonama gradske sredine (gdje se nalaze
određene pogodnosti), takva naknada ne smije nikako biti naknada za korištenje zemljišta (korištenje je vlasničkopravno
ovlaštenje). Dakle, osporene odredbe Zakona koje propisuju naknadu u vidu rente su van javnog interesa, tim prije što se ova
odredba u nekim opštinama tumači i kao trajna renta države u privatnom vlasništvu. Svaki vlasnik nekretnine, a shodno
adekvatnoj tržišnoj cijeni, koju odredi poreska uprava, plaća porez na promet nepokretnosti, kao nenamjenski porez. Prema
tome, kod prometa nekretnina, kupac plaća porez državi, a visina tog poreza upravo zavisi od toga koliko je gradsko
građevinsko zemljište vrijedno. Ta vrijednost se određuje u dobrom dijelu i činjenicom da je određeno zemljište pogodno ili ne
u smislu infrastrukturnih pogodnosti. Svaki vlasnik nekretnina, koji koristi gradsku infrastrukturu, za čije pogodnosti je platio
naknadu po osnovu člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu, plaća i troškove korištenja te infrastrukture (voda, struja,
putarina, komunalno čišćenje itd.). Cijena ovih usluga ne obuhvata samo efektivno potrošeno korisno dobro, već i sve druge
troškove koji su potrebni da bi se ta infrastruktura u potpunosti održavala. Naglašava da pored svega gore navedenog,
pojedine opštine naplaćuju i komunalnu naknadu. Kao primjer podnosilac zahtjeva navodi Opštinu Donji Vakuf koja je donijela
Odluku o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Opštine Donji Vakuf", broj 04/09), u kojoj je opština propisala da je svrha
komunalne naknade održavanje komunalne infrastrukture (vidjeti član 3. Odluke), a potom i odredila da se i ove komunalne
naknade plaćaju na mjesečnom nivou (vidjeti član 13. Odluke). Sličnu Odluku ima i Grad Zenica. Zaključuje da obzirom na
naprijed navedeno, nema potrebe ograničavati pravo vlasništva još jednom naknadom za korištenje. Vlasnik zemljišta je
kupovinom istog kupio i pravo korištenja, a kako je već i zauzeo stav Ustavni sud Republike Srpske. Imajući u vidu sve naprijed
izloženo smatra da osporene odredbe Zakona ne zadovoljavaju princip zakonitosti u smislu Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti imaju svoju opravdanost u javnom interesu,
zbog čega su protivne pravu na imovinu iz člana II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1.
uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Dalje ističe, da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine,
članom II.A.2.(1) d), zabranjuje bilo koji oblik diskriminacije u vezi sa pravima i slobodama iz Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine. Također, navodi, da članom 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Protokola broj 12.
uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, propisana je zabrana diskriminacije u vezi sa pravima iz
Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, tj. bilo kojeg prava koji se garantuje pravnim sistemom
Federacije Bosne i Hercegovine. Osim toga, podnosilac zahtjeva dalje navodi da se ovo pravo primjenjuje kao akcesorno pravo
uz pravo na jednakost pred zakonom koje se štiti članom II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva ističe da država treba i mora ubirati naknade kada se vlasnik zemljišta prilikom izgradnje zemljišta
priključuje na određene pogodnosti koje je država već uredila. Takve pogodnosti najčešće obuhvataju različite segmente
gradske infrastrukture, položaj blizu gradskih usluga zdravstva, školstva, saobraćajnica itd. Međutim, priključenje na ovu
infrastrukturu je jedno, a diskriminatorno i suprotno osnovnim principima prava vlasništva je da se ova naknada ubire
doživotno. Ovo posebno u situaciji kada komunalna preduzeća za održavanje infrastrukture imaju druge zakonske osnove da
ubiru naknade za održavanje i naknade za priključke na iste usluge.
Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, smatra da osporene odredbe Zakona nisu u skladu sa članom II.A.2.(1) k), članom
II.A.2.(1) c), a u vezi sa članom II.A.2.(1) d) Ustava Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i predlaže donošenje presude kojom se
iste proglašavaju nesaglasnim sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
4. Postupak pripreme za sjednicu Suda
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
4 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federcije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je
dana 13.11.2017. godine, prepis zahtjeva dostavio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine (Predstavničkom domu i Domu
naroda) kao stranci u postupku, radi pribavljanja odgovora na navode podnosioca, odnosno, isti dan je o pokretanju postupka
obavijestio i Vladu Federacije Bosne i Hercegovine.
Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Dom naroda), je svojim aktom broj: 02-02-2015/17,
od 12.12.2017. godine, koji je zaprimljen u ovom Sudu dana 14.12.2017. godine, zatražio produženje roka za dostavljanje
odgovora na zahtjev što mu je i odobreno.
Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Predstavnički dom) je aktom broj:
01-02-2015/17 od 14.12.2017. godine, koji je zaprimljen u ovom Sudu dana 15.12.2017. godine, ovom Sudu dostavio
informaciju vezanu za zahtjev za utvrđivanje – ocjenu ustavnosti Zakona o građevinskom zemljištu. U navedenom aktu navode
da je Predstavnički dom skupa sa Domom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, razmatrao i usvojio Zakon o
građevinskom zemljištu. Tekst navedenog zakona sa svim drugim odlukama i rješenjima dostavljen je uz prijedlog
Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti ovog zakona. Obzirom da se u zahtjevu navodi da je ovaj
Zakon "u koliziji sa ustavnim standardima, prije svega pravom na imovinu", ukazuju da će o tom stajalištu i drugim navodima iz
zahtjeva, punomoćnici Predstavničkog doma iznijeti konkretne stavove kada bude zakazana rasprava o ovom zakonu.
Traženi odgovori i u naknadno datim rokovima nisu dostavljeni.
5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II. A 2. (1) c), d) i k)
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u
Aneksu ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
(...)
c) jednakost pred zakonom
d) zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima,
nacionalnom i socijalnom porijeklu;
(...)
k) imovinu;
Član II.A.6.
Svi sudovi, organi uprave, institucije koje vrše javna ovlaštenja i drugi organi federalne vlasti primjenjivat će i poštovati prava i
slobode predviđene u aktima navedenim u Aneksu.
Član IV.C.3.10.(2) a)
(2) Ustavni sud:
a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine
članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji
su usvojila oba doma, u skladu sa ovim ustavom;
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
5 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
(...)
Amandman XVIII
Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi:
"Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog
prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i
zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum".
B. (Evropska) konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 14.
Zabrana diskriminacije
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol,
rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom
manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Protokol uz (Evropsku) konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Prvi protokol")
Član 1.
Zaštita imovine
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u
javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da
bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
Član 5.
Odnos prema Konvenciji
Visoke strane ugovornice smatraju odredbe članova 1., 2., 3. i 4. ovog protokola kao dodatne članove Konvencije i sve odredbe
Konvencije primjenjuju se u skladu s tim.
Protokol broj 12. uz (Evropsku) konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 1.
Opšta zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja kože,
jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom,
imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.
2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminisati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.
Član 3.
Odnos prema Konvenciji
Države članice smatraju odredbe čl. 1. i 2. ovog protokola kao dopunske članove Konvencije i sve odredbe Konvencije
primjenjuju se u skladu s tim.
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
6 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
C. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH", br. 66/13 i 100/13)
Član 1.
Vlasništvo i druga stvarna prava
(1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i
posjeda.
(2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo
stvarnog tereta.
(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako za
njih nije zakonom drugačije propisano niti što drugo proizilazi iz njihove pravne prirode.
Član 2.
Ograničenja stvarnih prava
(1) Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod
uslovima predviđenim zakonom u skladu sa principima međunarodnog prava.
(2) Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi, kulturno-historijske
baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.
Član 3.
Nosioci vlasništva i drugih stvarnih prava
(1) Svako fizičko i pravno lice može biti nosilac prava vlasništva i drugih stvarnih prava.
(2) Samo je jedna vrsta prava vlasništva nezavisno o nosiocu prava vlasništva.
Član 17.
Sadržaj prava vlasništva
(1) Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome
raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.
(2) Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva drugog lica.
Član 20.
Ograničenja prava vlasništva na osnovu zakona
Pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom.
Član 371. st. 2. i 3.
Prestanak važenja zakona
(2) Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti sa odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka
primjene ovog zakona.
(3) U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona.
Član 373. stav 2.
Tumačenje i primjena zakonskih odredaba
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
7 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
(2) Danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno
dijelova zgrada od pripadanja zemljišta će se tumačiti i primjenjivati samo u skladu sa principom pravne jedinstvenosti
nekretnine.
D. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 67/05) I -
OPŠTE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i način sticanja prava na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim
područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja
kao i naknade za korištenje ovog zemljišta.
Član 2.
Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima
gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u
skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02).
Ostalo građevinsko zemljište u smislu ovog zakona je izgrađeno i neizgrađeno zemljište namijenjeno za izgradnju objekata u
skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju, a koje se nalazi van zona gradskog građevinskog zemljišta, odnosno van
gradova i naselja gradskog karaktera.
Član 3.
Izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera na gradskom građevinskom zemljištu i ostalom građevinskom zemljištu obavlja
se u skladu sa prostornim planom i smatra se opštim interesom.
Član 4. stav 1.
Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.
IX - NAKNADA
Član 62.
Fizičko i pravno lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za
dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta.
Naknadu iz prethodnog stava, osim naknade za preuzeto zemljište dužan je da plati i raniji vlasnik koji je ostvario prvenstveno
pravo korištenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu.
Iznos naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište utvrđuje se rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za
uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti.
Licu kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može se izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba
prava korištenja zemljišta radi građenja u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi, dok ne podnese dokaz da je platilo
naknadu za zemljište i naknadu za uređenje zemljišta.
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
8 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
Član 63.
Naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište, naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknada za
korištenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se prema osnovama i mjerilima propisanim ovim zakonom i odlukom
opštinskog vijeća.
Osnovi i mjerila za određivanje visine naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje, naknade za uređenje
gradskog građevinskog zemljišta i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta moraju biti razgraničeni i
međusobno usklađeni.
Sredstva koja se ostvaruju iz naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje, naknade za uređenje
gradskog građevinskog zemljišta i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente), koriste se za troškove
naknade ranijim vlasnicima, za troškove uređenja zemljišta i troškove izrade prostorno-planske dokumentacije.
Fizička lica kojima su dodijeljene građevinske parcele bez naknade u periodu od 6. aprila 1992. godine do stupanja na snagu
ovog zakona i čija su prijeratna imovinska prava vraćena u skladu sa relevantnim zakonima o povratu imovine iz člana 46. stav
7., izgubit će pravo na oslobađanje od plaćanja naknade za dodjelu zemljišta.
Fizička lica koja su izgubila pravo na dodjelu zemljišta bez naknade u skladu sa prethodnim stavom će platiti naknadu u iznosu i
roku utvrđenom ovim zakonom.
Niko se ne može osloboditi obaveze plaćanja naknade utvrđene ovim zakonom, osim u slučajevima predviđenim čl. 90. i 91.
ovog zakona, te se ovim stavljaju van snage sve odluke, uredbe i drugi propisi koje su u suprotnosti sa ovim zakonom.
Opština će pokrenuti postupak za izmirenje duga u skladu sa važećim zakonima.
d) Naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta
Član 73.
Odlukom opštinskog vijeća kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta)
određuju se osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište
pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim
građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje,
stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta.
Mjerilima na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta može se to zemljište
kategorisati različito, prema pogodnostima koje pruža i s obzirom na položaj u naseljenom mjestu i određenu namjenu
korištenja (za stanovanje, za proizvodnju ili drugu privrednu djelatnost i kuće u kojima vlasnici stalno ne stanuju, nego ih
povremeno koriste za odmor).
Odlukom iz stava 1. ovog člana određuju se i način i rokovi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta.
Rješenje o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donosi opštinski organ uprave nadležan za
komunalne poslove, odnosno organizacija koju je opštinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova.
U slučaju neplaćanja naknada za korištenje građevinskog zemljišta, svoja potraživanja opština ostvaruje u postupku pred
nadležnim sudom.
Član 74.
Naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, određuje se u skladu sa odlukom iz člana 73. ovog zakona, prema
jedinici površine zemljišta (m2), odnosno prema jedinici izgrađene korisne površine u iznosu od 0,01 %.
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
9 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
Član 75.
Obaveznici naknade iz prethodnog člana su vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom
prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta.
Obaveznik naknade utvrđuje se na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina odnosno
zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta.
Vlasnik stana, odnosno nosilac stanarskog prava, kao i zakupac poslovnih prostorija ili neizgrađenog gradskog građevinskog
zemljišta, dužan je da obavezniku iz stava 1. ovog člana, naknadi iznos naknade, koji nije sadržan u stanarini, odnosno
zakupnini.
6. Sudska praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
U predmetu broj U 5/98 II, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, te članova
35.,.37.,.54.,.57.,.58.,.59. i 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine donio je Djelimičnu Odluku broj U 5/98 II, od 18. i
19.02.2000. godine, u kojoj se između ostalog navodi:
29. Različiti pravni sistemi entiteta, sa različitim oblicima imovine ili propisima imovinskog prava, zaista mogu stvoriti prepreku za
slobodu kretanja roba i kapitala koja je garantovana članom I/4. Ustava BiH. Štaviše, Ustavom garantovano pravo na privatnu
imovinu, kao institucionalni garant u cijeloj Bosni i Hercegovini, zahtijeva okvirno zakonodavstvo na nivou države Bosne i
Hercegovine radi specifikacije standarda koji su neophodni da bi se ispunile prethodno elaborirane pozitivne obaveze Ustava.
Takvo okvirno zakonodavstvo bi, dakle, trebalo odrediti bar razne oblike imovine, nosioce tih prava, te opšte principe za njihovo
izvršavanje u smislu imovinskog prava koje obično predstavlja element zakonika građanskog prava u demokratskim društvima.
U predmetu broj AP 113/04, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne
i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Novi prečišćeni tekst
("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 113/04, od 18.03.2005. godine, u kojoj se
između ostalog navodi:
22. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je pravo korištenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja, koje
predstavlja pravo sa ekonomskom vrijednošću i može se smatrati apelanticinom «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1.
uz Evropsku konvenciju, te Ustavni sud smatra da je član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
23. Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju,
Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine, kojim je apelantica lišena
ranije stečenog prava.
24. Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li
miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i opšteg javnog interesa.
U predmetu broj AP 559/04, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, rješavajući apelaciju Fehima Pejdaha na osnovu člana VI/3.(b)
Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), donio je Odluku o meritumu broj AP 559/04, od 02.12.2005. godine, u kojoj se između
ostalog navodi:
32. Član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici
prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi
se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države
potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu
različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje
imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu.
33. Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba da se daju odgovori na pitanja kako slijedi: a) da li se
radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u
sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
10 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opšti interes zajednice i zahtjeva za
zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu
Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, od 25. marta 1999. godine).
36. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje proporcionalno, odnosno da li postoji fer balans između zahtjeva
za opšti interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava djelovanje i princip
Drittwirkung efekta na području zaštite ljudskih prava, konkretno u vezi sa pravom na imovinu, gdje države potpisnice Evropske
konvencije imaju obavezu i odgovornost za uspostavljanje preventivnih mjera i mehanizama kojima se štiti pravo pojedinca na
mirno uživanje imovine, te se pruža zaštita od miješanja i lišavanja imovine bez obzira na to od koga to dolazilo (od službenih lica
državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Naime, države potpisnice Evropske konvencije, prema članu 1. Evropske konvencije,
imaju obavezu osigurati svakome unutar svoje jurisdikcije prava i slobode definirane Konvencijom, što uzevši zajedno sa pravom
na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, znači da privatni pojedinac treba biti zaštićen od miješanja i
lišavanja svoje imovine od drugog pojedinca.
U predmetu broj AP 98/03, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, rješavajući apelaciju I.Š., iz Brčkog, na osnovu člana VI/3.(b)Ustava
Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine – Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je Odluku broj AP 98/03, od 27.10.2004. godine, u
kojoj se između ostalog navodi:
32. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj
tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati
razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti. (Evropski sud za ljudska prava,
Marckxprotiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim
ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj.
ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi
ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10.
januara 1999., tačka 120., odluke januar - juli 1999.; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000., tačka
53., odluke januar - juni 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001.,
tačka 154.).
7. Sudska praksa Ustavnog suda Republike Srpske
Ustavni sud Republike Srpske donio je Odluku broj: U-16/08, od 18.03.2011. godine, kojom je utvrdio da čl. 30. i 32. Zakona o
građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06) nisu u saglasnosti sa Ustavom
Republike Srpske, a u kojoj Odluci se između ostalog navodi:
" Imajući u vidu razloge osporavanja navedenih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Sud je imao u vidu i
Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80), koji se, u vrijeme donošenja osporenog zakona, u
Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik
Republike Srpske", broj 21/92), i koji je u članu 3. stav 1. propisivao sadržaj prava svojine i davao ovlaštenje vlasniku da stvar drži,
da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Pored navedenog, Sud je imao u vidu i da je nakon
podnošenja inicijative donesen Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 124/08), kojim je u članu 17.
stav 1. na identičan način propisan sadržaj svojine. Ovaj zakon, koji je stupio na snagu 4. januara 2009. godine, a primjenjuje se
od 1. januara 2010. godine, uređuje na drugačiji način sticanje, korištenje, zaštitu i prestanak prava svojine te utvrđuje jednu vrstu
prava svojine bez obzira o kojem se nosiocu prava svojine radi. Saglasno tome, odredbom stava 3. člana 355. Zakona naloženo je
zakonodavcu da u roku od tri mjeseca od dana početka primjene navedenog zakona, tj. do 1. aprila 2010. godine, usaglasi propise
o građevinskom zemljištu.
Ocjenjujući ustavnost čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Sud je ocijenio da osporene odredbe nisu u
saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Naime, Sud je imao u vidu da pojam korištenja zemljišta nije samostalno pravo koje
predstavlja specijalni pravni režim na zemljištu, već samo jedan od elemenata prava svojine, i ne može biti uslov za nastanak
obaveze plaćanja sporne naknade. Imajući u vidu da pravo svojine obuhvata pravo posjedovanja, pravo korištenja i pravo
raspolaganja na stvari, Sud je ocijenio da jedinstven režim prava vlasništva na objektu i zemljištu pod njim i na onom koje služi za
redovnu upotrebu tog objekta isključuje obavezu plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Saglasno
navedenom, Sud je ocijenio da se obaveza plaćanja naknade za trajno korištenje izgrađenog i neizgrađenog gradskog
građevinskog zemljišta (trajna renta) za sva fizička i pravna lica, bez obzira na to da li se radi o zemljištu u državnom ili
privatnom vlasništvu, prema članu 59. stav 2. Ustava Republike Srpske, u vezi sa članom 60. stav 1. Ustav, nije mogla utvrditi i za
privatne vlasnike zemljišta, te da osporenim odredbama zakonodavac to pravo ograničava."
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
11 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nakon uvida u podneseni zahtjev, relevantno pravo, navedenu sudsku praksu i druge dokaze koji su relevantni za odlučenje u
ovom ustavno-sudskom predmetu, Ustavni sud Federacije utvrdio je sljedeće:
Podnosilac zahtjeva je u skladu sa članom IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, lice ovlašteno za podnošenje
ovog zahtjeva za ocjenu ustavnosti. Podnosilac zahtjeva zatražio je ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o građevinskom
zemljištu, i to: člana 63. stav 1. u dijelu koji glasi: "i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 2. u
dijelu koji glasi: "i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta", člana 63. stav 3. u dijelu koji glasi: "i naknade za
korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)", te čl. 73., 74. i 75. Zakona. Osporene odredbe Zakona uvode i regulišu
naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koju Zakon u čl. 63. stav 3. definiše i kao rentu, a koju svojom odlukom
utvrđuje opštinsko vijeće i određuje osnove i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti
koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti
zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i
periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova
korištenja zemljišta. Osporene odredbe Zakona podnosilac zahtjeva smatra suprotnim odredbama Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, i to: člana II.A.2.(1) k) (pravo na imovinu), člana II.A.2.(1) c) (pravo na jednakost pred zakonom), a u vezi sa članom
II.A.2.(1) d) (pravo na zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili
drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu), te suprotnim odredbama člana 14. (zabrana diskriminacije) Evropske
konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa članom 1. Protokola broj 1. (zaštita imovine) i članom 1.
Protokola broj 12. (opšta zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem
tekstu: Evropska konvencija).
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma od 05.01.2004. godine i na sjednici Doma naroda
od 03.12.2003. godine donio je Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. Predmetnim Zakonom se
uređuju uslovi i način sticanja prava na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim
za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja, kao i naknade za
korištenje ovog zemljišta. Gradskim građevinskim zemljištem u smislu navedenog Zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno
zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima
namijenjeno za izgradnju objekata. Izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera na gradskom građevinskom zemljištu i
ostalom građevinskom zemljištu obavlja se u skladu sa prostornim planom i smatra se opštim interesom. Gradsko građevinsko
zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.
Članom 62. Zakona propisuju su naknade koje se odnose na gradsko građevinsko zemljište, gdje se određuje: "Fizičko i pravno
lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za dodijeljeno
zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta." Dalje se navodi, da se iznos naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko
zemljište utvrđuje rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se
rješenjem o urbanističkoj saglasnosti. Iz navedene odredbe proizilazi da se radi o dvije vrste naknade: naknada za dodijeljeno
zemljište i naknada za troškove uređenja tog zemljišta, koje se plaćaju: prva, prilikom izdavanje rješenja o dodjeli zemljišta, a
druga, prilikom dobijanja urbanističke saglasnosti. Članom 63. Zakon uvodi tri vrste obaveznih naknada koje se plaćaju za
gradsko građevinsko zemljište, i to: a) naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište, b) naknada za uređenje gradskog
građevinskog zemljišta i c) naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koje naknade se utvrđuju prema osnovama i
mjerilima propisanim Zakonom i odlukom opštinskog vijeća. Dalje istim članom reguliše se da osnovi i mjerila za određivanje
visine naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje, naknade za uređenje gradskog građevinskog
zemljišta i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta moraju biti razgraničeni i međusobno usklađeni, te da se
sredstva koja se ostvaruju iz navedenih naknada koriste za troškove naknade ranijim vlasnicima, za troškove uređenja zemljišta i
troškove izrade prostorno-planske dokumentacije. U osporenom članu 73. Zakona regulisana je sporna naknada za korištenje
gradskog građevinskog zemljišta koju Zakon označava kao rentu, i u kojem je propisano da se odlukom opštinskog vijeća
kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju osnovi i mjerila na
osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena
izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama,
saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja
objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta. Mjerilima na osnovu kojih se utvrđuje
visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta može se to zemljište kategorisati različito, prema pogodnostima
koje pruža i s obzirom na položaj u naseljenom mjestu i određenu namjenu korištenja (za stanovanje, za proizvodnju ili drugu
privrednu djelatnost i kuće u kojima vlasnici stalno ne stanuju, nego ih povremeno koriste za odmor). Navedenom odlukom
opštinskog vijeća određuju se i način i rokovi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Rješenje o
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
12 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donosi opštinski organ uprave nadležan za komunalne
poslove, odnosno organizacija koju je opštinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova. Osporenim članom 74. je regulisan
način određivanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Osporenim članom 75. Zakona je propisano ko su
obaveznici predmetne naknade: "vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno
fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta".
U vrijeme donošenja Zakona o građevinskom zemljištu na snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine je bio Zakon o vlasničkopravnim
odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98). U međuvremenu, od donošenja osporenog zakona došlo je
do promjene pravnog režima na nekretninama, odnosno do transformacije vlasničko-pravnih odnosa u Federaciji Bosne i
Hercegovine i pretvorbe društvenog vlasništva (prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja) u privatno vlasništvo, tj. u pravo
vlasništva, a koja pravna reforma se ogleda u donošenju Zakona o stvarnim pravima. Navedenim zakonom uređuje se sticanje,
korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda, a kao stvarna prava se navode:
pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta. Članom 2.
Zakona o stvarnim pravima regulisani su uslovi ograničenja stvarnih prava, odnosno da se pravo vlasništva i druga stvarna
prava mogu protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom u skladu
sa principima međunarodnog prava. Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline,
zdravlja ljudi, kulturno-historijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim
stvarima. Istim zakonom je i definisan i sadržaj prava vlasništva, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar
posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. Navedenim
zakonom se uspostavlja i princip superficies solo cedit, odnosno princip pravnog jedinstva nekretnine, odnosno pravnog
jedinstva zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno. Također, zakonom je određeno da će se propisi o
građevinskom zemljištu usaglasiti sa odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog Zakona. U
ovom segmentu očigledno je da Zakon o građevinskom zemljištu nije pretrpio izmjene u smislu usklađivanja istog sa Zakonom
o stvarnim pravima.
U ovom ustavno-sudskom predmetu, Ustavni sud Federacije je proveo test opravdanosti miješanja u pravo na imovinu u
kontekstu opšteg pravnog akta, konkretno Zakona o građevinskom zemljištu. Opšte pravilo koje je utvrđeno u jurisprudenciji
Evropskog suda za ljudska prava je da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano isto mora zadovoljiti određene
kumulativno postavljene uslove, prije svega a) vladavine prava i zakonitosti, b) legitimnog cilja u opštem ili javnom interesu, c)
pravedne ravnoteže između javnog interesa zajednice i zaštite imovinskih prava. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se radi o
imovini u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, ukoliko se radi o imovini da li postoji miješanje u
pravo na imovinu, o kojem obliku miješanja u pravo na imovinu se radi, da li je to miješanje provedeno u skladu sa principima
vladavine prava i zakonitosti, da li je to miješanje imalo legitiman cilj u opštem ili javnom interesu, da li postoji ravnoteža,
odnosno odnos adekvatnosti i proporcionalnosti između javnog interesa i zaštite prava na imovinu.
U ovom konkretnom slučaju evidentno je postojanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, jer se
naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) plaća za korištenje gradskog građevinskog zemljišta koje je u
privatnom i u državnom vlasništvu. Naime, obaveznici plaćanja sporne naknade su vlasnici i korisnici gradskog građevinskog
zemljišta. Notorna je činjenica da je pravo vlasništva jedno od osnovnih imovinskih prava i osnovni svojinsko-pravni institut.
Pravo vlasništva kao imovinsko pravo obuhvata ovlaštenje njegovog nosioca da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje koristi
i da sa njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom. Također, pravo korištenja na
gradskom građevinskom zemljištu (kao relikt ranijeg režima vlasničko-pravnih odnosa), predstavlja pravo sa ekonomskom
vrijednošću i u tom smislu može se smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U kontekstu
transformacije vlasničko-pravnih odnosa i Zakona o stvarnim pravim, a kako je to i naprijed navedeno, pravo korištenja se ne
može posmatrati kao poseban pravni režim na zemljištu, niti se isto može smatrati posebnim stvarnim pravom, već samo kao
jedan od elemenata prava vlasništva, odnosno kao jedno od vlasničko - pravnih ovlaštenja, te kao takvo ne bi se moglo
smatrati osnovom za nastanak obaveze plaćanja sporne naknade.
Nadalje, analizirajući osporene odredbe Zakona u smislu člana 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije, Ustavni sud Federacije
je zaključio, da se radi o jednom od oblika ograničavanja prava vlasništva, odnosno samim tim i miješanja države u pravo na
imovinu, koje se ogleda u nadziranju, odnosno kontroli korištenja imovine propisivanjem naknade za korištenje gradskog
građevinskog zemljišta (rente) kako na gradskom građevinskom zemljištu u privatnom vlasništvu, tako i na gradskom
građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine garantuje pravo na imovinu, kao jedan od ustavno-pravnih principa, dok član 1. Protokola
broj 1. Evropske konvencije propisuje da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje imovine, te da je
miješanje u pravo na imovinu dozvoljeno samo u javnom interesu, i pod uslovima predviđenim u zakonu i opštim principima
međunarodnog prava. U ovom predmetu činjenica je da je naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta)
propisana Zakonom o građevinskom zemljištu koji je svima dostupan i objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH".
Zakonodavac je propisao naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koju označava kao rentu, te ostavio pravo
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
13 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
jedinicama lokalne samouprave da istu određuju i utvrđuju osnove i mjerila za naplaćivanje nakande, što su iste i učinile
donošenjem odluka o građevinskom zemljištu kao provedbenim aktima predmetnog zakona. Iz dokaza u spisu slijedi da su
jedinice lokalne samouprave na različit način definisale pojam "rente" kao i kriterije i visinu naknade, čime je, čini se,
uspostavljen sa ustavnog aspekta prava na jednakost pred zakonom, različit tretman fizičkih i pravnih lica, obzirom na mjesto
izgradnje objekta.
Konačno, Ustavni sud Federacije je ispitao da li je izvršeno miješanje proporcionalno, odnosno da li postoji fer balans između
javnog interesa i zaštite prava na imovinu. Ustavni sud Federacije je zauzeo stav da u ovom ustavno-sudskom predmetu
zakonodavac ni u jednom trenutku nije dokazao postojanje opravdanog i legitimnog cilja za propisivanje sporne naknade.
Naime, ograničavanje stvarnih prava, u ovom kontekstu prava vlasništva moguće je samo u javnom interesu i pod uslovima
predviđenim u zakonu u skladu sa principima međunarodnog prava. Konkretno u članu 2. stav 2. Zakona o stvarnim pravima
decidno se navodi da se zakonom, u javnom interesu, a naročito radi "zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi,
kulturno – historijske baštine i sl.", može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.
Ustavni sud Federacije je stajališta da propisivanje sporne naknade, nije opravdano i nije u javnom interesu, pogotovo imajući u
vidu činjenicu da fizička i pravna lica prilikom dodjele gradskog građevinskog zemljišta plaćaju naknadu za dodjelu gradskog
građevinskog zemljišta, nakon toga plaćaju naknade jedinicama lokalne samouprave prilikom izdavanja urbanističke
saglasnosti, građevinske dozvole i upotrebne dozvole, te plaćaju različite vrste komunalnih naknada. Pri tome treba uzeti u
obzir i činjenicu, da i pored plaćanja svih naprijed navedenih naknada, prilikom prometa nekretnina, u ovom slučaju gradskog
građevinskog zemljišta, propisana je i zakonska obaveza plaćanja poreza na promet, čija visina prvenstveno zavisi od vrijednosti
samog gradskog građevinskog zemljišta. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud Federacije je zaključio da konkretno
ograničavanje, odnosno miješanje u pravo na imovinu propisivanjem sporne naknade kao rente koja se naplaćuje doživotno
narušava ravnotežu i fer balans između javnog interesa i zaštite prava na imovinu, i samim tim zaključuje da miješanje u pravo
na imovinu nije poduzeto sa legitimnim ciljem u javnom ili opštem interesu.
Države potpisnice Evropske konvencije, prema članu 1. Evropske konvencije, imaju obavezu osigurati svakome unutar svoje
jurisdikcije prava i slobode definisane Konvencijom, što uzevši zajedno sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz
Evropsku konvenciju, znači da svaki pojedinac ima pravo na mirno uživanje svoje imovine i treba biti zaštićen od miješanja i
lišavanja svoje imovine bez obzira na to od koga to dolazilo (od drugih pojedinaca ili od državnih organa).
Također, ponavljamo, iz dokaza u spisu, Ustavni sud Federacije je utvrdio da je u pojedinim jedinicama lokalne samouprave
došlo do različitog tumačenja ove naknade/rente, tako da su pojedine opštine istu propisivale i naplaćivale na različite načine,
dok su je pojedine opštine potpuno isključile, što bi u konačnici moglo dovesti do nejednakog tretmana građana Federacije
Bosne i Hercegovine pred zakonom. Međutim, Ustavni sud Federacije je zauzeo stajalište da se ne treba upuštati u detaljno
razmatranje naprijed navedenih činjenica u ovom ustavno-sudskom predmetu, jer je već utvrdio da osporene odredbe Zakona
generišu povredu ustavom zagarantovanog prava na imovinu.
Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir,
Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-64/17
23. oktobra 2018. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
Hvala što ste naš pretplatnik. Koristite pogodnosti koje dobijate pretplatom.
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
14 of 15 12/11/2018, 3:18 PM
O nama
Javno preduzeće Novinskoizdavačka
organizacija
SLUŽBENI LIST BOSNE I
HERCEGOVINE. Sva prava
pridržana. 2014
Adresa
Džemala Bijedića 39/III
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Email: sllist@sllist.ba
(mailto:sllist@sllist.ba)
Email (mailto:info@sllist.ba)
Email
(mailto:urednistvo@sllist.ba)
Email (mailto:info@sllist.ba)
Email
(mailto:racunovodstvo@sllist.ba)
Email
(mailto:pretplata@sllist.ba)
Email (mailto:info@sllist.ba)
Kontakti
Centrala
Tel: 033/722-030
Uredništvo
Tel: 033/722-038
Pravna služba
Tel: 033/722-051
Računovodstvo
Tel: 033/722-045, Fax:
033/722-046
Pretplata
Tel: 033/722-054
Ekspedit
Tel: 033/722-041
Email (mailto:info@sllist.ba)
Email
(mailto:oglasi@sllist.ba)
Prodaja
Tel: 033/722-079
Oglasni odjel
Tel: 033/722-049 i
033/722-050, Fax:
033/722-074
Tehnički sekretar
Tel: 033/722-061, Fax:
033/722-064
Ured direktora
Tel: 033/722-061
Komercijala
Tel: 033/722-042
2014 © JP NIO Službeni list Bosne i Hercegovine. Sva Prava Pridržana.
Službeni List- Pregled Dokumenta http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/LOQLCJW7AJs=
15 of 15 12/11/2018, 3:18 PM |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate nije sukladan sa Ustavom FBiH |
11.09.2018 |
Službene novine FBiH 89/18 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
presuda,zatezna kamata,kamata |
Petak, 9. 11. 2018. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 89 - Stranica 9
ПРAВИЛНИК
О ИЗМЈЕНAМA ПРAВИЛНИКA О ТЕХНИЧКОМ
ПРЕГЛЕДУ ГРAЂЕВИНЕ
Члан 1.
У Правилнику о техничком прегледу грађевине
("Службене новине Федерације БиХ", број 58/14), у члану 2.
став 1. ријечи: "на приједлог водитеља поступка" бришу се.
Члан 2.
У члану 3. став 1. ријеч "четврте" замјењује се ријечју
"двије".
Члан 3.
У члану 4. алинеја 2 брише се.
Члан 4.
У члану 7. став 1. ријеч: "урбаним" замјењује се
ријечима: "урбанистичко-техничким".
Члан 5.
У члану 9 став 2. ријеч "писменој" замјењује се ријечју:
"писаној".
Члан 6.
У члану 10. став 1. алинеја 3 ријечи: "грађевинском
дозволом" замјењују се ријечима: "одобрењем за грађење".
Став 2. мијења се и гласи:
"Завршно извјешће израђује главни надзорни инжењер
на основу записника о примопредаји радова и документације
од осталих именованих надзорних инжењера".
Члан 7.
Члан 16. мијења се и гласи:
"До формирања листе стручних лица за вршење
техничких прегледа, у складу са чланом 2. овог Правилника,
Министарство ће именовати комисију с раније формираних
листа."
Члан 8.
Овај правилник ступа на снагу наредног дана од дана
објаве у "Службеним новинама Федерације БиХ".
Број 05-23-2-839/14-9
5. октобра 2018. године
Сарајево
Министaр
Јосип Мартић, с. р.
Na temelju člana 76. stav 2. Zakona o prostornom planiranju
i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH ("Službene novine
Federacije BiH", br. 2/06, 72/07, 32/08, 4/10, 13/10 i 45/10),
federalni ministar prostornog uređenja donosi
PRAVILNIK
O IZMJENAMA PRAVILNIKA O TEHNIČKOM
PREGLEDU GRAĐEVINE
Član 1.
U Pravilniku o tehničkom pregledu građevine ("Službene
novine Federacije BiH", broj 58/14), u članu 2. stav 1. riječi: "na
prijedlog voditelja postupka" brišu se.
Član 2.
U članu 3. stav 1. riječ "četvrte" zamjenjuje se riječju
"dvije".
Član 3.
U članu 4. alineja 2 briše se.
Član 4.
U članu 7. stav 1. riječ: "urbanim" zamjenjuje se riječima:
"urbanističko-tehničkim".
Član 5.
U članu 9 stav 2. riječ "pismenoj" zamjenjuje se riječju:
"pisanoj".
Član 6.
U članu 10. stav 1. alineja 3 riječi: "građevinskom
dozvolom" zamjenjuju se riječima: "odobrenjem za građenje".
Stav 2. mijenja se i glasi:
"Završno izvješće izrađuje glavni nadzorni inženjer na
osnovu zapisnika o primopredaji radova i dokumentacije od
ostalih imenovanih nadzornih inženjera".
Član 7.
Član 16. mijenja se i glasi:
"Do formiranja liste stručnih lica za vršenje tehničkih
pregleda, u skladu sa članom 2. ovog Pravilnika, Ministarstvo će
imenovati komisiju s ranije formiranih lista."
Član 8.
Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objave
u "Službenim novinama Federacije BiH".
Broj 05-23-2-839/14-9
5. oktobra 2018. godine
Sarajevo
Ministar
Josip Martić, s. r.
USTAVNI SUD FEDERACIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
1645
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
zahtjevu Dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, za
ocjenu ustavnosti Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne
kamate, na temelju članka IV.C.3.10.(2)a) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 25.9.2018. godine,
donio je
PRESUDU
1. Utvrđuje se da Zakon o dopuni Zakona o visini stope
zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br.
101/16) nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: podnositelj zahtjeva) je dana 27.04.2017. godine, podnio
zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o dopuni Zakona o visini
stope zatezne kamate (u daljnjem tekstu: Osporeni zakon)
Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: Ustavni sud Federacije).
Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva proističe iz odredbe
IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Stranke u postupku
Prema odredbi članka 39. stavak 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom
postupku su: Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, kao
ovlašteni podnositelj zahtjeva, te Zastupnički dom i Dom naroda
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine kao donositelji
Osporenog zakona.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnositelj zahtjeva, Osporeni zakon, osporava u
formalnom i materijalnom smislu, kako po proceduri donošenja,
tako i po sadržaju.
Razlozi formalne neustavnosti sadržani su u činjenici da je
Osporeni zakon donesen po skraćenom postupku u Zastupničkom
domu i Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine,
iako za to, kako podnositelj zahtjeva navodi, nisu bili ispunjeni
nužni uvjeti propisani poslovnicima domova. Poslovnici domova
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine predstavljaju
Broj 89 - Stranica 10 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 9. 11. 2018.
kategorije ustavne naravi, na koje upućuje Ustav Federacije Bosne
i Hercegovine. Odredbom stavka 1. članka 172. Poslovnika
Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 69/07 i 2/08), propisano je
kako slijedi: "Kad nije u pitanju složen i obiman zakon,
podnositelj prijedloga zakona može umjesto nacrta podnijeti
prijedlog zakona i predložiti da se prijedlog zakona pretresa po
skraćenom postupku bez nacrta zakona". Komplementarnom
odredbom članka 164. Poslovnika o radu Doma naroda
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", br. 27/03 i 21/09), također je propisana
procedura donošenja zakona po skraćenom postupku. Odredbama
čl. 159. do 190. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine, te odredbama čl. 151. do 185.
Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine, detaljno je uređen zakonodavni postupak unutar
domova ovog zastupničkog tijela, koji omogućava donošenje
zakona na transparentan način, uz učešće svih zastupnika,
odnosno izaslanika, u cilju donošenja kvalitetnih zakonskih
rješenja.
Podnositelj zahtjeva smatra da je Osporeni zakon donesen
po skraćenoj proceduri koja u ovom slučaju predstavlja
zlouporabu, a time i direktno kršenje odredaba poslovnika o radu
domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, čime se
narušavaju temeljna načela demokratičnosti, javnosti i
transparentnosti, koji su u funkciji načela pravne sigurnosti
građana i drugih subjekata, konsekventnog ostvarenja i zaštite
javnog interesa, te prava na rad i prava po osnovu rada širokog
kruga osoba u statusu uposlenika/radnika. Od njihovog poštivanja
i konsekventnog implementiranja u pravni sustav zemlje ovisi
koherentnost i demokratičnost toga sustava, a u ovom konkretnom
slučaju i pravna sigurnost učesnika u oblasti društvenih odnosa
vezanih za ostvarivanje prava na rad i prava po osnovu rada, kao
vrijednost "per se". Riječ je, dakle, o načelima koja imaju ustavni
značaj i nadzakonsku pravnu snagu.
Razlozi materijalne neustavnosti, kako podnositelj dalje
navodi, sadržani su u činjenici da Osporeni zakon, po svom
sadržaju direktno krši odredbe Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine i brojnih međunarodnih instrumenata za zaštitu
ljudskih prava i sloboda na snazi.
Osporenim zakonom oštećen je širok krug osoba/radnika
koje se nalaze u radnom odnosu koji su u nepovoljnijem položaju
u odnosu na osobe koje imaju potraživanja po bilo kojem drugom
osnovu, ali i u odnosu na poslodavca koji se, logično, u ovom
odnosu pojavljuje u ulozi dužnika, jer su dugovanja iz osnova
radnog odnosa izdvojena u posebnu kategoriju, te je za ovu vrstu
dugovanja propisana visina zatezne kamate od 0,2% na godišnjem
nivou dok je istovremeno, za sva druga dugovanja stopa zatezne
kamate ostala na ranije propisanom nivou od 12% godišnje. To je
60 puta niža stopa zatezne kamate od stope zatezne kamate za
dugovanja po bilo kojem drugom osnovu. Navedenom odredbom
Osporenog zakona točno određeni krug osoba/građana stavlja se u
izrazito nepovoljan i nejednak položaj s obzirom na porijeklo
potraživanja. Primjera radi, kašnjenje u izmirivanju potraživanja
građana prema javnim poduzećima u vlasništvu države (električna
energija, komunalije, telekomunikacije itd.) potencijalno su
prouzrokovana neizvršavanjem obveza od strane poslodavca
(isplata plaće), a sankcionira se stopom zatezne kamate u visini od
12%, čime se dodatno građani dovode u neravnopravan položaj,
ovaj put naspram države koja se pojavljuje u ulozi vlasnika ovih
poduzeća. Situacija postaje još indikativnija ukoliko se u
konkretnom odnosu država pojavljuje kao poslodavac osobe kojoj
duguje potraživanja iz radnog odnosa. Sve to vodi daljem,
cikličnom dovođenju široke grupe građana u neravnopravan,
diskriminirajući položaj, te se time direktno krši i ustavom
garantirano pravo na imovinu radnika/uposlenika, njenim
potencijalnim umanjivanjem na navedene i druge moguće načine.
U smislu navedenog, mogućnost zaračunavanja zatezne
kamate u određenoj i nužno potrebnoj visini treba da posluži kao
sredstvo odvraćanja od prevarnog/doloznog ponašanja
poslodavca, ali i sredstvo za adekvatnu naknadu savjesnoj strani u
određenom odnosu koja je svoje obveze blagovremeno izvršila, a
bez svoje krivice nije ostvarila ugovorenu naknadu. Tako, u
potencijalnim budućim slučajevima, poslodavac koji ne izvršava
svoje obveze prema radnicima mogao bi biti i nagrađen u vidu
razlike između visine kamate na štednju (koja iznosi do 3%) i
visine stope zatezne kamate na dugovanja iz radnog odnosa
(0,2%) ukoliko bi se odlučio npr. da umjesto isplate plaća
radnicima isti iznos položi na banku u vidu štednje, te za period
koliko bi eventualno trajali sudski sporovi po tužbama radnika za
neisplaćene plaće.
Imajući u vidu prethodno navedeno, odredbama članka 1.
Osporenog zakona direktno je povrijeđeno pravo
radnika/uposlenika na jednakost pred zakonom iz članka II.A.2 (1)
c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Na ovaj način
prekršena je i odredba članka II.A.2. (1) d) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine kojom se zabranjuje svaka diskriminacija po
bilo kom osnovu, pa i po osnovu statusa, a također i članka 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(u daljnjem: Europska konvencija), kao i Protokola 12. uz
Europsku konvenciju (opća zabrana diskriminacije), a koja se u
ovom slučaju sastoji u favoriziranju jedne strane poslodavca u
pogledu mogućnosti (ne)izvršavanja ili projektiranog/namjernog
odlaganja izvršavanja njegovih obveza iz radno-pravnog odnosa
na način koji implicira povredu prava po osnovu rada, a što
uključuje i povredu prava na imovinu njegovih radnika/uposlenika
na naprijed navedeni način, garantirano člankom II.A.2. (1) k)
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te člankom 1. Protokola
1. Europske konvencije.
Jasno je da potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju
nerazdvojivi dio imovine osoba u radnom odnosu. U tom smislu,
potpuno je neprimjereno u smislu navedene odredbe Europske
konvencije propisivanje višestruko manje stope zatezne kamate
(60 puta) na ovu vrstu potraživanja u odnosu na sve druge vrste
potraživanja iz drugih odnosa u koje redovno stupaju svi građani,
uključujući i osobe u radnom odnosu, kako je to naprijed dijelom
opisano. S tim u svezi direktno je prekršena odredba stavka 3.
članka 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u svezi s
njenim člankom 7., kao i što su u istom smislu prekršene i odredbe
članka 7.a) i) i ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim
i kulturnim pravima.
Konačno, podnositelj zahtjeva zaključuje da je, polazeći od
činjenice da je Osporeni zakon donesen po skraćenom postupku,
direktno su i grubo narušene odredbe poslovnika Zastupničkog i
Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te, s
tim u svezi, Osporeni zakon se može smatrati neustavnim sa
stanovišta narušavanja procedure redovnog zakonodavnog
postupka. Također, odredba članka 1. Osporenog zakona je u
nesuglasnosti s brojnim, naprijed navedenim odredbama Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnih instrumenata za
zaštitu ljudskih prava i sloboda, pa predlaže da Ustavni sud
Federacije donese presudu kojom će izreći da Osporeni zakon nije
sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je u smislu članka 16. Zakona o
postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine,
zatražio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti Osporenog
zakona od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud Federacije je, razmatrajući zahtjev podnositelja
ocijenio potrebnim i dodatno zatražio aktom broj U-30/17 od
20.04.2018. godine, od Parlamenta Federacije Bosne i
Petak, 9. 11. 2018. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 89 - Stranica 11
Hercegovine, da obrazloži razloge za donošenje Osporenog
Zakona po skraćenoj proceduri, odnosno za propisivanje izuzetka
u odnosu na opću zakonsku normu o visini stope zatezne kamate.
Također, od ovlaštenog predlagatelja, Vlade Federacije Bosne i
Hercegovine je aktom broj U-30/17 od 20.04.2018. godine, da
dostavi obrazloženje, činjenice i dokaze za predlaganje Osporenog
zakona (izuzetka) kojim je samo za određene kategorije dužničkopovjerilačkih
odnosa predložena različita zatezna kamata,
uključujući i razloge za očiglednu nesrazmjernost u propisanoj
visini stope zatezne kamate; informaciju i dokaze na okolnost u
kojem postotku, u odnosu na ukupan unutarnji dug Federacije
Bosne i Hercegovine, učestvuju potraživanja po osnovu dugovanja
iz radnog odnosa; obrazloženje javnog interesa i nužnost
donošenja ovakve mjere, s egzaktnim i projektiranim podacima o
efektima na Proračun Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na
opću stopu i u odnosu na propisani izuzetak stope zatezne kamate,
kao i projekciju vremena potrebnog za isplatu dugovanja po
ovome osnovu.
Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je,
aktom broj 02-02-918/17 0d 22.05.2018. godine, dostavio
Odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti.
U odgovoru Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine je navedeno da je ustavni temelj za donošenje
Osporenog zakona sadržan u članku III.1. točka c) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, koji je izmijenjen amandmanima
VIII, LXXXIX i CVI i članku IV.A.20. (1) d) Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine, prema kojima je u isključivoj ovlasti
Federacije donošenje propisa o financijama i financijskim
institucijama Federacije i fiskalna politika, a Parlament Federacije
Bosne i Hercegovine, uz ostale ovlasti predviđene Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine, odgovoran je za donošenje
zakona o obnašanju dužnosti federalne vlasti. Sukladno s člankom
172. Poslovnika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne
i Hercegovine i člankom 164. Poslovnika o radu Doma naroda
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine koji predviđaju da se
zakon može donijeti po skraćenom postupku, predloženo je da se
Osporeni zakon donese u navedenom postupku iz razloga što tekst
Osporenog zakona nije opsežan niti je sadržaj složen.
Donošenjem Osporenog zakona namjera je da se svim
radnicima koji ostvaruju svoja prava putem suda, omogući
ravnopravan položaj i da u što kraćem roku isplate potraživani
iznosi utvrđeni pravomoćnim odlukama suda uz pripadajuće
kamate, te imajući u vidu da je i za ostvarivanje drugih prava
građana ključno održavanje likvidnosti gospodarstva i proračuna
svih razina vlasti, posebice sa stajališta osiguranja redovnih
sredstava za normalno funkcioniranje države i zadovoljavanju
potreba pojedinih socijalnih kategorija koje se financiraju iz
proračuna svih razina vlasti. Ponovljeno je da su financijska
stabilnost i fiskalna održivost proračuna imperativ za
makrofinancijsku stabilnost i od javnog su interesa za sve građane
Bosne i Hercegovine, stoga smatramo da nije došlo do
diskriminacije i da svi vjerovnici imaju jednak tretman.
Prema informacijama kojima raspolažu, trenutno ukupan
iznos dosuđenih presuda iz radnog odnosa u različitim javnim
subjektima prelazi 400 milijuna KM i koji se odnosi samo na
glavnicu, odnosno zatezne kamate nisu uključene u isti iznos, a
zabrinjavajući je podatak da pojedini kantoni imaju dosuđenih
presuda koje prelaze 60% iznosa njihovih godišnjih prihoda.
Imajući u vidu činjenicu da se radi o presudama koji datiraju još iz
2010. godine, obračunati iznos zateznih kamata značajno
pogoršava financijsku dubiozu pojedinih javnih subjekata, te čak u
pojedinim kantonima i općinama, ali i javnim poduzećima ove
obveze mogu u potpunosti blokirati funkcioniranje samoj javnog
subjekta i dugoročno ga destabilizirati. Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine je iz naprijed navedenih razloga utvrdila dopunu
Osporenog zakona kojim je visinu stope zatezne kamate iz radnih
odnosa smanjila na 0,2% na godišnjoj razini čime je imala za cilj
da se zaustavi progresivan rast obveza iz sudskih presuda i
omogući javnim subjektima na naprave plan izmirenja obih
obveza u narednom razdoblju uz istodobno očuvanje njihove
financijske stabilnosti, jer je to najvažniji preduvjet za zaštitu
prava na imovinu i osiguravanje mogućnosti isplate potraživanja
radnika u što kraćem roku, a da istodobno ne budu ugrožena prava
građana po drugim osnovama.
Slijedom svega navedenog, predlaže Ustavnom sudu
Federacije da donese odluku kojom se će se Zahtjev za ocjenu
ustavnosti Osporenog zakona odbiti kao neutemeljen.
U prilogu Odgovora, Predsjedateljica Doma naroda
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dostavila je
Obrazloženje sa informacijom Vlade Federacije Bosne i
Hercegovine broj 03-02-1354/2016 od 21.05.2018. godine, koje je
dostavila i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, u kojemu je
navedeno, da je svim radnicima koji ostvaraju svoja prava putem
suda, omogući ravnopravan položaj i da u što kraćem roku isplate
potraživani iznosi utvrđen pravosnažnim odlukama suda uz
pripadajuće kamate.
Stanje unutarnjeg duga Vlade Federacije Bosne i
Hercegovine na dan 31.12.2017. godine iznosi 894,69 milijuna
KM. Unutarnji dug je dug nastao sukladno sa zakonom i emisijom
tržišnih vrijednosti papira. Dug nastao sukladno sa zakonom
odnosi se na: obveze prema uposlenicima bivšeg Federalnog
ministarstva obrane i pripadnicima Vojske Federacije Bosne i
Hercegovine; Obveze prema dobavljačima bivšeg Federalnog
ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine;
Obveze koje podliježu verifikaciji: stara devizna štednja (izmiruje
se gotovinskim isplatama i emisijom obveznica) i ratna
potraživanja (izmiruje se gotovinskim isplatama i emisijom
obveznica).
Stanje unutarnjeg duga kantona na dan 31.12.2017. godine
iznosi 178,22 mil. KM, a stanja unutarnjeg duga gradova i općina
na dan 31.12.2017. godine iznosi 59,03 mil. KM. Kod izrade
Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2018. godinu, nakon
prikupljenih informacija od proračunskih korisnika o svim
zaprimljenim rješenjima o izvršenju i troškovima sporova iz
osnova radnog odnosa, utvrđen je ukupan iznos neizmirenih
obveza po sudskim presudama i rješenjima o izvršenju u iznosu od
69.149.489,00 KM, od čega se na glavnicu odnosi 40.729.537,00
na kamatu 19.003.085,00 KM i na pripadajuće troškove spora sa
kamatom na iste 9.416.867,00 KM. S druge strane, Proračunom
Federacije Bosne i Hercegovine za 2018. godinu za izmirenje
navedenih obveza po proračunskim korisnicima planirano je samo
5.350.000,00 KM. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je, u
cilju ušteda sredstava u Proračunu Federacije Bosne i Hercegovine
u 2012. godini, za potraživanja iz radnog odnosa, sklopila
Sporazum sa Savezom samostalnih sindikata sukladno s kojim su
se zaključivali Ugovori o vansudskoj nagodbi između Vlade
Federacije Bosne i Hercegovine i potražitelja (službenika i
namještenika). Ugovori su se zaključivali na temelju sudskih
odluka koje se odnose na potraživanja iz radnog odnosa za period
od 01.10.2008. do 31.12.2010. godine (razlika plaće, toplog
obroka i regresa). Prema Ugovorima o vansudskoj nagodbi koje je
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključivala, tražitelji
izvršenja odrekli su se kamata u cijelosti, te je Federalno
ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija vršilo
isplatu sredstava na ime glavnice i troškova postupaka. Od
01.01.2016. godine, po osnovu Instrukcije o načinu realizacije
sudskih odluka broj 07-14-4-8523/15 od 28.12.2015. godine,
sredstva za izmirenje obveza po osnovu presuda iz radnog odnosa
planirana su na ekonomskim kodovima proračunskih korisnika i
realizacija istih vrši se shodno navedenoj instrukciji. Prema
evidencijama u Glavnoj knjizi trezora, u periodu od 01.01.2016.
godine do 31.03.2018. godine proračunski korisnici izvršili su
Broj 89 - Stranica 12 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 9. 11. 2018.
isplatu sredstava u ukupnom iznosu od 25. 057.871,70 KM i to:
13.740.915,20 KM - na ime glavnog duga; 9.317.900,71 KM - na
ime kamata; 1.999.056,33 KM- na ime troškova postupka. Što
znači da je na kamate plaćeno 37% od ukupnog iznosa duga po
ovom osnovu. Obzirom da Federacija Bosne i Hercegovine i
kantoni ne mogu planirati dovoljna sredstva za redovne isplate
obveza iz osnova radnog odnosa, obveze bilježe kontinuirani rast i
samim tim rastu i iznosi duga po osnovu kamata. Do dana dostave
odgovora, od strane proračunskih korisnika u Glavnoj knjizi
trezora evidentirane su neizmirene obveze po osnovu potraživanja
iz radnih odnosa u ukupnom iznosu od 25.035.889,00 KM (glavni
dug). Iznos kamata dospjelih na plaćanje utvrđuje se u trenutku
izmirenja duga, tako da se rastom neizmirenih obveza po osnovu
glavnog duga iz godine u godinu i značajno povećava i dug po
osnovu kamata, koji često prelazi iznos glavnog duga.
Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev podnositelja.
5. Privremena mjera
Ustavni sud Federacije odlučujući po zahtjevu za izdavanje
privremene mjere donio je Rješenje, broj U-30/17 od 12.09.2017.
godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 90/17), kojim je
privremeno obustavljena primjena Osporenog zakona do
donošenja odluke o ustavnosti.
6. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Članak II.A.2.(1)
"Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Aneksu ovog ustava:
(1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na:
(...).
c) jednakost pred zakonom;
d) zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji
kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili
drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom
podrijetlu;
(...).
k) imovinu;
(...).
Članak IV.C.3.10.(2)a)
(2) Ustavni sud:
a) na zahtjev Predsjednika Federacije, Dopredsjednika
Federacije, Premijera, Dopremijera ili na zahtjev jedne
trećine članova bilo kojeg od domova Parlamenta
Federacije, utvrđuje je li neki prijedlog zakona koji je
usvojen u jednom domu Parlamenta ili pak prijedlog
zakona koji je usvojen u oba doma, sukladan sa ovim
ustavom.
(...).
Amandman XVIII
Članak VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
mijenja se i glasi:
"Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u
Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opća pravila međunarodnog
prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesuglasnosti
međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva,
preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum".
Amandman XXXVI
(1) Svaki dom će većinom glasova usvojiti svoj poslovnik o
radu i izabrati među svojim članovima predsjedatelja i dva
dopredsjedatelja, koji ne mogu biti iz reda istog
konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih.
Ovim amandmanom mijenja se članak IV.A.3.11. Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine.
B. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda
Članak 14.
Zabrana diskriminacije
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji
obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su
pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo
mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza s nekom
nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Protokol 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda
Članak 1.
Zaštita imovine
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano
uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine,
osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i
općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na
pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim
da bi nadzirala korištenje imovine sukladno s općim interesima ili
da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
Protokol 12. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda
Članak 1.
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez
diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja
kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili
socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini,
imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj
osnovi, kako je i navedeno u stavku 1.
C. Zakon o visini stope zatezne kamate
("Službene novine Federacije BiH", br. 27/98 i 51/01)
Članak 1.
Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate za
dužničko-povjerilačke odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa
ispunjenjem novčane obveze.
Članak 2.
Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje
osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate,
po stopi od 12% godišnje.
Za period kraći od godine dana primjenjuje se konformni
način obračuna zatezne kamate.
Članak 3.
Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na dužničkopovjerilačke
odnose koji su uređeni drugim zakonima.
Članak 4.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi
Zakon o visini zatezne kamate ("Službene novine Federacije
BiH", broj 18/96).
Članak 5.
Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana
objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
Petak, 9. 11. 2018. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 89 - Stranica 13
D. Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate
(Osporeni zakon)
("Službene novine Federacije BiH", broj 101/16)
Članak 1.
U zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službene novine
Federacije BiH", br. 27/98 i 51/01), u članku 2. iza stavka 2.
dodaje se novi stavak 3. koji glasi:
"Izuzetno od stavka 1. ovog članka na iznos glavnice
određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska
poravnanja) i vansudska poravnanja iz osnova radnog odnosa
plaća se zatezna kamata po stopi od 0,2% godišnje".
Članak 2.
Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana
objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
H. Poslovnik Zastupničkog doma Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 69/07 i 02/08)
d) Donošenje zakona po skraćenom postupku
Članak 172.
Kad nije u pitanju složen i obiman zakon, podnositelj
prijedloga zakona može umjesto nacrta podnijeti prijedlog zakona
i predložiti da se prijedlog zakona pretresa po skraćenom postupku
bez nacrta zakona.
Prijedlog zakona iz prethodnog stavka dostavlja se
zastupnicima u roku koji ne može biti kraći od 14 dana od dana
određenog za održavanje sjednice Zastupničkog doma na kojoj će
se pretresati prijedlog zakona.
Ako Zastupnički dom ocijeni da nije složen i obiman zakon,
prihvata prijedlog predlagatelja, te prelazi na pretres prijedloga
zakona.
Ako Zastupnički dom ne prihvati da pretresa prijedlog
zakona po skraćenom postupku, prijedlog zakona pretresaće kao
nacrt zakona.
I. Poslovnik o radu Doma naroda Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 27/03 i 21/09)
d) Donošenje zakona po skraćenom postupku
Članak 164.
Kad je to programom rada Doma naroda predviđeno ili kad
nije u pitanju složen i obiman zakon, podnositelj prijedloga
zakona može umjesto nacrta da podnese prijedlog zakona i da
predloži da se prijedlog zakona pretresa po skraćenom postupku
bez nacrta zakona.
Prijedlog zakona iz prethodnog stavka dostavlja se
izaslanicima i nadležnim tijelima u roku koji ne može biti kraći od
15 dana od dana određenog za održavanje sjednice Doma naroda
na kojoj će se pretresati prijedlog zakona.
Ako donošenje zakona po skraćenom postupku nije
predviđeno programom rada, Dom naroda odlučuje, kao o
prethodnom pitanju, da li će razmatrati prijedlog zakona po
skraćenom postupku.
Ako Dom naroda ocijeni da nije složen i obiman zakon i
prihvati prijedlog predlagatelja, prelazi se na pretres o prijedlogu
zakona.
Ako Dom naroda ne prihvati da pretresa prijedlog zakona po
skraćenom postupku sa prijedlogom zakona će se postupiti kao sa
nacrtom i o tom nacrtu vrši se odmah pretres na istoj sjednici
Doma naroda.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nakon izvršenog uvida u podneseni zahtjev, odgovor Doma
naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Izjašnjenje
Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i druge dokaze podnesene
u ovome ustavno-sudskom predmetu, utvrđeno je sljedeće:
Podnositelj zahtjeva je, na temelju članka IV.C.3.10.(2)a)
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao ovlaštena osoba,
podnio dana 27.04.2017. godine, Ustavnom sudu Federacije
zahtjev za ocjenu ustavnosti Osporenog zakona, kao i zahtjev za
donošenje privremene mjere kojom bi se obustavila primjena
Osporenog zakona do konačne odluke Ustavnog suda Federacije o
podnesenom zahtjevu za ocjenu ustavnosti.
Osporeni zakon, usvojio je Parlament Federacije Bosne i
Hercegovine i to Zastupnički dom na sjednici održanoj
13.12.2016. godine, a Dom naroda na sjednici 15.12.2016. godine.
Objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 101/16
od 23.12.2016. godine, a stupio na pravnu snagu narednog dana
od dana objavljivanja, dakle, 24.12.2016. godine. Prije donošenja
navedenih dopuna koje su razlog pokretanja postupka ocjene
ustavnosti, Osporeni zakon mijenjan je i u 2001. godini.
Ustavni sud Federacije, rješavajući ovaj predmetu u
meritumu, održao je sjednicu bez javne rasprave, na temelju
članka 13. stavak 1., a u smislu članka 25. Poslovnika Ustavnog
suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16).
Ustavni sud Federacije je čuvar Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, njegov zaštitnik i jamči njegovu dosljednu primjenu
i poštovanje. S time u svezi, Ustavni sud Federacije, a u odnosu na
proceduralni prigovor donošenja Osporenog zakona u skraćenoj
formi, ocijenio je da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine
usvojio Osporeni zakon po skraćenom postupku u Zastupničkom
domu i Domu naroda, ali da nema procesnih propusta u postupku
donošenja Osporenog zakona što se tiče tih navoda podnositelja
zahtjeva. Ovo iz razloga što je procedura donošenja provedena na
način kako je to propisano odredbama poslovnika domova
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te da, bez obzira na
eventualne konsekvence, u pitanju je, o čemu su se u propisanoj
proceduri i izjasnili zastupnici, odnosno izaslanici u oba doma
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, predloženi tekst
Osporenog zakona koji nije sadržinski obiman i složen. Stoga
prigovor podnositelja zahtjeva u pogledu procedure, po stavu ovog
suda, nije utemeljen.
S druge strane, Ustavni sud Federacije je utvrdio da
Osporeni zakon sadržajno nije usklađen s odredbama članka
II.A.2 (1) c), d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te
odredbama članka 14. Europske konvencije, komplementarnim
Protokolom 12. uz Europsku konvenciju koji propisuje opću
zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu, te člankom 1.
Protokola 1. Europske konvencije. Ustavni sud Federacije je
utvrdio da ustavno i konvencijsko jamstvo jednakosti pred
zakonom te opća zabrana diskriminacije po bilo kojem osnovu,
kao jedno od najviših vrednota ustavnog poretka, zabranjuje
proizvoljno postupanje i zahtjeva jamstvo jednakosti svih osoba
pred zakonom. Nejednako se postupanje uvijek negativno
odražava na ostvarivanje Ustavom zaštićenih ljudskih prava i
temeljnih sloboda, a ta je jednakost pred zakonom propisana u
članku II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Naime, Osporenim zakonom su dugovanja iz osnova radnog
odnosa izdvojena u posebnu kategoriju, te je za ovu vrstu
dugovanja propisana visina zatezne kamate od 0,2% na godišnjem
nivou, dok je istovremeno za sva druga dugovanja stopa zatezne
kamate ostala na ranije propisanom nivou od 12% godišnje, što je
60 puta niža stopa zatezne kamate od stope zatezne kamate za
dugovanja po bilo kojem drugom osnovu. Navedenom odredbom
Osporenog zakona točno određeni krug osoba stavlja se u izrazito
nepovoljan i nejednak položaj s obzirom na porijeklo potraživanja,
odnosno dužničko-povjerilačkog odnosa. Povjerioci, radnici
kojima je dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa su, bez jasnog
opravdanja, neproporcionalno diskriminirani u odnosu na sve
druge povjerioce na koje se odnosi Zakon o visini stope zatezne
kamate. U odnosu na predmet ovog ustavnosudskog postupka,
Broj 89 - Stranica 14 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Petak, 9. 11. 2018.
Ustavni sud Federacije je utvrdio da diskriminacija može u
određenim okolnostima i pod određenim pretpostavkama biti i po
osnovu statusa, a koja se u ovom slučaju sastoji u favoriziranju
jedne vrste poslodavca u pogledu mogućnosti (ne)izvršavanja ili
projektovanog/namjernog odlaganja izvršavanja njegovih obveza
iz radno-pravnog odnosa. Objašnjenje da se ovim štiti viši interes,
koji svakako može biti opstojnost proračuna i fiskalna održivost
ali pod određenim uvjetima, u konkretnom slučaju nije dokazana.
U odgovorima i Izjašnjenju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine
nije pokazano da se ovakvim rješenjem stvarno i istinski išlo na
ubrzavanje isplate dosuđenih potraživanja iz radnog donosa, nije
se odgovorilo na upit o procentualnom učešću ovih dugovanja u
odnosu na Proračun Federacije Bosne i Hercegovine nije se
odgovorilo ni šta je i da li je, osim ovog izuzetno restriktivnog i
neproporcionalnog zakonskog rješenja, išta učinjeno na
povećavanju stavki za isplatu potraživanja koja su sudskim
odlukama utvrđena, koje su druge mjere, a ne samo na štetu prava
radnika iz radnog donosa u tom pravcu eventualno učinjene, niti je
data bilo kakva projekcija koja bi eventualno dokazala da ovakav
različit tretman (ali svakako ne ovako neproporcionalan) jeste
imao za svrhu zaštitu proračuna i fiskalne opstojnosti Federacije
Bosne i Hercegovine, odnosno brže i pravednije rješavanje
dugovanja što je bez jasnih dokaza i pokazatelja, samo paušalno
navedeno kao razlog predlaganja i donošenja ovakvog rješenja.
Isto tako, članak II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, jamči svim osobama na teritoriju Federacije pravo
na imovinu. Također, odredbom stavka 1. članka 1. Protokola 1.
Europske konvencije propisano je kako slijedi: "Svaka fizička ili
pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i
pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima
međunarodnog prava". U konkretnom slučaju nije dokazan javni
interes, legitiman cilj, nužnost, a posebice ovakvo zakonsko
rješenje ne bi moglo proći test proporcionalnosti. Naime,
očigledno je sav teret prenesen isključivo na stranu povjerilaca
(radnika kojima je pravomoćnom presudom utvrđeno imovinsko
pravo koje potpada pod zaštitu jamstava prava na imovinu), jer
druga strana u postupku, kako je već naprijed navedeno, ničim nije
suštinski dokazala da je učinila potrebni i nužni napor da pitanje
ovih potraživanja proporcionalno riješi i eventualno podijeli teret
između povjerilačko-dužničke strane, nego je isključivo
zakonodavac posegnuo za očigledno neustavnim rješenjem, a to je
donošenje Osporenog zakona s izrazito neproporcionalnom
razlikom u stopi zatezne kamate prenošenjem kompletnog tereta
na stranu utvrđenog imovinskog prava radnika iz radnog odnosa.
Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju visine komunalnih taksi (Službeni glasnik Općine Donji Vakuf 09/12), u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
20.07.2018 |
Službene novine FBiH 57/18 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
tarifni broj |
Петак, 20. 7. 2018. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 57 - Страна 109
Oбзиром на изложено, одлучено је као у изреци ове
пресуде.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је већином
гласова у саставу: Весна Будимир, предсједница Суда,
Мирјана Чучковић, др sc. Шахбаз Џихановић, Александра
Мартиновић, проф. др Един Муминовић, др sc. Ката Сењак и
Младен Срдић, судије Суда.
Број У-16/17
18. априла 2018. године
Сарајево
Предсједница
Уставног суда Федерације
Босне и Херцеговине
Весна Будимир, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Novom
Travniku u vezi utvrđivanja ustavnosti člana 2. Tarifni broj 1.
Odluke o utvrđivanju visine komunalnih taksi, na osnovu člana
IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici
Suda bez javne rasprave, održane 18.4.2018. godine, donio je
PRESUDU
1. Utvrđuje se da član 2. Tarifni broj 1. Odluke o utvrđivanju
visine komunalnih taksi ("Službeni glasnik Općine Donji
Vakuf", broj 09/12), u vrijeme važenja nije bio u
saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenom glasniku Općine Donji Vakuf".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Novom Travniku u postupku rješavanja
upravnog spora broj 06 0 U 009310 16 U u upravnoj stvari
podnošenja prijave komunalnih taksi za istaknutu firmu po tužbi
tužioca "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, protiv rješenja
tuženog Federalnog ministarstva financija/Federalnog
ministarstva finansija Sarajevo, broj 03-15-683/14 A.Z.H. od
11.02.2016. godine na osnovu člana IV.C.3.10. (4) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, je Ustavnom sudu Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije)
dana 25.01.2017. godine predočio ustavno pitanje u vezi
utvrđivanja ustavnosti člana 2. Tarifni broj 1. Odluke o
utvrđivanju visine komunalnih taksi (u daljem tekstu: osporena
Odluka).
2. Stranke u postupku
Na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u postupku su
Kantonalni sud u Novom Travniku, "Premier World Sport" d.o.o.
Čitluk, Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo
finansija i Općinsko vijeće Donji Vakuf, kao donosilac osporene
Odluke.
3. Navodi zahtjeva
Kantonalni sud u Novom Travniku je Ustavnom sudu
Federacije aktom broj 06 0 Su 010286 17 Su od 20.01.2017.
godine, predočio ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje
ustavnosti osporene Odluke.
Prema navodima Kantonalnog suda Novi Travnik, ustavno
pitanje se pojavilo u postupku rješavanja upravnog spora pred tim
sudom u predmetu broj 06 0 U 009310 16 U po tužbi tužioca
"Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, zastupan po
punomoćnicima Sanji Iličić-Lukenda i Gorjani Šajin, advokatima
iz Čitluka, protiv rješenja Federalnog ministarstva
financija/Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-683/14
A.Z.H. od 11.02.2016. godine, radi poništenja navedenog
rješenja.
U zahtjevu se navodi da se ustavno pitanje pojavilo iz
razloga kojim se rukovodio Ustavni sud Federacije u postupku
ocjene ustavnosti odluka o komunalnim taksama općina s
područja drugih kantona iznesenim u brojnim presudama
Ustavnog suda Federacije kojim je utvrđeno da odluke o
općinskim komunalnim taksama nisu u skladu sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine.
Članom 21. Zakonom o komunalnim taksama ("Službene
novine Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna", br.
2/12 i 5/14) propisano je da se visina godišnje takse za svaku
istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i
ostalim prostorijama, objektima i mjestima kojima se označava
da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili
zanimanje plaća godišnja taksa koja ne može biti veća od
propisane, a članom 3. stavom 2. istog Zakona, je propisano da će
visinu godišnje takse za istaknutu firmu općinsko vijeće utvrditi
prema zonama određenim općinskom odlukom i drugim
kriterijima, a što osporenom Odlukom nije učinjeno.
Koristeći ustavna ovlaštenja iz člana IV.C.3.10.(4) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine Kantonalni sud u Novom
Travniku predočio je ustavno pitanje utvrđivanja usklađenosti
člana 2. Tarifni broj 1. osporene Odluke sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine iz razloga što je članom II.A.2. (1) c)
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano, pored ostalog,
da sva lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju
pravo na jednakost pred zakonom, a u osporenom članu 2. Tarifni
broj 1 iste Odluke, visina godišnje takse vezana je isključivo za
djelatnost koju pravno, odnosno fizičko lice obavlja, što prema
stavu Ustavnog suda Federacije iznesenom u presudi broj U-
14/13 od 26.06.2013. godine, ne može biti relevantan kriterij za
određivanje različite visine takse za istaknutu firmu, jer se takvim
određivanjem povrjeđuje ustavna odredba o jednakosti pred
zakonom.
Zbog svega navedenog Kantonalni sud u Novom Travniku
predočio je ovo ustavno pitanje kako bi Ustavni sud Federacije,
nakon održane rasprave, donio presudu kojom će utvrditi da li je
osporena Odlika u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
4. Navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je aktom broj U-16/17 od
02.02.2017. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku
pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine zatražio
od "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, Federalnog ministarstva
financija/Federalnog ministarstva finansija i Općinskog vijeća
Donji Vakuf da kao stranke u upravnom sporu pred Kantonalnim
sudom u Novom Travniku, dostave odgovor na zahtjev
Kantonalnog suda u Novom Travniku, u roku od 15 dana.
U odgovoru Općinskog vijeća Donji Vakuf je navedeno da
je osporena Odluka, prestala da važi 12.02.2015. godine, kada je
stupila na snagu Odluka o visini komunalnih taksi na području
Općine Donji Vakuf ("Službeni glasnik Općine Donji Vakuf",
broj 01/15).
"Premier World Sport" d.o.o. Čitluk i Federalno
ministarstvo finansija Sarajevo/Federalno ministarstvo financija
nisu u ostavljenom roku dostavili odgovor na navode iz zahtjeva
Kantonalnog suda u Novom Travniku.
5. Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II. A 2. (1) c)
Federacija će osigurati primjenu najviše razine
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima
navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava:
c) na jednakost pred zakonom;
Број 57 - Страна 110 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 20. 7. 2018.
Član IV.C.3.10. (4)
Ustavni sud odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči
Vrhovni sud ili neki kantonalni sud a koja se pojave u toku
postupka pred tim sudom.
Član VI. 4. c)
Općinsko vijeće:
c) donosi druge propise u izvršavanju općinskih nadležnosti.
Amandman VIII
na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja
se i glasi:
U isključivoj su ovlasti Federacije:
d) donošenje propisa o finansijama i finansijskim
institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije.
B. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i
Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09,
35/14 i 94/15)
Član 1.
Ovim Zakonom uređuje se pripadnost javnih prihoda koji
su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 2.
Javnim prihodima, u smislu ovog Zakona, smatraju se
indirektni porezi, direktni porezi, naknade, takse, kazne, vlastiti
prihodi, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i
drugim propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i
jedinica lokalne samouprave.
Član 13.
Učešće jedinica lokalne samouprave u ostalim javnim prihodima
Pored udjela u raspodjeli prihoda iz člana 6. ovog Zakona,
jedinicama lokalne samouprave pripadaju i drugi javni prihodi
kako slijedi:
(...);
c) naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne
samouprave;
(...);
f) prihodi od korištenja ili prodaje imovine jedinica
lokalne samouprave;
(...);
h) drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima
Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave.
Općinska vijeća donose propise kojima se utvrđuje visina
naknada po osnovu korištenja i uređenja zemljišta, kao i visina
drugih naknada, novčanih kazni i taksi u njihovoj nadležnosti.
C. Zakon o komunalnim taksama
("Službene novine Kantona Središnja Bosna/Srednjobosanskog
kantona", br. 2/12 i 5/14)
Član 1.
(Predmet Zakona)
Ovim Zakonom o komunalnim taksama (u daljem tekstu:
Zakon) propisuje se način plaćanja komunalnih taksi (u daljem
tekstu: taksa) na području Srednjobosanskog kantona/Kantona
Središnja Bosna (u daljem tekstu: Kanton).
Član 2.
(Osnov plaćnja takse)
Takse se plaćaju za:
a) za svaku istaknutu firmu;
b) za držanje sredstava za igru u ugostiteljskim i ostalim
objektima kojima priređivanje zabavnih igara nije
osnovna djelatnost (biljar, fliperi, videoigre, pikado i
slično);
c) za organizovanje muzike uživo u ugostiteljskom
objektu;
d) za zauzimanje trotoara i ostalih javnih površina ispred
poslovnih prostorija;
e) za isticanje plakata i panoa na javnim mjestima;
Član 3.
(Uređivanje visine takse)
(1) Visina takse po predmetima i uslugama za čije korištenje se
plaća taksa, utvrđuje se odlukom općinskog vijeća, s tim da
visina takse ne može biti viša od visine određene Tarifom
komunalnih taksi (u daljem tekstu: Tarifa), koja je sastavni
dio ovog zakona.
(2) Visinu takse za istaknutu firmu općinsko vijeće utvrdit će
prema zonama određenim općinskom odlukom i drugim
vlastitim kriterijima, u skladu sa stavom (1) ovog člana.
Član 8.
(Pripadanje i uplata prihoda)
(1) Taksa se plaća u gotovom novcu i prihod je jedinica lokalne
samouprave, u skladu sa Zakonom o pripadnosti javnih
prihoda u Srednjobosanskom kantonu ("Službene novine
Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna", broj
3/10).
(2) Taksa se uplaćuju na uplatni račun prihoda od taksi, kod
ovlaštene organizacije za obavljanje platnog prometa.
C. Odluka o utvrđivanju visine komunalnih taksi
("Službeni glasnik Općine Donji Vakuf", broj 9/12)
Član 2.
TARIFA KOMUNALNIH TAKSI
Tarifni broj 1.
Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na
poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima kojima se
označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu
djelatnost ili zanimanje, plaća se godišnja taksa:
- Iz oblasti distribucije nafte i naftnih derivata u iznosu
od 5.000,00 KM
- Iz oblasti proizvodnje i distribucije zemnog gasa u
iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti proizvodnje tekstila, kože, obuće i gume u
iznosu od 200,00 KM
- Iz oblasti primarne i sekundarne prerade drveta u
iznosu od 300,00 KM
- Iz oblasti prehrambene industrije u iznosu od 200,00
KM
- Iz oblasti izdavačko-grafičke djelatnosti u iznosu od
300,00 KM
- Iz oblasti metaloprerađivačke djelatnosti u iznosu od
400,00 KM
- Iz oblasti proizvodnje i prerade duhana, alkoholnih
pića i piva u iznosu od 10.000,00 KM
- Iz oblasti proizvodnje bezalkoholnih pića u iznosu od
2.000,00 KM
- Iz oblasti telekomunikacija (sjedište) u iznosu od
10.000,00 KM
- Iz oblasti telekomunikacija (izdvojene lokacije) u
iznosu od 2.000,00 KM
- Iz oblasti poštanskih usluga (sjedište) u iznosu od
5.000,00 KM
- Iz oblasti poštanskih usluga (izdvojena lokacija) u
iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti poštanskih usluga (izdvojeni šalter) u iznosu
od 300,00 KM
- Iz oblasti bankarstva (sjedište) u iznosu od 10.000,00
KM
Петак, 20. 7. 2018. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 57 - Страна 111
- Iz oblasti bankarstva (filijala, ekspozitura, poslovnica)
u iznosu od 5.000,00 KM
- Iz oblasti bankarstva (izdvojeni šalter, bankomat) u
iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti brokerskih kuća i lizinga u iznosu od
3,000,00 KM
- Iz oblasti mikrokreditnih organizacija (sjedište) u
iznosu od 3.000,00 KM
- Iz oblasti mikrokreditnih organizacija (izdvojena
lokacija) u iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti osiguranja i reosiguranja (sjedište) u iznosu
od 10.000,00 KM
- Iz oblasti osiguranja i reosiguranja (filijala,
podružnica) u iznosu od 2.000,00 KM
- Iz oblasti osiguranja i reosiguranja (izdvojeni šalter) u
iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti igara na sreću, i to:
a) lutrija, loto, sportska prognoza, tombola - bingo
u iznosu od 1.000,00 KM
b) kasino u iznosu od 10.000,00 KM
c) sportska kladionica u iznosu od 1.000,00 KM
d) tombola - bingo u zatvorenom prostoru u iznosu
od 500,00 KM
- Iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije
(sjedište) u iznosu od 5.000,00 KM
- Iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije
(podružnica i služba) u iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti proizvodnje i distribucije električne energije
u malim elektranama u iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti vanjske trgovine i trgovine na veliko u
iznosu od 1.500,00 KM
- Tržni centar, hipermarket i poslovni centar u iznosu
od 5.000,00 KM
- Tržnica i pijaca u iznosu od 300,00 KM
- Iz oblasti trgovine na malo koji se obavlja u kiosku u
iznosu od 100,00 KM
- Iz oblasti trgovine na malo koji se obavlja u ostalim
prodajnim objektima u iznosu od 200,00 KM
- Iz oblasti ugostiteljstva - hotel u iznosu od 700,00 KM
- Iz oblasti ugostiteljstva - motel, pansion u iznosu od
500,00 KM
- Iz oblasti ugostiteljstva - ostali objekti u iznosu od
200,00 KM
- Putnička agencija i renta-car agencija u iznosu od
500,00 KM
- U prijevozu robe motornim vozilima u iznosu od
200,00 KM
- U prijevozu putnika u iznosu od 250,00 KM
- U prijevozu putnika taksi-automobilom u iznosu od.
50,00 KM
- Autokuća i autosalon u iznosu od 1.600,00 KM
- Skladište i otpad u iznosu od 1.000,00 KM
- U advokatskoj djelatnosti u iznosu od 1.000,00 KM
- U notarskoj djelatnosti u iznosu od 2.000,00 KM
- Privatna zdravstvena zaštita u iznosu od 3.000,00 KM
- Privatna stomatološka ordinacija u iznosu od 1.000,00
KM
- Privatna veterinarska ordinacija u iznosu od 2.000,00
KM
- Apoteka u iznosu od 2.000,00 KM
- Revizorska kuća u iznosu od 500,00 KM
- Knjigovodstvena agencija u iznosu od 300,00 KM
- Agencija za posredovanje u iznosu od 1.000,00 KM
- Iz oblasti građevinarstva u iznosu od 100,00 KM
- Samostalna zanatska radionica u iznosu od 50,00 KM
- Iz oblasti ostalih nespomenutih djelatnosti u iznosu od
50,00 KM
Napomena:
Ako se pod jednom firmom obavlja više djelatnosti za koje
je propisana različita taksa, taksa se razrezuje i plaća za djelatnost
za koju je propisana najviša taksa.
Ako se firma ističe u drugom polugodištu, taksa se
razrezuje i plaća u iznosu od 50% od propisane
(...).
D. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16)
Član 42.
Rješenje o obustavi postupka
Sud će donijeti rješenje kojim obustavlja postupak kada je u
toku postupka:
(...).
1. osporeni opći akt prestao da važi, osim u slučaju kada
Sud odlučuje o postavljenom ustavnom pitanju od
strane nadležnog suda.
(...).
E. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda Ustavnog suda Federacije, broj U-14/13, od
26.06.2013. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj
53/13), broj U-65/13 od 13.05.2014. godine ("Službene novine
Federacije BiH", broj 48/14") i broj U-59/17 od 14.02.2018.
godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/18").
6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom
predmetu nema činjeničnih pitanja koje bi bilo potrebito
neposredno razjasniti na javnoj raspravi. Na osnovu navoda
zahtjeva, odgovora na zahtjev, te relevantnog prava utvrđeno je
sljedeće:
Općinsko vijeće Donji Vakuf, aktom broj 01-05-00244/17
od 10.02.2017. godine izvjestilo je Ustavni sud Federacije da je
Odluka o utvrđivanju visine komunalnih taksi prestala da važi
12.02.2015. godine, kada je stupila na snagu Odluka o visini
komunalnih taksi na teritoriju Općine Donji Vakuf ("Službeni
glasnik Općine Donji Vakuf", broj 1/15). Ustavni sud Federacije
je u smislu člana 42. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije
BiH", br. 40/10 i 18/16) ispitao usklađenost osporene Odluke u
vrijeme njenog važenja i nastavio postupak ocjene ustavnosti iste.
Predočenim ustavnim pitanjem ne osporava se pravo općine
da donosi odluke o komunalnim taksama na teritoriju za koje je u
skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i zakonima
nadležna kao jedinica lokalne samouprave. No, u konkretnom
slučaju, osporenom Odlukom propisana je visina godišnje takse u
iznosima od 50,00 KM do 10.000,00 KM i to za svaku istaknutu
firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim
prostorijama, objektima i slično.
Ustavni sud Federacije je utvrdio da je Skupština Kantona
Središnja Bosna/Srednjobosanskog kantona 2012. godine,
donijela Zakon o komunalnim taksama kojim se propisuje način
plaćanja komunalnih taksi na području Srednjobosanskog
kantona (član 1. Zakona), da se takse plaćaju za svaku istaknutu
firmu (član 2. stav 1. tačka a). (...) Zakona), te da je članom 3.
istog Zakona propisano da se visina taksi utvrđuje općinskim
odlukama, s tim da visina istih ne može bit veća od visine
utvrđene u Tarifi komunalnih taksi koja je sastavni dio ovog
Zakona. Imajući u vidu ovaj zakonski osnov Općinsko vijeće
Donji Vakuf na sjednici od 21.12.2012. godine, donijelo je
osporenu Odluku kojom se utvrđuju tarife komunalnih taksi za
teritorij Općine Donji Vakuf za svaku firmu, oznaku, obilježje ili
natpis na poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima
Број 57 - Страна 112 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Петак, 20. 7. 2018.
kojima se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja
izvjesnu djelatnost ili zanimanje u različitim iznosima u
zavisnosti od vrste djelatnosti koju firma obavlja.
Polazeći od relevantnih odredbi Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine prema kojima će Federacija Bosne i Hercegovine
osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i
sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog
Ustava, posebno da sva lica na teritoriju Federacije Bosne i
Hercegovine uživaju prava na jednakost pred zakonom (član
II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), Ustavni
sud Federacije, u skladu sa već utvrđenom sudskom praksom
potvrđuje stav da određivanje visine godišnje takse za istaknutu
firmu zavisno od djelatnosti koju pravno ili fizičko lice obavlja,
nije u saglasnosti sa odredbom člana II.A.2.(1) c) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine. Po ocjeni Ustavnog suda
Federacije, kriterij za utvrđivanje visine takse za istaknutu firmu
ne može biti djelatnost koju pravno ili fizičko lice obavlja, već je
potrebno utvrditi druge kriterije kao što su: područje općine ili
grada na kojem je firma istaknuta, veličina istaknute firme,
kolorit ili svjetleća reklama.
S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci ove
presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je većinom
glasova u sastavu: Vesna Budimir, predsjednica Suda, Mirjana
Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović,
prof. dr. Edin Muminović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić,
sudije Suda.
Broj U-16/17
18. aprila 2018. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Vesna Budimir, s. r.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Novom
Travniku u svezi utvrđivanja ustavnosti članka 2. Tarifni broj 1.
Odluke o utvrđivanju visine komunalnih pristojbi, na temelju
članka IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na
sjednici Suda bez javne rasprave, održane 18.4.2018. godine,
donio je
PRESUDU
1. Utvrđuje se da članak 2. Tarifni broj 1. Odluke o
utvrđivanju visine komunalnih pristojbi ("Službeni glasnik
Općine Donji Vakuf", broj 09/12), u vrijeme važenja nije
bio u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i
"Službenom glasniku Općine Donji Vakuf".
Obrazloženje
1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Kantonalni sud u Novom Travniku u postupku rješavanja
upravnog spora broj 06 0 U 009310 16 U u upravnoj stvari
podnošenja prijave komunalnih pristojbi za istaknutu tvrtku po
tužbi tužitelja "Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, protiv rješenja
tuženog Federalnog ministarstva financija/Federalnog
ministarstva finansija Sarajevo, broj 03-15-683/14 A.Z.H. od
11.02.2016. godine na temelju članka IV.C.3.10. (4) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, je Ustavnom sudu Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije)
dana 25.01.2017. godine predočio ustavno pitanje u svezi
utvrđivanja ustavnosti članka 2. Tarifni broj 1. Odluke o
utvrđivanju visine komunalnih pristojbi (u daljnjem tekstu:
osporena Odluka).
2. Stranke u postupku
Na temelju članka 39. stavak 2. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u postupku su
Kantonalni sud u Novom Travniku, "Premier World Sport" d.o.o.
Čitluk, Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo
finansija i Općinsko vijeće Donji Vakuf, kao donositelj osporene
Odluke.
3. Navodi zahtjeva
Kantonalni sud u Novom Travniku je Ustavnom sudu
Federacije aktom broj 06 0 Su 010286 17 Su od 20.01.2017.
godine, predočio ustavno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje
ustavnosti osporene Odluke.
Prema navodima Kantonalnog suda Novi Travnik, ustavno
pitanje se pojavilo u postupku rješavanja upravnog spora pred tim
sudom u predmetu broj 06 0 U 009310 16 U po tužbi tužitelja
"Premier World Sport" d.o.o. Čitluk, zastupan po
opunomoćenicima Sanji Iličić-Lukenda i Gorjani Šajin,
odvjetnicama iz Čitluka, protiv rješenja Federalnog ministarstva
financija/Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-683/14
A.Z.H. od 11.02.2016. godine, radi poništenja navedenog
rješenja.
U zahtjevu se navodi da se ustavno pitanje pojavilo iz
razloga kojim se rukovodio Ustavni sud Federacije u postupku
ocjene ustavnosti odluka o komunalnim pristojbama općina s
područja drugih kantona iznesenim u brojnim presudama
Ustavnog suda Federacije kojim je utvrđeno da odluke o
općinskim komunalnim pristojbama nisu sukladne sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine.
Člankom 21. Zakonom o komunalnim pristojbama
("Službene novine Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja
Bosna", br. 2/12 i 5/14) propisano je da se visina godišnje
pristojbe za svaku istaknutu tvrtku, oznaku, obilježje ili natpis na
poslovnim i ostalim prostorijama, objektima i mjestima kojima se
označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja izvjesnu
djelatnost ili zanimanje plaća godišnja pristojba koja ne može biti
veća od propisane, a člankom 3. stavkom 2. istog Zakona, je
propisano da će visinu godišnje pristojbe za istaknutu tvrtku
općinsko vijeće utvrditi prema zonama određenim općinskom
odlukom i drugim kriterijima, a što osporenom Odlukom nije
učinjeno.
Koristeći ustavna ovlaštenja iz članka IV.C.3.10.(4) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine Kantonalni sud u Novom
Travniku predočio je ustavno pitanje utvrđivanja usklađenosti
članka 2. Tarifni broj 1. osporene Odluke sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine iz razloga što je člankom II.A.2. (1) c)
Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano, pored ostalog,
da sve osobe na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uživaju
pravo na jednakost pred zakonom, a u osporenom članku 2.
Tarifni broj 1 iste Odluke, visina godišnje pristojbe vezana je
isključivo za djelatnost koju pravna, odnosno fizička osoba
obavlja, što prema stavu Ustavnog suda Federacije iznesenom u
presudi broj U-14/13 od 26.06.2013. godine, ne može biti
relevantan kriterij za određivanje različite visine takse za
istaknutu firmu, jer se takvim određivanjem povrjeđuje ustavna
odredba o jednakosti pred zakonom.
Zbog svega navedenog Kantonalni sud u Novom Travniku
predočio je ovo ustavno pitanje kako bi Ustavni sud Federacije,
nakon održane rasprave, donio presudu kojom će utvrditi da li je
osporena Odluka u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
4. Navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je aktom broj U-16/17 od
02.02.2017. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku |
| Rješenje kojim se odbacuje zahtjev Kantonalnog suda u Bihaću, ustavno pitanje u vezi utvrđivanja ustavnosti Odluke o komunalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi |
30.04.2018 |
Službene novine BPK 06/18 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
komunalna taksa,tarifa |
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o ustavnom pita-nju Kantonalnog suda u Bihaću za utvr-đivanje ustavnosti Odluke o komunaln-im taksama i Tarifi komunalnih taksi koje je donijelo Opštinsko vijeće Opštine Veli-ka Kladuša, na osnovu člana 26. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sud-om Federacije Bosne i Hercegovine („Slu-žbene novine Federacije BiH“, br. 6/95 i 37/03), u vezi sa članom 41. stav 2. aline-ja 1. Poslovnika Ustavnog suda Federaci-je Bosne i Hercegovine („Službene novi-ne Federacije BiH“, broj: 40/10 i 18/16), na sjednici održanoj dana 14.02.2018. go-dine, donio jeR J E Š E N J EOdbacuje se zahtjev Kantonalnog suda u Bihaću, ustavno pitanje u vezi ut-vrđivanja ustavnosti Odluke o komunal-nim taksama i Tarifi komunalnih taksi („Službeni glasnik Opštine Velika Klad-
30. април/травањ 2018.uša“, br.:12/05, 9/06, 10/09, 8/11 i 10/14),jer podnosilac zahtjeva u ostavljenom ro-ku nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazan o.Rješenje objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“, službenim gl-asilima kantona u Federaciji Bosne i He-rcegovine i „Službenom glasniku Opštine Velika Kladuša“.O b r a z l o ž e nj e1.Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjevaPodneskom broj:001-0-Su-17-00614od 05.07.2017. godine koji je zaprimljen u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Her-cegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 07.07.2017.godine, Kan-tonalni sud u Bihaću (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je dostavio zahtjev za rješavanje ustavnog pitanja u vezi sa utvrđivanjem ustavnosti Odluke o komu-nalnim taksama i Tarifi komunalnih taksi (u daljem tekstu: Odluka i Tarifa). 2.Bitni navodi podnosioca zahtjevaPodnosilac zahtjeva je u podnes-ku broj:01 0 U 011532 16 U od 29.06.2017. godine koji je dostavljen uz podnesak pr-eciziran u tački 1. ovog Referata, naveo da je kod tog suda u toku upravni spor pokrenut po tužbi tužioca „SUDO-LU-KA“ d.o.o. Velika Kladuša protiv rješe-nja tuženog Federalnog ministarstva fin-ansija/financija broj: 03-15-465/15 B.D.H. od 17.06.2016.godine. Nadalje, da se u to-ku postupka pojavilo ustavno pitanje da li je Odluka i Tarifa u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, budući Број 6 – страна 917da se prema navodima tužioca u tom po-stupku komunalna taksa naplaćuje na vrstu i asortiman roba i usluga, a ne na istaknutu firmu –tablu, te da se prilikom donošenja Odluke nije poštovala ustavna kategorija jednakosti svih pred zakonom iz razloga što vlasnici privrednih društa-va sa različitim djelatnostima ne uživaju jednakost pred zakonom. Nadalje je na-vedeno da koristeći ustavna ovlaštenja iz člana IV.C.10. (3) i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud u Bihaću podnosi zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Odluke i Tari-fe. Nadalje se citiraju Amandman VIII. d.) na Ustav Federacije Bosne i Her-cegovine kojim je regulisano da je dono-šenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije u isključivoj nadležnosti Fede-racije, zatim se citira donošenje Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15), kojim se u članu 13. pro-pisuje koji javni prihodi pripadaju jedini-cama lokalne samouprave. Nadalje se citira da su Odluka i Tarifa donesene na osnovu Zakona o komunalnim taksama („Službeni list SRBIH“, br.: 21/77, 35/88 i 26/89), Zakona o pripadnosti javnih pri-hoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakona o principima lokalne samoupra-ve u Federaciji Bosne i Hercegovine („Sl-užbene novine Federacije BiH“, br.:49/06i 51/09).Na osnovu navedenog, kako je navedeno u zahtjevu „....podnosilac Za-htjeva-tužilac...“ predlaže da ovaj Sud (očito se misli na Kantonalni sud u Biha-ću) pokrene ustavno pitanje radi ocjene ustavnosti „spornih odredaba“ Odluke i Tarife.
Број 6 – страна 918Uz zahtjev su dostavljeni službeni glasnici Opštine Velika Kladuša u kojima je objavljena Odluka i Tarifa. 3.Postupak ispitivanja procesnih pretpostavki za odlučivanjeAktom broj:U-36/17 od 17.07.2017.god. Ustavni sud Federacije je od podno-sioca zahtjeva tražio dopunu zahtjeva i dostavljanje spisa Kantonalnog suda u Bihaću u postupku pred kojim se poja-vilo ovo ustavno pitanje. U smislu čl. 36. Zakona o postupku pred Ustavnim sud-om Federacije Bosne i podnosilac zahtje-va je pozvan da u roku od 30 dana od da-na prijema tog akta dostavi dopunu zaht-jeva na način da tačno odredi odredbe Odluke i Tarife za koje se postavlja usta-vno pitanje,odnosno zahtjeva utvrđiva-nje ustavnosti, te da podnosilac zahtjeva navede i obrazloži činjenice i dokaze na osnovu kojih je podnijet zahtjev.U citiranom aktu je navedeno da će u slučaju nepostupanja po istom, zah-tjev biti odbačen u smislu člana 26. stav 1. Zakon o postupku pred Ustavnim sud-om Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 42. stav 2. alineja 1. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Herce-govine. Podneskom broj:0001-0-Su-17-000614 od 19.07.2017.godine, podnosilac za-htjeva jedopunio isti na način da je ista-kao sljedeće:„Činjenice i dokazi na osnovu ko-jih je podnesen zahtjev za ocjenu ustav-nosti tarifnog broja 4. Tarife komunalnih taksi, detaljno su obrazložene u tužbi u kojoj tužilac „SUDO-LUKA“ d.o.o. Veli-ka Kladuša, pozivajući se na sudsku pra-ksu, osporava ustavnost odredbe prema kojoj je vrsta djelatnosti vrsta i asortiman 30. април/травањ 2018.roba, a ne istaknuta firma, jedini kriterij za naplatu komunalnih taksi. Dakle, pri-jedlog za ocjenu ustavnosti podnesen je na prijedlog tužioca iz tužbe, a po kome je ovaj sud bio u obavezi postupiti shod-no odredbi člana IV.C. 10. (3) i Amandm-ana XIV na Ustav Federacije Bosne i Her-cegovine“.Istovremeno je dostavljen i traže-ni spis podnosioca zahtjeva.4.Relevantno pravoA.Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Član IV.C.3.10 (4) Ustavni sud odlučuje i o usta-vnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili neki kantonalni sud a koja se po-jave u toku postupka pred tim sudom. Član IV.C.3. 11.Kad Vrhovni sud, ili kantonalni sud u toku postupka koji se vodi pred su-dom, smatraju da odgovarajući zakon ni-je u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet u Ustavn-om sudu u skladu sa članom IV.C.10.(3).B.Zakon o postupku pred Ustavn-im sudom Federacije Bosne i He-rcegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 6/95 i 37/03)Član 26. stav 1.Ustavni sud na sjednici bez rasp-rave odlučuje o odbacivanju zahtjeva ka-
30. април/травањ 2018.da nije nadležan za odlučivanje o zahtje-vu, kada podnosilac zahtjeva nije ovlašt-en za pokretanje postupka, kada zahtjev nije podnesen u zakonu predviđenom ro-ku, kada je Ustavni sud o toj stvari već odlučio ili kada ne postoje druge proces-ne pretpostavke za odlučivanje o suštini stvari. Član 36.Zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti treba da sadrži naziv ustava kantona, za-kona ili drugog propisa organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti (u daljem tekstu: ustav kantona, zakon ili drugi pr-opis) i naznaku odredaba koje se ospo-ravaju, kao i ustavno pitanje koja se poj-avilo u toku postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Sudom za ljudska prava ili kantonalnim sudom, te ako je propis objavljen i naziv i broj službenog glasila u kome je objavlj-en, odredbu Ustava za koju se smatra da je povrijeđena; navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev zasniva; druge pod-atke i priloge od značaja za ocjenjivanje ustavnosti i potpis ovlaštenog lica, ovje-ren pečatom podnosioca zahtjeva. C.Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, br.: 40/10 i 18/16 )Član 41. st. 1. i 2.Kad sud na sjednici bez javne ra-sprave donosi rješenje o odbacivanju za-htjeva pridržavat će se razloga navede-nih u članu 26. stav 1. Zakona i rješenja, zasnivati na samo jednom razlogu, ukoli-ko Sud ne odluči drugačije.Ako ne postoje druge procesne Број 6 – страна 919pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, osim onih izričito navedenih u stavu 1. člana 26. Zakona, u rješenju se izričito navodi o kojim se procesnim pretpostav-kama radi. Te druge pretpostavke mogu biti naročito: -da u ostavljenom roku podnosilac nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano ili ih nije otklonio onako kao mu je naloženo,-da osporeni opšti akt nije na sna-zi,-da se radi o zahtjevu o kojem je Sud već odlučio ili da se radi o za-htjevu iste pravne i činjenične pri-rode u kojem je Sud već zauzeo stanovišta i sl.5.Činjenično stanje i stav Ustavnog suda FederacijeNa osnovu navoda iz zahtjeva i njegove dopune, te dokumentacije u pre-dmetu, utvrđeno je sljedeće:-Podnosilac zahtjeva je ovlašten za podnošenje zahtjeva, ustavnog pi-tanja, odnosno pokretanja postup-ka utvrđivanja ustavnosti propisa koji bi po redovnom toku stvari morao primijeniti u toku rješava-nja konkretnog redovnog sudsk-og predmeta;-Ovlaštenje za podnošenje ovakv-og zahtjeva imaju isključivo Vrho-vni sud i kantonalni sudovi u Federaciji Bosne i Herecegovine kada kao ustavno ovlaštena lica za obraćanje Ustavnom sudu Fe-deracije smatraju da neki propis/ zakon nije u saglasnosti sa Ustav-om Federacije Bosne i Hercegovi-ne;
Број 6 – страна 920-Podnosilac zahtjeva je dostavio zahtjev za rješavanje ustavnog pi-tanja, u kojem, međutim, izuzev nabrajanja relevantnih zakona ko-ji se odnose na osnov donošenja Odluke i Tarife, nije dao nikakvo obrazloženje, činjenice niti razlo-ge koji su ga opredijelili da smat-ra da Odluka i Tarifa nisu u skla-du sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naprotiv, iz podne-ska kojim je pokrenut zahtjev je vidljivo da podnosilac zahtjeva i ne elaborira ovo pitanje, nego po-stupa po „nalogu“ tužioca iz tuž-be u upravnom sporu, jer navodi: „...podnosilac zahtjeva - tužilac predlaže da ovaj sud pokrene us-tavno pitanje kod Ustavnog suda Federacije ....“;-Aktom ovog Suda od 17.07.2017. godine je podnosilac zahtjeva uz prijetnju zakonskih posljedica, pozvan da precizira odredbe Odl-uke i Tarife čiju ocjenu ustavnosti traži, te da ovom sudu prezentuje činjenice i dokaze koje su njega, kao Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ovlašteno lice ponu-kale da smatra da konkretne odr-edbe nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da je nužno da se sa takvim usta-vnim pitanjem obrati Ustavnom sudu Federacije. U dopuni zaht-jeva je, međutim, osim što nije po-stupljeno na način da su precizi-rane odredbe ili odredba Odluke i Tarife koje smatraju neustavnim, navedeno da je prijedlog podnes-en, dakle postupak pred Ustavn-im sudom Federacije pokrenut na prijedlog tužioca iz tužbe, te da su kao sud bili „obavezni“ posta-30. април/травањ 2018.viti ustavno pitanje;-Imajući u vidu jasnu ustavnu od-redbu koja definiše Vrhovni sud i kantonalne sudove kao ovlaštene podnosioce ustavnih pitanja, odn-osno specifične podnosioce zaht-jeva za utvrđivanje ustavnosti za-kona ili, prema praksi ovog suda opšteg pravnog akta koji bi u ko-nkretnom predmetu ti redovni sudovi bili obavezni da primjene u rješavanju konkretnog redovn-og sudskog predmeta, kada ozna-čeni redovni sudovi kao ovlašteni podnosioci smatraju da isti nije u skladu sa Ustavom Federacije Bo-sne i Hercegovine, (potpuno nev-ezano sa tim da li je ili nije neka stranka u tom redovnosudskom postupku inicirala ili postavljala pitanje ustavnosti, jer na tako ne-što i nije ovlaštena pred ovim su-dom), jasno proizilazi da je samo ovlašteni redovni sud taj koji i fo-rmalno i suštinski u takvoj situa-ciji ima obavezu da takvo pitanje predoči Ustavnom sudu Federa-cije;-U ovom slučaju pak, iz podnesa-ka podnosioca zahtjeva nesumnji-vo proizilazi da je podnosilac za-htjeva pokrenuo ustavno pitanje na prijedlog tužioca iz tužbe jer smatra da je „obavezan „da to po-krene te da kao podnosioca zaht-jeva pred ovim Sudom označava tužioca iz upravnog spora, što slj-edstveno tome podrazumijeva da kao ovlašteni podnosilac nema ta-kvih dilema i bez inicijative stran-ke u postupku se ne bi ni obraćao Ustavnom sudu Federacije;-Podnosilac zahtjeva nije postupio po aktu Suda niti označavajući
30. април/травањ 2018.odredbe propisa koje smatra da su u nesaglasnosti sa Ustavom Fe-deracije Bosne i Hercegovine, niti dajući svoje (kao ovlašteno lice) razloge, činjenice i dokaze na koji-ma zasniva tvrdnje o neustavnosti propisa, jer očigledno, pogrešno tumačeći ustavno ovlaštenje za pokretanje zahtjeva, postupa kao „produžena ruka“ stranke u tom postupku, jer „mora“, dakle, ne zbog toga što kao sud ima skru-pule i sumnje u pogledu ustavno-sti Odluke i Tarife, čime se samo formalno, ali ne i suštinski pojav-ljuje kao pokretač postupka, odn-osno podnosilac zahtjeva.Iz navedenog je očigledno da se ne razumije i pogrešno tumači ustavno ovlaštenje koje pripada redovnim sudov-ima (Vrhovnom sudu i kantonalnim su-dovima) za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Federacije, odnosno postavljanje ustavnog pitanja sa zahtjev-om za utvrđivanje ustavnosti. Ustavni sud Federacije je stava, da su isključivo ti sudovi, u situaciji kada u toku redovno-sudskog postupka imaju sumnju, dilemu ili skrupule u odnosu na ustavnost nekog propisa relevatnog za odlučivanje u kon-kretnom redovnosudskom predmetu, te da (uz ili bez inicijative stranke u redov-nom sudskom postupku kojoj ne pripada pravo obraćanja Ustavnom sudu Federa-cije) pokrenu postupak utvrđivanja usta-vnosti kroz ustavno pitanje. Pritom, nuž-no je da postupe u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o postupku pred Ust-avnim sudom Federacije Bosne i Herce-govine, odnosno da obrazlože svoj stav i dostave dokaze, činjenice i navode na ko-jima zasnivaju ustavno pitanje, uz konk- Број 6 – страна 921retizaciju odredbi propisa čiju ocjenu us-tavnosti traže.Na navedeno je podnosiocu zah-tjeva ukazano aktom Ustavnog suda Fe-deracije od 17.07.2017. godine kojim je tr-ažena dopuna zahtjeva. Podnosilac zaht-jeva nije postupio po jasnim uputama iz tog akta, naime, niti je precizirao konkre-tne odredbe Odluke i Tarife čija se ocje-na ustavnosti traži, niti je dostavio obraz-loženje zahtjeva, nego je, tumačeći ustav-no ovlaštenje kao naprijed, ponovio da postupa po zahtjevu stranke u redovno-sudskom postupku tumačeći da mora to uraditi.Stoga je Ustavni sud Federacije donio Rješenje kao u tački 1. izreke.Takođe, Ustavni sud Federacije je uočio da je potrebno da ukaže i podnosi-ocu zahtjeva, ali i drugim ovlaštenim su-bjektima za podnošenje ustavnih pitanja na nužne formalno-pravne i materijalno pravne pretpostavke za uspješno pokre-tanje postupka pred ovim sudom. Stoga je odlučio da se ovo Rješenje ima objaviti u skladu sa tačkom 2. izreke Rješenja, jer je njegovo obrazloženje u ovom segme-ntu upućujućeg karaktera za redovne su-dove u Federaciji Bosne i Hercegovine koji imaju ovlaštenje za pokretanje postu-paka kroz ustavna pitanja pred Ustavnim sudom Federacije. Stoga je odlučio kao u tački 2. izreke Rješenja, da bi ove stavove upućujećeg karaktera i za Vrhovni sud i kantonalne sudove učinio dostupnim sv-im ovlaštenim podnosiocima ove vrste zahtjeva o načinu obraćanja ovom sudu.Ovo rješenje Ustavni sud Federa-cije donio je jednoglasno u sastavu: Ves-na Budimir, predsjednica Suda, Mirjana
Број 6 – страна 922Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, Ale-ksandra Martinović, prof. dr. Edin Mum-inović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda. |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Povreda prava na lokalnu samoupravu Općine Maglaj Zakonom o električnoj energiji u FBiH |
08.04.2017 |
Službene novine TK 11/17 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,ustavni sud fbih,električna energija |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da član 37. i član 44. st. 1. i 3. Zakona o inspekcijama FBiH (Službene novine FBiH 73/14) nisu u skladu sa Ustavom FBiH |
15.03.2017 |
Službene novine FBiH 19/17 |
Federacija BiH |
Upravno pravo |
|
zakon o inspekcijama |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Utvrđuje se da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku (Službene novine FBiH 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u suglasnosti sa Ustavom FBiH |
20.01.2017 |
Službene novine FBiH 04/17 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
stečajni postupak,stečaj |
PRESUDU 1. Utvrđuje se da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 2. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Obrazloženje1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjevaDopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) dana 22.09.2015. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti članka 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: osporene odredbe Zakona). 2. Stranke u postupkuNa temelju članka 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao ovlašteni podnositelj zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao donositelj osporenog Zakona. 3. Navodi iz zahtjevaPodnositelj zahtjeva smatra da je odredbom članka 33. stavak 2. osporenog Zakona povrijeđeno pravo na neometano uživanje imovine uposlenika stečajnog dužnika zajamčeno člankom II.A.2 (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člankom 1., Protokola 1., Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Podsjeća na odredbu članka VII.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja glasi: "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine i da u slučaju nesuglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum." S tim u svezi, u ovom slučaju, od velike važnosti su odredbe Europske konvencije i njenih protokola, kao i odredbe drugih međunarodnih ugovora koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom smislu potrebno je, na prvom mjestu, ukazati na odredbu članka 1. Protokola 1. Europske konvencije koja glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava." Europski sud ima bogatu praksu u svezi sa zaštitom prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Europske konvencije, te se ovo pravo u njegovoj praksi široko tumači i primjenjuje. Sukladno sa ustaljenom praksom Europskog suda, potraživanja iz radnog odnosa postavljaju se kao imperativ koji mora da se poštuje bez izuzetka, bilo da je riječ o poslovnim subjektima u stečajnom postupku, ili mimo njega. Riječ je o potraživanjima koja, prema praksi tog suda, čine objekat zaštite u smislu Protokola 1. Europske konvencije. S tim u vezi, javna vlast dužna je da poduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene radom u vidu naknade za rad (plaće) i drugih naknada koje pripadaju osobama koja se nalaze u radno-pravnom odnosu. U pojedinim slučaje-vima, Europski sud je obvezao javnu vlast da iz vlastitih sred-stava namiri potraživanja uposlenika iz radnog odnosa s privat-nim poslodavcem, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, iz razloga što je javna vlast propustila da poduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene u radno-pravnom odnosu (slučaj Zarkov protiv Srbije). Suprotno tome, javna vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine arbitrarno se umiješala u odnose između stečajnog dužnika i njegovih uposlenika na način da je člankom 33. stavak 2. osporenog Zakona ograničila, čak, i mogućnost prijavljivanja ukupnih potraživanja iz radnog odnosa uposlenika stečajnog dužnika. Nesumnjivo je, da potraživanja iz radnog odnosa čine nesporni dio imovine osoba koje se nalaze u radnom odnosu, uključujući i uposlenike stečajnog dužnika u konkretnom slučaju, te je nesporno da u tim slučajevima postoji sasvim konkretno legitimno očekivanje osoba u svojstvu uposlenika na realizaciju potraživanja iz radnog odnosa. U tom kontekstu, nesporna je obveza javne vlasti da osigura objektivnu mogućnost efikasne zaštite takve vrste potraživanja pod svim okolnostima, uključujući i okolnost nastupanja stečajnog postupka (slučajevi: Jovanović i drugi protiv Srbije, Mečava protiv Srbije, Zarkov protiv Srbije). Osporeni Zakon, koji je donesen 2003. godine omogućavao je uposlenicima stečajnog dužnika ostvarivanje njihovog prava na imovinu u punom iznosu ugovorene, a neisplaćene plaće za čitav period trajanja radno-pravnog odnosa unutar kojeg poslodavac nije izvršavao tu svoju obvezu. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku iz 2004. godine, bitno je ograničeno pravo na neometano uživanje imovine uposlenika stečajnog dužnika. Zakonodavac je, na ovaj način, nelegitimnom intervencijom koja nema razumno opravdanje, ograničio pravo na neometano uživanje imovine uposlenika, i to po dva osnova: na prvom mjestu, ograničenje se tiče visine plaća koje uposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati u stečajnom pos |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o električnoj energiji u FBiH (Općina Banovići) |
12.01.2017 |
Službene novine TK 17/17 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,ustavni sud fbih,elektička energija |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o električnoj energiji u FBiH - povrjeđuje se pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, Sarajevo i Općine Konjic |
02.08.2016 |
Službene novine TK 01/16 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
presuda,ustavni sud fbih,električna energija |
|
| Presuda Ustavnog suda FBiH kojom se utvrđuje da je Zakon o šumama (Narodne novine Posavskog kantona 9/13) u skladu sa Ustavom FBiH |
24.05.2016 |
Narodne novine Županije Posavske 03/16 |
Federacija BiH |
Privredno pravo |
|
šume |
PRESUDUUtvrĊuje se da je Zakon o šumama („Narodne novine Posavskog kantona“, broj: 9/13) sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Presudu objaviti u „Sluţbenim novinama Federacije BiH“ i „Narodnim novinama Posavskog kantona“.Obrazloţenje1.Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjevaPremijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), temeljem ĉlanka IV.C.10.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao ovlašteni predlagatelj, dana 12.02.2015. godine, podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za ocjenu usuglašenosti Zakona o šumama (u daljnjem tekstu: osporeni Zakon), kojeg je donijela Skupština Posavskog kantona, sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Podnositelj zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka na temelju ĉlanka IV.C.3.10. (2). b ) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a prema Obavijesti broj: 01-02-1045/15 od 30.09.2015. godine, u cijelosti ostao pri zahtjevu.2.Stranke u postupkuStranke u postupku, u ovom ustavnosudskom predmetu, suglasno ĉlanku 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Sluţbene novine Federacije BiH“, broj: 6/95 i 37/03) su: Premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao ovlašteni podnositelj zahtjeva i Skupština Posavskog kantona, kao donositelj osporenogZakona.3.Bitni navodi zahtjevaPodnositelj zahtjeva navodi da je Skupština Posavskog kantona, na sjednici odrţanoj dana 12.11.2013. godine, donijela osporeni Zakon. Kao predmet zakona propisano je: oĉuvanje i zaštita šuma i šumskog zemljišta, ekonomske funkcije, planiranje u šumarstvu, upravljanje šumama i šumskom zemljištem, ekonomske funkcije, financiranje biološke obnove šuma, te nadzor nad primjenom ovog zakona, kaznene odredbe i druga pitanja od znaĉaja za šume i šumsko zemljište.MeĊutim, prilikomdonošenja osporenog Zakona nije se vodilo raĉuna o odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kao primjer, navodi se ĉlanak III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim su propisane zajedniĉke ovlasti federalne vlasti i kantona, koje se prema potrebama mogu ispunjavati zajedniĉki ili zasebno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti, o ĉemu se kantoni i federalna vlast meĊusobno dogovaraju na trajnoj osnovi u pogledu svojih ovlasti. Posavski kanton, ne samo da nije ni pokušao da postigne dogovor sa federalnom vlašću, oko zajedniĉkih nadleţnosti, kao što je „zaštita ĉovjekove okoline i korištenje prirodnih bogatstava“ (ĉlanak III.2.c) i h) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), nego je osporenim Zakonom regulirao i pitanja,koja su u iskljuĉivoj nadleţnosti Federacije, što je u suprotnosti
Stranica | 80NARODNE NOVINE Županije Posavske24.05.2016. Broj 3sa ĉlankom III.1.b Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da: „ U iskljuĉivoj su nadleţnosti Federacije: utvrĊivanje ekonomske politike, ukljuĉujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnoim nivou“. Dokaz za ovu tvrdnju su ĉl. 4. do 6. osporenog Zakona, kojim se propisuje planiranje na šumi i šumskom zemljištu kroz donošenje šumskoprivrednih osnova na osnovu kojih se vrši upravljanje šumom i šumskim zamljištem, te ĉl. 39. do 43. osporenog Zakona, kojim se propisuje izdvajanja šuma iz kompleksa drţavnih šuma, promjena namjene šumskog zemljišta, gradnja u šumi, zakup šumskog zemljišta i uspostava prava sluţnosti na drţavnom šumskom zemljištu. Stoga, nesporno je da prilikom donošenja osporenog Zakona, od strane Posavskog kantona nije provedena procedura propisana ĉlankom III.3.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koja se odnosi na „meĊusobno dogovaranje na trajnoj osnovi u pogledu zajedniĉkih oblasti“ kantona i federalne vlasti, a niti je Posavski kanton kontaktirao federalnu vlast prilikom donošenja osporenog Zakona, niti je dobio bilo kakvu suglasnost, koja se tiĉe ureĊivanja zajedniĉkih nadleţnosti, a koje su predmetom reguliranja osporenog Zakona. TakoĊer, navodi da se odredbom ĉlanka 61. osporenog Zakona povrjeĊuje odredba ĉlanka IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.Osporeni Zakon je u suprotnosti i sa Ustavom Posavskog kantona, koji u ĉlanku 16. propisuje, da ovlasti izĉlanka III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mogu biti ostvarene zajedniĉki ili odvojeno ili od strane Kantona uz koordinaciju sa federalnom vlašću, sukladno odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Predlaţe, da Ustavni sud Federacije, nakon provedene javne rasprave utvrdi da osporeni Zakon nije sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.4.Bitni navodi odgovora na zahtjevUstavni sud Federacije, suglasno ĉlanku 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije, dana 04.03.2015.godine, zatraţio je od Skupštine Posavskog kantona, da u roku od 20 dana od dana prijema podneska, dostave odgovor na navode zahtjeva.Skupština Posavskog kantona je aktom, broj: 01-49-6/15-20-III od 25.03.2015. godine, Ustavnom sudu Federacije dostavila odgovor na zahtjev. U zahtjevu se, izmeĊu ostaloga navodi, da je Skupština Posavskog kantona, provela postupak i dana 12.11.2013. godine, donijela osporeni Zakon, koji je objavljen u „Narodnim novinama Posavskog kantona“, broj: 9/13. U postupku donošenjaosporenog Zakona traţena je suglasnost federalnih vlasti, ali im na zahtjev nije odgovoreno. Temelj za donošenje osporenog Zakona temelje na odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Ustava Posavskog kantona (ĉlanak 26 e). Razlog za donošenje osporenog Zakona je nedonošenje federalnog zakona o šumama, obzirom da je prestala primjena federalnog zakona i uredbe, nakon odluka Ustavnog suda Federacije, broj U-26/08 od 14.04.2009. godine, i U-28/10 od 23.03.2011. godine. Prilikom donošenja osporenog Zakona iskorištene su ustavne ovlasti kantona, sadrţane u ĉlanku III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, po kojima kanton moţe odvojeno regulirati predmetno podruĉje, ĉime se ne onemogućava Federaciji da koristi svoje ovlasti reguliranja odnosa u ovom podruĉju. Osporeni Zakon je privremeno rješenje radi pravne sigurnosti u ovom podruĉju, sa ograniĉenim vremenskim vaţenjem, do donošenja federalnog zakona iz ove oblasti. Navode da su i drugi kantoni u Federaciji donijeli zakone o šumama, sa sliĉnim zakonskim rješenjima. Pretpostavljaju da su podneseni zahtjevi za ocjenu ustavnosti i drugih kantonalnih zakona o šumama, pa predlaţu spajanje postupaka. Predlaţu Ustavnom sudu Federacije da, na sjednici bez javne rasprave, donese presudu, kojom se zahtjev Premijera Vlade Federacije odbija kao neutemeljen, odnosno da se utvrdi da je osporeni Zakon sukladan sa Ustavom Federacije Bosne i Heregovine.5.Sjednica Ustavnog suda Federacije bez javne raspraveObzirom da u ovome predmetu nema ĉinjeniĉno spornihpitanja koje bi trebalo razjasiti u kontradiktornom postupku na javnoj raspravi, Ustavni sud Federacije je u ovome predmetu stava da se isti moţe riješiti na sjednici suda bez javne rasprave. Pritom je imao u vidu i da je dana 04.11.2015. godine, u predmetu broj: U-5/15, a po suštinski na istovjetnom, ĉinjeniĉno i pravno utemeljenom zahtjevu za utvrĊivanje usuglašenosti Zakona o šumama („Sluţbene novine Tuzlanskog kantona“, br. 9/12 i 17/13) odrţao javnu raspravu i donio ustavnosudsku odluku, a ĉinjeniceutvrĊene tom prilikom su relevantne i za rješavanje ovog ustavnosudskog predmeta. 6.Relevantno pravoA.Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Broj 3 24.05.2016. NARODNE NOVINE Županije Posavske Stranica | 81Ĉlanak III.1.b)U iskljuĉivoj su nadleţnosti Federacije: b) utvrĊivanje ekonomske politike, ukljuĉujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnom nivou,Ĉlanak III.2.c) i h)Federalna vlast i kantoni nadleţni su za: c) politiku zaštite ĉovjekove okoline;h) korištenje prirodnih bogatstavaĈlanak III.3.1)Sukladno s potrebama, nadleţnosti iz ĉlanka III.2. mogu biti ostvarene zajedniĉki ili odvojeno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti.2)U pogledu ovih nadleţnosti kantoni i federalna vlast dogovaraju se na trajnoj osnovi. 3)U vršenju ovih nadleţnosti, kada se radi o zakonima i drugim propisima koji su obvezujući na podruĉju cijele Federacije, sukladno s ovim ustavom i odlukama Parlamenta Federacije, federalna vlast će postupiti uzimajući u obzir kantonalne nadleţnosti, razliĉite situacije u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnošću u provoĊenju. Federalna vlast ima pravo utvrĊivati politiku i donositi zakone koji se tiĉu svake od ovih nadleţnosti.4)U vršenju ovih nadleţnosti, sukladno s ovim ustavom, i svojim kantonalnim ustavom, kantoni će se obraćati meĊukantonalnom savjetu za koordinaciju rješavanja meĊukantonalnih pitanja i za dosljedno rješavanje pitanja koja se tiĉu interesa van njihovih kantonalnih granica, te provodit će odluke, uĉestvovati u odluĉivanju, i, kad je potrebno, predlagati odluke u zakonodavnimtijelima. Kantoni imaju pravo utvrĊivati politiku i provoditi zakone koji se tiĉu svake od ovih nadleţnosti.Ĉlanak IV.C. 3.10. (2) b)Ustavni sud:b) na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine zastupnika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdiće da li su ustav kantona ili amandman na ustav, predloţeni zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, sukladni sa ovim ustavom ;Ĉlanak IV. C. 3. 12.Odluke Ustavnog suda su konaĉne i obvezujuće, posebice kada:b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloţeni zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kog kantona, grada ili bilo koje općine nije sukladan s ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na naĉin koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duţe od šest mjeseci.B.Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Sluţbene novine Federacije BiH“, br. 6/95 i 37 /03)Ĉlanak 40. stavak 1.Usvojeni ili predloţeni zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koje Ustavni sud utvrdi da nije sukladan sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „ Sluţbenim novinama Federacije BiH“, odnosno predloţeni zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.C.Ustav Posavskog kantona Ĉlanak 16.„Ovlasti iz ĉlanka III.2. Ustava Federacije mogu biti ostvarene zajedniĉki ili odvojeno, ili od strane kantona ili uz koordinaciju sa federalnom vlašću, sukladno odredbama Ustava Federacije i zakona“.6. Sudska praksa Ustavnog suda FederacijePresuda broj: U-26/08 od 14.04.2009. godine („Sluţbene novine Federacije BiH“, br. 36/09 i 16/11), U-28/10, od 23.03.2011. godine („Sluţbene novine Federacije BiH“, br. 34/11) i U-5/15 od 04.11.2015. godine („Sluţbene novine Federacije BiH“, broj: 18/16). 7. Ĉinjeniĉno stanje i stav Ustavnog suda FederacijeKako se zahtjev suštinski preteţnim dijelom oslanja na osporavanje naĉina ostvarivanja zajedniĉke nadleţnosti u oblasti korištenja prirodnih bogatstava izmeĊu federalne vlasti i ovdje konkretno Posavskog kantona, to je bilo potrebno utvrditi odreĊene ĉinjenice u pogledu naĉina ostvarivanja ovih nadleţnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine generalno, ali i u konkretnoj oblasti. Na temelju navoda obje strane u ovom postupku, te obavještenja
Stranica | 82NARODNE NOVINE Županije Posavske24.05.2016. Broj 3Zastupniĉkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine broj: 01/c-11-1366/15 od 03.11.2015. godine i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine broj: 02-02-1366/15 od 13.10.2015. godine koji su pribavljeni u tijeku priprema za javnu raspravu u predmetu broj: U-5/15, nesporno je potvrĊeno da nije pokrenuta procedura za uspostavljanje trajnog dogovora za vršenje ovlaštenja iz ĉlanka III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,niti je ova oblast zakonodavno normirana na naĉin da je uspostavljen dogovor o naĉinu njenog ostvarenja, kako to propisuje ĉlanak III.3.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Pritom podnositelj zahtjeva navodi da Skupština kantona nije to pitanje ni inicirala niti traţila suglasnost federalnog nivoa, posredno stavljajući do znanja da su stava da inicijativu treba da pokrenu kantoni ili kanton, a da nije dato nikakvo pravno obrazloţenje u tom pravcu. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ne propisuje, u okviru relevantnih odredbi, takvu suglasnost kao nuţni element za ostvarivanje „zajedniĉke“ nadleţnosti. Naprotiv, relevantne odredbe upućuju na dogovaranje kao instrument kojim bi se oblasti iz ove nadleţnosti uredile na ustavan naĉin.Općepoznata je ĉinjenica da trajni dogovor izmeĊu federalne i kantonalne vlasti, koji je ustavni imperativ za ustavno reguliranje nadleţnosti Federacije i kantona nije nikada uspostavljen, niti ima podataka da je u generalnoj ili barem po pojedinim oblastima, kao takav, uspostavljen izmeĊu Federacije i svih kantona, kako to nalaţe citirana odredba, niti je izvršena podjela o naĉinu ostvarivanja istih nadleţnosti, kako je propisano naprijed citiranim ĉlankom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Praktiĉno, u ovom predmetu podnositelj zahtjeva po prvi put problematizira ustavni temelj za donošenje odreĊenog propisa u najvećem dijelu zbog naĉina izvršavanja nadleţnosti koje su ustavno dodijeljene i Federaciji Bosne i Hercegovine i kantonima iz razloga ne traţenja suglasnosti,odnosno nepostojanja dogovora izmeĊu federalne i kantonalnih vlasti. Logiĉno bi pritom bilo da upravo federalni nivo vlasti inicira sa svim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine uspostavljanje tog ustavnog mehanizma, propisanog upravo da bi se ustavno preciznije razgraniĉile oblasti koje je potrebno („sukladno sa potrebama“) zakonodavno urediti zajedniĉki, odvojeno ili pak od strane kantona koordinirano putem federalne vlasti, kako je i propisano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Stoga je Ustavni sud Federacije, imajući u vidu da je osporeni Zakon temporalnog karaktera (do stupanja na snagu federalnog zakona, a najduţe pet godina od dana donošenja) imao zadatak utvrditi šta u stvari predstavlja ustavna sintagma „ sukladno sa potrebama“, imajući u vidu da kantoni imaju pravo utvrĊivati politiku i provoditi zakone koji se tiĉu svake od ovih nadleţnosti. Konkretno, da li je Skupština kantona imala „potrebu“ da ovu oblast iz „zajedniĉke“ nadleţnosti uredi samostalno. Pritom su bitne dvije ĉinjenice:Prvo, nesporno je meĊu stranama u postupku, a utvrĊeno i iz naprijed navedenih presuda ovog Suda, da je oblast šuma i šumskog bogatstva zakonski neureĊena još od 2009. godine. Presudom ovog Suda broj U-26/08 od 14.04.2009. godine je utvrĊeno da Zakon o šumama na federalnom nivou povrjeĊuje pravo na lokalnu samoupravu, a kako Parlament Federacije Bosne i Hercegovine u ostavljenom roku nije postupio po nalogu iz presude, to se isti zakon prestao primjenjivati sa 27.11.2009. godine. Nadalje, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je donijela Uredbu o šumama „Sluţbene novine Federacije BiH“, br.: 83/09, 26/010, 33/10 i 38/10) kojom je preuzela funkcije zakonodavne vlasti i samostalno uredila ovu oblast, što je bio temelj za donošenje Presude Ustavnog suda Federacije, broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine, kojom je osporena uredba ocijenjena na naĉin da povrjeĊuje pravo Općine Konjic na lokalnu samoupravu i dat ponovo rok od šest mjeseci da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine zakonski uredi ovu oblast. UtvrĊeno je da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio po citiranim presudama.Drugo, evidentno je da je zakonska neureĊenost ove oblasti proizvela i proizvodila bi velike štetne posljedice po šume i šumsko bogatstvo, kao jedan od najznaĉajnijih resursa u Federaciji Bosne i Hercegovine. U prilog tome je i ĉinjenica da je većina kantona posegnula za donošenjem zakona u ovoj oblasti. Nije bez znaĉaja i ĉinjenica da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, kada je pred ovim Sudom opravdavala donošenje Uredbe o šumama upravo na naĉin da se, a što proizilazi iz obrazloţenja Presude ovog Suda, broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine, pozivala na nemogućnost da se donese zakon i da je donijela citiranu uredbu imajući u vidu ĉinjenicu o neizmjernim posljedicama koje bi nastale zbog nepostojanja materijalnog propisa iz ove oblasti. Gotovo istovjetno, ali u ovom predmetu zakonodavna vlast, donositelj osporenog Zakona u Posavskom kantonu objašnjava potrebu da samostalno uredi ovu materiju, jer nivo Federacije Bosne i Hercegovine to nije uĉinio duţi niz godina. Nesporna je ĉinjenica da, primjera radi, nepostojanje materijalnog propisa i u praksi i teoretski omogućava
Broj 3 24.05.2016. NARODNE NOVINE Županije Posavske Stranica | 83nekontroliranu sjeĉu i korištenje ovog prirodnog bogatstva. Ustavni sud Federacije je zakljuĉio da je u konkretnom sluĉaju postojala potreba, odnosno da je donositelj osporenog Zakona nuţno morao intervenirati na naĉin da, do donošenja propisa na federalnom nivou, potpuno samostalno i u cijelosti zakonski regulira ovu oblast, imajući u vidu ustavom propisani naĉin ostvarivanja funkcija federalne i kantonalnih vlasti u oblasti korištenja prirodnih bogastava i ekološke zaštite. Stoga je Skupština kantona imala ustavno ovlaštenje za donošenje osporenog Zakona i isti je u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.Podnositelj zahtjeva je osporio naĉin donošenja zakona i, kako je navedeno na javnoj raspravi u predmetu broj: U-5/15, sa stanovišta posrednog uplitanja u iskljuĉive nadleţnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije smatra da osporeni Zakon u cijelosti regulira šumsko upravljanje i gazdovanje sa aspekta korištenja prirodnih bogststava, te da nije niti posredno niti neposrednio povrijedio nadleţnost Federacije Bosne i Hercegovine u oblasti ekonomske, odnosno fiskalne politike. Potpuno zakonsko reguliranje je bilo nuţno, a federalni nivo, ukoliko jeste zainteresiran za reguliranje ove oblasti i zbog ubiranja odreĊenih naknada i pristojbi, imao je, poĉev od 2009. godine, a ima takvu mogućnost i danas, da zakonski uredi na ustavan naĉin ovu oblast, poštujući u cijelosti ustavnu odredbu o naĉinu ostvarivanja „zajedniĉkih“ nadleţnosti.Ustavni sud Federacije je stava da u odnosu na odredbu ĉlanka 61. osporenog Zakona koju je podnositelj zahtjeva osporavao sa stanovišta ustavom propisanih pravnih posljedica ustavnosudskih odluka, nije nuţno intervenirati u izreci. Naime, navedena odredba se odnosi na naĉin primjene propisa, od kojih je Uredba o šumama, prema naprijed citiranoj odluci ovog Suda mogla da se primjenjuješest mjeseci od dana objavljivanja presude ovog Suda (Presuda broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine je objavljena u „Sluţbenim novinama Federacije BiH“, broj: 34/11 od 06.06.2011. godine). Protekom tog roka ista se ne moţe primjenjivati. O navedenoj ĉinjenici će, naravno, voditi raĉuna organi koji u pojedinaĉnim sluĉajevima rješavaju sporove proizašle iz ove oblasti. Zbog toga, a kako je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i drugim relevantnim propisima propisano dejstvo odluka ovog Suda, odnosno pravna „sudbina“ propisa o kojima je ovaj Sud odluĉivao, nije nuţno da se ustavnosudskom odlukom ponovno intervenira u tom pravcu.Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio jednoglasno u sastavu: Domin Malbašić, predsjednik Suda, Mirjana Ĉuĉković, dr. sc. iur. Šahbaz Dţihanović, Aleksandra Martinović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, suci Su |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Zakon o notarima FBiH |
20.04.2016 |
Službene novine FBiH 30/16 |
Federacija BiH |
|
|
presuda,ustavni sud fbih,zakon o notarima,notar,notari |
Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 115
Утврђујући несагласност оспорених: члана 6. став 1. у
дијелу који гласи: "као и лице које испуњава претпоставке из
става 2. овог члана", те став 2. овог члана, затим чл. 27. и 73.
Закона о нотарима са Уставом Федерације Босне и
Херцеговине, који се након објављивања ове пресуде неће
примјењивати, Уставни суд Федерације указује и на члан 17.
Европске конвенције о заштити људских права и основних
слобода, који се односи на забрану злоупотребе права,
односно да се ништа у овој Конвенцији не може тумачити
тако да подразумијева право било које државе, групе или
лица да се упусте у неку дјелатност или изврше неки чин
који је усмјерен на поништавање било ког од наведених
права и слобода или на њихово ограничавање у већој мјери
од оне која је предвиђена Конвенцијом. При томе, Уставни
суд Федерације је свакако узео у обзир и чињенице да су
прије ступања на снагу Закона о нотарима, који је усвојен
средином 2002. године, а његова примјена је почела са
одложеним дејством тек од 2007. године, да су у Босни и
Херцеговини, и прије доношења оспореног Закона,
постојали јавни регистри у виду земљишних књига и
регистри привредних субјеката, те да су све те послове
везано за сачињавање уговора годинама уназад, обављали
адвокати, везано за пријенос или стјецање власништва или
других стварних права на некретнинама, а правници у
привредним друштвима везано за оснивачка акта и статуте
привредног друштава, као и чињенице да не постоје
релевантне анализе или докази да је успостављењем
нотарске службе, као јавне службе (како то наводи
представник доносиоца оспореног Закона о нотарима),
Федерација Босне и Херцеговине испунила зацртане
легитимне циљеве у погледу повећања степена правне
сигурности у области промета некретнина и оснивања, те
регистрације привредних субјеката у погледу ажурирања и
тачности, односно поуздања у јавне регистре, те растерећења
судова и органа управе, путем превенирања спорова и путем
извршних нотарских исправа, које имају снагу правомоћних
пресуда, јер је стварност много другачија.
За разлику од напријед наведених оспорених чланова
Закона Уставни суд Федерације, цијенећи и оспорене
одредбе чл. 69., 70., 71. и 72. Закона није нашао разлога из
којих би утврдио да су оспорени чланови 69., 70., 71. и 72.
Закона у супротности са чланом II.А.2.1.(1) Устава
Федерације Босне и Херцеговине.
Ову пресуду Уставни суд Федерације донио је већином
гласова, у саставу: Домин Малбашић, предсједник Суда,
Сеад Бахтијаревић, Весна Будимир, Мирјана Чучковић, др
sc. иур. Шахбаз Џихановић, Александра Мартиновић, проф.
др Един Муминовић и др sc. Ката Сењак, судије Суда.
Број У-15/10
02. децембра 2015. године
Сарајево
Предсједник
Уставног суда
Федерације
Босне и Херцеговине
Домин Малбашић, с. р.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o
zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, za
utvrđivanje ustavnosti člana 6. stav 2. člana 27., te čl. 69. do 73.
Zakona o notarima, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, nakon javne rasprave, na
sjednici održanoj dana 02.12.2015. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da član 6. stav 1., u dijelu koji glasi: "kao i lice
koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovoga člana" i stav 2.
istog člana, te čl. 27. i 73. Zakona o notarima ("Službene novine
Federacije BiH", broj 45/02), nisu u skladu sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem
tekstu: podnosilac zahtjeva), dana 19.04.2010. godine, Ustavnom
sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni
sud Federacije) podnijela je zahtjev za utvrđivanje usklađenosti
člana 6. stav 2. i člana 27., te čl. 69. do 73. Zakona o notarima (u
daljem tekstu: osporene odredbe Zakona), sa članom
II.A.2.(1).c), d), k) i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a
u vezi sa članom VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i
Aneksom na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Stranke u postupku
U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred
Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene
novine Federacije BiH", br.: 69/05 i 37/03) stranke u ovom
postupku su: Potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine,
kao podnosilac zahtjeva, te Predstavnički dom i Dom naroda
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosioci
osporenog zakona.
3. Bitni navodi zahtjeva
U zahtjevu se navodi, da advokatska i notarska služba
djeluju u istoj javnoj službi, usmjerenoj na pružanje stručne
pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u ostvarivanju i zaštiti
njihovih prava, obaveza i pravnih interesa. Upućeni su na istu
klijentelu, kojoj moraju pružati usluge u skladu sa najvišim
stručnim i profesionalnim standardima, pa bi njihove usluge
trebale biti jednako dostupne svim građanima i pravnim licima,
koji bi morali imati punu slobodu izbora. Uostalom, osnovni
principi na kojim funkcioniše Evropska unija, između ostalog, su
puna sloboda kretanja ljudi, kapitala i informacija, uključujući i
punu slobodu pružanja usluga. Postaje evropskim standardom, da
državne granice nisu prepreka slobodnom pružanju usluga notara
i advokata, a ključni princip njihovog poslovanja je konkurencija
kvaliteta i cijene.
Međutim, zakonodavac osporenim odredbama Zakona
uskraćuje pravo građanima i pravnim licima da po vlastitom
izboru odlučuju da li će odgovarajuće usluge zatražiti od
advokata ili notara i upućuje ih notarima na koji način, suprotno
evropskom, a i domaćem konkurencijskom pravu, uspostavlja
monopolski položaj notara za izuzetno širok krug pravnih
poslova i radnji, za čije obavljanje su jednako kompetentni i
advokati.
Notari i advokati moraju ispunjavati iste uslove u pogledu
stručne i moralne kompetencije za obavljanje svojih funkcija, iz
čega proizilazi da bi advokati i notari morali imati barem
približne uslove poslovanja, odnosno prava na rad i iste
mogućnosti u ostvarivanju drugih, ustavom i međunarodnim
dokumentima o ljudskim pravima, zagarantiranih sloboda i prava.
Isto tako i građani bi morali imati istu slobodu izbora od koga da
traže pravne savjete i pomoć u ostvarivanju svojih prava i pravnih
interesa, te sloboda. Međutim, osporeni Zakon sadrži niz rješenja
koja nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine,
međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i sa općim
principima međunarodnog prava. Tako je članom 27. osporenog
Zakona propisano da: "vlada kantona određuje broj potrebnih
notara za područje kantona, kao i njihovo službeno sjedište", te
da se broj notara određuje prema broju stanovnika, pri čemu se
po pravilu na 20.000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko
mjesto.
Ovom odredbom se, po mišljenju podnosioca zahtjeva, za
notare uspostavlja privilegiran, monopolski položaj za pružanje
Broj 30 - Stranica 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016.
odgovarajućih usluga, iako su i advokati, po stručnim i moralnim
kompetencijama sposobni da pružaju te usluge. Uspostavljanje
monopolskog položaja i isključivanje konkurencije znanja,
sposobnosti, kvaliteta i cijena u pružanju pravnih usluga ne može
se označiti kao legitiman cilj zakonodavca, jer to nije u skladu sa
općim pravilima međunarodnog prava. Ovakvo rješenje se ne
može smatrati saglasnim ni sa drugim standardima
međunarodnog prava, prema kojem, ovakva rješenja trebaju biti u
interesu demokratskog društva, jer isključuju elementarno pravo
građana da slobodno disponiraju svojim pravima i slobodno
odlučuju od koga će tražiti odgovarajuće pravne usluge. Ovakva
rješenja ne mogu zakonodavca legitimirati ni pozivanjem na javni
interes, jer taj interes ne bi bio doveden u pitanje da i advokati,
kao i notari, pod istim uslovima obavljaju osporenim Zakonom
propisane usluge, što nesumnjivo ukazuje da je zakonodavac
prekoračio međunarodni pravni standard o proporcionalnosti
intervencije u javnom interesu. Stoga je ovakvo rješenje u
direktnoj suprotnosti i sa zabranom diskriminacije, što je
propisano brojnim međunarodnim dokumentima o ljudskim
pravima. Tako je u članu 2. Opće deklaracije o ljudskim pravima,
koja prema Aneksu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ima
pravnu snagu ustavnih odredaba propisano da, "Svakome su
dostupna sva prava i slobode navedene u Deklaraciji, bez razlike
bilo koje vrste, kao što su rasa, pol, jezik, političko ili drugo
mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina rođenje ili
drugi pravni položaj". Iste garancije propisuje i član 2. stav 2.
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima, kao i član II.A.2.(1).c) i d) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, kojim su precizirani principi jednakosti pred
zakonom i zabrana svih vidova diskriminacije. Osporena odredba
Zakona dovodi advokate u nepovoljniji položaj i u pogledu
ostvarivanja zagarantiranog prava na rad, koje pravo je
zagarantirano Općom deklaracijom o ljudskim pravima, gdje je u
članu 23. stav 1. propisano: "Svako ima pravo na rad, na
slobodan izbor zaposlenja, na pravične i povoljne uslove rada i na
zaštitu od nezaposlenosti", a i u članu II.A.2. (1) l) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine se garantira puna sloboda na rad.
Međutim, osporenim odredbama čl. 69. do 73. Zakona o
notarima osigurava se poseban ekskluzivitet, tako što se
neopravdano vrlo široka lista pravnih poslova rezervira isključivo
za djelovanje notara. To se naročito odnosi na osporeni član 73.
Zakona, koji propisuje pravne poslove za koje je obavezna
notarska obrada isprava, iako su, prema propisanim
kvalifikacijama i moralnim osobinama i advokati jednako
kompetentni za njihovo obavljanje, ali je osporenim članom 73.
Zakona propisano da su pravni poslovi ništavi, ako isprave nisu
notarski obrađene. Tako se praktično ograničava poslovna
sposobnost fizičkih i pravnih lica, jer se izlažu suvišnim
troškovima notarske obrade, što dovodi do apsurdnih situacija da
se npr. advokati, koji su po Zakonu o advokaturi Federacije
Bosne i Hercegovine ovlašteni da sastavljaju ugovore, testamente
i druge isprave, moraju obratiti notaru ukoliko žele disponirati
svojim pravima. U pogledu obavezne notarske obrade isprava u
pogledu prometa nepokretnosti propisano je rješenje, koje se
rijetko može sresti u komparativnom pravu. Još je drastičnija
situacija sa obaveznom notarskom obradom osnivačkih ugovora i
potvrđivanjem statuta privrednih društava. Banke i osiguravajuća
društva su izložena dodatnim materijalnim troškovima, dok
njihove pravne službe ostaju bez posla ili se pojavljuju samo kao
supsidijarna podrška notarima, bez ikakvog pravnog učinka.
Troškovi notarske obrade, prema važećoj Tarifi, se vežu za visinu
osnivačkog kapitala firme, što je neprihvatljivo i apsurdno. Stoga
se osporenim čl. 69. do 73. Zakona, kojim se utvrđuje isključiva
nadležnost notara, povrjeđuje pravo advokata i drugih djelatnika
na jednakost pred zakonom, na zabranu svake diskriminacije, na
imovinu i na osnovne slobode, koja prava su zagarantirana
članom II.A.2. (1).c), d), k), i l) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, te brojnim međunarodnim dokumentima o ljudskim
pravima, navedenim u Aneksu na Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine. Prenošenjem većine nadležnosti sa advokata na
notare Federacija Bosne i Hercegovine je osporenim zakonskim
rješenjima opravdano dovela u sumnju da je tim zakonskim
rješenjima postignuta potrebna proporcionalnost između
ograničavanja navedenih prava i legitimnog cilja Zakona.
Temeljem izloženog, predloženo je da Ustavni sud Federacije
donese presudu kojom će utvrditi da član 6. stav 2., član 27., te čl.
69. do 73. Zakona o notarima nisu u skladu sa Ustavom
Federacije Bosne i Hercegovine i da danom objavljivanja ove
presude u "Službenim novinama Federacije BiH", prestaju da
važe odredbe Zakona o notarima navedene u podnesenom
zahtjevu.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije, dana 21.04.2010. godine, u skladu
sa čl. 10. i 16., a u vezi sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku
pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine pozvao je
Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine, da kao suprotna stranka u postupku, u roku 30 dana
od dana prijema podneska, dostave odgovor na zahtjev
podnosioca. Odgovor na zahtjev, u ostavljenom roku, dostavio je
Predstavnički dom, dok se Dom naroda nije izjasnio.
U odgovoru Predstavničkog doma se navodi: "Cijenimo da
je predmetni zahtjev za utvrđivanje ustavnosti u cijelosti
neosnovan". Istakli su, da su zakone o notarima donijeli entiteti,
Federacija Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije
BiH", broj 45/02), Republika Srpska ("Službeni glasnik RS", broj
86/04) i Brčko Distrikt ("Službeni glasnik Brčko Distrikta", broj
9/03).
Zakoni o notarima su u potpunosti usaglašeni na razini
Bosne i Hercegovine, a prihvaćen je tzv. "latinski tip notarijata"
koji je prisutan u 21. državi, članici Evropske unije. U Federaciji
Bosne i Hercegovine notarska služba je počela sa radom 04. maja
2007. godine.
U Bosni i Hercegovini zakoni o notarima su pripremani
dugo godina u sklopu kompletne reforme zakonodavstva i
doneseni su kao reformski zakoni u cilju pristupa evropskim
integracijama i na preporuku Vijeća Evrope da se u zemljama u
tranziciji poveća stepen pravne sigurnosti i rastereti pravosuđe i
javna uprava. S tim u vezi, donesen je Zakon o notarima koji
predstavlja moderan evropski zakon.
Prilikom donošenja zakona, zakonodavac se opredijelio za
rješenja koja će dovesti do postizanja legitimnih ciljeva koji su u
općem interesu, kao što su: povećanje stepena pravne sigurnosti u
oblasti prometa nekretninama i registraciji poslovnih subjekata,
rasterećenje sudova i organa uprave, pouzdanje u javne registre
nekretnina i poslovnih subjekata.
Svaka država može proglasiti javni interes i uvesti određena
ograničenja prava i sloboda, ako je to u interesu demokratskog
društva i u funkciji ostvarivanja legitimnih ciljeva, što u članu 23.
propisuje i Opća deklaracija o pravima čovjeka. Uvodeći
notarsku službu, kao javnu službu, država je na nju prenijela
javna ovlaštenja. I to se pokazalo opravdanim, jer za tri godine
rada, notarska služba je ispunila naprijed naznačene legitimne
ciljeve u pogledu povećanja stepena pravne sigurnosti u oblasti
prometa nekretninama i osnivanju, te registraciji poslovnih
subjekata. Spriječen je rad na crno, a i mnoge druge kriminalne
radnje u navedenim oblastima, dok je država legitimno naplatila
porez i druge javne prihode.
Članom 2. Zakona o notarima propisano je: "Služba notara
je javna služba koju obavljaju notari, koji su samostalni i
nezavisni nosioci te službe" na koji način se odmah uočava
suštinska razlika između notarske službe i advokatske djelatnosti.
Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 117
Advokatska djelatnost nije uređena kao javna služba. Advokatura
jeste samostalna i nezavisna djelatnost, koja pruža pravnu pomoć.
Organizacija i rad iste se uređuje zakonom. Zakonom su određeni
i poslovi koje obavljaju advokati u okviru te djelatnosti.
S druge strane, Zakonom o notarima je na notare prenijela
dio javnopravnih ovlaštenja i propisala da je notar dužan da
nezavisno i nepristrasno obavlja ovu djelatnost, te da mora
podjednako voditi računa o interesima svih svojih stranaka u
postupku notarske obrade isprava, pošto prema njima ima položaj
"službenog lica", te u tom svojstvu notar osigurava i čuva
dokaznu snagu i izvršnost notarski obrađenih isprava.
Stoga smatraju da ovakvim normiranjem nije povrijeđen
ustav na štetu advokatske djelatnosti.
Podnosilac zahtjeva je u zahtjevu označio član 6. stav 2. i
član 27. Zakona o notarima ali kroz obrazloženje podnesenog
zahtjeva ne ukazuje u čemu se sastoji neusklađenost navedenih
članova i sa kojim članovima Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine. Stoga smatraju da su navodi iz zahtjeva vezani za
ove članove neosnovani iz razloga što je notarska služba na
jednak način dostupna svih građanima, koji ispunjavaju zakonom
propisane uslove. Nesporno je, da je zakonodavac propisujući
uslove, propisao različite za advokatsku djelatnost i za notarsku
službu, kao javnu službu, pri čemu je predvidio i strožije uslove
za obavljanje notarske službe, jer notarska služba, kao javna
služba je izuzeta od slobode pružanja usluga. Međutim,
građanima je ostavljena sloboda izbora konkretnog notara, kao i
konkretnog advokata. Mogućnost izbora između notara i
advokata ne može ni postojati pošto su različiti domeni njihovog
djelovanja. Neprihvatljiva je i tvrdnja iz zahtjeva za povredu
slobode rada iz člana II.A.2.(1).l.) Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, jer ne postoji zagarantirano pravo na rad, koje
pojmovno nije identično sa pojmom slobode rada. Sloboda rada u
osnovi predstavlja slobodan izbor zanimanja i zaposlenja pod
jednakim uslovima, dostupna radna mjesta i funkcije. Stoga,
svaki advokat, koji ispunjava uslove za notara može se
kandidirati za upražnjeno notarsko mjesto, pod jednakim
uslovima koji se za to traže.
Nadalje, podnosilac zahtjeva navodi da je u čl. 69. do 73.
Zakona o notarima, za notare osiguran još jedan ekskluzivitet,
iako su i advokati, prema propisanim kvalifikacijama i moralnim
osobinama jednako kompetentni za obavljanje tih poslova.
Članom 69. propisano je da notar, kao javni službenik,
može vršiti tri vrste poslova i to: notarsku obradu isprava;
izdavanje potvrda i ovjeru potpisa, rukoznaka i prepisa. Ove
poslove, u predviđenoj formi javnih isprava nikada nisu obavljali
advokati, radi čega isti nisu ni mogli biti od njih oduzeti.
Članom 73. Zakona o notarima je propisano da određeni
pravni poslovi, navedeni u ovom članu, za svoju valjanost
zahtijevaju notarsku obradu isprava jer u protivnom u nedostatku
toga se smatraju ništavim. Međutim u stavu 5. ovoga člana je
predviđeno da je ova uslovljenost obavezne notarske obrade
isprava vrijedi ograničenog trajanja, toliko dugo dok ne bude
zamijenjena posebnom regulativom o obavezi notarske obrade
isprava, koje ih izričito u cijelosti ili u dijelovima stavlja van
snage. Mora se istaći da je navedenim članom obuhvaćen samo
mali broj pravnih poslova za koje se zakonodavac opredijelio da
budu u toj formi, što opet ne isključuje mogućnost advokatima da
učestvuju u pripremi tih akata za notarsku obradu ili ovjeru
isprava ili eventualno zastupanje stranaka pred notarima.
Stoga smatramo, da osporene odredbe člana 69. do 73.
Zakona o notarima nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine jer je u prvom redu normiranje ovih odnosa
isključiva stvar cjelishodne procjene zakonodavca radi značaja
ovih pravnih poslova, obzirom na činjenicu da notarske isprave
vrijede kao javne isprave i kao takve imaju punu dokaznu snagu
javne isprave, te izvršne isprave u nivou sudskih nagodbi
stranaka.
Izjašnjavajući se na navode zahtjeva za ocjenu usklađenosti
osporenih članova Zakona o notarima sa Zakonom o advokaturi,
na koje ukazuje podnosilac zakona, pitanje ocjene eventualne
nesaglasnosti ne može biti u nadležnosti Ustavnog suda, jer se
radi o propisima iste pravne snage, usvojene od strane istoga
donosioca – Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga
to pitanje smatramo isključivo kao stvar zakonodavne politike, jer
je pravo zakonodavca da odredi koje će poslove dati u nadležnost
advokatima, a koje notarima. Uostalom, ni advokati, kao ni
notarijat nisu ustavne kategorije i nema niti jedne odredbe Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine koja spominje bilo advokate,
bilo notare.
Također smatraju, suprotno zahtjevu podnosioca da se
Zakonom o notarima ne povrjeđuje pravo na imovinu advokata.
Pravo na imovinu regulisano je članom 1. Protokola 1. uz
Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Međutim,
ukoliko je uopće i došlo do ograničenja osnovnih prava advokata,
odnosno njihovih prava na imovinu, to ograničenje je propisano
zakonom i to u javnom interesu. Javni interes se ogleda u tome
što notari pružajući usluge kao nezavisni, savjetuju i poučavaju
stranke, naročito slabije, ukazujući im pri tome na pravne
posljedice posla koji zaključuju. Na taj način djelovanje notara
doprinosi pravnoj sigurnosti, efikasnijoj zaštiti i boljoj realizaciji
prava jer notar podjednako zastupa interese obiju stranaka.
S tim u vezi, smatraju, da nema povreda odredaba o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda koje bi se odnosile na zaštitu
imovine. U prilog tome ističu da advokati nisu imali isključivu
nadležnost u sastavljanju isprava, a evidentno je da su u veoma
malom postotku sačinjavali takve isprave. S druge strane, prihodi
advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine se nisu smanjili sa
početkom rada notara, već su i povećani prema službenim
podacima Poreznih ispostava Sarajeva, Mostara, Zenice, Tuzle,
Travnika, Livna i sl.
Nadalje, u zahtjevu se iznose i tvrdnje u pogledu
neusklađenosti Zakona o notarima sa evropskim pravom,
odnosno potrebe usklađivanja sa evropskim pravom. Smatramo
da niti jedna tvrdnja iz zahtjeva u pogledu evropskog prava ne
može izdržati kritiku.
Predlažu, iz svih naprijed navedenih razloga, Ustavnom
sudu Federacije Bosne i Hercegovine da zahtjev za ocjenu
ustavnosti navedenih odredaba Zakona o notarima odbije kao
neosnovan, te da utvrdi da osporene odredbe Zakona nisu u
suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
U potvrdu tih navoda još ističu da Ustavni sud Republike
Srpske nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za
ocjenjivanje člana 68. Zakona o notarima Republike Srpske, kao
ni Ustavni sud Republike Makedonije, za ocjenu člana 16. stav 1.
tačka b) Zakona o notarima Republike Makedonije, a ti članovi
su identični sa ovdje osporavanim članom 73. Zakona.
Uz odgovor na zahtjev podnosioca, Predstavnički dom
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio i
podnesak prof. dr. Melihe Povlakić (u daljem tekstu: Podnesak
prof. dr. Povlakić), kao sastavni dio Odgovora na zahtjev. Uz
svoj podnesak prof. dr. Povlakić je dostavila i podnesak
Predsjednika Savezne notarske komore Njemačke dr. Tilman
Gottea.
U podnesku prof. dr. Povlakić se nastavlja elaboriranje o
podnesenom zahtjevu, ističući da je u cijelosti neosnovan i
nedovoljno argumentiran, te se posebna pažnja posvećuje
osporenim članovima Zakona. U vezi sa osporavanjem člana 6.
stav 2. Zakona se navodi, da u zahtjevu podnosioca nije dano
obrazloženje sa kojom odredbom Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine proturiječi ovaj osporeni član Zakona, nego je samo
u fusnoti 5. naveden ovaj osporeni član Zakona, i ako je u članu
Broj 30 - Stranica 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016.
13. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i
Hercegovine propisano da Sud odlučuje u granicama zahtjeva.
Vezano za osporavanje člana 27. Zakona se ističe, da je od strane
podnosioca zahtjeva naveden niz činjenica, ali niti jedna ne
ukazuje na konkretnu povredu Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine.
U pogledu navoda zahtjeva za osporavanjem čl. 69. do 73.
istaknuto je da je Predstavnički dom Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine dao valjane argumente zašto smatra da
osporeni članovi Zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom
Federacije. Prof. dr. Povlakić, samo naglašava da neki od
navedenih poslova u zahtjevu, advokati nikada nisu ni obavljali.
Nema ni povrede prava na imovinu advokata, jer, prema
ustaljenoj praksi Evropskog suda, štiti se samo pravo na
postojeću imovinu a nema garancije za stjecanje imovine.
Pogrešno se u zahtjevu navodi da je Parlament Federacije Bosne i
Hercegovine trebao prilikom donošenja navedenog Zakona
"utvrditi javni interes kako bi ograničenje prava na imovinu bilo
legalno". Zaboravljeno je navesti, da član 1. Protokola 1. dopušta
ograničenje individualnog prava na imovinu, ali u zakonom
propisanom postupku i uz utvrđivanje javnog interesa, što ne
znači da zakonodavac ne mora voditi računa da donesenim aktom
ne povrijedi ustavom garantirana prava. Na osnovu iznesenog,
pledira se da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom
utvrđuje da osporeni članovi Zakona nisu u suprotnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
5. Javna rasprava
U ovom predmetu Ustavni sud Federacije zakazao je javnu
raspravu za dan 21.12.2010. godine, koja je iz procesnih razloga
odložena na neodređeno vrijeme. Javna rasprava je ponovno
zakazana za dan 14.10.2015. godine, a pozvane su stranke u
predmetu, te predstavnici Advokatske komore Federacije Bosne i
Hercegovine i predstavnici Notarske komore Federacije Bosne i
Hercegovine.
Na javnu raspravu odazvali su se punomoćnici podnosioca
zahtjeva.
Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine na javnoj raspravi također su zastupali
punomoćnici.
Ispred Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine
na javnu raspravu niko nije pristupio, a Notarsku komoru
Federacije Bosne i Hercegovine zastupao je predsjednik Notarske
komore Federacije Bosne i Hercegovine.
Punomoćnici podnosioca zahtjeva u cijelosti su ostali kod
navoda iz zahtjeva, izjasnili se na navode Odgovora na zahtjev
Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine i predali pismeni podnesak, kao sažetak usmenih
navoda na javnoj raspravi.
Punomoćnici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine su također ostali u cijelosti kod navoda
Odgovora na zahtjev, pri čemu su poseban osvrt istakli na
notarijat i notare u Evropi i u okruženje kao i na stanje u Bosni i
Hercegovini, te na pojedinačno osporene članove Zakona o
notarima, ukazujući na sličnosti i razlike u zanimanjima advokata
i notara te na odražaj rada notara na materijalne efekte advokata.
Predstavnik Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine se
također izjasnio na zahtjev podnosioca, koji se u većini izlaganja
podudarao sa navodima punomoćnika Predstavničkog doma
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. U završetku svojih
izlaganja pledirali su da Ustavni sud Federacije donese odluku
kojom će utvrditi da osporeni članovi Zakona nisu u suprotnosti
sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine
6. Relevantni propisi za donošenje odluke Ustavnog suda
Federacije
6.1. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2.
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa
međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u aktima
navedenim u Aneksu. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća
prava:
a) (...),
c) na jednakost pred zakonom;
d) zabranu svake diskriminacije na osnovu rase,
boje kože, spola, jezika, vjere ili uvjerenja,
političkih i drugih stavova, nacionalnog ili
socijalnog porijekla,
(...).
l) na osnovne slobode:..........., slobodu na rad;
(...).
(2) Svi građani uživaju sljedeća prava:
a) (...),
b) politička prava: (...); da imaju jednak pristup
javnim službama; (...).
Član VII.3.
Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u
Federaciji, te opća pravila međunarodnog prava čine dio
zakonodavstva Federacije. U slučaju nesuglasja međunarodnog
ugovora i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor.
6.2. Dodatak Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine
6.2.1.Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948.
godine
Član 2.
"Svakom pripadaju sva prava i slobode navedene u ovoj
Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, pola, jezika,
vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili
društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti. Dalje
ne smije se činiti (...).
Član 23.
1. Svako ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na
pravične i povoljne uslove rada i na zaštitu od
nezaposlenosti".
(...)
Član 29.
1. (...)
2. U vršenju svojih prava i sloboda svako se može
podvrgnuti samo onim ograničenjima koja su predviđena
zakonom isključivo u cilju osiguranja potrebnog priznanja
i poštovanja prava i sloboda drugih, kao i zadovoljenja
pravičnih zahtjeva morala, javnog poretka i općeg
blagostanja u demokratskom društvu.
3. Ova prava i slobode se ni u kom slučaju ne mogu
ostvarivati protivno ciljevima i principima Ujedinjenih
nacija.
Član 30.
Nijedna odredba ove Deklaracije ne može se tumačiti kao
pravo za ma koju državu, grupu ili lice da obavlja bilo koju
djelatnost ili da vrši bilo kakvu radnju usmjerenu na rušenje
prava i sloboda koji su u njoj sadržani.
6.2.2. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda
Član 14.
Zabrana diskriminacije
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom
osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su
Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 119
spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo
mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom
nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi
status.(...).
Član 17.
Zabrana zloupotrebe prava
Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da
podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste
u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na
poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo
ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena
Konvencijom.
Protokol broj 12.
uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda
Član 1.
"1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez
diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što je pol, rasa,
boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo
mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom
nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi
status.
2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po
kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1."
6.2.3. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Član 25.
Svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez
ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih
ograničenja:
a) (...);
b) ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće
uslove jednakosti.
6.2.4. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima
Član 2.
1. Svaka država članica ovog pakta obavezuje se da i
pojedinačno i putem međunarodne pomoći i saradnje,
naročito na ekonomskom i tehničkom polju, a koristeći u
najvećoj mogućoj mjeri svoje raspoložive izvore preduzima
korake kako bi se postepeno postiglo puno ostvarivanje
prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajućim
sredstvima, posebno uključujući donošenje zakonodavnih
mjera.
2. Države članice ovog pakta obavezuju se da garantiraju da
će sva prava koja su u njemu formulisana biti ostvarivana
bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu,
jeziku, političkom ili kakvom drugom mišljenju,
nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju,
rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti.
3. (...).
Član 5.
1. Nijedna odredba ovog pakta ne može se tumačiti kao da
sadrži bilo kakvo pravo za neku državu, grupaciju ili
pojedinca da obavlja neku djelatnost ili da vrši neki akt u
cilju rušenja prava ili slobode priznate ovim paktom ili da
zavode veća ograničenja od onih predviđenih ovim paktom.
2. Ne priznaje se nikakvo ograničenje ili odstupanje od
osnovnih prava čovjeka koja su priznata ili važe u svakoj
zemlji prema zakonima, konvencijama, propisima ili
običajima, pod izgovorom da ih ovaj pakt ne priznaje ili ih
priznaje u manjoj mjeri.
Član 6.
1. Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje
obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost
zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i
preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.
2. (...).
Član 7.
Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako
lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji
naročito osiguravaju:
(a) (...);
(b) (...);
(c) istu mogućnost za sve da napreduju u svom radu u
višu odgovarajuću kategoriju, vodeći računa jedino o
navršenim godinama službe i sposobnostima;
(d) (...).
6.3. Zakon o pravosudnom ispitu
("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95, 35/98 i 29/03)
Član 1.
"Pravosudni ispit (daljem tekstu: ispit) je stručni ispit koji
polažu diplomirani pravnici radi stjecanja uslova za obavljanje
poslova i zadataka čije je vršenje uslovljeno pravosudnim
ispitom.
Član 2.
Ispit mogu da polažu lica koja su kao diplomirani pravnici
radili najmanje dvije godine na pravnim poslovima.
Pod uslovom iz stava 1. ovoga člana ispit mogu da polažu i
pripravnici volonteri.
Član 4.
Na ispitu se provjerava sposobnost kandidata za samostalno
obavljanje poslova i zadataka iz člana 1. ovoga zakona.
Ispit se polaže pismeno i usmeno.
Pismeni dio ispita polaže se iz krivičnog prava i iz
građanskog prava, ili porodičnog ili radnog prava.
Usmeni dio ispita polaže se iz:
1) kaznenog prava (materijalno i procesno;
2) građanskog prava (materijalno i procesno)
3) porodičnog prava;
4) privrednog prava;
5) upravnog prava;
6) radnog prava i
7) ustavnog sistema i organizacije pravosuđa.
6.4. Zakon o notarima
("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02)
Član 1.
Cilj zakona
Ovim zakonom uređuje se organizacija, ovlaštenja, način
rada, notarski ispit, kao i druga pitanja od značaja za rad notara
na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
Federacija).
Član 2.
Javna služba
Služba notara je javna služba koju obavljaju notari, koji su
samostalni i nezavisni nosioci te službe.
Član 3.
Notar obavlja službu notara profesionalno i isključivo kao
zanimanje tokom vremena za koje je imenovan, u skladu sa ovim
zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.
Notar može svoju službu vršiti do navršenih 70 godina
života, ukoliko ne nastupe razlozi za prijevremeni prestanak
službe prema članu 31. stav 1. tač.1. i 3. do 6. ili razrješenje
prema članu 32. ovog zakona.
Broj 30 - Stranica 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016.
Član 5.
Uslovi za pristup notarskom ispitu
Svako lice koja ispunjava uslove za obavljanje službe
notara iz člana 26. ovoga zakona, može kod Federalnog
ministarstva pravde podnijeti zahtjev za pristup polaganju
notarskog ispita. (.....).
Član 6.
Uslovi za pristupanje polaganju notarskog ispita
Za vrijeme prelaznog perioda od osam godina nakon
stupanja na snagu ovog zakona, polaganju notarskog ispita može
pristupiti lice, koje je nakon položenog pravosudnog ispita, u
smislu člana 26. stav 4. ovoga zakona, radilo najmanje pet godina
na pravnim poslovima, kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz
stava 2. ovoga člana.
Nakon isteka prelaznog perioda iz stava 1. ovoga člana,
polaganju notarskog ispita može pristupiti samo lice, koje je
najmanje tri godine provelo na radu kao notarski pomoćnik u
smislu člana 42. stav 1. ovoga zakona.
(...).
Član 7.
Pohađanje pripremnog seminara
Uslovi za pristupanje polaganju notarskog ispita predstavlja
i obaveza pohađanja pripremnog seminara kandidata, u skladu sa
članom 132. ovoga zakona.
Član 8.
Pismeni i usmeni dio ispita
Notarski ispit se polaže pismeno i usmeno.
Sadržaj usmenog i pismenog dijela ispita mora odgovarati
programu seminara iz člana 132. ovoga zakona, za pripremu
kandidata za polaganje notarskog ispita.
Član 9.
Predmet pismenog dijela ispita
Pismeni dio ispita sastoji se od tri ispitna zadatka koji se
radi po četiri sata.
Ispitnim zadacima se provjerava da li su kandidati u stanju
sačinjavati notarske isprave u sljedećim pravnim oblastima:
1. obligaciono i stvarno pravo;
2. porodično i nasljedno pravo;
3. privredno pravo i
4. izvršno pravo.
Član 10.
Predmet usmenog dijela ispita
Usmeni dio ispita polaže se u jednom danu i to iz sljedećih
predmeta:
1. propisi o službi notara;
2. propisi o zemljišno-knjižnom postupku;
3. propisi o upisu pravnih lica u sudski registar i
privredno pravo;
4. nasljedno pravo, porodično pravo, obligaciono i
stvarno pravo, ali samo u dijelu u kojem je od značaja
za djelatnost notara, i
5. izvršno pravo.
Član 27.
Službeno sjedište notara i broj notara
Na prijedlog rukovodioca kantonalnog organa uprave
nadležnog za poslove uprave i pravosuđa (u daljem tekstu:
kantonalni organ uprave), vlada kantona određuje broj potrebnih
notara za područje kantona, kao i njihovo službeno sjedište.
Službeno sjedište notara je općina ili grad koje odredi vlada
kantona.
Nakon formiranja Notarske komore Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Notarska komora) prilikom
određivanja broja notarskih mjesta kao i prilikom utvrđivanja
službenih sjedišta pribavlja se mišljenje notarske komore.
Broj notara određuje se prema broju stanovnika koji žive na
području kantona, pri čemu se po pravilu na 20.000 stanovnika
treba otvoriti jedno notarsko mjesto, uzimajući u obzir i godišnji
broj isprava koje se notarski obrade.
Dvije ili tri općine koje imaju manji broj stanovnika od
broja koji je utvrđen u stavu 4. ovoga člana, mogu imati jednog
notara.
IV - Nadležnost notara
Član 69.
Poslovi notara
Notar je nadležan da preduzima notarsku obradu isprava,
izdaje potvrde, kao i da ovjerava potpise, rukopise i prijepise.
Notar može obavljati ostale poslove koji su mu prema
ovom zakonu dopušteni.
Član 70.
Notarska obrada isprave
Notarska obrada isprave znači da je isprava u cijelosti
sačinjena od strane notara, u skladu sa odredbama člana 74. do
89. ovog zakona i time dokazuje u ispravi zapisane izjave, koje su
stranke dale pred notarom i koje su svojim potpisom odobrile.
Član 71.
Ovjera i potvrda
Ovjera i potvrda znači da je isprava sačinjena u skladu sa
odredbama člana 92. do 101. ovog zakona.
Član 72.
Nalog suda ili organa vlasti
Sud ili drugi organ vlasti mogu notaru, uz njegovu
saglasnost povjeriti vršenje i drugih poslova, koji su u saglasnosti
sa njegovom djelatnošću.Tu spadaju naročito:
1. popis i pečaćenje ostavinske imovine i stečajne mase;
2. procjene i javne prodaje (licitacije) pokretnih stvari i
nekretnina u vanparničnom procjene postupku, osobito
dobrovoljne prodaje,
3. razdioba prodajne cijene u izvršnom postupku.
V - Obaveza notarske obrade isprava
Član 73.
Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava
Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju
notarsku obradu isprava odnose se na:
1. Pravne poslove o regulisanju imovinskih odnosa
između bračnih drugova, kao i između lica koja žive u
vanbračnoj životnoj zajednici,
2. raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno
nesposobnih lica,
3. pravne poslove kojim se obećava neka činidba kao
poklon, s tim što se nedostatak notarske forme, u
ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane
činidbe;
4. pravne poslove, čiji je predmet prijenos ili stjecanje
vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama,
5. osnivačka akta privrednih društava i utvrđivanje
njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta.
Pravni poslovi za koje, protivno stavu 1. ovoga člana, nisu
sačinjene notarski obrađene isprave, ništavni su.
Nezavisno od odredbe stava 1. ovoga člana, obaveze
notarske obrade isprava mogu biti predviđene i u drugim
zakonima.
Stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu isprava i za
druge pravne poslove, koji nisu predviđeni u stavu 1. ili 3. ovoga
člana.
Odredbe ovog člana vrijede samo tako dugo dok ne budu
zamijenjene posebnom regulativom o obavezi notarske obrade
isprava, koje ih izričito u cjelini ili u dijelovima stavlja van snage.
Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 121
Član 127.
Nagrada za rad i naknada troškova
Notari imaju pravo na nagradu za svoj rad i naknadu
troškova u vezi sa obavljenim radom, u skladu sa tarifom o
naknadama i nagradama.
Tarifu o nagradama i naknadama notara utvrđuje Federalno
ministarstvo, na prijedlog Notarske komore.
Član 128.
Dospjelost nagrade i naknade troškova
Plaćanje nagrade za rad i naknade troškova notaru vrši se
odmah po obavljenom poslu, a notar može tražiti da stranka plati
primjereni iznos predujma u momentu preuzimanja posla.
Notar je obavezan stranci izdati potvrdu o plaćenoj nagradi
i troškovima.
Član 129.
Solidarna odgovornost
Ako je više stranaka učestvovalo u zaključenju pravnog
posla pred notarom, ili je notar izvršio jednu radnju za više
stranaka, sve te stranke solidarno duguju nagradu i troškove
notaru, ako stranke drugačije ne dogovore.
6.5. Zakon o advokaturi
("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02)
Član 1.
Ovim zakonom se uređuje organizacija i položaj advokata
koji osigurava pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i
pravnim licima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i
pravnih interesa.
Član 2.
Advokatura je nezavisna, profesionalna djelatnost koja se
organizira i funkcionira u skladu sa ovim zakonom i propisima
donesenim na osnovu zakona.
Samostalnost advokature ostvaruje se posebno:
1) Nezavisnim vršenjem usluga pravne pomoći;
2) Pravom stranke na slobodan izbor advokata;
3) Organiziranjem advokata u advokatsku komoru kao
nezavisnu i samoupravnu organizaciju sa obaveznim
članstvom;
4) Donošenje Statuta kojim se reguliše rad advokatske
komore i njenih organa;
5) Donošenjem Kodeksa advokatske etike;
6) Odlučivanjem o pravu na obavljanje advokatske
djelatnosti, privremenoj zabrani i prestanku obavljanja
djelatnosti;
7) Odlučivanjem o oblicima saradnje sa Advokatskom
komorom Republike Srpske i advokatskim komorama
stranih država, međudržavnim i međunarodnim
udruženjima advokata; i,
8) Odlučivanjem o oblicima saradnje sa drugim vrstama
međudržavnih i međunarodnih institucija, organizacija
i udruženja.
Član 3.
Advokatska djelatnost, između ostaloga obuhvata:
1) Davanje pravnih savjeta;
2) Sastavljanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe,
predstavke, molbe, žalbe i dr.)
3) Sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti, i dr.)
4) Zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim, i
ostalim postupcima pred svim redovnim i drugim
sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te
pravnim licima;
5) Obranu i zastupanje okrivljenog u kaznenom,
prekršajnom i drugim postupcima u kojim se odlučuje
o odgovornosti fizičkih i pravnih lica; i
6) Pružanje drugih oblika pravne pomoći fizičkim i
pravnim licima kako bi se zaštitila njihova prava i
interesi.
Advokatsku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, vrše
advokati kao pojedinci. Advokati u svrhu zajedničkog vršenja
profesije mogu formirati zajednički advokatski ured ili
advokatsko društvo.
Član 4.
Advokat ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive sa
ugledom i nezavisnošću advokatske djelatnosti.
Član 5.
Advokati su dužni da pružaju pravnu pomoć savjesno i
stručno, u skladu sa Ustavom, zakonu i drugim propisima, kao i
Statutom i drugim aktima Federalne advokatske komore, te
Kodeksom advokatske etike.
U pravilu, advokat je obavezan čuvati kao advokatsku tajnu
sve što mu je stranka povjerila, izuzev (...).
Član 6.
Advokat je nezavisan u svom radu.
Advokat ima pravo i dužnost, da u okviru zakona i u okviru
ovlaštenja dobijenih od stranke, preduzima sve radnje u svim
pravnim poslovima koje su po njegovoj ocjeni u interesu stranke
kojoj pruža pravnu pomoć.
Član 7.
Svaka stranka ima pravo slobodnog izbora advokata koji je
ovlašten da obavlja advokatsku djelatnost u Federaciji Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) u skladu sa ovim
zakonom.
(...).
Član 8.
Pružanje pravne pomoći mogu, pod uslovima utvrđenim
ovim zakonom, vršiti jedino advokati i advokatski pripravnici,
osim ako drugim zakonima nije drugačije određeno.
III - Uslovi za vršenje advokatske djelatnosti
Član 18.
Pravo na upis u Imenik advokata Federalne advokatske
komore ima lice koje, ukoliko nije drugačije određeno zakonom,
ispunjava sljedeće uslove:
1) da je državljanin Bosne i Hercegovine;
2) da je diplomirao na jednom od pravnih fakulteta u
Bosni i Hercegovini ili da je diplomirao nabilo kojem
pravnom fakultetu u bivšoj SFRJ do 22. maja 1992.
godine, a ako je diplomirao na Pravnom fakultetu
druge države, ovaj uslov stječe nakon nostrificiranja
diplome od nadležnog federalnog organa uprave;
3) da ima položen pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini
ili bivšoj SFRJ do 22. maja 1992. godine, a ako je
pravosudni ispit položio u drugoj državi, ovaj uslov
stječe nakon priznanja toga ispita od strane nadležnog
ministarstva Federacije BiH;
4) da je nakon diplomiranja na pravnom fakultetu stekao
najmanje četiri godine radnog iskustva na pravnim
poslovima u advokaturi, sudu, tužilaštvu ili na
pravnim poslovima u upravnim ili drugim državnim
organima ili pravnim licima;
5) nije osuđivan na kaznu zatvora za djela protiv
uređenje i sigurnosti, za kaznena djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, protiv službene ili
druge odgovorne dužnosti ili za drugo kazneno djelo
izvršeno iz koristoljublja ili drugih niskih pobuda,
osim ako je proteklo pet godina od izdržane,
oproštene ili zastarjele kazne;
6) da nije u radnom odnosu a licu koje se nalazi u
radnom odnosu danom upisa u Imenik advokata
Broj 30 - Stranica 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016.
prestaje radni odnos, osim u slučaju zaposlenja u
advokatskom društvu;
7) da pokaže zadovoljavajuće znanje pred Ispitnom
komisijom iz poznavanja Zakona o advokaturi,
statuta, Kodeksa advokatske etike i poznavanje drugih
akata Federalne advokatske komore, i
8) da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti.
Ranije ponašanje i postupci moraju ukazivati da će to
lice savjesno obavljati advokatsku djelatnost.
Član 19.
Pravo na obavljanje advokatske djelatnosti stiče se
momentom upisa u Imenik advokata koji se vodi kod Federalne
advokatske komore i davanjem svečane izjave. Imenik advokata
je javna knjiga, a nijedan državni ili drugi organ ne može dati
odobrenje za obavljanje poslova iz člana 3. ovog zakona bilo kao
osnovno ili kao dopunsko zanimanje, osim ako drugačije nije
određeno zakonom.
(...).
Advokatske nagrade i naknade
Član 31.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u
daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale
vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na
snagu ove tarife.
Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu
koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija
sa ostalim relevantnim ministarstvima. Tarifa se objavljuje u
"Službenim novinama Federacije BiH."
Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za
izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u
skladu sa odredbama Tarife.
(...).
Advokatske kancelarije
Član 33.
Advokat može imati samo jednu advokatsku kancelariju na
području Federacije.
Sjedište advokatske kancelarije je u mjestu na području
regionalne advokatske komore kod koje je advokat upisan u
Imenik advokata.
(...).
Advokatski pripravnici
Član 50.
Advokatski pripravnik se osposobljava za samostalno
obavljanje advokatske djelatnosti i stručno osposobljava radi
polaganja pravosudnog ispita, radom na pravnim poslovima u
advokatskoj kancelariji, zajedničkoj advokatskoj kancelariji ili
advokatskom društvu.
Advokatski pripravnik ima advokata-principala koji je
upisan u Imenik advokata i koji obavlja advokatsku djelatnost
duže od pet godine.
7. Činjenično stanje i stav Suda
Nakon analize zahtjeva podnosioca, odgovora na zahtjev
Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine, te nakon održane javne rasprave 14.10. 2015.
godine, Ustavni sud Federacije zaključio je: da podnosilac
zahtjeva smatra da član 6. stav 2., član 27. i članovi 69. do 73.
Zakona o notarima, nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine i Aneksom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine-
Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu snagu
ustavnih odredaba, dok je protivna strana-Parlament Federacije
Bosne i Hercegovine, ostao kod stanovišta da osporenim
članovima Zakona o notarima nisu povrijeđene relevantne
odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno, da su
osporeni članovi Zakona u saglasnosti sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine i Aneksom Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine.
Ustavni sud Federacije konstatuje da se osporenim
odredbama i to: članom 6. Zakona o notarima, propisuju uslovi za
pristupanje polaganju notarskog ispita, članom 27. Zakona,
propisuje se službeno sjedište notara i broj notara, dok se čl. 69.
do 72. Zakona, propisuju nadležnost notara, a članom 73.
Zakona, pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada
isprava.
Ocjenjujući osnovanost navoda podnosioca zahtjeva, kao i
navode protivne strane, Ustavni sud Federacije pošao je od člana
II.A.2.(1). c), d), i l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine,
kojim je propisano da će: "Federacija osigurati primjenu najvišeg
nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u aktima
navedenim u Aneksu". Posebno, (1) Sva lica unutar teritorija
Federacije uživaju sljedeća prava na: (...). c) jednakost pred
zakonom; d) zabranu svake diskriminacije; (...), k) l) osnovne
slobode: (...), slobodu na rad" (...); (2) Svi građani uživaju: a)(...),
b) politička prava: (...) da imaju jednak pristup javnim službama;
pri čemu se također, imaju u vidu i međunarodni ugovori i drugi
međunarodni sporazumi, koji su na snazi u odnosu na Federaciju,
i opća pravila međunarodnog prava, koji su prema Odjeljku VII.
članu 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, sastavni dio
zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, a prema kojem,
u slučaju bilo koje nesaglasnosti između međunarodnih ugovora i
zakonodavstva, prevagu imaju međunarodni ugovori. S tim u
vezi, Ustavni sud Federacije uzeo je u obzir član 2., član 23. stav
1. a posebno član 29. Univerzalne deklaracije o ljudskim
pravima, prema kojima svakom pripadaju sva prava i slobode
utvrđene u ovoj Deklaraciji, odnosno, da svako ima pravo na rad,
te da u vršenju svojih prava i sloboda svako se može podvrgnuti
samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom isključivo
u cilju obezbjeđenja potrebnog priznanja i poštovanja prava i
sloboda drugih, kao i zadovoljavanja pravičnih zahtjeva morala,
javnog poretka i općeg blagostanja u demokratskom društvu. Ista
takva prava sadržana su i u Evropskoj konvenciji o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima, a
uživanje prava i sloboda predviđenih Konvencijom osigurava se
bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, uključujući i zabranu
zloupotrebe prava od bilo koga, uključujući i bilo koju državu, u
većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. Pri tome,
Ustavni sud Federacije posebno uzima u obzir relevantne
odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima,
prema kojima svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da
bez ikakvih razlika, navedenih u članu 2. i bez nerazumnih
ograničenja, ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće
uslove jednakosti, odnosno, odredbe Međunarodnog pakta o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, prema kojim
države članice ovog pakta obavezuju se da garantuju da će sva
prava koja su u njemu formulisana biti ostvarivana bez ikakve
diskriminacije ili kakvoj drugoj okolnosti (član 2. stav 2.), da ni
jedna odredba ovog Pakta ne može se tumačiti kao da sadrži bilo
kakvo pravo za neku državu, grupaciju ili pojedinca da obavlja
neku djelatnost ili da vrši neki akt u cilju nepriznavanja prava ili
slobode, priznate ovim paktom ili da zavode veća ograničenja od
predviđenih ovim paktom, kao i da se ne priznaje nikakvo
ograničenje ili odstupanje od osnovnih prava čovjeka koja su
priznata ili važe u svakoj zemlji prema zakonima, konvencijama,
propisima ili običajima, pod izgovorom da ih ovaj pakt ne
priznaje ili ih priznaje u manjoj mjeri (član 5.) odnosno, države
članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvata pravo
koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno
izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za
očuvanje ovog prava (član 6. stav 1.) odnosno, da države članice
ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi
pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju
Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 123
istu mogućnost za sve da napreduju u svom radu u višu
odgovarajuću kategoriju, vodeći računa jedino o navršenim
godinama službe i sposobnostima (član 7.).
Cijeneći osporeni član 6. stav 2. Zakona, u svjetlu
navedenih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i
međunarodnih ugovora i drugih međunarodnih sporazuma, koji
su sadržani u Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i
predstavljaju instrumente za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda a imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, Ustavni sud
Federacije je izveo zaključak da osporeni član 6. stav 1. Zakona,
u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava
2. ovog člana", kojim se propisuju uslovi za pristupanje
polaganju notarskog ispita za vrijeme prijelaznog perioda od
osam godina nakon stupanja na snagu ovog zakona, kao i stav 2.
osporenog člana 6. Zakona, koji glasi:"Nakon isteka prelaznog
perioda iz stava 1. ovog člana, polaganju notarskog ispita može
pristupiti samo lice, koje je najmanje tri godine provelo na radu
kao notarski pomoćnik u smislu člana 42. stav 1. ovog zakona",
nije u saglasnosti sa citiranim odredbama Ustava Federacije
Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima sadržanim u
Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga što se
osporenim članom 6. stav 1. Zakona, u citiranom dijelu, kao i
stavom 2. istog člana, propisuju uslovi za polaganje notarskog
ispita koje mogu ispuniti samo određene kategorije lica koja
ispunjavaju uslove propisane članom 42. stav 1. Zakona o
notarima, a koje se odnose na položaj notarskog pomoćnika.
Dakle, samo lica koja obavljaju posao notarskog pomoćnika kod
notara u trajanju od tri godine, a ne i lica koja ispunjavaju opće
uslove za obavljanje službe notara kako je to propisano članom
26. tačke 1. do 6. osporenog Zakona, na koji način se protivno
Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i međunarodnim
ugovorima i drugim međunarodnim sporazumima, koji imaju
snagu ustavnih odredaba, vrši nejednakost pred zakonom i
diskriminacija unutar Federacije Bosne i Hercegovine svih drugih
lica, da bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, i pod jednakim
uslovima, mogu obavljati službe notara, odnosno da uživaju
osnovne slobode, kao što su jednakost pred zakonom, pravo na
imovinu, pravo na rad, a posebno, politička prava, kao što su
pravo građana da imaju jednak pristup javnim službama. Naime,
propisivanje općih uslova za obavljanje službe notara, kako je to
sadržano u članom 26. osporenog Zakona, a prema kojima za
notara može biti imenovano lice koje kumulativno ispunjava
uslove sadržane u tačkama 1. do 6. navedenog člana, dodajući
tome i posebne uslove iz tačke 7. istog člana, prema kojoj
kandidat za obavljanje notarske djelatnosti mora imati položen i
notarski ispit, a istovremeno ograničavajući pristup polaganju
notarskog ispita uslovima sadržanim u članu 6. stav 1. u
osporenom dijelu rečenice, i stavom 2. istog člana, prema
stanovištu Ustavnog suda Federacije, predstavlja direktnu
diskriminaciju lica unutar Federacije Bosne i Hercegovine u
uživanju njihovih građanskih i političkih prava zagarantovanih
relevantnim odredbama, sadržanim u Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine i Aneksu Ustava, te ih je kao takve, trebalo
proglasiti nesaglasnim sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
Napominjemo da je osporena odredba u direktnoj
suprotnosti sa zagarantovanim pravom na jednakost pred
zakonom i u kontekstu jednakog pristupa javnoj službi. Nime,
uporedivši opće i posebne uslove za obavljanje advokatske
djelatnosti iz Zakona o advokaturi, pa i opće i posebne uslove za
obavljanje sudske funkcije (imenovanja za sudije općinskog,
odnosno osnovnog suda) iz člana 28. stav 1. Zakona o visokom
sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine u kojem je za
imenovanje sudije poseban uslov tri godine obavljanja pravnih
poslova, nakon položenog pravosudnog ispita. Dakle, bez
ograničenja kojih pravnih poslova i u kojoj instituciji ili
privrednom društvu, ova restrikcija kojom se direktno
onemogućuje da pravnici, pa i oni koji obavljaju najodgovornije
javne funkcije, kao što je sudačka i koji u konačnici odlučuju i o
mogućim sporovima proisteklim iz pravnih poslova, zasnovanih
na notarski obrađenim ispravama ne mogu ni pristupiti
notarskom ispitu, kao uslovu za obavljanje notarske djelatnosti,
pa samim tim ni konkurisati za obavljanje ove dužnosti, ne samo
da se direktno krši prava širokog broja pravnika da konkurišu za
obavljanje takve javne djelatnosti, nego se opravdano može
ocijeniti, ne samo neustavnom, nego i neprihvatljivom. Ovo
posebno treba imati u vidu i u kontekstu odredbi poglavlja 4.
Zakona o notarima, koji regulišu položaj, popunu i izbor za
notarskog pomoćnika (što je uslov za polaganje notarskog ispita,
te u konačnici za postavljenje na mjesto notara), pri čemu je
procedura takva da nakon konkursa, koji provodi kantonalni
organ uprave na prijedlog Notarske komore, Notarska komora uz
konsultaciju sa notarom donosi rješenje o izboru kandidata (član
41. stav 2. Zakona o notarima) što pristup javnoj službi na taj
način, u ključnom dijelu prepušta samoj asocijaciji notara, pa i
jednom notaru koji izrazi potrebu za notarskim pomoćnikom,
čime se zatvara krug i notarska djelatnost, odnosno lica koja je
obavljaju direktno odlučuju o tome ko će imati pristup toj javnoj
službi.
U pogledu ocjene saglasnosti osporenog člana 27. Zakona
sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se propisuje
službeno sjedište notara i broj notara, a prema kojem vlada
kantona određuje broj potrebnih notara za područje Kantona kao i
njihovo službeno sjedište, te da se broj notara određuje prema
broju stanovnika koji žive na području kantona, pri čemu se po
pravilu na 20 000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto,
uzimajući u obzir i godišnji broj isprava koje se notarski obrade,
Ustavni sud Federacije je zaključio da osporeni član 27. Zakona
također nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine, iz razloga jer se relevantnim odredbama Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da sva lica unutar
Federacije, uživaju prava na jednakost pred zakonom i pravo na
slobodu na rad, sudjelovanje u javnim poslovima jednakopravni
pristup javnim službama, a zabranjuje se svaka diskriminacija po
bilo kojem osnovu (član II.A.2.).
Isto se propisuje i u međunarodnim ugovorima i drugim
sporazumima, koji su na snazi u Federaciji, te općim pravilima
međunarodnog prava, koja čine dio zakonodavstva Federacije, a
posebno, zabrana diskriminacije (član 14. Evropske konvencije o
zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda), zabrana zloupotrebe
prava (član 17. iste Konvencije), uživanje svih prava utvrđenih
zakonom bez diskriminacije (član 1. Protokola broj 12. uz
Konvenciju), pravo svakog građanina da ima pravo i mogućnost
da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih
ograničenja, ima pravo pristupa javnim službama svoje zemlje uz
opće uvjete jednakosti (član 25. Međunarodnog pakta o
građanskim i političkim pravima), te, obavezu svake države
članice ovog pakta da se pojedinačno i putem međunarodne
pomoći i saradnje, naročito na ekonomskom i tehničkom polju, a
koristeći u najvećoj mogućoj mjeri svoje raspoložive izvore
preduzima korake da bi se postepeno postiglo puno ostvarivanje
prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajućim sredstvima,
posebno uključujući donošenje zakonodavnih mjera (član 2.
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima).
Naime, propisujući osporenim članom 27. Zakona pravo da
vlade kantona određuje broj potrebnih notara za područje kantona
kao i da određuje njihovo službeno sjedište u općini ili gradu koje
odredi vlada, te vezujući broj notara za broj stanovnika koji žive
na području kantona na način da će se po pravilu, na 20 000
stanovnika otvoriti jedno notarsko mjesto, a da dvije ili tri općine
koje imaju manji broj stanovnika od navedenog broja mogu imati
Broj 30 - Stranica 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 20. 4. 2016.
jednog notara, na izravan način se krše ustavom zagarantovana
prava lica unutar Federacije na jednakost pred zakonom, kao i
prava građana da imaju jednak pristup javnim službama kao
njihova politička prava, odnosno, da svaki građanin treba da ima
pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti.
Ustavni sud Federacije je stajališta, da utvrđivanje broja notara u
kantonu u uslovima tržišnog privređivanja ne promovira
konkurenciju, kvalitet rada i cijenu pružanja usluga. Radu notara
kao instituciji koja predstavlja javnu službu i ima nadležnosti
propisane zakonom treba da joj je cilj građanin, koji pod
najpovoljnijim uslovima i u najkraćim rokovima može da
ostvaruje svoja prava, što se ne može zaključiti prema sadašnjim
rješenjima, imajući u vidu obim i sadržaj pravnih poslova i vrste
notarskih isprava za koje su isključivo nadležni notari.
Osim toga, na navedeni način, u odnosu na notarsku službu,
koja je javna služba, a obavljaju je notari, koji su samostalni i
nezavisni nosioci te službe (član 2. Zakona), također na izravan
način, vrši se diskriminacija prema advokaturi, koja je nezavisna
profesionalna djelatnost koja se organizira i funkcionira u skladu
sa Zakonom o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine i
propisima donesenim na osnovu zakona (član 2. Zakona).
Propisivanjem jednog notarskog mjesta na 20 000 stanovnika,
odnosno, da dvije ili tri općine koje imaju manji broj stanovnika
od broja koji je utvrđen u stavu 4. ovog člana mogu imati jednog
notara, u neravnopravan, odnosno diskriminirajući položaj se
stavljaju advokatska u odnosu na notarsku djelatnost, odnosno,
notari se favorizuju u odnosu na advokatsku djelatnost koja
prema Zakonu, također, ima zadatak osiguravanje pružanja
stručne, pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u ostvarivanju i
zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa, a koja nema
takvih ograničavajućih propisa u svojoj organizaciji, čime se
građani Federacije Bosne i Hercegovine stavljaju u nejednak
položaj u pogledu njihovog prava jednakog pristupa i jednoj i
drugoj službi, pa je iz svih navedenih razloga stajalište Ustavnog
suda Federacije, da je osporeni član 27. Zakona, također u
suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Nije sporno da zakonodavac u organizacionom dijelu,
naravno ima pravo i obavezu da propiše objektivne uslove za
otvaranje notarskog ureda, pa i njegovo sjedište. Pri tome broj
stanovnika i slično, jesu neki od objektivnih i relevantnih
kriterija. No kako je notarska služba javna i u funkciji građana,
zakonodavac ima obavezu da, slično zakonima koji organiziraju
organe uprave i pravosuđa, propiše javne i precizne uslove i na
taj način uspostavi notarsku službu, na način da omogući pristup
svim građanima koji imaju potrebu, a i zakonsku obavezu, da
određena svoja prava i obaveze regulišu pred notarom. Ovakva
manjkava odredba, iako se Ustavni sud nerado upušta u ocjenu
kvaliteta zakona, što je obaveza zakonodavca, ne garantira da će
se notarska služba uspostaviti u korist građana na području
Federacije Bosne i Hercegovine, jer ne propisuje obaveznost i
uslove koji nameću uspostavu notarskog ureda na teritoriju cijele
Federacije Bosne i Hercegovine. Takav spoj javno-privatnog
karaktera, gdje zakonodavac, sa jedne strane propisuje
obaveznost da se određeni poslovi moraju obaviti pred notarom, a
sa druge strane ničim ne propisuje obaveznost uspostave
notarskog ureda prema brižljivo razrađenim kriterijima potreba,
promatrano iz ugla građanina, pa i pravnog lica kao korisnika
usluga, generira nejednakost građana, kao i svih ostalih korisnika
notarskih usluga, obzirom na njihovo mjesto prebivališta ili
sjedišta. Ovim je i ova odredba Zakona o notarima, promatrano u
kontekstu cijelog Zakona, protivna garantiranim ustavnim
pravima.
Na isti način, i iz istih razloga, Ustavni sud Federacije
stanovišta je da je i osporeni član 73. Zakona, u nesaglasnosti sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, propisujući
osporenim članom Zakona obavezu notarske obrade isprava na
način da pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju
notarsku obradu isprava, a ta obaveza se odnosi na pravne
poslove o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih
drugova, kao i između lica koja žive u vanbračnoj zajednici;
raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica;
pravne poslove kojima se obećava neka činidba, kao poklon s tim
što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta
izvršenjem obećane činidbe; pravne poslove, čiji je predmet
prijenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na
nekretninama; osnivačka akta privrednih društava i davanja
saglasnosti na njihove statute, kao i svaku promjenu statuta, jer su
u suprotnom ništavi te, propisujući ništavost pravnih poslova za
koje u skladu sa navedenim, nisu sačinjene u formi notarski
obrađene isprave, se u prvom redu vrši diskriminacija na štetu
drugih lica - diplomiranih pravnika sa položenim pravosudnim,
magistarskim ispitom ili doktoratom, koji su sa istim, ako ne i
većim stručnim znanje, te sposobnostima i moralnim
kompetencijama, osposobljeni za pružanje istih ili sličnih usluga,
pri čemu se nejednakost pred zakonom i diskriminacija na
najočigledniji način manifestira u odnosu na sva ova navedena
lica.
Sve ovo ukazuje na nesaglasnost osporenog člana 73.
Zakona sa citiranim odredbama člana II.A.2.(1) i (2) Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, međunarodnim ugovorima i
drugim sporazumima koji su na snazi u Federaciji Bosne i
Hercegovine, a sadržani su i u Aneksu Ustavu Federacije Bosne
i Hercegovine, posebno u pogledu prava na jednakost pred
zakonom, te zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu.
Osim toga, propisujući obavezu notarske obrade isprava na
način kako je to sadržano u osporenom članu 73. Zakona, te
proglašavajući njihovu ništavost ukoliko nisu sačinjene i
notarski obrađene, a protežući takvu obavezu i na neodređen
broj drugih zakona, kao što su npr.: Zakon o registraciji
poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", broj 27/05, 68/05, 43/09 i
63/14); Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine
Federacije BiH", broj 66/13); Zakon o obligacionim odnosima
("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85, 57/89, "Službeni list R
BiH", broj 2/92, 13/93, 13/94), ("Službene novine Federacije
BiH", broj 29/03 i 42/11); Zakon o nasljeđivanju u Federaciji
Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj
80/14); Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovini
("Službene novine Federacije BiH", broj 35/15); Zakon o
vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH",
broj 2/98); Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine
Federacije BiH", broj: 32/03), te nepoznat broj drugih zakona, u
kojima obaveze notarske obrade isprava mogu biti predviđene,
te uz propisivanje Tarife o nagradama i naknadama notara
("Službene novine Federacije BiH", broj 57/13) i Pravilnika o
visini nagrade i naknade troškova notara kao povjerenika suda
u ostavinskom postupku ("Službene novine Federacije BiH",
broj 23/15), kojima se propisuje način vrednovanja notarskog
posla i obračunavanje nagrade za rad notara i naknade troškova
notara u vezi sa obavljenim radom, za poslove propisane
Zakonom o notarima, odnosno, kojima se utvrđuje visina
nagrade i naknade troškova notara kao povjerenika suda u
provođenju radnji u ostavinskom postupku, te način njihova
obračuna i naplate od strane notara, (za razliku od Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji
Bosne i Hercegovine), na direktan način se favorizuje notarska
u odnosu na advokatsku djelatnost, kako u pogledu pravnih
poslova za koje je obavezna notarska obrada isprava prema
Zakonu o notarima kao i prema nepoznatom broju drugih
zakona, tako i u pogledu vrednovanja notarskih u odnosu na
advokatske poslove, što nije u skladu sa relevantnim, citiranim
odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kao i
Srijeda, 20. 4. 2016. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 30 - Stranica 125
međunarodnim ugovorima i drugim sporazumima koji su na
snazi u Federaciji, te općim pravilima međunarodnog prava koji
čine zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine. Pri tome,
Ustavni sud Federacije je imao u vidu i činjenicu da je ovako
utvrđena obaveza plaćanja notarski obrađenih isprava
osporenim članom citiranog Zakona, nametnuta strankama
(svim licima, građanima) bez mogućnosti njihovog izbora, da
takvo nametanje obaveza ne opravdava legitimne ciljeve koji se
žele postići osporenim propisima ovog zakona, iz kojih razloga,
također nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine, prema kojem svi građani uživaju politička prava
da imaju jednak pristup javnim službama, odnosno, da uživaju
jednakost pred zakonom i zabranu diskriminacije po bilo kojem
osnovu (član II.A.2.Ustava Federacije Bosne i Hercegovine).
Zakon o notarima u osporenom članu 73. propisuje pravne
poslove za koje je obavezna notarska isprava, pa čak i da su
ništavi ukoliko nisu notarski obrađeni. Nadalje, stavom 2. da
obaveza notarske obrade može biti predviđena i drugim
zakonima, te da stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu i
za druge poslove, te konačno da su odredbe tog člana u suštini
temporalnog karaktera " dok ne budu zamijenjene posebnom
regulativom o obavezi notarske obrade isprava, koje ih izričito u
cjelini ili u dijelovima stavljaju van snage".
Opće pravilo koje je utvrđeno i u jurisprudenciji Evropskog
suda za ljudska prava jeste da zakoni moraju biti dostupni, jasni i
predvidivi. Samo takav zakon omogućava građanima da
prilagode svoje ponašanje, jer znaju (princip dostupnosti) zakon,
jasan im je (princip preciznosti, odnosno jasnoće) i kao takav im
omogućava da usklade svoje ponašanje i ostvaruju svoja prava i
vrše obaveze u skladu sa zakonom (princip predvidivosti). Sam
zakonski tekst ove odredbe, koja upućuje na budući neizvjesni
događaj (propisivanje obaveze notarske obrade) i u drugim
zakonima (dakle neodređenom krugu eventualnih budućih
zakonskih rješenja) kao i da odredba " vrijedi", kako to
nepravničkim jezikom ustanovljava zakonodavac, samo tako
dugo dok se ne zamijeni posebnom regulativom (suprotno
osnovnom pravnom principu o jednakoj snazi zakona, je u našem
pravnom sistemu nemamo hijerarhijski odnos zakonskih normi,
nego nužnost horizontalnog i vertikalnog usaglašavanja) uz
ovako neodređene navode, čine tekst ove odredbe nerazumljivim,
nepreciznim i nepredvidivim u takvoj mjeri da je neodrživ u
pravnom poretku u kojem je vrhovni princip vladavina prava.
Kao što je naprijed obrazloženo, osporena odredba člana
73. Zakona je stoga u cijelosti ocijenjena neustavnom, te danom
objave u "Službenim novinama Federacije", odredbe koje su
ocijenjene takvim više nisu na snazi. U vezi s tim kako je u
međuvremenu donesen jedan broj posebnih zakona koji su
propisali obaveznu notarsku obradu određenih pravnih poslova, a
kako zakonski osnov u ovom sistemskom zakonu, po kojem je ta
mogućnost propisana više ne postoji, te se implikacije ove
ustavnosudske odluke proširuju i na posebne odredbe.
Utvrđujući nesaglasnost osporenih: člana 6. stav 1. u dijelu
koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovog
člana", te stav 2. ovog člana, zatim čl. 27. i 73. Zakona o
notarima sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, koji se
nakon objavljivanja ove presude neće primjenjivati, Ustavni sud
Federacije ukazuje i na član 17. Evropske konvencije o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se odnosi na zabranu
zloupotrebe prava, odnosno da se ništa u ovoj Konvenciji ne
može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države,
grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji
je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i
sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je
predviđena Konvencijom. Pri tome, Ustavni sud Federacije je
svakako uzeo u obzir i činjenice da su prije stupanja na snagu
Zakona o notarima, koji je usvojen sredinom 2002. godine, a
njegova primjena je počela sa odloženim dejstvom tek od 2007.
godine, da su u Bosni i Hercegovini, i prije donošenja osporenog
Zakona, postojali javni registri u vidu zemljišnih knjiga i registri
privrednih subjekata, te da su sve te poslove vezano za
sačinjavanje ugovora, godinama unazad, obavljali advokati,
vezano za prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava
na nekretninama, a pravnici u privrednim društvima vezano za
osnivačka akta i statute privrednog društava, kao i činjenice da ne
postoje relevantne analize ili dokazi da je uspostavljenjem
notarske službe, kao javne službe (kako to navodi predstavnik
donosioca osporenog Zakona o notarima), Federacija Bosne i
Hercegovine ispunila zacrtane legitimne ciljeve u pogledu
povećanja stepena pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretnina
i osnivanja, te registracije privrednih subjekata u pogledu
ažuriranja i tačnosti, odnosno pouzdanja u javne registre, te
rasterećenja sudova i organa uprave, putem preveniranja sporova
i putem izvršnih notarskih isprava, koje imaju snagu
pravomoćnih presuda, jer je stvarnost mnogo drugačija.
Za razliku od naprijed navedenih osporenih članova Zakona
Ustavni sud Federacije, cijeneći i osporene odredbe čl. 69., 70.,
71. i 72. Zakona nije našao razloga iz kojih bi utvrdio da su
osporeni članovi 69., 70., 71. i 72. Zakona u suprotnosti sa
članom II.A.2.1.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je većinom
glasova, u sastavu: Domin Malbašić, predsjednik Suda, Sead
Bahtijarević, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, dr. sc. iur.
Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin
Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-15/10
02. decembra 2015. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine
Domin Malbašić, s. r.
FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU
847
KOEFICIJENTI
RASTA CIJENA U FEDERACIJI BiH U MARTU/OŽUJKU
2016. GODINE
1. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda
u mjesecu martu/ožujku 2016. godine u odnosu na
prethodni mjesec je -0,021.
2. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda
od početka godine do kraja marta/ožujka je -0,029.
3. Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta cijena proizvođača
industrijskih proizvoda od početka godine do kraja
marta/ožujka je -0,010.
4. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda
u mjesecu martu/ožujku 2016. godine u odnosu na isti
mjesec prethodne godine je -0,024.
5. Koeficijent rasta potrošačkih cijena u mjesecu martu/ožujku
2016. godine u odnosu na prethodni mjesec je 0,000.
6. Koeficijent rasta potrošačkih cijena od početka godine do
kraja marta/ožujka je -0,002.
7. Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta potrošačkih cijena
od početka godine do kraja marta/ožujka je -0,001.
8. Koeficijent rasta potrošačkih cijena u martu/ožujku 2016.
godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je -0,018.
Broj 16
15. aprila/travnja 2016. godine
Direktor
Dr. Emir Kremić, s. r. |
| Presuda kojom se utvrđuje da su odredbe člana 10. st. 2, 3 i 4, čl. 48. i 49. Zakona o porezu na dohodak u saglasnosti sa Ustavom FBiH |
24.04.2015 |
Službene novine BPK 04/15 |
Federacija BiH |
Finansijsko pravo |
|
zakon,porez na dohodak,dohodak |
24. april/travanj 2015.Podnosilac zahtjeva citira nave-deni Amandman na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, zatim citira član IV.C.7. stav 1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojima je utvrđeno da pla-te i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjene za vrijeme vršenja sudijske fu-nkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom.Podnosilac zahtjeva navodi visi-nu plata sudija, koje su propisane Zako-nom o platama i drugim naknadama su-dija i tužilaca u Federaciji Bosne i Herce-govine („Službene novine Federacije BiH“, br.: 72/05, 22/09 i 53/13) koji je stupio na snagu 01.01.2006. godine. Pla-te propisane navedenim zakonom su tu-žiocu isplaćivane do januara 2009. godi-ne, kada je stupio na snagu Zakon o po-rezu na dohodak, koji je kasnije mijenjan i dopunjavan. Primjenom osporenih od-redaba Zakona tužiocu su isplaćivane umanjene plate za mjesečne iznose kako je to utvrđeno prvostepenom presudom.Kako bi Kantonalni sud u Gora-ždu mogao donijeti odluku po žalbi tuž-enika protiv prvostepene presude, pred-laže Ustavnom sudu Federacije da done-se presudu kojom će utvrditi da li su os-porene odredbe Zakona u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovi-ne.4. Bitni navodi odgovora na zahtjevUstavni sud Federacije je 28.05.2014. godine u skladu sa članom 16. Za-kona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao stranke u postupku da dostave odgovor na zahtjev, a što je u ostavljenom roku učinio samo Kanton Sarajevo dana 23.06.2014. godine.Broj 4 –strana 511U odgovoru na zahtjev, što ga je na poziv Ustavnog suda Federacije, a putem Kantonalnog pravobranilaštva u Sarajevu dostavio Kanton Sarajevo, naj-prije se ukazuje na dio obrazloženja spo-menute odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u kojem taj Sud konstatuje „da niti jednom odredbom Zakona o po-rezu na dohodak nije povrijeđena mog-ućnost isključenja bilo koje kategorije za-poslenih iz obaveze plaćanja poreza na dohodak, pa tako niti obaveze da ga pla-ćaju sudije, između ostalih i kantonalnih sudova, niti je propisana bilo kakva dru-gačija procedura naplate ovog poreza na navedene kategorije zaposlenih“.Također se ističe,kako je stvarni cilj smisao zaštitnih ustavnih odredbi o visini plata sudija i tužilaca u tome, da se onemogući mijenjanje postojećih pro-pisa kojima je visina tih plata utvrđena, a da se to nikako ne može odnositi na propise o oporezivanju, posebno ne nasistemski zakon u ovoj sferi, Zakon o porezu na dohodak, koji je za sve pores-ke obaveznike u Federaciji Bosne i Her-cegovine uveo akontativni način naplate poreza, kao novi i u odnosu na ranija rj-ešenja drugačiji model naplate poreza na dohodak.Prema tome, ističe se dalje, Zak-on čije su odredbe osporene imao je za cilj samo uvođenje novog načina naplate poreza u okviru usvajanja evropskih sta-ndarda u provođenju fiskalne i finansij-ske politike, i dosljedno sprovođenje pr-incipa po kojem je plaćanje poreza uvij-ek obaveza onog ko ostvaruje prihode (dakle zaposlenika), a njegov cilj nije, ni-ti s obzirom na njegov ratio legis može biti umanjenje plate bilo koje kategorije obaveznika poreza na dohodak.Dakle, smatra se u odgovoru, Zakon o porezu na dohodak dužan je
Broj 4 –strana 512primjenjivati svaki poslodavac, pa tako i Kanton Sarajevo, obzirom na to da se sudije Kantonalnog suda u Sarajevu fi-nansiraju iz Budžeta Kantona Sarajevo, a pritom njihovi prihodi nisu Zakonom svrstani u prihode koji sene smatraju dohotkom, niti u prihode na koje se ne plaća porez na dohodak, prema odred-bama čl. 5. i 6. tog Zakona.Završni je stav ove stranke, u sk-ladu sa iznesenim, da u konkretnom slu-čaju primjenom osporenog Zakona nisu povrijeđene zaštitne odredbeAmandm-ana CVI na Ustav Federacije Bosne i He-rcegovine.5. Sjednica Suda bez javne raspraveUstavni sud Federacije je u skla-du sa članom 13. stav 1. Poslovnika Ust-avnog suda Federacije Bosne i Hercego-vine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 40/10), dana 18.03.2015. godine od-ržao sjednicu bez javne rasprave na koj-oj je razmotrio činjenice i navode u za-htjevu i odgovor na zahtjev Kantona Sa-rajevo. Isto tako, izvršen je uvid u Pre-sudu ovog suda broj: U-12/14 od 09.12.2014. godine, u vezi koje je dana 09.12.2014. godine održana javna rasprava u ovom ustavnosudskom predmetu i odl-učeno da odredbe osporenih čl. 4., 9., 10. stav 1. i člana 27. Zakona o porezu na dohodak nisu u nesaglasnosti sa Ustav-om Federacije Bosne i Hercegovine.6. Relevantno pravoA. Ustav Federacije Bosne i HercegovineČlanIV.C.3.10.(4)...(4) Ustavni sud odlučuje i o usta-vnim pitanjima koja mu predoči Vrhov-24. april/travanj 2015.ni sud ili neki kantonalni sud a koja se pojave u toku postupkapred tim sudom.B. Amandmani na Ustav Federacije Bosne i HercegovineAmandman LXČlanIV.C.7. mijenja se i glasi: “1. Plata i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjeni za vrijeme vrše-nja sudijske funkcije, osim kao posljedi-ca disciplinskog postupka u skladu sa zakonom. 2. Plata i drugi uslovi obavljanja funkcije, uključujući i imunitet, za sve sudije sudova Federacije utvrđuju se za-konom.“Amandman LXIIČlan V.11. Ustava Federacije mij-enja se i glasi:...„3. ...Plata i druge naknade sudi-ji ne mogu biti umanjeni za vrijeme vrš-enja sudijske funkcije, osim kao posljedi-ca disciplinskog postupka u skladu sa zakonom“. Amandman LXIIIČlanVI.7. Ustava Federacije mij-enja se i glasi: ...„4....Plata i druge naknade sudi-ji ne mogu biti umanjeni za vrijeme vrš-enja sudijske funkcije, osim kao poslje-dica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom.” Amandman CVIIza člana IX.11.e, dodaje se novi
24. april/travanj 2015.članIX.11.f, koji glasi:Član IX.11.f.„(1) Kao izuzetak od principa iz stava 1. člana IV.C.7. stava 3., člana V.4.11. i stava 4. člana VI.7. ovog Ustava, plata i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine.(2) Umanjenje iz stava 1. ovog čl-ana može se izvršiti samo jednom.(3) Stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu se tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo uma-njenje plate i/ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7., stav-om 3. člana V.4.11. i stavom 4. člana VI.7. ovog Ustava.“C. Zakon o porezu na dohodak („Služ-bene novine Federacije BiH“, broj:10/08,9/10, 44/11, 7/13 i 65/13)Član 4.Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje porezni obaveznik ostva-ri:1)od nesamostalne djelatnosti;2)od samostalne djelatnosti;3)od imovine i imovinskih prava4)od ulaganja kapitala Član 9.Porez na dohodak plaća se po stopi od 10%.Član 10.(1)Prihodom od nesamostalne djelatno-Broj 4 –strana 513sti smatra se bruto plata koju zapos-leniku isplaćuje poslodavac po osno-vu ugovora o radu odnosno radnog odnosa ili daje u stvarima, koristima, protivslugama ili u vidu premija i drugih prihoda, za rad obavljen po njegovim uputama, osim prihoda iz čl. 5. i 6. ovog zakona.(2)Oporezivim prihodima od nesamos-talne djelatnosti smatraju se i :1)dodatni prihodi po osnovu nak-nada, pomoći i sl. koje poslodav-ac isplati zaposlenicima iznad unosa utvrđenih Pravilnikom o primjeni Zakona o porezu na do-hodak,2)plate koje umjesto poslodavca is-plati drugo lice,3)zaostale plate odnosno razlike plata koje se odnose na protekla porezna razdoblja, a koja se za-posleniku ili bivšem zaposleniku isplaćuju u tekućem poreznom periodu na osnovu sudskepres-ude, osim iznosa zateznih kama-ta koje se u ovom slučaju ne sma-traju oporezivim prihodom od nesamostalne djelatnosti, 4)svi drugi prihodi po osnovu i u vezi sa nesamostalnom djelatno-šću.(3)Koristi koje su primljene po osnovu nesamostalne djelatnosti ulaze u do-hodak, i to:1)korištenje vozila i drugih sredst-ava za lične potrebe,2)smještaj, hrana kao i korištenje dugih dobara i usluga koji su besplatni ili po cijeni koja je niža od tržišne cijene,
Broj 4 –strana 5143)odobreni beskamatni krediti ili krediti sa kamatnom stopom ko-ja je niža od tržišnekamatne sto-pe,4)Izmirivanje ličnih troškova od strane poslodavca,5)izmirivanje ili oprost dužničke obaveze od strane poslodavca.(4)Prihodi koji ne ulaze u dohodak od nesamostalne djelatnosti i koji ne po-dliježu oporezivanju su:–pomoć za gubitke nastale kao posljedica elementarnih nepogo-da i pomoći po osnovu ozljeda i bolesti koje isplaćuje poslodavac zaposleniku ili članu njegove po-rodice, isplaćene do visine utvr-đene posebnim propisima,–hrana koju poslodavac obezbjeđ-uje zaposlenicima u svojim pros-torijama do vrijednosti naknade za topli obrok, koja je utvrđena posebnim propisima,–smještaj koji poslodavac obezbje-đuje zaposleniku na mjestu gdje se obavlja djelatnost, ako je neo-phodno korištenje smještaja za zaposlenika radi obavljanja rad-nog zadatka,–smještaj i plaćanje troškova smje-štaja osiguranog za javne dužno-snike zaposlene u diplomatskim i konzularnim predstavništvima u inostranstvu, i druge naknade isplaćene do visine utvrđene po-sebnim propisima,–poklon(i) koje poslodavci daju zaposleniku jedanput iliviše pu-ta u toku poreznog perioda pov-odom državnih i/ili vjerskih pr-aznika ili jubileja firme, čija uk-upna vrijednost nije viša od 30% 24. april/travanj 2015.prosječne mjesečne neto plate is-plaćene u Federaciji prema pos-ljednjem objavljenom podatku nadležnog organa za statistiku.–otpremnine u slučaju otkaza ug-ovora o radu, u skladu sa članom 100. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, broj: 43/99, 32/00 i 29/03) i Općim kolektivnim ugovorom.Član 27.(1)Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i obustavlja pri svakoj isplati plate i/ili oporezive naknade, prema pro-pisima koji se primjenjuju na dan is-plate, a uplaćuje se istog dana ili pr-vog dana po izvršenoj isplati plate i/ili oporezive naknade. (2)Obračun, obustavu i uplatu akontac-ije poreza na dohodak od nesamost-alne djelatnosti vrši poslodavac ili sam obaveznik poreza. Obaveznik poreza na dohodak je zaposlenik. (3)Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ost-varuje kod poslodavca kojem je zap-oslenik dostavio svoju poreznu kar-ticu, obračunava se mjesečno od po-rezne osnovice koju čine svi opore-zivi prihodi od nesamostalne djelat-nosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, uma-njeni za plaćene rashode iz člana 11. ovoga zakona, i za iznos mjesečnih ličnih odbitaka iz člana 24. st. (1) i (2) ovoga zakona, primjenom stope iz člana 9. ovoga zakona. (4)Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ost-varuje kod poslodavca kojem zapos-lenik nije dostavio svoju poreznu ka-
24. april/travanj 2015.rticu, obračunava se mjesečno od po-rezne osnovice koju čine svi opore-zivi prihodi od nesamostalne djelat-nosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, uma-njeni za plaćene rashode iz člana 11. ovoga zakona, primjenom stope od10%. (5)Iznimno, zaposlenicima –rezidentn-im poreznim obaveznicima iz člana 2. stava (4) ovog zakona, koji dohod-ak ostvaruju kod poslodavaca prav-nih i fizičkih lica koja imaju sjedište na području Federacije, akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i plaća na poreznu osnovicu koju čine svi opo-rezivi prihodi od nesamostalne dje-latnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, a umanjeni za plaćene rashode iz čla-na 11, ovog zakona i za iznos mjese-čnihličnih odbitaka iz člana 24. st.(1) i (2) ovog zakona. (6)Porez na dohodak po osnovi nesam-ostalne djelatnosti koji se obračuna-va na ostvareni dohodak za rad koji u jednom mjesecu nije trajao duže od 10 dana, odnosno 80 sati, a za koji isplaćeni dohodak ne iznosi više od 250,00 KM, obračunava se po stopi od 10%, bez umanjenja za lične odbi-tke iz člana 24. ovoga zakona. (7)Obustavljeni, odnosno odbijeni i up-laćeni porez iz stava (5) ovoga člana smatra se konačno utvrđenim porez-om za porezni period, te porezni ob-aveznik za taj dohodak nije dužan podnijeti godišnju poreznu prijavu. Porezni obaveznik, ukoliko želi ost-variti pravo na lični odbitak, može taj dohodak i uplaćene iznose akon-tacije poreza unijeti u godišnju pore-znu prijavu. Broj 4 –strana 515(8)Strane organizacije koje ne uživaju diplomatski imunitet u Federaciji i zaposlenici tih organizacija koji ima-ju sjedište, odnosno prebivalište u Federaciji dužni su pri isplati dohot-ka od nesamostalne djelatnosti zapo-slenim građanima ili stranim držav-ljanima obračunati porez po odbitku u skladu sa st. (1) do (6) ovoga člana i uplatiti ga u zakonom propisano-me roku. (9)Porezni obaveznik koji je zaposlen u diplomatskom ili konzularnom pre-dstavništvu druge države, u među-narodnoj organizaciji ili u predstav-ništvu ili organizaciji koja na terito-riju Federacije ima diplomatski imu-nitet, kada je obaveznik poreza i pr-ema ovomu zakonu, dužan je sam obračunati akontaciju poreza na do-hodak od nesamostalne djelatnosti prema odredbama st. (1) do (5) ov-oga člana i uplatiti je na propisani račun u zakonom propisanom roku. (10)Porezni obaveznik koji dohodak od nesamostalne djelatnosti ostvaru-je izravno iz inostranstva dužan je na taj dohodak sam obračunati ako-ntaciju poreza od nesamostalne djel-atnosti na način iz st. (1) do (6) ovo-ga člana i uplatiti je u roku od pet dana od dana kada je primio dohod-ak. Član 48.Ministar će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona donijeti sljedeće podzakonske akte: 1)Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak, kojim će se detaljnije propisati način utvrđi-vanja porezne osnovice, oblik i
Broj 4 –strana 516način izdavanja porezne kartice, oblik, sadržaj i način vođenja po-slovnih knjiga i evidencija, način vršenja godišnjeg obračuna pore-za na dohodakte sačinjavanja i podnošenja godišnje prijave, 2)Propis o obračunu ubrzane amo-rtizacije, 3)Propis o utvrđivanju kriterija za plaćanje poreza na dohodak u godišnjem paušalnom iznosu.Član 49.U cilju omogućavanja pravilne primjene člana 10. stava 1. i člana 27. ov-oga zakona, svi poslodavci su dužni do dana stupanja na snagu odnosno najkas-nije do početka primjene ovoga zakona mjesečne plate svojim zaposlenicima ob-računavati i u poreznim evidencijama i izvještajima iskazivati u bruto-iznosima. Poslodavcikoji do početka primjene Za-kona o porezu na dohodak ne pređu na utvrđivanje plata svojih zaposlenika u bruto iznosu, dužni su obračun doprin-osa i poreza na platu vršiti na osnovu bruto iznosa plate koji bi se utvrdio pre-računavanjem postojeće ugovoreneneto plate u bruto platu po sljedećoj formuli:D. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine („Službene no-vine Federacije BiH“, broj: 40/10)Član 41.Rješenje o odbacivanju zahtjevaKad Sud na sjednici bez javne ra-24. april/travanj 2015.sprave donosi rješenje o odbacivanju za-htjeva pridržavat će se razloga navede-nih u članu 26. stav 1. Zakona i rješenje zasnivati na samo jednom razlogu, uko-liko Sud ne odluči drugačije. Ako ne postoje druge procesne pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, osim onih izričito navedenih u stavu 1. člana 26. Zakona, u rješenju se izričito navodi o kojim se procesnim pretposta-vkama radi. Te druge pretpostavke mo-gu biti, posebno:-da u ostavljenom roku podnosil-ac nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano ili ih nije ot-klonio onako kako mu je nalože-no,-da osporeni opći akt nije na sna-zi,-da se radi o zahtjevu o kojem je Sud već odlučio ili da se radi o zahtjevu iste pravne i činjenične prirode u kojem je Sud već za-uzeo stanovište isl. Kad Sud odbacuje zahtjev zbog nenadležnosti, Sud može na prijedlog sudije izvjestioca odlučiti da li postoje ralozi za postupanje u skladu sa stavom 2. člana 26. ZakonaE. Odluka Ustavnog suda Bosne i He-rcegovine broj: AP-2840/13 od 12.02.2014. godinePresuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj:U-12/14 od09.12.2014.godine7. Činjenično stanje i stav SudaUstavni sud Federacije je u prov-edenom postupku razmotrio navode po-10010095100plateizdoprinosastopazbrinaxazaposlenikplataNetoBruto
24. april/travanj 2015.dnosioca zahtjeva, odgovora na zahtjev te činjenice iz dokumentacije u spisu pr-edmeta. Ovaj sud je posebno imao u vi-du Presudu Ustavnog suda Federacije, broj: U-12/14 od 09.12.2014. godine, koj-om je nakon održane javne rasprave 09.12.2014. godine, te prezentovanja izjava i dokaza stranaka u postupku, utvrđeno da odredbe čl. 4. i 9., člana10 stav 1. i člana 27. Zakona o porezu na dohodak nisu u nesaglasnosti sa Ustavom Fede-racije Bosne i Hercegovine. U pomenutoj Presudi je posebno istaknuto da jeriječ o sistemskom zakonu kojim se provodi fi-nansijska i fiskalna politika u Federaciji Bosne i Hercegovine, da njegov ratio le-gisniti njegov cilj nije ni izravno ni nei-zravno umanjenje plata bilo koje katego-rije obaveznika poreza na dohodak, pa takoni plata sudija. Predmet regulisanja tog Zakona nije određivanje visine plata poreskih obaveznika, već određivanje visine i načina naplate poreza na dohod-ak. Istaknuto je da je visina plata sudi-ja u Federaciji Bosne i Hercegovine utvr-đena posebnim zakonom, a to je Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovi-ne i na taj se Zakon referira u prvom sta-vu Amandmana CVI, pa se upravo zato zaštitne odredbe tog amandmana i od-nose na taj Zakon, odnosno na zakone čiji bi predmet regulisanja bile plate su-dija i tužilaca u Federaciji Bosne i Herce-govine. Amandman CVI je donesen ka-ko bi se stvorio ustavni osnov za kore-kciju plata sudija i tužilaca, nakon što je Upravni odbor za implementaciju mira u svom Kominikeu od 24. jula 2005. go-dine iskazao zabrinutost „zbog izazova fiskalne održivosti sa kojim se suočavaju vlasti u Bosni i Hercegovini, naročito na Broj 4 –strana 517entitetskom nivou“, te nakon što je Viso-ki predstavnik UN za Bosnu i Hercego-vinu, prihvaćajući preporuke Radne sk-upine, koju su činili predstavnici minis-tarstava pravde entiteta i Bosne i Herce-govine, Pravosudne komisije Brčko Dis-trikta, Visokog sudskog i tužilačkog vij-eća Bosne i Hercegovine, kao i udruže-nja sudija i tužilaca u oba entiteta, pre-ma kojima bi plate za sudije i tužioce tr-ebale biti „umjereno umanjene“, odlučio donijeti Zakon o platama i drugim nak-nadama sudija i tužilaca u Federaciji Bo-sne i Hercegovine.Amandman je, dakle, bilo neop-hodno donijeti kako bi se, sa ustavne ra-zine, omogućilo jednokratno umanjenje plata sudija i tužilaca, koje je u odnosu na raniji Zakon o sudskoj i tužilačkoj fu-nkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH, br.: 22/00, 20/01, 37/01, 57/01, 63/03 i 78/04) nastupilo donošenjem Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovi-ne. Da je to tako, jasno svjedoči činjenica da su oba akta Visokog predstavnika UN, onaj kojim je donesen Amandman CVI i onaj kojim je donesen Zakon, ob-javljena jedan iza drugog, respektivno, u istom službenom glasilu i to u „Službe-nim novinama Federacije BiH“, broj: 72/05.Stoga su odredbe Amandmana, razlogom njihova donošenja, pa time i svojim smislom, u cijelosti vezane sa Za-konom o platama sudija i tužilaca u Fe-deraciji: stav prvi zato što se u njemu govori o umanjenju „zakonom donese-nim do 10. januara 2006. godine“, a to je nedvosmisleno Zakon o platama sudija i tužilaca, a drugi i treći stav zato što se u njima referira na stav prvi. Prema tome
Broj 4 –strana 518se i buduće umanjenje („na bilo koji na-čin ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno“) od kojeg amandman zašti-ćuje plate sudija očigledno odnosi na umanjenje koje bi nastalo izmjenama to-ga Zakona ili donošenjem novog zako-na, ali zakona čiji bi predmet regulisanja bile plate nosilaca sudske i tužilačke fu-nkcije, a ne zakona kojim se reguliše na-čin naplate poreza na dohodak za sve obaveznike tog poreza u Federaciji Bos-ne i Hercegovine.Imajući u vidu sve izloženo, Us-tavni sud Federacije je u donesenoj Pre-sudi istakao da se visina plate sudija pri-mjenom osporenih odredaba Zakona o porezu na dohodak, ne može smatrati umanjenjem plata u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amand-mana CVI na Ustav FederacijeBosne i Hercegovine. Utoliko prije, što je do fak-tičkog umanjenja plata sudija, samo na godišnjoj razini i time naizgled neizra-vno, dolazilo i za primjene ranijih propi-sa o oporezivanju.Kad je u pitanju član 10. st. (2), (3) i (4) osporenog Zakona, treba istaći da je riječ o dopunskim odredbama koje na je-dan način pojašnjavaju stav 1. ovog čla-na. Tako se u stavu 2. utvrđuje šta se smatra oporezivim prihodom od nesa-mostalne djelatnosti, u stavu 3. se utvr-đuje šta po osnovu nesamostalne djelat-nosti ulazi u dohodak dok se u stavu 4. utvrđuje vrsta prihoda koji ne ulaze u dohodak od nesamostalne djelatnosti i koji na taj način ne podliježu oporeziva-nju. Slijedom navedenog nema nikakvih argumenata u prilog eventualnoj neus-tavnosti odredaba st. (2), (3) i (4) člana 10., kojim je propisano pojašnjenje odno-sno primjena stava 1., utoliko prije što se 24. april/travanj 2015.te odredbe primjenjuju na sve obavez-nike poreza na dohodak .Za osporene odredbe čl. 48. i 49. Zakona nisu istaknuti argumeniti niti su ponuđeni dokazi koji bi govorili u pril-og neustavnosti tih odredaba. Analizom člana 48. može se utvrditi da se radi o zakonskoj odredbi kojom se resorni mi-nistar ovlašćuje a stavlja mu se i u oba-vezu, donošenje podzakonskih akata ko-ji su neophodni za provođenje Zakona o porezu na dohodak, pa iz tih razloga smatramo da ustavnost te odredbe nije upitna. Isto se može reći i u pogledu od-redbe člana 49. koja je sama po sebi pro-vedbenog karaktera, jer propisuje obav-ezujuću instrukcijuza poslodavce u po-gledu primjene odredbe člana 10. stav 1. i člana 27. osporenog Zakona, kako bi se način obračuna mjesečne plate zaposle-nicima i njeno iskazivanje u poreznim evidencijama i izvještajima usaglasili sa zakonom. Ukoliko neki poslodavac nije postupao prema ovoj odredbi, odnosno ukoliko obračun plate nije vršen na nač-in kako je to propisano pomenutim član-om, onda se van svake sumnje radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a ne o neustavnosti same odredbe Zak-ona.Kako je Ustavni sud Federacije Presudom broj:U-12/14 od 9.12.2014.go-dine već odlučio o ustavnosti čl. 4. i 9., člana 10. stav 1. i člana 27. Zakona o po-rezu na dohodak za koji se takođe traži ocjena ustavnosti, to je u skladu sa čla-nom 41. stav 2 alineja 3. Poslovnika Ust-avnog suda Federacije Bosne i Hercego-vine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 40/10) odlučio kao u stavu 2. do-nesene odluke |
| Presuda Ustavnog suda FBiH - Utvrđuje se da član 31. st. 2., 3. i 5. Zakona o eksproprijaciji (Službene novine FBiH 70/07, 36/10 i 25/12) nije saglasan Ustavu FBiH |
02.02.2015 |
Službene novine FBiH 08/15 |
Federacija BiH |
Građansko i procesno pravo |
|
zakon o eksproprijaciji |
Ponedjeljak, 2. 2. 2015. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 8 - Strana 25
FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE,
RUDARSTVA I INDUSTRIJE
137
Na osnovu člana 56. stav 2. Zakona o organizaciji organa
uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", broj 35/05) i člana 11., 13. i 14. Pravilnika o
polaga |
